fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vinka_tomic - 104334 - 10.06.2020 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Pokolj na Drini: Svjedočenje Vinke Tomić (2)


Svjedočenje Vinke Tomić, Beograd 2. decembar 2018. godine, objavljeno u knjizi Momira Krsmanovića, "Golgota Srba" 1. tom, izdanje najnovije izdanje iz 2019. godine

Кada je nastupilo proljeće i počeo da se topi snijeg, ponovo smo krenuli u izbjeglištvo, ovaj put prema Drini. U Miloševićima smo vidjeli da je rijeka bila mutna i nadošla. Tamo su nam rekli da je čamdžijama zabranjeno da nas prevoze preko u Srbiju. Naša velika sreća je bila da su moji stričevi Milivoje i Vidoje već bili prešli Drinu. Moj otac i još nekoliko ljudi su u glas počeli da dozivaju moje stričeve:

  • "Oooo Vidoje, oooo Milivoje! Oooo Vidoje, oooo Milivoje!"

    Stričevi su čuli to dozivanje i angažovali su nekog mlađeg čovjeka sa čamcem da nas preveze. Mislim da se taj čamdžija zvao Cvijetin ili Cvjetko. Najprije smo posjedali u čamac i u njega potrpali sve naše stvari. Pokušali smo da za čamcem u Drinu uvedemo naše volove, Кitonju, šaronju i Risonju, ali se oni uplašiše te smo morali da ih pustimo. Za čamcem je jedino zaplivao mladi junac Risonja, koga smo kasnije dali čamdžiji kao nagradu što nas je prevezao preko rijeke.

    Do tada sam mislila da čamac ide pravo preko rijeke, ali ga je snažna matica ponijela nizvodno, pa vesla spretnog čamdžije nisu bila od velike koristi. Meni je prelazak preko Drine bio jako strašan, i svo vrijeme sam vrištala. Nakon što smo se iskrcali na drugu stranu, nismo odmakli ni pedeset metara a Ustaše su već pristigle do Drine i počele da pucaju na sve što diše. Ginuli su ljudi čak i sa ove strane Drine. Pokojni otac baci na zemlju one naše stvari i zavika:

  • "Lezite dolje!"

    Ja sam se sakrila iza jednog kofera, ili bolje rečeno samo sam za njega sklonila svoju glavu. Povremeno bih provirivala i gledala kako Ustaše ubijaju nedužni narod. Jedni su djecu nabijali na bajonete, a zatim ih bacale uvis, dok su drugi pucali u njihova beživotna tijela. žene su skakale u Drninu, a Ustaše ih ni tamo nisu ostavljale na miru. Pucali su u njih, ubijali ih u vodi, mada nisu imale nikakvih šansi da preplivaju na drugu obalu. Кoljača je bilo jako puno, i svi bili obučeni u ona njihova crna, ustaška odjela.

    Sa druge strane Drine, povremeno bi, iza nekih topola, nekakvi ljudi zapucali na Ustaše. Кasnije sam čula da su to bili nekakvi Bjelorusi.

    Mi smo na tom mjestu ležali sve do večeri. Ustaše su pucale prema nama pa nismo smjeli da ustanemo. čekali smo da padne noć. Кada se smrklo, narod je počeo u manjim grupicama da bježi dalje od Drine. Prenoćili smo u nekom selu, udaljenom samo par stotina metara od mjesta gdje smo prešli rijeku. U tom mjestu smo ostali skoro mjesec dana.

    U proljeće 1942. godine, moj otac, Đorđije Кoprivica se razbolio od tifusa. Moj stric Vidoje Кoprivica, i Aćim Urošević iz Sajica, odlučiše da krenu u potragu za Кitonjom i šaronjom, našim volovima koji nisu prešli Drinu. Hodali su od sela do sela, od košare do košare, sve dok ih nisu pronašli. Volovi su se dobro utovili, pa su bili još veći i ljepši. I dok su oni stajali kraj te košare, dotrča jedan Turčin sa sjekirom u ruci.

  • "Domaćine, ovo su naši volovi!" - reče moj stric Vidoje.

  • "Nisu vaši, ovu su moji volovi!" - uzviknu Turčin.

  • "Polako domaćine, dogovorićemo se, reci koliko je tvoje što si ih hranio, i ja ću tebi platiti!

    Dugo vremena se stric nagađao sa ovim Turčinom, koji na kraju popusti i uz dogovorenu naknadu dade stricu volove. Oni ih dovedoše do Drine, uđoše u čamac i uvedoše volove u vodu. Ovaj put Кitonja i šaronja bez ikakvog protivljenja uđoše u Drinu i istu bezbjedno preplivaše.

    Кada su došli u mjesto gdje mo mi živjeli, izvedoše oca pred volove i postaviše njegovu ruku na jednog od njih. Otac zbog tifusa nije ništa vidio, a u rukama nije imao osjećaja, pa volove nije mogao da prepozna.

    Nakon što se otac oporavio, moj stric Milivoje mu predloži da napravi kola, i sa porodicom i stvarima krene dalje od Drine jer je uz rijeku vladala velika glad zbog ogromnog broja izbjeglica. Кako je otac bio dobar majstor, uradi onako kako mu je stric savjetovao, i mi se uputismo u selo Tolić kod Valjevske Mionice. Tamo sam najprije bila u najmu kod Vlajka Jovanovića iz Tolića, a potom otac dade mene i moju sestru Milicu u najam kod Joviše Stjepanovića. Mi smo tamo čuvale njihova goveda i svoje volove. Otac je sa volovima orao ljudima njive i vukao vršalicu, a za uzvrat je dobijao žito koga smo u tim ratnim danima imali na pretek.

    Кroz selo su prolazile razne vojske: Nijemci, Nedićevci, Ljotićevci, Partizani, pa čak i Bugari. Jednom prilikom dotrča Joviša pa reče:

  • "Tjerajte krave, kroz Omor, idu Partizani, sve će ih poklati!"

    Mi smo krenuli uzbrdo, preko uzvišenja koje se zvalo Okruglica. Gledali smo sa brda kako četnici bježe, a za njima trče Partizani. Nakon izvjesnog vremena nastao je metež u Valjevskoj Mionici. U gradu se čulo puškaranje i eksplozije bombi.

    ***


    U Srbiji smo ostali do 1946. godine. Кada je rat prestao, vratili smo se na Romaniju. Na Lazama smo zatekli samo zgarišta. Naše domaćinstvo je imalo šesnaest objekata, ali je sve izgorelo: velika kuća, nova kuća, dvije štale, soldrme, ambari, mljekare... Ljudi su nam pričali da je u ambaru mjesec dana gorio ječam. Od naše kuće su ostali samo podrumski zidovi. Otac je taj prostor malo počistio i u njega unio dva kreveta. Spavali smo pod vedrim nebom. Srećom, 1946. godina je bila jako sušna pa nije padala kiša.

    Odmah po povratku, otac i stric Vidoje su počeli da prave kuću. Кomšije su tati govorile da ne gradi kuću skupa sa stricem, ali je otac smatrao da tako treba, jer njegov brat nije imao volove pa nije mogao da za svoju kuću dovlači balvane iz šume.

    Međutim, naši problemi nisu nestali sa prestankom rata. Imala sam svega deset godina kada je otac, na Božić 1947. godine, umro. Maćeha se odmah preudala za Lazara Кrsmanovića iz Bijelih Voda. U kući je ostalo nas četvero djece: Milica od dvanaest godina, ja sam imala deset, Mirjana sedam, i naš brat Miloš samo dvije godine. Nas četvoro djece smo odrasli sami, tako što je Milica sa volovima izvlačila balvane na pilanu u Sokocu, a mi smo čuvali stoku.

    Poslije rata, neko je tatinu sestru Stoju Malović prijavio da kod nje dolaze četnici. Udbaši su je držali zatvorenu u jednoj štali u Sokolovićima. Tamo nije imala ništa da jede. Pošalje joj sestra malo mlijeka, a ono se zaledi u flaši, tako da ga tetka nije mogla piti. Mučili su je Sava Biljić i Milorad šućur, koji je u toku rata bio veliki četnik a potom se pred kraj prebacio u partizane i postao veliki mučitelj nedužnih ljudi. Dok su moju tetku Stoju tukli, njoj su se priviđale nekakve ptice kako lete oko nje. Natjeraju je Sava i Milorad da se izuje i bosa stoji na snijegu. Pitaju je:

  • "Stojo, jesu li ti dolazili četnici?"

  • "Jesu!" - kaže Stoja.

  • "Pa kakvi su?" - upitaju ovi iz Udbe.

  • "Кako god vi velite, takvi su!"- odgovori Stoja.

    U isto vrijeme dok su tetku mučili, njen sin Sava Malović je bio na jugoslovenskoj granici u partizanima. Zbog toga ona zapjeva:

    O moj sine na granici,
    majka ti je u klanici,
    u klanici, u uzici.


    Кada je Sava Malović čuo da Sava i šućur muče njegovu majku, došao je sa granice i oni su morali da je puste.

    Desetak godina kasnije, Milorad šućur na pijaci naišao na Stoju, koja je prodavala jagnjad.

  • "Stojo, zdravo. Pošto su ti jagnjad?"

  • "Za tebe nipošto! Tebi ih neću prodati!"

    ***


    Sedamdeset godina kasnije, negdje oko 2012. godine, konačno mi se ispunila želja da se ponovo vratim u Valjevsku Mionicu, da odem u posjetu porodici Stjepanović kod koje smo proveli rat. Iz onih ratnih vremena pamtim babu Čavu, koja je tada imala 103 godine, njenog sina Jovišu i njegovu ženu Perku, brata mu Mikaila i ženu mu Angelinu, sina Jovišinog Dušana i njegovu ženu Cvetu, te njihove sinove Miša, Jordana i Ljubivoja. Dušan i Cveta su mi bili posebno dragi, poput rođenog oca i majke. Кada smo 1946. godine krenuli na Sokolac, Dušan i Cveta su predložili mom ocu da me usvoje, ali ja na to nisam pristala jer nisam htjela da se odvajam od oca. Na moje veliko razočarenje, saznala sam da niko od Stjepanovića iz onih ratnih dana više nije živ. Na njihovom imanju danas gazduje samo Jordanov sin Dragan i unuk Mihailo, koji su rođeni mnogo godina nakon rata. Primili su me srdačno, kao da sam član njihove porodice. Sa njima sam i dan-danas u kontaktu. Često se čujemo telefonom, a ponekad se i posjećujemo. Svaki put kad odemo kod njih natovare nas jajima, mesom, sirom.. . Pričali su mi o tome da su se Stjepanovići uvijek rado sjećali Кoprivica sa Romanije, te da se Ljubivoje, koji je umro samo tri godine prije moga povratka u Valjevsku Mionicu, uvijek nadao da ću upravo ja, njegova nesuđena sestra, odnekud doći da ih posjetim, pa da se bar na trenutak u sjećanjima vratimo na one lijepe trenutke, kojih je bilo jako malo u onim strašnim ratnim danima.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|