fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

zaboravljeni - 22491 - 08.09.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Kobni septembar '95


Septembarski dani '95 su bili teški za stanovništvo Republike Srpske. Našim nebom su letjeli agresorski avioni sijići smrt po nedužnom narodu iscrpljenom ratnim strahotama. Bilo je to vrijeme kada se stanovništvo užasavalo izlaska i zalaska sunca jer su agresorske snage koristile sumrak i ranu zoru da sa svojim avionima bjesomučno razbijaju sve što je narod krvavim radom decenijama stvarao.

U ranu zoru, dok još nije potpuno svanulo Vogošćom su se prolamale jake detonacije od teških avionskih bombi. Tog jutra, 9. septembra '95 godine, na putu Semizovac - Srednje NATO avioni su srušili most koji je bio od ključnog značaja za tu putnu komunikaciju.

Moj zamjenik Radenko Galinac i ja našli smo način da posjetimo njegove roditelje u Vojkovićima. Pred samu veče smo se vraćali nazad, a sa nama je krenula i njegovom sestrom koja je došla na godišnji odmor iz Beograda. Umjesto sreće zatekla ju je tuga i žalost za preranom smrti njenog brata Radovana koji je u borbama po šumama oko Sarajeva dobio mišju groznicu koja ga odvoji od njegovih najmiliji za samo nekoliko dana.

Zbog velikog rizika u tim teškim ratnim danima žurili smo kako bi što prije sišli sa drumova po kojim su "mirovne snage" iz samo njima poznatih razloga sijale smrt. U prvi sumrak već smo stigli u Srednje gdje smo obišli i provjerili rad naši policajaca.

Odatle smo nastavili put prema Vogošći. Žurili smo kao da nas je neka sila vukla da stignemo na vrijeme na mjesto nesreće. U jednom momentu ispred nas se pojavio ogroman krater, a na putu su bili veliki betonski komadi, koji su ličili na temelje neke kuće. Zaustavio sam vozilo, ostavio upaljena svjetla izašli smo iz auta prišli rupi na putu. Sa druge strane kratera se pojavilo vozilo koje je uperilo svjetla u našem pravcu. U tom trnutku sam čuo neko jako hučanje iznad nas. Radenko je rekao: "Bježimo, evo ga opet! ".

Bilo je kasno. Odjeknula je eksplozija, tog trenutka sam vidio jaku vatru koja je izgledla kao užarena lavina sa puno crnih komada koji su letili prema nama. Pokrio sam se rukama jer sam u tom trenutku osjećao kako me mnoštvo sitnih komadića udara po glavi. Letio sam visoko u zrak i izgledalo je kao da sam u centru te užarene lavine.

Ne znam da li sam se onesvjestio, ali sam jedno vrijeme bio izgubljen i u šoku. Malo sam se pribrao i počeo da dozivam svoje saputnike. Prvi mi se javio Ranko Janković koji je bio četvrti član naše ekspedicije. Rekao mi je da dobro poznaje region i da ode da nam nađe pomoć. Bio je lakše ranjen ali se mogao kretati. Nestao je sa mog vidokruga, a ja sam ostao u potrazi za mojim prijateljom i njegovom sestrom. Ubrzo sam našao Galija, nije mogao da se miče i stalno je ponavljao riječi: "Kole, gotov sam". Pokušavao sam da ga smirim, ali on je osjećao svoj kraj. Dozivali smo Radu ali od nje nije bilo ni traga ni glasa.

Vrijeme je sporo prolazilo, a pomoći nije bilo na vidiku. Gali je bio na ivici kratera, ja sam mu pokušao pomoći da se izvuče preko moga ramena. Nije išlo jer me je bol žestoko probijao u desnom ramenu i nisam mogao da izdržim pritisak njegove ruke.

Konačno je stigla pomoć. Prvi je stigao moj brat. Nije me poznao. Ja sam mu se javio i zatražio cigaru da zapalim. Tresao sam se od zime, i tražio sam mu nešto da me pokriju. Molio sam brata da prvo prebace Galija i potraže Radu jer su moje rane lakše.

Na putu do bolnice teren težak sa puno bola u ranama. Nekao se izdržalo, moralo se. Stavljaju me u sobu. U posjetu neprekidno dolaze moji ratni drugovi.

Stalno se raspitujem šta je sa mojim drugom i njegovom sestrom Radom. Javili su mi da je Rada nađena u krateru potopljena u vodi sa velikom rupom na grudima. Za Galijev život se bori najbolji hirurg na svijetu - doktor Lazić.

Rano u jutro oko 5 sati u moju sobu dolazi Dr. Lazić i tužnim glasom mi saopštava da je učinio sve što je mogao ali nije mu se dalo. Ja počinjem da plačem, a i u njegovim očima vidim suze. Objašnjava mi kako je tekla operacija, ali ja ne slušam šta mi priča.

Umro je još jedan Galinac. Dva heroja, dva Nemanjića. Kakva tragedija za jednu porodicu, izgubiše troje djece u petnaest dana, tri zlatne jabuke. Ugasiše se njihovi mladi životi ali sjećanja na njih neće nikada.

Danas se navršilo 14 godina od pogibije istinskog heroja Radenka Galinca - Galija. Neka mu je vječna slava i veliko hvala na junaštvu i životu koji je podario svome narodu. Hvala i roditeljima što rodiše takve junake kakvi su bili Radovan i Radenko.




Idi na stranu - |listaj dalje|