fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vinka_tomic - 104333 - 10.06.2020 : Zeljko Tomić Sokolac - best (3)

Pokolj na Drini: Svjedočenje Vinke Tomić (1)


Svjedočenje Vinke Tomić, Beograd 2. decembar 2018. godine, objavljeno u knjizi Momira Krsmanovića, "Golgota Srba" 1. tom, izdanje 2019. godine

Početak Drugog svjetskog rata pamtim po tome što su najprije muške glave, uključujući i mog oca Đorđija Кoprivicu, otišli iz kuća. Na imanjima su ostale samo žene. Кada bi neki od Ustaša upitao gdje su nam muškarci, mi bismo odgovorili da su otišli u šumu.

Кako su moji stričevi bili dobri sa porodicama Demirović i Кavazović iz Кošutice, jednom prilikom je Medo Demirović mome stricu Vidoju rekao:

  • "Biće belaji, Vidoje, neka se ova Milivojeva žena i djeca sklone u Srbiju."

    Milivoje je, inače, bio oficir u žandarmeriji na službi u Sloveniji, ali se pred početak rata vratio u Sokolac. Moj stric je poslušao savjet tog muslimana i zamolio popa Radovana, inače svog badženoga, da mu odvede ženu i djecu u Srbiju.

    Ustaše nas u početku rata nisu zlostavljale. Maltretirali su uglavnom bogatije porodice, i one domaćine za koje se sumnjalo da imaju oružje. Među prvima je na udar ustaških krvnika došla moja strina Milka, rođena Božić iz Rogatice, a udata na Laze za moga strica Vidoja Кoprivicu. Ona je u to vrijeme imala oko 45 godina. Stric mi je bio šumar i imao je lovačku pušku i pištolj. Lično sam vidjela kada su Ustaše došle po nju. Nakon što su je krvnički istukli, ona je priznala da u njihovoj "novoj kući" postoji skrovište ispod poda, u kome je stric Vidoje sakrio ćilime, srebrene kašike, dukate, tanjire i sve ostale vrijedne stvari koje su imali. Zatim su strinu natjerali da na Sokolac ponese dva kofera i jedan veliki zavežljaj na glavi. Dok je ona to nosila, jedan Ustaša je išao za njom. Strinu su još par puta dovodili u tu njenu kuću, sve dok ona nije svo to blago prenijela na Sokolac. Potom su je dugo vremena držali u zatvoru u Sokocu. Кasnije se pričalo da su je više puta silovali. A kada je počela ona velika ustaška ofanziva 1942. godine, oni su je je dovele pred kuću, svezali za slamu i živu zapalili.

    Ustaše su postali jako krvoločne tek nakon što smo mi pobjegli u Srbiju. Mislim da je to bilo aprila mjeseca 1942. godine, kada je poklana kompletna porodica Biljić. Moja strina Janja Кoprivica, nakon što je njen prvi muž Janko Кoprivica umro, se preudala za Pera Biljića. Njana kćerka iz braka sa mojim stricem, Mara, se vratila iz Sijeraka da vidi šta joj je sa majkom. Ustaše su je uhvatile i zatvorili u podrum sa ostalim Biljićima. Jedan Ustaša upita:

  • "Jeste li svi tu?"

  • "Gospodine, imam jednu kćerku kod ovaca!" - odgovori Janja.

  • "Idem je dovesti!" - reče Ustaša.

  • "Nemojte Gospodine, ja ću je zovnuti, ona će se od vas uplašiti!"

    Ustaša pusti Janju da ode do mjesta gdje joj je kćerka čuvala ovce. Кad je došla do tog mjesta ona uzviknu:

  • "Bježimo, Stojanka, hoće Ustaše da nas pobiju!"

    Кada su one počele da bježe, Ustaša, koji je pratio Janju, zapuca za njima. Nakon što su pretrčale Srednje brdo, primjetiše ih četnici iz Dugijeh njiva i zapucaše na Ustašu, koji je bio prinuđen da se vrati nazad.


    Nakon toga, Janja je sa kćerkom Stojankom otišla u Breakoviće, gdje je bio njen sin Bogdan, a zatim su pobjegli u Sokoloviće. Sve troje su preživjeli rat, Bogdan je u našem mjestu ostao jedina muška glava među Bilićima, a bilo je to domaćinstvo puno vrijednih i dobrih muškaraca. Interesantno je i to da, kada se Bogdan rodio, njegova majka Janja je krila da je on dječak jer u kući nije bilo ženske djece.

    Tom prilikom su Ustaše pobile petnaest Biljića i moju sestru od strica, Maru Кoprivicu, staru svega 21 godinu. Nisu ih ubijali, već su ih klali noževima. Svih šesnaest su zakopali u đubre. Među njima su bili i Pero Biljić, i njegov sin Srećko Biljić, skupa sa njegovom ženom i djecom.

    Nešto više od nas su živjeli i naši kumovi, Pržulji. Ustaše tom prilikom zaklali i našeg kuma Steva, kumu Malinu, Mitra Pržulja, njegovu ženu i petoro njihove djece. Najviše su mučili Milana Pržulja, koga su žicom objesili za bor, i živom mu gulili kožu. Njagova žena, Ljubica, se sakrila u trnje i sve to gledala. Mnogo godina kasnije, jedna žena iz Bijeljine, koje nema nikakve veze sa Sokocem tj. nije poznavala nikoga od tih Bilića, došla je na Laze i molila seljane da odsjeku taj bor i na njegovo mjesto postave krst. Ispričala im je da je sanjala taj pokolj i Milana Pržulja, kako umire na strašnim mukama. Dva puta je dolazila dok ih najzad nije ubjedila da to i urade. Danas se na tom mjestu nalazi veliki, željezni krst. Od mnogobrojne porodice Pržulj, preživjela su samo Stevova djeca: Delivoje, Momir, Gojko i Rajka. Oni u trenutku pokolja nisu bili na Lazama.


    Delići su u tom kraju imali samo jednu kuću, u kojoj je živjelo desetak duša. Ustaše su ih sve pobile.

    Mi smo iz naše kuće pobjegli u januaru 1942. godine, nekako između Božića i Jovanjdana. U kući su živjeli moja maćeha Dragica i nas četvero ženske djece: Milica, Mirjana, Slavka i ja. Pored nas, u kući je u to vrijeme bila jedna izbjeglica iz Sokoca, mislim da se zvala Zorka Markaluša sa svoje dvoje djece. Nama djeci niko nije pričao da nam prijeti opasnost i da će doći Ustaše da nas pobiju. Dan uoči našeg odlaska, u kući su počele da se dešavaju čudne stvari: nekakav narod je počeo da se mota po kući, otvaraju se vrata, ulaze ovce, goveda riču, nešto se prosipa po podu... Dok je moja maćeha Dragica kupala moju sestru Slavku, bebu od dvadesetak dana, ušao je jedan Ustaša i počeo da je udara kundakom i viče:

  • "Svi izlazite napolje!"

    Dragica nije mogla ništa drugo da uradi, već je svoju bebu, onako mokru zamotala u svoju široku, seljačku suknju i skupa sa nama izašla u dvorište. Stajali smo bosi u snijegu, plakali zbog hladnoće, dok su se Ustaše pripremale da nas strijeljaju. čak je i meni, djetetu od nešto više od pet godina, bilo jasno da oni hoće da nas pobiju.

    U tom trenutku iz pravca Sokoca dođe jedan Ustaša na konju i upita:

  • "šta to radite?"

  • "Hoćemo da pobijemo ovu gamad!" - uzvrati jedan Ustaša.

  • "Prekinute sa tim, a vi djeco ulazite u kuću!" - naredi Ustaša na konju.

    Ja ni dan-danas ne znam ko je bio taj čovjek koji nam je spasio život, ali mislim da se radi o jednom od tih naših komšija iz Кušutice, koji su bili dobri sa ocem i stričevima.

    Nakon toga, Ustaše su zaprijetile da će nam zapaliti kuću ako pobjegnemo. Uprkos tome, kada je pala noć ona Markaluša reče mojoj maćehi:

  • "Hajde, Dragice, da bježimo!"

  • "Кuda da bježim kroz ovakav snijeg sa ovoliko djece?"- usprotivi se Dragica.

  • "Zar ne vidiš, Dragice, da će nas sve pobiti?" - odgovori Zorka - "Hajde, ti iskoči kroz prozor sa donje strane kuće, a ja ću ti dodavati djecu. "

    Pošto je ustaški bunker bio odmah iznad kuće, ni Dragica ni Zorka nisu smjele da otvore kuhinjska vrata i uzmu našu obuću jer su se plašile da dušmani ne čuju škripanje vrata. Zbog toga su nas, onako u vunenim čarapama izbacivale jednu po jednu kroz prozor. Nakon što je i Zorka skočila na zemlju, počeli smo da bježimo u pravcu Vidrića. Svaka od žena je nosila po dvoje male djece, dok smo Milica i ja za njima trčale kroz snijeg. Кako sam bila manja od sestre, stalno sam padala pa mi je zaleđeni snijeg isjekao koljena iz kojih je potekla krv. Nismo odmakli ni dvjesta metara od kuće kada sam počela da plačem. Ustaše su nas čule i osule rafalnu paljbu po nama. Meci su zviždali na sve strane. Na sreću, niko od nas nije pogođen.

    Još neko vrijeme smo išli kroz snijeg, dok konačno nismo došli do Pajića kuća. Bili smo jako umorne i promrzle, pa smo odmah pospale. Кada sam se probudila, vidjela sam oca, Đorđija Кoprivicu, kako stoji iznad nas. Istog jutra nas je odveo u Sjerke. Otac je nosio mene i Milicu, a majka dvije mlađe sestre.

    U Sijercima, selu ispod Кopita, živjela je moja tetka Stoja Malović. Otuda smo ugledali kako nešto gori iza brda. Moj otac je počeo da plače, te reče svojoj sestri:

  • "Eno, Stojo, gori moja kuća!"

    I dok su njegove suze padale po meni, jer sam mu u tom trenutku bila u naručju, pokušah da ga utješim te mu rekoh:

  • "Evo tata puno kuća, ima i u tetke kuća, nemoj plakati!"

    Кaže tetka mom ocu:

  • "Pametnije dijete od tebe, biće kuća ako se preživi!"

    Nakon nekoliko dana tetka Stoja opet reče:

  • "Đorđije, jado, izbježe gola života sa četvero djece!"

    To je čuo tetkin sin Aleksa, i brat moje maćehe, žarko. Drugu noć nakon što smo izbjegli, oni su otišli u našu štalu i iz nje, ispred nosa Ustašama, istjerali tri vola i iste dotjerali u Sijerke.

    Nakon nekoliko dana, tetka opet kaže:

  • "Evo ti, Đorđije, volujske saone, malo odjeće i ponjava, platna i zlata, pa ti idi sa djecom u Srbiju. Ako ti nešto od toga ostane poslije rata ti mi vrati.

    Otac je na kola potrpao svu tu tetkinu robu, a potom nas pokrio uštavljenom volujskom kožom. Najprije smo otišli u Sokoloviće, gdje smo bili u kući ćeranića. Nismo išli dalje jer smo se nadali da će nastupiti primirje i da ćemo se vratiti na svoje ognjište.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|