fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_nisici - 102595 - 23.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

Misija na Olovo (2)


Odlomak iz knjige "Beli Vukovi"

Nakon dvije-tri nedjelje smijenio ih je kombinovani odred kojim je komandovao Čuba. Iz naše čete u njemu smo bili Goran Moro, ja i Vitja Djesjatov. U našem odredu bili su i moji poznanici sa Trnova- Aco Šešlija i Mlađo, iz Papićeve čete.

Naše putovanje trajalo je oko sedam časova, zaobilaznim putem preko Pala. Putovali smo veselo, sa pjesmom i uz rakiju. Bilo je nekoliko pijanih, a jedan od njih, "Lale", toliko se napio da su ga iznijeli iz kamiona. Viktor i ja nismo se napili sa našom "braćom", ali smo zbog hladnoće popili nekoliko gutljaja. Međutim, sukoba nije bilo. U kamionu nas se nabilo do maksimuma, Viktor i ja smo sjeli na kraj, da bi nam bilo lakše iskočiti. Na naša mjesta niko nije pretendovao, svi su se gurali ka unutrašnjosti da bi pobjegli od hladnoće.

Pogled na zaposjednuto selo sve je razmrdao, ponegdje je u kućama gorjelo svjetlo. Neki borci smatrali su podvigom to što potpale preostale cijele kuće. Мi smo se okrenuli, izašli na početku sela Crna Rijeka i konkretno smo pošli da osmotrimo neprijateljsku liniju odbrane. Bilo je očigledno da su tranšeji i rovovi načinjeni u žurbi. Srpska vojska ovdje je napala neprijateljske pozicije tenkovima, tako da su se njihovi tragovi još dobro očuvali.

Provezli smo se kroz selo i naš put išao je šumom još pet kilometara. Na pola puta smo vidjeli neprijateljske bunkere, temeljito izgrađene.

Na kraju stigosmo na mjesto gdje nas je susreo Škrabov. Selo se zvalo Ravne, nama su dodijelili za odmor kuću lokalnog hodže. "Četvorooki", "Gazda" i Saša P. su pokupili po televizor u boji i otputovali u bazu. U našu izviđačku grupu, osim Škrabova, Viktora i mene, ušli su još dva Srbina sa Grbavice. Jednoga od njih su zvali Dragan, osamnaestogodišnji momak sa nadimkom "Mungos", nevisokog rasta ali vrlo nervozan, iako je Škrabov bio njime zadovoljan. Dragan je poštovao Sašu kao svog učitelja. Drugi, po nadimku "Talijan", bio je stariji deset godina, nosio je bradu i brkove, a stigao je iz Rima, gdje se bavio nekim "mračnim" poslovima. Imao je iskustvo iz francuske Legije stranaca. Ratovati je znao i volio.

Saša me je upoznao sa komandantom srpske taktičke grupe Mladenom Savićem, koji je imao veliko povjerenje u njegove profesionalne vještine. Sašu su, po njegovim riječima, nervirali mnogobrojni Srbi koji su pošli na Olovo zajedno sa njim. Pričali su mnogo ali su bili indiferentni prema borbenim dejstvima, sabotirali su naređenja Miša Čolića ali su se zato, kao "pravi veterani", isticali u pijanstvu i pljački. Saši se desilo i to da je morao potegnuti oružje da bi odbranio kuću u kojoj su spavali Rusi, od pljačke i paljenja.

U selima je vladao haos, muslimani su ostavili dobre automobile i sve što su stekli tokom više godina, a Srbi su "čistili" sve to sa zavidnim umijećem. Naši su nekoliko automobila jednostavno izrešetali, da ne bi na njima profitirali oni koji su se krili iza leđa. Kuće su intenzivno palili a poslije se nije imalo gdje prenoćiti. Izgorjela je i lokalna džamija, a izgleda da je u ovo bio uključen i "Četvorooki".

Po zadatku komande Rusi su nastavili sa izviđanjem, postavljajući zasjede na putu. Jedne noći su izašli na komandno mjesto muslimanske specijalne formacije. "Četvorooki", osvetivši se za svoje ranjavanje u nogu, iz snajperske puške je ustrijelio oficira. Naši dečki su dva puta upali u nevolju i imali gubitke.

Viktor i ja smo se uselili u kuću bez posebnog komfora. Zajedno sa nama u kući se nalazio i centar veze. Na samom početku sumraka začula se pucnjava i mi smo zajedno sa Sašom potrčali prema mjestu sa kojega je dopirala. Saznavši da je Aco poginuo ušli smo u kuću u kojoj je jedna soba bila puna ljudi- među njima bješe i potreseni Mlađo. Škrabov je s pravom bio bijesan, bilo koji izlazak na izviđanje morao je biti u koordinaciji sa njim. Saša se nije zadržao ovdje, dok sam ja ostao jer sam dobro poznavao Aca i bilo mi je teško na duši.

Pomenuvši ga uz rakiju čekao sam "raspravu" o razlozima njegove pogibije. No, to nije uslijedilo, a šteta: ispostavilo se da je pristigloj grupi, došavši iz komande, neki oficir naredio da otvori zaprečnu vatru, ne znam zbog čega. Jedna grupa, umjesto toga, da jednostavno otvori vatru, zbog nečega je otišla do neprijateljskih položaja, do kojih je bilo nekoliko stotina metara. Škrabov je za to optužio "Mrgu", koji je sa njim bio u prvoj grupi, ali je ovaj sve poricao. Međutim, dečki su upali u mitraljesku vatru i izgubili Aca, kojega su uspjeli izvući pod vatrom. Naravno, sutradan je cijela grupa pokojnog Aca (pet-šest ljudi) vratila se zbog sahrane.

Sledeći dani su bili mirni, a naša mala grupa je vršila izviđanja. U našoj četi bilo je četrdeset do pedeset ljudi i ja sam se uspio sa nekima upoznati pobliže. Posebno sam upamtio Duška, pedesetogodišnjeg Srbina sa dugom kosom i bradom, sa kapom na glavi. Pripadnici našeg bataljona razlikovali su se po različitim uniformama, na nekima je bila izraelska, slična sovjetskoj "afganki".

U našoj četi bilo je desetak boraca iz kasindolskog bataljona, no, na žalost, ni Saša ni Čuba odnos sa njima nisu uspostavili. U početku se Škrabov ljutio na njih zbog njihovog odbijanja da učestvuju u bilo kakvoj akciji. On je oštrim tonom razgovarao sa komandirom, na kraju razgovora dade mu lopatu za kopanje tranšeja. Kasindolci nisu bili tako loši momci, ali su bili tipični lokalni Srbi, odnosi među njima su se uređivali po rođačkim i klanovskim vezama, što je bilo daleko od dobroga za ratovanje.

Mnogo disciplinovanija je bila "Srpska garda", koja je držala naše lijevo krilo. To je bila jedinica podčinjena centru, koja se popunjavala po pozivu, rok služenja trajao je jednu godinu. Glavnokomandujući VRS Ratko Mladić sjedište ove jedinice je uspostavio u svom rodnom Kalinoviku, na visokogorskom platou, odakle do Sarajeva nije bilo daleko. Jedinica se zvala brigadom, u stvari ona je predstavljala nepotpuni puk, ali su na ratište slati često. Iako je bilo vidljivo da se mnogi mladi vojnici plaše, ova formacija je odradila svoj posao i za razliku od drugih srpskih jedinica u brigadi se velika pažnja pridavala gradnji bunkera i vatrenih položaja. Problema sa disciplinom nije bilo i dežurstva su izvršavali dobro, mada se u sastavu boraca nalazila 18- 19- godišnja mladež i zbog toga su gubitci bili stalni.

Neposredno poslije dolaska naša interventna grupa je dobila ne baš jasan zadatak: Uzeti padinu koja se nalazila nekoliko stotina metara udaljena od položaja Gardijske brigade. Skupismo se tada nas četrnaest. Osim mene, Saše, Vita, "Talijana" i "Mungosa" pošli su i "Čuba" (kao komandir), Moro, "Musa", "Kiki", neki dobrovoljac iz Srbije i drugi borci, čijih se imena ne sjećam. Puzili smo dugo, pucnjave nije bilo, osim od strane Škrabova, ali na vatru nije uzvraćeno.

Prošavši neveliko rastojanje mi smo se podijelili. Škrabov, "Talijan", "Mungos" krenuli su naokolo. Viktor i ja smo otišli lijevlje, pokrivajući ih sa lijeva. Ostali, pod komandom "Čube", ostali su na dostignutim pozicijama.

Snijega nije bilo pa smo bili u izraelskim uniformama. Na kraju smo mi izašli, za nama su pristizali i drugi koji su iz nekog razloga išli potpuno uspravno. Škrabov je mahao rukama, pokazivao im da zalegnu. Tada nikakva bojeva dejstava nisu uslijedila.

Išli smo i na vis Mačak, sa kojega se osmatrajući vidjelo široko područje. No, vatra je i tada izostala. Jednom, dok smo se vraćali od Čube na nas je zapucao snajper. Vitja je išao naprijed. Začuvši zviždanje Saša i ja smo pojurili kako bi se uklonili, a Vitja, kao da ništa nije bilo, nastavio je koračati sa svojom snajperskom puškom. Tada smo zaurlali na njega pa se svi zajedno sakrili iza ograde.

Jedne večeri krenuli smo u goste kod izviđača iz Garde, kako bi smo od njih dobili konzerve sa hranom. Usput smo vidjeli kao se mladi momci zabavljaju i šenluče pucajući u nebo, a jedan je čak zaždio stog sijena.

Izviđači su nas dobro primili, i, na kraju, nisu se ograničili samo na konzerve, našla se i rakija. Razgovarali smo o svačemu, a zatim su Škrabov i komandir izviđača Špirić odlučili pokazati jedan drugome svoja znanja o kretanju po šumi. Mene je zaintrigirala Špirićeva metoda držanja automata: on ga je držao na pregibu desne ruke dok je desnom šakom držao ručku i cijev je bila okrenuta uvis i bočno. U slučaju opasnosti automat je okretao naprijed i lijevom rukom hvatao za okvir. U šumi bi lijeva ruka trebala da je slobodna, pogotovu jer se okvir nije dizao iznad glave.

Škrabov nije ostao dugo, pridružio mu se i Viktor. "Gardisti" su se sa uvažavanjem odnosili prema ruskoj grupi Aleksića, primijetivši da vojvoda ima jednu od boljih izviđačkih grupa. Špirić je pokazao okvirove od kalašnjikova sa arapskim natpisima, koji su bili nađeni na položajima na kojim je ubijen neprijateljski borac.

Posjedivši još malo pozdravili smo se i pošli u bazu, a putem su Saša i "Mungos" otpjevali rusku pjesmu "Sоlavjej, sоlavjej, ptašečka", koja se veoma dopala poslednjem. Bilo je poznato da su ruski vojnici najbolji na svijetu i nikom nije milo suprotstaviti im se.



Vrativši se kući postavili smo na žicu odskočnu minu, istina, tako da geleri ne udare po ljudima: potrebno je bilo otjerati ratne profitere od naših prebivališta. Nismo htjeli da izgubimo naše stvari i opremu. Preostale kuće opustošene su momentalno. Neki mjesni snabdjevači, koji su na kolicima dovozili toplu hranu borcima, odmah su skupljali u njih sve redom, za flašu rakije počistili bi bukvalno sve. Osuđen nije niko, ali je iritiralo odsustvo reda, jer je ponekad dovodilo do prepirke i svađe.

Jednom, začuvši vrisku napolju, izašao sam i bio svjedokom kad su se "Mrga" i "Mungos" psovali, a zajedno sa njima je stajao Srbin koji je raznosio čorbu i dvije žene. Ispalo je da je "Mrga" htio iz susjedne kuće prodati kupatilo, prethodno ga opravši od tamo zatečenih govana. "Mungos" je smatrao da je ova kuća osvojena od strane nas i stoga je kupatilo takođe naše, pa mu se prodaja nije dopala. Oni su se psovali toliko da su zamalo uhvatili za automate pa smo ih dugo morali smirivati. Kroz nekoliko sati "Mrga" je postao ponovo "dobri dečko", počeo je razgovarati sa "Mungosom".

Saša se prema "Mrgi" odnosio oprezno. Ja sam ga dugo poznavao i shvatio, da sav njegov vanjski izgled- duga brada, "šubara", kožni prsluk, koji ga je pravio gotovo simbolom Grbavice, - bio je bitan za njegov imidž. Njegova spoljašnost često je privlačila prema sebi fotoreportere, no slika "krvožednog četnika" u odnosu na "Mrgu" bila je potpuna fikcija. "Mrga" je stalno upadao u nevolje. U septembru 1994. godine on je na Igmanu poginuo od srpske vojske: vraćajući se noću sa izviđanja sa drugim srpskim dobrovoljcima, naletio je na vatru sa srpskih položaja.




Idi na stranu - |listaj dalje|