fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

poturice - 17884 - 17.05.2008 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

O poturčivanju našega naroda uopšte


preuzeto sa Projekat Rastko - Gračanica

U glavnome, naš se narod deli u dve veroispovesti; u hrišćansku i muslimansku veroispovest. Ovi hrišćanske veroispovesti dele se, u glavnom, u dve crkve; a oni muslimanske dele se u nekoliko sekata. Sama pomisao na muslimane naše krvi zaustavlja nas najpre i najviše na Bosni i Hercegovini, računajući tu u širu Novopazarsku oblast. I to ima svoga razloga u pregnantnosti naših etničkih osobina u muslimana i u njihovoj kompaktnosti u ovim oblastima. Međutim, mi imamo svojih sunarodnika muslimanske veroispovesti i u drugim krajevima naših zemalja. Mislimo na one u Južnoj Srbiji.

Istorijski, u našim se zemljama za Turke znalo još u početku našega državnoga života. - U južnim krajevima naših zemalja bilo je Turaka još od IX v. Turci Vardarioti poznati su iz XI v. Ali za Turke muslimane kod nas zna se tek od pojave Osmanskog carstva u našim zemljama, od polovine XIV v. na ovamo. Od toga se doba zna i za muslimane naše krvi. Još prvo, ako i delimično, zavojevanje naših zemalja na jugu Turcima izazvalo je poremećaj i u veri i crkvi. Nasilno i dragovoljno, počeo je naš svet još onda prelaziti u islam. Od onoga što je bilo nasilno prešlo i prevedeno u islam, propalo je sve, kako za našu veru tako i za našu nacionalnu celinu. - Kao roblje, veliku većinu, ako ne i sve od toga našega sveta, progutale su Mala Azija, Persija, Arabija pa i Afrika.

Poturčivanja našega sveta bilo je od početka dvojakog: nasilnog i dragovoljnog i, kao što će se u daljim redovima videti, vršeno je u masama i pojedinačno. I ako nas ovde interesuju muslimani naše krvi u Južnoj Srbiji, koji su i do današnjega dana u islamskoj veri sačuvali naše nacionalne odlike: jezik, običaje i dr. , najpre ćemo ukratko izložiti kako je turčenje našega sveta vršeno na silno i u masama.

Prema onome kako su Turci činili docnije, i kroz sve vreme svoje vladavine, sa sigurnošću se može uzeti, da su oni još od prvoga upada u naše zemlje, još sa prvim ratom, počeli odvoditi naš svet u roblje. A pozitivno se zna da su Turci odveli u ropstvo dosta naših glavnih ljudi. Još sa Kosova 1389. g. Samo preseljavanje našega sveta iz Orida Skoplja i druga mesta u Carigrad u Malu Aziju nije bilo ništa drugo nego odvođenje roblja. To je bilo ratno roblje, roblje po ratnoj sreći. Kao što su pojimali dobit u zemlji i gradovima, tako su Turci pojimali i roblje u ljudima kao domaću stoku. A zna se da su Turci bili nemilostivi u odvođenju roblja u ratu sa našim narodom i u svakom našem narodnom pokretu protiv njih.

A kad se uzme da je naš narod bio s Turcima u ovim odnosima od 1371. godine pa do ustanaka u Šumadiji u početku XIX, pa i kroz ceo XIX v, onda se može uzeti da su Turci gotovo stalno i odvodili naš svet u roblje. Odvodili su ga i dokle su ratovima zauzimali naše i susedne zemlje.

Pri svem tom godine 1659. , 1661. , 1690. i 1691. smatraju se kao najteže u ovom pogledu. Iako se sve ne odnosi na naš narod, samo posle Muhačke bitke (1526. g. ) odveo je Sultan u ropstvo 200. 000 duša iz Ugarske i Slavonije, svakako oba pola i svih uzrasta. Iz pisanih izvora znamo da je svaki paša imao na stotine svojih robova dvoranika. Zabeleženo je, da je naša poturica, Hrvat Rustem paša, posle sebe god. 1516. , ostavio 1700 robova, Iskeder Čelebija (turski Krez) imao je 6-7000, a Ibrahim paša 1700 robova. Kad je sultan Mehmed II zauzeo, 1455. g. , Novo Brdo, vojnicima je dao 700 žena a 320 dece odveo je u Malu Aziju u janičare. Spomenuli smo da se godine 1661. odlikuje velikim porobljenjem. Onda je mnogo našega sveta odvedeno u roblje. Godine 1 690. zabeleženo je takođe veliko porobljenje i " rasejavanje" našega naroda. Nije bolje bilo ni 1691. g. Godine 1715. , na gradu Vrljinu udare Turci i "uhvaćene pod mač a žene i decu" u ropstvo okrenuše. U to vreme porobiše Turci i Otok. " A godine 1717. u Novom "sužanja već tko nije mario, mogao ufatiti". Mnogo je bilo našega naroda robljeno i odvedeno i za vreme Nemačko-turskoga rata 1737-1738.

Roblje je odvođeno iz naših zemalja kad su Turci i sa susednim ili dalekim hrišćanskim državama rat ovali. Veliko su naše roblje odveli i za vreme rata s Rusijom 1771. Za vreme prvoga ustanka u Šumadiji, odjednom samo dovedeno je bilo samo u grad Prizren 30 duša žena i dece. Kao da se porobljavanje našega naroda u masama završilo sa 1815. g. I te godine je bilo mnogo sveta zarobljeno, ali je dosta i povraćeno. Osim robljenja u masama za vreme ratova i pohoda vojske, porobljavanje je vršeno i jedinačno. To su roblje zvali sužnjim i otkupljivali su ga.

Jake je tragove u narodnoj duši ostavilo ovoliko nemilostivo robljenje našega sveta. Ono je i u narodnim pesmama tužno opevano i u mnogim narodnim tradicijama živo očuvano. Veliki je broj toga roblja. To je bilo tužno roblje, teško roblje, pusto, sužnje i plemenito roblje. To je roblje gonjeno u Jedrene i Carigrad i ta su mesta bila glavni trgovi na kojima je sortirano i prodavano to naše roblje. Ako ne sve, 90% toga roblja propalo je za nas time što se u tom dalekom svetu poturčilo. Mih. Konstantinović veli, da se roblje izmešavši se sa Turcima pokvarilo i prima "poganičku veru pa je još i hvale i takvi bivaju mnogo gori nego što su pravi poganici. " Vuk je zabeležio da je mnoga zarobljena Srpkinja dospela do velike gospođe, i to je istina, ali je bilo isto tako, i to mnogo više, gde je mnoga velika naša i dr. gospođa dospela do najnižeg ropstva.

Javno roblje u Turskoj ukinuto je zakonima 1830-ih godina. Taj je zakon uveden u život 1846. g. pa ponovo proširen 1856. g. I ako je roblje bilo zakonima ukinuto, njega je nestalo od kako su se Turci izmešali sa drugim narodima i pod presijom drugih, kulturnih evropskih država i naroda. Ima pisanih podataka da i sami Turci nisu više hteli roblje.

Drugi način turčenja našega sveta u masi vršen je kupljenjem dece u janičare. To je tako zvani danak u krvi. Ustanova janičarskih odreda postojala je u Turaka pre no što su i počeli nadirati u naše zemlje. Taj red vojske ustanovio je još sultan Orkan 1329. g. i iznosio je 10-12. 000 i to iz samih poturčenih i zarobljenih hrišćana i iz izabrane dece. Broj se njihov pod Sulejmanom popeo na 20. 000 duša. Ali su zato za janičare u to doba birana najbolja hrišćanska deca. Njih su svake pete (četvrte) godine kupili naročiti sultanski činovnici, turnadžibašije i jajanbašije. Najpre su uzimata deca stara od 6 do 10; potom od 10 do 16 godina. Ako je ko imao četvoro i petero dece uzelo bi mu se jedno, ako je imao više od petero dece uzelo bi mu se dvoje. Fakat da je janičarski jezik bio naš, srpsko-hrvatski jezik, kroz ceo XVI i početkom XVII v, dokaz je da je do Bajazita II bilo dece najviše naše krvi. Ta su deca smatrana kao izgubljena za svoju kuću i svoj rod. I ako se znalo da se niko iz Janičara ne vraća svojima, mnogi su roditelji, u XV v, još pri krštenju ucrtavali deci krst na čelu, i to sokom nekakvoga bilja, da se nikako nije mogao krst utrti. Zanimljive su pisane beleške i predanja kako su roditelji krili od komesara svoju decu i kako su se hrišćani potkazivali komesarima koji su decu popisivali. Ova su deca odvođena u Malu Aziju i tamo su bila razdeljivana među stanovnike gradova i trgovce, dok se nauče turski. Upotrebljavana su za svakakve ručne poslove. Kad deca ojačaju i dvor ih zahte, moraju se predati u Carigradu. Ako je, međutim, koje dete umrlo ili se izgubilo, kućni starešina kome je dete bilo predato, mora odgovarati pred sudom; kako se je izgubio. Ako se ne može opravdati mora platiti izgubljeno dete. Odraslija deca i mladići upotrebljavani su u dvoru, na brodovima, u vrtovima, konjušnicama i drugde gde su potrebna. Mnogi uče zanate a ponajviše budu janičari, koji posle sa svojim roditeljima i prijateljima postupaju tiranski.

I ova deca su deca sva propala za nas. I ako su mnoga od njih održala vezu sa svojim hrpšćanskim roditeljima i srodnicima, nekolicina od njih, koji su dostigli u carstvu visoke položaje, mnogo i učinili za svoj narod, velika većina ih je na svagda propala za svoju naciju.

Među tim niko danas ne može imati pretenzije ni približno tačno da odredi koliko je sve ovim načinom turčenja propalo našega naroda. Prema onome što smo do sad naveli, jedno je izvesno, a to je da je taj broj vrlo veliki. Mi tu veliku dozu naše narodne krvi otpisujemo i tražimo naknadu u naših sunarodnika muslimanske veroispovesti koji su, i ako poturčeni, nasilno i dragovoljno, ostali u svojoj otadžbini i sačuvali sve bitne odlike svoje narodnosti. Pored onih u Bosni i Hercegovini, to su naši poturčenjaci u Južnoj Srbiji.




Idi na stranu - |listaj dalje|