fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

zaboravljeni - 23369 - 18.01.2010 : Nedeljko Žugić Pale, Republika Srpska - best (1)

O onima kojih više nema


ŽIVE RANE PEKU A SRCE NE PUCA

Gledajući izbliza i iznutra majke i očeve poginulih, sjećao sam se riječi nobelovca Ive Andrića: "Ja sam veoma ranjiv, ali besmrtan - kaže glavni junak". A glavni junaci apsurdnog rata nisu među živima.

Iz ukamenjene tišine otrgnu se riječi koje opominju, ne daju da stojim na mjestu, već da idem dalje, do novih suza za suzarnik.

Plamti sjećanje na Dušana Vujičića, oca nestalog sina, koji zarađuje hljeb ukrovljujući kuće za izbjeglice u Gacku. Vodio me u Spomen-sobu u Nevesinje i pokazao najlon kese u kojima su kosti nestalih, neidentifikovanih boraca i civilnih žrtava rata. Ima i onih bez glave" Od toga te naprosto dave sjenke onih čije kosti su zgomilane u rafovima.

U Srpcu sam sreo Miru i Vladu Majstorović, oca i majku nestalog sina jedinca, kojem se izgubio svaki trag u Loznoj kod Vozuće. Suze se rasplinjavaju u duši. Rastu plućna krila. Eksplozija iznutra"

Angelinu Skokić je ispratila sina u rat, a on ga je odveo u zagrljaj smrti. "Na krvi naše djece stekli su kapital", kaže majka čija krv struji u otvorenoj rani.

Sin Drage Tutnjeviću iz Srpca poginuo je spašavajući ranjenog druga. Na podrućju opštine je 107 poginulih i 12 nestalih, a ni jedna ulica ne nosi ime poginulog borca.

Desa Lalić, sa vidnim žignućem u srcu jedvačujno govori: "Dobio je sina četrdeset dana nakon pogibije"Nemam sina, ali ostala je bol za života, koju ću i u smrt prenijeti... "

Anđa i Veljko Nogo iz Miljevine su svijetli izbojci sa crne biljege smrti. Daju život za unučad. Bez njih ne bi imali providnih dana. Sve bi bili tamni dani.

Do petnih žila potresa istina o apsurdu rata u susretu sa Gavrom Elezom iz Kalinovika. Ovaj dobromisleni čovjek ostavio je neizbrisive tragove u mojoj duši, koja se nije umarala i dok sam sjekao olovne magle rata" Ali, sada, kada se zgušnjava bol i pogađa samo u jednu tačku, teško je. Zabole oči duše.

U Bijeljini sam sreo Ružu Đurić, majku dva poginula sina i suprugu poginulog muža. Raspukni crna zemljo da propadnem s tugom! Tiha se bol spušta, a čas podiže, čas samosabira, čas rasplinjava" Pucaju riječi koje ne mogu da izađu iz usta!

Stojko Čavić, otac dva poginula sina, živi u Bijeljini. Iz Bugojna je. Nema snage da da izjavu za novine. Bio bi smrtni grijeh i pitati ga bilo šta.

Spasoje Antunović se u izbjegličkom rasulu zaustavio u Foči. Otac je poginulog sina. "Najveći borac je onaj ko je dao svoj život", kaže. Iz usta mu zrači energija energija otrgnutog od života.

U ratu su sahranili istinu, a poslije rata njene najsvjetlije izbojke. Ni tu se nisu zaustavili - pucali su u budućnost. Ali, neće moći. Izrast će drvo žive istine iz grobova nevino stradale djece. Od svjetlosti njene neki će pognuti glavu, a neki će oslijepjeti.

Cvijeta Vujanović, majka tri poginula sina. Njena marama je crno platno rata. Riječima je tijesno u košulji jezika! U crnu zemlju živa ne može, u nebo takože, a da može dublje bi u crnu zemlju pala

Desimiru Makitanu, iz Ilijaša, poginula su dva sina u jednom danu. Dvije smrti srele se u jednom srcu. I nije puklo. Koga stignu ova slova naša, osjetiće pogled nas iz Ilijaša! Leluja se crno platno rata u riječima...

Vitomir Simić, sa Ozrena, živio je i umro u Doboju, kao otac tri poginula sina. Pogled mu je nestajao u magli, nigdje se ne zustavljajući. Kao da traži mjesta gdje je stalo srce njegovih sinova ili mjesto gdje bi mogao biti njegov grob. Prošlost je živa zakopana u budućnost ovog čovjeka. Sve je donio i sve je uzeo rat... Žive rane peku, a srce ne puca!

Nedeljko Žugić




Idi na stranu - |listaj dalje|