fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_olovo - 20587 - 10.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

Ratno sjećanje - Vanjski prsten


Negdje u jesen 1994. godine, počeše žestoki napadi na Lađevački potok i Buljatovinu. Izgubili smo Lađevički potpok, a u tim borbama puno naših boraca ostade u rukama neprijatelja. Neka mi oproste svi oni junaci kojima sam zaboravi imena a koji su dali svoje živote u tim borbama. Neka im je vječna slava i hvala!

Paralelno sa tim dejstvima muslimani su izvodili dejstva duž čitave linije odbrane pa smo imali ogromnih problema da ih zaustavimo.

Buljatovina i Lađević su bili totalno prazni. Civilno stanovništvo, uglavnom babe i starci, je moralo da napusti svoja ognjišta. Mi smo zaposjeli njihove kuće u koje smo se smjestili. Krenuli smo u izviđanje naših rovova koji su bili prazni. Cilj nam je bio da ustanovimo koliko su muslimani napredovali prema našim položajima.

Idući tako duž linije naišli smo na grupu muslimana i nastale su žestoke borbe. Bili smo za djelić sekunde brži od njih pa su ih naši rafali sasjekli. Od njihovog vođe sam uzeo motorolu i stavio kod sebe u džep. Krenuli smo dalje, ali su nas njihove jedinice primjetile i otvorile vatru na nas. Nastale su borbe iz kojih se nismo htjeli povući. Potisnuli smo ih i zaposjeli brdo iznad samih Lađevića.

Muslimani su krenuli u žestok protivnapad, sa namjerom da izvuku svoje poginule vojnike. Pružali smo utpor, a naša artiljerija ih je gađala u Lađevačkom potoku. Vrbas nam je javio da su razbijeni i traže pomoć.

Ponovo su uslijedili napadi na taj dio. Kraj mene je bio Ljuco Grilin, brat kojem je to bilo prvo ozbiljnije vatreno krštenje. On je tada imao nešto više od osamnaest godina. Muslimani su ponovo krenuli iz potoka u napad i Vrbas nam je javio da su krenuli ovoga puta puno jače i da se povučemo na naše početne položaje. Još smo neko vrijeme čekali, a Ljuco me je pito šta sad da radimo. Muslimani su idući nemilosrdno rafalali prema nama. Na osnovu ispaljenih metaka sam procjenio da su još uvijek dovoljno daleko, pa sam mu rekao da stavi pušku na pojedinačnu paljbu da puca samo kada ih vidi da ne bi prebrzo potrošio municiju. Kako su muslimani sve veše prilazili Ljućo je postajao sve nervozniji. Meci su letjeli visoko, pa sam znao da su muslimani još uvijek daleko od nas. Kada su prišli dovoljno blizu otvorili smo vatru i nastala je žestoka borba.

U tim borbama se istakao Ali koji je jedva izvukao živu glavu. Pravim čudom ga ni jedan metak nije pogodio. Stajao je kod jednog našeg rova, iza jednog raširenog ćebeta. Gledo sam kako meci prolijeću kroz ćebe iza kojeg se nalazio, ali nije imao ni najmanju ogrebotinu.

Muslimani nisu odustajali, pa smo mi odlučili da se povučemo. Ljućo i ja smo držali ostupnicu ostalima. Kad su se naši borci prebacili do praznih rovova ne tako daleko od mog položaja, Ljuco i ja smo počeli da se povlačimo dok su nas ostali pokrivali. U jednom trenutku mi je ispala motorola pa sam se sageo da je podignem. Onako saget, primjetih jednog muslimanskog vojnika, dugačke crne kose i sa kačketom na glavi kroz koji je proturio svezani rep. U tom trenutku nisam mogao da podignem pušku, i učinilo mi se da je to bio moj kraj. Taj musliman se uspravio i uperio pušku na mene, spreman da puca. U tom momentu kroz njega počeše da prolijeću meci. Okrenuo sam se prema našima i vidio Galija kako stoji uspravno i puca na tog muslimana. Nakon toga nastalo je zatišje, i mi smo se povukli na našu novoformiranu liniju odbrane.

Ostao sam živ zahvaljujući našem heroju Radenku Galinac -Galiju.
Po povratku kući, muslimanska televizija je objavila da je poginuo njihov heroj, nekakav komandant sa Otoke. Muslimani su proglasili jednodnevnu žalost u Sarajevu. Na našoj strani niko nije bio ni ranjen. Ja sam toga dana izbjegao sigurnu smrt zahvaljujući hrabrosti jednog izuzetno hrabrog borca, kakav bješe naš Gali.




Idi na stranu - |listaj dalje|