fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

mico_vlahovic - 22564 - 17.09.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Parastos Mići Vlahoviću



Najinteresantniji događaj ljeta bio je 2. avgust 2009. godine, dan moga odlaska u Aleksandrovo. Ovoga puta na grob Miće Vlahovića nisam išao sam. Došli su tamo i Mićini saborci, te drugovi iz djetinjstva, a bilo je i onih koji su za vrijeme rata bili previše mladi da se late za oružje ali dovoljno zreli da upamte Mićino junaštvo i o njemu sada pričaju sve najbolje.




Tog jutra u Aleksandrovo stigoh među poslednjima. Morao sam da pokupim prase iz pekare, cvijeće iz cvjećare, roštilj iz mesare i hljeb iz prodavnice pa u centar sela stigoh svega desetak minuta uoči odlaska u Crkvu. Tu su se već okupili moji stari poznanici: Oko, Mišo, Aco, Zoda, Beli, Marija, Vlado, Obrad Ilić i mnogi ostali. One koje do tada nikada nisam vidio, prepoznavao sam bez ikakvih problema. Jedino malo zbunih kod "Vogošćanina Pravog". Rekli su mi da je bio bilder, pa sam ga zamišljao malo krupnijeg nego što u stvari jeste.

Nije bilo vremena za upoznavanje jer crkvena zvona objaviše početak nedeljne liturgije pa svi požurismo prema maloj crkvi koja se upravo u to vrijeme renovirala, ali se lokalni sveštenik potrudi da je specijalno pripremi za ovu priliku.

U crkvi je bilo mnogo naroda, uglavnom onih koji su došli na parastos. Nekoliko baka, redovnih posjetilaca crkve, su sa neprikrivenom znatiželjom bacale pogled na nas. Kao da nas nešto ispituju!

Na parastosu ostadoše gotovo svi koji su došli u crkvu. Po broju svijeća koje podijelih, mislim da nas je bilo pedesetak. Pomen bješe dirljiv, a pojedinci su sa mukom pokušavali da prikriju suze.

U toku boravka u crkvi nisam napravio ni jednu jedinu sliku. Atmosfera je bila mješavina svečanog i potresnog, pa nisam htio da moje slikanje pokvari atmosferu, a digitalac bez blica biješe beskoristan. Ipak, moj vjerni saputnik i rođak Predrag Tomić je držao uključenu kameru, tako da momente u crkvi zabilježismo i slikom i tonom. Njegova kamera snima direktno na disk, koji odmah možeš da gledaš na kompjuteru. Nažalost, ove snimke mogu dati samo osobama prisutnim na parastosu jer pojedinci nisu bili zainteresovani za publicitet na internetu. Ipak, napravio sam dovoljno fotografija i za vas, koje će vam one pomoći da naslutite kako je bilo. A bilo je kao u nekom filmu pa zbog toga osjetih potrebu da ovaj događaj i prikažem na filmskoj traci...

Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


Nakon izlaska iz crkve uputili smo se u pravcu groblja. Dan bješe topao, ali je grobljem duvao jak vjetar. Tvrdoglavo je gasio svijeće i značajno umanjio kvalitet zvuka našeg snimatelja. Čudno, na Mićinom grobu uvijek duva vjetar i svijeće nikada ne gore. Ove naše su završile na izlazu iz groblja, gdje ih mještani pale u slučaju loših vremenskih uslova.

Aleksandrovo - Mićo Vlahović


Pognutih glava, prisutni su pokorno slušali sveštenika. Mnogi su krišom brisali suze. "Osvećuje se ovaj nadgrobni spomenik, osvećen vodom u ime Oca, Sina i Svetoga Duha... " bile su završne riječi sveštenika, uz pratnji članova crkvenog hora koji je pjevao "Večnaja pamjat, večnaja pamjat... ".

Aleksandrovo - parastos Mićo Vlahović


Zadrhtao sam u trenutku kada je sveštenik prelio Mićin grob crvenim vinom. To me je neodoljivo asociralo na Mićinu krv, prolivenu negdje u bosanskim klisurama, za nas i naše bolje sutra...

Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


Potom su na grob položeni vijenci i cvijeće. Predstavnici Mjesne zajednice Aleksandrovo su takođe pripremili jednu jako lijepu "suzu".

Aleksandrovo - Mićo Vlahović - parastos


Na vijencu kupljenom u Vaše ime, a za koji smo novac dali "Vogošćanin Pravi", Miner i ja pisalo je: "Mići Vlahoviću - vrijeme prolazi tuga ostaje".

Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


Ispred novoformiranog Udruženja boraca otadžbinskog rata govorio je Neđo Hrkalović, penzionisani pilot. Neđo se obratio Mićinim saborcima jer "njima zahvaljujući ispravlja se nešto što zaboravlja društvo". Takođe je rekao da će "dati Bog i ovakvi svetli primeri kao što je Mića da jednog dana ostvarimo naše ideale i ideale naših dedova".

Potom je Vrbas rekao: "Ja Miću, jednostavno, ne smatram mrtvim! Ti ljudi žive u mom srcu, i dok god sam ja živ oni će živjeti u meni. Ovo malo selo je imalo sreću da u njemu živi jedan heroj, junak, kakav se retko, zaista retko i sreće i rađa... Ja mu želim, gore na Nebu, da ne bude razočaran sa ovim što se dešavalo posle. Mi smo ipak napravili neko delo, Republiku Srpsku, i neka mu je mir... Bog da mu dušu prosti i večna mu slava! "

Aleksandrovo - pomen Mići Vlahoviću


Nakon groblja, naše druženje se nastavilo u jednoj od prostorija Mjesne zajednice. Mada je hrane bilo na pretek, razgovor između ratnih drugova je bio u prvom planu. Odvojili smo samo malo vremena da saslušamo gospodina Vladu Brakusa, Predsjednik Mjesne zajednice Aleksandrovo, koji je izjavio "da je akcija u toku i da se čeka da Opština formira Komisiju za preimenovanje ulica". Svi stanovnici Aleksandrova su me uvjeravali da će akcija preimenovanja Željezničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića biti uspješna.

Aleksandrovo - parastos Mićo Vlahović


U organizaciji parastosa pokojnom Mići Vlahoviću učestvovalo je dosta osoba. Ipak, htio bih posebno da se zahvalim Aci, koji je iznenadio prisutne sa dva lijepa gesta. Kao prvo, u Aleksandrovo je donio zastavu 2.bataljona 2. sarajevske pješadijske brigade.

Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


Pored toga, Aco je u jednoj beogradskoj štampariji izradio dvadesetak tabli za obilježavanje ulica, identičnih onim koje ćemo jednoga dana da poklonimo M. Z. Aleksandrovo. Ovim tablama smo ukrasili zidove prostorija Mjesne zajednice, a nekolicina je iste zadržala za uspomenu pa su one završile kao suveniri u Njemačkoj, Americi, Kanadi, Beogradu i Subotici. Jednu od tih papirnih tabli sačuvah i za Minera sa namjerom da mu je poklonim kada mi dođe u posjetu.

Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


Aco me je nesebično vozao po Beogradu, pomažući mi u nabavci stvari neophodnih za organizaciju ovakvog susreta. U Aleksandrovo je dovezao i gospodina Obrada Ilića, koji radi u Centru za socijalni rad Zemun. On je poznavao Miću Vlahovića po službenoj dužnosti - jedini je preživjeli socijalni radnik koji je bio zadužen za Mićino vaspitanje.

Aco i ja smo bili u kontaktu sa Vrbasom i "Vasom", ali se oni vjerovatno ne bi pojavili na parastosu da stvar nije malo "pogurao" i "Vogošćanin Pravi".

Parastos bez pripadnika Mićinog interventnog voda be mogao da bude sve samo ne i kompletan događaj. Da imamo "predstavnika" i u tom pogledu, potrudio se "Oko" iz Bijeljine. Pored toga, on se nesebično ponudio da poveze sve "Semberce" koji su dolazili u Aleksandrovo. Oko je upao u oko svim prisutnima na parastosu, ali i policajcima iz Žitišta koji su ga taj dan "ojadili" za 30 evra na račun brze vožnje.



Ne mogu a da ne pomenem i Mariju Maksić, osobu koja je "kumovala" ovom susretu. Njena pomoć u vezi organizacije parastosa u Aleksandrovu je bila i najznačajnija jer je ona ugovorila sve detalje, i sa sveštenikom i sa zvaničnicima u MZ Aleksandrovo. Na nama je samo bilo da se pojavimo sa prasetom. Marija nam je obezbjedila i koljivo za groblje, kao predivnu salatu od kupusa za ručak. Zbog svega ovoga ja sam joj do neba zahvalan. Jer, da se Marija nije prošle godine upisala na ovaj forum ne bi bilo ni ovog našeg druženja.

Aleksandrovo - parastos Mići Vlahoviću


Hvala i svim Mićinim prijateljima i poznanicima koji su došli u selo. Posebno se zahvaljujem Belom i Zodi, koji su se potrudili da ih obavjeste o parastosu. Bez Mićinih drugova iz djetinjstva parastos ne bi imao dušu.

Konačno, želio bih da se zahvalim i Mineru, koji ovoga puta nije bio sa nama ali je bio česta tema našeg razgovora. Na rastanku su ga svi pozdravili i zamolili da mu kažem da ga se vrlo dobro sjećaju. On i Vogošćanin Pravi su bili sponzori ovog parastosa, tj. sve troškove smo podjelili na tri jednaka dijela. Što se finansija tiče, račun sam ispostavio samo Pravom i Mineru a dogovorili smo se da iznos ne objavljujemo. Mogu samo da kažem da smo više dali u crkvu nego potrošili za hranu, više je otišlo za cvijeće nego za piće. Uostalom, mnogi prisutni su došli sa dalekog puta, pa se moralo nešto i da pregrize.

Zahvaljujem se i svima ostalima, koje ovdje ne pomenuh a koji su došli na parastos. Vremena je bilo jako malo, pa nisam imao priliku da se sa svima upoznam. Nadam se da će drugi put biti još bolje.

Parastos Mići Vlahoviću, održan nepunih 15 godina nakon njegove pogibije, bio je mješavina suza i radosnih druženja. I još nešto. Ne vjerujem da i jedna normalna osoba može naći neku ozbiljniju zamjerku u vezi ovog događaja. Sve se odvijalo prema staroj srpskoj tradiciju: skromno i dostojanstveno a opet - nezaboravno. Nadam se ne i neponovljivo!




Idi na stranu - |listaj dalje|