fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 102213 - 22.04.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (10)

Dogodilo se na današnji dan, 22.4.1994.


Na današnji dan dogodilo se da sam ranjen- ja. Tog 22. aprila 1994. godine ranilo me, kako bi rekli stari. Samo je rumeno-žuta svjetlost obasjala prostor oko mene i nešto me spucalo sa leđa u lijevu plećku. Bez zvučnih efekata. Košarkaškim riječnikom kazano- to je bio šut sa polu-distance. Tek toliko je bio udaljen onaj neustrašivi musliman što mi rane zadade. Samo sam vidio ruku iza omare koja baca crnu bombu sa crvenom kašikom. Negdje na pola parabole otpade kašika uz neki čudan "cangr" i eto obezkašičene crne gute za leđa mi.

A trebalo je, po naređenju komandanta bataljona, da odvedem jurišnike iz Vogošće na mjesto gdje je upala ta muslimanska grupa "jebenkovića" iza leđa našim borcima, kroz nebranjenu rupu u liniji. Bilo mi glupo da se vratim a Vogošćane tek tako ostavim da se bore, pa sam se možda i previše "zaigrao".

Baš me krenulo tih dana. Samo što su me tog aprila izvukli iz rova i oktroisali u oficira ("Sad sam po formaciji major i ima da me pozdravljate po pe-esu", zezao sam dojučerašnje drugove rovaše) splet događaja se potrudio da ubrzo zažalim za svojim rovom i poželim da se tamo vratim. Svoj rov svoja slobodica. Naime, na dva tri dana prije ranjavanja obišao sam linije svog bataljona na Lađevićima. Ništa posebno, reklo bi se. Ali, naš bataljon nije mogao sa raspoloživim ljudstvom pokriti cijelu zonu odgovornosti pa su tu bile i pridodate jedinice i neizbježne "rupe" u prostoru.

Prvo sam tu susreo vojnike vojvode Šešelja iz Srbije. Upoznah tu i starijeg borca, oko šezdeset mu godina, koji kaza da se zove Vojislav Dimitrijević, da je došao iz Amerike da se bori i da je aktivni pripadnik emigracije, nekad davno tamo otišao zbog problema sa komunističkim režimom. Sa njim sam dugo razgovarao, najviše o Drugom svjetskom ratu i događanjima u mome kraju, jer sam od đeda se naslušao i znao dosta.

Poslije njih naišao sam na borce 43. motorizovane brigade iz Prijedora. Oni su prošli sva ratišta i linije popunjavajući te nesretne "rupe". Imaju ogromno iskustvo i nema šanse da pobjegnu kad zagusti. Iz razgovora sa njima zaključih da oni funkcionišu "u duhu" narodne poslovice: "Kad je muka- đe si Đuka, kad .. bete- Đuku ne zovete"! "Đuka" su, naravno, oni.

Poslije njih , u dubećoj šumi, počinjale su linije Treće čete mog bataljona. Pošto su to sve moji znanci, sa mnogima sam odrastao, priči nikad kraja. Stižem do posljednjeg rova, vidim i šumi nikad kraja, a dalje ne vidim liniju odbrane. Kažu da ima tu još jedan naš rov ali nije baš blizu. Do njega vodi uska staza. "Drži se ovog puta i naći ćeš ih, ali pazi, lijevo od puta su mine", objasniše mi.

Taj šumoviti kraj između Lađevića i Kunosića zove se Menđeraš. Putovanje stazom se odužilo, razmišljam gdje bi mogao biti Sandin grob. Znam iz priča da je tu negdje stradao srpski mitraljezac iz Drugog svjetskog rata Spasoja Sando, najmlađi i fizički najjači borac u kraju, 1924. godište. Sa svoja dva "maksima tepsijara" probio je te 1947. dva obruča potjere od Ajdanovića do Menđeraša, ali je teško ranjen i ostao bez municije, uspio sačuvati tek jednu bombu- za sebe. Da ne padne živ u ruke komunistima. Znam gdje su Kundakov i Ačkarov grob, tu sam ratovao, ali gdje je Sandin- ne znam. Đed je znao, vodili su ga tada udbaši da identifikuje poginulog, ali o tom grobu se ćutalo, sem o slavi, u sitne sate, kad bi se tek po koja proturila...

Jeste da su tu mine i teren strm ali je taj međuprostor do sljedećeg rova djelovao jezivo, ne ulijevajući nikakvu sigurnost. Lijevo od mene je Moševićko brdo (mada su mu bliže Stomorine, ali tako se zove a ne Stomorinsko), ne vidi se odavde od šume ali dominira krajem, kao da se osjeti dah smrti koji duva sa njega. Na njemu su uzemljeni muslimani i ako krenu ovamo bilo bi svašta. Da ne bi, naši ih konstantno granatiraju. Kad padne tu granata u ove predivne proljećne dane, diže se u nebo fascinantan žuti oblak polena sa omorika. "Šuma se kurva", kaže naš satiričar Mlađen. Kao, ne oprašuje se po ustaljenom principu, nego sada po principu "svako svakoga".

Konačno stižem do tog našeg rova. Ima oko 700 metara od prethodnog, a blizu je ruba šume, vide se kunosićke livade od njega. Tu prići nimalo jednostavno nije, tu je kružna odbrana i neprestalna budnost, ali srećom prepoznaše me. I obradovaše se što ih neko obiđe. Tu u rovu je i inžinjer, vrlo načitan i visokomoralan čovjek. Priča mi kako se dole u dubinu ispod nas nalaze velike količine nafte i istraživanja u tom pravcu bi se mnogo isplatila.

U Kunosićima je u Drugom svjetskom ratu bio štab Jugoslovenske vojske u otadžbini. Znam đedovu priču o odsudnoj bici za Kunosiće protiv tzv. "crne legije", ustaške elitne jedinice. U tu bitku je ušao sa sa pet metaka a iz nje izašao sa dva metka. "To je neka opasna bitka bila, čim ste toliko ispucali municije", zezao sam đeda. "E, moj sinko, mi smo pucali samo u meso", uzvratio je starina.

Svaki put u povratku djeluje kraće nego u dolasku, a ja uz dodatno ubrzanje nogu brzo stigoh nazad u Lađeviće istim putom. Idući uz brdo prema Nišanima začuh jaku pucnjavu na području sa kojeg idem. Provokacija, pomislih. Nakon nekoliko minuta pucnjava je prestala. Kasnije sam saznao da je neprijateljska grupa prošla kroz onaj prostor između zadnjeg i predzadnjeg našeg rova razminiravši sebi prolaz, da su ušli u zaleđe našima ali su primijećeni i vraćeni nazad. Tek nekoliko minuta dijelilo je mene od susreta sa njima ali nismo imali zajednički tajming, putanje su nam se ukrstile ali vrijeme nismo sinhronizovali.

Sljedećeg dana, dok sam išao ka komandi bataljona, koja je bila oko 5 kilometara udaljena, razmišljao sam kako sam sreće imao juče. A samo što sam stigao i ovdje se zapucalo. Malo čudan raspored jedinice, pokrivanje tačaka odbrane "za koje se drugi ne otimaju", sa kraja na kraj visoravni, tri čete od kojih je jedna na Stomorinama, druga na pećinama a treća na Zvijezdi. "Niđe veze", što bi se reklo, ali neko od "onih gore" je odlučio tako. Najžešće će se boriti oni kojima su neposredno iza leđa kuće i kućna čeljad, rezonovali su. Tako sam se našao na mjestu na kojem se nisam mimoišao sa muslimanima, ovaj put smo se "sudarili", na udaljenosti manjoj od udaljenosti linije "tri poena" od koša. I doletje ta bomba, za mene sklepana i salivena.

Na spiskovima nosilaca odlikovanja tražio sam ime onog muslimana što je bacio tu nesretnu "moju" bombu i tada tu završio svoj ratni i životni put. Nema ga nigdje. Nešto kontam, kakvo je grdilo tek počinio, na primjer, rahmetli komšo Kazafer Kevro, "zlatni" sa Nabožića. Ili je u pitanju neujednačen kriterij, tek nema nigdje ovog tipa koji je, da li "čist" ili "na nečemu" veoma hrabar bio i hrabro život izgubio, sam jurišajući. A da nije bilo ko u pitanju, vidjelo se iz sljedećih događanja. Ukopan je pred večer tog dana na obližnjem seoskom mezarju. Ujutro je osvanuo prazan i raskopan nesuđeni mu mezar. Da je te noći "vaskrsnuo" -nije moguće, da je razmijenjen- valjda bi se to radilo danju i po protokolu, sa znanjem komande, da su ga braća Srbi noću iskopali i unovčili, e...

"Kako te nije sramota uzeti za sebe paket za ranjenike", upita me nekoliko dana kasnije u Crvenom krstu Opštine Ilijaš nadobudna činovnica, kad sam preuzeo pakete pomoći za ranjene iz moje jedinice.
"Neću uzeti sebi nego dati drugima, a imam pravo na paket, jer sam ranjen", pokušao sam objasniti na civilizovan način.
"Ma pusti tu priču", opet će Nadobudna. Otišao sam poslije kod pokojnog Velimira Adžića u komandu brigade i prepričao mu nemilu mi scenu, a on se prijateljski nasmijao, znajući za tu alapaču. Valjda je rezonovala da bi ranjeni trebalo da je na bolovanju.

Paket sam dao pokojnom Zoki Džuriču (naravno, Đuriću, ali tako smo ga zvali jer je tako izgovarao svoje prezime). Zoka je konstantno imao problem sa evidencijom, jer se nije vodio u jedinici u kojoj je ranjen, gdje je ranije samovoljno pristupio nešto "zakuvavši" u prethodnoj, pa ga nije bilo na spisku ranjenih, u Opštini.

  • "Ja i ti smo k'o oni divlji konji što ne daju "nase" ni sedla, ni samara, ni uzde, ni julara, već se propinju na zadnje noge", govorio mi je pokojni Zoka kasnije, kad sam iz komande otišao u njegovom stilu, "na svoju ruku", u IDČ. Na kraju rata pokazao mi je svoju vojnu knjižicu, u kojoj je, u rubrici gdje se upisuje pripadnost jedinicama, svojom rukom, hemijskom olovkom upisao: "Borio se od početka do kraja rata u svim interventnim i jurišnim jedinicama"!

    Prošle godine sam nezgodno i teško povrijedio oko i zaglavio u bolnici. A u Kasindolu mi tada snimiše sve živo i pregledajući oni futurističku sliku sa rentgen-aparata (budući izgled) doktorica mi kaže:

  • "Imaš neke metalne predmete kod kičmenog stuba, ispod vrata".
  • "To je sigurno geler, uspomena iz rata", odgovaram.
  • "Ne jedan, već više njih, najmanje tri", kaže ona i pokazuje mi na slici. Tu su, vidim, neposredno uz kičmu, doplovili i usidrili se, skupljeni kao lisičarke, za uspomenu i sjećanje.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|