fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

zepa - 104857 - 19.01.2021 : Nomad Srbija - best (5)

Sjećaš li se Žepe?


(priča Jovica Goreta)

Ujedinjene nacije proglasile su Žepu zaštićenom zonom.

Sve novine svijeta su o tome pisale.

O pedeset najboljih momaka koji su izginuli na Žepi niko nije pisao. Njihovih imena nema u izvještajima Ujedinjenih nacija.

Žepa je zaštićena zona. I Morijon je išao tamo.

I padobrani su muslimanima dolazili sa neba. Sa hranom (oružjem).

***


Naredba: "Mirnim putem provući namirnice i municiju do Zlovrha kod Žepe. Tu je centar veze važan za nas gdje je u okruženju dvadesetak srpskih vojnika."

"Došli smo do Han Dervente. Tu su nam se priključile još dvije jedinice. Pošli smo sa pjesmom. U smrt. Možda je ovo dosadno, ali ja se svakog momenta sjećam. Meni je sve važno. Sedam sati tog užasnog 5. juna. Jelovci, srpsko selo koje se graniči sa žepskim područjem. Tamo dalje nema ništa srpsko. Skinuli smo cerade sa kamiona i popeli se na njih. Svi. Kolona je krenula. Tri stotine dvadeset boraca pošlo je na kamionima u borbu. Kao na cigansku svadbu. Takvo je naređenje. Prolazimo kroz dva muslimanska sela, ispred kojih smo motorkama sjekli barikade oko sat vremena. Da li se neko od nas sjetio da tuda ne možemo proći mirnim putem, ne znam. Slušali smo komandanta koji je opet imao svoje pretpostavljene.

(Plan za Žepu napravio je general Manojle Milovanović, N. J. ) Došli smo u taj jebeni klanac. Iz okolnih kuća muslimani su bježali u šumu. Veza sa početka kolone javlja da je most neprohodan.

U tih deset minuta dok je most popravljen počelo je puškaranje. Tada smo imali i prvog ranjenika.

Major Šuka naređuje da idemo dalje. Da sve palimo i ubijamo. Oni su prvi zapucali. Prelazimo most. Ljudi trče pored kamiona, pucaju. Ne vidimo u koga pucamo. Imaju muslimani rovove, pripremili se. Znali su da ćemo doći. Jer smo bili izdani. Poslani u zamku, u smrt.

Došli smo i do te proklete čistine gdje je pedesetak ljudi izginulo. Svi trčimo pored kamiona. Ja, sto i sedam žive vage težak, sa svojim brnjom od dvanaest kila, trčim. Nestade mi municije. Popeh se na kamion i uzeh redenik.

Onda me Turkešinja pogodi u leđa. Jeza, hladan znoj. Još ne umirem, ali gadan osećaj imam da ću uskoro. Tada je nastao pakao.

Kolona je zaustavljena. Pljuštalo je na sve strane. Moji prijatelji su padali i padali. Umirali, ječali, krvarili. Prijatelji su ginuli. Desimir Bojović, ranjen u nogu, leži pored mene na kamionu. Iza nas, na kamionu, Kolar i Tomić. Kamioni stoje. Naš je pogođen u bateriju i ne može dalje.

Smeta ostatku kolone.

Jebeni klanac je u obliku slova V, a mi smo u dnu.

Odozgo, sa obe strane klanca, tuku po nama.

Paljba iz četiri stotine pušaka. Smrt. Miris krvi. Smrdi.

Kamion smeta, stoji nasred puta, a mi na njemu.

Ovi naši iza hoće da ga gurnu u provaliju.

I nas u njemu.

Uhvatila me panika.

Psujem, kukam, majku dozivam.

I dalje nas guraju.
Sreća, muslimani pogodiše i kamion iza nas.

Ljudi, naši ljudi - Srbi i dalje ginu.

Opet mene. Opet mene pogodi.

Prošao metak kroz stranicu od kamiona.

Bojoviću kroz nogu, meni kroz nogu i izašao kroz drugu stranicu.

Valjda ona jebena mauzerka, koju sam kasnije vidio kod ustaša.
Kolar, koji je iza mene, hoće da iskače i da mene ponese.

Jedva ga ubijedih da sa mnom nema nikakve šanse.

Iskoči sam. Iznad nas kiša od metaka dok je iskakao.


Tomić iskoči za njim.

Ostadosmo Bojović i ja.

Oko kamiona ginu moji prijatelji. Prijatelji sa kojima sam kao mali klikera igrao.

Odlučih onako ranjen da iskočim, pa šta bude.

Desko hoće za mnom. Padoh na zemlju kao vreća. Odvukao sam se do kamiona, gdje su se svi okupili.

Nas četrdesetak. Dođe i Bojović.

Jedni ranjeni, drugi preplašeni. Mrtvi oko nas. Krv do koljena. Oko nas pljušte meci. Pucamo.

Lale Veselinović i još jedan borac krkljaju pored mene. Umirali su šest sati. Zar je iko zaslužio da tako umre? Mozak, krv, crijeva.

Pred očima i danas krv. Pao prvi mrak. Okruženi smo.

Neko kaže da se predamo. Došli su nam na desetak metara. Naša sreća, nemaju bombe.

Zdravko Pavlović, naš komandant, teško ranjen, baci bombu pod sebe. Pored njega mu leži mrtav brat blizanac već dva sata.

Uzeh bombu i izvukoh osigurač. Hoću da se ubijem.

U trenutku vidjeh, naši se predaju a Turci ih ne ubijaju, iako su blizu. Bacih bombu u potok. Ona puče. Prestade puškaranje.

Uhvatiše nas žive. Niko ne razmišlja hoće li nas mučiti. Živi smo. Ima nade.

Vodili su nas kroz blato do neke škole. Iza nas odsjaj vatre. Zapalili su kamion gdje smo do prije deset minuta ležali. Izgorjelo je petnaest leševa. Ugljenisani su bili. Najrođeniji ih kasnije prepoznati nisu mogli. Jedni hoće da nas kolju, drugi ne daju. Nikog ne tuku, previše nas ranjenika. Nas dvadeset devet.

Mišo Cicović, bog dušu da mu prosti, teško ranjen u stomak. Niko ništa nije jeo od kada smo pošli sa Pala. Niko ne misli na glad.

Svu noć su se čuli rafali. Ganjaju naše koji su se probili i koncentrisali se u šumi. Nemaju vremena da misle na nas.

Oko podne umrije Mišo u teškim mukama. Skoro petnaest sati je umirao. Prođe i taj dan. Strašan, avetinjski.
Druga noć i opet pucnjava.

Oko ponoći počeše detonacije. Skontali smo da nam je stigla pomoć. Svu noć borbe. Napokon svanu. Oko šest rekoše da će nas pobiti.

I oni imaju strašne gubitke.

Neće da nas puste žive.

Oko pola sedam dođe tenk iznad škole i poče tući po selu. Muslimani se razbježaše. Opali granata i u školu. Geler rani već ranjenog Nika Kostovića. Izdahnuo je kasnije u bolnici.

Razvalismo vrata i dođosmo do tenka.

Poslije tog užasa vidjeti četnika kakvog sam vidio je kao i rođenu majku vidjeti.

Pedeset ljudi je poginulo, a malo ko se sjeća Žepe. Niko se iz Vlade ne sjeća da obiđe katkad porodice poginulih. A koliko ih je svoju djecu na sigurno smjestilo. Koliko ima samo Sarajlija po Palama koji vozikaju ženske u ukradenim golfovima. Nigdje ti šminkeri ne idu u rovove.

Na Palama pravi borac ne može uloviti žensku od sarajevskih manekena."

Jovica Goreta je preživio rat. Posle rata čisteći mine ostao je bez noge. Javio mi se sa Romanije. Evo njegovog pisma koje prosleđujem svim mojim prijateljima: "Zdravo, brate, idem sa grupom hodočasnika pešaka iz Istočnog Sarajeva na Hilandar, sa Božijom pomoći, kao pratnja sa kombijem. Jedan je slijep, ima vodiča koji je čitav. Jedan ima tumor limfnih žlijezda od 1997. kao posledicu bombardovanja, jedan nema ruku, ja kao vozač jednog kombija, kao što znaš, nemam nogu, drugi vozač ima osušenu ruku. Idu 1000 kilometara od crkve Sokolice na Ravnoj Romaniji na Hilandar. Tamo treba da stignemo 11. jula. Trideset kilometara dnevno." Jovica je stigao na Svetu Goru i popeo se na vrh Atosa sa jednom nogom.

Autor priče Nebojša Jevrić




Idi na stranu - |listaj dalje|