fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

boro_radic - 100331 - 29.04.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (3)

Ko je bio Boro Radić


Još kao mali dječak, u vrijeme dok sam se igrao isključivo u kvartu u kojem sam živio, jer djeci roditelji nisu dozvoljavali da se udaljavaju od svojih zgrada, čuo sam za ime Bore Radića. Pričalo se o nekom momku iz Radić Potoka, koji je volio borilačke sportove i trenirao mnoge od njih. Bavio se rvanjem i boksom, a na kraju završio kao karatista. Pričalo se da je u svaki od ovih sportova bio veoma uspješan, ali da ga je ljubav prema karateu odvukla u tom smijeru. Uz put se govorilo i to da se mimo borilačkog sporta veoma uspješno bavio atletskom gimnastikom, kako se u to vrijeme na našim prostorima zvao bodi-bilding.

A onda, kada sam ja odrastao i sa svojom rajom počeo da hodam po vogošćanskim ulicama, Boro Radić je već bio otišao iz Vogošće. Boro se kao karatista nosioc crnog pojasa "Prvi dan", sredinom sedamdestih zaputio u Francusku, da tamo provjeri svoje borilačke sposobnosti. I nakon njegovog odlaska na vogošćanskim ulicama se veeoma često spominjalo ime Bore Radića. Uprkos tome što je bio na Zapadu, zahvaljujući njegovom najvećem i istinskom prijatelju, Željki Blagovčaninu- Gipsi, Borino ime se nije zaboravilo. Postao je stalna tema vogošćanskih mangupa, upravo kao da je stalno tu među nama. Neki su iz ljubomore osporavali njegovu sposobnost, a mi mlađi naraštaji, jedva smo čekali da ga upoznamo. Za nas je on, na osnovu priča koje smo čuli o njemu, postao istinska legenda i idol. Iako do tada nisam imao priliku da Boru lično upoznam, zahvaljujući Gipsi o Bori smo znali gotovo sve, upravo kao da je tu sa nama svaki dan.

A onda, krajem sedamdesetih, Gipso je na sva zvona najavio Borin povratak u Vogošću. Kao danas sjećam se kako sjedimo u sali hotela "Biokovo" i slušam Gipsu kako govori:

  • "Eto, uskoro stiže Boro Radić, jebaće vam svima majku kad dođe, pa da vidimo ko će šta smejti da mu kaže".

    Poruka je bila upućena onim "nevjernim Tomama", koji su osporavali Borine sposobnosti. Iako je sala bila skoro puna vogošćanskih mangupa, koji su u to vrijeme po cijeli dan igrali razne kockarske igre, na Gipsinu provokaciju ostao je muk. Za mene je to bila još jedna potvrda da u Vogošću dolazi jedan veoma opasan čovjek.

    Tako je i bilo. Borin povratak iz Francuske smo dočekali sa oduševljenjem. Čim je stigao, Boro odlazi u svoj bivši karate-klub "Bosna" i odnosi na uvid svoju dokumentaciju iz Francuske u kojoj je pisalo da je on nosilac crnog pojasa "Četvrti dan".

    U to vrijeme u Jugoslaviji je samo legendarni Ilija Jorga imao crni pojas "Četvrti dan", zbog čega su Bori pokušali da ospore njegove uspjehe. Rekli su mu u klubu, da će priznati ono što je prije odlaska u Francusku imao, što je značilo samo "Prvi dan", a da ostalo ne mogu. Boro im je odgovorio da on od njih ne traži priznanje, nego da ih je došao obavijestiti šta posjeduje u toj borilačkoj vještini. Nako toga Boro više nikad nije otišao u prostorije svog bivšeg kluba.

    Te davne '79. godine, kada se Boro vratio iz Francuske, sa rajom je otiša na more, u Zaostrog. U to vrijeme Zaostrog je bio popularan za kampovanje. Sarajevski klubovi u borilačkim vještinama često su organizovali pripreme u tom malom morskom mjestašcu.

    Ja sam u to vrijemeo još uvijek bio mlađa raja, pa iz tog razloga nisam se osjećao komfornim da stalno budem u Borinom društvu. Međutim te iste godine, i ja sam se igrom slučaja našao u Zaostrogu. Nedaleko od kampa u kojem je bilo puno sportista iz svih krajeva bivše Jugoslavije, sreo sam se sa Borom. Sa Borom u društvu bili su Suli Glavinić i Amir Ferhatović. Kako je to bilo uobičajeno kada se u drugom gradu sretneš sa nekim koga dobro poznaje, srdačno smo se pozdravili. Nakon toga, oni su produžili dalje niz ulicu, a ja sam se okrenuo, sa divljenjem gledao na Borino mišićavo tijelo koje se kroz njegovu majicu jasno ocrtavalo.

    U tom trenutku se na ulici pojavio i poznati jugoslovenski džudista Novak Todorović- Todor. On je u to vrijeme bio jugoslovenski reprezentativac, sa puno osvojenih medalja. Uz takmičarski duh koji je imao, Todor je bio poznat na sarajevskim ulicama kao mangup koji izvan sportskih borilišta vješto koristi svoje borilačke sposobnosti, zbog kojih je u Sarajevu bio na glasu kao opasan tip. Suli i Amir su bili prijatelji sa Todorom. a kako su bili u društvu sa Borom, Todor se uputio pravo prema njima trojici.

    Stajao sam na ulici i pažljivo posmatrao taj susret. Bio sam siguran da se Todor i Boro ne poznaju, jer je Boro tek stiga iz Francuske pa do tada nisu imali priliku da se upoznaju. Todor se rukovao sa Sulijem i Amiromje, a Bori je pružio ruku, zagrlio ga i poljubio se s njim. Za mene je taj Todorov gest bio iznenađujući, ali i dokaz Borine veličine!

    Vijest da se Boro vratio kući odjeknula je kao eho na sve strane. U to vrijeme se po Sarajevu pričalo samo o Bori Radiću, pa su iz tog razloga počele da pristižu ponude od elitnih gradskih ugostitelja da Boro bude taj koji će zaštiti njihove objekte od nereda i održavati mira u tim lokalima. I upravo zbog posla kojim se u to vrijeme počeo baviti, Boro je dolazio u sukob sa najopasnijim frajerima u gradu. Veome često se njih više udruživalo u namjeri da mu se odupru, pa je Boro često pozivao moju raju da mu se priključimo i zajedno suprotstavimo takvim grupama. I upravo te velike frke su tjerale Boru da trenira još jače i žešće.

    U to vrijeme, dok je Boro radio kao izbacivač u Disko-klubu "Vogošća", u jednoj od tih gužvi u kojoj sam i ja učestvovao, Boro mi je dao podršku i ponudio pomoć. Za mene je to bila velika stvar! Ej, veliki Boro je bio uz mene, pa ja zbog toga nikada nisam zaboravio taj njegov gest. Zbog toga sam bio spreman i voljan da u bilo kom trenutku zbog njega uđem u sukob sa bilo kim, što sam u nekoliko navrata i učino. Znao je to Boro da cijeni i poštuje, osjetio sam ja to u više navrata.

    A onda u Bosni počinje priprema za rat. Svi smo mi osjećali da je to neizbježno po političkim razlikama vladajuče koalicije, ali smo ipak lagali sebe da je to nemoguće da nam se to neće desiti. Boro u to vrijeme iza sebe već imao dva braka i troje djece. Prva žena Bisera i sin Igor, a druga Zehra, sin Vedran i kćerka Dijana. U oba slučaja njegove supruge su bile islamske vjeroispovjesti, šta jasno pokazuje da Boro u tom pogledu nije imao predrasuda.

    Međutim, Boro je među prvima prepoznao prijetnju koja se u to vrijeme nadvila nad srpskim narodom u BiH. Uvidio je da situacija izmiće kontroli i sve više je mirisalo na onu istu tragediju iz Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su Srbi iz svih dijelova BiH a posebno iz Sarajeva nasilno odvođeni po koncentracionim logorima u kojim su nemilosrdno zlostavljani, mučeni i ubijani.

    Dok nas večina još uvijek vjerujemo u bratsvo i jedinstvo i da do rata u BiH ne može doći, Boro je znao šta se sprema srpskom narodu. Organizovao je svoju jedinicu i priključio se odbrani srpske teritorije.

    U vrijeme kada su samo seoske noćne straž bile organizovane, koje su se u cik zore sklanjale da ih komšije iz obižnjih sela ne primjete, i kada su samo muslimanske paravojne jedinice javno marširale po svim gradovima širom BiH i zadavale strah srpskom stanovništvu, Borina jedinica je bila prva srpska jedinica koja se javno pojavila u opštini Vogošća. Od tog momenta, zahvaljujući Borinoj jedinici, mnogi mladići srpske nacionalnosti počinju doborovoljno da se javljaju u tek formirane vojne jedinice. Zahvaljujuči Bori, srpska vojska u Vogošći je spremno dočekala prve muslimanske napade na srpska sela i teritorije.

    Prilikom napada na fabriku PRETIS, u kojoj su Vikićevi specijalci i paravojne muslimanske formacije upale u fabriku, stavili je pod svoju kontrolu i počeli sa izvlačenjem MTS-a, Boro je sa svojom jedinicom priskoćio u pomoć mještanima Blagovca, i zajedno sa njima odbranio fabriku i nakon toga obezbjeđivao sa svojim ljudima da ne padne u ruke neprijatelju.

    Boro Radić poginuo je u zasjedi na putu Semizovac-Srednje, 19. jula 1992. godine. Ostala je stalna nedomica i sumnja, kako se to moglo baš njemu desiti. Njegov autoritet i nenadoknadiv gubitak osječao se u Vogošći tokom cijelog rata.

    Boro Radić je u toku svog kratkog ratnog puta uspio da pod srpsku kontrolu stavi veliki dio teritorije. Nakon Borine pogibije, u nastavku građanskog rata, mi nismo uspjeli da sačuvamo sve ono što nam je Boro ostavio u amanet.

    Nakon što je rat u BiH završen, došlo se do zaključka da je brojčano slabija srpska vojska, isključivo zahvaljujuči jakoj artiljeriji, uspjela da sačuva i odbrani Republiku Srpsku. Iz toga može da se izvuče zaključak, ako se srpska vojska odbranila zahvaljujuči artiljeriji Vojske Republiku Srpsku, da je Boro Radić najzaslužniji što je fabrika PRETIS tokom rata bila u srpskim rukama. Jedino su se u njoj u toku rata proizvodile granate za artiljerijska oruđa, a kako je Boro Radić najzaslužniji za odbranu te fabrike on je samim time jedan od najzaslužnijih za odbranu i čitave teritorije Republike Srpske.

    Zbog toga, Boro Radiću, neka ti je vječna slava i neizmerno hvala na svemu što si učinio za svoj narod!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|