fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

spomenar - 23885 - 27.02.2010 : Sokolica12 - best (0)

Rane iz prošlosti


Rane iz prošlosti " I Suze moga oca

Nisam imala baku i dedu sa tatine strane. Moje prvo sjećanje na temu roditelja moga oca je mamino objašnjenje da su oni i još neki članovi tatine porodice ubijeni u Drugom svjetskom ratu. Rekla je, da je tati teško zbog toga i da ne želi pričati o tome.

Godine su prolazile, mnoge godine i došla je 1992. Sa ocem sam se vidjela 1993. godine, nakon godinu i po dana od mog odlaska. Krene priča o ratnim dešavanjima a on tako sa nekim žarom priča o tome, kao da je mladić od 20 godina a ne stariji čovjek. Zapanjena tom žestinom, odlučnošću, hrabrošću i nekim njegovim aktivnostima pokušah mu reći da to nije za njega. Nisam mogla razumjeti toliko poštovanje i divljenje za određene ljude i situacije. Poslije podužeg, obostranog ubjeđivanja prekinula sam razgovor jer nisam dobila odgovor na pitanje: "Zašto? "

Opet su godine prolazile, a sad 2009. godine, već starija pa valjda i sentimentalnija, počeh da razmišljam o mojim pretcima. Ja ne znam ništa o njima, šta mojoj djeci da kažem, da pamte? S obzirom na godine moga oca, uhvatila me je panika od pomisli da jednog dana neću imati priliku za razgovor. Pomalo sam strepila kako će podnijeti naš razgovor, ali sam čvrsto odlučila da ne odustajem.

Ispred mene, suočen sa mojom odlučnošću i razlozima, sjedio je moj otac niz čije lice pođoše suze. Suze koje su suzdržavane 67 godina. Sva tuga iz njegove duše se izli kroz priču: Stari Brod 1942. godine, Sokolac 1943. godine, ratne godine po tuđim kućama, kraj rata, boravak u domovima za ratnu siročad, nacionalizacija imovine, majka, brat, otac, sestra, stric bez obilježenog groba, žal za stričevima poginulim u Prvom svjetskom ratu i nijednom se grob ne zna. Kako je priča tekla sve dalje, tako je njegov glas postajao sve tiši. Bore na licu su postale još izraženije, djelovao je jako umoran i stariji više nego što jeste. Na kraju priče je rekao: "Eto zašto, sad znaš! "

Sad znam, a moglo se desiti da nikad ne saznam. Sad znam, a znat će i moja djeca.

Rane iz prošlosti " II Nisu zaboravljeni

Tražeći po internetu Stari Brod 1942. godine, našla sam informaciju da je 2008. godine podignuto spomen-obilježje sa krstom u Starom Brodu, pored koga će biti postavljene i mermerne ploče sa imenima svih stradalih Srba, a planira se i podizanje kosturnice i spomen-hrama. Iz druge informacije sam saznala da je 2008. godine u Rogatici održan naučni skup na tu temu i zapisala sam ime jednog učesnika tog skupa. Uspjela sam stupiti u kontakt s njim i dogovoriti razgovor. Tokom razgovora sam saznala da se radi na prikupljanju imena stradalih, da je veliko interesovanje za to spomen-obilježje i da je na televiziji više puta emitovan apel kako bi spisak bio potpun. Objasnio mi je na koji način mogu to uraditi i ovom prilikom se zahvaljujem na velikoj susretljivosti.

Moj otac je bio više nego srećan da je dočekao da bude obilježeno mjesto stradanja članova njegove porodice poslije toliko godina. A ja, zadovoljna ostvarenim ciljem, jednim od onih koje sam sebi zadala, nakon suza isplakanih poslije 67 godina.

Rane iz prošlosti " III Srpske knjige

"Dželate treba pamtiti i proklinjati, a žrtve braniti od zaborava"- kaže akademik Dragan Nedeljković 2008. godine u Rogatici. Sa mišlju da žrtve ne mogu samo živjeti u našim sjećanjima a da o njihovom postojanju nema pisanih tragova, idem izvršiti uvid u matične knjige.

Ulazim u zgradu opštine. U ruci držim spisak sa imenima članova porodice moga oca koji su stradali u Drugom svjetskom ratu. Kod matičarke saznajem da niko od njih nije upisan u knjigu rođenih. Dobro, shvatam da su vjerovatno bili upisani u crkvene knjige a one izgorile u ratu. Objašnjava mi da su neko vrijeme poslije rata vršili upis u knjigu rođenih na osnovu izjava svjedoka i preživjelih članova porodice. Pitam da li se sad mogu upisati ali odgovor je da ne može. Nije mi jasno kako ne može, moj otac je živ, u njegovom izvodu iz matične knjige rođenih se vidi ko su mu bili roditelji i da su ti ljudi postojali. Valjda da malo zadovoljim svoju dušu, da bar negdje vidim upisana imena moje bake i mog dede, tražim izvod za oca. Opet odgovor da ne može, treba mi punomoć od oca.

Molim da izvrši uvid u knjigu umrlih, ali ni tamo niko od njih nije upisan. Shvatam da do sada nije niko prijavio njihovo stradanje, ali evo ja bih sad to uradila. Opet odgovor da ne može, pošto ih nema ni u knjizi rođenih. Vidim da je počinjem zamarati, ali ona ne vidi moje ogorčenje spoznajom da imena zapisana na papiru u mojoj ruci, samo tu i mogu biti zapisana. Kao da nikada nisu ni rođeni, živjeli i stradali.

Počinje nešto da piše na papiru ispred sebe, očito mi daje na znanje da je razgovor završen, a ja stojim nedaleko od nje kao hipnotisana, u glavi mi tutnji od tolikih "ne može", vrištala bih na sav glas, grozničavo pokušavam smisliti nešto, ne, ne može to tako, mora postojati neki način da budu upisani. Pitam da li postoji mogućnost dokazivanja sudom, a ona odgovara da je na godišnjem odmoru referent koja je ranije radila naknadne upise u matične knjige i da dolazi za mjesec dana. Koji mjesec dana, ja putujem za dva dana!

Puna gorčine, bijesa, na ivici suza izlazim iz kancelarije.

Rane iz prošlosti " IV Imovina mojih predaka

Prije mog dolaska, provjerom putem telefona, u katastru i gruntovnici sam saznala da nema imovine na imenu mog pokojnog dede, što sam i očekivala. Objasnila sam da je izvršena nacionalizacija imovine, da nemam nikakav pisani trag o tome i pitala na koji način to da utvrdim, a ako Bog da i vratim imovinu na ime mog oca. S obzirom da nisam imala nikakve podatke, dobila sam odgovor da treba izvršiti uvid u mnoga dokumenta, vjerovatno i izlazak na teren kako bi se utvrdilo o kojoj se imovini radi, te da je najbolje lično podnijeti zahtjev za to.

Sa strepnjom ulazim u katastar. Pitam se šta me tek čeka ovdje, dok mi u glavi još odzvanjaju ona mnoga "ne može" od strane matičarke. Zahvaljujući ljubaznosti gospođe iz prijemne kancelarije, nakon duge pretrage po arhivi, u ruci sam imala dokument sa podacima o mogućoj imovini moga pokojnog dede. Ljubazna gospođa nije ni slutila kako je to bio melem za moju ojađenu dušu. Evo, istina je, imala sam dedu, poželjeh da vičem na sav glas. Ime moga dede je bilo zapisano u knjigama iz doba Franje Josifa, ali ga nema i ne može biti u srpskim knjigama. Zbog utvrđivanja tačnosti pronađenih podataka bilo je potrebno ili otići na teren ili da neko iz sela to potvrdi. U selu gdje je rođen moj otac, nisam nikada bila. Znala sam naziv i da tamo žive dva njegova rođaka. Nestrpljiva da se što prije utvrdi tačnost, odlučila sam da odem u selo i dovedem rođaka.

Rane iz prošlosti " V Porodično ognjište

Izlazim iz opštine i osećam neki nemir. Sunce sija, podne je, vruće je, a mene hvata neka jeza. Ne, nisam mislila da će ovako izgledati moj prvi odlazak na porodično ognjište. Gdje sam bila svih ovih godina? Zašto tek sada? Molim za oprost, osjećam stid, plače mi se.

Taksi prolazi putem kroz borovu šumu. Pokušavam vidjeti vrhove borova ali mi to ne uspijeva. Kako su samo gordi u toj svojoj visini i ljepoti. Na jednom proplanku konji. Možda divlji? Da pitam taksistu? Ne, neću da prekidam tišinu koja mi odgovara. Prija mi da posmatram njihovu grivu kako talasa u tom ujednačenom trku. Pogled na njih smiruje ubrzane otkucaje moga srca. Više osjećam nego što vidim, mladi taksista me povremeno gleda u retrovizor. Vjerovatno moje lice odaje nervozu, napetost. Eh, kad bi sve znao, shvatio bi.

Ispred nas odjednom kuća tatinog rođaka. Izlazim iz auta, znam da je tu blizu moja dedovina, polako koračam, svjesna da po prvi put hodam zemljom mojih predaka. Okrećem se oko sebe, nastojim zapamtiti svaki detalj, srce hoće iskočiti, a u grlu me nešto steglo. Zaklinjem se da ću nam oduzeto vratiti bez obzira koliko bilo teško i da se toga nikada neću odreći.

Rođak je potvrdio tačnost pronađenih podataka, a zahvaljujući ljubaznoj gospođi Bogdi i šefu katastra gospodinu Dragu, sad posjedujem svu potrebnu dokumentaciju za povrat oduzete imovine. Čekam Zakon o restituciji i to će biti još jedan, moj ostvareni cilj.

Rane iz prošlosti - VI Inicijativa

Nedjeljno je jutro. Sokolac utonuo u tišinu. Rijetki su prolaznici koje srećem na putu prema crkvi Svetog Ilije Proroka. Prija mi ta jutarnja svježina i idem polako. Ulazim u crkvu i palim svijeće.

U sumrak 17. 10. 1943 godine, iza crkve Svetog Ilije Proroka u Sokocu, na prostoru "Kazani", ispod magistralnog puta Sokolac-Han Pijesak, strijeljan je veći broj ljudi iz Sokoca i okoline. Strijeljan je i moj deda. Pokušala sam saznati nešto više o tom događaju i došla do podatka da su tu između ostalih stradali i majka Gruje Novakovića, otac Slavka Mijatovića, a samo strijeljanje da je vidjela Obrenija Paunović. Prilikom kopanja temelja fabrike za preradu krompira, dovozili su zemlju na prostor "Kazani". To niko nije spriječio jer nikada to mjesto nije adekvatno ni obilježeno.

Razočarana tim saznanjem otišla sam u opštinu da pitam je li postoji mogućnost za postavljanje spomen ploče. Odgovorili su da je potrebno uputiti inicijativu - zahtjev načelniku opštine. U zahtjevu navesti mjesto stradanja, priložiti fotografiju mjesta, navesti što više imena stradalih, priložiti izjave rodbine kao i da bude što više potpisnika zahtjeva. Zahvaljujem se ovom prilikom na pokazanom razumijevanju.

Kako nisam u mogućnosti boraviti duže vremena u Sokocu, nemam ideju kako to realizovati, osim da se obratim putem vašeg sajta. Molila bih one koji su zainteresovani za postavljanje spomen ploče da daju prijedlog na koji način da to i realizujemo.

Poštovana,

siguran sam da dosta posjetilaca ove stranice zna detalje o strijeljanju ovih ljudi, i da će Vam pružiti sve potreben informacije. Na moju pomoć možete računati u svakom pogledu, u zavisnosti od vremena i mogućnosti.

Tužno je i to da je u Drugom svjetskom ratu bilo jako puno lokacija na kojima su strijeljani Srbi sa Glasinca. Bili su nenaoružani i nemoćni, pa gotovo da i nema porodice koja nije doživjela pravu katastrofu. Nakon Drugog svjetskog rata, bar kada smo mi Srbi u pitanju, obilježavane su samo lokacije na kojima su ginuli partizani. U vrijeme komunizma mjesta na kojima je strijeljano manje od sto Srba su bila - beznačajna.

Mnogo Vam hvala za ovu jako dirljivu priču!




Idi na stranu - |listaj dalje|