fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

sokolje - 24128 - 17.03.2010 : Luna - best (0)

Tri napada na Sokolje


Još uvijek poprilično dobro pamtim dešavanja iz rata, ali pošto nisam vodio dnevnik (iz bezbjednosnih razloga) ne mogu tačno da se sjetim datuma. Ja ja ću ukratko opisati moja tri ulaska u Sokolje, a oni koji prepoznaju događaje neka upišu datume.

Prvi put smo ušli u Sokolje samo do crvene kuće, i jedva sam izvukao živu glavu. Ovaj događaj sam već ranije opisao.

Ne dugo nakon tog napada smo ponovo krenuli u akciju. Ovaj put smo imali namjeru da odbacimo neprijateljsku liniju od komunikacije Vogošća-Stupska petlja. To je bila akcija većeg obima i mene je zakačio isti pravac - opet preko crvene kuće u centru, preko brisanog prostora koji treba savladati. Krenuli smo naprijed uz podršku tenkova i došli do ježeva koji su bili postavljeni duboko ka nama, a povezani bodljikavom žicom, i to onom UNPROFOR-skom. Nismo sjekli žicu, provilačili smo se ili preskakali. Ja sam se čak i posjekao dok sam je preskakao. Bilo je tu i mina ispred, iskreno ne znam da li su to bile mine naših ili njihovih položaja. Uglavnom prošli smo naprijed i naišli na pet šest mrtvih vojnika sa puškama. Mislim da su poginuli od artiljerijske pripreme i tenkova. U toj borbi je poginuo i Božidar Golijanin(*) iz Podgraba, mlad momak, sportista, fudbaler i omiljen u jedinici. Bio je blizu mene kad ga je neko malokalibarskom puškom, vjerovatno snajperskim hicem, pogodio u sred čela. Pao je kao pokošen, a na mjestu ulazne rane nije bilo ni kapi krvi. Dugo vremena je davao znake života. Tu na brisanom prostoru smo mu prišli Snježa bolničarka i ja i previli ga. Tražio sam od nekog tenkiste koji je bio na kupoli da ga izvuče do naših linija na bezbjedno, da bi ga sanitet mogao voziti u "Žicu", našu lokalnu bolnicu. Kad je ovaj odbio, uperio sam pušku u njega i zaprijetio mu da ću pucati ako to ne učini. Nakon toga ga je odvezao do zaklona. Snježa je otišla sa njim a mi smo nastavili dalje naprijed, sad tužni zbog Bobe. Tom prilikom smo došli, gledajući sa putnom komunikacijom Vogošća - Stup, do zadnjih kuća u Sokolju. Bila je to do tada uspješna akcija ne računajuči ranjavanje Božidara.

Ove tekstove pišem u prvom licu i ne pominjem druga imena jer nisam siguran da li bi mi neko zamjerio. Rado bih opisao najhrabrije borce u tim akcijama, ali ne želim da to uradim dok mi ne odobre. Na tom mjestu smo sačekali da dođu lokalna jedinica i preuzmu osvojene položaje koje je bilo veoma lako čuvati. Bilo je dovoljno da se linija okrene ka vrhu Sokoljam u pravcu džamije. Za odbranu linije je bilo potrebno veoma malo ljudi. Kada su stigli "lokalni", mi smo se izvukli na odmor sa namjerom da sutra nastavitimo napad.

Kad smo se vratili u bazu, rečeno nam je da je Bobo bio živ do bolnice i da je tu podlegao. Jako me je pogodila njegova smrt, znao sam mu oca, majku, sestru, brata, sve. On je bio divan momak, u cvijetu mladosti. Tuga... Da zlo bude veće, "lokalne snage" su u toku noći bez napada od strane neprijatelja, valjda u strahu od očekivanog napada, napustile osvojene položaje i povukli se na stare položaje u blizini svojih kuća. Eto, tako su povremeno poništavani naši uspjesi! Vojnički gledano i to je loša procjena komandanata, jer oni su morali poznavati svoje borce i znati šta su u stanju da čuvaju, a šta ne.

Treći put smo krenuli nakon nekoliko mjeseci. Ja sam ponovo bio na istom pravcu napada. Mislim da su Ilidžanci bili lijevo, a Dobojlije desno od mene. A kao rezerva za preuzimanje osvojenog teritorija je bio Trebinjski odred. I tada smo osvojili otprilike isti teritoriju kao poslednji put. Ovaj put su hrabri Hercegovci preuzeli osvojene položaje da ih čuvaju preko noći. Međutim u toku noći su imali strašne napade, tako da su na kraju svi, ili ranjeni, ili poginuli ili zarobljeni od strane neprijatelja. Bio je to pravi pakao. Dugo posle toga su razmjenjivana njihova tijela, a mislim da je nekoliko njih razmijenjeno živih. Najbolje da neko od njih opiše to stradanje i tu hrabru borbu te noći, kao i neko sa druge strane, ali pošteno i iskreno.

Eto, ja sam počeo o tim borbama, pa neka se jave ostali učesnici.

(*) Golijanin V. Božidar (1970-1993)


Poštovani prijatelju,

Evo da malo pomognem sa datumima:

Prvi napad na Sokolje: 1. decembar 1992. godine - muslimanske jedinice su odbranile Sokolje dobrim dijelom zahvaljujući tenku koga su upravo tih dana zarobili na Žuči. Njihovi izvori tvrde da je Karišik učestvovao u ovoj akciji. Vjerujem da je tvoj ulazak u "crvenu kuću" bio 4. januara 1993. godine, baš kako ovaj Hajrić to tvrdi na ovoj stranici. Ti vjerovatno nisi ni učestvovao u napadu od 1. decembra.

Drugi napad koji opisuješ: 27. januara 1993. godine - naši su imali osam mrtvih boraca. Zanimljivo je da su tamo bili i neki dobrovoljci iz inostranstva. Doktor Lazić pominje da je ranjen bio i Jurij Šarapov (Rus) i Seketi Robert (Mađar). Zanimljivo je da znam jednog Radoslava iz Beograda koji mi kaže da Seketi Robert živi u Beogradu - u velikom siromaštvu. Tog dana je izgubio pola stopala a nosi cipele broj 50.

Treći napad koji opisuješ: 18. mart 1993. godine - Kontranapad muslimana je počeo u 23:30 i završio oko 6:00 ujutro. U akciji su, kako si rekao učestvovale specijalne jedinice iz Doboja, Bileće, Trebinja i Bijeljine. Informacija iz knjige "Dnevnik ratnog hirurga" doktora Lazića.




Idi na stranu - |listaj dalje|