fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_nisici - 102619 - 27.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

Misija na Olovo (3)


Prevod iz knjige Beli Vukovi

Napredovanja nikakvoga nije bilo i Saša je sa nekoliko boraca otputovao u bazu. Ostavši sa Viktorom, odlučili smo zajedno sa oficirima Garde vršiti izviđanje. Dva oficira su zadužena da prođu po neutralnoj zoni i otkriju položaje neprijatelja. Zajedno sa ostalim oficirima otišli smo u dubinu neprijatelja 100-200 metara. Ovdje pucnjave nije bilo, ljudi su u osnovi čuvali svoje pozicije.

Linija odbrane je isuviše krivudava, mi smo lako mogli upasti u unakrsnu vatru. Uvijek sam se volio vraćati kući, idući za drugim borcima, zato što su mladi borci iz "Srpske garde" mogli po nama otvoriti vatru. Izviđanje nije dalo nikakvih uspješnih rezultata, pronašli smo samo jedan bunker, ne zna se kada ga je neprijatelj otkrio.

Ponovo smo dobili naređenje da izvedemo komandira sa dvojicom oficira i pratnjom na padinu, gdje smo već bili sa Škrabovim. Bilo nas je nekoliko. Viktor, ja i nekoliko boraca Garde. Grupu sam predvodio ja i otišao sam malo ulijevo. Pao je snijeg, bili smo u bijelim kombinezonima. Nakon pola sata puzanja izašli smo na šumski put, gdje sam spazio meni nepoznatu poteznu minu, 20-30 cm visoki zeleni kolčić od kojeg je duž puta pružala se žica. Na samoj mini bio je ispisan žutom bojom arapski natpis. Nisam znao šta da uradim sa njom, tim prije jer je ona mogla biti zaštićena sa dvije- tri "paštete".

Upozorivši poručnika Otaševića ja sam pod pravim uglom u odnosu na minu otišao udesno i za deset minuta izašao na padinu. Naš zadatak je bio izvršen i poslije toga, nakon što je komandant brigade obišao padinu, nismo više imali posla. Nikakvih rezultata nije bilo, linija odbrane nakon toga nije pomjerena. Čuba me je molio da više ne idemo u izviđanje, ja sam se kolebao jer nisam razumio razlog takvog zahtjeva, više sam volio postupati po naređenju, bez kojega su svi moji postupci bili samovoljni.

Jedna pucnjava završila se po nas fatalno. Sjedio sam kod Čube, začuvši iznenadnu pucnjavu pojurio sam u susjednu sobu, čiji su prozori gledali u šumu, a potom iskočio u dvorište. Za uglom jedne od kuća stajao je Moro, držeći okvir automata iza drveta. Naredni rafal mu je otkinuo vrh automata. Otvorili smo uzvratnom vatrom, iako nije bilo pogodnog mjesta za zaklon. U kuću su unijeli momka sa prostrelnom ranom na nozi. Već je bio ubijen jedan borac i ranjena medicinska sestra Svjetlana. Ja sam nekoliko puta predlagao da načinimo puškarnice na tavanu, ali je sve ostalo po starom.

Mi nismo imali pravu vezu sa susjednim Mačkom. Jednom sam sa Viktorom i nekoliko Srba otišao nekim poslom na srpske položaje na Mačku i umalo ne izgibosmo od metaka sa svojih položaja. Išli smo opštepoznatim putom i kad dođosmo pod bunker začusmo upit stražara. Nismo znali lozinku i naizmjenično na ruskom i srpskom počesmo objašnjavati da smo iz susjedne čete. Sve je bilo uzaludno, začuo se klepet zatvarača. Dobro je da su se našli ljudi koji su mu objasnili šta je u pitanju. U meni je nikla glupa želja da ga spucam u čelo, jer je on u strahu mogao pobiti ne samo nas Ruse već i svoje Srbe, ako bi se pojavili na putu.

Do tada smo stigli pod Olovo, ali Viktor je imao posebne potrebe i on je želio da se vrati. U novoj smjeni stigla su samo trojica: Dragan i Milenko, dobrovoljac iz Beograda te još jedan Dragan N. , finansijski inspektor, takođe iz Beograda. A ja sam bio odlučniji dejstvovati kada mi je u blizini Rus: u krajnjem slučaju on neće odustati. Ali se Viktor ponekad nije ponašao naročito oprezno.

Jednom prilikom smo ja, poručnik Otašević i komandir voda Garde, crnogorski dobrovoljac Mrčo, odlučili da prođemo sa leđa neprijateljskim položajima. Mrčo mi je pokazao da obratim pažnju na Viktora, koji je bio u bijelom džemperu, poluraspertlanih čizama i sa snajperskom puškom na ramenu. Takav je više ličio na lovca nego na izviđača. Jasno je bilo da neprijatelja u "neutralnoj zoni" nema, ali nadali smo se i da možda nije puno oprezan.

Viktor je imao neke unutrašnje duševne probleme i neophodan mu je bio odmor. Viktora sam poznavao bolje od drugih i nikako nisam želio izvlačiti ga ranjenog ili mrtvog. I sam Viktor nije se htio dugo zadržavati, rekao je da mu je dosadno, kada je posjetio štab Goraždanske brigade, koja je tada prebačena na Olovo.

U to vrijeme Viktor je imao stan u Višegradu i bio je u dobrim odnosima sa Srbima iz Goražda. Ja sa njima nisam imao nikakva posla pa nisam ni krenuo sa Viktorom.

Neki su krenuli kamionom za Lukavicu pa im se Viktor pridružio. Prije njegovog odlaska sam ubacio vreće sa krompirom za naše momke. Greškom NATO pilota mi smo došli do raznovrsnih prehrambenih sredstava u prahu, koje je on bacio na našu teritoriju a ne muslimanima, kako je želio, tako da problema sa ovim proizvodima kod nas nije bilo. Podrum je bio pun krompira, uzimao ga je ko god je želio, pa sam i ja odlučio poslati momcima dvije vreće. Nažalost, Viktor je na odredište dovezao samo jednu vreću jer su mu drugu ukrali njegovi srpski saborci.

Nisam propustio gotovo niti jedan dan a da ne odem do "Garde" a uveče sam vrijeme provodio kod vezista u komšiluku, Baneta i Zorana G. Bane nije mogao primiriti na jednom mjestu, stalno je negdje odlazio, nekada na svadbu, nekada u goste. Naposlijetku je takvim ponašanjem našao mladu i više ga nisam vidio.

Ja sam se blisko saživio sa Zoranom G. koji je do rata živio u Sarajevu. Muslimani su mu ubili oca a on, majka i sestra su izbjegli u vikendicu na Palama, u kojoj je već živio njegov rođak Tašo sa ocem, majkom i sestrom. Kasnije, kada sam ga posjetio, umalo se nisam izgubio u svim tim jarugama, šumama i planinama. Tek tada sam počeo shvatati kako je veliko prostranstvo nove prijestonice Republike Srpske- Pala. Zezao sam Zorana da ako bi muslimani agresijom zauzeli cijelu Republiku Srpsku, njegovu vikendicu bi našli tek za godinu- dvije potom.

Zoran je bio izuzetan drug i odmah je htio ići samnom u izviđanje, saznavši da Škrabov i ja planiramo dejstvovati ručnim bacačem po muslimanskom bunkeru. Međutim, to nije bilo moguće jer me je Bane mnogo molio da ne vodim Zorana sa sobom. Ipak smo sa Zoranom upali u nevolju, ali ne sa muslimanima već sa Srbima.

Zoran me je pozvao u goste na "Slavu" kod njegovog poznanika, to jest Dan svetitelja te porodice. Taj praznik obilježava svaka srpska porodica, ustanovljen je od strane Svetog Save još 700 godina ranije.

Domaćin je bio veoma gostoljubiv, ali je kod njega bio gost "bradati borac", vjerovatno veteran "švercerskih operacija" na tom frontu. On se prvo zalijepio za mene, tvrdivši da ja nisam Rus već Srbin, a poslije se nadovezao na Zorana. On nije predstavljao neku opasnost ali je gostoljubivi domaćin bio protiv zadijevanja svađe. Kad je ovaj gost u drugoj sobi klepnuo zatvaračem, domaćin se dugo izvinjavao zbog toga. Ništa razumljivo nisam čuo a to pripisujem lokalnim ekscentričnostima, u čemu je mjesni narod izobilovao.

Drugi, sličan slučaj, završio se gotovo tragično kada je moj poznanik Mrčo, pijan, bacio svoju ofanzivnu ručnu bombu, ranivši pri tome nekoliko ljudi. To se dogodilo u vrijeme posjete roditelja svojoj djeci- vojnicima. Iako je Mrčo bio vrijedan i dobar momak , od toga nije bilo neke koristi. Tada, na Olovu, Mrčo je prošao bez težih kazni jer nije bilo posljedica, a bio je dobar komandir. Kasnije sam slušao o njemu u decembru 1994. godine, kada je bila borba na Igmanu.




Idi na stranu - |listaj dalje|