fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

1kk - 103821 - 24.09.2019 : Kartum7193 Banja Luka - best (1)

Monografija 1.bVP 1.KK VRS


Napokon smo uspjeli skupiti sve porodice poginulih za Dan 1. bVP 1. KK VRS. Pozdrav svim borcima Vojske Republike Srpske.

Saborci čuvaju sjećanje na Makedonca koji je dao život za Srpsku

Piše: Darko Momić

Banjaluka - Prvi put smo susreli ratne drugove našeg brata, a zbog dočeka koji su nam priredili njegovi saborci, njihovog odnosa prema nama i kada vidimo da oni još gaje sjećanje na njega, osjećamo kao da je Goran među nama.

Ovim riječima bliznakinje Slađana i Svetlana i njihova mlađa sestra Frosina iz Kumanova opisuju susret sa bivšim saborcima njihovog brata Gorana koji je kao dobrovoljac i pripadnik Prvog bataljona Vojne policije Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske poginuo polovinom avgusta 1993. godine na Putnikovom brdu kod Doboja.

Slađana, Svetlana i Frosina nedavno su bile u Banjaluci gdje su ih do čekali bivši saborci njihovog brata, koji je dao život za Republiku Srpsku. Okupljeni u Udruženju "Prvi bataljon Vojne policije Prvog krajiškog korpusa VRS" svake godine polovinom septembra obilježavaju godišnjicu formiranja ove jedinice i odaju počast za 69 svojih saboraca poginulih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu među kojima je i Goran Nikolić.

Slađana kaže da su se obradovale kada su od novoizabranog predsjednika ovog udruženja Radenka Puzića dobile poziv da dođu u Banjaluku.

  • Lijepo što su nas pozvali da vidimo gdje i sa kim je bio naš brat - priča Slađana, dok se bivši saborci njenog brata utrkuju ko će se prije upoznati i fotografisati sa sestrama njihovog Makija, kako su ga zvali.

    Od Goranove smrti je prošlo 26 godina, a najstrašnije i najpotresnije, kaže Slađana, što svaka sestra može da doživi je da izgubi brata.

  • Ne bih voljela da to doživi ni jedna sestra na svijetu. Zato nam doček na koji smo naišli među Goranovim drugovima i ovo što smo osjetili mnogo znači, jer kada vidimo ove ljude, osjetimo njegov duh među njima - kaže Slađana, dok njene sestre klimanjem glave potvrđuju da se u potpunosti slažu s njom.

    Ona kaže da je želja njihovog brata bila da ostane da živi u Banjaluci.

  • Kada je on kao dobrovoljac otišao iz Kumanova u Banjaluku, mi smo se nadale da će kad završi rat on da ostane da živi ovdje, jer mu je to bila velika želja, a da ćemo mu mi dolaziti u posjetu. Nažalost, sudbina je htjela drugačije - kaže Slađana.

    Najmlađa sestra Frosina se prisjeća vremena kada im je javljeno da je Goran, koji je imao tek 22 godine, poginuo.

  • Ja sam prva preko telefona čula, ali ni ja, ni sestre, ni roditelji nismo vjerovali u to. Tri dana poslije toga, njegovo tijelo je dovezeno u Kumanovo i tek tada smo postale svjesne da Gorana stvarno više nema. Naši roditelji su živi, a gubitak sina jedinca nikada nisu preboljeli - kazuje Frosina.

    Ona dodaje da je njihova majka Srpkinja i da je Goran bio veoma vezan za nju i od malih nogu isticao srpsko porijeklo, naglašavajući da je zbog toga i otišao u dobrovoljce, ali i promijenio prezime iz Nikolovski u Nikolić kako piše na spomeniku na kumanovskom groblju na kojem ispod imena krupnim slovima piše "borac Republike Srpske".

    Pravi borac i drug

    Radenko Puzić se prisjeća da je Goran Nikolić ili Maki, kako su ga prozvali zbog makedonskog porijekla, u bataljon Vojne policije stigao početkom maja 1992. godine.

  • Bio je s nama tokom cijele akcije "Koridor života". Bio je pravi borac i pravi drug. Poginuo je izvlačeći tijelo jednog našeg borca - kaže Puzić istićući da su se svi obradovali, jer su nakon toliko godina upoznali Goranove sestre.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|