Nalazite se na Forum-Najnoviji Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

Unesi rijec: Web slavicnet.com Submit search form

moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽¹⁰⁹⁾

Argeta

"Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

"Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

Ona se složi, te ja započeh:


Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestru i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je naša potraga ostala bezuspješna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se tog dana dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi standardno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

"Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.

hadzici - 69388 - 14.05.2012 : Zoka Hadžići -  ⁽⁷⁶⁾

Aleksandar Krajišnik - Aka

Tinovo 6. jun 1992. godine

Kišna junska noć. Stražarim sa Aleksom, koji me inače čitav dan zasmijava svojim dogodovšitnama. Priča mi o tome kako je jedva umolio komandira voda Miku da mu da automatsku pušku. Kaže samo što nanišanio sa papovkom ostane bez municije. Automatsku pušku hvali pa kaže da je nikada ne okreće na ono "trrrr" nego samo na pojedinačnu paljbu.

Juče nam je na položaj doveo vučjaka koga je našao u gradu.

"Sada čitavu noć ne moramo stražariti" - kaže on - "evo nam čuvara!"

Čuvar nam je trajao do prve granate koja je pala negdje u našoj blizini, a onda je pobjegao niz brdo. Aleksa je za njim bacio neku suvu granu psujući:

"A ja mislio da ću noćas da se naspavam, pas ti mater...".

Pokazuje mi Kopišanj, brdo na kome je Gradsko groblje, i započinje mi priču o četniku Radetu Njegi.

"Dole Zoko, ispod brda, odmah iznad Šakotinih kuća su ga ubili partizani '46-te godine. Bio je veoma visok i spretan čovjek. Zakopali su ga tu gdje je i ubijen, a porodici zaprijetili da ne smiju ni pomisliti da ga prenosu..."

Međutim, ni Aka nije znao da je Radetov sin jedne noći tajno iskopao svoga oca i donio njegove kosti u jednoj jutanoj vreći pred moju kuću. Razgovarao je sa mojim ocem, i on ga je odvukao u Osjek. Otac mi je po povratku ispričao koga je vozio.

Kad je to čuo Aka, počeo je da se krsti govoreći: "Ruke mu se pozlatile!"

U praskozorje je počela sporadična pucnjava, a onda i jak napad na Kasatiće i kasarnu Žunovnica, koja je bila krcata oružjem i municijom.

Na početku bitke ratna sreća je bila naklonjena neprijatelju.

A onda je krenuo i napad i na nas. Ispred smo imali jedan istureni rov i sa njega su pronijeli jednog ranjenika. Aka je uzeo svoj šešir, stavio ga na glavu i rekao nam:

"Idem ja naprijed, bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave. Vi ste svi k'o moja djeca!"

Uzalud smo ga ubjeđivali da to ne čini. Prebacio je borbeni komplet preko ramena i nestao u gustišu. Dugo se ispred nas čula pucnjava a zatim se sve utišalo. Nastavili smo da pucamo u šumu. Oko nas su padale bombe i trombloni. A onda je pred nas banuo Rade vodeći nekog krvave glave i govoreći:

"Ja šta ih je, sve će nas pobiti!"

Panično smo se povukli do pola Tinova.

Bitka u Kasatićima je prevagnula u našu korist. Kako u to vrijeme nismo imali nikakvih rezervnih jedinica, ljudi su bukvalno napuštali jedan položaj da bi odbranili drugi. Čim je linija u Kasatićima stabilizovana, K.B. je sa svojom jedinicom došao kod nas i organizovao kontranapad.

Nas 40-tak smo počeli da se penjemo uz brdo. Nakon stotinjak metara lijevo od mene se začuo kratak rafal i ispred nas pade jedan muslimanski vojnik. Imao je maskirnu uniformu, zelenu beretku na glavi i tri rupe na prsima. Pored njaga je ležala njegova automatska puška. Njegovi su počeli da nam bacaju bombe i zasipaju nas mecima, ali im ni mi nismo ostajali dužni. Sa nekog proplanka K.B. je počeo da ih gađa tromblonima, uprkos tome što su oko njega padali meci dižući zemlju. Psovali su mu srpsku majku a on njima džamiju. Mišo nas je požurivao, jer bližila se noć.

Napokon smo izašli na vrh jer je otpor naglo prestao. Na samom vrhu je ležao jedan njihov borac, ranjen u vrat i stalno je ponavljao:

"Nemojte da me koljete! Nemojte da me koljete!"

Pored njega je ležala vojnička torba, a u njoj dvije kutije prezervativa. Vjerovatno je mislio da će naići na neku Srpkinju! Pronađosmo i kutiju nekakvih ampula sa crvenom tečnošću. Počeli smo da ga psujemo, ali je Bato reagovao govoreći:

"Pustite ga, vidite da će brzo umrijeti!"

I doista, dok mu je Bato davao vode on je i umro.

Nešto dalje u šumi smo pronašli i Aleksu. Puška mu je bila prazna, a okviri svuda oko njega. Ubijen je iz neposredne blizine, metkom u glavu. To smo zaključili po spaljenoj kosi. Siguran sam da nije molio za milost jer junaci to ne čine!

Aleksa je sahranjen na Gradskom groblju u Hadžićima a nakon završetka rata njegovi posmrtni ostaci su prenešeni na Vojničko groblje u Bratuncu.

Često se sjetim njegovih riječi:

"Vi ste svi moja djeca. Bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave."

Vječna ti slava, junače!

raspad_juge - 23701 - 13.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁶⁸⁾

Pitanje u vezi hrvatske istorije

Danas sam dobio jednu veoma interesantnu poruku na engleskom. Ona mi se jako svidjela pa sam na nju i odgovorio. Pitanje je bilo interesantno pa sam odlučio da ga prevedem na srpski, za sve one koji ne znaju engleski.
	Imam 68 godina i rođen sam u St. Luisu, američka država Misuri. Moj otac je otišao iz Evrope kada je imao pet godina. Uvijek su mi govorili da sam Hrvat, ali nikada nisam obraćao mnogo pažnje na to. Moj sin je sada u američkoj vojsci pa je imao priliku da posjeti neke rođake u Hrvatskoj. Tamo je boravio samo nekolika dana ali mi je pričao da je bio jako dobro prihvaćen. Ja sam se nadao da ću i ja imati priliku da odem tamo, ali to se nikada nije desilo. Nedavno sam se penzionisao, pa sam počeo da proučavam Drugi svjetski rati i istoriju Hrvatske. Šta sam pročitao, više je nego odvratno. Čitao sam sve što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu pa do današnjeg dana. Nakon toga sam skinuo malu Hrvatsku zastavu koju mi je sin donio. Hvata me neka muka kada mislim o istoriji tih ljudi. Nastaviću da i dalje čitam, i nadam se da mogu pronaći nešto dobro o Hrvatima, ali mi se sve čini da će njima trebati još mnogo vremena pa da imaju čime da se pohvale. Ako imate nešto pozitivno da mi napišete o njima, ja bih vam na tome bio vrlo zahvalan. U međuvremenu ja ću nastaviti da istražujem, sa namjerom da vidim šta još mogu da naučim o toj zemlji. Gene
Pomislio sam da je i moj odgovor na ovo pismo takođe interesantan, pa sam odlučio da i njega prevedem na srpski. Trudio sam se da prevod bude identičan originalu. Ovo je moj odgovor:
	Poštovani prijatelju, mnogo sam razmišljao o ovom Vašem pitanju, ali nisam mogao da se sjetim ničega dobrog u vezi Hrvata, izuzev da imam nekoliko hrvatskih prijatelja koji su sasvim normalni ljudi, baš kao i ti. Hrvati imaju vrlo tužnu istoriju. Dugo vremena su bili okupirani od strane velikih imperija, tako da su vjekovima patili za svojom nacionalnom sviješći. Ključni momenat u njihovoj istoriji je kraj Prvog svjetskog rata (1918), kada su im srpski vojnici sa vratova skinuli jaram austrougarskih okupatora. Nekako baš u to vrijeme je nekoliko hrvatskih intelektualaca izrazilo želju da se stvori zemlja južnih Slovena. Eto, tako je nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, Hrvati su oduvjek željeli više! U Drugom svjetskom ratu su stali na stranu Hitlera, u nadi da će proširiti svoje teritorije na račun Srba. Da bi ostvarili svoj cilj, prihvatili su Hitlerovu doktrinu i postali narod koji je ubio najviše Jevreja, naravno nakon nacista. Hrvatska država je osnovala Jasenovac, jedan od najzloglasnijih koncentracionih logora u istoriji ljudske civilizacije, i u njemu su na zvjerski način pobili oko 900. 000 civila, uglavnom Srba. I tako je ta žalosna nacija masakrirala onaj isti narod koji joj je 1918. godine, po prvi put u njihovo istoriji, donio slobodu. Uprkos tome što su Hrvati poraženi u Drugom svjetskom ratu, nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili. Ustvari, komunisti su ih čak i nagradili za njihova zlodjela tako što su im pomogli da dobiju kontrolu nad gradom Rijekom, kao i većim dijelom Dalmacije, teritorija koju su između dva svjetska rata bile u sastavu Italije. Pored toga, Hrvatska je proširena i na štetu Crne Gore i Srbije. Treba da napomenem da je ovo jednistven slučaj u istoriji da jedna zemlja koja izgubi rat proširi svoje granice na štetu susjednih zemalja, pobjednica u ratu. Moje jedino objašnjenje za ovaj apsurd je da je predsjednik komunističke Jugoslavije bio Josip Broz - Tito, Hrvat po nacionalnosti. Međutim, ni nakon Drugog svjetskog rata Hrvati nisu odustali od ideje da stvore svoju nezavisnu državu uprkos činjenici da su sve ključne odluke komunisti donosili u njihovu korist. Građanski rat ( 1991 - 1995 ) se završio tako što je četvrt miliona Srba moralo da napusti Hrvatsku. Oni su zauvjek izgubili svu svoju imovinu, a nova hrvatska vlast je učinila sve da se Srbi nikada ne vrate na svoja vjekovna ognjišta. Još je tužnija sudbina ono malo Srba koji su ostali da žive u Hrvatskoj - većina njih je bila prinuđena da prihvati katoličku vjeru. Savremena hrvatska država je ispunjenje snova Ante Pavelića, vođe satelitske države fašističke Njemačke. Ono što Pavelić nije uspio da ostvari uz pomoć Hitlera, uspješno je završio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uz pomoć svoga američkog prijatelja Bila Klintona: u "savremenoj" hrvatskoj državi isključivo žive Hrvati, i u njoj nema mjesta za druge narode. Sa poštovanjem, Zeljko Tomic
Kada sam završio sa pisanjem engleske verzije ovoga teksta, zamolih moju četrnaestogodišnju kćerku da ga pročita i eventualno ispravi poneku loše konstruisanu rečenicu. Nakon što završi sa čitanjem, ona nezainteresovano nastavi da čita neku knjigu. Meni to bješe nekako sumnjivo pa je upitah šta misli o tekstu. "Ne valja! " - odgovori ona. "A zašto? " - upitah je iznenađeno. "Pa čovjek ti se obratio sa molbom da ga utješiš a ti si ga sa svojim odgovorom još više razočarao. Nije fer sa tvoje strane! " - odbrusi ljutito. Ako se ne slažete sa mojom kćerkom, molim vas da kliknete na zvjezdicu iznad ovog posta, te istom date ocjenu. Volio bih da joj dokažem da nije u pravu. Takođe bih volio da joj dokažem da sam najbolji pisac, ako ne u cijelom svijetu onda bar u svojoj vlastitoj kući.

moje_price - 41482 - 17.09.2011 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁴⁷⁾

Miris duše

Sa prvim zadahom jeseni gorom Romanijom se razlije miris pečene paprike i kuvanog pekmeza, te zvukovi tupih udaraca sjekira i reskog cijuka motornih pila. Ovakva atmosfera u meni stvara nekakvu blagu jezu koja me podsjeća da su se nad Sokolac ponovo nadvile surove sjene zime. Sa prvim nagovještajima jeseni, zazvoni u meni nekakav alarm koji me tjera da razmišljam o drvima za zimu. Drva još nisam kupio, valjda zbog toga što u stanu imam centralno grijanje. Zato mogu da se opustim i uživam u mirisima pečenih paprika i pekmeza od šljiva, koji dopiru do mene čak i kada sam daleko na hiljade kolometara od rodnog kraja. Dobar domaćin ogrevno drvo za zimu nabavlja još u rano ljeto. Naše starine su govorile da ukoliko u septembar uđeš bez dobrih zaliha drva i nisi baš neki domaćin. Što se mene tiče, u šumu sam po drva išao samo jednom. Ovo je moja priča o tome.

Mislim da je to bilo u jesen 1994. godine. Drva se u toku rata nisu mogla kupiti u Šumarstvu, pa je svaki vojnik morao da sam sebi organizuje sječu. Doduše, komande su se te godine pobrinule za prevoz, ali smo se za sve ostalo morali snaći sami.

U šumu krenuh sa Radom Vukovićem iz Vlasenice i par njegovih saboraca iz čuvenih vlaseničkih jurišnika, koji su se proslavili u bitkama na Cerskoj. Vozač vojnog "Dajca" nam ujedno bješe i vodič, te nas odvede na nekakvu lokaciju, čini mi se u pravcu Stjenica. Po njegovim riječima na tom mjestu je bilo najlakše izvući drva na put.

Rado je bio pravi virtuoz na motornoj testeri. Za sat vremena je oborio nekoliko stabala, potkresao grane i počeo da debla reže na ćutke, koje smo kasnije kotrljali niz padinu i utovarali na kamion. Sve je išlo kao po loju, pa za trenutak pomislih da i nije tako teško biti drvosječa.

Odjednom, ugledah čovjeka kako nam se užurbano približava utabanim šumskim putem. Kada priđe dovoljno blizu, uzviknu nervozno:

"Ma šta to radite, ljudi? "

"Sječemo drva za ogrev!" - odgovori jedan o mojih prijatelja.

"A što, bolan, u mojoj šumi? "

"Kako tvoja, pa ovo je državna! " - umješa se i vozač kamiona.

"Ma nije državna, ušli ste desetak metara u moje imanje! Eno, tamo vam je međa! " - odgovori domaćin i pokaza na nekakav kamen koji se ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg drugog kamena u šumi.

Osjetih da je došlo vrijeme da se i ja umješam u razgovor i pokušam da smirim situaciju. Objasnih vlasniku šume da se radi o nesporazumu i da niko od nas nije imao namjeru da krade drva. Čovjek, očigledno veoma ljut, započe da objašnjava da je to već treći put u toj sedmici da mu vojska pustoši šumu tako da mu je svega preko glave. Zatraži da istovarimo ono malo drva što je već bilo nabacano na kamion i da ga više ništa ne pitamo.

Nakon što ispunismo starčevu zapovjest, izvadih flašu rakije i ponudih čovjeka da pokvasi grlo. On se zahvali, a zatim iz flaše povuče domaćinski gutljaj. Potom zadovoljno obrisa usne rukom, reče da se zove Slavko, a zatim me upita kako se zovem i ko mi je otac.

"A ti si Ljubov sin!? " - uzviknu iznenađeno - "Pa kako ti je otac? Čujem da je puno bolestan i da ne ustaje iz kreveta??? "

I tako, na moje veliko iznenađenje, narogušeni starkelja postade mnogo blaži prema nama. I dok sam mu ja pričao, potegnu Slavko još par gutljaja iz flaše, slušajući poluotvorenih usta opis zdravstvenih problema moga oca.

Nakon desetak minuta razgovora, i još nekoliko podizanja flaše iznad glave, Slavko se razmaha rukama pa uzviknu:

"E sad slušajte dobro! Hajde da ponovo utovarimo sva ova drva na kamion, a ti momčino upali tu motorku pa obori još nekoliko bukvi. Hoću da se porodica Tomić dobro ogrije ove zime! "

Nastupio je tajac! Svi su bili iznenađeni naglim preokretom situacije. Da bi nas uvjerio da se ne šali, Slavko i sam poče da nabacuje ćutke na kamion.

Nakon par sati "Dajc" je bio prepun drva. Kako se približavao trenutak rastanka sa Slavkom, sve više me je pritiskao kamen zebnje da ću otići iz šume a da od Slavka ne dobijem odgovor na pitanje: Zašto ovo činiš?

Izgleda da je i on, dok mi je u znak pozdrava čvrsto stiskao ruku, nekako dokučio moje misli pa reče:

"Znaš li ti momčino da smo tvoj otac i ja u zajedno u kafani popili na stotine litara rakije! Tvoj Ljubo bješe velika drugarčina i strašno dobar čovjek, pa nikada nije žalio da sa prijateljima potroši novac. Sjećam se dobro, dok je tvoja majka radila u Njemačkoj, pošalje ona njemu pare da kupi oluke za kuću a mi ih popijemo... Vinka ponovo pošalje devize, a mi opet u kafanu. E vidiš, prijatelju moj, došlo vrijeme da ti ja šumom oluke platim! Idi sa srećom i nemoj, molim te, zaboraviti da mi pozdraviš pobratima!"

Puno je hladnih zima prošlo od te moje poslednje sječe drva. Srećni dani života na Romaniji su postali daleka prošlost, a sadašnjost poprimila oblik zidova jednog toplog beogradskog stana. Iz komšiluka dopire miris pečene paprike. Neko priprema zimnicu. Ipak, nešto tu nedostaje! U ovom gradu sve je nekako čudno. U Beogradu su i poznati nekako nepoznati, a u nevolji ti neće pomoći čak ni oni koji su ti najbliža rodbina. Ovdje je i miris paprike nekako drugačiji od onog sa Romanije. Vjerovatno zbog toga što mu nedostaje malo duše, Slavkove ili nekog njemu sličnog.

ilijas_sjecanja - 69494 - 17.05.2012 : Boris Sirob Srbija -  ⁽⁴⁶⁾

Hoćemo li uspjeti pobjeći?

Pisati ili ne? Čitati ili ne ? Da li pišući i čitajući razne priče liječimo sebe ili tješimo jedni druge čak i kada se međusobno prepucavamo. Da li bježimo od nečega i hoćemo li uspjeti pobjeći? Da li nam je preteško breme koje nosimo i da li ćemo pokleknuti pod njim? Ovo je priča o čovjeku koji je na leđima nosio teško breme i koje ga na kraju satra na đavolji način.

Zaustavili smo se na potezu između Ježeva i Kote 830 očekujuči kontra-napad. Čuli smo preko radio stanice da se Juka približava banderi. Kasnije smo saznali da je Juka ustvari bio pokojni Luka, koji je koristio internu vezu, i tako nam pokvario planove za čitavu akciju tog dana.

I tako, čekajući Jukin tj. Lukin kontra-napad, iskoristismo priliku da sa sebe skinemo rančeve i ostalu opremu, da nešto prezalogajimo, a oni što puše zapališe po jednu "Sarajevsku Drinu" koju nađosmo upakovanu u svjedočanstvo srednje škole nekakvog Predraga.

Svi smo se raskomotili, pa čak i Zvizgonja, samo je Čelar na sebi nosio pretežak teret ne dozvoljavajući sebi da se bar za trenutak odvoji od njega. On je u svom prtljagu imao sedamnest okvira za svoju automatsku pušku, desetak bombi, nekoliko kutija municije, veliku kutiju za osamdeset četvorku. Pored toga nosio je hranu za par dana, rezervnu odjeću, pa čak i Vegetu za odvratni Ikar. Oni koji ga nisu poznavali, gledali bi ga sa čuđenjem jer nisu znali da je sve to premalo u odnosu na teret koji Čelar nosio na duši.

Bilo je to onog kobnog i mnogo pominjanog, 28. 12. 1992. godine. Čelar je u to vrijeme bio pripadnik 1. čete 4. pješadijskog bataljona Ilijaške brigade. To jutro je dočekao u rovu sa drugom, koga su zvali Čića. Od početka neprijateljskog napada prošlo je svega dvadesetak minuta, a 7. muslimanska je uspjela da ovladala našim položajem u dužini od oko dva kilometra. Zauzimali su rov za rovom i tako su došli i do Čelarovog, a onda su za njih nastali problemi. Čelar i Čića nisu odstupili čak ni kada su se naši borci povukli iz dva rova koji su se nalazili iza Čelarevog.

Napad na njihov rov je bivao sve žešći i sve je vše pripadnika 7. muslimanske nasrtalo na njih. Neprijatelj je jurišao i padao, pa ponovo kretao. Na kraju su potpuno okružili rov. Čelar je pucao a Čića punio okvire sa municijom.

Borba je trajala satima. Jedan za drugim, muslimanski LP je pogađao grudobran oko puškarnice, ali bi projektili samo skliznuli u stranu. Čelarev najbolji saveznik je bio upravo taj, strašno hladan dan. Zemlja je bila smrznuta, tvrda kao čelik, kliska kao led...

Muslimani su pokušali da uđu i na vrata rova, koja se nalazila sa zadnje strane, ali im ni to nije uspjelo. Čića je bio tu, da brani i tu stranu.

Neprijatelj je napadao i padao! Čak su pokušali da ubace bombu kroz dimnjak na rovu. Međutim, nju je zaustavila mreža koja je tu i postavljena da zaštiti borce od diverzije. Eksplodirala je u dimnjaku i ubila dva neprijateljska vojnika.

Sve vrijeme, dok je Čelar pucao, neko ga je konstantno i uporno dozivao:

"Čelar, Čelar, Čelar..."

"Koliko još imamo municije?" - upitao je Čelar Čiću.

"Još par okvira!"

"Nemoguće!" - uzviknu Čelar.

"Ispucao si skoro dva sanduka!" - odgovori Čića.

Ponovo se začulo:

"Čelar, Čelar, Čelar!"

Međutim, ovaj put to nije bio onaj isti glas! U njemu Čelar, sa ogromnom radošću, prepozna jednog od njegovih saboraca.

Naši borci su krenuli u kontranapad i uspjeli su da povrate izgubljene rovove! Jedan od njih je dohvatio Čiću za ruku, koju je prekrivalo čohano platno stare uniforme JNA. Rukav je bio mokar kao čep!

"Od čega si tako mokar Čićo, nisi se valjda prepao?" - upita ga jedan borac.

"Ma ne, ovo je od punjenja okvirova sa municijom!" - reće Čića i nasmija se - "Znaš, najteže je puniti okvirove."

"A šta je tebi, Čelaru, bilo najteže?" - upita ga drugi borac.

"Ma ono dozivanje, Čelar, Čelar, Čelar. Neki Šiptar me je stalno dozivao, jeb'o mu pas mater!"

Bio je to zadnji dan koji je Čelar proveo u rovu. Nakon toga je prešao u Juršni vod, noseći na duši jedno veliko breme. Nosio ga je čitav rat, išao je sa njim u iz juriša u juriš, stalno se nadajući da će ga negdje usput i izgubiti.

Rat je prošao, i taj njegov teret je na neko vrijeme nestao, ili bolje reći da se prikrio čekajući pogodnu priliku da našeg Čelara ponovo zaskoči.

A onda, ne tako davno i nekako iznenada, taj isti teret mu se sručio na leđa! Naš junak je u svojoj glavi ponovo začuo one iste riječi:

"Čelar, Čelar, Čelar...."

Čelar je doživio trenutni nervni slom!

Izgleda da svi mi u sebi nosimo nekakav teret! Ponekad pogledamo u nebo, ili se okrenemo iza sebe da vidimo da li nas on vreba u namjeri da nam zaskoči na leđa. Zapitamo se da li ćemo uspjeti pobjeći i ako pobjegnemo hoćemo li pomoći onima koji nisu!

Posvećeno Čelaru i Čiću,
Boris

legende - 1342 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁴⁵⁾

Legenda o Cvijetima

Autor: Željko Tomić, Sokolac © Copyright Željko Tomić, kopiranje nije dozvoljeno

U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko ne zapisa priču kako je sve ovo počelo. Međutim, naš narod nije zaboravio da na Lazarevu subotu bere cvijeće, baš kao što su to nekada radili i njegovi preci.

Ovoj drevnoj tradiciji me je naučila baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam mada mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena dok sam bio beba. Kada sam imao pet godina, i ja sam trčao po prostranom dvorištu naše kuće sakupljajući cvijeće, a zatim bi ga pažljivo prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro bismo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

A kada sam imao devet godina, baka mi je ispričala i jednu priču. Reče mi i da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, ovu priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže od koga je priču saznao moj kurđel tj. pradjed moga čukundjeda.

A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Svake druge godine, domaćica kuće bi rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina a djete bi počelo da se suši, gubi apetit i na kraju bi umrlo. Nesrećnom domaćinu nije preostajalo ništa drugo nego da ispod jedne stare kruške iskopa malu humku u koji bi položio kovčeg sa beživotnim tijelom svoga prerano umrlog djeteta. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu održati u kući tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka! Međutim, svi su se trudili da mu pomognu, pa se njegova tužna priča na daleko pročula. Karavandžije su je prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baba koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu ubere livadsko cvijeće, te da djetetu sledećeg jutra operu lice i ruke vodom u u kojoj je ono bilo potopljeno. Još je, ta stara i premudra baba, poručila da su mračne sile pakla nemoćne pred snagom mirisa proljeća, i da će nakon toga Gospod Bog dati da se domaćinu izrodite lijepa i zdrava djeca. Mještani tog crnogorskog zaseoka potvrdiše da je ta baka mnogima pomogla u nedaći, pa dobronamjerni trgovac požuri da ovu vijest odnese na Romaniju. Kako je baš nekako u to vrijeme padala Lazareva subota, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ i izraste u lijepog i snažnog mladića. Pričalo se po Romaniji da ih je u toj kući bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da kod tog domaćina djeca više nisu manjkala, tj. umirala. Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, a zatim i u Crnu Goru, pa tako svi Srbi počeše da umivaju sebe i svoju nejač sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.

Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski i uznijela se u Carstvo Nebesko. Ja zapamtih ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da je priupitam iz kog sela bješe ona baka koja je srpskom narodu otkri tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.

ratne - 21974 - 15.06.2009 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁴⁴⁾

Priča o Draganu i Almiru

Toga dana, daleke 1992. godine, na Beograd se sručila topla ljetnja kiša pomješana sa istočnim vjetrom koji je donosio prve nagovještaje jeseni. Sklonih se u jedan od prolaza Knez Mihajlove ulice, ravnodušno posmatrajući uskomešanu gomilu kako užurbano promiče vlažnim pločnicima poznatog beogradskog šetališta.

U Beograd sam došao da se malo odmorim ali me u njemu dočeka neka čudna apatiju za sve naše bosanske patnje pa se zatvorih u omanju sobu na Miljkovcu gdje sam uglavnom spavao i gledao filmove uzaludno pokušavajući da se isključim iz stvarnosti! Trećeg jutra sam osjetio neko čudno gušenje u grudima pa odlučih da velegrad napustim ranije nego što sam planirao. Od mog prelaska preko Drine me je dijelio još samo susret sa jednim mojim prijateljem, koji zatraži da se vidimo jer je imao nešto da mi kaže.

Dragana sam upoznao prije par mjeseci. Sreo sam ga u prostranom hodniku Vojne bolnice u Podromaniji. Ležao je na nosilima ispred hirurške sale čekajući svoj red za operaciju. Bio je tu još nekoliko ranjenika. Neki od njih su ječali zatvorenih očiju a drugi su buljili u prazno uz povremeno škripanje zubima. Dragana je neko spustio nemarno na sred hodnika pa se on, uz svu svoju nevolju, našao na putu nervoznih posjetilaca i osoblja Bolnice. Iako je svima smetao, niko se ne potrudi da Dragana pomjeri u stranu. Onako spontano, iz straha da mu ne zakače glavu umotanu u krvave zavoje, povukoh ga pažljivo prema zidu a zatim pomjerih i drugu stranu nosila, onu na kojoj su ležale noge. U jednom trenutku pogledi nam se susretoše i ja primjetih suze u njegovim očima! Primakoh se preplašeno njegovom licu i zbunjeno upitah:

"Da te nisam povrijedio? "

"Ma ne! " - odgovori Dragan pokušavajući da se osmjehne - "Ja sam pod sedativima pa bolove više i ne osjećam. "

"Da li te je neko pregledao? " - nastavih sa pitanjima.

"Ma ne! Ranjen sam prije dva dana. Ovi oko mene su iz Ilijaške brigade i tek su donešeni sa ratišta. Oni će prvi pod nož! Ja smo čekam da mi doktori očiste rane. "

Pokušah da se nađem na usluzi i ostalim vojnicima, međutim nikome od njih nije bio voljan da razgovara sa mnom, pa ja nastavih da bodrim Dragana.

Jedan za drugim, ranjenici su odnošeni niz hodnika i postavljani na operacioni sto, obasut reflektorima iz zarđalog agregata u dubini dvorišta. Dragan ostade poslednji, a kada i on iščeznu iza vrata operacione sale meni ne preostade mi ništa drugo nego da se uputim kući.

Vrijeme provedeno sa Draganom u polumračnom hodniku bolnice u Podromaniji, koji su bili preplavljenim mirisom krvi, lijekova i jeftinih preparata za čišćenje, na mene je ostavilo dubok utisak. Iz Draganovih očiju je zračila nekakva čudna dobrota, koju nisu ubile ni surove slike rata, a suze u njegovim očima su budile neku neodoljivu potrebu da doznam šta to razara njegovu dušu, okovanu zavojima i osušenom krvlju. Predosjećao sam da Draganovu dušu tišti neka strašna bol koja je mnogo jača od one koja izbija iz tjelesnih rana.

Sutradan u bolnicu ponesoh parče vrućeg hljeba i zdjelicu kajmaka. Dragan se mojim "ponudama" mnogo obradova, i po prvi put nakon svoga ranjavanja dozvoli da mu se u usta stavi parče hrane. I dugo je na jeziku držao zalogaj hljeba, puštajući da mu kajmak lagano curi niz grlo, ali ga ne proguta.

Dani su prolazili. Postao sam čest gost bolničkih hodnika. Dragan bi me dočekivao sa neprikrivenom radošću. Od njega saznadoh i to da sam mu postao drag zbog toga što sam u mnogo čemu sličio na njegovog brata koga već u prvim danima rata na kućnom pragu ubi neprijateljski snajper. Draganov otac, takođe borac iz Nedžarića, je samo jednom dobio dozvolu da u Vojnoj bolnici posjeti svoga sina, pa ja tako postadoh i porodični izvještač o progresu Draganovog oporavka.

U narednih nekoliko sedmica Dragan se značajno oporavio. Počeo je da jede, a i sve češće sam ga nalazio izvan postelje. Ipak, iz njegovih očiju je i dalje izvirala tuga. Uprkos tome što su njegove rane polako zarastale, njegova duša se lomila poput krhkog čamca na uzburkanom moru. Iako smo postali jako bliski, nikako mi nije polazilo za rukom da dokučim pravi uzrok Draganove tuge.

Jednoga dana, Dragana prebaciše na oporavak u Srbiju. Uz srdačan pozdrav, obeća on da će mi se redovno javljati. Međutim, prođe par mjeseci a o Draganu ništa ne saznadoh. A onda, kada sam izgubio svaku nadu da ćemo se ponovo sresti, zazvoni telefon u stanu moje sestre i Dragan zatraži da se vidimo u gradu.

Stajao sam tako u jednom od zapuštenih prolaza u Knez Mihajlovoj ulici, povremeno izvirujući na šetalište koje je kvasila kiša. Čekanje mi nije smetalo, jer u rat samo onaj ko umje strpljivo da čeka ima šansu i da preživi. Vrijeme sam ubijao posmatrajući prolaznike i tražeći Draganovo lice ispod raširenih kišobrana.

Dragan se pojavio mokar kao čep, ali on zbog toga i nije baš previše mario. Stisak ruke mu je bio blag i nekako bojažljiv, ali mu je iz očiju izbijala neka topla srdačnost. Bilo je očigledno da mu je jako drago što me vidi.

Onako, bez ikakvog uvoda, poče Dragan svoju ispovjest:

"Znaš, sa tobom nikada nisam pričao o ratu! Kada su mi ubili brata, ispunila me je neka čudna hrabrost, i više se nisam bojao da ću i ja poginuti. Borili smo se kao lavovi, ja i moji saborci iz Nedžarića. Mudžahedini nam nisu mogli ništa, sve da ih je bilo još sto hiljada! Padali su kao snoplje ispred naših užarenih cijevi i nikada nisam žalio za njima. Njihova smrt me je podsjećala na ono kada noktima ubijaš gnjide u kosi. Pomalo sam u tome pčeo i da uživam. Potpuno sam siguran da sam ih bar pet ja lično ubio."

"Međutim, jednoga dana u dušmanskoj hordi koja je neumorno jurišala na nas, ugledah i jedno meni dobro poznato lice. Bio je to Almir, moj najbolji drug iz djetinjstva, sa kojim sam dugo godina dijelio školsku klupu. Nije imao pušku poput ostalih. U jednoj ruci je držao pištolj, a u drugoj bombu. Jurišao je pravo na moj rov. Obuze me nekakav čudan strah, ali ne zbog mene već zbog Almira. Uspravih se i povikah:

"Almire, lezi Almire! Neću pucati!"

"U tom trenutku rafal iz susjednog rova presječe Almira i on klonu na zemlju. Gotovo u istom trenutku osjetih tup udarac u rame, a ppotom još jedan, nešto žešći, udarac u glavu. Kada sam se probudio iz kome, svijet je oko mene bio mnogo drugačiji. Nešto mi je govorilo da je Almir mrtav, a sa njim je umrla i moja želja da osvetim brata! Zbog toga sa odlučio da se na ratište više ne vratim! Našao sam neku vezu, tako da uskoro treba da otputujem u Čehoslovačku. Tebe bih zamolio da sve ovo preneseš mome ocu. Nadam se da će me on shvatiti! "

Dragan istrča na ulicu i zauvijek nestade u rijeci ljudi.

Izađoh na šetalište. Kiša je lagano natapala moje civilno odjelo, koje za tu priliku pozajmih od moga zeta. Pogledah u nebo. Krupne kišne kapi mi skliznuše niz lice. Pokušah da sakrijem pogled od prolaznika, jer nisam mogao da zadržim suze. Za nas Srbe kažu da se mi ne plašimo smrti jer je miris baruta od pamtivjeka bio neraskidivi dio našhi života. Ipak, meni se sve čini da postoje i strašnija stvari od olovnog zrna. Metak ubija samo tijelo, rat razara dušu!

moje_price - 25978 - 30.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁴²⁾

1. Dio - Dno života

Jutro maglovito i svježe. Iz gustih borovih šuma još uvijek izbija zadah romanijske zime. Zubato sunce stidljivim zracima umiva paljanske proplanke. Iz požutjelih trava nazire se poneka visibaba, siguran vijesnik proljeća.

Već tri sata čekam na jahorinskoj raskrsnici, uzaludno zaustavljajući svaki auto koji prođe pokraj mene. A prošlo ih je svega desetak, uglavnom krcatih ljudima i robom jer u ovim tmurnim vremena u kojima je benzin pet maraka ljudi putuju samo kada moraju. Možda bi se našlo i neko mjesto za mene, ali vozači pritisnu papučicu gasa čim primjete pakete kraj puta.

Posmatram ta moja dva saputnike i razmišljam o tome kako su čudni putevi sudbine koji su nas sastavili. Do juče ujutro gotovo da nisam ni razmišljao o Svjetlani, mojoj bivšoj ljubavi, a onda naletjeh na Ljilju, njenu drugaricu sa Pala, koja mi u glavu ubaci crva koji neprestalno rovari i tjera me da razmišljam o njoj. A rekla mi je samo jednu rečenicu: "Svjetlana u Sarajevu gladuje, pati! "

Otkako sretoh Ljiljanu neprestano me, poput psa lutalice kome sam ja jedina nada da će toga dana pojesti neki obrok, prate i u glavi odzvanjaju riječi: "gladuje, pati... gladuje, pati... "

Tog popodneva sam krenuo u kasarnu na Koranu da zastavniku Staniću predam nekakve papire. Za trenutak mi se učini da bi bilo dobro sa ovim dobroćudnim čovjekom podjelim ovaj moj teret, ponajviše zbog toga što je Dimšo, Svjetlanin otac, nekada bio Stanićev kolega iz jedinice. Nakon što zastavnik sasluša moju priču, pređe rukom preko brade pa reče:

Eh, šta se tu može? Već duže vremena muslimani ne dozvoljavaju da se humanitarna pomoć preveze u Sarajevo. Valjda se nadaju nekoj međunarodnoj intervenciji pa glađu muče onaj jadni narod. Evo i kod mene u skladištu ima oko pet hiljada paketa koje dovezoše vozači Dobrotvora iz Beograda, a koji nikako ne uspjeva da ih pošalje u Sarajevo...

Zamolih Stanića da me odvede do silosa, kojeg je vojska nekada koristila za skladištenje žita. Popesmo se na jednu platformu koja je zauzimala centralni dio objekta. Odatle nam se ukaza more paketa, uredno upakovanih po svim poštanskim propisima, umotanih u pak papir i lanenu špagu. Na svakom od njih je krupnim slovima bila ispisana adresa primaoca.

A onda se desi nešto jako čudno! Sa udaljenosti od tridesetak metara opazih paket adresiran na Svjetlaninog oca. Zastavnik je sa nevjericom odmahivao glavom, čvrsto ubjeđen da je nemoguće sa tolike udaljenosti pročitati ime pošiljaoca, pogotovu što je skromna svjetlost u prostoriju ulazila isključivo kroz svjetlarnike pod krovom.

Stanić nevoljno pristade da siđemo u silos i pogledamo paket na koji pokazah prstom. Nakon što uđosmo u prostranu betonsku prostoriju ispunjenu polumrakom i ljubavnom pjesmom golubova, shvatih i zbog čega nije bio voljan da me prati u tu moju malu avanturu. Iz paketa je izbijao nepodnošljivi zadah hrane u raspadanju, jer su darežljivi Beograđani svojim sarajevskim prijateljima slali čak i ono što ne bješe po propisu: sušeno meso, povrće, voće, jaja, kajmak...

Svaki paket bješe priča za sebe: U njega bi pošiljalac stavljao sve ono čega se njegova porodice mogla odreći u tim teškim vremenima, ali bi u isto vrijeme dodavao i nešto namjernica po želji primaoca, bespomoćnog jadnika koji je životario zatvoren u svom skučenom stanu nekada olimpijskog grada, željno očekujući pomoć od onih koji ga još uvijek nisu otpisali.

Vođen nekakvom neobjašnjivom silom, uputih se ka mjestu na kome se nalazio objekat moje pažnje. Krajičkom oka prepoznah adresu, Obala 27. jula, a onda ga pobjednički podigoh iznad glave.

Zastavnik Stanić je zabezeknuto gledao u mene, kao da je upravo vidio duha. Nije mogao da veruje da se desilo ono što je upravo vidio rođenim očima. I dok je on sa nevjericom razgledao u paket, nedaleko od mjesta na kome smo stajali izrovih još jednu, istu takvu kutiju.

I baš tu, na tom mjestu, dok sam stajao okružen ustajalim zadahom hrane, zapljusnu me plima gađenja na svo zlo ovoga svijeta koje izađe iz pakla i izli se nad Bosnom. U glavi prelistavam slike okrutne svakodnevnice, u kojoj jedna nesreća sustiže drugu, zbog čega kada kreneš na počinak poželiš da zaspiš i da se ne probudiš sve dok ovaj cirkus ne prođe.

Potom me obuze misao da me je Svevišnji poslao na ovo mjesto sa nekom određenom namjerom. Možda su ova dva paketa Njegov znak da treba da učinim jedno humano djelo i tako se pridružim sveopštem otporu protiv zla.

Na zastavnikovo veliko zadovoljstvo krenusmo ka izlazu iz skladišta. U rukama sam čvrsto držao ona dva paketa te Staniću postade jasno da se od njih ne razdvajam. Zbog toga mi, u znak odobrenja da ih mogu ponijeti sa sobom, prijateljski reče:

"Otiđi na Grbavici kod popa Žuće. Rekoše mi da on još uvjek može da pošalje humanitarnu pomoć na muslimansku stranu. "

Eto, tako sam se ja nađšap na paljanskoj raskrsnici stopirajući aute koji su išli za Vrace. Već sam pomalo gubio nadu da ću u ovim teškim ratnim vremenima sresti neku dobru dušu koja će me povesti za Lukavicu.

Iz pravca Pala se začu tiho brujanje motora, a zatim se ispod nadvožnjaka pomoli plavi tamić, koji se sa mukom penjao uz Kalovita brda. Vozač nije imao namjeru da stane, ali se nakon što ja ljutito opsovah i zamahnuh rukama, začu se oštro škripanje kočnica. Na moje veliko zadovoljstvo metalna šklopocija se zaustavi na svega nekoliko metara od mene.

"Nema mjesta, vidiš i sam da nas je četvorica u kabini" - uzviknu vozač kroz otvoren prozor sa moje strane. Lice govornika nisam vidio jer su ga zaklanjali vojnici koji su se stiskali u kabini.

"Mogu ja i pozadi? " - molećivim glasom predložih ja.

"Dobro, ako baš hoćeš" - uzviknu vozač - "ali vjeruj mi na riječ da ti se društvo neće svidjeti. "

Ne oklijevajući ni jednog trenutka, u strahu da se vozač ne predomisli, ja i moji paketi smo se u dva skoka našli ispod polumračne cerade kamiona. U trenutku kada je vozilo već kretalo, shvatih šta je vozač mislio kada reče da mi se društvo neće svidjeti - izpod cerade kamiona je u mene buljilo dvadesetak svinja, svaka od njih bar šezdesetak kilograma teška.

Naslonih se leđima na kabinu tamića. Svinje su neumorno bauljale po vozilu, a prilikom svakog kočenja grokteća rulja bi se po zakonu inercije sručila na mene. U želji da zaštitim pakete, podizao sam ih u visinu, a čekinjasto krdo svom svojom težinom obrušavalo na moje noge.

Ipak, najviše mi je smetao svinjski izmet, zbog kojeg ni u jednom trenutku nisam mogao da spustim pakete na drveni pod kamiona. Zbog oštre špage, koja mi se poput žileta urezivala u ruke zaustavljajući krvotok, počeo sam polako da gubim osjećaj u prstima.

Ubrzo se svinje privikoše na mene, pa svojim ogromnim njuškama krenuše u pravcu ova moja dva paketa. Nastala je borba prsa u prsa: napaćeni srpski vojnik u borbi protiv čopora gladnih životinje koje nisu prezale ni od čega da dođu do hrane.

Nemoguće je opisati moju sreću kada se vozilo zaustavilo na Vracama. U jednom skoku sam se našao ispred ljubaznog vozača koji mi reče da ide za Vojkoviće, pa ću dalje morati pješke. Dva kilometra pješačenja do Grbavice za mene nije predstavljalo nikakav problem. Najvažnije je bilo da sam pobjegao iz onog svinjskog pakla, a dalje ću ja već stići nekako. Vrijeme u ratu teče sporo i nije baš na velikoj cijeni. Dan ti prođe u nastojanju da preživiš, nadajući se da ni sutra neće biti mnogo gore.

Nadomak pijace na Grbavici, po grupi civila zapuca snajper. Naše minobacačlije sa Vraca odgovoriše sa tri granate, pa ja žurno potražih sklonište u najbližem ulazu. Iako sam bio došljak sa Romanije, dobro sam znao da će nakon toga na pijacu pasti nekoliko muslimanskih granate. Čak i u ovom prljavom ratu sve se dešavalo po Njutnovom zakonu akcije i reakcije!

U haustoru zatekoh jednu stariju babu i neku djevojčicu, očigledno prekinutu u igri. Baba bješe jako nervozna pa poče da pominje Aliju i Turke, koristeći sočne psovke iz svog bogatog ratnog repertoara. Kada joj ponestade daha, poče da njuši vazduh:

"Ma šta ovo smrdi? Kao da se krme posralo! " - uzviknu baka i pogleda u pravcu njenih cipela da u ovoj gužvi slučajno nije ugazila u nešto smrdljivo.

Ja i moja dva paketa istrčasmo na ulicu. Tek tada shvatih da mi je uniforma upila smrad svinjskog izmeta i da ovakav ne mogu pred popa Žuću. Umjesto toga idem u Lenjinovu 58, u napušteni stan moga komadanta. Tamo ću da se sakrijem od ljudi sve dok iz odjela ne istjeram ovaj grozni smrad.

Stan na desetom spratu potpuno prazan. Prozore polupali muslimanski snajperisti sa Trga Pere Kosorića. Oprah pantalone a zatim ih okačih da se suše kraj prozora. U stanu hladno pa se skupih u jednom uglu. Ćutim. Čekam da se pantalone osuše ili da umrem od zime. Šta god da se desi biće dobro. Biće bolje od ovog mog pasijeg života! Evo, prođe skoro godina kako se gušim u ovom prokletom ratu i sve mi se više čini da iz dana u dan tonemo sve dublje i dublje. Dalje se ne može! Ovo mora biti dno života!

hadzici - 70218 - 10.06.2012 : Zoka Hadžići -  ⁽⁴¹⁾

Granatiranje bolnice

Budim se. Imam osjećaj kao da sam posmatrao operaciju i da sam čuo sestre i doktora. Žedan sam. Svjestan sam svega, znam gdje se nalazim, samo oči ne mogu da otvorim. Oko sebe čujem glasove i eksplozije granata u daljini. Dozivam sestru da mi donese vode. Neko mi odgovara da budem strpljiv da ću dobiti, samo moram malo da pričekam. Počinjem da razmjšljam da li mi je noga amputirana iznad ili ispod koljena. Kada sam ranjen osjetio sam bol između koljena i stopala, pa mi to daje nadu da je koljeno čitavo i da ću mnogo lakše hodati sa protezom.

Bože kakva sudbina! Brat mi je ranjen na početku rata i amputirana mu je desna noga ispod koljena. I moja je desna! Ponovo žeđ, imam osjećaj da mi grlo gori. Tražim vode ali dobijam i isti odgovor: "Strpi se".

Zaspim. Ponovo žeđ, popio bi čitav okean. Odnekud dopiru zvuci pjesme od Bolera, ili mi se samo pričinjava...

povedi me u zemlju galebova,
povedi me u jedan novi dan...

"Ovaj nešto pjevuši" - govori neko pored mene.

"Možda je prolup'o" - odgovara mu drugi.

Napokon dobih vode, ali jedva popih gutljaj. Čujem zvižduke granata i eksplozije u blizini. Jedna je eksplodirala opasno blizu, prozori se tresu...

"Sestro, sestro" - uzbuđeno dozivam - "nosi me u podrum".

Uhvatila me panika. Nikad se nisam bojao granata, samo minskog polja i da ne iskrvarim kao moj drug Ranko...

"To su naši" - čujem sestru.

"Kakvi naši, pa granate padaju oko nas!"

Toliko je granata preletjelo preko mene da dobro razlikujem ispaljenje od eksplozije. Pored toga, znam i da naše artiljerije nema ni na pet kilometara u blizini bolnice.

"Nosi me u podrum!"

Sestra mi govori da se smirim zbog drugih, a da bolnica nema podruma. Zuuuum! Duuuuuuum! Opet jedna granata pade negdje blizu.

Eksplozije postaju dalje i rjeđe. Opet zaspim. Čujem kako me neko doziva ali nikako da otvorim oči. Neko govori da me nose u sobu. Budim se tek kad su me počeli prebacivati na nosila. Dok me nose kroz hodnik vidim dosta ranjenika. Neki leže u nosilima na podu. Bože kakvo li je stanje na frontu? Zvuci bitke dopiru sa svih strana.

Negdje oko sredine hodnika vidim Radu. Rada je djevojka sa kojom sam se nekada zabavljao. Šta li će ona ovdje? Možda joj je neko ranjen? Hoću da je pozovem ali mi usta suva i ne mogu da ih otvorim. Unose me u sobu sa dva kreveta. Čim su me spustili podižem se na laktove i primičem noge jednu drugoj, mjerim dužinu.

"E jeb'ga" - progovaram.

Vidim da je amputacija iznad koljena. Ali zavoji su bijeli ni kapi krvi na njima. Srećan sam zbog toga!

Dragan, koji je sa mnom u sobi, gleda me začuđeno:

"Ja se bojim da će mi noga ostati kraća, a ti ništa!"

Tek tad primjećujem fiksator na njegovoj nozi.

"E, Dragane budalo" - kaže on sam sebi.

Ja se malo osmijehnem. San me ponovo obara.

Neko me doziva, ali ne mogu da se probudim. Osjećam nečije tople ruke na licu. Prepoznajem Cecin glas. Sav sam srećan, ali ne mogu da otvorim oči. Došla je pod kišom granata da me posjeti. Miluje me po licu i nešto mi priča, ali ja je ništa ne razumijem. Ruka joj prelazi preko mojih usana i ja je ujedoh za nju. Nikako da otvorim oči da je vidim. San me ponovo obara. Budim se i ne znam da li sam sanjao ili mi je neko dolazio u posjete. Pitam Dragana da li mi je neko dolazio. On poče da nabraja:

"Ceca, mora da ti je cura, njoj si se najviše obradovo, Čedo, Milade... Bilo je još al' nisam zapamtio".

Ne sjećam se nikog sem Cece i drago mi što nisam sanjao!

"Kakvo je stanje vani?" - upitah Dragana.

"Kažu da napadaju u talasima, danas opet probali na Velu. Ne mogu nam oni ništa!" - odgovara Dragan.

U sobu ulazi doktor Lazić, nešto petlja oko moje infuzije i govori sestri:

"Ovog spremite za transport na Pale!"

Ja se bunim jer neću nigdje da idem!

"Slušaj sine bar deset ljudi je molilo mene i doktora Pejića da te prebacimo, znači ideš! Pored toga, svi teži ranjenici se transportuju".

Meni nije pravo jer znam šta me čeka po onim rupetinama od puta, ali ćutim.

ilijas_sjecanja - 69693 - 22.05.2012 : Boris Sirob Srbija -  ⁽⁴¹⁾

Povila se povila...

O velikim herojima pišu veliki pisci. Mi obični ljudi pišemo o malim, istinskim herojima.

Bližio se Sveti Jovan, i baš kao i u prethodnim godinama iščekivao sam tetka sa kim sam i ove godine trebao da odem da on svom ocu kupi rakiju za slavu.

Nakon ručka sam stalno gledao sam kroz prozor, posmatrajući predivan pejzaž prekriven svježim snijegom, pod kojim su se povijale otežale grane.

Prisjećajući se naših dječački ludorija, iz maštanja sam lagano tonuo u sanjarenje, i polako me je obuzimala neka blažena toplina. I baš kada sam pomislio da ću da zaspim, u javu me povrati zvuk motora Fiće. Bješe to znak da je tetak stigao!

Ušao je na vrata, sa dva poprilično velika kanistera.

"Hoćemo li?" - upita me.

"Da nije malo kasno?" - odgovori moj otac - "Skoro će mrak!"

"Brzo ćemo mi, a ako zakasnimo ti nas potraži."

I tako, krenusmo polako! Mraz je već počeo da steže, pa je škripa snijega pod našim nogama postajala sve jača i jača. Put se postepeno sužavao, a kitine snijega su bivale sve bliže zemlji, dok se na kraju nisu potpuno sastavile sa putem.

Probismo se nekako kroz puteljak okovan snijegom do poznate nam livade. Tamo na drugoj strani, kroz pejzaž poput onog na razglednici, stidljiva svjetlost jedne sijalice je obasijavala dio zida jedne kuće obojene u bijelo.

Začusmo lavež psa, a nedugo potom i zabrinuti glas:

"Ma, gdje ste vi, očekivao sam vas ranije!?"

Pozdravismo se sa domaćinom, a tetak se baci na posao probanja rakije iz buradi. On je pio rakiju, a ja sam jeo jabuke, iako smo obojica odlično zanali kakva je i rakija i jabuke. Iz godine u godinu, dolazili bi u taj prijatni ambijent podruma, obasjanog svjetlošću gasnog fenjera i preplavljenog čarobnim mirisima, da degustiramo proizvode tog našeg komšije.

Kada bi tetak natočio pune kanistere rakije, a ja bih u džepove nagurao dovoljno jabuka, pozdravili bismo se sa domaćinom i krenuli nazad.

U povratku smo se kretali brže, uprkos teretu koji smo nosili sa sobom. Možda zbog toga što smo išli nizbrdo, ili što je tetak probajući rakiju iz onoliko buradi već bio podobro popio.

Tišinu šume je remetila samo škripa snijega pod našim nogama. U jednom trenutku začu se tiho pjevanje:

"...povila se povila..."

"Jesi li čuo?" - upita me tetak.

Iako sam čuo, zastadoh za trenutak da razmislim kakav odgovor da mu dam, jer sam bio svjestan šta će se desiti nakon toga.

"Jesam!" - odgovorih tetku.

Iz daljine ponovo dopire:

"...povila se, povila, vita..."

Sa obližnjeg proplanka, odakle je dopirala škiljava svjetlost, čula se pjesma meni dobro poznatog glasa.

Nastavismo dalje. U jednom trenutku tetak skrenu sa puta.

"Gdje ćeš" - povikah ja.

"Idemo kod čiče Miće, da zapjevamo koju!"

Dođosmo pred kuću mog daljnjeg strica, koji mi bješe jako drag jer je bio u godinama mog, već odavno preminulog, djeda. Njih dvojica su zajedno ratovali u 2. svjetskom ratu. Čiča Mića bješe partizan, prvoborac, svima poznat...

Volio sam te stare čiče, poput Miće i mog djeda, jer bili su jako intelignentni i umni, uprkos tome što nisu imali gotovo nikakvog obrazovanja. Volio sam da ih slušam, pogotovo u noćima koje su bile poput ove, u kojoj se nešto desi spontano i usput, i kada može da se čuje i poneka interesantna priča.

U kućicu iz koje je dopirala pjesma uđosmo gotovo bez kucanja. Prazne stolice kao da su čekale upravo na nas! Pozdravismo se sa Mićom i Ristom. Ja sjedoh kao zapeta puška sa namjerom da slušam, ili bolje rečeno gutam pjesme i priče, koje su se nizale jedna za drugom.

Nakon što popiše poprilično rakije, podigoh glavu i pogleda u njih jer su nešto bili zastali. Mića me pogleda u oči, zadrža pogled kao da će mi nešto reći, a potom poče:

"Povila, se povila, vita grana jelovaaaa..."

Suze mi orosiše oči! Bila je to pjesma koju je moj pokojni stric najviše volio da pjeva. Mića nakrivi šubaru, a onda je odmah ponovo vrati na mjesto. Riječi nisu bile potrebne da mi kaže ono što je naumio, po suzama u mojim očima je vidio da sam ga shvatio.

Naslonih se na stolicu, pa me ponovo obuze ono blaženo stanje, ovaj put sa malo više emocija. I po drugi put u tom danu utonuh u sanjarenje.

Kroz san mi se učini da čujem pucanj iz puške. Progledah na jedno oko, a ono opet pucanj. Otac nas je tražio, pa kad je začuo pjesmu pocnjem je najavio svoj dolazak.

Godine su prolazile, a ja i tetak smo u kupovinu rakije uvijek išli zajedno. Sve zime su nekako bile slične jedna drugoj, pune blagostanja i lijepih osjećanja....

Ipak, svemu dođe kraj!

Zima 1992. godine bješe ružna i nakako škrta sa snijegom. Činilo mi se da nam je u ovom nesretnom ratu i Gospod okrenuo leđa. Ona sretna vremena blagostanja zamjeniše stradanje i jad. Doduše, sanjarenja je još uvijek bilo, ali više nisam mogao da razlučim šta je san a šta java.

Iz takvog jednog sanjarenja probudi me pucanj. U prostoriju uđe kurir. Bio je to onaj nesretni 28. decembar '92. godine. Izađoh vani da se malo umijem i udahnem svježeg vazduha. Zima suva, hladan vazduh ledi dah...

Podigoh glavu! Pogled mi se zaustavi na proplanku na kome se naziralo imanje moga strica. I sama pomisao na Mićinu kuću u meni je budila radost, samo što je ona sada služila kao parametar za određivane artiljeriskih elemenata.

Iz Mićinog dvorišta, umjesto meni dobro poznate pjesme, začu se glas "Alahu egber", a onda se stotinu glasova stopi u jedan divljački uzvik "Alahu egber!".

Meni se diže kosa na glavi! Umjesto škiljave sjelice, Mićinu kuću su obasjavali svjetleći meci i eksplozije. Potom uslijedi silovita pucnjava, koja je trajala oko pola sata a zatim lagano poče da jenjava.

Sa proplanka bi se, između dvije rafalne paljbe, ponekad začulo i podmuklo dozivanje:

" Čelar, Čelar...."

Ponovo bi odjeknuli rafali, i tako u nedogled!

Konačno naši krenuše u protivnapad i mi povratismo liniju. Naše snage su se spojile kod Mićine kuće.

Među zgrčenim i beživotnim tijelima neprijateljskih vojnika nađosmo i čiču Miću. Branio se dok je imao municije, a kada ga mudžahedini nadvladaše, onako mrtvom mu odsjekoše dva prsta. Vita jela se nije povila čak ni kada se naši borci povukoše sa linije.

Okrenusmo ga na leđa, a on gleda u mene kao da je živ! Šubara mu se malo nakrivila, te mu ja priđoh da je vratim na mjesto...

Oči mi se ponovo orosiše suzama, a u glavi ponovo začuh:

"Povila se povila, vita grana jelovaaa....."

Nakon završetka rata muslimani su popalili Mićino selo, samo je njegova kuća ostala da, poput vite jele, stoji uspravno. U tom kraju niko više ne pjeva Mićinu pjesmu, a nema ni ko da je sluša. Samo se meni ponekad učini čujem njegov glas u svojoj glavi!

Boris

Posvećeno Nikici Mičiću, prvoborcu u dva rata.

moje_price - 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁴¹⁾

Pogled na prošlost iz Amerike

Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...

moje_price - 14650 - 15.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽³⁹⁾

Pogled sa tetkinog tavana

U hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom. Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.

I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela. Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.

Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice. Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku. Sem Gorana, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.

Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni. Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".

Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima. Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ. Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!

Od tada, u te krajeve idem rijetko. A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na tetkin tavan. Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.

Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.

I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "

*** Ova fotografija je stvarno snimljena na tetkinom tavanu, tj. predstavlja "Pogled sa tetkinog tavana"

moje_price - 1548 - 15.05.2005 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽³⁰⁾

Moja najdraža četvorka

Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu. Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima. Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.

Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda. Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom. Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu. I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju. A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili. U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.

Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah. Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta. Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta. Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.

Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori. Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih. Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to znaš ali ti se danas baš nešto i ne priča. Zbog toga sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ. "

Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:

"Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu. Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima. "

Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako nisam mogao da zaboravim. Kao devetogodišnje dijete nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što sam zaslužio. Odmah nakon toga moji roditelji primjetiše da ja nad knjigom provodim znatno više vremena. Najprije naučih sve o Panonskoj niziji a potom i sve ostale lekcije. Moj napredak u školi se prvo osjetio već na prvim testovima iz matematike. Na njima bih najčešće dobijao preko 90 procenata. Oni su obilježili jedan važan preokret u mom životu, pa i danas čuvam kao dragu uspomenu đačkih dana.

Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo". Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg. I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija". Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:

"Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku. Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može da dobije i peticu. "

I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova. U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao da zamislim kako udara nekog đaka. Ponekad se sjetim i one moje četvorke, za koju sam tek u zrelom dobu shatio da mi je promjenila čitav život.

A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj. da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka. Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.

komentari - 20137 - 16.01.2009 : Pitar Sarajevo -  ⁽²⁹⁾

Kome ti glumiš?

Čitam post Bošnjaka sa Sokoca koji je sad u dijaspori i ne mogu da odolim a da ga ne upitam šta je on uradio za svoju domovinu, Romaniju ili bar rodno selo?

Da se razumijemo, ja sam Bošnjak iz Sarajeva ali mi smetaju ovi "dušebrižnici" koji sa udaljenosti od 10 ili 20 hiljada kilometara vode brigu o nama, našem načinu života i glume zaštitnike bošnjačke kulture i istorije.

Isparili ste guzice kad je najviše trebalo (čast izuzecima ali slabo ih ima) i sad iz Osla ili Štokholma tumačite kako i šta bi trebalo da narodu bude bolje. Dođete jednom godišnje u skupim limuzinama uzetim na kredit, vodate djecu po čaršijskim ćevabdžincama u trenerkama sa švedskim zastavama, kupujete stanove po Grbavici (omiljeno papansko naselje) a kad odete u rodni kraj, požderete janjca a smeće izbacite u prvom šumarku.

Šta ste uradili za ovu Bosnu ili za svoje selo? Jeste li obnovili nekom povratniku kuću, kupili ovcu ili bar kokoš? Jeste li bar nasuli put ili kupili sto metara plastičnih cijevi da povratnici imaju vodu?

Niste, niti imate namjeru!

Gledate ih sa visine, kao da ste plave krvi. Počele su vam i štale smrditi, pogotovo hanumama u štiklama koje bi, da ne bi Karadžića, i sada muzle krave po vukojebinama.

Znate pričati po Norveškoj kako ste bili "neko i nešto", kako ste imali na stotine ovaca i krava, najnovija auta i traktore a bili ste bijeda, kao što ste i sada. Samo što ste danas moralna bijeda. Džaba vam stanovi po Oslu ili Vašingtonu, umrijećete u zemlji u kojoj vam ni prezime ne znaju izgovoriti!

Nemate vi pravo ništa prigovoriti Željku Tomiću. On jeste velikosrbin i rojalista ali je za svoj narod i taj kraj uradio dosta. Pokrenuo je mnoge akcije, pomogao nejač, sačuvao neke stvari od zaborava. Ispašće da ga branim i da mu se uvlačim, ali nije tako! Ja sam ratovao protiv njega ali ga poštujem jer svoj kraj i porijeklo nije zaboravio.

Više sam ja kao Sarajlija pomogao povratnicima i narodu na Romaniji nego svi vi Bošnjaci iz Norveške i Švedske sa dva pasoša, usta vas grebem!

moje_price - 11599 - 17.02.2007 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽²⁹⁾

Tetka Zora

Posvećeno Zori Tošić rođ. Tomić (1927-2007)

Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku. U glavi odzvanja samo jedna misao:

"Umrla mi tetka Zora... Umrla mi tetka Zora... "

Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila nešto posebno. Zbog toga pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.

Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost. Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće. Pošla tetka u Sokolac pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā". Ovu riječ je izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama". Tako je ona svoju majku zvala još od svoje najranije mladosti. Mamu je zvala "Gospoja", a oca "Brato". Tatu je voljela najviše od trojice braće preteklih iz Aleksinog i Rosinog braka u kome su Zorini roditelji izrodili devetero djece. I ja sam imao nadimak, kojim me je samo ona tako zvala. Prolazeći pored mene, uvijek bi me pozdravljala sa "Dobar dan, Mile", kao da sam ja neka odrasla osoba a ne dijete.

Njen piskavi i pomalo otegnuti glas je nekako zračio ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme. Iz svoga "cekera" bi vadila tople gurabije ukrašene kockom šećera i dijelila ih nama, djeci. U ta davna vremena, gurabija je bile rijetka poslastica pa je za mene i moje sestre dolazak tetke Zore u našu kuću bio neka vrsta praznika. Ponekad bi nam ona donosila i sušene kruške, koje je tetak Branko dobijao iz svog rodnog sela, Đedovaca.

Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku a onda sjedala na njenu postelju i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje. A kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula što mora da ide jer žuri na pijacu "da se podmiri" pa će onda svratiti.

Nakon povratka iz grada, tetka bi pored bakinog kreveta ostavljala poneku sočnu krušku, rahat-lokum ili neku drugu sitnicu. Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kući, jer se znalo da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, zaključava u drveni sanduk, sakriven negdje na tavanu.

Potom bi se tetka, kolskim putem pored Brezjaka, uputila u pravcu Bjelosavljevića. Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu mogli sprečiti tetku Zoru da pješice ode kući, vjerovatno i zbog toga što je novac za autobusku kartu trošila na poklone svojoj majci. Žurila je ona svome domu da napoji stoku i namiri živinu.

Kada sam malo odrastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci. Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije. Iz svoje torbe je vadila čokolade na kojima je pisalo "Volim te".

Godine su prolazile. Jednog dana je tetka Zora dala svojoj kćerci Milanki bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao što je vadila gurabije iz svoje torbe. Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob, a nekoliko godina nakon toga umrla je i njena Māmā. Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora postade još pogurenija, a i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.

Ja sam se otisnuo u svijet, najprije na studije u Srbiji, zatim putovanja po Evropi, da bi se konačno skrasio u Americi. Zaboravio sam na tetkine čokolade i gurabije. Ali nikada nisam zaboravio njenu dobrotu. Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje. Tetka Zora bi nas, onako sićušna, stiskala u svoj topli zagrljaj, poput majke koja grli svoje prvorođenče. Zbog te njene roditeljske nježnosti, nju smo uvijek zvali "naša tetka", a njene ukućane - Tošići. Dočekivala bi nas, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći koja je širila blagi miris krava. Čini mi se da je uvjek nosila, jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje, te seljačku maramu iz čije su crne podloge izranjali crveni cvjetići. Mora da se tako obučena uzdigla i do carstva Gospodnjeg, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.

Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive i muze rajske krave. Otišla je da svojim grubim rukama mjesi gurabije anđelima, iste onakve kakve je spremala za nas. Kada me je pokosila vijest da je umrla tetka Zora, najprije se sjetih tih njenih, već odavno zaboravljenih gurabija. Danas, kada imam svega sem ptičijeg mlijeka, sve bih dao da još jednom zagrizem u to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera. I, dok sam gledao neku čudnu svjetlost koja treperi iznad njenog groba na Ðedovcima, zatreperih od tuge što joj nikada ne rekoh da je pravila gurabije najbolje na svijetu.

ilijas_nemanjici - 23970 - 06.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš -  ⁽²⁹⁾

Jecaji za najmilijim

Kad se pokušate prisjetiti tužnih trenutaka rata, a bilo ih je mnogo, onda vas uhvati neka jeza i počnete da gubite pamet. A kada se prisjetite tih događaja, gotovo je, ne možete se od njih više otrgnuti. Oni počnu da vam se nižu u glavi jedna za drugom. Niste do kraja ni ispričali jednu priču, a već vas pritišće druga i treća. Niste ni započeli, a već vam suze teku niz obraze. Odjednom, kao u snu, stvaraju vam se slike pred očima i sve vidite jasno, baš kao na filmu. I kao da se sve to pred vama ponovo dešava. Ne trebate nikoga da vas podsjeća, sve samo dolazi. Ne treba vam više od jednog sagovornika, pa da počnete da pričate kao da držite predavanje čitavoj masi ljudi.

A kako i nećete kada u jednom danu, u jednom satu i na jednom mjestu pogine pet boraca, sve braće i rođaci. Kada ih svih pet sahranjujete, istog dana u istom satu i na istom groblju. Kad je crkva mala da primi svih pet kovčega u svoju unutrašnjost, nego ih svih pet poredate ispred crkve. Kad u toj grupi otac sahranjuje dva sina, i dok sveštenik obavlja pravoslavni obred i posle njega držite oproštajni govor, on za svo to vrijeme kleči između dva kovčega svojih sinova, jednu ruku stavio na kovčeg starijeg sina, a drugu na kovčeg mlađeg sina pridržavajući harmoniku koju želi da sahrani sa sinom, jer je on uz istu rastao, razvijao se, i sa istom poginuo. I dok drugi građani plaču i jecaju, otac nijemo kleči kao skamenjen. A kad je obred pred crkvom završen, porodice uzimaju kovčege svojih najmilijih i nose ih do grobnica koje su za njih iskopane. Vidite samo kako se građani dijele u kolone koje istovremeno idu kroz groblje. Tužno da ne može tužnije biti!

Kad sahranjujete borca, mladića, pravog deliju, kojem ni kovčeg ni grobnica standardnih mjera nisu odgovarali nego je i jedno i drugo trebalo produživati. Kad kod grobnice pored spuštenog kovčega, dok sveštenik obavlja pravoslavni običaj i drži se oproštajni govor, svi prisutni se suzdrže i ušute, iako se prije toga čuo plač i jecaji, samo majčino srce ne može da zaćuti i u toj mukloj tišini odjednom čujete njen glas: "Jabuko moja, sine moj! "

Koje srce da bude ravnodušno?

Kad sahranjujete borca izbjeglicu koji je izbjegao iz druge opštine da bi spasio život, a poginuo na vašem ratištu. Porodica mu nije uspjela izaći, pa ga sahranjujete uz samo šest prisutnih osoba, bez ikoga od njegove bliže rodbine. Tužno, kao da ne sahranjujete čovjeka!

Kad borac, izbjeglica, pogine na Nišićkoj visoravni i treba da javite porodici, ali prvo treba da je nađete. Tragajući, nađete je u Rakovici u nečijoj vikendici, odmah uz prvu liniju prema Kiseljaku. Otac ranjen i leži nepokretan, a majka sama uz njega. Ne mogu da vjeruju da je njihov sin poginuo i neće da prihvate tu sudbinu jer je, kažu, njihov sin na bolovanju i nije na liniji. Međutim, sin je ipak otišao na liniju da pomogne saboracima i tamo poginuo.

Kad odete u stan da javite porodici da im je sin poginuo i da im izjavite saučešće, a otac kaže: "Ja tu vijest očekujem punih 500 dana. " Odmah vam kroz glavu prođe koliko je taj otac strepio za sudbinu svog sina. Otac je vjernik, a sin je bio snajperista. Stalno se plašio Božijeg suda. Otac je rekao: "Gdje god ja budem išao, nosiću i svog sina sa sobom. " Sin je sahranjen u groblju u Ilijašu, ali ga tamo više nema. Nema ga ni na Vojničkom groblju u Sokocu.

Kad se obavlja sahrana poginulog borca, jedinca, u groblju u Ilijašu koje je daleko i zaklonjeno od muslimanske linije i kad se oglasi vojnička počasna paljba, muslimani iz svoje artiljerije počnu da granatiraju groblje i okolini. Sav plač i svi jecaji prestaju, a prisutni građani se razbježe. Ipak, majka i otac ostaju uz grob ne žaleći ni poginuti pored svoga mrtvog sina.

E, koliko je samo takvih i sličnih situacija bilo!

hadzici - 70134 - 06.06.2012 : Zoka Hadžići -  ⁽²⁸⁾

Ranjavanje

Momo, Momo! Ne znam da li ga dozivam ili samo pokušavam. Momo, odbilo mi nogu! Ne znam da li glas izlazi iz mene. Pokušavam da ustanem. Rukama se odupirem o kamenje. Napipao sam lopatu, pokušavam da se oslonim o nju ali desna noga mi je teška, ne mogu da je podignem. Nečije ruke me podižu.

"Brzo, daj ga meni, na leđa, brže!"

Oko mene vidim Dragana, Momu, Boru... Na nečijim sam leđima. Nosi me uz tranše. Obuzima me neka toplota. Bol kao da umanjuje. Na trenutke gubim svijest ili zaspim.

"Jeste težak, pomozite mi!"

Preuzima me neko drugi. To mi ponovo stvara bol. Ponovo osjećam neku toplotu uz tijelo, samo mi desna noga teška iz nje mi stalno dopiru pulsirajući bolovi. Sve su jači i duži. Tranše kao da je dug kilometrima.

Na izlazu iz tranšea me spuštaju na ćebe. Dejo prilazi, izvlači mi kaiš i zateže oko noge. Ponovo me hvata panika iskrvariću, zato mi on steže nogu mora da punio krvarim. Čas sam svijestan čas u nesvijesti. Oko nas padaju granate.

"Nosite ga do puta, sad će sanitet!"

Ponesu me na ćebetu. Neko me uhvatio za šljem. Kaiš od šljema poče da me davi. Pobunim se, skinem šljem i bacim ga u šumu. Iz doline dopire zvuk saniteta.

Ležim na ćebetu. Toplota koja mi se razlijevala tijelom polako prelazi u ledenu jezu. Dolina ispod mene bolno ječi pod udarima granata koje i dalje prelijeću preko nas. Polako se podižem na laktove. Vidim iz ćebeta vire dvije čizme. O, kakva me radost obuzela tog momenta! Bože pa noga nije odbijena, obje su tu. Obje čizme! Vjerovatno sam samo teže ranjen. Sanitet staje pred nas. Izlaze Dobri i Dok. Ovaj drugi je student je stomatologije.

"Ko je ranjen"?

"Zoka" - odgovaraju mu.

"Dobro ste podvezali, nema jakog krvarenja. Dajte ga unutra".

Meni je bilo najbitnije da nema krvarenja. Smještaju me u sanitet. Bolovi postaju sve jači. Vidim pored mene sjedi Boki, ima bolnu grimasu na licu.

"Boki, gdje si ti poš'o"? - pitam ga.

"Zakačilo i mene u leđa" - odgovara.

Vidim da bulji u moje noge.

"Kako to izgleda?" - pitam ga.

Klima glavom, nešto govori što bi moglo da liči na pa eto nako. Pitam ga hoće li mi ostat noga. On odhukujei kaže:

"Hoće!"

Međutim, to je tako izgovorio da mi je bilo jasno da neće. I tog momenta sam se pomirio s tim da neću imati nogu.

Do bolnice nemamo mnogo, možda nekih desetak kilometara. Svaka rupica na putu mi pravi nesnosne bolove. Samo da izađemo na asfalt biće lakše. Ali nikako da izađemo iz šume. Vozimo se niz brdo i moram da se držim rukama jer stalno klizim naprijed. Meni se čini da putujem satima. Nalijećemo na neku rupu i to mi stvara takav bol da samo što ne izgubim svijest. Truckanje se nastavlja i bol prelazi u konstantan.

"Hoćemo li brzo?" - pitam.

"Šta da mu kažem Dok?" - čujem Dobricu.

"Ćuti i vozi, nije mu lako" - odgovara Dok.

Vrata od saniteta se otvaraju. Vidim Doka kako na nekog viče.

"Brzo, brzo, dajta ta nosila, brže" - čujem Doka.

"Šta ste ovo donijeli, samo mu treba još da ispadne!"

Vidim nosila kako lete kroz vazduh i čujem tresak. Bol mi prolazi tijelom, gubim svijest. Budim se u operacionoj sali. Oko mene sestre. Ležim na stolu. Hladno mi je sav se tresem. Sto kao da je napravljen od samog leda. Ne osjetim nikakvu bol. Sestre mi kidaju dugmad i skidaju košulju. Rasjecaju pantalone.

"Budan je!" - kaže neka od njih.

"Samo radite!" - čuje se muški glas.

Malo podižem glavu i vidim svoja stopala. Desno nekako čudno položeno po stolu. Svo je nekako tamno. Pokušavam da mrdam prstima. Ne uspijevam samo osjećam da mi to stvara bol. Pokušavam ponovo. Opet prsti ne slušaju. Sada sam sto posto siguran da ostajem bez noge. Ali neka kad može burazer sa protezom mogu i ja.

"Koja li je krvna grupa?" - čujem sestru.

"Nulta sam, nulta pozitivna." - odgovaram.

"Pazi da ti ne bi vjerovali". odgovaraju sestre u glas. Napokon se pojavljuje doktor Pejić. Meni prinose neku masku. Počinjem da pričam:

"Ja.. . tebe.. . do.. ktore.. znam, ti... ti... si rođak.. . moga kuma..."

A onda osjetim kako se polako opuštam, nekako mi lijepo i toplo.

zaboravljeni - 69844 - 27.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽²⁴⁾

Sjećanje na Momira Jeftića - Struju

Jeste li ikada žalili za nekim koga nikada u životu niste ni vidjeli ni upoznali, pa čak ni njegovo ime i prezime niste znali? Ja i jedan moj drug smo plakali kao mala djeca za čovjekom koji se na ovoj stranici potpisivao kao Struja, a da smo tek nakon njegove smrti saznali kako se on ustvari zove.

Momir Jeftić se na ovoj stranici pojavio sredinom februara 2009. godine, i na njoj je svakodnevno ostavljao svoje komentare sve do kraja maja 2009. godine. Svojim vedrim tekstovima, punim dovitljivog narodskog humora i šala na svoj račun, ovaj izuzetni čovjek je zadobio simpatije velikog broja posjetilaca ovog foruma...

Iz njegovog ličnog života smo jedino znali da on bješe rođeni Ilijašanin i da mu je žena sa Nišićke visoravni, pa je zbog toga ona za Momira bila "Šišarika". U jednom svom tekstu Struja primjeti da su mu "šišarike došle glave. "


Momir Jeftić bi veoma često navodio velike misli poznatih pisaca i umjetnika. Neke od njih postadoše i moje omiljene izreke:

Neznanje se ne može naučiti!

Bez obzira što ga gledate predeo nije ružan, možda je samo vaše oko rđavo!

Kad istina nije slobodna ni sloboda nije istinita.

Štof heroja satkan je od laži

Ponekad, kada bi pomalo pripit došao kući, Momir bi do kasno u noć pisao svoje tekstove za ovu stranicu. U takvim trenucima, kad alkohol "progovori" iz njega, Momir Jeftić bi svoj "književni stil" zamjenio sa citatima velikih narodskih umova. Neke od takvih umotvorina je i sam je iskovao:

Sebi ličim na pretis lonac, ako ne popustim onda ću eksplodirati!

I ja ću da pomognem, koliko prilike budu dozvoljavale

Da poturice ne okuse našeg vaskršnjeg jajeta i zaoblice, crkle bi!

Momir bi ponekad pisao satima, a onda bi, samo nekoliko minuta nakon što bih mu objavio neki tekst, do mene stizala poruka sa otprilike sledećim sadržajem:

"Željko, molim te nemoj objavljivati onu moju prethodnu poruku koju sam ti nedavno poslao. Znaš, danas sam dosta popio pa se bojim da svojim pisanjem nisam nekoga uvrijedio!"

Opčinjeni njegovim vedrim duhom, "Oko" i ja se dogovorismo da ga te godine u julu mesecu posjetimo u Rogatici, u koju se Struja preselio nakon Dejtona.

A onda se desi nešto jako čudno! Nakon 25. maja Momir Jeftić se potpuno prestade oglašavati na ovom forumu. Prvih par dana mi to nije bilo previše čudno jer mu se i ranije dešavalo da "odskita" po slavama i svadbama. Narod ga je volio, pa je u svakoj kući bio drag gost.

Krajem maja 2009. godine, anonimna osoba iz Rogatice ostavi na ovoj stranici poruku sledeće sadržine:

"Osoba koja se na ovoj stranici potpisuje kao Struja više nije među živima!"

Tu poruku nikada nisam objavio, jer sam mislio da se radi o nekoj provokaciji. Par dana kasnije me obuze neka čudna slutnja pa zamolih Oka da nazove porodicu Jeftić i provjeri zašto se Struja više ne javlja. Ubrzo nakon toga do mene stiže tužna vijest da je naš dragi Momir Jeftić doista preminuo.

Jednog vrelog julskog dana, ljeta gospodnjeg 2009. godine, umjesto na kafu i meze u poštenoj kući Momira Jeftića, Oko i ja završismo na Gradskom groblju u Rogatici. I dok je vjetar neprekidno gasio svjeće, mi smo nijemo stajali ispred ne tako davno iskopane humke i drvenog krsta na kome je pisalo Momirovo ime. Uhvatih Oka kako plače, a pošto je plakanje zarazno, opustih se i ja te suze udariše kao da upravo sahranjujemo nekoga najrođenijeg...

Kafu smo ipak popili, ali ne kod Strujine žene "šišarike" već kod njegovog brata, takođe velikog lafa, za koga mislim da se zove Neđeljko. Momirova udovica bješe negdje otišla, a zbog njegovih tekstova na ovoj stranici meni pomalo i laknu što je nisam upoznao!

Međutim, nešto kasnije sam se telefonom čuo i sa gospođom Jeftić i ona izrazi žaljenje što nije imala priliku da nas upozna. Nakon razgovora sa njom ispostavi se da je naš dragi Momir Jeftić bio objektivan u svemu izuzev u pogledu vlastite žene.

U godinama koje slijede, iz škrtih komentara boraca Ilijaške brigade, upoznao sam Momira Jeftića mnogo bolje nego za vrijeme njegovog života ovozemaljskog. Postalo mi je jasno da Struja nije želio da piše o svom učešću u ratu, a ispostavilo se i da je imao mnogo toga da kaže. Primjera radi, jedan borac Ilijake brigade pomenu da je Struja bio u posadi koja je negdje kod Olova napravila herojski podvig kada je, rizikujući svoje živote, iz neprijateljskog okruženja uspjela da izvuče naš tenk. Saznadoh i to da je naš Struja bio vozač te čelične grdosije, koju je uspio da spusti niz neprohodne gudure obrasle mladim drvećem.

Ova, a i mnoge druge priče, stvoriše u meni sasvim drugačiju sliku o Momiru Jeftiću - borcu, vitezu, junaku...

Struja je na ovom forumu objavio 48 komentara. Od njega sam primio bar još toliko poruka privatne prirode, koje sam na na njegov zahtjev izbrisao.

Kako "Vogošćanin Pravi" reče, Momir Jeftić je bio čovjek koji se rijetko sreće i još teže zaboravlja. Zbog toga, ukoliko ikada u Virtualno groblje budem dodavao i srpske borce koji su umrli nakon završetka rata, Momir Jeftić će svakako biti među prvima!

Momire Jeftiću, neka ti je vječna slava i hvala milom Bogu što sam imao čast da te upoznam, ako ne uživo ono bar preko interneta!

razmjena - 69683 - 22.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽²³⁾

Zločin nad zločinima - sloboda kretanja

U zapadnim zemljama se mnogo insistira na slobodi govora, pravu svakog normalnog čovjeka da kaže što misli i osjeća. Ovo i jeste jedno od osnovnih prava svakog ljudskob bića, i države u kojima nema ovih sloboda ne zaslužuju nikakvo poštovanje.

Međutim, sloboda kretanja, tj. pravo svakoga da ode gdje želi je još veća i važnija sloboda, koja se u savremenim civilizacijama podrazumjeva pa se o njoj mnogo i ne govori.

Uprkos tome, čak ni UNPROFOR i njegovi naredbodavci, u Bosni nisu poštovali ovu slobodu. Za razliku od Republike Srpske, iz koje su muslimani (uglavnom) mogli da idu gdje god hoće, muslimanske vlasti nisu dozvoljavale napuštanje Sarajeva i ostalih gradova.

Da je kojim slučajem Zapad insistirao na ovoj slobodi broj civilnih žrtava u prethodnom ratu bio neuporedivo manji!

Zahvaljujući propustu Zapada, ratni huškači i profiteri u Bosni su izmislili novu "industrijsku granu" - trgovina ljudima!

I na srpskoj, i na muslimanskoj strani su postojale organizacije poznate pod nazivom "Razmjena" koje su i najveća sramota prošlog rata! Čak sam i ja sa njima imao jako bogato i neprijatno iskustvo.

Poznati su mi slučajevi gdje su pojedine porodice prodavale stanove i kuće da izvuku nekoga iz Sarajeva. Profit koji je donosila trgovina civilima je bio ogroman, pa su ovaj biznis kontrolisale najviše vlasti sve tri zaraćene strane.

Veoma često je i UNPROFOR je bio posrednik u razmjeni, pa su njegovi pripadnici jako dobro zarađivali.

Da je kojim slučajem Zapad insistirao na slobodi kretanja, broj žrtava u prethodnom ratu bi bio bar za 30% manji! Međutim, UNPROFOR u Bosni je slijepo podržavao muslimansku politiku, koja je bila bazirana na prinudnom očuvanju multietničosti u Sarajevu.

Mnogi tvrde da je Sarajevo bio "otvoren grad" njega bi napustili i Srbi i muslimani!

zepa - 70368 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks -  ⁽¹⁸⁾

Žepa i stradanje kolone (8)

Dan je polako odmicao. Preko veze smo dobili vijest da će jedna grupa vojnika sledećeg dana krenuti ranom zorom nama u susret i da ćemo se izvlačiti. Oni će ići iz istog pravca kojim smo i mi došli a mi treba da idemo nazad prema njima. Naš "spasitelj" nas vrlo mudro upozorava da moramo dobro paziti kada dođe do susreta sa našima, da se ne bi međusobno poubijali.

Tenkovi su bili beskorisni. Jedan je ulazeći u klanac udario sa cijevi u neku stijenu i ona se iskrivila. Pored toga, imao je i problem sa kupolom. Drugi je već prvi dan pokušao da pređe preko balvana, dobio je klizanje i kontrapaljenje. Tenkisti traže ručne bacače jer žele da ih dokrajče. Transporter gusjeničar je u redu. U njemu su još uvijek oni "hrabri ljudi" koji ni danas ne izlaze iz njega, nego sjede unutra i bespomoćno čekaju da ih neko bezbjedno preveze na sigurnu teritoriju.

Pojedini borci ispoljavaju negodovanje jer ne žele da idu nazad istim putem. Boje se da će im se desiti isto. Ja sam se iznervirao i počnem da vičem na njih:

"Da smo ovako spremni ušli ovdje ne bi nam se ništa desilo, ama baš ništa. Ljudi moji, sada idemo nazad i znamo čime raspolažu, oni izgleda nemaju nikakvo teško ni automatsko naoružanje, čak ni jednu bombu nisu bacili, pa čega se bojite. Evo, ovdje smo u okruženju već drugi dan i niko na nas više ne puca, gađaju nas balvanima i stijenama. Ma dajte, osvjestite se. Puške u ruke i naprijed, sad je došlo naših pet minuta."

Naš "spasitelj" mi prilazi i kaže da se smirim jer ko hoće živu glavu na ramenima ići će sa nama, a ko neće neka mu je dragi Bog na pomoći. Jednostavno odustanem, ne vrijedi, neki su se jednostavno prepustili.

Dolazi i sledeća noć. Uglavnom prolazi mirno. U toku noći su par puta nešto zakolutali prema nama. Dok sam spavao, začuo sam da se nešo koluta prema meni. Onako bunovan, ne znam zašto ali uhvatio sam golim rukama tu neku loptu. Držim je i okrećem. Ona kao da je od neke slame, ili šta je već. Iz te lopte varniče neke iskre, izlijeću i padaju po mojim šakama. Pogledam dole prema koloni, i bacim ovu čudnu loptu između balvana i podnožja brda a zatim povičem:

"Pazi dolje!"

Ta čudna naprava je pukla, eksplodirala, ali ne jako. Ozlijeđenih nije bilo. Pitaju me šta je to i ko baca te bombe. Mrak je i ne vidimo se dobro. Odgovaram da je došlo odozgo, sa vrha klanca. Na nekim djelovima naše kružne odbrane se malo i pripucalo, ali ništa značajno. Ponovo tišina. Umor i san rade svoj posao.

Sviće. Ranom zorom se prolomi čudan zvuk granate. Jedna pa zatim druga u razmacima od po minut dva. Ovo su maljutke 100%. Rakete sa ručnim navođenjem. Po detonacijama ocjenjujemo da pogađaju nešto na desnoj strani klanca, ne tako blizu nas. Neki pričaju među nama da se desnom ili donjom stranom klanca prošlu noć čulo kao da ide mnogo ljudi, stoke ili šta već. Kažu teško je bilo procjeniti jer nije baš bilo ni blizu. Mora da su vidjeli naše da dolaze pa su se dali u bijeg. Ali od svega toga ko zna šta je istina a šta nije. Uglavnom artiljerija dejstvuje sve češće i bliže. Naš "spasilac" navodi artiljeriju preko veze da se ne bi desilo da udare po nama.

Naredba je pokret, izvlačimo se. Nešto vozila koje je još uvjek bilo u voznom stanju pokrenuto je. Ponovo se nalazimo pred brisanim prostorom i opet ga treba preći. Na samom izlazu iz šume zaprepašćujući prizor. Mrtvi leže na obje strane puta. Ima ih i po sredini puta. Nailazimo i na napola izgorjele leševe. Crvi izlaze iz tijela, koja zaudaraju tako snažno da smo svi povraćali zbog toga. Više nas nije interesovalo šta se događa okolo. Dozivamo se među sobom i dogovaramo da kupimo sve leševe i da nikoga ne ostavljamo. Tako smo i uradili. Dižemo ih na kamione, neki se raspadaju... Ne mogu da vjerujem da za samo tri dana ljudsko tijelo može da tako satrune. Bože dragi, šta li su ovi ljudi preživjeli?

moje_price - 2242 - 13.10.2005 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽¹⁶⁾

Davno izgubljeni prijatelj

Prije par dana mi se javio neki Željko iz Užica. Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985. godine. Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika. Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj. I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.

Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće. Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva. čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.

U mislima ređam imena vojnika iz moje čete. Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života. Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.

Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag. Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.

"U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju života, čija žetva bi ti mogla donijeti i slavu. Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje "akumulatore" i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije. Nisi me u potpunosti upoznao sa svojom životnim planovima, pa ne znam na koja vrata ćeš da udariš tim tvojim "tajnim" oružjem, "zamajnim ovnom" kojeg ponosno nosiš na ramenima kao dar majke prirode. Ubjeđen sam u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata i da ćeš ostati u analima tvoje mjesne zajednice bar desetak godina. Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član nekog kućnog savjeta. Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica. Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima. Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod u kome si služio. Međutim, kada ti kosa pobjeli, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, rado ćeš se sjećati svoje mladosti i vojnika u plavim uniformama. Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu. I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će lagano da ti ti zatreperi... A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana. Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem. Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu. Ne ljuti se, zezam se. Želim ti sve najbolje u životu, a posebno puno sreće i djece. Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka. Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda..... Zeljko Tomić & sin"

P. S. Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu. Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci. Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti. Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu. Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.

P.S. U životu ni ja nisam prošao ništa bolje od Željka. Moj prvi roman još uvijek nisam napisao, a ukoliko to i uradim u njemu će biti opisano mnogo više idiota nego što sam pretpostavljao.

cekrcici - 70148 - 07.06.2012 : Delija Zvornik -  ⁽¹⁶⁾

Napad na Čekrčiće

Ko zna koji je dan ofanzive, više ih i ne brojimo, a kuće, kupatila, sapuna i brijača se više i ne sjećamo kako izgledaju. Strano smo umorni, iscrpljeni i nenaspavani. Ipak, odlučni smo da odbranimo liniju jer ako mi puknemo neće ih niko zaustaviti sve do Sarajeva.

A grmilo je, majko moja mila, tuku iz svih mogućih oružja pa mi nije jasno odakle im sva ta silna artiljerija. Čučimo u rovovima, zabili glavu u zemlju i moli Boga da te ne pogode. Od silne muke izvrćemo stvari na šalu, te moj saborac Rajčika kaže:

"Kako nas samo tuku ovako goloruki i nenaoružani, šta će tek biti kada se dokopaju kakve artiljerije i džebane!"

Užasna paljba ne prestaje. Minobacači, haubice, pamovi, patovi osuše po nama, tenk sa Visočice izvrće rovove. Lično sam gledao kako direktno pogađa rov u kome je bio moj komšija Željko i par Zeničana. Pomislih gotovi su sigurno! Od rova je ostala kamara zemlje i balvana - ipak izlaze nekako žuti od ilovače, prašine, krv im curi iz ušiju popucali im bubnjići, teturaju se i nemaju pojma gde se nalaze ali živi su.

Artiljerija popušta, što je znak da stiže pješadija. Trčimo u tranšeje. I oni su omudrali, nisu više kao prvih dana kada su išli direktno na cijevi uz "Alahu ekber." Sada se oprezno šunjaju kroz šiblje i visoku travu privlače se, ali mi smo spremni.

Na scenu stupa naša artiljerija. Plotuni iz haubica, minobacača nemilice šaraju po njivama ispod Komina, po Usijeli, prave dar-mar u muslimanskim redovima. Imao sam utisak da ni mušica ne može da prođje, ma kakva mušica, da je cijeli korpus krenuo na nas tu ne bi bilo prolaza. Do tada nisam ni znao kako ubojito dejstvo imaju PAM-ovi, prosto nisam mogao da vjerujem sa kojom lakoćom režu stabla šljive i tanjeg drveća. Bože moj, pa kada ovi misle da stanu? Napadaju u talasima, prvo artiljerija par sati a onda pješadija i tako u krug. Oko nas hiljade čaura, praznih sanduka od municije, prosto se divim onim momcima što nam dopremaju hranu i municiju kako su živi jer mi se čini da nema metra a da nije pala granata. Gubici na njihovoj strani su strašni, a pogotovo prvih dana kada su izašli na čistinu i pa ih je poklopila naša artiljerija i napravila užas. Mrtvih i ranjenih ima i kod nas, poginulo je par Zeničana, mnogo hrabrih momaka, neka im je vječna slava i hvala. Ja sam lakše ranjen u ruku, zakačio me geler ali ništa strašno. Jedemo kada možemo, čiča koji nosi hranu došao i plače ko kišna godina. Kaže da mu je granata ubila kobilu, žao mu kaže bolje da je i njega pogodilo, gledam ga ovde ljudi ginu ko mušice a on plače za kobilom. E majko moja mila, svašta ćeš vidjeti!

Konačno, poslije ko zna koliko dana, "milion" granata, mina i metaka napadi počinju da jenjavaju. Izgleda da su i muslimani oladili malo a kako i ne bi. Teške su vrućine i par leševa ispred naših rovova već užasno smrde, ne možeš opstati čekamo noć da ih se riješimo.

Kažu da su ključnu ulogu odigrale haubice sa Paljeva. Par granata iz 155-ca je zveknulo negdje kod neke stjene gdje su se okupljali muslimani i da su napravile strahote neviđene. To je bio znak da je uzalud ići i ginuti.

Sjedim u rovu i razmišljam koliko je tu bilo izgubljenih života. Sve su to nečija djeca, braća, muževi... Kažu da je rijetko koji Visočanin poginuo, sve su to bili nesretnici iz Istocne Bosne - Srebrenica, Goražde, Foča... Nisu ni znali gdje su ih poslali.

Bješe mi drago što se završilo, valjda neće biti više. Ipak, grdno sam se prevario jer tek je bila 1992. godina...

zepa - 70284 - 12.06.2012 : Sarajlija Grand Forks -  ⁽¹⁴⁾

Žepa i stradanje kolone (2)

Vrijeme je tih dana bilo fenomenalno. Boravili smo na turističkoj ravni pod šatorima. Bilo nas je sa svih strana Sarajeva, uglavnom Srbi koji su izbjegli iz grada. Naravno nije nas bilo ni blizu koliko Paljana. Bilo nam je dozvoljeno da odemo kući na sat vremena, međutim ko je bio pametniji parkirao je svoja kola malo niže ispod logora i bježao kući kada god bi se za to ukazala prilika. Kao sto sam i naveo, neki pametnjakovići SU postavljali neka svoja pravila pa nema ni kući.

Što se ostalih aktivnosti tiče, donešena su nam dva Brovinga pa su nas obučavali kako se sklapaju i rasklapaju, ali se to odnosilo samo na pojedince "odabrane". Nas iz Sarajeva nisu baš gotivili, stalno nam je prebacivano da smo isti kao i oni zeleni u gradu. I postavljalo se pitanje šta ćemo mi tu sa njima i već su nas pojedini kreteni nazivali "izbjeglicama". Nama to nije smetalo, čak nam je to bilo i zabavno.

Uveče, kada padne mrak, okupljali smo se ispred šatora i međusobno razmnjenjivali životne priče: ko je gdje radio, kako je ko izašao iz Sarajeva, šta se dešava na frontu i tako dalje. Oni najbučniji su sebe predstavljali kao neke vitezove. Pričali su kako su na muslimanskim sjelima prevrtali stolove, povlačili noževe, tukli se sa po tri-četiri čovjeka itd. Za nas iz Sarajeva sve je to pomalo zvučalo smiješno i neistinito, kontamo ko su ovi, al' su zajebani.

Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve dosadnije. U logor na Turističkoj ravni dolazi jedan major i njegov brat sa još jednim čovjekom. Ni ovom prilikom neću pomenuti njihova imena, ali oni koji su bili tamo lako će prepoznati o kome je riječ.

Majorov brar nam priča priče kako je bilo u Hrvatskoj. Par dana nakon njihovog dolaska, major i njegov brat sa još par pametnjakovića odlaze u izviđanje nekog terena. Među borcima se počelo pričati da negdje idemo, ali niko nije imao pojma gdje.

Svanulo je predivno jutro. Doručkuje se, jedni su bili mrzovoljni a drugi veseli. Šta da se radi, tako nam je kako nam je! Jedni kažu dobro je, jer ne idemo po linijama i ratištima. U hotelu ispod Turističke ravni, mislim da se zove hotel Turist, došla je velika grupa vojnika. Bili su dobro opremljeni, sa uniformama i naoružanjima. Kad ih gledaš ne znaš koji je od kojeg izgledao jači. Svi su imali sportske figure, mišićavi, kratko ošišani i uglavnom ćute. To su bili Arkanovi Tigrovi. Pitamo se sta li će oni ovdje, ali niko nije ništa znao jer mi obični borci smo uglavnom o svemu bili zadnji obavješteni. Jedni pričaju da se sprema napad na Sarajevo, a drugi da su Arkanovci samo u prolazu i da već sutra odlaze.

Sledećeg dana je proglašen zbor. Pravo smo postrojeni mirno, pa onda pozdrav komandantu, a kada smo dobili na mjestu voljno obavješteni smo o izvidnici i njihovim rezultatima. Isli su u neka sela desno od Han Pijeska. Rečeno nam je da idemo na neki Zlovrh da preuzmemo repetitor od vojnika koji još uvjek služe JNA i oni treba da se vrate svojim kucama a mi da ostanemo na tom repetitoru koji je veoma važan zbog svog položaja i veze. Kažu da je veoma važan za održavanje radio veza između srpskih položaja. Po riječima "pametnjakovića" bila je to zadnja riječ tehnike. Dalje nam je rečeno nam je da se pre tog Zlovrha nalazi i veliko muslimansko selo, ali da su oni bili tamo i uspostavili dogovor sa njima i da mi možemo da idemo da našim vojnicima odvezemo hranu, vodu i gorivo i da će jedan dio nas ostati na tamo da obezbjeđuje repetitor a ostali će se vratiti nazad.

Meni je sve ovo zvučalo jednostavno i sigurno. Jedan od boraca je upitao:

"A šta ako oni ne ispoštuju dogovor?"

Odgovor na ovo pitanje je bio da će muslimanima sela biti sravnjena ukoliko ne bude kako je dogovoreno. Nakon toga je major počeo da priča o ratu u Hrvatskoj i pokušao je da nam dočara kako izgleda prava borba, haos, krv na sve strane... Nikome se ne smije vjerovati sa suprotne strane!

Major nam je objašnjavao da u ratu ima takvih fanatika da oni znaju da svežu eksploziv za djete i pošalju ga prema srpskim vojnicima. U tom slučaju ako se ne likvidiraju oni koji imaju svezan exploziv oko sebe ode sve bestraga. Govorio nam je da ćemo možda u ratu biti primorani da likvidiramo takve osobe.

Među borcima zavlada komešanje. Ljudi se počeše buniti, viču i deru se, kažu da ih odmah možeš voditi u aps ali oni ne mogu da ubijaju žene i nejač, čak i ako je za njih vezan eksploziv. Pokusavaju da nas smire, kažu da to ne shvatamo bukvalno jer oni samo navode najgore moguće varijante. Situacija se polako stišava.

Neko postavi pitanje kada kređemo na Zlovrh. Oni ne žele da nam kažu tačan dan i vrijeme, ali su napomenuli da smo mi pod šatorima upravo zbog toga što se može desiti da krenemo u bilo koje vrijeme. Kamioni sa hranom, vodom i gorivom su već bili tu.

Prošlo je pola noći, neka tišina se uvukla među nas, kao svi spavamo ali u stvari svi smo bili budni. Oko jedan sat po ponoći dobismo naredbu za pokret, zborno mjesto i ukrcavanje na kamione. Bilo je interesantno posmatrati vojnike kako tumaraju po mraku, jedni su već bili spremni, drugi psuju jer ne mogu da nađu svoje stvari, treći su bili pospani itd.

Bližilo se svanuće tog kobnog četvrtog juna...

Ukrcavamo se na kamione, a kada je kolona formirana dobijamo naredbu za pokret. Pod ceradama lebde pitanja: "Gdje li idemo? Kad ćemo nazad? Gdje li je to?"

Polako je svitalo. U Mokrom je bio nekakav zastoj. Mi sjedimo pod ceradama i ne znamo šta se dešava. Čuju se zvuci jakih motora, i mi predpostavljamo da su tenkovi. Jedni kažu da su tenkovi mnogo bučniji i da su ovo nekakvi transporteri. Nakon sat vremena čekanja konačno krećemo dalje.

Stižemo u Han Pijesak, a potom skrećemo desno, nakon što smo prošli dvije-tri zgrade. Vozimo se dalje ali više nije udobno sjediti na drvenim klupama kamiona jer smo sišli sa asfalta.

Nakon nekih pola sata vožnje od Han Pijeska, zaustavili smo se da se malo odmorimo. Silazimo sa kamiona čisto da protegnemo noge. Iz suprotnog pravca dolazio nekakav Tamić natovaren sa frižiderom, šporetom, nekakvom vitrinom. U kabini nekakav čovjek sa ženom, koji nam govori da ne idemo dalje jer ni jedan nećemo živu glavu izvući. Kaže nam da se muslimani već odavno spremaju za nas. Ja se pitam šta je onda naša izvidnica radila i kakav je to sporazum postignut. Mi idemo tamo a ovi ljudi bježe. Izgleda da će biti svašta!

Neko od ovih naših "pametnjakovića" je razgovarao sa ovim čovjekom, a zatim Tamić nastavlja u pravcu Han Pijeska. Nazivam ih pametnjakovićima jer mi je postalo jasno, kada sam sve to preživio, da su nas upravo oni uvukli u taj pakao. Lokalne gazde i face, njima je bilo samo do sticanja ugleda i činova, a nama do slobode i naših domova. Nikada mi neće biti jasno šta smo mi sa Pala tražili na Žepi! Rat je, pa daj da branimo naše domove, a ne da idemo na nekakve repetitore po nekim vukojebinama.

Kolona je ponovo krenula. Susret sa ovom porodicom je u nas unio nemir. Dolazimo na nekakvu ravan, okolo visoke omare svezale za nebo. Par ti velikih omara je bilo odsjeceno i poprijeceno po putu , ne može se dalje. Naredba je da se siđe sa kamiona i obezbjedi okolina da bi ljudi sa motornim pilama presjekli omare i uklonili sa puta. Tek tada sam silazeci sa kamiona i trazeci zaklon vidio kolika je kolona. Šta je ovo pomislih, pa tu je i tenk, prage, transporteri, a vojske ima doista mnogo.

Iznenada, odjenu pucanj. Ljudi su polijegali na zemlju i niko ne smije da mrdne. Čvjek koji je držao motorku u rukama poče da se smije i kaže:

"Hajde ljudi ne bojte se već recite ko je pucao. Mora da je neko nehotice, u strahu opalio metak!"

Među nama nastade smijeh, a neko prokomentarisa naglas kako smo smotani.

Ono što nisam znao u tom trenutku jeste da niko od nas koji smo bili u toj koloni na taj krvavi četvrti juni, nije nikada učestvovao ni u kakvim borbenim dejstvima ili okršajima.

znanje - 21312 - 10.04.2009 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽¹¹⁾

Bosanski konzulat

Širom "šara zemaljskog" rasute ambasade i konzulati ponekom još uvijek drage Bosne i Hercegovine. U njima zasjeli polupismeni političari i njihovi genetski naslednici, i u pečalbi predstavljaju "našu" zemlju koja još samo na papiru postoji.

Vjerujem da je konzulatski baštovan bio inspirisan kvalitetom bosanskog kadra kada je potkresavao rastinje oko zgrade. Nije mi poznato da li je baštovan Srbin, ali sam se cijeli dan zadovoljno smijao njegovoj umjetničkoj kreaciji. Uživajte i vi!

moje_price - 19343 - 02.11.2008 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽¹¹⁾

Za šaku dukata

U godinama pred Drugi svjetski rat život na Romaniji je bio jako težak, pa je imati malo značilo mnogo jer drugi nisu imali ništa. U kući Ljubinog oca je bilo nešto dukata, koje su Renovice iz Gazivoda generacijama otkidale od siromašnih ljetina i plodova njegovanih u krševitim baštama, zalivanim znojem isto onoliko koliko i vodom. I svaki bi predak od svojih usta odvojio sve što pretekne kada se nahrane uvijek gladna djeca, da bi kupio poneki dukat i u domaćinske kuće poudao svoje kćeri.

Kada su svatovi poveli Ljubu za Luku Tomića iz Podromanije, njeno djevojačko ruho je krasilo devetnaest zlatinih dukata. I dok se kočija, u pratnji stasitih konjanika, kotrljale Glasinačkim poljem, buljili su prolaznici u prelijepu Ljubu, i njene zlatnike što su ponosno zveckali na njenim grudima. Na dan vjenčanja kuća Stojana Tomića je bila otvorena za sve goste, zvane i nezvane. Došli su na svadbu njegovog sina Luke, da se najedu i u kolo uhvate, i Srbi i muslimani, dobronamjerni ljudi ali i dušmani. I niko Od njih nije mogao da odlijepi oči sa zanosne Ljube, mnogi od njih priželjkujući da i njihove kćerke budu tako lijepo okićene na dan udaje...

_* ^* _* Par dana pred Božić 1942. godine, jedan od komšija iz susjednog sela Nevoseoci, dovede u Podromaniju nekoliko ustaša iz zloglasne goraždanske Handžar divizije. Upadoše u Stojanovu kuću sa namjerom da otmu dukate koje je imala Ljuba. Nakon bezuspješne premetačine domaćinstva, ustaše počeše da tuku Stojanovog brata Pera koji tu dođe da zaštiti Milku i Ljubu, jer to bješe bratova dužnost kada u kući nema muške glave.

Nakon višečasovne torture, ustaše izvedoše Pera i Milku pod jednu trešnju a Ljubi ponoviše svoje zahtjeve: da im preda dukate ili će strijeljati njenu svekrvu i svekrovog brata. Međutim, Ljuba ponovo odgovori da nema dukata, te dušmani ubiše Milku i Petra, a nju natjeraše da ih pokopa pod tom istom trešnjim. Ljubu su poštedjeli jer su namjeravali da se vrate, ili su se možda bojali da će partizanska jedinica njenog muža Luke da napravi pokolj u Nevoseocima.

Tomići iz okolnih kuća su nemoćno posmatrali šta se dešava. Nisu mogli da im pomognu, jer bi ih zadesila Milkina i Perova sudbina. Kada se ustaše raziđoše, silan narod se sakupi u dvorištu da oplakuje Milku (rođenu Cerovina) i Petra Tomića. Kuknjava žena je odjekivala Podromanijom sve do kasno u noć.

Nakon tog krvavog januara 1942. godine, u kome je na kućnom pragu nastradalo još petnaestak Tomića, otisnulo se stanovništvo Podromanije u zbjegove. Ljuba krenu za njima, ne razdvajajući se od svojih dukata. Međutim, kada neko pokrade zlato jednoj porodici iz zbjega, Ljuba odluči da polovinu svojih dukata zakopa ispod jednog stoljetnog hrasta koji je dominirao tim područjem. Pred kraj rata, partizani, da bi istjerali četnike is šuma, zapališe Romaniju te u silnoj vatri nastrada i hrast, čuvar Ljubinih dukata, koje ona više nikada ne nađe.

Preostale dukate Ljuba sačuva, te ih nakon rata odnese u Lazarevo, gdje su njeni ukućani kolonizirani. Pozajmljivala ih je mladim djevojkama, da se kite sa njima za svadbe i igranke. Vojvođanska zemlja biješe rodna, a Tomići dobri poljoprivrednici, pa Ljuba kupi još devet dukata sa namjerom da za svoje unuke, od kćeri Nevenke i sina Miša, ostavi isto onoliko dukata koliko je dobila od oca.

A uveče, kada bi ugasila svjetlo i krenula na spavanje, Ljuba bi iz tišine svoje sobe zamišljeno gledala u plodne banatske bašte. Jer kad bi utihnuo plač djece i smijeh najmilijih, vaskrsnule bi pred njom uvijek iste slike iz prošlosti koje su je tjerale da se zapita da li bi Petar i Milka još uvijek bili živi da je ustašama dala tu njenu šaku dukata.

borci - 69623 - 21.05.2012 : Max Sarajevo -  ⁽¹¹⁾

Žalosno, ali istinito

Ponekad na ovom sajtu pročitam i neka prepucavanja i u te polemike se uopšte neupuštam, nisu moj nivo. Smiješne su da danas čak toliko godina poslije rata postoje ljudi koji radikalno gledaju u prošlost. Znam dobro da onaj koji nema prošlosti nema ni budućnost. Ali mene interesuje šta možemo uraditi danas, za da bi nam sutra bilo bolje...

Ja sam uvijek za tu varijantu da gledamo u budućnost, ako smo mi bili glupi i ubijali se međusobno za neke ideale hajde da vidimo šta možemo uraditi za našu djecu. Je li i ona trebaju da se mrze i da se ubijaju radi bogaćenja nekih lijevih jajara.

Koliko nas nebitno na kojoj starni živi na rubu egzistencije, borimo se da prehranimo svoju porodicu, a truhnuli smo po linijama, pucali jedan na drugog, ubijali ili čekali kada ćemo biti ubijeni, šta smo dobili???? Ovo je pitanje za sve nas.

I ja sam za to da se svi oni koji su ubijali mimo prve linije kazne. Oni koji su ubijali nedužne strace, žene, djecu.

To su mogli raditi samo oni majmuni koji nisu imali petlje biti na prvim linijama i u prvim ešalonima , nego da bi se dodvorili ili nekome iz političkih vrhova uvukli u guzicu, a najviše i zbog ličnog ega da bi se njihovo ime proćulo kao opasni likovi. Danas toliko godina poslije svega se vidi da su to bili samo jazavci, dupelizci, obićni miševi, jajare.

Takvi ljudi danas nemaju tema o ratu kao mi. Njima smeta ovakvo naše komuniciranje. Oni bi kao i njihovi mnetori najviše volili da mi pišemo koliko mrzimo jedan drugog, kako jedan drugom psujemo, kako jedan drugog trebamo klati itd...

Drago mi je da ovako preko ovog sajta, a zahvaljujuči g-dinu Željku možemo razmjeniti mnoge informacije, pokušati pronači nestale, pokušati koliko toliko razumjeti jedan drugog jer previše je ovih koji nisu ni osjetili šta znači rat, kada gledaš kako ti na rukama umire da li protivnik ili neko tebi blizak, a nemoćan si da pomogneš, to su slike koje se koliko god želio ne mogu izbrisati.

Volio bih da poruka ovog našeg pisanja ne bude mržnja, da se nastavimo i dalje mrziti, prepucavati ko je bio hrabriji i bolji vojnik, svako od nas koji napiše da na bojnom polju nije imao poraza laže.. ako je izgubio samo jedan ljudski život to je veče od poraza.. .. .. . Sve se može nadoknaditi osim ljudskog života.

Volio bih da poruka mlađim generacijama bude da rat nikome od nas ratnika nije donio ništa dobro, da se više nikad i nikome na ovim prostorima nedogodi to što se dogodilo nama, jer mi svi koji smo bili aktivni učesnici rata, ovdje mislim na nas one koji pucasmo jedni na druge danas smo negdje na marganinama ljudskog društva... Izgubismo najljepše godine svog života, zadobismo rane po tijelu, ostadosmo invalidi, obolismo... I na kraju, 95% nas živi na rubu siromaštva!

Mnogo pozdrava
Max

kultura_komentari - 24754 - 09.08.2010 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽¹¹⁾

Šta je srećan život?

Nedavno mi jedna priljateljica sa Sokoca prenese komentar člana moje porodice koji tvrdi da "Željko nije loš, ali ne zna da živi". Zamislih se malo nad tim njegovim komentarom, i evo šta po tom pitanju imam da kažem:

Kada bismo anketirali sve ljude ovoga svijeta po pitanju smisla života, definicija sreće i uspješnosti, mislim da bi dobili isto toliko odgovora. Jer, ono što jednog čovjeka čini srećnim, drugome je nebitno.

Nekada davno neko je rekao da "Čovjek je sam kovač svoje sreće. " Tako na primjer, ne krivite druge što ste rođeni u Bosni, što se Jugoslavija raspala, ili što Bosna ne funkcioniše kao država. Krivite sebe što ste to dozvolili, ili što u pravom trenutku niste donijeli odluku pa digli sidro i odete preko crte.

Vaš život i vaša sreća su u funkcionalnoj zavisnosti od niza odluka koje donosite u svom životu, pa ukoliko padnete na bilo kojoj od njih vaše postojanje na ovoj planeti može više ličiti na pakao nego na sreću. Ne želim da vam na ovom mjestu namećem o kojim se to odlukama radi, jer svaki pojedinac se sukobljava sa različitim životnim problemima pa taji mora i da donese različite odluke. Ipak, na ovom ću mjestu navesti par narodnih umotvorina, pa ako ste iole pametni, shvatićete o čemu govorim: "Budalu niti jebi, niti kući vodi", "Budala živi gdje hoće a pametan gdje mu je dobro", "Bolje biti zadnji u gradu nego prvi u selu", "Pametan se uči dok je živ pa opet lud umire", "Ko radi ne boji se gladi", ""Rad je stvorio čoveka i on ga održava u živiotu"...

Moram priznati da još uvijek nisam pronikao u "filozofsku" misao starijeg člana moje porodice koji tvrdi da " Željko ne zna da živi", ali pretpostavljam da je mislio da bi on znao mnogo bolje da troši moj novac - samo da je na mom mjestu.

Po tom pitanju bih želio da kažem da novac nikada nisam rasipao, valjda zbog toga što me materijalno nikada nije fasciniralo, pa u životu ostadoh skroman, baš kao što to i Svetosavlje propovjeda. Ne razumjem ljude koji tvrde da su religiozni a halapljivo otimanje od drugih. Za razliku od njih, ja pokušavam da i ono, što zaradim poštenim radom, podijelim sa onima koji imaju mnogo manje od mene. Priznajem da nisam nešto posebno darežljiv prema vlastitoj djeci jer sam već odavno shvatio da "pare kvare čovjeka" i da su djeca iz siromašnih porodica daleko uspješnija i bolja od djece koja su rasla uz skute svojih bogatih roditelja.

A kada umrem, bilo bi mi draže da me jedan čovjek upamti po dobroti nego milion njih po zlu! Bilo bi mi draže da iza sebe ostavim jednu dobru knjigu nego hiljadu materijalnih dobara: kuća, vikendica, automobila...

U očima jednog čovjeka nečiji život može da bude pogrešan, možda čak i besmislen. Međutim, u životu je sve relativno, pa čak i pojam sreće. Zbog toga, nemojte nikada da kritikujete nekoga zbog njegovog načina života, izuzev ako je vaš život usko povezan sa njegovim. U životu niste mogli da birate brata i sestru, oca i majku i nažalost djecu - njih vam je Bog dao onakve kakvi jesu. Sve ostalo je stvar pogrešnih odluka.

I na kraju, molim vas da drugima ne namećete svoju viziju uspješnog života. Pustite ih da žive onako kako hoće, tj. kako oni misle da treba. Sreća ne dolazi u jednom pakovanju, i postoji jako mnogo stvari koje ljude čine srećnim!

vogosca - 20568 - 10.02.2009 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽¹⁰⁾

Politika je kurva

Nedavni komentari o Joji i Koprivici me natjeraše da malo razmišljam i o politici i njenim sudionicima na tim našim nesrećnim prostorima.

U prethodnom ratu je bilo mnogo nepotrebnih pogibija u dubokoj pozadini. Povodi za takva ubistva su bila razno-razni: alkohol, borba za vlast, prisvajanje materijalnih dobara, kriminalne aktivnosti, a bilo je dosta i ubistava političke prirode. Mogao bih ja mnogo da napišem o Danilu Veselinoviću, Risti Ðogi, Nikoli Koljeviću i mnogim drugi uvaženim ličnostima ali ovom prilikom želim da se ograničim na područje Vogošće.

Političari poput Joje i Koprivice su imali mnogo teži zadatak od mnogih drugih u regionu, pa me zbog toga i ne čudi što su poklekli i oprljali svoje ruke tako da ih više ni Miljacka ne može oprati. Iz istog razloga je i mnogo mladih i dobrih boraca nastradalo u Vogošći u kojoj je za vrijeme rata zabilježeno nekoliko desetina ubistava i mnogo više ranjavanja u kojima je brat Srbin digao ruku na Srbina.

Za razliku od Ilijaša, Vogošća je bila prepuna fabrika i razno-raznih materijalno-tehničkih srestava koja su na kraju postala vogošćanska nesreća jer su se tamo skupili svi lešinari sarajevskog regiona sa namjerom da svoje prljave šape stave na poneki masan zalogaj. Na ovom mjestu bih se osvrnuo samo na lopove visokog renomea: pogađate - govorim o političarima.

Joju Tintor i Rajko Koprivica su bili marionete politike sa Pala, uglavnom Radovana i Mome koji su preko svojih poltrona nižeg ranga odrađivali prljave poslove i tako vješto prikrivali svoje učešće u mahinacijama. Jer da Joja i Rajko nisu prihvatili njihovu igru desilo bi im se upravo ono što se dešavalo sa svima onima koji su se pobunili: završli bi političku karijeru a ako bi znali previše - bili bi i ubijeni.

Za primjer navodim istinitu priču jednog političara, koji se u ratu pobunio protiv svojih poslodavaca. Kako mi je njegov brat dobar prijatelj, negovo ime ne navodim mada će ga mnogi moji sugrađani prepoznati iz ove priče. Dotični političar je imao jednu od najvećih političkih funkcija u svojoj opštini. Jednoga dana dođe u njegovu kancelariju Milovan Žugić sa ceduljicom na kojoj je rukom napisano: "Daj ovom čovjeku papire za 600 kubika građe! ". Na papiriću nije bilo potpisa niti pečata, ali je dotični funkcioner odmah prepoznao rukopis Radovana Karadžića. Ne želeći da padne ljaga na njegovo ime, nazove Radovana i usprotivi se takvom radu. Zatraži od njega da mu u buduće šalju zvaničan dokumenat Vlade. Nekoliko dana nakon toga, našao se naš pošteni političar na prvoj borbenoj liniji na Kruševu, i to u onom čuvenom rovu u kome su mnogi Sokočani izgubili glavu. Gledao sam ga kako pognute glave ide u smjenu, očigledno žaleći što je postao buntovnik "bez razloga". U njegovu fotelju se istoga dana uselio podobniji kadar, ili bolje reći poslušniji. Nakon mjesec dana, podvio je taj naš političar rep i otišao na Pale, iskoristio svoje veze da nađe posao u nekom od ministarstava. Samo da nije u rovu! Nakon rata, ni barutni dim se nije razišao iznad Sarajeva, otišao je taj naš homo politikos trbuhom u za kruhom da radi u - zajedničkim organima BiH. Njegova politička karijera u rodnom mjestu je bila uništena za sva vremena!

Dobro poznavajući prilike u Vogošći, siguran sam da ni jedan političar nije ostao pošten, jer je to po zakonima politike - nemoguće. Impresioniran sam pisanjem "Pravog" o Joji Tintoru jer sam tako upoznao i onog drugog Joju, koji mi je do sada bio nepoznat. Moj komentar na njegovo pisanje je da je velika šteta što jedan takav Srbin, perfektne biografije do maja 1992. godine, moralno posrnu a kasnije i propade. Malo je tužno završiti kao moler, onako kako je prije četrdeset godina počeo svoj radni vijek. A da se Joja nije uhvatio u mrežu političkih mahinacija danas bi o njemu pjevali guslari - a da on to ne mora da plati.

Ipak, treba biti pošten pa im svima dati kredit za sve ono što su uradili za Vogošću. Jer da nije Joje, Bore i Božura istorija Srba na tim prostorima bi bila mnogo tragičnija. Uzmimo Boru Radića za primjer. Iako je imao veoma kratak ratni staž, Boro je ostao primjer za herojstvo, pa su ga oponašali gotovo svi vogošćanski patrioti. Mnogi od njih izrastoše u istinske heroje pa se, po mom mišljenju, vogošćanska opština može pohvaliti da je imala više junaka nego bilo koja druga opštine u Republici Srpskoj.

Teško je danas govoriti ko je bio najbolji u ratu, ali sam siguran da je Vogošća imala najviše heroja. Nisam rođen u Vogošći pa nisam morao da dijelim sudbinu vogošćanskih Srba. Nisam tamo nikada ni živio, pa mislim da je ova moja tvrdnja dosta objektivna. U Vogošći sam ostao kratko, ali će ovaj grad u mom srcu ostati do kraja života.

objava - 69609 - 20.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽¹⁰⁾

Petogodišnji plan razvoja ovoga foruma

Evo i nekih planova za ovu stranicu, tačnije mojih razmišljanja o budućim, projektima koje namjeravam da preduzmem u cilju poboljšavanja ovog portala. Glavni razlog zbog kojeg ovo izlažem i vama, je da želim da čujem od vas i vaše mišljenje šta biste vi željeli da vidite drugačije na ovoj stranici. Moji "projekti" su poređani po prioritetima, počevši od najvećeg ka najnižem.

U poslednje mjesec dana sam baš dosta radio na ovoj stranici! Kao prvo, u Virtualno groblje sam dodao još 300 boraca, uglavnom sa opština Sokolac, Novo Sarajevo i Vlasenica, pa se sada tamo nalazio oko 1500 poginulih boraca VRS.

U bazi podataka trenutno imam oko 2800 boraca sa tačnim datumima rođenja i pogibije, a za većinu imam i tačno mjesto rođenja i mjesto pogibije. Ovo ste, najvjerovatnije i sami primjetili jer na dosta stranica sada možete vidjeti i ove podatke.

Trenutno u bazi podataka imam kompletne podatke o poginulim borcima za sledeće opštine: Vlasenica, Han Pijesak, Sokolac, Rogatica, Stari Grad, Novo Sarajevo i Ilidža. U planu mi je da u ovoj godini kompletiram Srpsko Sarajevo, tj. uključim Pale, Vogošću, Ilijaš, Hadžiće, Trnovo, a zatim i Miliće, Zvornik, Bratunac, Višegrad, Srpsko Goražde, Kalinovik, Trebinje i Nevesinje. Drugim riječima, hoću da prvo zaokružim SRK i Drinski korpus.

Nedavno je omogućen i upis komentara za poginule borce u Virtualnom groblju, kao i povezivanje postojećih komentara foruma sa stranicama u Virtualnom groblju.

Ovo su neki od mojih prioriteta na kojima radim ili namjeravam da počnem da radim:

1) Administracija sajta - ovo je posao koji meni odnosi najviše vremena! Da bi forum mogao da normalno funkcioniše napravio sam pet puta više programa za administraciju ove stranice, od onoga što je potrebno da vi upišete neku poruku i da ona bude objavljena na nekoj stranici. Sve je počelo sa programom za odobravanjem i ispravku vaših tekstova, koje sam svih ovih godina radio iz firme. Zatim sam uradio i programe za dodavanje novih stranica, kako bih mogao da i to radim sa posla. Trenutno radim na programu za ispravljanje razno-raznih grešaka, a počeo sam raditi i na programu na autokorekciji vaših tekstova - vi ukucate tekst bez naših slova ( Č, Ć, Ž, Đ i Š ) a on sve koriguje i izbaci kako treba. Moram da vam kažem da ovo uopšte nije lak posao jer morate da imate kompletan srpski riječnik na serveru.

Možda se pitate zbog čega mi je administracija foruma na prvom mjestu. E, pa jednostavno zbog toga što i to neko mora da radi, a sa svakim programom ja postajem efikasniji i brži u tom poslu, pa tako mogu da odvojim više slobodnog vremena na ostale stvari koje sam nabrojao ispod.

2) Vojničko groblje - dodavanje boraca VRS u Virtualno groblje za mene u ovom trenutku ima najveći prioritet. Moj jedini problem je prikupljanje fotografija, jer po mojoj procjeni ova dva korpusa imaju negdje oko 7600 poginulih boraca pa treba meni obići i toliko grobova. U početku sam više nade polagao u posjetioce ovog foruma, a onda sam shvatio da je mnogo lakše da to odradim sam. Naime, dok ja sa nekim razmjenim nekoliko poruka u vezi fotografisanja groba potrošim više vremena nego da to sam uradim. Uostalom, i fotografije koje ja napravim su mnogo bolje i uniformnije od onih koje mi vi šaljete. O vas ću još jedino prikupljati fotografije sa grobalja iz Federacije BiH, jer tamo ne idem.

Sve u svemu, izgleda da ću ja biti jedini Srbin, ako Bog da, koji je obišao ovoliko grobova naših palih drugova iz prethodnog rata. Čak je i 1500 grobova raspoređenih na petnaestak grobalja impresivan broj!

3) Poginuli na današnji dan - u cilju obilježavanja datuma pogibije svih boraca, uskoro namjeravam da kompletiram program koji će na stranici "Najnoviji" svakoga dana izbacivati imena boraca poginulih na taj dan. Na taj način ćemo moći da se prisjetimo i onih koji se ne pominju na ovoj stranici, ako ništa bar jednom godišnje.

4) Foto album - raspolažem sa ogromnom količinom fotografija - bar 10 do 15 hiljada, razno-raznih mjesta (gradova i sela) iz Republike Srpske i Srbije koje sam u zadnjih nekoliko godina posjetio. Želja mi da ih podjelim sa vama, a da bih to bio u stanju potrebno je da napravim mali programčić koji će mi omogućiti da za svega nekoliko minuta dodam stotinu fotografija. Pojedinačno dodavanje istih je dosta neefikasno, a i stranice se teže otvaraju za one koji imaju spor internet.

5) Hronologija rata - već sam počeo da radim i na programu koji će nam pomoći da napravimo hronologiju rata. Namjera mi je da na jedno mjesto sakupim sve značajnije datume sa Sarajevskog ratišta, a možda i šire, kao i da damo kratak opis svakog od tih događaja. Ovdje će mi svakako biti potrebna i vaša pomoć.


6) Čitanje komentara - Prilikom ocjenjivanja vaših članaka, posjetioci ponekad upišu i veoma interesantne komentare, koje biste (vjerovatno) i vi željeli da pročitate.

7) Prepiska - Ova opcija će omogićiti 100% sigurnu komunikaciju između dva posjetioca ovog foruma, primjera radi između Valtera i Max-a, a da pri tome ni jedan ni drugi ne moraju da otkriju svoju email adresu. Nešto slično kao kod Facebook, sa razlikom što jedan od korisnika može da koristi više pseudonima bez otvaranje više profila.

8) Registrovani korisnici - ova opcija će raditi po principu EU. Svi članovi zajednice su ravnopravni i treba da se slože o prijemu nekog novog člana. Koristiće se kao interna prepiska ograničenog broja posjetilaca.

9) Ćirilica - prilikom unosa posjetilac će biti u mogućnosti da izabere pismo u kom će tekstovi biti objavljeni - ćirilica ili latinica. Međutim, da bi ovo radilo tekst koji upisujete treba da budu ili u ćirilici, ili u latinici, ali nipošto u onoj "debilskoj" tj. bez kvačica. Pogađate, za ovo mi treba i onaj moj program za autokorekciju, koji pomenuh u stavci broj jedan ovih prioriteta.

10) Pretraživanje - ovo je opcija koju bih veoma brzo mogao da isprogramiram. Međutim, ovdje je glavni problem - server. Svakih šest mjeseci broj posjetioca na ovom forumu se gotovo udvostruči, pa sam počeo da imam problema ne samo sa serverom nego i sa internet konekcijom. Opcija pretraživanja, koju ja imam u planu, zahtjeva brži računar i malo je drugačija od one koju je razvio Google. Primjera radi, kada na Google otkucate "Ratko Mladić" on vam ne izbaci tekstove u kojima se ime našeg generala pojavljuje u drugim padežima, npr "Ratka Mladića" ili "Ratku Mladiću".

11) Bookmarks - koristeći ovu opciju moći ćete da napravite listu svojih omiljenih članaka. Na taj način nikada nećete morati da tražite članak koji vam se nekada svidio, a ja ga prebacim na neku drugu stranicu, ili pak promjenim naslov.

12) Google Maps - Ovaj predlog sam dobio danas od Nenada, posjetioca ove stranice. On traži od mene da korišteći Google Maps obilježim sve kote za Vogošću, Ilijaš itd. Na taj način će i oni koji su u ratu bili djeca, malo bolje da shvate, kuda su sve njihovi očevi ratovali.

Interesantno je da sam i na mom zadnjem projektu, koji je koštao 930. 000 dolara, takođe imao sličan zahtjev, ali smo ga odbacili kao - previše komplikovan. Ja lično imam želju da ga isprogramiram jer planiram da radim na projektu koji bi mi mogao donijeti i pristojnu zaradu, za razliku od ovog foruma koji mi ne donosi vrijedan pomena.

Kada smo već kod novca, da napomenem i to, da je ovaj forum kojim slučajem na engleskom i da ima ovoliko posjetilaca koliko ga ovaj naš forum ima, ja bih mjesečno od njega zarađivao oko 1200 dolara prihoda i to samo na račun reklama i vaših klikanja na njih. Ovako, loše ekonomije na srpskom govornom području, moji prihodi su pedeset puta manji od onoga što mi statistika obećava. Srećom, imam i englesko-srpski riječnik, na koji dolazi i dosta onih koji žive u Zapadnim zemaljama, pa mi on donosi nešo novca iako je zbog ovog foruma zapostavljen već sedam godina.

Nema potrebe da mi se žalite i da od mene tražite da uklonim reklame sa stranica ovog foruma i Virtualnog groblja. Reklame, sem izvjesnih prihoda, doprinose i popularnosti ovog portala kod Googla, najmoćnijeg pretraživača na Internetu.

Napominjem i to da sve reklame na ovom portalu dolaze direktno od Google, i one su 100% sigurne, tj. preko njih ne možete dobiti virus, za razliku od drugih (uglavnom porno i kockarskih) stranica na čije reklame ne smijete da kliknete.

kompjuteri - 62522 - 04.02.2012 : Ikac -  ⁽¹⁰⁾

Problem sa Javom

Moze mala pomoc? Imala sam instaliranu Javu u laptopu kada sam ga kupila, ali sam nešto slučajno obirisala i sada ne mogu da je deinstaliram. Kada hoću da instaliram novu verziju, traži da zauzme mesto stare, ja kliknem yes i izbaci mi gresku 1723? Sta mogu da uradim da bi je ponovo instalirala?

Unapred hvala! :)

Izgleda da je, zbog nekog razloga, verzija Jave koju ti imaš na svom kompjuteru oštećena: može biti virus, ali i loša manipulacija sa tvoje strane.

Moj savjet ti je da skineš sa svog kompjutera sve tragove Jave koju posjeduješ a kasnije skineš sa interneta i instaliraš "offline installation package".

ratne - 69689 - 22.05.2012 : Zoka Hadžići -  ⁽⁹⁾

Evo ti junaka!

Mi Srbi smo se uvijek dijelili na patriote, izdajice i još ponešto!

Ova zla kob nije zaobišla ni sarajevsko selo Osijek u 2. svjetskom ratu. Jedan dio sela je bio u partiznaima, drugi u četnicima, a treći su čekali da vide ko će da nadjača.

U proljeće 1946. godine Udba je krenula u konačan obračun sa "četničkom bandom" iz okoline Sarajeva. I tako su, nakon silnih pretresa i maltretiranja mještana, jednoga jutra upali i u selo Osijek. Obračun je počeo u zoru. Jake snage Udbe su sa tri strane napale selo, a onu četvrtu prema Igmanu su ostavile slobodnom. Nadali su se da će četnici baš tamo bježati i upasti u pripremljenu klopku.

Potisnuti jakim snagama Udbe petnestak četnika se povlačilo prema šumi u pravcu Blažuja. Ubrzo se razdvajaju u tri grupe i kreću na različite strane. Dvije grupe su ubrzo razbijene, njihovi članovi poubijani i zarobljeni. Treća grupa, u kojoj su bili Rade Njego, Vlado Zeljaja i još dvojica četnika, pružaju žilav otpor, postepeno se povlače ka Igmanu i vješto izbjegavaju zasjede.

U povlačenju Vlado biva ranjen, a druga dvojica ginu. Rade pokušava da pomogne Vladi, ali ovaj mu dovikuje:

"Bježi rade!Bježi! Meni spasa nema!

Vlado uzima bombu, i aktivira je pod sobom uz povik:

"Za kralja i ot..."

Međutim, ovu rečenicu nikada nije završio! Rade preskačući plotove i vješto koristeći zaklone uspjeva da izbjegne hvatanje.

_*^*_*

Vjest o Vladinoj pogibiji brzo stiže do njegove majke. Kapetan Udbe, koga Osječani dobro pamte još iz 1941. godine kao pripadnik muslimanske milicije, naređuje da se Vlado donese u centar sela i da se pozove njegova majka.

Partizani su ubrzo doveli Anđu. Pred njenim nogama je ležalo pokriveno tijelo. Oficir je upita:

"Da li bi, Anđo volila da znaš gdje ti je sin?"

Iako je već znala da joj je sin poginuo, Anđa mu na to odgovara:

"A koja to majka ne bi volila da zna gje joj je sin. Sigurno i tvoja sad brine pitajući se gdje si, kakav god da si!"

"Evo da te obradujem!" - reče oficir, grubo je odgurnu a potom otkri Vladino tijelo - "Evo ti sina, evo ti junaka, ja sam ti ga ubio!"

Anđa se samo prekrstila i odgovorila:

"Fala ti Bože, fala! Nek' mi se ostala djeca smire i oslobode progona i patnje! Daće bog pa će se i tvoja majka ovako obradovati!"

Krvnik je pošao da je udari nogom, ali mu se ispriječio jedan partizan govoreći:

"Dobro je kapetane nije ti ovo četeres prva!"

"Sve ću ja vas pobiti, majku vam četničku! Sve!" - urlao je Udbaš, ali je ipak ustuknuo je pred ledenim pogledom svog vojnika, očigledno Srbina.

Po sjećanju moje majke tada jedanaestogodišmje djevojčice

ratne - 23994 - 08.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁸⁾

Muka sa Hrvatima

Početkom novembra 1993. godine kroz Sokolac je prošla vijest da su Hrvati iz Vareša izgubili rat sa muslimanima pa su spas potražili na srpskoj strani. Ne dugo potom, kroz Sokolac počeše da prolaze kamioni VRS prepuni hrvatskih vojnika. Na osnovu sporazuma koji je Karadžić postigao sa svojim "poslovnim partnerima" iz Kiseljaka oni su preko teritorije Republike Srpske prevoženi u Hercegovinu, odvojeno od njihovog ličnog naoružanja, da bi na tom frontu udarili muslimanima iza leđa. Sokočani su izlazili na put i posmatrali bojovnike HVO koji su im mahali iz kamiona.

Udarna vijest tog prohladnog, novembarskog jutra na "radio Milevi" je bila da su Hrvati preplavili Brezjak, obližnju šumicu kraj Sokoca. Izađoh na Crno brdo, uzvišenje iznad moje kuće, sa kojeg su se kroz vlažnu izmaglicu nazirali izbjeglički šatori. Ta bjelina me podsjeti na stihove Hasanaginice, ali mi ne bješe do recitovanja jer me presječe pomisao da su ti jadni ljudi pod vedrim nebom proveli hladnu romanijsku noć.

Dani su prolazili. Hrvati postadoše dio sokolačke svakodnevnice. Sretao sam ih na ulici, u pošti, prodavnici... Bilo ih je lako prepoznati jer se na njihovim izbjegličkim licima ocrtavao strah i beznađe.

Možda bi ta Hrvatska golgota protutnjala Romanijom a da me ne potkači, da nije bilo jednog telefonskog poziva iz Njemačke koji na moju adresu uputi Franju Sijertića, ugledno mesara iz Vareša. Franjo biješe rođeni stric mog bliskog prijatelja, pa on sa puno nade i prohtjeva prekorači moj kućni prag.

U narednih nekoliko dana, dok se Franjo sa porodicom gostio na našim skromnim zalihama, angažovah Vojnu policiju da pronađe Franjin tamić koji je prisvojio nekakav Zoran, jedan od njegovih radnika. Bješe rat pa se svako snalazio kako zna i umije, a Zoran odluči da sa tamićem pobjegne u Kiseljak. Nakon što nam policija povrati vozilo, odvezoh ga na servis i napunih dizelom. I kada se već ponadao da će mi Franjo uskratiti zadovoljstva da mu budem domaćin, zatraži od mene da njega i njegovu porodicu odvezem u Banjaluku.

Sa Franjovom porodicom je putovao i njegov sin, Željko Sijertić, mladić u dvadesetim godinama. Željko je, vjerovatno, bio mnogo bolji vozač od mene, ali doktori iz Vareša mu dali potvrdu da ima loš vid, pa se njegovom imućnom ocu nije sviđala ideja da "slijepi" Hrvat proveze Tamić sa jednog na drugi kraj Republike Srpske. I ja ponovo obećah Franji da ću mu pomoći u nevolji. U tom trenutku nisam ni slutio u kakve ću se probleme sa tim uvaliti i da ću na kraju balade shvatiti da sam u ovoj priči jedini slijepac bio ja.

U tom trenutku, jedina prepreka između mene i puta za Banjaluku je bila dozvola za odsustvo iz vojske. Otišao sam do komadanta moje jedinice i zatražio da me pusti na tri dana radi nekog posla u Banjaluci. Mislio sam da će mi trebati mnogo vremena da ga ubjedim, ali na moje veliko iznenađenje komadant reče:

"E, baš dobro! Već dva mjeseca me pukovnik Pudar iz Prvog krajiškog korpusa moli da te pošaljem kod njega da mu instaliraš onaj tvoj program za evidenciju MTS-a. Međutim, nije bilo smisla da samo zbog tebe šaljem auto na tako dug put jer imamo naredbu iz Glavnog štaba da štedimo gorivo.".

Sledećeg jutra odem u Brezjak da pokupim Franju i porodicu. Nisam se mnogo bunio ni zbog toga što je on pored svoje porodice na tamića natrpao i desetak žena sa djecom, kao i par staraca. Gume na kamiončiću su bile slabe, ali bješe mi je nekako žao da svu tu sirotinju ostavim da spavaju na promrzloj ledini...

I tako, krenu čerga ciganska u pravcu Banjaluke. Međutim, naše putovanje će biti prekinuto već u Zvorniku gdje nas svratiše u miliciju. Punih sedam sati je trajalo ispitivanje mene i svih 18 putnika koliko ih je ukupno bilo na vozilu. Arogantni inspektor je uporno pokušavao da iznudi priznanje bar jednog od njih da sam primio novac za njihov prevoz. Međutim, niko od tih prestrašenih ljudi nije htio da preko usana prevali ono što je inspektor uporno priželjkivao da čuje.

Nakon sedam sati obostranih prijetnji, razočarani inspektor odluči da nas pusti jer su i oni i ja imali uredno potpisane papire od Komesarijata za izbjeglice sa Sokoca.

Namrgođeni policajac mi na rastanku reče: "Budi srećan što imaš činove, naredbu za službeni put i što ti u vozilu nisam našao ni jednog muslimana, inače bi ti meni završio na Majevici! "

Bila je kasna noć kada smo došli do obale Save. Jednu dionicu puta sam vozio bez farova jer su Hrvati sa druge strane rijeke gađali vozila. I upravo na toj dionici puta mi postade jasno da moj "slijepi" imenjak vidi u mraku mnogo bolje nego ja. Shvatih da sam još jednom prevaren!

Nešto kasnije, jedna od žena zatraži da izađe. Pogledah okolo, mrkli mrak, nigdje svjetla na vidiku. Pustara živa! Izađoh iz auta da je upitam da li je sigurna da hoće da je ostavim baš na tom mjestu. Ona to odlučno potvrdi, a onda mi pruži ruku da se rukujemo. U ruku mi stavi već ranije pripremljenom novčanicom, vjerovatno onu od dvadeset maraka. Ja je ljutito odbih i objasnih joj da ja to ne radim zbog novca već zbog Franjinog bratića. Njene su oči, u noći bez zvijezda, zračile iskrenom zahvalnošću dok mi se izvinjavala ljubazno govoreći:

"Znate, mi smo Franji već platili! Ja sam samo htjela da vas, sa ovo malo novca što mi je ostalo, nagradim za sve one muke koje ste danas imali sa Srbima. "

I dok sam vozio kroz tamnu noć nepoznatim putem ka Banjaluci, preko oka sam odmjeravao matorog jarca koji je sjedio pored mene. Nisam mogao da shvatim da me je matori mesar, nakon svega što sam za njega učinio, upleo u njegov prljavi biznis razvoženja napaćenih ljudi i da im je naplaćivao prevoz. Kako je samo mogao da to uradi svojoj braći Hrvatima, susjedima sa kojima je djelio izbjegličku nevolju?

U jednom trenutku sam čak došao do sulude ideje da napustim vozilo i pješke nastavim do Banjaluke. Međutim, put je bio dug, noć tamna a drum pust i opasan. Razum je nadvlada ljutnju pa odlučih da dovršim ono što sam i započeo.

Sledećeg jutra sam se rastao sa Franjom i njegovom porodicom. Više se nikada nismo sreli. Iskreno da kažem i nije mi ni žao! Sa Franjovim bratićem sam još uvijek u kontaktu, jer pravo prijateljstvo ne može da se ugasi. Međutim, ni njemu nisam u detalje ispričao ovu moju priču.

Eto, to je moja priča o Varešu i tome kako su me Hrvati preveli žednog preko vode. Zbog njih sam po prvi i jedini put u životu priveden u milicijsku stanicu na saslušanje. Da se razumjemo, nije meni bila teška tortura mrgodnog inspektora, već mi je bila mučna činjenica da su me ispitivali i maltretirali Srbi.

Nakon toliko godina, sjećanje na ove momente su izmješana sa nekim čudnim osjećanjem ravnodušnosti. Pomalo mi je čak i drago što sam bar jednom u životu "imao posla sa zakonom". Danas, kada pomislim na ovu moju avanturu, uvjek se sjetim i one narodne izreke: "Dobar i lud su braća! "

ilijas_sjecanja - 69467 - 16.05.2012 : Boris Sirob Srbija -  ⁽⁸⁾

Druga meta, isto odstojanje

I tako, proljećna bitka ostade iza nas. Za leđima nam ostade i Ravni Nabožić, ali kada god idem preko njega, nekako se najčešće sjetim onog muslimanskog borca. Ne znam da li je to zbog toga što nas put često nanosio kroz kamp u kome su boravile porodice neprijateljskih boraca, ili zbog toga što se ovaj heroj žrtvovao za njihove živote. A mi opet krenusmo "grlom u jagode!" Put nas je ovaj put vodio u sela na potezu Semizovac - Srednje, pa sve do Motke.

Zaustavi se stodesetka, a njen vozač Tonka uzviknu:

Skinite ceradu!"

Skinušmo ceradu, a krilo nam doslovno umjesto jagoda upadoše trešnje. Bile su tako lijepe i zrele, kakve nikada u životu nisam jeo. Vjerovatno ih je vozač nabrao u nekom napuštenom selu. Tužno je to kad nema djece da ih kradu, kao što smo to mi činili kad smo bili djeca. Jeli smo ih još zelene, onako sa lišćem.

Krenusmo dalje! Sa vrha Motke smo osmatrali teren desno od Nabožića , da bismo formirali sliku preglednosti terena...

Ova izviđanja su bila priprema za akciju široki razmjera, čiji je glavni cilj bio odsjecanje Tuzlanske regije od Zeničke.
Nakon nekoliko dana izviđanja. razno-raznih terena u području Srednjeg i Nišića, dobismo naredbu da krenemo na izviđanje nama dobro poznatog terena, Žuči.

Poslije kraćeg referisanja, doznadosmo da se sprema akcija pod nazivom "Operacija Prsten" i da je njen glavni pravac napada kota Ježevi i kota 850.

Prolazio je dan za danom, izviđanja i priprema za akciju su se odvijali po planu, ali, kako se primicao dan napada, muka u stomaku je bivala sve veća.

Druga meta, isto odstojanje! Ponovo smo bili u neposrednoj blizini neprijateljskih linija i ponovo smo spremali istu taktiku kao i onu proljetos na Nabožiću. Opet ćemo puziti dok artiljerija bude gađala!

Trebalo je da zauzmemo jedan istureni neprijateljski položaj koji je, ako se dobro sjećam, bio svega pedesetak metara od naše linije. Ovaj rov se nalazio na putu koji je od Ježeva vodio do bandere, pa ka koti 830, a pored naših starih položaja prema Ugarskom.

Iz rejona Blagovca tenk je direktno gađao istureni neprijateljski položaj.

Nakon višesatne artilerijske pripreme Zvizgonja donese odluku da krenemo. Krenuo je lagano, a za njim i ostali. Iako sam bio zadužen za artiljeriju, ovaj put sam išao i sa jurišnicima. Bio sam dvadeseti: ispred mene su išli Vlado, pa kum.

I tako, dok smo iz šumarka prelazili putić ka livadi koja nas je djelila od onog isturenog položaja, zpazih perajca od nagazne mine koje je neko otkinu nogom. Bila je to naša mina!

Uzeh nož da je napipam, ali umjesto paštetice napipah protivtenkovsku minu, a zatim i drugu. Na desetak centimetara od ove druge nađoh i pašteticu. Zaledih se! Izgleda da smo ovaj put baš imali sreće. Bar do sada!

Zvizgonja poče da puzi, a za njim i mi ostali. Kada je bio na nekih desetak metara do prvog rova, dade mi zak da javim da tenk stane sa paljbom. Nakon što odjeknu i poslednja eksplozije, Zvizgonja i par naših boraca su za svega nekoliko sekundi bili u tanšeji koja je povezivala nekoliko rovova na ovom položaju. Odjeknu kratka rafalna paljba, nekoliko eksplozija bombi...

U tom trenutku se desi nešto što nikada neću zaboraviti! Na nekoliko metara od mene i moga kuma se nalazio onaj moj rođak. Odjednom mu u krilo pade bomba! Mi se bacismo na stranu i zabismo glavu u zemlju. Prođe jedna, dvije... pet sekundi, a eksplozije nema. Okrenusmo se i pogledasmo: moj rođak čuči a krilu mu bomba. On rukama pokrio lice, valjda da se zaštiti od eksplozije. Ja ni danas ne znam da li je tako stvarno reagovao ili se zezao, ali se i dan-danas slatko nasmijem kad se sjetim toga.

Bila je to zadnja bomba koju su muslimani bacili na nas! Sve je već bilo gotovo. Ovdje nisu imali heroja, poput onog sa Nabožića.

"Idemo dalje ka banderi! Jeste li čitavi?" - upita Zvizgonja.

"Jesmo, ali ti nisi u glavi!" - povika neko.

Nasmijasmo se, valjda da nam bude malo lakše od muke i gorčine koja nas je čekala kod bandere.

Krenusmo dalje, kad začusmo nekoga kako viče:

"Pala je Glavica, naši je uzeli!"

Posvećeno Ljubiši P. koji je taj dan poginuo kod bandere!

ilijas_sjecanja - 69871 - 28.05.2012 : Boris Sirob Srbija -  ⁽⁸⁾

Znate li sanjati?

Da li vjeruješ da u radio aparatu imaju mali ljudi koji govore ? NE ! Da li vjeruješ da postoji zemlja gdje stalno ljeto ? NE ! Da li vjeruješ da če skoro kraj rata ? NE ! Ma, marš iz naše jedinice kad ne znaš da sanjaš! Da bi čovjek nekad prevazišao, prebrodio ili pobjedio neke svari mora da zna sanjati. Da bi živjeli i sebi postavili neki cilj u životu, morate sanjati.

Sa zagonetnim osmjehom me je gledao moj kum, često ujutru kada se probudimo, pa kad ja kažem da sam nešto sanjao.

"Sanjaš li ti kume?" - upitah ga ja?

"Ne!" - odgovori.

"Blago tebi, otkako sam došao iz vojske ja sanjam non-stop. U vojsci sam naučio da sanjam i spavam budan!"

Kum se ponovo nasmija!

Nalazimo se na nekih 1800 metara nadmorske visine. Ispred nas livada, duga 300 metara i ravna k'o tepsija. Pokrivena je snijegom, a na kraju livade omorike se pod teretom bijelog prekrivača sjedinile sa zemljom.

Ovaj zimski pejzaž mi je ličio je na nekakvu ledenu tvrđavu iz Srednjeg vjeka, koju mi već nekoliko dana pokušavamo da osvojimo ali nam to nikako ne ide. Nemamo konjicu, a ni oklopljene vitezove, samo mi, gola i promrzla pješadija...

Nije bilo ni ljeto pa da krenemo grlom u jagode, a sada smo i mnogo oprezniji jer je prošla već i poneka godina rata.

Konačno dođoše oklopni vitezovi sa konjicom. Za par sati razbiše ledene zidine, ovog bijelog neprijateljskog uporišta, pa nam to dade motiva da i mi krenemo. Kako se dan bližio kraju, paljba je jenjavala a zatim i potpuno utihnula.

Nakon što ovladasmo neprijateljskim položajem, noć poče da pada na ovu ledenu tvrđavu. Bilo je tek četiri sata popodne, a već je bilo mračno i nije se moglo ništa vidjeti jer su guste grane omorika, prekrvene snijegom, gušile svjetlost.

Mraz je počeo da steže pa nam se i kosa počela lediti na glavama. Bilo je prilično ironično da smo se nalazili u šumi i da smo se smrzavali jer nismo imali od čega da zapalimo vatru.

Pipajuči u mraku dođošmo do neprijateljske zemunice, skinusmo vrata i razvalismo krevete pa naložismo vatru. Malo nam je laknulo, a na licima nam se pojavi onaj karakteristični izraz koji se javlja samo kada jedeš Ikar i Vegetu. Nakon jela, zapalismo i po jednu cigaretu.

"Hoće li već jednom svanuti!" - uzviknu neko.

Činilo nam se da je prošla čitava vječnost. Zima je bila nepodnošljiva a bilo je tek devet sati!

"Pobogu, da li će ikada svanuti?" - zapitah se i ja.

Ustadoh da malo trčim oko vatre.

"Nemoj da bi neko pokušao da se udalji od vatre i da tamo zaspi!" - upozorih ostale.

"Može mo li pored vatre?" - upita Jovica.

"Probaj!" - rekoh.

Ležao je nekih pola sata, a zatim je skočio kao opuren, opkoračio plamen koji mu je lizao između nogu. Tresao se kao jasikov list a vjetru, i neprestrano ponavljao:

"Jebem ti, šta je ovo?"

Nakon izvjesnog vremena, kum me pogleda pa reče:

"Kume, odoh malo da otkunjam, ne mogu više!"

"Pazi, po ovakvoj zimi kada spavaš moraš znati šta sanjaš, a ti reče da ne sanjaš ništa!"

Legao je pored same vatre, skoro da ga je plamen dohvaćao. Nakon izvjesnog vremena, na licu mu se pojavi onaj njegov zagonetni osmjeh, meni dobro poznat.

"Šta li sanja?" - pomislih - "Mora da i on sanja kao i svi drugi ljudi, samo što se toga ne sjeća kada se probudi!"

Iz trenutka u trenutak, osmjeh mu je bivao sve širi i širi, da bi se u jednom trenutku pretvorio u bolnu grimasu. Iznenada je skočio i povikao:

"Gdje je!?"

"Ko?" - upitah ga ja.

"Ma onaj što me oprži sa peglom!"

Mi smo se slatko nasmijali! Tek tada primjetismo da mu je desna čizma do pola izgorjela u vatri, u koju je bila upala i tako ga spasla od smrzavanja.

"Šta bi kume, šta si sanjao? Da to nije bila toplu kuća, hrana ili tako nešto?"

"Ma jok! Sanjao sam da sam u nekoj zemlji gdje je stalno ljeto, da se nalazim na nekoj plaži okružen djevojkama i hranom, na nekom pustom ostrvu. Ma šta da ti kažem, pravi ovozemaljski raj! I baš kada mi je bilo najljepše, pojavi se neki tip koji je trčao plažom sa usijanom peglom u ruci. Odjednom priđe meni i peglom mi sprži taban!"

"E, jebi ga Kume, ne dade ti da uživaš! Ipak, bar bar ti je spasao život. Rekao sam ti da moraš znati šta sanjaš !"

Da li bi sada neko posumnjao da postoji zemlja u kojoj je stalno ljeto? Hajde da sanjamo jutro i Sunce koje će nam kroz ove zaleđene grane od ove ledene tvrđave šapnuti na uho:

"Skoro će kraj rata!"

Posvećeno onima koji ovo ne dosanjaše, kao i onima koji u kasne sate ne mogu da spavaju, a samim time ni sanaju, o zemlji u kojoj je stalno ljeto!

Boris.

cekrcici - 69758 - 24.05.2012 : Visočanin Zvornik -  ⁽⁸⁾

Tenk na Visočici

Od samog djetinjstva nisam volio tu Visočicu, inače dominantnu kotu iznad Visokog za koju su kasnije prolupali da je ustvari piramida. Nekako mi je uvijek izgledala zlokobno, tmurno kao da sam slutio koliko će nam zla nanijeti u budućim vremenima.

I eto me sada na topu T-12, u najžešćim borbama za Čekrčiće, i pazi sudbine tražim tenk ni manje ni više nego na Visočici. Uh, kako nas samo taj domaćin "dere", izvrnuo nam je četiri rova u vrlo kratkom vremenu. Bilo ga je mnogo teško uhvatiti na nišan, jer pukne jednu pa promjeni mjesto i tako po cijeli Božji dan.

Iz komande stalno zovu da ga nađemo kako god znamo i umjemo jer momci na liniji ne mogu ni oka otvore od tog nesretnika koji ih drži kao na dlanu. Mi se zaista trudimo, opalimo jednu, drugu, treću ali ništa! Momci na ZIS-u takođe pokušavaju da ga unište, ali se đavo stalno izvlači...

Ponovo čujemo ispaljenje, kratak oštar zvuk i buuuum... Ležim, pipam se, i sve mi se čini da sam čitav. Dozivamo se međusobno, svi su dobro, doduše malo ugruvani sa strašnim zujanjem u ušima. Pogledam na top, izbačen je iz prvobitnog položaja i dobro je oštećen.

Kažem ja mojim saborcima:

"E, braćo moja, čitav ga dan tražimo, a on nas opali iz prve!"

Doduše, imali smo ludu sreću! Da je tenk gađao samo metar više granata bi preletjela grudobran i pala nama direktno u krilo.

Top je odvezen na popravku, a sa Visočice ne prestaje da gruva. Par dana nakon toga dovezoše nam "kuronju" popravljenog kao da je nov i spreman da uzvrati.

U isto vrijeme, proradio je u nama neki inat i želja za revanšizmom. Komandir Boro reče:

"E, momak poluvrijeme si dobio a za kraj ćemo još vidjeti!".

Borbe su utihnule! Naši su uspješno odbili napad. I dok je padao prvi sumrak mi odlučismo da ga čekamo na položaju odakle bi obično krenuo sa dejstvom. U daljini začusmo potmuli zvuk tenka, i ja pomislih:

"Evo ga, domaćin krenuo da nas par puta bubne za laku noć!"

Naš šef parade, Boro, nacilja onaj nesretni položaj. Nakon par minuta, baš iz tog pravca odjeknu pucanj, a zatim granata pade negdje na našu prvu liniju. Mi uzvratismo sa dvije brze granate, nakon čega tamu zapara jak blijesak!

"Pogodak!" - uzviknuše borci na liniji.

Vatra je gorjela dobrih par sati. Mi smo jedva iščekali jutro pa da možemo vidjeti šta smo uradili. Ispostavilo se da smo napravili jako dobar posao, jer je na tom mjestu ostala samo hrpa gvožđa koja se mogla vidjeti sa čitave naše linije. Bio je to direktan pogodak! Nije više bilo tog zlotvora koji je harao po našim rovovima.

Uništeni tenk je na Visočici stajao sve do kraja rata.

hadzici - 69320 - 12.05.2012 : Zoka Hadžići -  ⁽⁸⁾

Napad na Grnčar (2)

Raketa je zasvijetlila odmah iznad naših glava. Šumu je obojila svojom narandžastom svjetlošću. Bili smo osvijetljeni kao u sred dana.

Onaj njihov bofors je izvršio korekciju. Njegove granate su počele da padaju odmah ispred nas zasipajući nas zemljom i kamenjem. UUUU, zuuum. Protutnja nešto iznad nas. To nas vjerovatno gađa i njihov tenk, vjerovatno i sam iznenađen šti mu je pomoć došla upravo sa srpske strane u vidu te proklete rakete.

"Jebo mater i ti i tvoja raketa, sad si našao da je ispališ!" - začu se iz naših rovova - "Ako ikada saznam ko ju je ispalio ubiću ga!"

Pretrčavam do "Keca" i provirujem kroz puškarnicu. Suzavac mi peče grlo i oči. Sa Visa ponovo počinje da puca naš flak. Ovaj put ne pogađa trešnju. Zrna mu padaju sedamdesetak metara ispred nas. Markoni nišandžija na flaku dobro poznaje teren i zna šta radi, a radi to odlično.

Granatiranje prestaje i ponovo počinje pješadijska bitka. Muslimanski vojnici ponovo kreću u napad. Pucam kroz puškarnicu. Ispred sebe začuh:

"daj taj RB, ispred mene su na nekoliko metara!"

Bacam se u tranše udarajući glavom u kamenje. Začu se "duuum!" Da sam se bacio samo sekund kasnije, ostao bih bez glave. Do mene dotrčava Slobo S. sa osamdeset četvorkom. Naslanja je na grudobran i počinje da ih zasipa rafalima. Prekida sa pucanjem samo kad namješta naočale koje mu padaju na vrh nosa. Ja dograbim papovku i počnem da ispaljujem tromblone. Kod četvrtog ispaljenja umalo da sebi otkinem prst. Kamo sreće i da jesam!

Naš flak izgleda pravi dar-mar među napadačima. Počeo je da ih tuče u dubini. Povremeno čujemo i jauke...

Tučemo ih svim raspoloživim sredstvima. Ja sam se dograbio šezdesetke (minobacač 60mm) i ispaljujem mine sa osnovnim punjenjem. One padaju pedesetak metara od nas, sasvim dovoljno. Jedna od mina mi ostaje u cijevi, ne ispaljuje se!

Pucnjava polako jenjava. Slobo vadi cigare i kaže:

"E, jebasmo im mater!"

Sjedimo, pušimo i ćutimo. Suzavac, barutni gasovi, dim, cigarete - baš super kombinacija! Ipak, čini mi se da u čitavom svom životu nisam ispušio slađu cigaretu!

Poneka granata padne u blizinu. Većina ih prelijeće u grad. Muslimani će svoj poraz će sad iskaliti na civilima!

Dumm, zzuiuum, fijuuu... Napokon poče da tuče i naša artiljerija.

"E, dobro jutro, pizda vam materina!" - čujemo Čampin komentar koji izaziva smijeh na čitavoj liniji.

srbi_izdajnici - 18678 - 19.08.2008 : Teo Domuz Hadzici -  ⁽⁷⁾

Ponosan sto sam srpski izdajnik

Eh, nek sam vas vala našao baš mi je drago :) Evo samo da vam se javim i kažem da sam ponosan što sam tzv. "srpski izdajnik" hahahah... Vidim neki su nešto pisali o mojoj porodici pa samo da im kažem da se poklope i neka idu u šumu na toj Romaniji cuvati ovce.... Haj ćao vam braćo Srbi :)

zepa - 70320 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks -  ⁽⁷⁾

Žepa i stradanje kolone (6)

Na početku kolone je stajao tenk. Ispred njega preko puta tri četiri bukvina balvana, veće u životu Hodam okolo i shvatih da sam u stvari jedini koji se šetka okolo. Neki mi dobacuju da legnem dole da se ne izlažem.

Stanem i pogledam u nebo iznad sebe, koje se jedva naziralo od šume i pa se zapitah od koga da se krijem jer ovdje nema ništa i nikoga.

Pogledam u ljude okolo sebe i primjetim da su im svima oči nekako došle do izražaja kao da su dva puta veće nego obično. Niko od njih ne trepće, svi su nekakvi pocrnili pa ne ličimo sami na sebe.

Ne mogu bas tako da legnem i sjedim iza nekog drveta, jednostavno sam na tom mjestu osjetio kakvu takvu sigurnost, jednostavno se ne osjećam kao tamo na brisanom prostoru, živa meta glineni golub.

Odlučim da odem do ulaza u šumu. Tamo je stajao jedan kamion i nekoliko ljudi se okupilo iza njega. Odjekuje sporadična pucnjava. Mi pucamo rafalno i nasumice, a oni jedinačno i precizno. Međutim, situacija je sada mnogo drugačija jer više nismo na brisanom prostoru. Konačno se začuše i balijski glasovi, koji se deru:

"Predajte se ćetnici, sve ćemo vas poklat, predajte se ćetnici!"

U tom momentu se bacim na zemlju shvatim po glasu koji dolazi od strane balija da su vrlo, vrlo blizu. Samo gdje? Još uvijek ne mogu da ocjenim odakle dolazi glas. Gledam, osmatram ali ništa ne vidim. Ovako na jednom brdu tu blizu vidi se ko neka pećina, ko ulaz u pecinu, kaze mi saborac odma do mene oni su tu u pecini pucaj u pecinu. Nanišanio sam na sami ulaz u pećinu i ispalio par metaka i onda sam samo onako tuzno spustio pušku pored sebe i kažem mu:

"Ma kakva pećina, ona je previše daleko. Oni su tu, oko kamiona i oklo nas!"

Odjekuje rafalna paljba. Da da li smo ikoga pogodili, Bože mili, da li smo?

Mi koji smo se uspjeli izvući u šumu smo sami po sebi napravili nekakvu vrstu kružne odbrane. Uglavnom smo se bazirali oko puta. Predložim da se malo raširimo i da ipak odemo i malo dalje i dublje od puta, jer ko zna šta nas čeka. I ljudi to stvarno prihvatiše. Kružna odbrana se protezala od ulaza u šumu do mjesta gdje je prvi tenk zaustavljen.

Dok ovo pišem, prisjetih se da smo, dok smo popravljali most, mnogo prije nego što je sve ovo počelo, čuli zvuk motornih pila kako rade i obaraju omare po putu. Čula se iz pravca na samom ulazu u selo koji smo mi već bili prošli što je značilo da ćemo ući u klanac ali dalje nećemo moći.

Polako pada noć, ranjeni na sve strane leže čak i na putu u šatorskim krilima. Izgleda da će kiša. Pokušavam nekako da zaštitimo ranjenike, neki su nam već i umrli. Mrtvi isto tako i na kamionima.

Jedan me od ljudi pita kako tako i odakle mi snaga i hrabrost da sve ovo tako podnosim. Ja mu odgovaram da ni sam ne znam. Mislim da mi je najviše pomoglo to što nisam nikoga poznavao pa ni sa kim nisam bio blizak. Primjetio sam da su se grupisali, uglavnom brat pored brata, kum do kuma, rođak do rođaka itd.

Nisam mogao da gledam ranjenike kako kisnu pa odem do transportera i pitam da otvore vrata. Nevjerovatno, ali oni neće! Jedva ih nekako ubijedismo. Odškrinuli su vrata, pa vidim da su se unutra nabili ljudi, da ih je neko pod presom gurao ne bi uspio da ih toliko složi. Međutim, nikome ne pada na pamet da izađe, nema nikakve šanse. Objašnjavam im da ima ranjenika i da treba da ih sklonimo sa kiše jer rane ne smiju da kisnu, ali ne nevrijedi.

U transporteru primjetih i onog momka koji je još pod šatorima pričao o izvrtanju stolova i raznim tučama. Sakrio se u transporter i ni makac. Eh, brate moj, koji su to miševi! Nisam mogao ostati hladnokrvan pa počnem da ga provociram kako se u priči tuče sa pet ljudi a ovamo se sakrio, pa da je bar ranjen ja bih to razumio. Nagovaram ga da izađe, ali on i ne pomišlja na to.

rat_nisici - 21729 - 21.05.2009 : Jovo Pejić Sabanci -  ⁽⁷⁾

Strahote od 15. juna 1995.

Tog 15. juna '95. neprijatelj nije časio ni časa. Prije nego što je sunce počelo pružati svoje zrake zatutnjalo je i zemlja se zatresla. Dobro poznati scenario ponavlja se nakon pola godine zatišja.

Negdje oko 5 časova započeo je napad neprijatelja na naše linije. Borci iz našeg III bataljona, koji su nekada bili Okruglički bataljon, žestoko su napadnuti ali su se junački držali. Uz brzu i efikasnu pomoć minobacača odolijevali su svim naletima. Ovo su bili jedini pripadnici Prve romanijske brigade koji su bili licem okrenuti prema svojim domovima. Između njih i njihove djedovine bile su neprijateljske postrojbe. Ostali bez igdje ičega ali su se hrabri ljudi borili kao lavovi.

Negdje odmah na početku napada neprijatelja komanda brigade je uputila ID četu u zonu odgovornosti Sokolačkog bataljona. Trebalo je hitno intervenisati jer je nekoliko rovova koje su držali povremeni borci iz tzv. radne obaveze napušteno kad je neprijatelj napao.

Kamion sa borcima brzo je stigao do kraja pristupnog puta. Trebalo je dalje preći oko 500 metara uz brdo, kroz šumu, do linije. Borci su žurno grabili ka vrhu uspona. Na čelu, pomalo pognut gotovo trčao je Goran Gavrić. Sem ličnog naoružanja nosio je i ručni bacač i "samar" sa minama od RB-a na leđima.
Jednom je rekao da u najkritičnijim situacijama mu "nešto se prevrne u stomaku" i onda ne zna za strah i bilo šta drugo, samo jurne na neprijatelja. Ovo je bila upravo ta situacija. Poput gladne zvijeri ustremio se sam na rov u kojem su bili već neprijateljski vojnici. Ostali su ga jedva pratili.

Jedan borac iz napuštenih rovova radne obaveze nije se povukao sa ostalima već je ostao i sam zadržavao vatrom neprijatelja, koji nije uspio krenuti dalje od zauzetih rovova. Prosijed, punije građe, iza jedne omare kratkim rafalima mirno i hladnokrvno sam je onemogućavao dalje napredovanje neprijatelja. Oni koji su do njega prvi došli kasnije rekoše da se zvao Obrad Šuka.

Borci iz IDČ su zauzeli polukružnu formaciju prema rovovima koje je držao neprijatelj i uhvatili ih u unakrsnu vatru. Čekalo se kada će početi bjekstvo neprijatelja jer nisu imali šanse duže držati ove rovove. U namjeri da efektno završi posao Goran je napunio svoj RB, ustao iz zaklona na koljena i nanišanio rov. Na leđima mu je i dalje bio samar sa minama za RB.

Nažalost, u djeliću sekunde neprijateljski vojnik bio je brži. I on je imao ručni bacač i iz njega uspio da prije ispali granatu. Njom je pogodio Gorana u grudi. Strahovita eksplozija uzdrmala je šumu iznad Bijambarskih pećina.


Kada se slegao dim ostao je prizor iz horor filmova od kojeg je i najtvrđima suza potekla. Hrabri srpski junak Goran Gavrić iz Žižaka raznesen je u strahovitoj eksploziji. Rođen 1968. godine u Zmajevu, u Vojvodini, mislim da je opština Vrbas. Najstariji od trojice sinova Novka Gavrića. Ako je neko u sebi imao predimenzioniranu veličinu hrabrosti onda je to bio on. Mladost je poklonio Srpstvu, svoj život okončao kao momak u najbolja doba. Izuzetne muške ljepote, velikog srca, čestiti, povučeni Goran ostao je neizbrisivo urezan u sjećanja svih koji su imali čast da bar jednom budu u njegovom društvu. Brat Zoran bio je takođe u IDČ, devetnnaestogodišnjak, i Bogu hvala ostao živ i zdrav.

Nedaleko od Goranovih ostataka ležao je nepomično Drago Lalić iz Brgula. Onda se odjednom podiže na ruke i koljena, prevrnu očima i pade. Nažalost, to je bilo poslednje što je učinio. Glava mu je bila pukla i razdvojena na dva dijela. Iza Draga ostalo je troje sitne djece. Ne znam da li su svi upamtili oca ali s razlogom mogu biti ponosni na njega. Stradao je kao junak, hrabro braneći srpsku zemlju.

Mladi mitraljezac Ilija Šepur iz Buljetovine ležao je nepomično. Vidljive povrede imao je jedino na nozi i mislilo se da je onesviješćen od eksplozije. Brale Z. prišao je do njega i drhtavim glasom rekao "mrtav". Jedan geler veličine zrna pšenice pogodio ga je u slijepoočnicu i bio koban. Tužno je ležao pored njega zaćutali mitraljez M84 od kojeg se nije razdvajao u desetinama ranijih bitaka. U svojoj 22. godini poginuo je mladić koji nije znao šta je strah, koji je išao uspravno i svojim gardom prkosio neprijatelju i sudbini. Jedinac u roditelja, ponos i nada, umjesto mladosti živio je rat, sve nedoživljene mladalačke zgode i nezgode zamijenio je druženjem sa svojom 84.

Ostoja M. bio je bliži od Ilije mjestu eksplozije ali je preživio, uz rane na nozi i popucale bubne opne na oba uva.

U periodu dok je još dim od eksplozije obavijao šumu neprijatelj je uspio napustiti rovove koje je bio privremeno zaposjeo. Pirova pobjeda nikome ništa nije značila, tri mlada života data su u zalog očuvanja teritorije. Sloboda nije umjela da pjeva a zaborav ne smije pregaziti ove heroje.

Ovaj dugi junski dan bio je prepun okršaja na vanjskom prstenu, neprijatelj je čvrsto riješio da probije našu odbranu i samo se čekao sljedeći atak.

ratne - 19313 - 29.10.2008 : Zoran Janković Rogatica -  ⁽⁷⁾

Pisanje uz vjetar

Prokleta je Amerika

Već godinama novine kupujem u istoj trafici. Uzeh svoj primjerak dnevnog lista (da ga ne reklamiramo " to se već plaća) i pružih novac. Žena mi se prijatno osmjehnu i reče: ""ej, jesam li ti pričala da sam dobila unuka"? "Jesi, Stojanka, pričala si mi", odgovorih sa namjerom da odmah odem, jer me čekao započeti posao. Iz pristojnosti ne rekoh da mi je to pričala već dva puta. Ovo sad će biti - treći. Navikla je da, nakon što mi proda novine, progovorimo po koju, ljudsku, neobaveznu riječ. A Boga mi i rečenicu. Pošto ona, ipak, poče da priča ne preostade mi ništa drugo nego da je saslušam. "Vezla" je o tome kako joj se kćerka dobro udala, da je svi u kući paze; da je mali rođen sa četiri kilograma i sto grama i da mnogo liči na pokojnog mu đeda, njenog muža"kako je, eto, uprkos dušmanima uspjela da izvede đecu na put i dovede do hljeba; žalila se na vlasti koje su njih, porodice poginulih boraca, primorale da trafike pomjere sa glavne ulice, a sada sarajevske firme postavljaju svoje prodajne objekte odmah uz glavnu džadu"Radovao sam se njenoj sreći, iskreno radovao, ali je nisam pažljivo slušao. Dok je ona govorila, smješkao sam se, a misli su mi lutale.

Poznavao sam njenog pokojnog muža. Dobro sam ga poznavao. Kad god bi se, u Sarajevu prije rata, sreli na tramvajskoj stanici ili na ulici, ispričali bi se srdačno, jer smo obojica bili rodom iz Rogatice. Kad je počeo rat vratili smo se rodnoj grudi. Zajedno su nam, po memljivim rovovima, trunule kosti tokom rata. Bili smo u istoj jedinici. Ja sam preživio " on nije. Poginuo je pred sam kraj rata. Stojanka, samohrana majka, otvorila je trafiku i odatle podigla svoje dvije kćerke, dovela ih do hljeba a stariju i udala. Zato sam, iako žurim, obavezan da je saslušam dok priča o prvorođenom unuku. Dužan sam, makar toliko. I to ne samo ja. Slušam je, slušam, a misli mi se i dalje roje po glavi"

Mnogo je (premnogo) takvih priča koje je život u ratu napisao ali ih niko nije pribilježio. Da muškarac uzme pušku u ruke i brani ono što zna da je njegovo, od Boga je ostavljeno. Ono (negativno) što se dešava, kad on pogine, sa njegovom porodicom sramota je naroda, države"ma, univerzalna je sramota svih nas. Ni jedna država ne može biti sretna sve dok se ne oduži onima koju su je stvorili.

Moj zet poginuo je u ratu. Maloljetni sin otvorio je kafanu na Šepku (kod Zvornika). Kasnije i diskoteku na Drini. Radio je, danonoćno, u napuštenoj muslimanskoj kući. Snalazio se kako je znao i umio, a to "snalaženje" je često bilo na ivici zakona. Ma šta na ivicu, bilo je i sa onu stranu zakona. Valjda je moralo tako. On je tad bio glava porodice. Ako on ne donese hljeba u kuću, niko drugi neće. Uspio je da napravi svoju kuću, da se oženi, dobio je i sina"Naravno da smo sve to proslavljali, kako i dolikuje. Na svakoj fešti neko bi počinjao i pjesmu "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa""Na stihu: ".. Šta mi vrijedi tvoja slika, kada oca nemam ja"" pjesma se, redovno, pretvarala u sveopšti plač. Posebno kad su sestra i sestričina bile primorane da odu za Australiju, ne bi li, kako, zaradile koji dolar da se završi započeta kuća. Ispostaviće se da kuća nikad neće biti završena, a da će novac biti utrošen da se on, koji je teret glave porodice ponio na nejakim dječačkim plećima, "skida" sa teških droga na koje se, u međuvremenu, "navukao"! Bezuspješno! Nije isključeno da će, jednog dana, dileri kojima je dužan pare za drogu doći i donijeti papire po kojima je kuća njihova. Žena ga je ostavila, odvela je i sina. A da mu otac, pokojni zet, glava porodice, nije poginuo"

Još dva moja zeta (više ih i nemam) hljeb nasušni danas zarađuju u Americi. Jedan je iselio sa kompletnom porodicom: ženom, i dva sina. Oni su tamo "na bijelo", dobili su i državljanstvo; drugi zet je "na crno", otišao na turističku vizu a već godinama radi i šalje novac porodici na Sokolac.

Kad čovjek krene u rat prvo što uradi pomiri se da više nema glavu na ramenima. To je jedini način da preživi. Ako preživi. Umjesto da se otimaju ko će više pomoći porodici poginulog borca, još u toku rata, prvo za šta su se "braća Srbi" otimali bilo je ko će "zaskočiti" njihove žene. Čak i matore drtine u Crvenom krstu, prvo što im je padalo na pamet kad bi im se pojavila žena poginulog borca na vratima bilo je da se, kao slučajno, očešu o njene ženske obline. Pa ako se ova ne usprotivi, da je pokušaju povaliti na vrećama sa brašnom. Da bi dobile koji kilogram više nego što ih sljeduje. Udovice su postale masovna meta za bludnike. Onako nezaštićene, sa djecom o kojoj su se sada same morale brinuti, mnoge su i podlegle opštoj atmosferi nemorala. Toliko očigledno da ih čak počeše mrziti i žene (još uvijek) ne poginulih boraca, jer su postale opasnost za njihove muževe. Najnemoralnija crnohumorna anegdota za koju sam čuo je kad je jedna udovica tražila da joj se abortus izvrši besplatno smatrajući da, kao žena poginulog borca, ima pravo na tu beneficiju.

Najmoderniji odjevni predmet, tih dana i godina bile su " helanke. Samo prvih godina porodice stradalnika imadoše pravo na besplatna drva za ogrev. A braća Grci primali su njiovu djecu na besplatna ljetovanja. I na toj privilegiji mnogi su im zavidjeli. To su bile godine kad su borci na linijama kleli jedni druge riječima: "Dabogda ti žena nosila helanke, a djeca ljetovala u Grčkoj"! Kružio je i vic o dječaku koji je sa prozora ugledao oca kako se vraća sa linje i zavikao: "Mama, mama, evo tate, živ je, ništa od tvojih besplatnih drva niti od mog ljetovanja u Grčkoj"! ?

Zašto Vam sve ovo ispričah? Jednog dana, ako dođete u situaciju da Vam žena poginulog borca počne pričati o svojoj porodici, saslušajte je, molim Vas. Vama to nije ništa a njoj će mnogo značiti. Ona je u svoju djecu utkala cio svoj život, sve svoje želje i nade. I svoje i nade pokojnika. A nada, znamo to, umire zadnja. Pa šta ako je, neka od njih, pri tom i moralno posrnula. Ko je veći krivac za to od nas samih! ?

Pokojni Milovan Ilić Minimax, čuveni voditelj i humorista, dok se Titova Juugoslavija raspadala na parčiće govorio je: "Da mi je znati ko dovede do raspada državu i onu drugu nogu bi mu odrezao". A ja velim: "Da mi je znati ko je kriv za sve to (i još mnogo toga lošeg širom svijeta) kleo bih ga da mu ekonomska kriza u kojoj se nalazi potpuno uništi privredu; da mu izbije bratobilački, vjersko-rasni rat a mi da mu dođemo u "mirovnu misiju" kao što su oni nama";! Toliko o ratu. Ko spomene rat " plaća piće. Svoj raji.

P. S. Mom dragom profesoru, Željku Tomiću, poklanjam ovu neobjavljenu priču, koju napisah slučajno, dok sam kupovao novine na trafici. Možda je tačnije reći da je priču napisao " život, a da sam je ja samo pribilježio.

mico_vlahovic - 21437 - 19.04.2009 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁷⁾

Mićo Vlahović - djetinjstvo i sahrana

Obično pišem sa lakoćom, prsti na tastaturi ne mogu da prate misli. Ali, kada pokušam da nešto napišem o Mići Vlahoviću mozak zataji, pa uzaludno tražim izgubljeni početak. Otkako kroz prijatelje upoznah Miću kao dječaka, čovjeka i ratnika, te pronikoh u njegovu dušu i saznadoh njegovu potresnu životnu priču, Mićin lik mi ne izlazi iz glave. Prati me na spavanje i uvijek je tu pokraj mene kada se probudim. Na ovom mjestu navodim isječke iz djetinjstva jednog paćenika čiji se život riječima ne može tako lako opisati. Dok Mićinoj sudbini, hvata me neka blaga jeza na pomisao šta život može nekome da učini. Nije pravedno da se sva nesreća ovoga svijeta sakupi i sruči na leđa jedne dušobrižne osobi, kakav bješe naš Mićo!

Mićo Vlahović nikada nije saznao ko su mu roditelji, niti zašto ga je majka jednog magloviog jutra ostavila umotanog u krpe na pragu beogradskog doma za siročad u ulici Zvečanska broj 9(1). Kada je malo jaknuo, usvojila ga je jedna starateljska porodica iz Aleksandrova, vjerovatno ne zbog toga što su željeli da učine neko humano djelo nego da bi od države dobili pristojne mjesečne prihode za Mićino izdržavanje(2) kao i neke poreske olakšice. Naravno, muška djeca mnogo lakše nalaze "novi dom" kod vojvođanskih ratara jer u banatskim njivama nikada nema dovoljno radnika.

Kuća u kojoj je Mićo Vlahović proveo svoje djetinstvo

Mićo je spavao u jednoj maloj sobici koja je mirisala na buđ, i da se u njoj nije nalazio drveni krevet ta prostorija bi više ličila na ostavu nego na sobu. Dane je provodio na njivi, pržen vrelim suncem i kupan hladnim panonskim pljuskovima. Na polje bi najčešće nosio samo pola kilograma hljeba i litru mlijeka, i to bi bilo sve što je dobijao za cijeli dan napornog rada. Rijetko je pričao o svojoj ranoj mladosti, ali je jednom saborcu sa Žuči ispričao kako mu je u toj kući jedini prijatelj bila sestra Vesna, koja bi mu ponekad, krijući od ostalih, donosila ostatke nepojedenih obroka. Ne želim na ovom mjestu da sudim drugima, niti da bacam kletve na tu starateljsku porodicu jer se na banatskoj zemlji mnogo radi a teško živi. Vojvođanski seljak je oduvijek bio državno siroče, prepušten na milost i nemilost majke prirode i lopova iz poljoprivrednih zadruga. Ipak, moram da primjetim da se niko iz sela ne potrudi da kaže neku lijepu riječ za tog Mićinog staratelja, oca Ðorđa. I pored teškog života, Mićo je zračio nekom pozitivnom energijom. U selu su ga svi voljeli. Imao je mnogo prijatelja, da pomenem samo neke: Sašu Ðurića zvanog Beli, kao i Zorana Milovanovića zvanog Zoda, te Iliju Kovačevića. Beli i Zoda su siročad, odrasli u istoj hraniteljskoj porodici pa ih to čini "braćom" jer oni drugog brata nemaju. Zodu nisam upoznao, jer je taj dan popravljao nekakav auto, ali se potrudio da pronađe video kasetu sa Mićine sahrane. Zodinu kasetu namjeravam da prebacim na DVD, pa ću istu da pošaljem donatorima. Ilija je domaći, rođen je u Aleksandrovu. Mića je bio i dobar drug. Mnoge je zadužio svojim dobronamjernim savjetima, poput Marije Maksić koja Miću okiva u zvijezde.

Na Mićinom pogrebu se okupilo mnogo svijeta, žitelja Aleksandrova i boraca iz Srpskog Sarajeva. U najdirljivijem trenutku tog tužnog dana, kada se narod razišao sa groblja, Mićini saborci iz 3. sarajevske pješadijske brigade su kleknuli oko humke - i zaplakali.

Srbi su iz građanskog rata 1992 - 1995 izašli kao pobjednici, jer su mnogi borci, poput Miće Vlahovića, ugradili svoje kosti u temelje Republike Srpske. Međutim, što se politike tiče, rat nikada nije ni objavljen pa se nije ni desio. Ni jedan srpski junak iz prošlog rata nije proglašen za heroja, a da jeste Mićo bi sigurno bio jedan od njih.

Mi pokušavamo da oživimo akciju obilježavanja imena Miće Vlahovića. Ako bi svaki pedeseti posjetilac ovoga foruma dao po deset evra, koje bi bile utrošene za kupovinu tabli sa uličnim imenima, to bi bilo više nego dovoljno da se sprovede ova akcija. Napominjem, za sada samo treba da se javite na slavicnetŽhotmail.com i da obećate svoje priloge. Izvjestan iznos će biti uplaćen na žiro račun sela kao pomoć za uređenje groblja i Mićinog groba, kao znak dobre volje žiteljima Aleksandrova. Novac će biti sakupljan tj. utrošen samo ako selo sprovede akciju preimenovanja ulice.

---

⁽¹⁾ Mićina majka se zvala Slavica, i potiče iz Crne Gore. Mićo nije ništa znao o njima, pa ako neko iz plemena Vlahović zna nešto o Mićinoj porodici srdačno ga molim da mi se javi na slavicnetŽhotmail.com.

⁽²⁾ Starateljske porodice trenutno od Vlade Srbije dobijaju 14. 000 dinara po djetetu, što je negdje oko 150 evra. Mnogo porodica ima više od jednog djeteta. U vrijeme kada je Mićo našao svoj dom u Aleksandrovu, Jugoslavija je hraniteljskim porodicama davala oko 500 evra, ili 1000 njemačkih maraka.

ambih - 69762 - 24.05.2012 : Pozz -  ⁽⁷⁾

Sarajevski Srbi u muslimanskoj vojsci

Svi Srbi koji se do početka maja 1992. godine nisu uspjeli izvući iz muslimanskog dijela ostali su blokirani u gradu. Naravno, razlozi za njihov ostanak u gradu su bili različiti, a najvažniji su neobavještenost, vjerovanje da će sve brzo da prođe, strah, stari roditelji, novčani problemi itd.

U jednom trenutku sve je stalo i više se nije moglo izaći vani, osim možda preko Stupa, ali i taj put je brzo blokiran...

Na kraju je ostalo jedino da se nekome plati, da se dogovori razmjena, ili očajnički pokušaji da se naslijepo pređe između dvije linije fronta.

Nakon toga dolazi mobilizacija i ti si, htio ne htio, morao si da ideš u vojsku. Nisi imao mnogo izbora: ili puška ili Viktor Bubanj u kome te čekalo maltretiranje, kopanje rovova na prvoj liniji itd...

Neki Srbi su se ubacivali u Policiju, jer je tamo bilo manje ratnih dejstava, a ogromna većina je išla u HVO. Svi su se pokušavali snaći i nekako spasiti.

Neosporne su činjenice da HVO nije skoro nigdje ratovao do kraja 1993. godine. Čak 40% pripadnika HVO Novo Sarajevo su sačinjavali Srbi. Konačno, poznat je i slučaj prelaska približno 80 pripadnika HVO preko Miljacke u jesen 1993. godine.

I eto, ovo je prava istina kako je muslimanska vojska u Sarajevu postala 'multietnička', što su oni jako puno koristili u propagandne svrhe.

Mnogo je nevinih srpskih momaka izginulo, jer su tjerani da napadaju na rovove VRS. Oni su, ustvari, žrtvovani na taj način.

U to vrijeme, vođena je strahovita propaganda protiv VRS i Republike Srpske. Uostalom, stvari se nisu mnogo promjenile nabolje ni do današnjeg dana!

Takođe treba naglasiti da su neki Srbi nasjeli muslimanskoj propagandi, ali taj broj nije bio značajan i uglavnom su to bili oni koji su bili u mješovitim brakovima. Ipak, treba naglasiti da je ogromna većina Srba u muslimanskoj vojsci bila za Republiku Srpsku! Mislim da je ovo veoma bitno da se pomene, i ne zaboravite tešku sudbinu i tragediju ovih nesretnika.

zepa - 70314 - 13.06.2012 : Sarajlija Grand Forks -  ⁽⁷⁾

Žepa i stradanje kolone (5)

Stali smo pored kamiona . Vozač je izašao iz kabine. Pucaju po kabini, ne može se dalje. Dolazim do samog prednjeg djela kamiona i pitam ga gd je onaj tenk, transporter, praga... Gdje svi nestadoše? Kažu mi da su uspjeli su da pobjegnu u šumu. Počinjem da psujem, ne mogu da vjerujem da su pobjegli! Ipak je to bio tenk, praga, transporter... Što se ne vrate i ne uzvrate kontrapaljbom? Mi pješadinci, kojima su kamioni na ovom brisanom prostoru jedini zaklon, ne možemo ništa da uradimo. Stalno mi se vrti u glavi misao da su praga, tenk i transporter pobjegli i ostavili nas na nemilost neprijatelju. Sjetih se i čovjeka koji je bio na pragi kad smo sklanjali one omore gore na prvoj barikadi. Izašao i hoda oko vozila, brada mu do pupka, kosa do pola leđa, raspojasao se a po njemu redenici, šubara na glavi... A gle sada, pobjegao kao miš zajedno sa pragom u šumu, jebem te državo šta se ovo dešava?

Pokušavam da smirim ljude, ne znam ni sam odakle mi to, ali sam tada imao neku nenormalnu koncentraciju na sve što se okolo dešavalo. Strah je jednostavno nestao. Govorim polako, pokušavam da ih smiri i da vidimo šta ćemo dalje. Dopužem do zadnjeg dijela kamiona, i na nekih dvadesetak metara od nas vidim još jedan naš kamion i ljude oko njega. Ista slika samo drugi ljudi. Dozivamo se, pitamo ima li mrtvih, ranjenih...

Ležim kod zadnje lijeve gume kamiona i pokušavam da provalim odakle pucaju, odakle nas gađaju. Ne vidi se ništa! Nikakvih znakova o rovovima ili slično, a pucaju pojedinačno i često i stalno pogađaju. Nevjerovatno! Okrenem se i kažem prvom do sebe da su negdje blizu, i da bi možda trebali da bacamo bombe dole u taj kanjon. Čovjek mi odgovara da je nemoguće da su dole, ne bi mogli ovako dobro da nas pronalaze preko nišana. Neko počinje da se dere i viče "gdje ste, pojavite se, gdje ste..." Izgleda da je čovjeku pukao film, ubiše nas a mi ne možemo da provalimo odakle pucaju.

Još uvjek nisam ni jedan metak ispalio jer ne znam u šta i gdje da pucam. I opet mi kroz glavu prolazi zašto se praga, tenk i transporter ne vrate jer oni imaju optiku pa mogu bolje da vide odakle pucaju na nas. Pošto pucaju pojedinačnom paljbom bar su oni bezbjedni u tim oklopima. Ni jedna bomba, granata, tromblon, ama baš ništa nije ispaljeno sa druge strane, samo pojedinačna paljba, vrlo smireno i precizno.

Ubijeđen sam da ih nema mnogo. Vraćam se do prednjeg dijela kamiona i neko predlaze šoferu da ubaci kamion u prvu brzinu i da ne sjeda za volan već da sa stepenice polako proba da odveze kamion u šumu. Momčina pristaje i polako se krećemo, kao puž, sasvim polako. Ubili su par ljudi na kamionu, ima i ranjenih. Šofer je popizdio kaže "jebem ti ovo, idemo..." i sjeda za volan. Samo što je stisnuo kvačilo, gledam svojim očima, vrata su još uvjek otvorena pogodi ga metak ravno u čelo tačno između obrva i šljema i on ispade iz kabine. Sjećam se kao sad, iz čela mu je prilikom pada tekla krv u malazu debljine prsta. Ova slika me i dan-danas proganja!

Kamion se ugasio, stao. Neko viče "ne ostavljajte nikoga, dižite mrtve na kamion!" I tako je i bilo. Među nama se našao još jedan hrabriji, koji se usudio da sjedne za volan, i samo što je sjeo, zatvorio je vrata i punim gasom krenuo prema šumi. Nekih tri stotine metara do šume bilo je kao tri stotine kilometara. Trčimo pored kamiona, ali je on sve brži i brži. Kontam neću uspjeti. Hvatam se desnom rukom za stranicu od vozila i pokušavam nekako da ga pratim međutim, to je nemoguće. Kamion je ubrzao i to me je samo bacilo u stranu. Letim kroz vazduh i padam iza jednog kamena pokraj tog prokletog puta i glavom udaram o kamen. Krv mi krene u predjelu uha, ali je dobro, pri svjesti sam. Živ sam! Oko mene po putu mrtvi na sve strane. To mora da su ovi koji su bili ispred nas, pa su pokušavali da se dočepaju šume. Oko mene leže razbacani rapovi, opasači, maske, torbe, čak i puške. Ljudi su pokušavali da po svaku cjenu pretrče do šume pa su se pri tome oslobađali svega što im je smetalo...

Šta sad da radim? Do prije par minuta sam bar imao kamion kao zaklon, a tu su bila i braću Srbi pa ako me neko pogodi bar će neko ostati živ tako da bih imao šansu da mi neko i pomogne. Ovako sam sam samcat. Iako ni za ove koji su donedavno bili oko mene nisam znao ko su i odakle su, bar mi je bilo jasno da smo svi Srbi i da smo upali u isto sranje.

Mislim se šta ću dalje i kako do te šume. Jedno je sigurno, kontam ko u nju uđe više se ne pojavljuje nazad. Da li je to put spasenja ili propasti ne znam, niko se ne pojavljuje nazad niti daje bilo kakvih znakova. Ali ni ostati ovdje nije nikakvo rješenje. Ležim i odlučih da se ne mrdam, vidim da ne pucaju po mrtvima i da se pucnjava ne smiruje. Kontam praviću se mrtav pa valjda će mi i Bog dragi pomoći. Sjećam se da sam se skupio kao lopta. Iz svega toga dana viđenog tražim način kako da pokrijem glavu, čime da je zaštitim? Stalno mi pred očima slika onog mladog šofera koji poginu na moje oči, a ni ime mu ne znam, laka mu crna zemlja. Zatim slika od ranjenog komandira, koji je bio ranjen u leđa ali je još uvijek bio živ. Mnogo kasnije, kada se sve ovo završilo, saznao sam da je i on podlegao ranama u toku tog dana.

Polako sam podizao RAP uz tijelo prema glavi, tako lagano da sam imao osjećaj da me svi oni krvoloci sa druge strane gledaju. Uspio sam nekako da ga stavim nad glavu i okrenem u pravcu odakle su dolazili meci. Lijevom rukom sam uzeo bombu i držao je u šaci odlučan da u njihove ruke živ ne smijem pasti.

Ležao sam u tom položaju nekih sat vremena. Čujem plač , vrisku, pucnjevu, pakao... Molim dragog Boga da me spasi, da da snage i meni i ovim ljudima oko mene da nekako istrajemo. Molim se da padne noć. Čujem da mi se približava kamion. Neko govori:

"Majko moja šta je ovdje mrtvih!"

Kamion je bio iza mene nekih 20 metara. Polako prilazi, ljudi su se dozvali, kriju se iza njega i žele da se domognu te šume. O šumo, šumo, tako si blizu a tako daleko! Okrenem se prema kamionu i jedan od boraca reče:

"Onaj je živ, mrda!"

Sa nekih petnaestak metara me pita jesam li ranjen. Sav srećan što sam opet ugledao nekoga nešeg, kažem mu:

"Ne brini dobro sam, ne idi ovamo zbog mene nije mi ništa!".

On i dalje ne skida pogled sa mene. Kamion i ljudi su sve bliži i bliži. Skočim, vratim bombu u fišekliju, i zajedno sa njima se uputim prema šumi. I dalje nas gađaju. Čovjek pored mene trči i sam sebe ranjava u stopalo. Bože dragi, šta je ovo? Ljudi smirite se, polako. Ovaj vozač kao i svaki drugi, čim ugleda da je blizu ulaska u šumu po gasu, a mi koji smo se krili iza kamiona ostajemo na čistini, poput glinenih golubova. Nema nam druge nego da trčimo do šume pa šta Bog dragi da. Trčao sam sa još nekima, mislio sam da će mi srce iz grudi iskočiti, zadnjim krajem snage trčim a čini mi se da hodam, žedj udara a noge izdaju, srce hoće napolje a ja bi da živim, još samo malo da poživim da pobjegnem iz ovog pakla jer tek su mi dvadeset i dvije. Rođen sam 11. februara 1970. godine.

I ja i još par ljudi smo uspjeli da stignemo do šume, jedine zaštitnice tada, majke prirode. Na samom ulazu u šumu naiđoh na par kamiona i tenk, koji je stajao na desnoj ivici puta. Transporter, praga, i još jedan tenk su bili naprijed, na samom početku kolone. Skljokao sam se poput veće odmah pored prvog kamiona pokušavajući da povratim dah. Grudi su me tako bolile da sam mislio da će poput lubenice pući na dva djela.

Ipak, brzo sam se povratio. Ustao sam. Sve je bilo pogašeno, ništa se ne čuje, tenk, praga, transporter, kamioni... Bila je tišina, tako hladna tišina. Ne čuju se više ni pucnjevi sa onog prokletog brisanog prostora.

Krećem se okolo kamiona i ostalih vozila. Ljudi su oko drveća, zauzeli položaje, a ni sami ne znaju gdje da se okrenu, odakle da čekamo ove krvoloke i prevarante što nas izradiše za dogovor o mirnom prolasku. Idem naprijed do samog početka kolone.

zepa - 70370 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks -  ⁽⁶⁾

Žepa i stradanje kolone (9)

Još jednom, nadam se zadnji put, okrešem se prema ulazu u šumu gdje provedosmo zadnja dva dana i treći ako ubrajamo i ovaj današnji. Kad sam vidio ovaj prizor na ovoj čistini u sebi sam rekao:

"Bože dragi, hvala ti što mi pomože da se dočepam šume!"

Zajedno sa par boraca koji su bili pored mene, i sa kojima sam podizao mrtve na kamione, pretražujemo užu okolinu puta da možda još negdje ne leži neki naš poginuli borac. Ništa ne primjećujemo i već smo se odmakli od puta na neka dva tri metra u stranu. Pucnjava se čuje okolo ali mi nismo izloženi nekim dejstvima. Nailazimo na još jedan prizor, kamioni i ostala vozila spaljeni i nekako sve poređano u krug. Izgleda da su ovde pohvatali te naše preživjele ljude. Šta li je sa njima?

Bližimo se mjestu gdje je onaj most koji smo popravljali. Tu se i pomiješasmo sa našima koji su nas izvlačili. Među njima prepoznah i jednog momka iz Mrkovića. Znamo se još od prije rata jer smo izlazili na ista mjesta po gradu i Čaršiji. Pozdravismo se i ne možemo jedan drugom da vjerujemo gdje smo se sreli.

Pitaju nas da li smo svi tu, ili da još malo sačekamo. Čekali smo petnaestak minuta a zatim krenemo dalje. U jednom trenutku pomislih da sam zadnji ušao u šumu a sada zadnji izlazim iz nje.

Prelazim most i krećem se putem. Počinje uspon. Sa istog onog mjesta gdje sam prvi dan pronašao onu zemunicu začuše se pucnjevi, ali samo dva ili tri pa sve utihnu. Uspijem da stignem jedan plavi kamion, Mercedes Kiper. Vlasnik je bio autoprevoznik i poginuo je. Čovjek koji vozi kamion otvara mi desna vrata, ulazim u kabinu i idemo prema početku onog prokletog sela, do mjesta gdje je naš komandir izlazio sa megafonom. Njegova kuća je bila pored tunela na ulazu u Pale. Nadam se da znate o kome je riječ. Laka mu crna zemlja!

Usput nailazimo i na naše tenkove koji su došli u izvlačenje. Stoje sa desne strane puta i dejstvuju dole po klancu. U trenutku kada smo naišli pored njega ispalio je granatu, sasula su se sva zadnja i bočna stakla na kamionu.

Dolazimo na jednu visoravan iznad ovog prokletog sela. Nikada na jednom mjestu nisam vidio toliko naše vojske u jednom trenutku. Tu su i helikopteri koji užurbano prebacuju ranjenike do Vojne bolnice u Sokocu. Odvoze i mrtve. Ljudi plaču na sve strane. Nailazim na još jednog poznanika sa Vučije Luke. Nekada smo radili u istom preduzeću. I on je došao na izvlačenje. Pita me šta se desilo, kako tako da upadnemo u klopku. Ne znam šta da mu kažem, ne priča mi se o tome šta nam se desilo. Najbitnije je da sam živ.

Razgovarajući sa njim ugledam majora tj. jednog od komandanata koji su nas odveli dole u pakao. Prema njemu ide komandant jednog tadašnjeg odreda specijalne policije i ljudi oko njega pokušavaju da ga zaustave. Pita majora:

"Zašto odvede ljude na klanje? Zašto?"

Vidim da su mu namjere da ga pregazi, slomi. Major samo ćuti, oborio je glavu i gleda u zemlju. Jedan iz te grupe prolazi majoru iza leđa, ali je mnogo manji od majora i uzeo je nož u ruku i skače po njegovim leđima i pokušava izgleda da ga ubode u vrat. Ipak neki momci su brzo reagovali i uspjeli su da zaustave komandanta Specijalne jedinice kao i tog omanjeg čvjeka koji je skakao na majorova leđa. Okrenuo sam se i pokušavam da ne gledam sve te prizore. Pokušavam da nađem bilo koga koje bio sa mnom ispod šatora. Tražim nekoga koga poznajem.

U tom momentu sam shvatio da se izgleda digla cijela Sarajevsko-romanijska regija da nas izvadili iz tog klanca. Kako god bilo, odradili su to brzo i efikasno. Volio bi da sam tada vidio lica onih krvoloka koji nas onako mučki napadoše.

Dolaze autobusi, vlasništvo Famosa sa Korana, ulazimo u njih i vozimo se prema Palama. Ulazimo u Han Pijesak, ljudi na sve strane po balkonima i prozorima. Daju nam vodu, cigare... Plaču.

U Han Pijesku i neke ljude koji su došli sa svojim ličnim vozilima. Traže svoje najmilije. Pokusšvam da zaobiđem te ljude, jer kao što rekoh na samom početku, na Pale sam se doselio nakon prvih barikada a ovo se desilo četvrtog juna 1992. godine tako da i nisam poznavao tako mnogo Paljana. Pribojavao sam se da me neko ne upita za nekoga koga sam poznavao, a nisam znao šta da mu kažem kada gotovo nikoga od poginulih nisam znao po imenu.

U našoj koloni je bilo ljudi iz Mokrog, Sumbulovca, Ljubogošte i ko zna još odakle. Priča se da nas je bilo oko tri stotine. Tačan podatak ne znam. U to vrijem kada smo se izvukli i poslije sahrane, pričalo se među nama preživjelima da je bilo oko 70 ranjenih 52 poginula i dvanaest nestalih. Međutim, prošle godine sam gledao snimak sa parastosa poginulima i tek tada sam saznao da su muslimani i tih 12 nestalih odveli u štalu i zapalili. A broj poginulih je sada 48!

Vozimo se prema Palama idemo kućama, sam sebi ne mogu da vjerujem šta je život, prije dva dana sam mislio da ću poginuti u tom Gođenju ili Podžeplju a evo me sada idem kući. Šta drugo da kažem sem da izgleda nije bilo moje vrijeme da poginem! Ja ni dan-danas ne mogu da shvatim kako sam ostao živ! Valjda je tako dragi Bog htio.

U autobusu nam je neko rekao da se u Palama ništa ne zna i da je pravi haos. Javljeno im je da smo svi pobijeni, svi do jednog, kažu nam da se spremimo da uđemo u avetinjski grad. I doista, tako je i bilo. Dovezoše nas pred mjesnu zajednicu Koran-Pale. Žene vrište, plaču, kuknjava na sve strane. Gledam neke koje čak deru crninu sa sebe. Ne zna se ko više plače, mi koji smo došli ili ovi što nas čekaju. U gradu pravi haos. Idem prema svojoj kući. Mene niko nije sačekao. Pred kućom nailazim na oca, koji izlazi pred mene, grli me, stišće me jako i kroz plač reče:

"Dobro došao kući, sine!"

P.S. Slučajno sam na internetu ukucao ime i prezime jednog od mojih mog pokojnih drugova koji je nažalost ostao u Sarajevu. Pokušavam da saznam kako je poginuo i tako dok sam listao ovaj sajt, naiđoh na tekst koji je prošle godine napisao Gođenac prošle godine. Kako je i sam naveo da se borio na strani Armije BIH i da je proveo vrijeme na Žepskom ratištu vjerujem da zna dosta toga o napadu na kolonu, ili bar neku priču od onih koji su bili tu.

Ipak mi nikada mi neće biti jasno zašto su nas napali. Prolazili smo kroz njihova sela mirno, čak smo se i pozdravili sa par njih i nikome nije upucena ma nijedna ružna riječ. Sve je izgleda unaprijed bilo izrežirano i dogovoreno.

SVAKA ČAST UREDNIKU I SVIM LJUDIMA KOJI SU OVDJE I POKUŠAVAJU DA ISTINA IZAĐE NA VIDJELO I SVE OVE SOLIDARNE AKCIJE. STVARNO NEMAM RIJEČI.

polom_jasen - 20661 - 15.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća -  ⁽⁶⁾

Ratno sjećanje - Borba za Jasen

U toku opšte muslimanske ofanzive, u ljeto 1995. godine, na svim djelovima vanjskog prstena je došlo do probijanja naših linija. Naša jedinica je uspješno zaustavila muslimane na Lipi. U žestokom sukobu smo imali i par povrijeđenih, ali smo uspjeli da odbijemo taj napad.

Na naše mjesto dosao je Dragan Šorak naš heroj, koji je došao iz Srbije da pomogne svom narodu u odbrani od vjekovnog neprijatelja. U vogošći je oformio i porodicu, i ubrzo poslije toga ostavio svoj herojski život u Krajini za spas srpskog naroda. Neka mu je vječna slava i veliko hvala za sve što je učinio za svoj narod. Dragan Šorak treba da u našu istoriju bude upisan zlatnim slovima. Šorkovoj jedinici se priključio naš heroj Luna sa svojim odredom.

Njihovo dejstvo ne mogu opisati pošto nisam učestvovao, ali sam čuo da su to junački odradili, i sa munjevitom brzinom, i ja im ovom prilikom čestitam na tome.

Naša jedinica je dobila zadatak da zaustavi prodor muslimana na Malom Jasenu. Došli smo u komandu bataljona u Srednje, i tamo nas je dočekao major Radić, kojem od pada semizovačke linije više nismo puno vjerovali.

On nam je rekao da nas na jednom dijelu Jasena cekaju Sarini specialci i da ce nam se oni prikljuciti u vracanju rovova. U Srednje je stigao i Vitko sa blagovačkim jurišnim vodom. Priključio se našoj jedinici i izašli smo na dio Jasena koji smo mi kontrolisali.

Na Jasen je uvjek bilo teško izaći ali smo mi taj dio puta prešli strašnom brzinom, i bez odmora. Približavala se noć i trebalo je raditi brzo da muslimani ne dobiju šansu da se ukopaju. Tada bi nam bilo mnogo teže da povratimo naše rovove.

Moram da kažem da je teren jako strm, pa su na taj dio linije MTS i hranu izvlačili konji. Mene je naviše iznenadila spremnost boraca da krenu u borbu, jer smo noć prije toga imali žestoke sukobe. Nisu htjeli da dozvole neprijatelju da nas otjera sa naših vjekovnih ognjišta.

Nije bilo panike, i to je za nas bilo najbitnije. Na Jasenu smo zatekli Sarinu jedinicu i Koko ih je pitao da li i oni idu sa nama u napad. Oni su nam odgovorili da nemaju takvu naredbu. Tražili smo od njih, da ako mi uzmemo rovove da ih oni popune i oni su pristali jer su imali dovoljno boraca na liniji.

Koko je izvidio teren na dijelu linije koju su naši borci prethodno napustili. On je pretpostavljao da je prvi rov prazan. Rasporedio je Vitkovu jedinicu lijevo, a našu jedinicu desno od tog rova. Strogo nam je podvukao da niko ne smije pucati prije nego što on dadne znak. Plan je bio da on bez pucnjave pokuša uši u rov, koji je bio na najvišoj tački na Jasenu. U slučaju da muslimani primjete njegovo kretanje i pogode ga, insistirao je da tada možemo pucati iz svih srestava i da budemo sigurni da on nije živ. Mi smo se bunili, ali on nije pristajao na promjenu plana.

Koko je uspio da dođe do prvog rova, koji je na njegovu sreću, bio prazan. Rov su odmah zaposjeli Sarini borci.

Krnuli smo dalje, niz brdo, u pravcu velikog Jasena. Teren je bio šumovit, pa je ispod naših čizama šuškalo lišće i pucketale grančice. To je bilo oružje koje smo koristili. Naš cilj je bio da nas neprijatelj čuje na vrijeme i da otvori vatru, da bi ga mogli locirati.

Naš plan je bio dobar, jer su muslimani počeli da pucaju panično, visoko iznad naših glava, i to je bio znak da su u lošoj poziciji i ne smiju da izviruju. Nastale su žestoke borbe iz kojih smo izašli bez ranjenih i poginulih, ali ih nismo uspjeli da istjeramo do noći. Bili smo prinuđeni da sačekamo jutro.

Koko je isplanirao da priđe rovu sa suzavcem, i na taj način isjera muslimane iz rova. Mi smo mu rekli da ne radi to jer bi naši borci mogli napustiti naše linije ako vjetar nanese dim na njihove rovove. Zbog te mogućnosti, odustali smo od tog plana.

Rov je nekada bio naš, pa mu je ulaz bio okrenut na našu stranu. Zbog toga smo postavili snajper i M84 da puca u prolaz od rova i tako smo ih držali da bi napravili paniku kod njih. Od prišlusnog centra smo dobili vijest da su u velikoj panici.

Kako je nastala velika panika u njihovim redovima, mi smo počeli još jače da napadamo. Uslijedili su žestoki napadi sa svih strana sa kojih smo mogli da ih gađamo. Nastala je jos veća panika, ali nisu napuštali rov. Njihova komanda je uporno insistirala da se rov ne smije napustiti. Tu informaciju smo stalno dobijali od našeg prislušnog centra. Nije nam bilo jasno koja ih sila drži da ostanu u rovu. Shvatili smo da nemaju izlaza, i kad svane oni moraju ostati jer u slučaju da izađu bili bi lak plijen našeg snajpera koji im nije dao da podignu glavu. Počela je da pada noć i naši napadi su splasnuli. U toku noći Koko je tražio da se na mjesto gdje je bio naš snajper i M84 izvuče BST (bestrzajni top) i da se tu ukopa. Međutim, u jutro kad smo trebali da krenemo u napad, vidjeli smo da je rov napušten.

U rovu smo našli kutije od suvog obroka, u kojima su oni vršili nuždu, što pokazuje da nisu mogli da napušte rov. U rovu je bilo i mnogo krvavih zavoja i gaza.

Dok su oni bili u tom našem rovu, mi smo morali da izmjestimo našu artiljeriju sa mjesta na kojem je bila postavljena jer je taj rov bio odrlična pozicija za artiljerijskog izviđača. Oni su sa tog mjesta mogli da direktno navode njihovu artiljeriju na naša oruđa.

Nakon vraćanja Malog Jasena, naša artiljerija je opet bila bezbjedna u ostvarivanju svojih ciljeva.

U ovoj akciji bih pohvalio sve borce, koji su bili hrabi i odlučni pa uspjeh nije moga da izostane. Ja im ovom priliko čestitam i zahvaljujem na tome. Borbe su završene bez žrtava i ranjenih, što je za nas bio veliki uspjeh.

federalno_sarajevo - 64882 - 23.02.2012 : Specijalac Momčilo RS -  ⁽⁶⁾

Sarajevo i Sarajlije

Ovaj tekst sam dobio i nije naznačeno ko ga je napisao! Kao rođeni Sarajlija koji je do kraja rata živio u Sarajevu, želim da ga objavim da i drugi vide šta je danas Sarajevo postalo.

Sarajevo je danas, najtužniji, najsmješniji, najpodliji i najjadniji grad na kugli zemaljskoj. Licemjerje i glupost njegovih sadašnjih stanovnika postaje nešto što ih ontoloski određuje. Grad kvazi umjetnika, kvazi političara, kvazi sportista.. . Grad čiji sadašnji stanovnici sami sebe ubjeđuju da nešto vrijede i da su nekome bitni i svjesni su da je to laž ali svjesno i gordo žive u toj laži jer drugog izbora i nemaju. Grad u kojem se fukara obogatila preko noćina muci svojih nekadašnjih sugrađana, na koje i dan-danas gledaju sa zavišću, zlobom i neuspješno prikrivenom mržnjom . Grad iz čijih stanovnika isijava mržnja na samu pomen bilo čega što je srpsko...

Plitki u svojim hedonističkim shvatanjima života, oličenim u bureku, ćevapima i fildžanu kafe kao i čuvenim izrekama "novi dan nova nafaka" ili "pitu ne jede onaj ko ima nego ko je navik'o". Nesposobni za objektivno, dublje, sagledavanje stvari, bez ikakvog smisla za organizaciju i loši improvizatori. Do te mjere uživljeni u ulogu žrtve, misle da im pripada pravo na apsolutnu istinu. Uvijek spremni da pokažu na "svog komšiju Srbina, vojnika Armije BiH" kao, eto, primjera njihove tolerancije i multietničnosti a već nakon minut, kad se "kamere ugase" tom istom Srbinu psovaće majku vlašku i četnicku, govoreći drugom muslimanu "svi su ti oni, bolan, isti". Tapšaće te po ramenu, gledati u oči i govoriti "pa eto nisu svi Srbi zločinci". Puni kompleksa proizašlih iz mentalne i fizičke inferiornosti , nesposobni da obuzdaju svoj pokvarenluk kao logičnu posljedicu toga, pravdaju to nekim, tobože, sarajevskim duhom, a koji nije ništa drugo nego pokrice i alibi za provincijalni duh, osrednjost (najblaže rečeno) i primitivizam.

Samo se u Sarajevu moglo desiti da se jednom Ivi Andriću dobacuje sa nipodastavanjem u stilu "Halo, pisac, napiše li se šta", a što je tipičan primjer gore navedenog.

Da nije riječ o čak i simpatičnom nepriznavanju autoriteta i nepoštivanju veličine pokazalo je vrijeme. Tu se radi o zlobi, nepatvorenoj zlobi. U Sarajevu se, jadni, i danas dan ponose time i takve i slične gestove navode kao primjer tzv. "sarajevskog duha". "Sarajevske raje". Ne kaže se dzaba "čega se pametan stidi budala se ponosi".

Kad smo već "kod čuvenog sarajevskog duha" 70-ih i 80-ih a čime se muslimani ponose, iz samo letimičnog pogleda na imena nosioca gradskog duha tog vremena može se zaključiti da oni ne samo da nemaju razloga da budu ponosni nego nisu suštinski ni učestvovali u dešavanjima tog vremena. Tek tu i tamo pokoji bljesak kao npr. Mirza Delibašić ali zanimljiv podatak je da je u toj čuvenoj utakmici u Grenoblu kada je Bosna postala prvak Evrope u košarci, najbolji igrač bio jedan Srbin, Žarko Varajić, sa najviše postignutih koševa. Skoro je izašao Bosnin "Almanah" gdje su opisani najveći uspjesi kluba i zanimljivo je da Varajić uopšte tu nije spomenut od strane uređivača. Istorija se nasilno prekraja i prepravlja, ali kad mogu sa imenom i jezikom zašto ne bi i sa tamo nekim "vlaškim" kosarkašem.

Kao i svaka "novokomponovana" i neiživljena "nacija" muslimani su skloni euforiji bez ikakvog utemeljenja i uporišta. Drskost, bezobzirnost i nezahvalnost su glavne karakteristike. Nisu rijetki oni koji su u ratu utočište našli u Srbiji a sad sipaju drvlje i kamenje po srpskom narodu.

U Sarajevu, "oličenju multietničnosti", pravoslavni popovi ulicom hodaju bez mantije po preporuci vodećih ljudi SPC, što nikad nije bilo, nisu rijetki slučajevi fizičkog napada i premlaćivanja pravoslavnih sveštenika a po prvi put u istoriji grada u Gradskoj vlasti nema NI JEDNOG Srbina, takav slučaj nije zabilježen ni za vrijeme NDH.

U Sarajevu apsolutno svi isto razmišljaju, kao po jednoj matrici, i pozicija i opozicija i obični ljudi. Najnormalnije je čuti na Bosninoj košarkaškoj utakmici "Ubij Srbina" iako im pola tima čine Srbi a najbolji dokaz iskompleksiranosti nacije je skandiranje "Puši kurac ko te jebe, može Bosna i bez tebe, Jugoslavijo" , pa i na utakmici Bosna-Litvanija koja nikakve veze nema sa Srbima.

Mržnja prema Srbima je duboko utjelovljena i gaji se decenijama a posljednjih nekoliko godina ponovo dižu glavu. Ili misle da su ojačali, ili da su Srbi slabi ili ih neko sa strane "pumpa" ne znam ali znam da ponovo postaju agresivni.

Sarajevo je grad gdje se dva muslimana između sebe nikad neće pozdraviti sa "Dobar dan" a ako hrišćanin uputi taj pozdrav muslimanu ili će odgovoriti preko one stvari ili će mu samo reci "Kako ste!" Po svaku cijenu hoće da se razlikuju.

Sarajevo je grad gdje se skoro svakodnevno dešavaju samoubistva starijih Srba a mladji žive pod psihičkim pritiskom neprijateljski nastrojene okoline. Posljedica toga je bježanje od stvarnosti koje se ogleda kroz razne psihičke probleme ili odavanje alkoholu i narkomaniji.

Čest slučaj je da se i čisti Srbin predstavlja kao Hrvat radi dobijanja bilo kakvog posla, jer je Hrvatima ipak malo lakše u Sarajevu a o djeci iz mješovitih brakova da i ne govorimo. Uvijek prevlada ona strana roditelja koji nije Srbin. Mlađe sarajevske preostale Srpkinje se udaju za muslimane, vjerovatno u nadi da će nekad prestati nositi taj nametnuti pečat pripadnice agresorskog, genocidnog, naroda a dijete u pravilu nikad ne nosi srpsko ime, nego kobajagi neutralno, Damir ili Zlatan, sledeće koljeno je već Muhamed. Oni muslimani koji su oženjeni Srpkinjama, to ističu sa ponosom, opet kao primjer "kosmopolitizma", "multietičnosti" i "tolerancije" ali samo da se Vlasi ne dosjete. Po Islamu je dozvoljeno da muškarac musliman oženi nemuslimanku jer je na taj način prevodi u svoju vjeru, ona nosi njegovo prezime a pitajte muslimane šta misle o udajama muslimanki za Srbe ili Hrvate pa ćete vidjeti šta će vam reći. Ima da je se odreknu preko novina.

Sarajevo je jedini grad u Evropi u kojem se u picu ne stavlja svinjska šunka ni u jednoj piceriji u gradu. Sarajevo je grad u kojem će vam taksista u autu pričati o SVIM Srbima kao koljačima i divljacima ni ne sluteći da u autu vozi baš jednog Srbina jer on ZNA da je Sarajevo jednonacionalan grad i baš ga briga. Ti si tu svakako u posjeti roditeljima. Sarajevo je grad u kojem su popljuvali i one Srbe u koje su se do juče kleli (Vesovića, Divjaka, Pejanovića, Tifu). Sarajevo je grad gdje pokoji zalutali Srbin i danas smanjuje ton kad izgovara neko srpsko ime i pazi na svaku izgovorenu riječ. Sarajevo je grad gdje se nije rodila nijedna srpska beba već godinama. Sarajevo je grad gdje su Srbi natjerani da prodaju svoju imovinu u bescjenje. Sarajevo je grad iz kojeg je otišao svako normalan i svako ko je imao gdje a kad umre još ono malo srpskih i hrvatskih bakica i tetkica i kad se bagra dočepa i tih preostalih stanova, Sarajevo će postati stopostotno multietnički grad ali od Šiptara, Sandžaklija, pokojeg bosanskog muslimana, Iranaca, Pakistanaca, Turčina i ostale islamske "braće".

Sarajevo je grad gdje će svaki kvart za par godina imati svoju džamiju. Sarajevo je siv grad. Sarajevo je zaista muslimanski grad!

poturice - 24777 - 14.08.2010 : Hamze.505 Sultan -  ⁽⁶⁾

Zašto nema muslimana u Srbiji?

Kao prvo, Bošnjaci su slavenskog porijekla, isto kao što su i plemena Srba i Hrvata. A biti slaven ne znači biti samo Srbin.

Kao drugo, u BiH nisu živjeli Srbi, nego Bošnjaci tri različite vjere.

Kao treće, vi pokušavate reći kad su Turci došli u BiH da su tamo svi tad bili Srbi?? I tih pola Srba u BiH se poturčilo! To nema nikakve logike, jer Turci su nad Srbijom vladali 100 godina duže nego nad BiH, pa kako onda tamo danas nije pola stanovništva poturčeno? Zar su to Turci poturčavali Srbe samo u Bosni i nigdje drugo? Nema logike! Kada se ovako provaljivate bar malo razmislite.

RE: Zašto nema muslimana u Srbiji?

Hamza,

morao sam da izbrišem sve one uvrede koje si napisao, je ti mene nazva i "budalom" i svakakvim drugim pogrdnim riječima. Ne želim da te na ovom mjestu vrijeđam, ali moram da ti reći da si najneobrazovanija osoba koja se ikada oglasila na ovom forumu. Zbog toga znam da te je nemoguće "prevaspitati" jer to nije pošlo za rukom ni tvome učitelju, a Bogami i svim pametnim koji su radili na tvom obrazovanju. Ipak, pokušaću da ti objasnim nekoliko stvari, mada i nisam siguran da ćeš ih i shvatiti...

Tvoje pitanje: "Zašto nema muslimana u Srbiji? "

Kao prvo, nije tačno da nema muslimana u Srbiji. Ima ih u Raškoj i na Kosovu. Nastali su poturčavanjem srpskog stanovništva. Doduše, bilo ih je i širom čitave Srbije, ali su protjerani nakon oslobađanja Srbije od Turaka. Dobar dio muslimana je iz Srbije otišao za Tursku, ali se još više njih naselio na bosansku obalu Drine. Zbog toga smo mi Srbi iz BiH sve do 1992. godine imali veliku koncentraciju muslimana u Podrinju: Bijeljini, Janji, Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici, Višegradu, Foči... Srbija se tako riješila poturica, a mi smo ih dobili na teret. Evo šta o tome piše u Vikipediji:

Prema podacima turskog putopisca Evlije Čelebije, u vreme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, grad je imao oko 98. 000 stanovnika, od kojih su 77. 000. bili muslimani. U Beogradu je tada bilo čak 273 islamske bogomolje, džamija i mesdžida. Najvećom i najlepšom smatrana je Batal džamija, na mestu današnje Savezne skupštine, koju su putopisci upoređivali sa Aja Sofijom. Iseljenje muhadžira iz Srbije podrazumeva kontinuirano iseljavanje muslimana iz Srbije tokom više sukcesivnih etapa. Najmasovnija iseljenja su se odigrala u periodu Prvog srpskog ustanka 1804. godine, sticanja nezavisnosti Kneževine Srbije na Berlinskom kongresu 1878. godine i tokom Prvog balkanskog rata 1912. U više navrata, veliki broj muslimana, uglavnom Bošnjaka, Turaka i Albanaca je prisilno iseljen iz zemlje. Nakon povlačenja Osmanlija sa teritorija pod srpskom kontrolom, dolazi do uništavanja islamskih verskih zdanja a prisilna iseljenja muslimanskog stanovništva neretko poprimaju razmere verskih progona.

Protjerivanje poturica iz Srbije je značajno smanjio procenat Srba u Bosni. Uprkos intrnzivnom poturčavanju Srba, prema zvaničnim procjenama Otomanske imperije procenat Srba u Bosni i Hercegovini je sredinom devetnestog vijeka prelazio 50 procenata i nije se značajno smanjivao sve do Drugog svjetskog rata.

Protjerivanje muslimana iz Srbije, opjevano je i u srpskim narodnim pjesmama. Jedna pjesma kaže:

Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala
Nije mala, nije mala triput ratovala
Dvanaeste, dvanaeste Turke istjerala
Trinaeste, trinaeste pred Bugare stala
Četrnaeste, četrnaest Švabo udario
Osamneste, osamneste Srbin pobedio...

Ovu pjesmu zna svaki Srbin, ali mnogi id njih ne znaju šta znači stih "dvanaeste Turke istjerala". Naime, te godine se desio zadnji veliki progon Turaka iz Srbije, tačnije njenih južnih krajeva.

Da napomenem i to da je protjerivanje okupatorskog naroda iz neke zemlje vrlo je česta pojava. Pa zar nije i Tito 1945. zbog zločina počinjenih nad srpskim stanovništvom protjerao sve Nijemce iz Vovodine? Nakon raspada Turskog carstva, druge nacije su se prema Muhamedovim podanicima odnosile daleko okrutnije od Srba. Primjera radi, Grci i Bugari su u potpunosti očistili njihove zemlje od pripadnika islamske vjeroispovjesti.

Tvoje pitanje: "Koliko su Srbija i Bosna bile pod Turcima? "

Južna Srbija (današnja Makedonija) je pod Turke pala 1371. godine, nakon bitke na Marici. Nakon Kosovske bitke, 1389. godine, Srbiju nije više imao ko da brani ali je ona ostala slobodna sve do 1459. godine, kada pod Tursku vlast pada i glavni grad - Smederevo.

Nakon Jedrenskog mira 1828. godine izdata su dva naročita sultanova pisma - hatišerifi 1830. i 1833. godine, kojima su se potvrđivala samoupravna prava kneževine Srbije. Srbija tako postaje samostalna kneževina, ali je i dalje plaćala turskoj Porti godišnji danak koji je ukinut tek 1878. godine.

Bosna je pod Turke pala 1463. godine a Hercegovina 1482. godine. Za vrijeme turske okupacije, stanovništvo sa područja današnje Bosne se borilo odlaskom u hajduke, a bilo je i dosta ustanaka. Ipak, najčuveniji je onaj koji je predvodio kapetan Husein Gradaščević (Zmaj od Bosne). On je Turke pobjedio u nekoliko bitaka ali je poražen u bici kod Sarajeva 1832. godine. Kao što je poznato, vladavina Turaka u Bosni je trajala sve do 1878. godine.

Kao što vidiš, Srbija je bila pod Turcima od 1459. do 1833. godine, a Bosna od 1463. do 1878. godine. Zbog toga te pitam otkuda ti ta informacija da je Srbija pod Turcima bila sto godina duže?

Moj odgovor: "Da li su muslimani narod? "

Riječ "Bošnjaci" označava muslimansko življe. Naziv "Bosanci" označava naciju, čija država je zauzimala područje u dolini rijeke Bosne.

Da ti ovo objasnim i na jednom primjeru! U jednu naciju ulaze svi narodi koji žive na teritoriji neke države. Na primjer, srpska nacija se danas zove "Srbijanci" i nju sačinjavaju svi današnji stanovnici Republike Srbije: Srbi iz Srbije, muslimani iz Raške, Mađari iz Vojvodine, itd... Bosnu nikada nisu sačinjavali "Bošnjaci tri različite vjere". Bosanska država je postojala samo u Srednjem vijeku u dolini rijeke Bosne, i možda možeš reći da su nju sačinjavali "Bosanci tri različite vjere, ali pri tome treba da znaš da Romanija, Zvornik i Srebrenica nisu bili u sastavu srednjovjekovne Bosne.... "

Pojam "Bošnjak" je novokomponovani termin koji treba da zamjeni od svih intelektualaca ismijanu vlastitu imenicu "Musliman". Svrha ove zavjere je da Srbi islamske vjeroispovjesti postanu jedan izmišljeni narod, ili, kako Meša Selimović napisa, muslimani su etnička grupa koja je "ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. " Ovo je isto kao da neko pokušava da lokvu punu žabokrečine proglasi jezerom!

Moj komentar: "Besjeda o jeziku"

Osnovna odlika nekog naroda je jezik. Srbi i Hrvati dijele jedan te isti jezik, prije svega jer su vrlo blizak narod po porijeklu. Postoje tri dijalekta ovoga jezika: štokavski, kajkavski i ikavski. Oko 66% Hrvata govori kajkavski i ikavskim dijalektom. Svi Srbi govore štokavskim dijalektom, koji se dalje razvodnjava na dvije varijante: ekavski i ijekavski.

Oko 33% Hrvata govore štokavskim dijalektom, preciznije ijekavskim narečjem. Apsurdno je da je ova varijanta ujedno i hrvatski službeni jezik. Konačno, i Srbi i Hrvati koriste jedno te isto pismo, koje ima ćiriličnu i latiničnu verziju, a koje je napravio jedan te isti čovjek - Vuk Stefanović Karadžić.

Dobar dio današnjeg hrvatskog stanovništva potiče od Slovenaca. To se vidi iz činjenice da su kajkavski i slovenački jezik veoma slični, moglo bi se reći i gotovo identični.

Eto, kao što vidiš, Srbi i Hrvati imaju mnogo zajedničkih stvari, a razdvaja ih samo političko ubjeđenje i religija.

Kao što vidiš, vi muslimani ste narod bez korjena: nemate svoju istoriju, jezik, pismo, kulturu... Izgleda da ste vi jedini "narod" koji nema svoje porijeklo - vjerovatno ste pali sa Marsa.

Eto toliko za sada. Ovom prilikom sam ti objasnio tri stvari, pa ako si išta od ovoga upamtio - već si malo pametniji! Uprkos tome, zamolio bih te da se ovdje više ne javljaš! Pametniji si kada ćutiš.

Pozdrav sa gore Romanije!

porodicne_price - 9908 - 13.06.2006 : Predrag b. Tomić -  ⁽⁶⁾

Na Jovandan '42

Dva dana pre nego što će se ovo zlo dogoditi, u kuće Srba iz Podromanije su upali muslimani iz okoline Rogatice. Oni su te kuće prisvojili a mještane su proterivali iz kuće ili su ih "sagurali" u neki sobičak ili magazu.

Tako je bilo i sa porodicom moga pradede Danila Tomića, koji je u to vreme već bio u zarobljeništvu u Nemačkoj. Muslimani su upali u kuću a njih sve sabili u jednu sobu. Tu su još bili i Mara Tomić, žena Vuja (Petko) Tomića i sina mu Stojana. Njih su izbacili iz kuće a Vuja su istog dana ubili na kućnom pragu, jer se protivio. Zajedno sa njim ispred Vujove kuće je streljan i Gavro Živković ( njegova porodica je imala nadimak "PEROVIĆI"). Vujov sin Peko i kćerka Anđelka su bili u bolnici u Vlasenici jer su ranjeni prilikom bombardovanja još aprila '41, što im je nakraju spasilo život.

U kući Danila Tomića se nalazilo devet duša, od toga osmoro Tomića i Joka Adam ( devojačko Mirković) koja je isto proterana iz svoje kuće u kojoj je živela sama, jer joj je muž Boško bio u partizanima. Od Tomića tu su bili: Danilova žena Malina, kćerka Vojka 18 god, sin Vojko 16 god, kćerka Ljeposava ( mi je zovemo Ljepa) 9 god, sin Ranko 7 god, kćer Koviljka 5 god, Vujova žena Mara i Vujov sin Stojan 5 god.
***

Na sv. Jovana te '42 godine, oko 22h, u kuću su upale Ustaše i sve ih naterale da izađu napolje. Potom su ih potjerali podno kuće u kotar. Kada su tamo sišli, Ustaše im narediše da posedaju po snegu. U tom trenutku Vojka i Vojko počeše da beže, Vojka niz padinu, a Vojko uz. Međutim krvnici zapucaše za njima i oboje padoše u sneg. Vojko je bio na mestu mrtav, a Vojka je jaukala sve do jutra kada je preminula. Bila je ranjena u glavu.

Odmah pošto to uradiše Ustaše počeše nasumično da pucaju po ostalima sa manje od dva metra rastojanja dok nisu ostali bez municije. Ali tu se nije završio krvavi pir. Da bi se uverili da su svi mrtvi počeše da ih po glavi šutiraju cokulama koliko su jače mogli. Nekom srećom moga dedu Ranka nisu šutirali, ali su njegovu sestru Ljeposavu udarali do besvesti. Ranko je bio ranjen u desnu ruku i desno rame ( taj mu je metak zakačio i bradu ), i ležao je u snegu bez svesti.
***

"Majo, majo! "- bile su Rankove prve reči kada je ponovo došao sebi. Njegova majka, koja ga je pre streljanja držala u naručju, nepomično je ležala pored njega u snegu. Deda mi je tu scenu opisivao kao scenu u filmu "Kozara", i kojoj gine Olivera Marković, a dete je doziva. Samo sto je ovo on tada za stvarno doživeo.

Onda je Ranko čuo Vojku kako doziva upomoć i otišao do nje ali iako se trudio nije mogao dečak od 7 godina da podigne devojku od 18 godina. Tada se još uvek nesvestan svojih rana vraća na mesto streljanja i tamo začu kako ga Ljeposava pita da li je ranjen.

"Nisam" " odgovorio je Ranko.

"Nisam ni ja! " " odgovori mu ona.

Još uvek nisu bili svesni rana koje su još bile tople pa nisu osjećali bol. Tu joj Ranko pomože da ustane i zajedno krenuše ka kući Stojana Tomića koja je bila udaljena nekih 50-tak metara. Da bi što pre stigli oni su krenuli najkraćim putem koji je vodio preko snežnog smeta debljine nekoliko metara. Tu je svake godine bilo toliko snega da bi se na Božić momci kladili ko tuda smije da prođe. Da tuda nisu ostavili krvavi trag, niko im ne bi verovao da su tuda prošli.

Porodica Stojana Tomića je bila u njihovoj magazi jer su ih muslimani isterali iz kuće. I njih su vodili na streljanje, ali ih je spasao jedan stari musliman koji je poznavao Stojana.

Kada su prišli magazi Ranko je lagano pokucao na vrata, bojeći se da ga ne čuju Ustaše iz obližnje kuće. Stojanova snaha Ljuba, čiji je muž Luka bio u partizanima, je otvorila vrata kada je prepoznala Rankov glas. Tu noć su prespavali ispod njihovih nogu, jer je mala prostorija bila prepuna. Kako je noć odmicala, a rane se hladile Ranko i Ljepa počeše plakati i žaliti se na bolove.

*** Kada je svanulo njih dvoje su otišli kod Milovana Tomića gde su se zadržali kratko, a odatle su ih prebacili do Sima Tomića, gde su ostali do kraja rata. Simova snaha Cvija, čiji je suprug Miladin bio u partizanima, negovala je ranjenike. Cvija je još uvek živa i ovog aprila je napunila stotu godinu.

*** Rat se završio, ali Danilo se nije vracao kući. Ranka i Ljepu su poslali u Dom za nezbrinutu decu u Šapcu. Ljepa je potom prebačena u Dom u Mokrinu (kod Kikinde). Ranko je proveo neko vrijeme u Beogradu, a zatim u Sloveniji gdje je bio poslat na "popravak". Po povratku iz Slovenije on je ponovo došao u Beograd, u Dom "Lazarev" kod Dunav stanice, gde je za vaspitača imao Mijatović Rajku sa Sokoca.

Nekih 15 dana nakon povratka Ranko se već spremao da krene put Rusije, ali baš na dan polaska u Dom dođe Aleksa Tomić da kući povede svoga sina Ljuba i brata mu Milanka pa povede i Ranka kod Danila u Lazarevo koji se, kao i Aleksa vratio iz zarobljeništva.

*** Leta 1960 godine Ranko je, sa ženom Petrom (devojačko Kujundžić) i sinom Branislavom, otišao iz Lazareva na Romaniju i preneo kosti svojih najmilijih na groblje u Podromaniji. Sahranio ih je u zajedničku grobnicu, i po svim pravoslavnim običajima podigao spomenik.

U Lazarevu, 11. 06. 2006 godine.
Kazivao: Ranko D. Tomić
Pribeležio: Predrag B. Tomić

civili - 68010 - 26.03.2012 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁶⁾

Nataša Ponjavić i Predrag Gojković

Autor teksta: Željko Tomić

Na zapadnoj strani groblja u Miljevićima, na liniji gdje prestaje groblje i počinje pojas nepokošene trave, pažnju mi privuče spomenik u obliku srca. U njemu su sahranjeni Nataša Ponjavić i Predrag Gojković.

Kako se spomenik nalazi daleko od grobljanske kapije, mali je broj onih koji će slučajno proći pored njega, a još je manje onih koji zastanu, zapale svijeću, ili se bar prekrste. A bilo bi mnogo takvih, i prolaznika i namjernika, samo da znaju kakvu strašnu tajnu krije ovaj grob!

Jednog vrelog avgustovskog dana, put me sasvim slučajno nanese na ovo mjesto. Zastadoh zadivljen toplinom osmjeha koja zrači iz hladnog mramora. Moja saputnica me podsjeti na jedan tužni događaj iz onih sumornih ratnih dana koji su mnogi od nas već odavno zaboravili.

U grobu je sahranjeno dvoje mladih Srba, Nataša Ponjavić i Predrag Gojković. Početkom devedesetih godina, kada je rat buknuo u Bosni, Nataša i Predrag su bili u onom životnom dobu kada zatvaraš vrata djetinjstvu i počinješ jedan sasvim drugačiji život. Zaneseni svojom velikom ljubavlju, ovo dvoje mladih uopšte nisu bili zainteresovani za politička previranja u njihovom rodnom gradu. Živjeli su u svom vlastitom svijetu, svom ljubavnom gnijezdu koje bješe veličine jednog stana na Skenderiji.

U aprilu 1992. godine, Predrag je izašao iz Sarajeva i otišao u selo Stanojeviće, ali se nakon svega par dana zbog Nataše vratio u Sarajevo, uz čvrsto obećanje roditeljima da će odmah doći kući, čim pronađe Natašu. Međutim, u Sarajevu se dogovara sa Natašom da odu u Predragov stan, u nadi da rat neće dugo trajati i da će uskoro moći objaviti njihovu vjeridbu.

Predragovi roditelji su uzaludno pokušavali da djecu izvuku iz Sarajeva, ali su svi putevi i kanali bili čvrsto zatvoreni. Zbog toga im je jedino preostalo da im šalju pakete i novac i da se nadaju srećnom ishodu.

A onda je došao taj kobni 2. juli 1992. godine. Malo je poznato, i vjerovatno nikada nećemo ni saznati, kroz kakve je sve strahote prolazila osamnaestogodišnja Nataša prije nego što je ubijena. Ništa bolja sudbina nije zadesila ni Predraga Gojkovića.

Bolna je istina što Predrag i Nataša ni za šta nisu bili krivi! Doduše, bili su Srbi, ali su voljeli svoj rodni grad, pa su zbog toga i odlučili da ostanu u njemu. Njihova jedina greška je što su iskreno vjerovali u bratstvo i jedinstvo i mislili da im komšije muslimani neće ništa...

Samo dva dana nakon Predragovog i Natašinog odvođenja, u stan porodice Gojković na Skenderiji se uselila tetka Mušana Topalovića - Cace, inače njihova prva komšinica iz prizemlja. Sve je ovo ukazivalo da je vjerovatnoća da su ova djeca živa veoma male. Uprkos tome, Natašina majka i sestra su provele cijeli rat u muslimanskom dijelu Sarajeva, uzaludno pokušavajući da nešto više saznajuu o Nataši i Predragu.

Proučavajući tužne sudbine sarajevskih Srba, došao sam do gorke istine da se najveći broj ubistava nad njima desio upravo zbog - stanova i njihove imovine.

Nakon ovog strašnog zločina, gubi se svaki trag posmrtnim ostacima ovog mladog bračnog para. U godinama nakon rata njihove porodice su uzaludno pokušavale da ih pronađu, sa namjerom da pristojno sahrane svoju djecu. Data je i krv za DNK analizu, ali je svaka potraga je bila bezuspješna. Porodice su čekale, i čekale, i čekale. To čekanje je trajalo punih 15 godina!

Kada su njihovi posmrtni ostaci najzad pronađeni, ili bolje rečeno samo jedan dio njih, Predrag i Nataša su dobili svoj vječiti mir. Sahranjeni su u istu grobnicu, ispod ovog prelijepog spomenika od crnog mermera, koji simboliše njihovu veliku ljubav.

Interesantno je i to da je Natašino ime stavljeno na spomenik ubijene djece Sarajeva, tj. ona je tamo navedena kao "žrtava četničke agresije".

U moru informacija do kojih su porodice Gojković i Ponjavić došle, najvjerovatnija je ona da su te kobne večeri odvedeni u komandu na Bistriku, gdje su bili na "informativnom razgovoru" i da su nedugo potom pogubljeni na putu gdje su i ostali da leže. Ujutro ih tamo više nije bilo, pa je pretpostavka da su odvučeni u neku od mnogobrojnih masovnih grobnica koje su u to vrijeme postojale u Sarajevu. Više podataka u ovom trenutku ne mogu da objavim, jer se porodice još uvjek nadaju da će počinioci ovog gnusnog zločina jednog dana odgovarati pred licem pravde.

Neka je vječna slava ovoj nedužnoj djeci, koja su nastradala zbog toga što su vjerovala u zajednički suživot sa muslimanima.

Velika je sramota da njihovi krvnici, kao i ubice preostalih pet hiljada srpskih civila koji su pogubljeni u Sarajevu, još uvijek nisu kažnjeni. A kako bi, kad u Bosni nema pravde, niti će je ikada biti!

Nataša i Predrag su bili istinski Romeo i Julija, nevine žrtve ovoga rata koji srpski političari danas pokušavaju da zaborave. Naše mrtve više niko ne spominje, pa čak im se ni broj ne zna.

Putniče namjerniče, ukoliko te noge nanesu i do groblja u Miljevićima, molim te ne zaboravi da i na Natašinom i Predragovom grobu zapališ jednu svjeću!

---

Nataša Ponjavić je rođena 25. januara 1974. godine u Sarajevu od oca Ratka. Predrag Gojković je rođen 09.01.1971. godine u Sarajevu od oca Žarka. Nestali su 2. jula 1992. godine.

Ni Predragov otac, Žarko, nije preživio rat! Kao pripadnik VRS nestao je 29.10.1994. godine u rejonu Treskavice, a razmenjen tek 40 dana nakon njegove pogibije. Predragov mlađi brat, Nenad, svoga oca Žarka prepoznao na Federalnoj televiziji, koja je snimala kompletnu akciju muslimanske vojske na Treskavici.

Eto, tako je jedna normalna, četvoročlana srpska porodica prepolovljena u onom groznom ratnom vihoru.

Da Nataša i Predrag nikada neće biti zaboravljeni od strane njihovih porodica govori i podatak da se Predragova sestričina zove - Nataša.

informator - 68112 - 29.03.2012 : Zeljko Tomic Sokolac -  ⁽⁶⁾

Istorija Sokoca sa krova Pošte

Sokolac je malo planinsko mjesto sa jako surovom klimom. Nekada su u njemu živjeli jako dobri ljudi, ali nas je ovo vrijeme tranzicije jako upropastilo, što se jako odrazilo i na nas Sokočane. Rat je od Sokoca napravio leglo kriminala i ratnih profitera. Ljudi su, iz godine u godine postajali sve suroviji i gori pa mi danas čini da sam imao jako puno sreće što u Sokocu više ne živim svih 365 dana u godini.Ipak, u Sokocu imam jako dobrih prijatelja, i svaki trenutak proveden u njemu za mene predstavlja užitak. Na Romaniji se već decenijama pjeva pjesma "Čupaj kolac, hajmo na Sokolac". Za ovu prezentaciju vam kolac neće trebati, ali budite oprezni ukoliko se bojite visine jer sve fotografije koje ćete sada vidjeti su napravljene sa sokolačkih krovova. Na prvoj fotografiji je pogled na staru autobusku stanicu. Na ovoj stanici autobusi ne staju više od tridesetak godina, ali je mi Sokočani još uvjek tako zovemo. Lijevo se vidi hotel, ispred koga pružila Glavna ulica. Sada se ona zove Ulica Cara Dušana. Ona se razvukla kroz čitav Sokolac. Počinje gore kod benzinske pumpe a završava se kod mosta na Rešetnici. Iznad benzinske pumpe prolazi Zaobilaznica, koja se sa glavnom ulicom spaja u magistralni put Sarajevo-Beograd. Na nekih dvjesta metara od završetka glevne ulice nalazi se moja porodična kuća, pa ukoliko vas nekada put nanese na Sokolac, svratite na jedno pivo. Toga uvjek ima u kući Tomića, a biće mi drago i da se upoznamo! Ono što je posebno interesantno na ovoj fotografiji su konture gizdave ljepotice, gore Romanije, koja u pravilnoj liniji sječe horizont.

Pogled na Donje Baltiće, sokolačko Dedinje Evo još jedne slike hotela! Nekada to bješe prekrasna građevina, u kojoj je nalazio ogroman restoran u kome su služili tufahije, disko klub za mlade, banket sala za proždrljive i mnogo zanatskih radnji. U hotel su svraćale delegacije iz cijele Jugoslavije. Jednom prilikom sam i ja u njemu organizovao Skupštinu Studentske zadruge Univerziteta u Beogradu. Bilo je to osamdesetih godina. Predstavnici svih beogradskih fakulteta, oko 130 studenata, su avionom došli do Sarajeva, a onda autobusima do Sokoca. U to vrijeme Sokolac bješe poznata vazdušna banja, na čijim pašnjacima su se umnožavale ovce sa najukusnijim mesom na prostorima bivše Jugoslavije. Stabla crnog bora, posađena prije tačno 32 godine, zaklanjaju krovove Osnovne i Srednje škole. Ona me podsjećaju koliko je vremena prošlo otkako sam zauvjek otišao sa Sokoca, gdje sam se vratio samo u vrijeme onih sumornih, ratnih dana.

Pogled na hotel i gimnaziju (u dubokoj pozadini) I još nešto o hotelu! Mislim da je napravljen 1974. godine, baš u vrijeme kada je moja generacija, uprkos zabrani profesora, počela da hoda po kafanama. Na mjestu "Novog hotela" se nalazila jedna stara kuća sa krovom od šindre. U prizemlju te kuće je radila poslastičarnica "Zdravljak" u koju sam na kolače vodio i svoju prvu đačku ljubav. Ispred "Zdravljaka" je rasla jedna ogromna lipa, koja je odsječena da napravi mjesto ulazu u hotel. Ne znam zašto, ali mi je bilo mnogo teško kada su tu lipu isjekli na komade. Činilo mi se kao da su sa njom odsjekli i dio mene.

Sokočani ga zovu "Novi hotel" Na sledećoj slici se vide krovovi čitavog Sokoca, uključujući i Krmkov do, naselje koje je niklo u zadnjih 30-tak godina. Planina koja u jednoj pravilnoj liniji dotiče nebo se zove Kopito. U narodu se priča da su nakon Drugog svjetskog rata, partizani zapalili šumu kako bi iz nje istjeraju četnike. Još sedamdesetih godina, preko Kopita se išlo pješke u Sokoloviće jer je u to vrijeme autobuski saobraćaj bio jako loš. To rastojanje od nekih petnaestak kilometara prevalio sam jednom prilikom prevalio i ja, kada sam sa mojom majkom išao kod Cvjetića na slavu. To putovanje nikada neću zaboraviti, iako mi tada bješe samo devet godina.

Istočna strana Sokoca sa pogledom na Kopito Za vrijeme Otadžbinsko-odbranbenog rata u bijeloj zgradi sa slike ispod ovog teksta se nalazila komanda 27. pozadinske baze, tj. Baze Glavnog štaba VRS. Ova komanda je bila odgovorna za snabdjevanje SRK i Drinskog korpusa. Tu sam proveo više od dvije godine rata i života. Danas me nema ni u spiskovima BORS-a, mada su neki moji "saborci" dobili i prvu kategoriju. Lijevo od Komande je Opština, u onoj narandžastoj zgradi. Tamo se okupljaju sokolački političari da diskutuju o dugoročnoj perspektivi našeg kraja. O sadašnjici se više niko i ne brine, jer ista ne postoji. U ovoj zgradi radi i moj drug Duca, koji uzaludno pokušava da nešto promjeni na bolje. Iznad zgrade opštine se nazire Puhovac, kojeg Sokočani zovu i Povac ili Poovac. Ovo brdo je svoje ime dobio zbog toga što na njemu stalno duvaju nekakvi vjetrovi. Na njemu je Prokleta Jerina, žena Đurađa Brankovića, srpskog despota koji je vladao između 1427-1456, izgradila vojno utvrđenje koje je imalo zadatak da nadgleda put Vlasanica - Sokolac. Jerina je izgradila i taj put, tako što je lokalno stanovništvo primoravala da godinama radi pod kuluk. Narod Romanije je ovu saobraćajnicu sve do Drugog svjetskog rata "Jerinina testa" tj. "Jerinina cesta". Gora Romanija je bila prorodna granica između Bosne i Đurađove despotovine, a Glasinac je u to vrijeme bio značajan trgovinski centar. Jerina je upravljala čitavom Istočnom Bosnom - izgradila je i kulu u Zvorniku a eksploatisala je i rudnik srebra u Srebrenici. U tursko doba, Puhovac nije bio značajnije naseljen, ali su se na njemu nalazili turski čardaci, u koje su age u toku ljetnjih mjeseci dovodili svoje hanume. Age bi tu boravile da bi nadgledali žetvu i sakupljali harač, dok bi hanume sa seljankama prale vunu. Zbog surove klime, Turci bi ostatak godine provodili u Sarajevu. U drugoj polovini 19. vijeka, jedan ogranak porodice Tomić je od sarajevskih aga otkupio zemlju, pa se tako u bilizini nekadašnjih čardaka sada nalaze Gornji Baltići. Inače, jedna baba mi je pričala da se kao dijete igrala na ruševinama tih čardaka, čiji su ostaci bili vidljivi između dva svjetska rata.

Opština i pogled na brdo Puhovac, na zapadnoj strani grada Brdo koje se vidi sa desne strane zgrade od žute cigle se naziva Taline. Pošumljeno je sedamdesetih godina prošlog vijeka. Sjećam se dobro, bio sam tamo i 15. aprila 1979. godine, baš u trenutku kada se desio zemljotres u Crnoj Gori. Danas šuma na Talinama buja, i sve je ljepša i ljepša. Atletski klub "Glasinac" i Džudo klub "Sokolac" su na Talinama napravili impresivan poligon za pripremanje sportista.

Pogled na brdo Taline, istčna - jugoistočna strana Sokoca Naša nova vlast je ispred opštine napravila Spomenik palim borcima Građanskog rata 1992-1995. Na njemu su upisani srpski heroji ne samo sa sokolačke opštine, nego i iz opština koje su ostale u Federaciji BiH: Ilidža, Vogošća, Ilijaš.. . Spiskovi su nekompletni i jako je puno imena koja nedostaju. Ipak, nadam se da će se ova nepravda jednog dana ispraviti.

Spomenik palim borcima Građanskog rata(centralni dio slike) I na kraju još jedan pogled na ulicu koja vodi do Osnovne i Sredne škole. Svaki put kada prođem glavnom ulicom, pogled mi nehotice skrene na taj mali sokačić koji je namjenjen samo za đačka stopala. Taj maleni put me uvjek asocira na stihove koje napisa Branko Ćopić: Brzo minu naše đakovanje lagan leptir sa krilima zlatnim ipak tebe u srcu sačuvah kroz sve bure putem nepovratnim. Eh dječačke, uspomene glupe mala moja, mala moja mala moja, iz đačke klupe!

Ulica prema Osnovnoj i Srednjoj školi - južna strana Sokoca Eto, ovo je kratka istorija Sokoca, u koju sam utkao i nešto životnih uspomena, a koju vam ispričah dok sam prošlost posmatrao sa krova jedne sokolačke zgrade.

igrice1 - 16628 - 09.12.2007 : Gromovnik Republika Srpska -  ⁽⁶⁾

Sjećanje na plažu

Snijeg pao i pokrio Sarajevo. Za one koji se sjećaju ljeta, evo jedne slike da nas podsjeti na one žarke dane kada sarajevske ljepotice izađu na bazene: Bentabšu, Ilidžu... Uživajte!