fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vasi_komentari - 13191 - 07.06.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Prije nego sto Zlatan ode...


Ne znam kako su se ostali Sokočani proveli u ratu, ali evo da i ja napišem svoje utiske:

Iz Sarajeva sam izašao sa svojom "Peglicom", i ona mi je, sem dva džempera, jednih farmerki i jednih gaća, bila jedina pokretna imovina.

U džepu sam imao 450 maraka, ali sam nakon par dana na autobuskoj stanici sreo neku Zoricu sa Ilidže, koju sam poznavao iz "Tadena", pa sam njoj poklonio 50 maraka jer je bila dobra osoba a nikoga nije imala u Srbiji.

Otac mi se paralizovao u maju 1992. godine. To se nekako desilo u isto vrijeme dok sam ja bio na Nišićima, a u kuću došao čovjek da izjavi saučešće jer je čuo - da sam ja poginuo. Od tada me progoni sumnja da sam ja uzrok njegove duge bolesti, koja se završila smrću, sedam godina i sedam mjeseci nakon sto je pao u postelju. Kada je tata umro, žalio sam oca a radovao se što mi se majka oslobodila tereta koji ju je umalo odvukao u grob.

Onih 400 maraka sam dao ocu kada je krenuo u Melince, jer smo se nadali da će mu banja pomoći.

Rat smo preživjeli na konzervama UMPROFOR-a. Od tada konzerve ne jedem. Sem konzervi, brašno i ulje su bili jedine namjernice koje su nečemu vrijedile.

U dvorištu kuće smo imali mali vrt u kome je mama provodila dane pokušavajući da uzgaji malo luka, salate i krompira. Od novca koji je tata vratio iz Srbije kupili smo tele. Tek tada sam shvatio koliko vremena treba da iz teleta poraste kravica, iz cijeg vimena će eventualno jednog dana da poteče mlijeko.

Za obroke sam išao u Komandu, ne zbog toga što mi se vojnička hrana sviđala, već da uštedim malo hrane za ostale. Vonička hrana, koju smo dovozili iz Vojne bolnice, je bila bljutava i od namernica lošeg kvaliteta. čak je ni svinje nisu slatko jele!

Konzerve smo "štedili" da bismo ih slali rodbini i poznanicima iz Sarajeva. Na Grbavicu sam išao u često, da telefoniram i pošaljem onoliko koliko se moglo poslati. A slali smo svakome, i to onoliko koliko sam ja mogao da odnesem. U svaku ruku po paket od desetak kilograma, pa stopiras do Pala, a onda do Vraca. Takvo putovanje je trajalo dva dana. Nakon što pakete predam popu Zuću, spavam na prvoj liniji kod Strojerada, prozor gleda u prolaz kod "Dubrovkinje". Ustvari, rijetko sam i spavao, jer sam uvijek kao dobrovoljač ostajao na straži, da se moji Sokočani odmore od svakodnevnih smjena.

Vojnička plata " tri marke. Kada dobiješ pare, trčiš u prodavnicu da kupiš nešto, jer do sutra pare nece ništa vrijediti. Jedan mjesec kupiš teglu pekmeza, drugi makarone ili rižu, i to ti je plata. Zatim počnu dijeliti neke kupone, koje možeš naplatiti poslije rata. Ja sam to bacao, nisam ni vjerovao da ću to nekad iskoristiti.

U isto vrijeme, gledaš kako se milioni maraka obrću u trgovini sa muslimanima. Kamioni sa cigaretama, preko Sokoca, idu u Goražde i na Nišiće. šuma se sječe danonoćno, a ispred moje kuće prolaze "Skanije" novo-komponovanih privatnika iz Sokoca.

Hiljadu puta sam se zapitao zašto ja da se držim onoga "tudje neću, oni neka uzimaju". Nekoliko puta sam bio u situaciji da uzmem golfa, novog iz fabrike, ali sam rekao " "neću". Znao sam i to da je neko ušao u moj stan u Sarajevu i pokupio sav moj namještaj i kompjutere, vrijednost od 70. 000 maraka. To mi je u neku ruku davalo pravo da i ja udjem u neki stan u Rogatici i nadoknadim svoje, ali sam se držao one da mi sreću niko odnijeti ne može i da Bog sve vidi.

Nikada neću zaboraviti kada sam pred kraj rata u moju kuću donio kilogram mandarina. Moja sedmogodišnja sestričina pita svoju majku: "Mama, šta je ono! ".

Od početka rata sam znao da meni u Bosni nema mjesta i da ću jednog dana da odem. Sebe nisam nalazio medju svom tom gamadi koja je još uvijek na vlasti. Za vrijeme rata nisu ni spavali jer su krali po 24 sata dnevno, vjerovatno zbog toga što su mislili da će živjeti 1000 godina, pa će im sve to trebati.

Pošteni političari i javni radnici su misteriozno nestajali sa političke scene. Veliki broj onih koji su rat proveli na prvoj liniji su na kraju završili u inostranstvu. Shvatili su da su im ovi naši lopovi i budućnost ukrali.

Da se, ne daj Bože, istorija može ponoviti pa da opet moram da proživim devedesete godine, u ratu bih ostao isti onakav kakav sam i bio. Kradja bi mi bila poslednja misao u glavi. Da sam tada bio pametan, kao sto nisam, vjerovatno bih odmah otišao u inostranstvo, a rat prepustio onima koji su od njega imali najviše koristi.

Eto, Zlatane i ostali, ovo je moja priča. Ne kažem da mi je bilo gore nego vama, ali ja nisam tražio da se išta mijenja u državi u kojoj sam rodjen. U svakoj revoluciji, revolucionari plate troškove rušenja sistema. Zadnji rat bi se mogao nazvati Islamsko-latinska revolucija, pa je na vama bilo da platite račun!

Ako hoćemo pošteno, broj žrtava u zadnjem ratu i nije baš logičan s obzirom da smo mi imali avione a vi samo lukove i strijele. Sa druge strane, ne smijemo zaboraviti ni Jasenovac, jer kod poštenog domaćina dugovi se nikada ne zaboravljaju!

Toliko za sada. Svima nam je jasno da je vlastita muka najteža i da svoje žrtve najviše bole, ali treba biti pametan pa stvari sagledati i iz druge perspektive, onako u kompletu. Amerikanci kažu da ako hoćeš da shvatiš nekog čovjeka moraš da hodaš jednu milju u njegovim cipelama tj. "walk a mile in someone else's shoes".

Na ovom mjestu neću da pišem o onima koje sam izgubio u ovom ratu, to sam već ranije radio.

Tebi bih Zlatane savjetovao da dva puta razmisliš prije nego što se ponovo zapitaš zašto Podrinje i dalje nije "zeleno".

I jos, nešto! Da se rat ponovi ja bih se prvi vratio u Bosnu. Medjutim, ne da ratujem protiv muslimanima, nego da pobijem one gadove koje je trebalo pobiti za vrijeme prošlog rata. Svako bi svoje uši trebalo da trijebi - mi Srbi naše a vi muslimani vaše.




Idi na stranu - |listaj dalje|