fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

treskavica - 21483 - 25.04.2009 : Rammstein RS - best (2)

Ratne priče...


I meni je žao, što u ratu nisam vodio neki ratni dnevnik, nisam imao kad, već sad moram da prebiram misli, upoređujući ih hronološki sa onim detaljima života koji su ostali zabilježeni, pa se tako snalazim u tom vremenu!

Tako je i sa Trnovsko-treskavičkim ratištem, i tom 1995. godine koja je bila za mene isto onako burna kao i 1992. Događaji su se smjenjivali kao na filmskoj traci. Krajem februara žena mi se porodila i dobio sam drugo po redu dijete, a naša taktička grupa je dobila naređenje da ide na "Treskavicu", samo tri dana poslije toga, pošto sam ženu izveo iz porodilišta, ostavio sam ih sve troje kući i krenuo sa "svojima" jer nisam želio da se odvajam od njih, to mi je bila kao druga porodica, iako su mi oni govorili da ostanem i ne idem!

Došli smo da zamjenimo "mladu vojsku" koja je bila dugo bez smjene, tamo u reonu Šiljka, a u to vrijeme je vladalo neko varljivo primirje na sarajevskom ratištu, pa smo autobusom preko "osmica" sišli do Lukavice, i isto tako nastavili prema Krupcu, sa kojeg se ranije povremeno oglašavo muslimanski broving, međutim, primirje se poštovalo i nismo imali većih usputnih problema!

Tek što smo se smjestili u te rovove mlade vojske, a oni su tu bili po nekoliko sedmica, i pričali su jadikovke, loš tretman, pa u svemu tome, nakon dužeg boravka opadne im koncentracija i borbena gotovost, u jedan rov su po snijegu prišli muslimani i ubacili im bombu kroz solunar od peći. Tom prilikom je jedan vojnik je poginuo, a nekoliko njih je ranjeno.

Bilo mi ih je žao, a onda odjednom promjena plana, neočekivano, kažu nam, da se moramo vratiti dole južno, prema Kijevu, i zatvoriti neki prazan prostor.

Ponovo na kamione, i od Kijeva desno iz pravca Sarajeva, smo se vozili nekim putićima dok nismo stigli u Presjenicu Gornju, onu ispod samog Igmana.

Tu se ukopavala već Vojna Policija iz Lukavice, neke sam momke poznavao i pozdravili se ko stari jarani, a mi smo prošli dalje rubom kanjona, kroz koji su prošli u jesen 1994 muslimanski teroristi i komandosi koristeći "demilitarizovanu zonu Igmana" i uništili IKM(istureno komandno mjesto) vojkovićke brigade sa dijelom saniteta.

Stanje linije odbrane i rovova je bilo očajno, pošto nas je noć hvatala ušli smo u nešto skovano daskama, za četiri hrasta ili graba, i pokriveno isto daskama sa nešto nabacane zemlje na krovu, kao na neku ogromnu ljuljašku, jer je te noći duvao vjetar, a rov se njihao kao na vodi. U prokos svemu dobro smo spavali, sa smjenama na straži. Ujutro kad smo se razbudili i razgledali okolinu izgledalo je još očajnije stanje, rov u po strane ni na brdu ni pod brdom, idelana meta za gađanje sa suprotnog ruba nevelikog kanjona, iz kog se stalno čula neka buka, vidjeli su se i muslimanski rovovi, i dim iz tih rovova, najednom se naš mitraljezac Džo, unervozio i primjetivši crn dim kako suklja sa vrha brda, zaključi da bi to mogao biti tenk, i da nabija pritisak za paljbu, ili kako on kaže "gasa ga", mi smo se nasmijali, još nevoljni da ustanemo i da vidimo kako ćemo utvrditi ovu liniju, a Džo je ošinuo paljbu iz svog "garonje" po muslimanskim rovovima. Uzalud smo govorili da prestane, nije nas čuo i koliko se bio zanio, nije primjetio da je prekinuo neku grančinu hrasta koja je pala na naš "rov", a nas je zemlja sa krova zasula u vrećama za spavanje, da smo pomislili prvo da je neka granata pala blizu.

Poslije naše žestoke psovke Džoa i njegovog "garonje", on je ljutito uzvratio "s ovim je Hitler pokorio Evropu, a samo kod nas ništa ne valja.. "

Svejedno, to je samo doprinijelo da još brže počnemo sa ukopavanjem linije i rova, jer je ovaj bio kao od papira, za tih predviđenih 21 dan, mogli smo da utvrdimo tenk, a kamoli skrovište za posadu od 8 boraca. Kopali smo non-stop taj crveni kremeštavac, i iskopali smo oko 16 kubika zemlje. Iz dana u dan, to nam je postajalo zanimljivije. Primirje je još uvijek trajalo.

A onda jednog jutra, već je počeo mjesec mart, začu se buka heklikopteri kako nadlijeću dolinu. Put preko Igmana se vidi golim okom. Ne znamo zašto je tolika gužva. Helikopteri UNPROFORA lebde u niskom letu, velika frka, a ja pojma nemamo zašto.

U neko doba čujemo na radiju, da je sletio transporter UNPROFOR-a u kanjon, i da ima mrtvih francuza, helikopterom ih izvlače iz kanjona.

Tek što se to smirilo, nastavili smo uobičajeni posao ukopavanja rova, kad jedno veče, grmi artiljerija iz pravca Sarajeva, gotovo cijelu noć, primirje je prekinuto. Tog dana je muslimanski snajperista zločinački ubio dvije srpske djevojčice na Grbavici. 11. mart. u znak odmazde srpska artiljerija je cijelu noć gađala muslimanske položaje oko Sarajeva.

Sledećih nekoliko dana, nije bilo razmjene vatre na našoj liniji, a mi smo napravili skromno sklonište, tako da se moglo lakše disati, došli su nam u posjetu i članice "Kola srpskih Sestara" sa Ilidže, i donijele raznih poslastica i hrane.

Sledećih mjeseci, na tom položaju smo se smjenjivali, još tri puta, a onda je došao mjesec jun, i dugo najavljivana muslimanska ofanziva, koju smo spremno čekali, i bili smo potpuno mobilisani. Međutim, zbog stanja na drugim linijama, jedan dio naših snaga, a među njima i moja grupa, je prebačena u rejon Dejčića između Treskavice i Bjelašnice. Na cijelom tom frontu, glavnu ulogu je imala artiljerija, i sa jedne i sa druge strane, pravi artiljerijski dvoboji, prosto imaš osjećaj kao da se naše i njihove granate sudaraju u vazduhu iznad nas, a to je za nas po rovovima, ubistvo, opasna dosada, iz koje te vreba smrt, ali prisebnost ne smiješ gubiti ni tren. Svaki momenat koristimo da popravimo neki rov, kojeg je granata razrovila, podigneš mrežu, na bok, da ti ne bi proletio kakav el-pi-đi, ili ambrus, okrećemo i držimo na oku naše mrud-ove, motrimo neprijatelja i on na nas, i tako nekoliko dana, nema tu nešto živopisno da se opiše, život u rovu ubija moral, ali čuva glavu.

Kako je ofanziva jenjavala, naročito poslije našeg srpskog uspjeha dole na Betonari, tako su se i planovi mjenjali, na tom području su se našle i nekolike udarne grupe, poput Belih Vukova, a zatim i Škorpiona, koji su nas zamjenili, a osjetila se potreba da se neprijatelj udari na drugim frontovima jako i na taj način uzvrati udarac koji je spreman oko Sarajeva.

Mi smo napustili zonu Trnova, oko 2 jula, i ja sam se našao u svom starom dobrom "Drinskom" sa svojim Sokočanima!

U sledećem pisanju ću opisati i ratne uspjehe baš mojih Sokočana.




Idi na stranu - |listaj dalje|