fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

spomenar - 1720 - 09.06.2005 : Sanny - best (4)

Sahrana Aleksandra Aca Jolovića


Davna 1991. godina


Odavno se nisam isplakala kao sinoć! Nakon dugo, dugo vremena uzela sam da pročitam svoj dnevnik. Rođak mog momka, Milan, je kod nas u posjeti iz YU I kroz neku priču o srednjoj školi uzmem svoj dnevnik da pročitamo neke pjesmice. Između ostalog, naišla sam na jedan datum u decembru '91 u kojem sam opisala sahranu momka, koga ustvari nikad nisam srela.

Aleksandar Aco Jolović je poginuo kod Osjeka, ako se dobro sjećam u septembru '91, ali tijelo nije nađeno do decembra. Svašta se pričalo, jer Sokolac je malo mjesto, a većina muškaraca je tad bila po raznim ratištima u Hrvatskoj. Međutim došao je dan kada na radio Romaniji objavili datum i vrijeme Aleksandrove sahrane. Zatvoren sanduk je bio smjesten u opštini i čitav grad je dolazio da njegovoj uplakanoj rodbini izjavi saučešće. Nas šestoro je stajalo kraj sanduka, izvedeni iz škole taj dan da držimo počasnu stražu.

Sjećam se dobro da nije bilo grijanja. Skamenjeni smo stajali i bili svjedoci najvećoj tuzi ovog svijeta, a ja ni suze nisam mogla pustiti. Samo neki težak osjećaj na grudima, kao da ti je neko uhvatio pluća i stišće ih sve jače i jače.

Povorka je pošla oko 14h prema groblju. Mislim da nikad prije (ili poslije) nisam vidjela više svijeta na glavnoj ulici na Sokocu. Na groblju svježe iskopana zemlja, pop Ljubinac s nekim vojnim stariješinama stoji kraj groba. Aleksandrov rođak Marko Jolovic drži njegovu sliku, brat mu nekontrolisano jauče držeći se za krst, a majka mu samo ponavlja:" Kako će sine majka da povjeruje? ".

Zaplakala sam tad i ja, zajedno s onim morem naroda koji je stajao na brezuljku iznad Sokolačke crkve, dok su pahulje lagano padale i vjetar duvao. Kad sam se vratila kući, plakala sam dugo. Pričala sam mami kako je sve bilo žalosno, a ona me samo gledala i nije ništa rekla, jer mislim da je slutila da nešto gore tek predstoji.

Eto tako je Aleksandar Jolović, momak koji je izgubio život sa 18 godina, kao i mnogi drugi poslije njega, ostao u sjećanju jedne tad petnaestogodišnje djevojčice koju nikad nije znao.

Te dvije godine koje sam provela na Sokocu, duboko su ostale u mom sjećanju. Sva ta lica mojih školskih drugova još uvijek su svježa i česta u mojim mislima. Marija Kovačevic, Marijana Marić, Vesna Kovačević, Maja Abazović, Miroslava Grujić, Nevena, Nataša, Bojan, Tijana, Slavenko, Dragana Odović, Bojana Odović, Dušica. I oni malo stariji od nas i vječni ljubavni predmet nas djevojčica: Aco Ljubinac, Vlado Bukva, Dejan Mijatović-Peksa, Milanko Bartula, Željko, Zoran itd...




Idi na stranu - |listaj dalje|