fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilidza - 22541 - 14.09.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Posjeta porodici Galinac


Moj godišnji odmor je ličio više na umor. Moji prijatelji i rodbina su biseri rasuti po cijelom svijetu. Da bi ih sve obišao imao sam malo vremena, a pređenih kilometara i previše, tako da sam proveo više vremena u autu nego u krevetu. U tome svemu mi je bilo najteže zbog moga brata koji radi noćnu smjenu. Da bi izdržao svu tu vožnju pio je čajeve koji su ga držali da ne zaspi. Kaže ne zna ni sam kolko je kilometara vozio spavajući.

Jedan vikend sam bio u posjeti Mićinom grobu, a za drugi sam išao na svadbu Gargamelovoj kćerci. Zbog toga je moj plan da posjetim groblje u Vojkovićima gdje počiva moj prijatelj i srpski heroj Radenko Galinac-Gali, morao da budu radnim danima. Pošto sam se iz Subotice vratio nedelju uveče, odlučio sam da ponedeljak odmorim od vožnje.

U utorak 11. 08 u jutro, pošli smo za Vojkoviće, jaka kiša nas je neprekidno pratila sve do Olova, zbog čega sam imao strah da se grobu od mog prijatelja i njegog brata i setre neće moći prići. Vrijeme se naglo promjenilo, sunce se pojavilo kao da ga je sami Bog poslao da nam obezbjedi obilazak grobova od žrtava NATO agresije.

Stižemo u Vojkoviće, u cvjećari kupujemo cvijeće i svijeće, odlazimo kući od pokojnika u kojoj i danas žive njihovi roditelji. Stižemo na vrata zvonimo, vrata se otvaraju, a na vratima s pojavi majka Mirjana, još uvjek u crnini. Uzviknu: "Kole jesi li to ti? ". Poče dozivati Marka da dođe. Ubrzo se iza ćoška kuće iz bašte, pojavi i Marko, izljubismo se, pozvaše me u kuću, a ja im predložih da prvo pođemo na groblje pa ćemo se vratiti.

Marko se spremi i krenu sa nama govoreći da su oni juče bili na groblju jer je Radenku i Radovanu bio rođendan. Od tih njegovih riječi, ja se naježih, obuze me tuga što ne dođoh samo dan ranije.

Krenu smo sa autom, za par minuta stigli smo do groblja. Uzimamo svijeće i cvijeće iz auta i polako krenu smo, kroz mene prolaze trnci kako se približavamo grobovima, suze mi udariše na oči kad ugledah tri groba od tri mlada rano ugašena života, a oni kao da gledaju u nas i osmjehuju se, što smo došli da ih obiđemo.

Prekrstismo se, položismo cvijeće, upalismo svijeće i okadismo njihove grobove. Marko mi kaže: "Hvala ti Kole što si došo jer kad tebe vidim isto ko da vidim i moju djecu da su mi došli". Proveli smo neko vrijeme na groblju i odatle se uputismo Makovoj kući. Dođosmo u kuću, a Mirjana već postavlja sto da se jede. Sjeli smo, evocirali upomene na pokojnike, uz to priča Marko, da mu nije onih unučadi ne zna ni sam šta bi sa njim bilo.

Pomenu Stefana da je bio kod njih na raspustu, Nikola je u nekoj bolnici za duševne bolesnike. Zbog posledica rata i pogibije njegovog oca, Nikola je zapao u tešku psihičku krizu zbog čega je morao ostati u duševnoj bolnici pod stalnim nadzorom doktora. Marko i Mirjana se ne predaju nego i dalje traže mogućnosti i način da pomognu i podignu svoju unučad. Njihovi životi su usmjereni samo u tom pravcu, i ako je njihovo zdravlje uveliko istrošeno, od teškog rada, tuge i bola, koji im donese prokleti rat.

Vrijeme je neumorno teklo i morali smo da pođemo nazad prema Brčkom kako bi moj brat stigao na vrijeme na posao. Pozdravio sam se sa Markom i Mirjanom, krenuli smo, njih dvoje su stajali pred kapijom, gledajući dugo za našim autom, neprekidno mašući rukom kao da ispraćaju sopstvenu djecu.




Idi na stranu - |listaj dalje|