fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vasi_komentari - 16491 - 01.12.2007 : Nedeljko Žugić - best (1)


Kako je nastao srpski odbrambeni pas


Srpski odbrambeni pas na - Posta Republike SrpskeSrbi su čudan narod, siromašni nasljedstvom, a bogati nasljeđem. Rijedak je Srbin koji ne može pohvaliti da su mu preci ostavili neko veliko nasljestvo (kapital) da ga arči, troši i rasipa se. Mnogo su češći oni koji su sa mukom stečenu imovinu ostavili sinovima, a oni je izgube u ratovima. Uglavnom imaju mnogo više od ambara pšenice i blaga, koju mogu crvi izjedati i razbojnici pljačkati. Imaju nešto što je nepropadljivo - nasljeđe, po čemu se Srbin uvijek proznavao i raspoznavao, kao što je slavnu i časnu istoriju i tradiciju.

Ima i danas među Srbima malodušnih, koji se pitaju šta će nam tradicija, istorija i koju korist imaju od toga. Zaista tradiciju i istoriju Srpsku ne mogu jesti, pa da budu siti, niti je možemo ložiti pa da se ogrijemo, ali bez nje života nema. Svaki put kada su se Srbi odrekli sami sebe i svoje carske veličine i duhovne majke Vizantije, grdno su stradali. Carski zetovi i carske sluge izdadoše carsvo Nemanjića, ali slugi nije mjesto u carskom prestolu, te zbog te izdaje carstvo pade i propade u tursko ropstvo 500 godina. Ni stotinu godina nije prošlo od oslobođenja od Turaka, a Srbi ponovo neće da budu Srbi, prave jednu pa drugu Jugoslaviju, da bi bili veliki Jugoslovebni i nikakvi Srbi. Evo, danas, posljedica svega toga. Ko hoće istinito da pogleda, može da vidi kako narod tone u sveopoštu propast, moralnu i matrijalnu bijedu.

A to je cijena zaborava srpstva i istine! Narodu kojem je ukrdena i falsifikovabna istorija, prijeti istrjebljenje i nestanak, kao što reče veliki srpski pjesnik, vldika Njegoš: "Malo ruku, malena im snaga, a dušmani jaki a opaki".

Kad je mlad čovjek nekako puno i ne misli, više ga emocije nose. Takav je bio Gavrilo Princip. Da je mislio, ne bi bio Gavrilo Princip. Nedaj Bože, nemojte pomisliti, da se ja mjerim sa Gavrilom Principom, drugim srpskim Obilićem, neka je vječna slava najvećem srpskom junaku 20 vijeka.

Ja sam se rodio i mladost proveo u Sarajevu. Tu se u meni rodio bunt, mladalačko protivljenje stvarnosti. U Sarajevu su živjeli muslimani i Hrvati, koji mi ništa nažao nisu učinili, naprotiv, kada su god mogli pomagli su mi. Srbi nikako nisu htjeli ili nisu smjeli da budu Srbi. Predstavljali su se kao Jugosloveni ili su krijući izgovarali da su Srbi. Mučno im je bilo Srbin biti. Čudom sam se čudio što je to tako, dok mi jedna baba sa Njemanice (selo iznad Sarajeva) ne reče da se nije oslobodilo 1945. godine, nego 1954. Meni su noči stale. U školi sam učio drugačije. Kaže baba Jovanka: "Drago dijete, udba nas je progonila i tukla do 1954. godine, mog đevera su natjerali da pojede kilogram soli, poslije toga je nesretnik pio vodu, dok nije do ujutro umro na mukama". To mi niko drugi nije smio reći.

Zato su sarajevski Srbi krijomice i sa strahom govore da su Srbi. U ratu ih poklale ustaše, a poslije oslobođenja komunistička udba (Srbi Jugosloveni), ubila u njima i ono malo srpske duše što je ostalo. Kao što veliki Njegoš reče: "Zlo se trpi od jada gorega".

U to doba sam išao u Prvu gimnaziju u Sarajevu, kada je bio popularan Zdravko Čolić, Buijelo dugme i Indeksi. Ljkudi su se družili, veselili, zabavljali, pjevali, a ja sam bio povučen, izostao iz društva. Slušao sam po školi kako svi pjevuše neke hitove, te ti i ja zapjevam, ali seljački, iz punog grla: "Veseli se goro Romanijo, hajduk Rade rane ti je prebolio", uz podvrisak. Gledaju me učenici i profesori, a ja ih pitam da li se smije pjevati u školi. Oni, nemajući kuda, kažu: "Smije, Nenade! " A ja opet zapjevam: "Zeleni se goro Romanijo, Strarina te Novak poželio". Nije nikome pravo, ali ništa ne govore, a ja svaki dan pjevam po hodnicima. Srbi profesori se ukrivaju i pogled sklanjaju od mene, ali zato mi daju jedinice sa apetitom.

Gledam raslabljeno srpstvo svekoliko, pa se pitam kako da pomognem. Već me u školi zovu "četnik" i "Draža", a ja ni jednu četničku zapjevao nisam, samo stare romanisjke. Ne bojim se ja njih, ali mi reče jedan đed sa Hreše, sela iznad Sarajeva: "Nenade, nikuda ne idu bez noža, jer su se tako i naši stari spašavali". Iza toga, ja nož za pas, knjige u torbu pa u guimnaziju. Još mi je nešto u školi bilo čudno. Svi smo bili "raja" (tursko roblje), a profesori su se mrštili i na Njegoša i na Gorski vijenac, te sam se onako mlad i zelen upitao što mrze Njegoša, kada je volio i oslobađao sirotinju raju, ali neće niko ništa da mi kaže. U to doba se išlo na Jahorinu, na skijanje. Bilo je to prestižno mjesto. Moje društvo na Jahorinu, a ja na Hrešu, pa sa Hreše na Vučiju Luku, a sa Vučije Luke na Bijelu stijenu. Niti je meni do skijanja stalo, niti ja para za skijanje imam. Tražio sam po selima da li još neko zna istinu o Srbima, ko su bili i šta se sa njima desilo? To što sam čuo od staraca, zauvijek je promijenilo moj život. Srbi sa Crepoljskih planina oko Sarajeva su porodice koje su se povukle sa Kosova, poslije pada Nemanjićkog carstva. Sa koljena na koljeno su prepričavali staru Srpsku istoriju, o slavi Nemanjićkog carstva. I moja porodica odatle vuče porijeklo, kao što to potvrđuje primjer prezimena sa Crepoljskog " Dragaš, koje je ime dobilo po selu sa Dragaš planine. Iz te postojbine srpske su doveli svoje pse, koji su konjanika sa konja obararali i vuka zadavljivali. Pitao sam ih gdje su ti psi. Odgovorili su da su nestali. U drugom svjetskom ratu, nijemci su ubijali svakog psa koji je zalajao na njih, a poslije rata, narodu je oduzeta imovina i narod je nabijen u zadruge, tako da je jedva prehrnjivao sam sebe. Pas, ponos Nemanjićke slave je izumro. Uzeo sam na sebe da rekontsruišem rasu psa starog srpskog carstva, da bar nešto imamo što nas podsjeća na carsku slavu nekadašnjih Srba. Tako se rodila i misao o Srpskom odbranbenom psu, koji je nekada išao uz bok Cara Dušana i ostalih srpskih velikaša.

Tvorac rase i obnovitelj carskog psa starih Srba: Nenad Gavrilović

Pošte Republike Srpske je ovjekovječila na markici od 0, 70 KM sliku srpskog odbranbenog psa, kao priznanje našem zemljaku iz Mokrog kod Pala Nenadu Gavriloviću, koji je stvorio rasu srpski odbranbeni pas, odnosno obnovio staru rasu vojnog psa Cara Dušana i Nemanjićog carstva, koji se i poslije njegove smrti borio na Kosovu Polju, što je zabilježeno u junačkoj srpskoj pjesmi "Smrt Majke Jugovića": "Zalajaše devet ljutih lava". Nenad Gavrilovic iz Mokrog sa srpskim odbrambenim psom




Idi na stranu - |listaj dalje|