fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

akcije - 24602 - 30.06.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (1)


Prije nego pročitate ovaj tekst, dobro bi bilo da pročitate moj prilog o babi Šimši koji je objavljen na ovoj stranici pod brojem 24034 od 11. 03. 2010. godine, a koji se sada nalazi na stranici Istorija-Ilijaški Nemanjići. Taj tekst je bio povod organizovanja ove posjete.


POSJETA BABI ŠIMŠI



Posjeta je obavljena 23. juna 2010. godine, a ista je protekla na sljedeći način.
Ja sam 22. juna 2010. godine iz Bijeljine otišao autobusom na Sokolac u goste kod Tomić Željke. Tu sam noćio, a ujutro je došao i Srđan Vuković sa Pala. Tu smo se prvi put vidjeli.

Dana 23. juna 2010. godine nas trojica smo otišli preko Knežine i Olova u Krivajeviće gdje baba Šimša stanuje. To sada pripada Federaciji BiH. Ispred kuće nas je dočekao jedan čovjek koji nas obavještava da mu je baba Šimša rekla ako je neko bude tražio da kaže gdje se ona nalazi. Ona je bila iza svoje kuće ispred štale i jedne male kućice gdje je nešto radila. Kućica je kao ljetna kuhinja. Tu smo se sa babom Šimšom pozdravili. Ona je nas odmah uvela u tu malu kućicu u kojoj je bilo udobno toplo. Baba je naložila u peć jer je prethodnih dana padala kiša pa je bilo hladno. Izvinjava se baba pa kaže: "Možda se ovdje osjeti miris štale, ali šta ja mogu, ja tako moram. " Odmah smo primijetili da baba malo teško hoda. Kasnije nam je rekla da je bole noge. Baba se uzhodala da nam iznese piće i meze i da nastavi vodu za kafu. Zamolio sam je da sjedne da prvo malo popričamo. Sjela je baba s nama za sto i tu smo je upoznali ko smo mi. Ja sam sa babom vodio razgovor postavljajući joj razna pitanja na koja je ona odgovarala, a svaki čas ustaje da nešto uradi kako bi nas počastila. Donijela je jedan veči komad stelje, jedan komad pečenice, a zatim i domaćeg kajmaka. Ona nareza nekoliko komada i jednog i drugog, a onda zamoli Srđana da on nastavi. Donosi i cijeli domaći hljeb koji je baba ispekla u svojoj peći. Hljeb je tako uredan i ukusan, kako se to u narodu kaže: "Hljeb je kao duša". Srđan je nastavio sa rezanjem stelje i pečenice, ali se babi učinilo da Srđan reže tanko i malo, pa je ona uzela ponovo nož i narezala nekoliko debljih komada, rekavši Srđanu: "Reži bogati tako! " Srđan je nakon toga morao da te komade izreže na manje dijelove. Baba je veliku želju imala da nas počasti i vidjelo se da ona ništa ne žali i tjera nas da sve to pojedemo. U međuvremenu je napravila i kafu.
Pri kraju razgovora sam joj rekao da smo mi po našem narodnom obićaju donijeli joj kao poklon kafe, šečera i voća, da se ne dođe u goste prazne ruke. Pored toga predao sam joj i 400 KM (konvertibilnih maraka) u zamjenu za 200 evra koji su skupljeni od nekoliko donatora.
Ja sam u okvir pod staklo stavio sliku babinog sina Mlađe sa tekstom oko slike koji sadrži osnovne podatke o Mlađi, njegovoj pogibiji, mjestu sahrane i prenosu u Vojničko groblje u Sokolac, odlikovanju, i to sam joj poklonio. Kasnije smo vidjeli da baba nema Mlađinu sliku nigdje istaknutu.
Rekao sam babi da je svrha našeg dolaska da dođemo da je vidimo, da je pitamo kako je sa zdravljem, kako živi, ali prije svega da joj pokažemo da nismo zaboravili njenog pokojnog sina Mlađu, a ni nju.
Baba je presretna što smo je posjetili. Ona kaže da njoj ništa ne treba, da ona sve ima. Mnogo joj je vrednije to što smo mi došli da je vidimo i s njom popričamo. Zaustavljala nas je da noćimo.

Na pitanje šta joj je trenutno najveći problem, šta joj je najpotrebnije, rekla je da je problem košenja trave. Ima kosilicu, ali nema ko zna raditi s njom. Međutim, trava je još mlada i nije za košenje. Naći će se neko. Kaže baba: "Sve ima za pare".

U jednom trenutku je ipak Srđan otišao kolima u radnju da joj kupi gajbu piva i još nekih stvari. Željko je izašao vani i kamerom snima okolinu. Jas am sa babom otišao u štalu. Baba je pošla da muze kravu. Ima baba i muzilicu. Vrlo je zanimljivo bilo posmatrati kako ona priprema aparat za mužu. Sjedne na jednu malu stolicu, opere kravi sise, zatim privlači muzilicu koju priključuje na struju da nabije pritisak, a zatim sisaljke stavlja kravi na sise. Uključuje rad muzilice i posmatra kako kroz crijeva prolazi mlijeko. Rukom miluje kravu i viče: "Breza, moja".
Kad je muža završena skida sisaljke kravi sa sisa, stavlja ih u jednu kantu sa vodom, a zatim istresa mlijeko iz posude u koju je teklo za vrijeme muže u jednu čistu kantu. Sad uključuje ponovo aparat koji isisava vodu iz kante u koju su stavljene sisaljke u posudu u koju je teklo mlijeko. Tako se isperu i sisaljke i crijeva od sisaljki do posude za mlijeko. Vadi tu posudu, mućka je da se dobro zidovi iste operu i tu vodu presipa u jednu drugu kantu iz koje će dati kravi da popije. Na kraju muzilicu pakuje, isključuje iz struje i vraća je u jedan sanduk napravljen za tu svrhu. Ja sam pokušao da joj pomognem, ali mi nije dala rekavši: "Ostavi, ko će mi večeras pomoći".
Baba pored krave ima još i 5-6 ovaca i nekoliko kokošiju.
Nakon toga nas je odvela u svoju kuću da pogledamo prostorije. Ima nekoliko soba i sve su namještene. Međutim, u tim sobama niko ne spava. Osjeća se praznina. Nema ljudskog daha. U jednoj maloj sobi baba spava. Tu ima televizor, dijelovi sitnog namještaja i šporet koji ja nisam odmah primijetio. On je nov, čist, bijel i izgleda kao frižider jer je i poklopac spušten. Upitao sam babu kao se grije u ovoj sobi, a ona će mi reči: "Pa vidiš peć! "
Vani sam primijetio i satelitsku antenu.

Baba Šimša je bila prvo otišla u Konjević Polje, a zatim sa kćerkinom porodicom u Bijeljinu u Malu Obarsku. Nije htjela tamo ostati jer joj se ne sviđa ni voda ni zrak. Kaže da bi tamo umrla. Zato se vratila u Krivajeviće.
Njena kuća u Krivajevićima ima vrlo lijepu lokaciju. Nalazi se pored regionalnog puta Semizovac " Olovo. Dok joj je sin Mlađo bio živ u toj kući je radila kafana. Vrlo je pogodna putnicima za pauze i odmor, jer ispred kuće ima veliki parking prostor.
Kaže baba da su je pitali da proda kuću, ali je ona odgovorila: "Nemojte me pitati dok sam ja živa. Ja to neću prodati. Ne mogu ja gledati da se drugi šepure po mojem dobru, a da ja nemam ništa. Ja sam došla ovdje da živim i ničega se ne bojim. Izgubila sam najvrednije pa neka nestanem i ja. " Pitali smo je da li tu ima još Srba. Baba je rekla da imaju neke Motike i Janjići, ali su i to stariji ljudi. Nisu baš blizu i rijetko se viđaju. Ona je rodom iz familije Janjića.
Neće baba ni kravu da proda. U narodu postoji vjerovanje da onaj ko ima kravu, neće ostati gladan. Baba voli kravu I ona njoj tepa kao malom djetetu.
Baba Šimša je prije rata dobro živjela. Sve je imala. Kafana je dobro radial, a imala je i svoje imanje. Baba je naučila da ima i ona se tog svog dobra ne može da odrekne.
U kuću ima dovedenu i vodu sa jednog brda koje nije baš blizu.

Nije njoj lako raditi ni oko krave i ovaca, vidi se to na njenim pokretima. Baba se poteško kreće. Njen stav tijela je od dugog i teškog rada, a i godina starosti, poget. Ali, baba neće da se žali.

Sa ovim smo i završili posjetu.

Možda će neko reči da ima gorih slučajeva koje je trebalo posjetiti prije babe Šimše. Moram reči da je ova posjeta proizašla sasvim slučajno i sasvim spontano. Nas trojica koji smo posjetili babu Šimšu nismo predstavnici nikakve organizacije koja je zadužena da vodi računa o porodicama poginulih boraca. Nismo mi ti koji smo trebali voditi računa o nekim pravilima i prioritetima posjeta. Zato sam i predložio da pročitate moj raniji tekst koji je bio povod ovoj posjeti. Mi smo babu posjetili prevashodno iz razloga što smo poznavali njenog sina Mlađu, borca " komandanta Nišićkog bataljona iz sastava Ilijaške brigade, a saznali smo da živi sama. Htjeli smo da vidimo kako njegova majka živi, treba li joj kakva pomoć. To je bila naša moralna obaveza.

Međutim, ne bi trebao biti ovo jedinstven slučaj. Ovakvu posjetu mogu ostvariti i drugi na isti način nekoj drugoj porodici.

Naša poruka je: "Posjetite neku porodicu poginulog borca. Vidjećete koliko će ta porodica biti sretna i zadovoljna i koliko ćete vi učinili dobro djelo".




Idi na stranu - |listaj dalje|