fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_nisici - 102661 - 06.09.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

Misija na Olovo (4)


Prevedeno iz ruske knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )"

Poslušavši kompletnu istoriju u "Gardi" dogovorio sam se sa poručnikom Šarencem i njegovim prijateljem da odemo do Hrvata. Oni su, prema riječima ovih oficira, imali mnogo novca i kupovali su odjeću i proizvode. Povjerovao sam im a i bio sam radoznao da prošetam do HVO-a.

Skupili smo se napokon oko podneva. Ponio sam preostale konzerve hrane, oficiri su ponijeli dva kompleta uniformi i pištoljsku municiju. Cilj putovanja nije bio tako blizu kao što smo mislili, stigli smo tek u sumrak. Desno su bili muslimanski položaji sa kojih su oni povremeno pucali po svojim dojučerašnjim saveznicima. Sa lijeve strane od hrvatskih položaja na desetak metara udaljenosti počinjala je strma padina, sa koje je Hrvatima bilo lakše da odlete zmajem nego da se spuste pješice.

Položaji Hrvata su me obradovali. Za razliku od Srba, oni su iskopali duboke rovove od kojih su se pružale takođe duboke tranšee sa pokrivkom i završavale otvorenim ćelijama u kojima je dežurao po jedan bojovnik. U rovovima su bile peći i Hrvati nisu bili loše ustrojeni. Takvi bunkeri su bili locirani na svakih 50 metara.

Mi smo im bili važne osobe i dali su nam kao pratioca mršavog, visokog, ošišanog na "jež" frizuru momka, veoma sličnog solisti engleske grupe "Kleš" (Džo Stramer, op. prevodioca). Komercijalni poslovi nisu nam išli od ruke, Hrvati nisu htjeli ništa kupiti od nas. Poslije obilaska desetak bunkera sjeli smo da predahnemo i popričamo sa Hrvatima o životu. Mene to nije interesovalo i sa svojim vodičem pankerom sam nastavio obilaziti bunkere. Ništa prodati i dalje nisam uspio pa sam, ispivši čašu votke, odlučio da se vratim.

Ići u mraku po kamenju bilo je opasno a pred svitanje su muslimani voljeli pucati, tako da smo morali požuriti. U povratku mi je moj vodič pričao da je radio u Moskvi i retorički mi predao pozdrave nekim svojim prijateljima iz Moskve, ne davši ni adresu ni broj telefona. Došavši do svojih saputnika predahnuo sam pa smo krenili nazad. Primijetio sam da je u mraku Šarenac vidio bolje od nas i manje se spoticao. Bio sam strašno iscrpljen, ranac sa konzervama mi se bukvalno urezao u ramena. Kasnije mi je došlo u glavu: Ne mogu da shvatim da te konzerve nisam ostavio kod Hrvata. Ali ipak, komercijalni uspjeh je došao do mene, doduše ne mojom zaslugom.

Vezista Bane tada je odlučio da se ponovo oženi i to mu je omogućilo pristup u kuću njegove navodne nevjeste. Istovremeno, on se dogovorio sa svojom nesuđenom tazbinom i prodao im sve iz naše kuće, zajedno sa mojim konzervama. U poslu je uzeo učešća i Zoran, pa sam im otvorio kuću, u kojoj sam ostao jedini, dozvolivši da iznesu i peć i namještaj i stari ćilim sa rupom na sredini. Dogovor je ispoštovan i ja sam za to dobio 150 maraka. Došlo je do svađe između Zorana i Baneta jer je Bane, izgleda, obojicu nas prevario za novac, no mene to nije interesovalo jer mi nije bilo prvi put da vidim ovakve prizore.

Poručnik Otašević ubrzo je predložio da ponovo idemo u izviđanje, ali se odjednom sve promijenilo. Stigla je naredba da se hitno prebacimo pod Okruglicu, srpsko selo na suprotnoj strani u odnosu na prilaz Olovu, gdje je bila probijena linija fronta. Kao ispomoć su nam dali tenk, koji je stajao pored sela. Sjeo sam na oklop toga tenka, ostali su se smjestili u kamion i krenuli smo. Na odredištu nas je čekao komandir koji nas je smjestio u dva "bunkera" u ćupljini na liniji. Ispred nas je bila visoka gora, sa jedne strane ćelava a sa druge prekrivena grmljem i niskim rastinjem.

Po njenom vrhu je išla linija koju je neprijatelj uzeo od Srba a koja se sastojala od nekoliko međusobno neuvezanih "bunkera". Iz razgovora smo saznali da je neprijateljska grupa napala na jedan "bunker", jednog borca su ubili a drugoga zarobili. Na radiju su Srbi slušali da su neprijatelji zarobljeniku iskopali oči i odveli ga u svoj zatvor. Ostali srpski borci su jednostavno pobjegli sa svojih položaja.

Neprijatelj nije htio ozbiljno da brani novodostignute položaje, ali se čula razmjena jake vatre. Naša grupa, spustivši se, pošla je pravo u čelo izgubljenih položaja. Naprijed je išao lokalni komandir, kojem su već bili saopštili da je gora slobodna. Mi smo ga pratili. Mene je tješilo to da nas neprijatelj ne može sve odjednom pobiti. Na istu goru sa desne strane pela se još jedna jedinica.

Slava Bogu, tada nismo imali gubitaka. Goru smo uzeli bez borbe, no Čuba, sa svojim bolesnim bubrezima, savijao se je i bez pucnjave i nastojao sam da se ne odvajam od njega.

Vratili smo se u bazu. U Hajdama, međutim, čekalo nas je iznenađenje. Stražarska kućica pred našim kućama je izgorjela, skupa sa šupom. Jasno, bila je to rabota nekoga od "Kasindolaca" koji su stalno tražili od Čube da im dozvoli da svoju smjenu straže provode u kući a ne napolju, na položaju. Mene je to izbacilo iz ravnoteže, zadnja kap bila je to što su "Kasindolci" ukrali sanduk ručnih bombi, koj je nama dodijeljen.

Ručne bombe su mi bile veoma omiljene i krenuo sam da se raspravim sa komandirom "Kasindolaca". Pri tom sam pomenuo i da se nerado potčinjavaju Čubi, nerado idu u akcije i sve ostalo. Sa moje strane bilo je svega: postrojavanje automatom, udaranje pesnicama, hvatanje za grudi, očigledno su me moji živci izdali. Sada, nakon što je prošlo vrijeme, mislim, mogao sam tada koga ubiti, samo da je neko od njih, ne dao Bog, učinio neki suvišan pokret.

Potom sam se vratio u kuću, a sa njihove strane je došla delegacija za pregovore, ali je bila odabrana oštra forma, tako da sam morao jednog delegata spucati čašom u glavu kazavši da je nemoguće tako ratovati. Ne znam koliko je moje objašnjenje njima bilo razumljivo, ali smo se rastali srdačno i više među nama nije bilo nerazumijevanja. Ipak se oni nikada nisu promijenili na bolje i ja sam to shvatio, na žalost, tek nakon rata. Kako mi je u Beogradu pričao Dragan N. "Kasindolci" nisu spavali cijele noći i postavili su kružnu odbranu oko kuće, stvarno nisu više htjeli imati posla sa muslimanima.

Kad nam je sledećeg dana na smjenu došlo novo popunjenje, neki od njih su se rukovali sa mnom dok su se ostali slatko smješkali. Posjedavši u kamione otišli smo kući i ovim je naša akcija na Olovo bila okončana.


Ovim je okončano i poglavlje 5. iz knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )" Olega Valeckog, prevod Vuka Gradinskog, srpskog borca sa Nišićke visoravni.




Idi na stranu - |listaj dalje|