fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

gorazde - 101301 - 08.10.2017 : Nedo Ševo Banjaluka - best (3)

Kako je spašena djevojčica Minka Živojević


...nastavak

Siguran sam da je trebala spretnost i hrabrost ekipama zaraćenih strana, naročito pilotu helikoptera u zoni dejstava, koji je obavio toliko opasan zadatak.

Trijažom povrijeđenih dr Boriša Stojanović, hirurg, odlučio je da Minku hitno uvedu u operacionu salu, prije pristiglih, brojnih, ranjenih srpskih boraca koji su, kao i ona, čekali svoj spas. Djevojčica je operisana i zbrinuta.

Nakon njenog oporavka, general Ratko Mladić, komandant Vojske RS, radi njene sigurnosti, predložio je da je zadrže u bolnici, dok se ne ostvare uslovi da je vrate njenim roditeljima. Tako je i bilo. Minka je postala miljenica osoblja bolnice.

Školska (Edina Kamenica)

Edina, poznato mi je da si odmah, početkom rata, ušla u ratnu propagandnu mašineriju jedne od zaraćenih strana, što mi uopšte ne smeta. Ipak, ne mogu, a da ne reagujem na ovaj tvoj tekst, u kojem si iznijela niz neistina. Napisala si da je djevojčica Minka Živojević postala "ratni zarobljenik", a u podnaslovu priče, napisala si: "Četvoromjesečno zarobljenišvo djevojčice Minke Živojević".

Edina, to je veoma licemjerno od tebe, kao novinara, i kao žene. Bez obzira na rat, trebala si raditi profesionalno. Sporni članak napisala si pet mjeseci nakon tog događaja. Dakle, imala si sasvim dovoljno vremena da, kao novinar, kvalitetno pripremiš tekst. Tvoj i moj profesor, ugledni dr Emil Vlajki, učio nas je da moramo sagledati događaj sa više strana. U suprotnom, vijest je neprovjerena, neobjektivna, nema suštinsko značenje. Tekst postaje jednostran i bezvrijedan. Ali, ti ovaj članak nisi slučajno ovako napisala. Napisala si na takav način da bi mu dala neki drugačiji smisao.

Kada se uđe u bolnicu iz nje se, kao po nekom pravilu, obično, i iziđe. Međutim, rat stvara konfuziju, stvara vanredne poteškoće, za koje je potrebno uložiti određeni napor da bi se one uspješno riješile.

Iz Sokolačke bolnice, ili bolje reći ekspresne ratne hirurgije, zahvaljujući stručnosti i nadčovječanskim naporima njenih hirurga, kao i drugih ljekara, većina pridošlih ranjenika ponovo je uspijevala vidjeti svjetlost sunca. Nažalost, neke su iznosili kroz podrumska vrata do mrtvačkih kola. Jedan prizor, koji sam lično vidio u toj bolnici, ostao mi je trajno u sjećanju. Zvuči strašno, ali, moglo bi se reći da to nije bilo iznošenje, nego brzi "istovar" pridošlih ranjenika. A, oni su stalno pristizali... Prijemni prostor bio je prepun tih nesrećnih ljudi, koji su ležali na, prljavim, krvavim i blatnjavim, nasumice poređanim, vojničkim ili improvizovanim nosilima. Gužva, jauk i miris joda.

Naročito mi se urezala u sjećanje trijaža dežurnog hirurga. Nakon što bi ekipa tehničara, prilikom ukazivanja prve pomoći, isjekla, razmotala, ili odvojila od tijela, razne, krvlju natopljene "zavoje", napravljene od krpa, košulja, stoljnjaka ili onog što je bilo prvo, pri ruci, na licu mjesta, što se moglo dohvatiti. Hirurg bi donosio, naizgled, hladnu odluku, da li će pristiglog ranjenika "krpiti" ili će mu odstraniti dio tijela. Počeo sam posmatrati prema kojim vratima nekog od ranjenika nose. Za svakog od njih, pitao sam se hoće li ga sreća pratiti. Bespomoćno su čekali da im neko pomogne. Gledajući tu golgotu shvatio sam da je najbolje onom koji je bez svjesti. Bar preskoči prvi čin. U tom trenutku, palo mi je na pamet šta li rade sa tim odstranjenim cijelim nogama, šakama, dijelovima vilice...

U "Sokolačkoj" bolnici, skoro da nikad nije bilo mjesta. To je bila "Fordova" pokretna traka.

nastaviće se

Ratna situacija oko Goražda, drastično se pogoršala. Minka se oporavila, i neočekivano dobila novi dom, stacionar Glavne bolnice Vrhovnog štaba Vojske RS. Mjeseci su prolazili, a neki siguran način za njen povratak roditeljima, nije se mogao pronaći.

Tačno je da su se pojavljivali i "mešetari", oni koji su pokušavali da, pomoću priče o djevojčici Minki, izvuku neku korist. Takvi se uvjek pojavljuju u ratovima, poplavama, kao i drugim ljudskim nesrećama. Nude se da budu posrednici. To je njihov način življenja. Takvi tipovi su raznih zvanja i zanimanja, medicinske sestre, vozači, šibicari, načelnici opština, rukovodioci u ministarstvima unutrašnjih poslova... Školska, u ratnom periodu, poznavala si takve i usvojoj cijenjenoj firmi, kao i ulici.

Sredinom novembra, od neposrednog rukovodioca, ponuđen mi je zadatak da Minku Živojević vratim njenim roditeljima.

Nakon nekoliko dana prikupljanja podataka, analize, pristao sam da obavim zadatak, da djevojčicu Minku vratim njenim roditeljima. Uslijedio je radio kontakt sa Goraždom. Precizan dogovor. Imam i pratioca. Goran, iskusni radnik službe. Jedinstven. Pratio me i obezbjeđivao u svim akcijama, "gostovanjima" kodtadašnjeg neprijatelja.

U jutarnjim satima, 25. novebra, pored Sokoca, u kabinetu načelnika Glavne bolnice Vrhovnog štaba Vojske RS, pukovnika Taušana, preuzeli smo djevojčicu Minku Živojević. Bolnicom je, brzinom munje, prošla vijest da Minka ide kući, da je bolnički otpuštena. Da bismo je što više upoznali, kao i ona nas, proveli smo s njom izvjesno vrijeme, u obilasku bolnice. Minka nam je bila kao bolnički vodič. Držala me za ruku. Imenom je pozdravljala ranjene borce, koji su ležali na krevetima, kao teži, ili po hodnicima na nosilima, kao lakši bolesnici. Pokazala nam je svoju sobu, krevet, ormarić, igračke... Prvi utisak, pametnica, umiljata i zaista simpatična djevojčica.

Centralni ispraćaj bio je ispred bolnice. Zaključili smo da je sve bilo u organizaciji načelnika pukovnika Taušana. Nasumice poređani ljekari, medicinske sestre, pomoćni radnici. Grljenje, poljupci, suze... Slika za pamćenje. Bili smo iznenađeni, jer nismo očekivali tako veliki broj, bijelih i zelenih, bolničkih mantila na jednom mjestu, takav ispraćaj. A, Minka, shvatila da ide svojoj kući, da će moći da zagrli majku i oca, možda sestru ili brata, drugarice, pa postala važna.

Kroz nekih dva sata, stigli smo u kompleks Glavnog štaba Vojske RS, u blizini Han Pijeska. Na kontrolnom ulazu, u prolazu, iz terenskog vozila, mahao nam je komandant Vojske RS, general Ratko Mladić. U ratnoj sobi Glavnog štaba, primio nas je general Manojlo Milovanović. Čim smo sjeli, saopštio nam je da imamo pozdrav od komandanta Mladića, uz obrazloženje da je on hitno morao da ode. Minku su poslužili koka-kolom. Obradovala se. Dobila je notes i pakovanje flomastera, a general joj je rekao: "Minkice, žajde čika Manojlu, flomasterom, nacrtaj kućicu. " Minka, nakon razgledanja boja, izvuče zeleni flomaster i poče da crta. "Krv nije voda", kroz smjeh, reče general. S paketićima za Minku, pristiglim od generala Mladića, generala Milovanovića i od ženskog osoblja Glavnog štaba Vojske RS, nastade još veće raspoloženje. Milovanović je na svom paketiću napisao: "Ako se nekada setiš i ako ti to ne bude pravilo neprilike, reci svojima da te je spasila srpska vojska. Ako ne, ti oćuti."

Po dogovoru, tačno u 12. 00 sati, iz Centra veze, Glavnog štaba Vojske RS, uz asistenciju pukovnika Prole, načelnika veze Vojske RS, na kratkim talasima, javljam se Goraždu i definišemo polazak iz Rogatice, u 17. 00 časova.

...nastavak slijedi...




Idi na stranu - |listaj dalje|