fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas - 21510 - 27.04.2009 : Oko bijeljina - best (1)

Iza neprijateljskih linija


Neko je nedavno pomenuo naše borce iz Ilijaša koji su zalutali u neprijateljsku teritoriju i tamo proveli sedam dana. Jedan od njih je bio i moj rođak. Njihova priča je opisana i u knjizi "Zašto ne reći istinu o ratu u Sarajevu". Ja ću ovdje da prepišem neke dijelove iz te priče. Moj rođak, jedan od junaka ove priče, danas živi veoma loše, prežiljava cijepajući drugima drva. A nekada je to bio veliki domaćin.

Prvog avgusta 1994. godine, prilikom povlačenja sa Kunusića u okruženju su ostali Duško R. , Srđan M. , Zoran Ž. , Anto G. , i Brano M. Dusko je pogođen metkom u glavu i ostao je u rovu. Ostali su se sklonili u šumu i tu prenoćili. Zbili su se jedan uz drugoga jer je noć na planini bila veoma hladna. Čekali su jutro, a muslimanska vojska je prolazila dalje. Odmah u svitanje su ušli u selo i vidjeli da Duškovog tijela više nema. Začuli su se neki glasovi i sklonili su se u šumu. Čuli su priču: "Nađe li ti šta, nešto cigareta, konzerve? "

Tu noć se naša grupa vratila u rov da prenoći. Primjetili su da je sve ispremještano i odnešeno, čak su i kafu pili, ostao je samo tvrdi keks. Toliko je bio tvrd da se bez vode nije mogao jesti. Te noći su riješili da krenu dalje. Nisu poznavali područje, a i da su znali kako je moguće da se orjentišeš u dubini neprijateljske teritorije? Ponijeli su sa sobom taj tvrdi keks i kanister vode. Imali su i lično nauružanje. Glad nisu osjećali, a žeđ su gasili na potoku.

Treći dan su ugledali vrh Čemerna. On im je postao orijentir. Tek kasnije će u Ilijašu, od onih koji poznaju teren, saznati da su se u tom trenutku nalazili na Zelenim potocima. Držali su se šume. U sumrak su ocijenili gdje bi mogla biti Karaula. Sa uzvišice su osmotrili teren koji je trebali preći tokom noći kako bi po danu mogli da se sklone u šumi. Bili su premoreni, a nekima su i živci počeli popuštati. Te noći su se dogovorili ako nekoga od njih rane, i da ne može hodati da sam odluči hoće li se ubiti ili predati.

Peti dan su se penjali pored Derneka. Orijentir im je bio velika stijena pa su zaključili da se kreću prema Nabožiću. Konačno je jedan od njih prepozna punčevinu. Sve je bilo zaraslo i porušeno, ali mu je teren bio poznat.

Šesti dan su bili iznad Našica i Misoče. Kod Trifkovića kuća su neki muslimani, muž i žena, kupili sijeno. Vode nisu imali, pa su brali maline, jagode i divlje jabuke. Nisu smjeli puno da jedu. Već su prepoznali sela Orahovo i Slivno i imali su pravi orijentir. Muslimani su prolazili na liniju pored Jošanice, prema Taračin dolu. Odatle su krenuli prema Čemernici i Našićima na vrijeme su čulu zvik auta i sklonili se u stranu. Bila je to lada niva sa nekim oficirima. Izbili su na rub šume tu su primjetili muslimanske vojnike kako se sunčaju. Živci su im sve više popuštali. Po prvi put se usuđuju da idu po danu, izlažući se opasnosti. Prilaze jednoj kući i vide česmu. Prišli bi da se napiju vode, ali iz kuće se čuje krupan glas kako pita zašto kasni ručak. Produžavaju dalje. Nedaleko od kuće primjećuje ih neki čovjek i viče:

  • "Ej-ej momci, ma čujete li vi mene? "

    Odgovorili su mu:

  • "Ma, pusti nas, nije nam ni do čega, imamo neki zadatak pa žurimo. "

    Najglasniji je bio Brano. Zatim nailaze na dvojicu vojnika sa manjerkama, pozdraviše ih sa "merhaba" na šta i oni isto odgovoriše. Odatle više nisu mogli da nastave, pa su se sklonili u neko šipražje. Tu im je teren bio poznat, pa dolaze do potoka koji se ulijeva u Misoču. Brano je nogama zapeo za silk. Sreća njegova pa je bio u patikama i nije aktivirao minu koja je stajala pored vode.

    Prvi put su ih i naši primjetili i zapucali iz PAM-a. Sakrili su se iza balvana i udubine od potoka. Ponekad bi rukom provjeravali da li ih naši posmatraju i odmah bi za odgovor dobijali rafal. Čekali su noć. Došli su do kamenoloma. Živci su im bili na izmaku, dogovaraju se da se popnu na kamenolom ali posle par pokušaja odustaju. U samo svitanje uspeli su se i ušli u šumu.

    To je već bila međuzona. Iza njih je ostao grad Marije Terezije a pred njima se pružao Nabožic. Do naših položaja je ostalo još oko 100 metara. Znali su ko bi mogao biti na tim položajima pa su zvali po imanima, nisu smjeli suviše glasno govoriti, tako da ih niko nije čuo. Kada su se malo primakli zvali su glasnije. Naši su pitali ko je. Srđan se predstavio, a naši sa linije opališe rafal.

    Dan je već uveliko svanuo. Bilo je oko šest sati. Konačno naši uvjereni da je to grupa koja se smatrala nastalom pustiše ih da dođu a onda, nakon prepoznavanja nastadoše suze i zagrljaji.

    Prepisano iz knjige: "Zašto ne reći istinu o ratu u Sarajevu".




  • Idi na stranu - |listaj dalje|