fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_nisici - 102587 - 20.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (5)

Misija na Olovo (1)


Iz ruske knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )" , čiji je autor Oleg Vitaljevič Valeckij, preveo sam Glavu V, koja je naslovljena sa "Misija na Olovo", a koja se odnosi na iste prostore i gotovo isto vrijeme u kojem sam i ja tu ratovao, sa "uglom gledanja" malo različitijim u odnosu na naš, što prezentujem, kako slijedi.

5. MISIJA NA OLOVO
Autor: Oleg Valeckij
Prevod sa ruskog: Vuk Gradinski

U novembru imali smo novu operaciju, na grad Olovo, koji su kontrolisali muslimani. muslimanska opština Olovo graničila je sa teritorijom Srpskog Sarajeva u rejonu Ilijaša i Vogošće, a dalje se nalazila opština Vareš, koja je bila pod kontrolom HVO.

Hrvatska opština Vareš bila je sa tri strane okružena muslimanima a sa četrvrte strane je graničila sa srpskim Sarajevom. Do sljedeće najbliže Hrvatske opštine, Kiseljak, Hrvatima je bilo neophodno proći preko teritorije muslimanskih opština Visoko i Kakanj, ili preko srpskih opština Ilijaša i Ilidže, što je predstavljalo veoma dug put.

Od početka rata Hrvati nisu imali namjeru ratovati ni protiv Srba ni protiv muslimana, ali su zato trgovali i sa jednima i sa drugima prilično intenzivno. U srpskom selu Brgule, koje je graničilo sa opštinom Vareš, odvijala se je veoma razvijena trgovina, ne samo Srba sa Hrvatima, već i Srba sa muslimanima. Ovdje se prodavalo sve: svinje, krave, ovce. Trgovali su punim kamionima cigareta i kafe, a ponekada i municijom, koja je išla sa srpske na muslimansku teritoriju. Sve to dešavalo se zahvaljujući "mirnom" Varešu. Naravno, ti kamioni nisu pripadali malim trgovcima.

Početkom vatrenih dejstava između Hrvata i muslimana sveopšta idila je okončana. srpski ministar unutrašnjih poslova Tomo Kovač naredio je da se "zatvori ovaj dućan" i poslao je tamo snage specijalne brigade, u ovom slučaju odred, čije je sjedište bilo u selu Šekovići (gdje je bio od kraja juna do septembra Lenja, zajedno sa kojim sam ja ratovao u Ozrenskoj). Po riječima Leonida njihov komandant je tada upozorio borce da oni budu oprezni prema lokalnim Srbima: bilo je slučajeva kada su ovi pucali na srpske policajce, nezadovoljni što ih lišavaju mogućnosti trgovine.

U to vrijeme uhapšen je predsjednik Srpske opštine Olovo, a vojni komandant lokalne linije odbrane, da ne bi doživio hapšenje, pobjegao je u Beograd, rasprodavši prije toga značajan dio oružja i tehnike sopstvene vojske.

Tada još linija odbrane, kako srpska tako i muslimanska, prosto nije postojala: ona je egzistirala samo na karti. Po riječima Lenje, među bunkerima je rastojanje iznosilo po nekoliko stotina metara i tu su pasla stada ovaca i krava.

A između Srba i Hrvata uopšte nikakve linije odbrane nije bilo i zato je specijalna policija tada mogla ući u Vareš i ovladati njime. Osim toga, Hrvati su se prema Srbima odnosili mnogo bolje nego prema muslimanima. Srpske snage su bile više nego dovoljne, jer je na frontu sa muslimanima bilo zatišje zbog početka rata muslimana protiv Hrvata. Prema Varešu su bile pozicije srpske Ilijaške brigade, koja je uvijek mogla dobiti pojačanja od srpske Ilidžanske i Igmanske brigade. Na kraju, moguće je bilo dobiti pomoć i od drugih brigada Sarajevsko-romanijskog korpusa a takođe i od Zaštitnog puka, stacioniranog u Han Pijesku

Dakle, Srbima nije predstavljao problem okupiti 4-5 hiljada ljudi sa tehnikom i malo je vjerovatno da bi Hrvatsko rukovodstvo u Varešu odbilo njihovu pomoć, ako bi ih oni upitali u vezi sa njom.

Međutim, kao i uvijek, u skladu sa "najboljim tradicijama", srpsko rukovodstvo neprekidno se bavilo primirjima i kalkulacijama, dok je njihov slabiji neprijatelj, koji nije bio opterećen prekomjernim brojem "stručnjaka" pokazao mnogo više inicijative.

Muslimani, snagama 7. "muslimanske" brigade, brzo su slomili otpor Vareške brigade HVO, u čijem sastavu je bila i četa lokalnih vareških Srba, uzeli Vareš i nekoliko sela u okolini. Na srpsku teritoriju su pristigle izbjeglice iz Vareša, koje su odmah bile prosleđivane u Kiseljak, samo uz uslov da otuda dođe isti broj boraca ili nova smjena.

U stvari, ako bi tada započela srpska ofanziva na sveopštem nivou, bila bi zauzeta sva teritorija Vareša, jer muslimani nisu bili spremni na odbranu. Izvršenje ovoga plana je bilo realno moguće zbog izbijanja muslimansko-hrvatskog sukoba.

Približno u isto vrijeme kombinovane snage HVO napadaju na grad Fojnicu, sa namjerom da uspostave vezu sa Kiseljakom. Prema tome, glavnina snaga tzv. Armije Bosne i Hercegovine bila je usmjerena na borbu sa Hrvatima: prije svega prema Gornjem Vakufu, praktično izolovanom muslimanskom regionu (ili "enklavi"), čiji je pad u ruke Hrvata postao vrlo izvjestan.

Teritorija Bosne i Hercegovine bila je prepuna hrvatskih enklava, različite veličine. Sudbina Hrvata u tim enklavama, koje je kontrolisala HVO, bila je različita. Iz nekih od njih je vojska HVO protjerana, kao što je bio protjeran i dio mirnog Hrvatskog stanovništva. Republika Srpska je tada primila 4-5 hiljada bojovnika HVO i oko 80 hiljada hrvatskih izbjeglica. Druge enklave su uspjele opstati zahvaljujući svojoj proklamovanoj neutralnosti i najvažnije- podršci umjerenih muslimanskih čelnika kao i onih koji su tada držali vlast u Tuzli.

Posebno se izdvajala Hrvatska enklava Žepče, koja je graničila sa jedne strane sa Dobojem, a sa druge strane sa muslimanskim Zavidovićima i Maglajem. Ovdje je došlo do pravog masakra i Hrvati se nikako nisu mogli dogovoriti sa muslimanima. U Maglaju, Zavidovićima i Zenici nalazilo se istinsko gnijezdo islamskog fundamentalizma. U Drugom korpusu tzv. Armije Bosne i Hercegovine formirane su jedinice mudžahida. U nekoliko lokalnih sela, bivših srpskih, naselili su se Arapi, Iranci, Turci i drugi predstavnici islamskih naroda, navodno radi zaštite islamske zemlje od srpskih i hrvatskih "agresora".

Jasno je da Hrvati nikada nisu vjerovali muslimanima, iako su i oni uzimali učešća u protjerivanju Srba sa ovih područja. Komanda HVO Žepče je izvijestila srpske vlasti u Doboju o muslimanskim granatiranjima. Pojedine srpske jedinice iz Doboja, Ozrena i Banja Luke dobrovoljno su odlazile u zaštitu Hrvatske enklave Žepče, čineći to bez naknade.

Moj poslijeratni srpski drug Siniša "Pop" iz Doboja pričao mi je kako su on i njegova grupa 28. juna 1993. godine, na srpski crkveni praznik "Vidovdan", zajedno sa Hrvatima uzeli Žepče od muslimana. Srpsko rukovodstvo je tada moglo jednostavno podići srpsku zastavu nad Žepčem, a Hrvati jedva da bi se suprotstavili. Time bi Srbi dobili mogućnost da bez posebnog napora osvoje cjelokupan tridesetokilometarski dio puta od srpskog Doboja u srpski Teslić.

Tako bi srpskim trupama iz taktičke grupe Ozren, u slučaju njihovog napredovanja iz pravca Vozuće u susret jedinicama Sarajevsko- romanijskog korpusa, bio obezbijeđen čvrst desni bok. Ovakav plan mogao bi se sprovesti u toku nekoliko sedmica. Za ovu operaciju bili su zainteresovani i Hrvati i Srbi. U slučaju uspjeha drugi po veličini grad- Tuzla bio bi okružen sa tri strane i odsječen od Zenice.

U Tuzli su tada bili uticajni kadrovi iz dijela predratnih komunista, koji su se prema religioznim ubjeđenjima odnosili krajnje ravnodušno. Ovdje su među samim muslimanima tinjali stalni nesporazumi a Hrvati su konstantno dolijevali "ulje na vatru", tako da bi lokalna vlast sama postala lojalna Srbima. To bi automatski dovelo do kraha države Izetbegovića, tim prije što je tada u zapadnoj Bosni Fikret Abdić od lokalnih muslimana formirao sopstvenu vojsku od deset hiljada ljudi i zaratio protiv dijela Petog korpusa lojalnog Izetbegoviću. Ubrzo je on potpisao mir sa Republikom Srpskom. Dakle, ako bi Srbi napali Vareš iz pravca Ozrena i Žepča rat bi se završio, a Bosna i Hercegovina bila bi podijeljena između Srba, Hrvata i muslimana.

No, to se nije desilo i umjesto napada cijele VRS na Olovo u jesen 1993. godine bila je organizovana operacija samo snaga Sarajevsko- romanijskog korpusa i to u ograničenom obimu. Srpska linija fronta na vareškom ratištu opasno je ušla u neprijateljsku teritoriju. U dubinu i širinu to napredovanje je iznosilo približno 15-20 kilometara. Na lijevom boku toga napredovanja nalazio se planinski masiv Čemerno (1465 m), na kojem su bile pozicije muslimanske vojske, na koje su ljudstvo i sredstva stizali iz muslimanskih gradova Breza i Visoko, koji su bili 15-20 km od njih udaljeni. Uistinu, osnova ove visoravni bila je manje planinska. Do muslimanskog grada Olovo bilo je deset kilometara. Ovdje je linija razdvajanja zaraćenih strana prelazila magistralni put Sarajevo-Olovo. U pravcu Sarajeva put je prolazio kroz srpsko selo Semizovac a muslimani nisu razmišljali o napadu kojim bi presjekli komunikaciju. Zapravo, komunikacija je prolazila između gorskih masiva Zvijezda i Čemerno.

Dakle, mjesto srpskog pritiska na neprijateljsku odbranu nalazilo se velikim dijelom na visoravni, koja nosi naziv Nišićka, i zato se u borbenim izvještajima i naređenjima pominju Čemerno, Nišići, Olovo, mada se radi o prilično ograničenoj teritoriji za koju su se vodile bitke ne manje žestoke nego one za Igman.

U 1993. godini glavna pažnja srpske komande bila je usmjerena ka desnom krilu Nišićke visoravni, koje gravitira ka Olovu. Ovo je razumljivo, pošto je neprijatelj bio slabije utvrđen na ovoj strani. Grad Olovo nalazi se na lijevoj obali rijeke Krivaje, koja ga odsijeca od ostale muslimanske teritorije. Ovdje je bio i jedini siguran po muslimane put, koji je vodio ka gradu Zavidovići.

Srpske trupe uspjele su zauzeti veliki dio teritorije sela Crna Rijeka. Na taj dio fronta su počeli premještati nove srpske formacije. Naša brigada je u drugoj polovini novembra poslala na Olovo, radi učešća u tekućoj akciji, "interventnu" izabranu četu, čijim komandirom je imenovan Mišo Čolić. Iz čete Aleksića sa njim su na Olovo pristigli četvorica ruskih dobrovoljaca: Saša Škrabov, "Četvorooki", Saša P. i "Gazda", koji se nedavno vratio iz Rusije.

Na Sašinu inicijativu grupa je od samog početka postala izviđačka. Deset dana po njihovom odlasku vojvoda je počeo dobivati riječi zahvalnosti za dečke. General Milošević lično je zapazio ruske izviđače, a "Četverooki" je od njega na poklon dobio lovačku pušku.

Ruski izviđači prvi su prošli neprijateljsku liniju odbrane i ušli u sela Hajde, Zubeta i Ravne a kroz dva dana ovladali visom Mačak. Saša P. , "Četvorooki" i "Gazda" zadobili su lakše rane.




Idi na stranu - |listaj dalje|