fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ratne - 19313 - 29.10.2008 : Zoran Janković Rogatica - best (7)

Pisanje uz vjetar


Prokleta je Amerika

Već godinama novine kupujem u istoj trafici. Uzeh svoj primjerak dnevnog lista (da ga ne reklamiramo " to se već plaća) i pružih novac. Žena mi se prijatno osmjehnu i reče: ""ej, jesam li ti pričala da sam dobila unuka"? "Jesi, Stojanka, pričala si mi", odgovorih sa namjerom da odmah odem, jer me čekao započeti posao. Iz pristojnosti ne rekoh da mi je to pričala već dva puta. Ovo sad će biti - treći. Navikla je da, nakon što mi proda novine, progovorimo po koju, ljudsku, neobaveznu riječ. A Boga mi i rečenicu. Pošto ona, ipak, poče da priča ne preostade mi ništa drugo nego da je saslušam. "Vezla" je o tome kako joj se kćerka dobro udala, da je svi u kući paze; da je mali rođen sa četiri kilograma i sto grama i da mnogo liči na pokojnog mu đeda, njenog muža"kako je, eto, uprkos dušmanima uspjela da izvede đecu na put i dovede do hljeba; žalila se na vlasti koje su njih, porodice poginulih boraca, primorale da trafike pomjere sa glavne ulice, a sada sarajevske firme postavljaju svoje prodajne objekte odmah uz glavnu džadu"Radovao sam se njenoj sreći, iskreno radovao, ali je nisam pažljivo slušao. Dok je ona govorila, smješkao sam se, a misli su mi lutale.

Poznavao sam njenog pokojnog muža. Dobro sam ga poznavao. Kad god bi se, u Sarajevu prije rata, sreli na tramvajskoj stanici ili na ulici, ispričali bi se srdačno, jer smo obojica bili rodom iz Rogatice. Kad je počeo rat vratili smo se rodnoj grudi. Zajedno su nam, po memljivim rovovima, trunule kosti tokom rata. Bili smo u istoj jedinici. Ja sam preživio " on nije. Poginuo je pred sam kraj rata. Stojanka, samohrana majka, otvorila je trafiku i odatle podigla svoje dvije kćerke, dovela ih do hljeba a stariju i udala. Zato sam, iako žurim, obavezan da je saslušam dok priča o prvorođenom unuku. Dužan sam, makar toliko. I to ne samo ja. Slušam je, slušam, a misli mi se i dalje roje po glavi"

Mnogo je (premnogo) takvih priča koje je život u ratu napisao ali ih niko nije pribilježio. Da muškarac uzme pušku u ruke i brani ono što zna da je njegovo, od Boga je ostavljeno. Ono (negativno) što se dešava, kad on pogine, sa njegovom porodicom sramota je naroda, države"ma, univerzalna je sramota svih nas. Ni jedna država ne može biti sretna sve dok se ne oduži onima koju su je stvorili.

Moj zet poginuo je u ratu. Maloljetni sin otvorio je kafanu na Šepku (kod Zvornika). Kasnije i diskoteku na Drini. Radio je, danonoćno, u napuštenoj muslimanskoj kući. Snalazio se kako je znao i umio, a to "snalaženje" je često bilo na ivici zakona. Ma šta na ivicu, bilo je i sa onu stranu zakona. Valjda je moralo tako. On je tad bio glava porodice. Ako on ne donese hljeba u kuću, niko drugi neće. Uspio je da napravi svoju kuću, da se oženi, dobio je i sina"Naravno da smo sve to proslavljali, kako i dolikuje. Na svakoj fešti neko bi počinjao i pjesmu "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa""Na stihu: ".. Šta mi vrijedi tvoja slika, kada oca nemam ja"" pjesma se, redovno, pretvarala u sveopšti plač. Posebno kad su sestra i sestričina bile primorane da odu za Australiju, ne bi li, kako, zaradile koji dolar da se završi započeta kuća. Ispostaviće se da kuća nikad neće biti završena, a da će novac biti utrošen da se on, koji je teret glave porodice ponio na nejakim dječačkim plećima, "skida" sa teških droga na koje se, u međuvremenu, "navukao"! Bezuspješno! Nije isključeno da će, jednog dana, dileri kojima je dužan pare za drogu doći i donijeti papire po kojima je kuća njihova. Žena ga je ostavila, odvela je i sina. A da mu otac, pokojni zet, glava porodice, nije poginuo"

Još dva moja zeta (više ih i nemam) hljeb nasušni danas zarađuju u Americi. Jedan je iselio sa kompletnom porodicom: ženom, i dva sina. Oni su tamo "na bijelo", dobili su i državljanstvo; drugi zet je "na crno", otišao na turističku vizu a već godinama radi i šalje novac porodici na Sokolac.

Kad čovjek krene u rat prvo što uradi pomiri se da više nema glavu na ramenima. To je jedini način da preživi. Ako preživi. Umjesto da se otimaju ko će više pomoći porodici poginulog borca, još u toku rata, prvo za šta su se "braća Srbi" otimali bilo je ko će "zaskočiti" njihove žene. Čak i matore drtine u Crvenom krstu, prvo što im je padalo na pamet kad bi im se pojavila žena poginulog borca na vratima bilo je da se, kao slučajno, očešu o njene ženske obline. Pa ako se ova ne usprotivi, da je pokušaju povaliti na vrećama sa brašnom. Da bi dobile koji kilogram više nego što ih sljeduje. Udovice su postale masovna meta za bludnike. Onako nezaštićene, sa djecom o kojoj su se sada same morale brinuti, mnoge su i podlegle opštoj atmosferi nemorala. Toliko očigledno da ih čak počeše mrziti i žene (još uvijek) ne poginulih boraca, jer su postale opasnost za njihove muževe. Najnemoralnija crnohumorna anegdota za koju sam čuo je kad je jedna udovica tražila da joj se abortus izvrši besplatno smatrajući da, kao žena poginulog borca, ima pravo na tu beneficiju.

Najmoderniji odjevni predmet, tih dana i godina bile su " helanke. Samo prvih godina porodice stradalnika imadoše pravo na besplatna drva za ogrev. A braća Grci primali su njiovu djecu na besplatna ljetovanja. I na toj privilegiji mnogi su im zavidjeli. To su bile godine kad su borci na linijama kleli jedni druge riječima: "Dabogda ti žena nosila helanke, a djeca ljetovala u Grčkoj"! Kružio je i vic o dječaku koji je sa prozora ugledao oca kako se vraća sa linje i zavikao: "Mama, mama, evo tate, živ je, ništa od tvojih besplatnih drva niti od mog ljetovanja u Grčkoj"! ?

Zašto Vam sve ovo ispričah? Jednog dana, ako dođete u situaciju da Vam žena poginulog borca počne pričati o svojoj porodici, saslušajte je, molim Vas. Vama to nije ništa a njoj će mnogo značiti. Ona je u svoju djecu utkala cio svoj život, sve svoje želje i nade. I svoje i nade pokojnika. A nada, znamo to, umire zadnja. Pa šta ako je, neka od njih, pri tom i moralno posrnula. Ko je veći krivac za to od nas samih! ?

Pokojni Milovan Ilić Minimax, čuveni voditelj i humorista, dok se Titova Juugoslavija raspadala na parčiće govorio je: "Da mi je znati ko dovede do raspada državu i onu drugu nogu bi mu odrezao". A ja velim: "Da mi je znati ko je kriv za sve to (i još mnogo toga lošeg širom svijeta) kleo bih ga da mu ekonomska kriza u kojoj se nalazi potpuno uništi privredu; da mu izbije bratobilački, vjersko-rasni rat a mi da mu dođemo u "mirovnu misiju" kao što su oni nama";! Toliko o ratu. Ko spomene rat " plaća piće. Svoj raji.

P. S. Mom dragom profesoru, Željku Tomiću, poklanjam ovu neobjavljenu priču, koju napisah slučajno, dok sam kupovao novine na trafici. Možda je tačnije reći da je priču napisao " život, a da sam je ja samo pribilježio.




Idi na stranu - |listaj dalje|