fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

manastiri_kosovo - 102643 - 02.09.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Gorka strana Pećke patrijaršije


Kada putuješ Kosovom, ne moraš da pitaš u kom mjestu žive Srbi, a u kom Šiptari. Dovoljno je da obratiš pažnju na bankine pored puta: ukoliko su zatrpani smećem, znaš da je to šiptarski kraj. Iskreno rečeno, ni srpski krajevi nisu mnogo bolji, ali je razlika je ipak primjetna.

Prolazak kroz Peć takođe budi nekakvo neprijatno osjećanje. Na gradskim putevima velika gužva. Sve vrvi od ljudi, konja i stoke. Kroz grad se probijaš isto tako teško kao kroz Njujork ili Moskvu, samo imaš osjećaj da si se nekim čudom vratio sto godina u prošlost. Na ulicama se odvija živa trgovina alatom, ali ne sa bušilicama I brusilicama, već onim koga prave kovači I druge tradicionalne zanatlije.

Do Pećke patrijaršije je teško doći, čak i ako imaš navigaciju. Za to su se pobrinuli Šiptari, koji su ulicu koja do tamo vodi pregradili sa par stambenih objekata. Ipak, uz malo manevrisanja i lutanja, nekako smo uspjeli da riješimo I taj problem.

Nakon što nas policajci, uz provjeru ličnih dokumenata, propustiše na manastirsku zemlju, odahnuh. Bješe mi nekako prijatnije, ipak imaš osjećaj da je to srpska zemlja i da si svoj na svome.

Pred unutrašnjim zidom, onim koji okružuje Manastir, odmah tu na parkingu nas dočeka jedan policajac. Progovori na srpskom, ali mi odmah bješe jasno da je Albanac. Upita nas:

  • "Vi ste došli iz Bosne?"

    Odmah mi bješe jasno da me nije prepoznao po frizuri, već po registraciji mog Renoa. Svo ovo putovanje kroz Peć mi je pomalo pokvarilo raspoloženje, pa mu ja pomalo drsko odgovorih:

  • "Nismo mi iz Bosne, mi smo iz Republike Srpske!"

    On se samo nasmija na moj komentar pa nastavi:

  • "Jeste li vi Srbi!"

    Umjesto odgovora, potvrdno klimnuh glavom.

  • "A ja sam čuo da ste vi Srbi porijeklom Vlasi?" - uzvrati Albanac.

  • "Nismo mi Srbi porijeklom Vlasi, nego vi, Albanci" - odgovorih ja.

  • "A kako to?" - pomalo iznenađeno upita policajac.

  • "Zar nije onaj vaš najpoznatiji političar, što vas je predstavljao u Beogradu, bio Azem Vlasi? E, ako ste ga vi izabrali za predstavnika, onda ste i vi Vlasi!"

    Nedeljko Žugić, koji je stajao iza leđa tog Albanca, oštrim pogledom me prekori, i dade znak da ćutim. U isto vrijeme, Albanac se slatko nasmija, izgleda da mu se moj odgovor mnogo svidio. Vjerovatno je na isti fazon dočekao desetine Srba, ali mu niko nije tako domišljato odgovorio. U svakom slučaju, on me je nakon toga, poput vjernog kučeta pratio, čak i u dvorište Manastira, pokušavajući da što više sazna o meni. Čak je pristao i da se slika sa mnom, uz molbu da njegovu sliku ne stavim na Fejsbuk, jer mu to nije dozvoljeno kada je u uniformi.

    Uđosmo u Crkvu Svetog Nikole. Odmah na ulazu, sa lijeve strane, nalazi se jedan veliki sto na kome jedna od monahinja prodaje svijeće i knjige. Još par njih je stajalo tu, odmah do stola. Dok smo kupovali svijeće, upitah jednu od njih:

  • "Da li biste nam mogli reći par riječi o ovoj crkvi?"

  • "Nama nije dozvoljeno da budemo vodiči grupa, to radi samo Igumanija, ali je ona trenutno zauzeta!"

    Dok je to govorila, pokaza rukom prema jednom drugom stolu, na kome je jedna starija žena slagala nekakve brošure.

  • "Vi možete da iznajmite audio vodič za deset evra, ili da koristite ovu brošuru.. . " - nastavi ta ista monahinja.

    Za audio-vodič nismo imali vremena, jer smo morali taj isti dan da se preko Prokletija i Rožaja vratimo za Srbiju. Zbog toga uzeh brošuru, i pokušah da iz nje nešto naučim. Međutim, taj list papira nam nije bio od velike pomoći, pa odlučismo da odmah, nakon što smo zapalili svijeće, napustimo crkvu Svetog Nikole.

    U dvorištu crkve nas je čekao Osman, uvijek spreman za razgovor. Pridruži nam se i jedan Italijan, pripadnik KFOR-a, i mi započesmo razgovor, malo na engleskom, malo na italijanskom, a ponajviše na srpskom, koji je ipak nekako zvanični jezik na tim prostorima. U jednom trenutku, iz Crkve izleće Igumanija i uputi se ka nama. Kada je prišla na nekoliko koraka, reče nam povišenim glasom:

  • "Nemojte tako da galamite, u Crkvi je počela služba!?"


    Osjećao sam veliku potrebu da se posvađam sa njom, da joj svašta kažem. A imao sam šta i reći. Htio sam da zna da sam ja taj koji je prešao hiljadu kilometara, došavši iz Beograda za Pale da pokupi Nedeljka, a zatim preko Višegrada do Sjenice da pokupi Vuka, a zatim sva trojica na Kosovo, kod njih, sa namjerom da na ovom našem svetom mjestu zapalimo koju svijeću, ostavimo koji dinar i popričamo sa njima u namjeri da ih podržimo, a oni se prema nama odnose kao da smo im nekakva velika smetnja, prepreka, obaveza. Htio sam joj reći, da sam prošao pola svijeta ali sam se samo na Kosovu osjetio strancem, iako sam čvrsto stajao na svome, među svojima. Htio sam joj reći da su me isto šikanirali i oni u Visokim Dečanima, a sada sam tu istu neprijatnost doživio i od njih u Pećkoj patrijaršiji, prestonici Srba i srpstva. Bio sam razočaran! Očekivao sam od njih toplu dobrodošlicu, domaćinski doček. Došao sam na Kosovo da od njih nešto naučim, da udahnem tračak vjere koji ću kao amanet da ponesem sa sobom. Htio sam da "iz prve ruke" proniknem u veliku istoriju Pećke patrijaršije, tog našeg svetog mjesta. Našeg, a ne samo njihovog. Šta će meni njihovi audio zapisi koji oni prodaju po deset evra? Mogu ja njih besplatno, vjerovatno i bolje, da nađem na Internetu. A ako sam ja, kao Srbin, dužan da ih pomažem, neka mi kažu, onih deset evra ću im poslati a da i ne dolazim na Kosovo!

    Ipak, u svađu se nisam upustio. Izgovorih samo jedno tiho "izvinite" i užurbano napustih manastirsko dvorište.

    Pećku patrijaršiju sam napustio sa nekakvom gorčinom u grlu. Dok sam cjelivao hladnu kamenu stijenu na izlasku iz crkvenog dvorišta, znao sam da se tamo više nikada neću vratiti - ne zbog toga što to ne želim, nego što nemam koga da posjetim. A Bog mi je svjedok, da sam toliko htio da tamo odem!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|