fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

gorazde - 101313 - 09.10.2017 : Nedo Ševo Banjaluka - best (2)

Kako je spašena djevojčica Minka Živojević iz Goražda (3)


U povratku, ponovo Sokolac. Za mene posebna poruka iz Bijeljine, od glavnog rukovodioca Resora nacionalne bezbjednosti MUP-a RS, koji predlaže da odustanemo, ako želimo, to je opasno.

Odlazimo za Rogaticu. Lokalni komandant Rajko Kušić predočava nam posljednje bezbjednosne informacije kojima raspolaže. Prati nas do izlaska iz Rogatice. Zabrinut.

  • "Vi ste ludi, pa vi nemate pojma ko su danas oni", rekao nam je na rastanku.

    Uveliko je pao mrak, sablasno, naročito mnogo kamenja na putu. Krajnje otežana vožnja. Prolazimo prvi, drugi, treći tunel i vozimo se još od 150 do 200 metara. Zaustavili smo se. Ispred nas je, neočekivano, barikada od kamenja i pjeska. Razgledamo. Nazire se omanji objekat, sa desne strane. "Deveta stražara" ili nekadašnja kućica čuvara uskotračne pruge. Dogovoreno mjesto. Odjednom nastaje pravi pakao. Rafalna paljba prema nama, uvećana odjecima u kanjonu. Varnice po željeznoj bezbjednosnoj ogradi puta. Asfalt, kao rikošet, zasipa automobil. Mrak je naš zaštinik. Uspijevamo okrenuti automobil i skloniti se u tunel. Tišina. Ugašenih svjetala, krećemo nazad. Prilazimo kraju tunela da bismo pokušali da, putem ultra kratih talasa, dobijemo "Goražde". Muk. Odjednom, u eteru glas posebno jakog signala: "Idite odmah nazad i čuvajte se. Čuvajte Minku, sa ovim mojima nešto nije u redu". Odbio je bilo kakvu dalju komunikaciju. Tako jak signal, mogao je stići samo sa vrha Trovrh. Hvala muslimanskom operateru, koji je presreo moje pozive prema "Goraždu"! Pri povratku, nakratko koristim farove. Nakon izlaska iz tih tunela, odjednom nas je uhvatio strah od moguće sljedeće zasjede. Na retrovizoru sam pogledao ka zadnjem sjedištu. Minka je bila, vidno, uplašena. Shvatila je da smo u, nekoj, gadnoj situaciji. Približila se naslonima naših sjedišta.

    Rogatica. Večera kod lokalnog komandanta Kušića. Drago mu je što smo se izvukli nepovrijeđeni. Stigao je i pukovnik Taušan, načelnik Glavne bolnice štaba Vojske RS. Minka je, od kuvarice, dobila i palačinke. Spavamo u prostorijama komandantove prateće jedinice. Prisutno je tridesetak boraca. Nekolicini, Minka zna imena. Pozdravlja ih. To su bivši ranjenici, koje je upoznala u bolnici. Ipak, prestrašena, nije htjela da se odvoji od mene.

    Jutrom krećemo za Sarajevo. Grbavica. srpski bedem u ratu. Mjesto mog rođenja, školovanja, zaposlenja.. . Tu položaje drže agresori ili četnici, kako ti Edina, Školska, voliš da pišeš u svojim člancima, o onima koji imaju naciju kojoj pripadam.

    Čim smo stigli, podijelili smo zadatke. Goran je otišao svojoj kući s Minkom, gdje ju je njegova supruga Kata nahranila, okupala i obukla joj garderobu svojih kćerkica, sličnog uzrasta. Ja, sam, odlazim do svog kratko-talasnog radio-uređaja i brzo stupam u kontakt sa radio-amaterom iz Goražda. Uspijevam da dobijem adresu tetke Minkine majke Sabre, koja je u sarajevskom naselju Pofalići. Nakon što sam ga, radio vezom, obavijestio o trenutnim problemima, Jusuf Juka Prazina, koji je tada već bio na području planine Igman, zadužuje pripadnike svoje jedinice u Sarajevu da "tetku" dovedu u hotel "Bristol", jedno od sarajevskih lokalnih komandnih mjesta. Dogovorili smo vrijeme prelaska i precizirali da to bude kod obližnjeg drvenog mosta. Podignuta je bezbjednost prilazu mostu sa obe strane.

    Prohladno veče, 26. novembra. Napola izgorjeli neboder, pored drvenog mosta sarajevskog naselja Grbavica II, mjesto je gdje čekamo. Bezbjednosno nesigurno i opasno. U sendviču smo zaraćenih strana. Minki je od kupanja bila mokra kosa. Stavili smo joj kapu na glavu i čvrsto svezali kapuljaču. Kao iskusna majka, Goranova supruga Kata spremila ju je kao svoje dijete.

    Javili su nam vezom, iz pravca hotela Bristol, da nema ništa od realizacije, jer "tetka" neće da pređe preko mosta po Minku. Razumljiv strah. Slušajući radio komunikaciju između Prazine i "Bristola", saznali smo da "tetku" tuku, vjerovatno isprovocirani što ona neće da krene po "svoje" dijete. Goran je, u trenutku, bez objašnjenja šta namjerava da učini, uzeo Minku u naručje i krenuo da pretrčava most.

    Kada su ga ugledali sa djevojčicom u naručju, borci Juke Prazine počeli su, histerično, i nogama da udaraju "tetku", koja je već bila oborena na pod. Prilikom povratka, na sredini mosta, Goranu je iz futrole ispao pištolj. Hoće nazad po njega. Ne dozvoljavam, opasno je. Pretrčavamo do naših rovovova.

    Školska, u priči si iskonstruisala i "da se neki Jukin borac dobrovoljno javio, po zapovjedi skinuo dio svoje odjeće i, tako ostavši samo u majici i pantalonama, razgolićen i nenaoružan, krenuo po Minku. " A, posebno detalj: "Kažu i to, da su, u povratku, meci fijukali oko njih. Mladić je čvrsto stegao djevojčicu u svome naručju i još brže potrčao. "

    Edina, to je bio izuzetno hrabar potez jednog srpskog policajca! Nenajavljen je prešao liniju razdvajanja, istrasiranu rovovima, na kojoj su, do tada, ostale desetine ljudskih života. Nisi se mogla pomiriti s činjenicom da je taj herojski podvig učinio jedan Srbin, pa to nisi mogla ni napisati. Moram naglasiti i da je sve proteklo mirno i bez ijednog ispaljenog metka. Uostalom, prema dogovoru, u rovove kod hotela "Bristol", za vrijeme obavljanja akcije, ušli su borci Jusufa Juke Prazine, koji su sav taj rejon držali pod kontrolom.

    Edina, u ovoj priči nije postojao Luka Marković, niti bilježnica koju je "on" vodio. I to je samo tvoja konstrukcija. Tačno je da je bilježnica postojala, ali ju je Minka, sa flomasterima, dobila od generala Manojla Milovanovića, načelnika Glavnog štaba Vojske RS. Nosila ju je sa sobom, kao i tri pomenuta paketića. Naime, tokom povratka i boravka u Goranovoj kući, na Grbavici, Minka i Goranove dvije kćerkice, sličnog uzrasta, igrajući se, crtale su po toj bilježnici. Pomenuti tekst, napisan na bilježnici, a potpisan "s ljubavlju" je Goranov.

    Edina fantaziraš, toliko da si prevazišla i Žila Verna. Napisala si "Između ostalog, za ratnog zarobljenika Minku Živojević tražena su i 42 četnika".

    Školska, među Srbima sam rat proveo, a četnika nisam vidio, osim, izuzetnog Slavka Aleksića, deklarisanog četnika, sa ratnih položaja sarajevskog Jevrejskog groblja.

    U sarajevskim elektronskim medijima, Minka Živojević danima je još bila u "četničkom" zarobljeništvu!

    General Ratko Mladić, istog dana, putem depeše u 23. 00 časa iz komande Sarajevskog korpusa, obaviješten je o uspješno izvršenom zadatku da se, po njegovoj izričitoj želji, djevojčica Minka Živojević vrati porodici, i to bez "pomoći" raznih mešetara. Depeša je, istovremeno, otišla i rukovodiocu Nacionalne bezbjednosti MUP-a RS.

    Edina, moram da ti se pohvalim da sam 1993. godine, za Dan bezbjednosti MUP-a RS, dobio priznanje od dr Radovana Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, između ostalih zasluga, i za akciju vraćanja porodici petogodišnje muslimanke Minke Živojević.

    Događaj kod Devete stražare ostao je nerazjašnjen s pitanjem: Da li je to bila zasjeda ili je pucao, neobaviješteni, iznenađeni borac usamljenog rova oko Devete stražare? Planirana zasjeda, u ovom slučaju, bila bi naročito podmukao čin. "Goražde" me moglo pronaći na tada uobičajen način, radio vezom, i pružiti mi valjanu, dodatnu informaciju. Napravili su tišinu, veoma nekorektno i podmuklo.

    Poslije četvrt vijeka od tog događaja i dodatnih informacija koje su izišle na vidjelo nakon ovog prljavog, građanskog rata, kao i raskrinkavanja raznih događaja, smatram da propagandnoj sarajevskoj mašineriji, nije bilo u interesu da se, u tom vremenu, "slučaj Minka Živojević", javnosti prikaže kao lijepa i humana srpska priča.

    Na kraju, sve ukazuje da je to, ipak, bila zasjeda!

    Edina, Školska, pozivam te javno da se, nakon četvrt vijeka, najaviš i posjetiš porodicu Sabre i Mehe Živojević u Goraždu i da se toj porodici izviniš za nevolje koje si im svojim tekstom napravila, jer ta porodica sigurno ima najljepše riječi o osobama koje su im pomogle da njihovo mezimče ozdravi, kao i o onima koji su im omogućili da ponovo svi budu zajedno.

    Tvoj propagandni članak obmanjuje javnost, falsifikuje istinu, umanjuje značaj ovog humanog i hrabrog gesta pripadnika Vojske i MUP-a RS, a stvara i strah porodici Živojević koji ih, siguran sam, sprečava da, na bilo koji način, kontaktiraju nekog od učesnika ovog humanog djela i da se ljudski zahvale...

    I poslije dvadeset pet godina, te posljedice su vidljive!

    Nedo Ševo, Sarajevo-Banjaluka, 28. 09. 2017.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|