fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

sc_komentari - 101461 - 27.10.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (7)

Hvataj ceker, hajmo na Sokolac


Gotovo uvijek, kada sam ujutro dobro raspoložen, spustim sa ovog mog, beogradskog brdašca na jednu od gradskih pijaca. Ne pazarim puno, ali mi se duša ispuni mirisom plodova prirode i ljepotom boja koje ukrašavaju pijačne tezge. Volim i da progovorim sa prostim, srbijanskim seljakom, iz koga zrači nekakva vanzemaljska toplina - spreman je da se sa tobom cjenka do poslednjeg dinara prilikom prodaje proizvoda svoga mukotrpnog rada, ali će ti u nevolji dati i poslednju litru krvi ukoliko ti ona zatreba.

Danas je takođe pijačni dan, samo ovaj put idem na Sokolac. I dok moja Ласточка (na ruskom jeziku Lastavica) leprša između šabačkih njiva, razmišljam o tome kako je dobro što smo se nas dvoje slučajno sreli na jednom placu polovnih, njemačkih automobila. Jer da mi danas nije nje, morao bih da u Sokolac idem na Kondoru, ili ne daj bože na autobusu Ustaša-prevoza iz Sokoca. U znak zahvalnosti ja nju dobro "napojim" na nekoj od Nestro pumpi, a ona meni na gorivu uštedi povratnu kartu do Balvan-grada.

U Žljebovima zastadoh da kupim med. Cijena je negdje od 15 do 20 maraka, što glasinački med svrstava u najskuplji u okruženju. Čak je i romanijski bagremov med skuplji od onoga srbijanskog, mada bagrema na Romaniji nema ni za lijeka, pa mi nekako nije jasno od čega ga prave.

U Sokocu najprije svratih da kupim meso. Ovaj put uđoh kod Nerića. Naručih kilogram ćevapa, jer sam komšijama obećao roštilj. Prosijedi kasapin uze tri debela papira i poče da na njih slaže ćevape. Meni se nekako učini da je i jedan papir bio dovoljan, ali bješe očigledno da matori jarac dobro zna kako se prodaju jaja za bubrege. Ćevape uzima iz frižidera, pa one crne, sa kraja tepsije, koji su već odavno napale bakterije, okreće naopačke i smješta u sredinu moje porudžbine. I bez uvida u rodni list, ocjenih starost ćevapa. Takođe zaključih da Sokočani vrlo malo jedu ovu vrstu hrane. Ne znam kakvo meso vole, ali mi se sve nekako čini da ćevape sve manje kupuju.

Na izlasku iz radnje pogled mi privuče jedno omanje parče polu-osušenog mesa, za koje je bješe privezan poveći kanap, još iz vremena kada je taj isti komad bio domaćinska vješalica. Pomislih da bi upravo to meso išlo sa jajima za doručak, pa odlučih da i njega kupim. Kasapin uze to parče, i krenu prema vagi. I dok je pravio ta tri koraka, njegov pogled se zaustavi upravo na kanapu. Gotovo sam siguran da je u tom trenutku pomislio:

  • Ukoliko mu izmjerim i ovaj kanap, meni će za večeru ostati podeblje parče mesa, od koga ću napraviti sendvič i slatko ga pojesti uz večernju kafu.

    U isto vrijeme ja pomislih:

  • Ako mi izmjeri i onaj kanap, ja ću tražiti da mi i njega spakuje, pa ću ga ostaviti u garažu. Možda nekada kupim kravu pa ću moći da je sa njime vežem za jasle.

    Meso (skupa sa kanapom) je bilo teško negdje oko 610 grama. Nakon toga, prepredenjak odsječe kanap i baci ga u korpu, a polu-sušenu svinjetinu zamota na vagi, pazeći pri tome da ne mogu pročitati kolika je težina mesa bez kanapa.

    Izađoh na ulicu, već pomalo umoran od kupovine na sokolački način. Pomislih da bi bilo dobro navratiti kod Rusa Bakmaza, čisto da saznam šta se dešava u gradu, ali mi bješe daleko da se do njega vozim u rikverc kroz sokolačku glavnu, jednosmjernu ulicu. Naravno, postoji i druga varijanta, da napravim krug oko Sokoca, ali me duša zaboli na pomisao da treba da prođem pored porušenog hotela, za koji me vezuju najljepše uspomene moje mladosti.

    Ja mnogo volim alat! U svojoj garaži u Beogradu ljubomorno čuvam po jedan prototip krampe, budaka, motike, grabulja i drugih radnih pomagala. Zajednička crta svih njih je da nikada nisu imali nikakvog kontakra sa zemljom. Ćute oni u tami, čekajući da se u meni probudi želja da postanem radnik. Moja pobuda za pronalaženjem novih alatki me natjera da krenem do Nikolića, jer po preporuci mnogih on ima najbolji i najpovoljniji asortiman robe te vrste u Sokocu. Odmah na ulasku, pažnju mi privuče par stvari koje sam nedavno kupio u Kineskom tržnom centru na Novom Beogradu, pa upitah prodavca za cijenu. Ispostavi se da su ti sokolački proizvodi za 20% skuplji, pa upravo zbog toga i odustah od dalje kupovine. Uostalom, sem ventila za slavinu, ništa mi taj dan i nije bilo potrebno.

    Od sve ove silne kupovine, pomalo sam i ožednio, pa svratih u obližnju prodavnicu da kupim kiselu vodu. Moja omiljena voda, Mg Mivela, u Beogradu košta 60 dinara, a u Sokocu 1.20 KM, što je negdje oko 16% skuplje. Takav slučaj je i sa većinom drugih proizvoda za koje provjerih cijenu.

    Ukratko, srušiše se pusti snovi moji da je život u provinciji mnogo jeftiniji nego u velegradu. Zaključih da se iz Beograda ne isplati dolaziti u Sokolac na pijacu. Pas bio ako to još ikada u životu uradim!

    Ipak, ima i par stvari koje su dobre na Sokocu. Kao i prošli put, i danas sam sa Sokoca u Beograd odnio malo sira sa Stjenica i par kilograma bijelog luka iz Mokrog. Jesu skuplji nego u Srbiji, ali su ovi proizvodi bar naši, romanijski.

    Dok sam skretao ka svom rodnom domu, na desnoj strani puta ugledah nešto malo i ušato. Od tog stvorenja mi se učini nekakav vanzemaljac, ili bar osoba koja je rođena kao rezultat vanmaterične oplodnje. Stoji ono pored svog svemirskog broda, koji i nije baš pravi svemirski brod, već nekakva vrsta ogromnog džipa, kakav nemaju ni mafiozi u Beogradu. Farovi su u obliku potkovice, ili još bolje rečeno dva ustaška slova "U" koja bodu jedan drugog. Pomislih da bi to moglo biti neko lice sa maskom. Intuicija mi govori da se u Sokocu snima neka serija, poput one čuvene "Star Track: Deep Space Nine". Glumci su svi građani, a taj čudni vanzemaljac ugrožava njihovu koloniju, u želji da građane Planete Sokolac uništi ili bar protjera iz njihovog legla.

    Na povratku za Beograd, pomislih kako bi bilo lijepo upozoriti moje naivne istomišljenike da odustanu od odlaska u Sokolac u svrhu kupovine. Budala uči na svojim a pametan iz tuđim greškama. Kada su u pitanju med i meso treba da se drže dobrog, starog srpskog seljaka, a nostalgiju na rodni kraj mogu da ugasi i u albumu za slike. Sokolac tamo već odavno mnogo ljepše izgleda.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|