fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

nebojsa_spiric - 82257 - 05.02.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (148)

Umro Miroslav Špirić


Dragi forumaši,

sa tugom u srcu želim da vam saopšitim da je umro stari Špiro, otac vogošćanskog heroja Nebojše Špirić - Špire. Neka ti je laka crna zemlja, dragi Špiro!

Vogošćanin Pravi



Poštovani prijatelji,
predlažem da kliknete na pet zvjezdica iznad ovog članka i da na taj način odate počast našem dragom prijatelju Miroslavu Špiriću, koji je toliko godina predano pisao tekstove na ovom forumu. Neka svaka "ocjena" bude izraz saučešća njegovoj porodici!

Sa poštovanjem,
Željko Tomić

Miroslav Spiric
moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (88)

Argeta


argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestra i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, i tamo su prodavnice bile prazne, pa je naša potraga ostala uzaludna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno nekom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se taj dan dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi uobičajno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • ilijas_sjecanja - 78759 - 03.11.2012 : Boris Sirob Srbija - best (68)

    Ooojjjj kume!


    U zadnje vrijeme me često put nanese preko gore Romanije. Tako je bilo i prije par dana. Sunce već bješe pri zalasku, a zadnji dani Miholjskog ljeta su ulagali poslednje atome snage da naša voljena gora zablista u svom punom sjaju. Oko mene su se pružali predivni obrisi i koloriti boja ljepših i od onih na slikarskoj paleti.

    Odlučih da se zaustavim i na trenutak odmorim na livadi okupanoj sunčevim zracima. I tako, sjedeći i uživajući u predivnoj ljepoti koja me okružuje, misli mi odlutaše u dane moje mladosti, u vrijeme kada sam Miholjska ljeta doživljavao u prizorima rodnog kraja. Međutim, danas Sunce tamo nema više šta da kupa! Iz onih vremena ostala je samo daleka prošlost za koju me vežu samo sjećanja, koja su sve češće hladna i nekako zimska.

    I dok su mi Sunčevi zraci milovali lice obuze me neka blažena toplina, poput one koju u meni stvara vatra u zimskoj noći, kada se kraj nje skupim posle napornog dana. Tu moju blaženost prekinuo povik:

  • "Ooooooojjjjjjjjjjj kume!"

    Otvorih oči i pomislih kako se ponekad život poigrava sa našim osjećanjima. U obližnjem zaseoku neko je dozivao kuma. Ponovo se začu ono meni dobro poznato:

  • "Oooojjj kume!"

    Bože, da li se to stvarno kumovi dozivaju? Da li su pravi ili se samo šale?

    Ovo dozivanje me podsjeti na onu davnu blaženu noć u kojoj sam čuo jednu priču, koja je toliko savršena da je teško povjerovati da je i istinita. Ipak, ja već dvadeset godina vjerujem da jeste.

    ***


    Sjedili smo pored vatre koja nam je grijala tijela i obasjavala lica. Pri tome je pravila neku čudnu igru sjenki kao da smo glumci u nekom pozorišnom komadu. U jednom trenutku, negdje u daljini se začu:

  • "Ooooojjj kume!"

    Što li nas ovi Turci ovako dozivaju? A kako mi njih dozivamo? Isto kao i svugdje na položajima, čini mi se!

    Već desetak puta Turčin me doziva:

  • "Kume, oj kume!"

    Kako su nam rovovi bili udaljeni svega tridesetak metara, uzviknuh:

  • "Što se dereš konju jedan, čujem te i kada normalno pričaš!"
  • "Šta hoćeš?" - odmah potom dodah ja.
  • "Imate li hljeba, kume?" - odgovori on.
  • "Šta li mu je sada palo na pamet?" - pomislih - "šta li ovaj Turčin hoće?"
  • "Imam!" - odgovorih.
  • "Ajde, baci mi malo!"
  • "A ti ćeš meni nakon toga bombu, je li?"
  • "Neću, zdravlja mi!"

    Ni sam nisam znao šta mi bi, uzeh čitav hljeb i bacih ga prema njihovim rovovima. Hljeb pade na pola puta, na ničiju zemju.

  • "Evo dobacio sam čitav hljeb, pa ga ti uzmi!"
  • "Hoćete li pucati, kume?"
  • "Nećemo!" - odgovorih.

    Mislio sam da nije toliko lud da rizikuje život za jedan hljeb. Oko nas je vladala grobna tišina. Svi su slušali naš dijalog u iščekivanju da vide šta će se dalje desiti.

  • "Kume, evo me dolazim po hljeb. Nemojte pucati!"
  • "Nećemo!" - odgovorih u množini, misleći pri tome i na moje saborce, iako ih nisam upitao niti sam od njih zatražio da to ne rade.

    Noć bješe vedra pa se vidjelo prilično jasno. Iz protivničkog rova se najprije pojavi glava a zatim i čitava silueta. Lagano je krenuo do mjesta na kome je ležao bačen hljeb. Kada je došao do njega, polako se sageo da ga pokupi, za trenutak je zastao a onda se lagano vratio do mjesta sa kojeg je i pošao.

    Opet nastade mukla tišina. Niko i ne diše od čuda koje smo upravo vidjeli. Uh, jebem ti život, šta je sad ovo? Kakva li je njega nevolja natjerala da uradi ovako nešto? Možda se Turci samo poigravaju sa nama da vide kako ćemo reagovati? A da to nije bio neki Srbin primoran da to učini? Možda su ga sa nečim ucjenili? Ipak, nema sumnje da se radi o neprijateljskom vojniku jer je bio u uniformi!

  • "Kume, hvala ti kume!"

    Pa jebo te, on nije Srbin! Želudac mi se skupi u malu lopticu od muke. Sjetih se supruge i dvoje djece koji su ostali na drugoj strani, dolje u gradu. Šta li oni jedu i kakve njih nevolje proganjaju kad njihov vojnik stavlja glavu u torbu za kilu hljeba? Da li su uopšte živi? Da li ima smisla da i ja živim?

  • "Kume, mogu li ja šta za tebe učiniti?"

    Tek tada me obuze pravi strah i muka. Razmišljao sam grčevito. Možda zna ko sam? Možda me je prepoznao po glasu? Možda zna i za moju porodicu? U jebem ti život, jebem ti život, šta sad da radim? Prošla je već godina dana kako nisam ništa čuo za ženu i djecu. Nemam šta izgubiti, ako zna ko sam onda zna i za moju porodicu. Uradiće šta je naumio!

  • "Kume!" - povikah ja.
  • "Reci kume!"
  • "Imam ženu i djecu u gradu i za njih nisam ništa čuo već godinu dana. Možeš li doznati da li su živi?"
  • "Gdje žive kume, na kojoj adresi?"

    Zastadoh za trenutak, a onda mu rekoh ulicu i broj.

  • "Ako šta doznam kume, javiću ti!" - odgovori kum po nevolji!

    Dani su bili dugi kao godine. Pošla je jedna smjena, a zatim i druga. Kum se nije javljao. I taman kada sam pomislio da sam grdno pogriješio što mu dadoh adresu svoje porodice i kada sam izgubio svaku nadu da ću nešto čuti o njima, začuh onaj, sada već dobro pozati glas:

  • "Kumeee!"

    Drhtavim glasom odgovorih kratko:

  • "Reci..."
  • "Žena Mira i djeca Anđela i Stojan su ti živi i zdravi samo su dobro smršali. Puno su te pozdravili!"

    Jedva smogoh snage da mu odgovorim:

  • "Hvala ti kume!"

    Znači, bio je kod njih, jer mu ja nisam rekao kako se zovu. Bože, živi su! Bože pomozi im, treba da se desi čudo pa da prežive ovaj prokleti rat!

    Prošlo je još nekoliko smjena. Jednom prilikom, nakon što pade noć, opet začuh.

  • "Kumeee, jesi li tu?"
  • "Jesam kume!"
  • "Da li bi kume volio da vidiš ženu i djecu?"
  • "Kume, to mi je jedina želja u životu!"
  • "Onda nemojte pucati, evo dovodim ti ih!"

    Od straha sam izgubio glas, noge su mi se oduzele, a na oči gotovo ništa nisam vidio! Ona ista silueta se pojavi iz rova naspram nas, a odmah za njim ugledah i tri manje. Bože, pa to su stvarno oni! Doveo ih do mjesta gdje je pokupio hjeb, a onda se tu zaustavi. Žena i djeca nastaviše da koračaju prema nama. Stajao je tu sve dok oni ne nađoše u mom zagrljaju, a onda se lagano okrenu i polako vrati do svoga rova.

    Savladaše me emocije i osjećanja pa mu tu veče nisam ni zahvalio što je učinio za mene i moju porodicu a kamo li da mu bilo šta drugo kažem.

  • "Kume" - povikah ja - "kako mogu da ti se odužim!"
  • "Možeš li mi nabaviti deset kila brašna da ponesem ženi i djeci" - upita me kum sa druge strane.
  • "Mogu kume!"

    Kada sam sledeći put krenuo u smjenu, na ramenu sam nosio pedeset kilograma brašna. Sačekah da padne noć, a onda uzviknuh:

  • "Kume, jesi li tu?"
  • "Jesam!"
  • "Evo, donio sam ti brašno. Ajde, dođi po njega!"

    Sreli smo se upravo na onom mjestu na kome je pao hjleb. Spustio sam brašno na zemlju i samo smo se međusobno pogledali. Nismo izgovorili ni jedne jedine riječi jer nam je sve bilo jasno. Kum lagano pokupi vreću, a onda smo se okrenuli i lagano vratili u svoje rovove.

    Bože, kakva nas je ovo nevolja snašla? Zar ljudski život vrijedi samo kilogram hljeba? Zar se čitava porodica može otkupiti za deset kilograma brašna? U jebem ti život, jebem ti život!

    ***


    Rat se završio, vatra se ugasila. Miđutim, ništa se nije promjenilo! Čini mi se da nam je sada život još jeftiniji. Zbog toga mi se stalno plače, a od muke mi se sakupi želudac. Ponekad me u ona idilična vremena, koja danas istovremeno i preziremo i žalimo, vrate zvuci muzike iz nekog filma u kome glumci pjevaju:

  • "Uz Maršala Tita, junačkoga sina...."

    Boris.
  • raspad_juge - 23701 - 13.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (50)

    Pitanje u vezi hrvatske istorije




    Danas sam dobio jednu veoma interesantnu poruku na engleskom. Ona mi se jako svidjela pa sam na nju i odgovorio. Pitanje je bilo interesantno pa sam odlučio da ga prevedem na srpski, za sve one koji ne znaju engleski.

    Imam 68 godina i rođen sam u St. Luisu, američka država Misuri. Moj otac je otišao iz Evrope kada je imao pet godina. Uvijek su mi govorili da sam Hrvat, ali nikada nisam obraćao mnogo pažnje na to. Moj sin je sada u američkoj vojsci pa je imao priliku da posjeti neke rođake u Hrvatskoj. Tamo je boravio samo nekolika dana ali mi je pričao da je bio jako dobro prihvaćen. Ja sam se nadao da ću i ja imati priliku da odem tamo, ali to se nikada nije desilo.

    Nedavno sam se penzionisao, pa sam počeo da proučavam Drugi svjetski rati i istoriju Hrvatske. Šta sam pročitao, više je nego odvratno. Čitao sam sve što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu pa do današnjeg dana. Nakon toga sam skinuo malu Hrvatsku zastavu koju mi je sin donio. Hvata me neka muka kada mislim o istoriji tih ljudi. Nastaviću da i dalje čitam, i nadam se da mogu pronaći nešto dobro o Hrvatima, ali mi se sve čini da će njima trebati još mnogo vremena pa da imaju čime da se pohvale. Ako imate nešto pozitivno da mi napišete o njima, ja bih vam na tome bio vrlo zahvalan. U međuvremenu ja ću nastaviti da istražujem, sa namjerom da vidim šta još mogu da naučim o toj zemlji.

    Gene


    Pomislio sam da je i moj odgovor na ovo pismo takođe interesantan, pa sam odlučio da i njega prevedem na srpski. Trudio sam se da prevod bude identičan originalu. Ovo je moj odgovor:


    Poštovani prijatelju,

    mnogo sam razmišljao o ovom Vašem pitanju, ali nisam mogao da se sjetim ničega dobrog u vezi Hrvata, izuzev da imam nekoliko hrvatskih prijatelja koji su sasvim normalni ljudi, baš kao i ti.

    Hrvati imaju vrlo tužnu istoriju. Dugo vremena su bili okupirani od strane velikih imperija, tako da su vjekovima patili za svojom nacionalnom sviješći. Ključni momenat u njihovoj istoriji je kraj Prvog svjetskog rata (1918), kada su im srpski vojnici sa vratova skinuli jaram austrougarskih okupatora. Nekako baš u to vrijeme je nekoliko hrvatskih intelektualaca izrazilo želju da se stvori zemlja južnih Slovena. Eto, tako je nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

    Međutim, Hrvati su oduvjek željeli više! U Drugom svjetskom ratu su stali na stranu Hitlera, u nadi da će proširiti svoje teritorije na račun Srba. Da bi ostvarili svoj cilj, prihvatili su Hitlerovu doktrinu i postali narod koji je ubio najviše Jevreja, naravno nakon nacista. Hrvatska država je osnovala Jasenovac, jedan od najzloglasnijih koncentracionih logora u istoriji ljudske civilizacije, i u njemu su na zvjerski način pobili oko 900. 000 civila, uglavnom Srba. I tako je ta žalosna nacija masakrirala onaj isti narod koji joj je 1918. godine, po prvi put u njihovo istoriji, donio slobodu.

    Uprkos tome što su Hrvati poraženi u Drugom svjetskom ratu, nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili. Ustvari, komunisti su ih čak i nagradili za njihova zlodjela tako što su im pomogli da dobiju kontrolu nad gradom Rijekom, kao i većim dijelom Dalmacije, teritorija koju su između dva svjetska rata bile u sastavu Italije. Pored toga, Hrvatska je proširena i na štetu Crne Gore i Srbije.

    Treba da napomenem da je ovo jednistven slučaj u istoriji da jedna zemlja koja izgubi rat proširi svoje granice na štetu susjednih zemalja, pobjednica u ratu. Moje jedino objašnjenje za ovaj apsurd je da je predsjednik komunističke Jugoslavije bio Josip Broz - Tito, Hrvat po nacionalnosti.

    Međutim, ni nakon Drugog svjetskog rata Hrvati nisu odustali od ideje da stvore svoju nezavisnu državu uprkos činjenici da su sve ključne odluke komunisti donosili u njihovu korist.

    Građanski rat ( 1991 - 1995 ) se završio tako što je četvrt miliona Srba moralo da napusti Hrvatsku. Oni su zauvjek izgubili svu svoju imovinu, a nova hrvatska vlast je učinila sve da se Srbi nikada ne vrate na svoja vjekovna ognjišta. Još je tužnija sudbina ono malo Srba koji su ostali da žive u Hrvatskoj - većina njih je bila prinuđena da prihvati katoličku vjeru.

    Savremena hrvatska država je ispunjenje snova Ante Pavelića, vođe satelitske države fašističke Njemačke. Ono što Pavelić nije uspio da ostvari uz pomoć Hitlera, uspješno je završio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uz pomoć svoga američkog prijatelja Bila Klintona: u "savremenoj" hrvatskoj državi isključivo žive Hrvati, i u njoj nema mjesta za druge narode.

    Sa poštovanjem,
    Zeljko Tomic



    Kada sam završio sa pisanjem engleske verzije ovoga teksta, zamolih moju četrnaestogodišnju kćerku da ga pročita i eventualno ispravi poneku loše konstruisanu rečenicu. Nakon što završi sa čitanjem, ona nezainteresovano nastavi da čita neku knjigu. Meni to bješe nekako sumnjivo pa je upitah šta misli o tekstu.

    "Ne valja! " - odgovori ona.

    "A zašto? " - upitah je iznenađeno.

    "Pa čovjek ti se obratio sa molbom da ga utješiš a ti si ga sa svojim odgovorom još više razočarao. Nije fer sa tvoje strane! " - odbrusi ljutito.

    Ako se ne slažete sa mojom kćerkom, molim vas da kliknete na zvjezdicu iznad ovog posta, te istom date ocjenu. Volio bih da joj dokažem da nije u pravu, jer bih jako volio da joj dokažem da sam najbolji pisac, ako ništa ono bar u svojoj vlastitoj kući.
    hadzici - 69388 - 14.05.2012 : Zoka Hadžići - best (45)

    Aleksandar Krajišnik - Aka


    Tinovo jun 1992. godine

    Aleksandar ( Aćim ) Krajišnik 1938 - 1992Kišna junska noć. Stražarim sa Aleksom, koji me inače čitav dan zasmijava svojim dogodovšitnama. Priča mi o tome kako je jedva umolio komandira voda Miku da mu da automatsku pušku. Kaže samo što nanišanio sa papovkom ostane bez municije. Automatsku pušku hvali pa kaže da je nikada ne okreće na ono "trrrr" nego samo na pojedinačnu paljbu.

    Juče nam je na položaj doveo vučjaka koga je našao u gradu.

  • "Sada čitavu noć ne moramo stražariti" - kaže on - "evo nam čuvara!"

    Čuvar nam je trajao do prve granate koja je pala negdje u našoj blizini, a onda je pobjegao niz brdo. Aleksa je za njim bacio neku suvu granu psujući:

  • "A ja mislio da ću noćas da se naspavam, pas ti mater...".

    Pokazuje mi Kopišanj, brdo na kome je Gradsko groblje, i započinje mi priču o četniku Radetu Njegi.

  • "Dole Zoko, ispod brda, odmah iznad Šakotinih kuća su ga ubili partizani '46-te godine. Bio je veoma visok i spretan čovjek. Zakopali su ga tu gdje je i ubijen, a porodici zaprijetili da ne smiju ni pomisliti da ga prenosu..."

    Međutim, ni Aka nije znao da je Radetov sin jedne noći tajno iskopao svoga oca i donio njegove kosti u jednoj jutanoj vreći pred moju kuću. Razgovarao je sa mojim ocem, i on ga je odvukao u Osjek. Otac mi je po povratku ispričao koga je vozio.

    Kad je to čuo Aka, počeo je da se krsti govoreći: "Ruke mu se pozlatile!"

    U praskozorje je počela sporadična pucnjava, a onda i jak napad na Kasatiće i kasarnu Žunovnica, koja je bila krcata oružjem i municijom.

    Na početku bitke ratna sreća je bila naklonjena neprijatelju.

    A onda je krenuo i napad i na nas. Ispred smo imali jedan istureni rov i sa njega su pronijeli jednog ranjenika. Aka je uzeo svoj šešir, stavio ga na glavu i rekao nam:

  • "Idem ja naprijed, bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave. Vi ste svi k'o moja djeca!"

    Uzalud smo ga ubjeđivali da to ne čini. Prebacio je borbeni komplet preko ramena i nestao u gustišu. Dugo se ispred nas čula pucnjava a zatim se sve utišalo. Nastavili smo da pucamo u šumu. Oko nas su padale bombe i trombloni. A onda je pred nas banuo Rade vodeći nekog krvave glave i govoreći:

  • "Ja šta ih je, sve će nas pobiti!"

    Panično smo se povukli do pola Tinova.

    Bitka u Kasatićima je prevagnula u našu korist. Kako u to vrijeme nismo imali nikakvih rezervnih jedinica, ljudi su bukvalno napuštali jedan položaj da bi odbranili drugi. Čim je linija u Kasatićima stabilizovana, K.B. je sa svojom jedinicom došao kod nas i organizovao kontranapad.

    Nas 40-tak smo počeli da se penjemo uz brdo. Nakon stotinjak metara lijevo od mene se začuo kratak rafal i ispred nas pade jedan muslimanski vojnik. Imao je maskirnu uniformu, zelenu beretku na glavi i tri rupe na prsima. Pored njaga je ležala njegova automatska puška. Njegovi su počeli da nam bacaju bombe i zasipaju nas mecima, ali im ni mi nismo ostajali dužni. Sa nekog proplanka K.B. je počeo da ih gađa tromblonima, uprkos tome što su oko njega padali meci dižući zemlju. Psovali su mu srpsku majku a on njima džamiju. Mišo nas je požurivao, jer bližila se noć.

    Napokon smo izašli na vrh jer je otpor naglo prestao. Na samom vrhu je ležao jedan njihov borac, ranjen u vrat i stalno je ponavljao:

  • "Nemojte da me koljete! Nemojte da me koljete!"

    Pored njega je ležala vojnička torba, a u njoj dvije kutije prezervativa. Vjerovatno je mislio da će naići na neku Srpkinju! Pronađosmo i kutiju nekakvih ampula sa crvenom tečnošću. Počeli smo da ga psujemo, ali je Bato reagovao govoreći:

  • "Pustite ga, vidite da će brzo umrijeti!"

    I doista, dok mu je Bato davao vode on je i umro.

    Nešto dalje u šumi smo pronašli i Aleksu. Puška mu je bila prazna, a okviri svuda oko njega. Ubijen je iz neposredne blizine, metkom u glavu. To smo zaključili po spaljenoj kosi. Siguran sam da nije molio za milost jer junaci to ne čine!

    Aleksa je sahranjen na Gradskom groblju u Hadžićima a nakon završetka rata njegovi posmrtni ostaci su prenešeni na Vojničko groblje u Bratuncu.

    Često se sjetim njegovih riječi:

  • "Vi ste svi moja djeca. Bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave."

    Vječna ti slava Aleksa!
  • ilijas_sjecanja - 69494 - 17.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (43)

    Hoćemo li uspjeti pobjeći?


    Pisati ili ne? Čitati ili ne ? Da li pišući i čitajući razne priče liječimo sebe ili tješimo jedni druge čak i kada se međusobno prepucavamo. Da li bježimo od nečega i hoćemo li uspjeti pobjeći? Da li nam je preteško breme koje nosimo i da li ćemo pokleknuti pod njim?

    Ovo je priča o čovjeku koji je na leđima nosio teško breme i koje ga na kraju satra na đavolji način.


    Zaustavili smo se na potezu između Ježeva i Kote 830 očekujuči kontra-napad. Čuli smo preko radio stanice da se Juka približava banderi. Kasnije smo saznali da je Juka ustvari bio pokojni Luka, koji je koristio internu vezu, i tako nam pokvario planove za čitavu akciju tog dana.

    I tako, čekajući Jukin tj. Lukin kontra-napad, iskoristismo priliku da sa sebe skinemo rančeve i ostalu opremu, da nešto prezalogajimo, a oni što puše zapališe po jednu "Sarajevsku Drinu" koju nađosmo upakovanu u svjedočanstvo srednje škole nekakvog Predraga.

    Svi smo se raskomotili, pa čak i Zvizgonja, samo je Čelar na sebi nosio pretežak teret ne dozvoljavajući sebi da se bar za trenutak odvoji od njega. On je u svom prtljagu imao sedamnest okvira za svoju automatsku pušku, desetak bombi, nekoliko kutija municije, veliku kutiju za osamdeset četvorku. Pored toga nosio je hranu za par dana, rezervnu odjeću, pa čak i Vegetu za odvratni Ikar. Oni koji ga nisu poznavali, gledali bi ga sa čuđenjem jer nisu znali da je sve to premalo u odnosu na teret koji Čelar nosio na duši.

    Bilo je to onog kobnog i mnogo pominjanog, 28. 12. 1992. godine. Čelar je u to vrijeme bio pripadnik 1. čete 4. pješadijskog bataljona Ilijaške brigade. To jutro je dočekao u rovu sa drugom, koga su zvali Čića. Od početka neprijateljskog napada prošlo je svega dvadesetak minuta, a 7. muslimanska je uspjela da ovladala našim položajem u dužini od oko dva kilometra. Zauzimali su rov za rovom i tako su došli i do Čelarovog, a onda su za njih nastali problemi. Čelar i Čića nisu odstupili čak ni kada su se naši borci povukli iz dva rova koji su se nalazili iza Čelarevog.

    Napad na njihov rov je bivao sve žešći i sve je vše pripadnika 7. muslimanske nasrtalo na njih. Neprijatelj je jurišao i padao, pa ponovo kretao. Na kraju su potpuno okružili rov. Čelar je pucao a Čića punio okvire sa municijom.

    Borba je trajala satima. Jedan za drugim, muslimanski LP je pogađao grudobran oko puškarnice, ali bi projektili samo skliznuli u stranu. Čelarev najbolji saveznik je bio upravo taj, strašno hladan dan. Zemlja je bila smrznuta, tvrda kao čelik, kliska kao led...

    Muslimani su pokušali da uđu i na vrata rova, koja se nalazila sa zadnje strane, ali im ni to nije uspjelo. Čića je bio tu, da brani i tu stranu.

    Neprijatelj je napadao i padao! Čak su pokušali da ubace bombu kroz dimnjak na rovu. Međutim, nju je zaustavila mreža koja je tu i postavljena da zaštiti borce od diverzije. Eksplodirala je u dimnjaku i ubila dva neprijateljska vojnika.

    Sve vrijeme, dok je Čelar pucao, neko ga je konstantno i uporno dozivao:

  • "Čelar, Čelar, Čelar..."

  • "Koliko još imamo municije?" - upitao je Čelar Čiću.
  • "Još par okvira!"
  • "Nemoguće!" - uzviknu Čelar.
  • "Ispucao si skoro dva sanduka!" - odgovori Čića.

    Ponovo se začulo:
  • "Čelar, Čelar, Čelar!"

    Međutim, ovaj put to nije bio onaj isti glas! U njemu Čelar, sa ogromnom radošću, prepozna jednog od njegovih saboraca.

    Naši borci su krenuli u kontranapad i uspjeli su da povrate izgubljene rovove! Jedan od njih je dohvatio Čiću za ruku, koju je prekrivalo čohano platno stare uniforme JNA. Rukav je bio mokar kao čep!

  • "Od čega si tako mokar Čićo, nisi se valjda prepao?" - upita ga jedan borac.
  • "Ma ne, ovo je od punjenja okvirova sa municijom!" - reće Čića i nasmija se - "Znaš, najteže je puniti okvirove."

  • "A šta je tebi, Čelaru, bilo najteže?" - upita ga drugi borac.
  • "Ma ono dozivanje, Čelar, Čelar, Čelar. Neki Šiptar me je stalno dozivao, jeb'o mu pas mater!"

    Bio je to zadnji dan koji je Čelar proveo u rovu. Nakon toga je prešao u Juršni vod, noseći na duši jedno veliko breme. Nosio ga je čitav rat, išao je sa njim u iz juriša u juriš, stalno se nadajući da će ga negdje usput i izgubiti.

    Rat je prošao, i taj njegov teret je na neko vrijeme nestao, ili bolje reći da se prikrio čekajući pogodnu priliku da našeg Čelara ponovo zaskoči.

    A onda, ne tako davno i nekako iznenada, taj isti teret mu se sručio na leđa! Naš junak je u svojoj glavi ponovo začuo one iste riječi:

  • "Čelar, Čelar, Čelar...."

    Čelar je doživio trenutni nervni slom!

    Izgleda da svi mi u sebi nosimo nekakav teret! Ponekad pogledamo u nebo, ili se okrenemo iza sebe da vidimo da li nas on vreba u namjeri da nam zaskoči na leđa. Zapitamo se da li ćemo uspjeti pobjeći i ako pobjegnemo hoćemo li pomoći onima koji nisu!

    Posvećeno Čelaru i Čiću,
    Boris
  • ilijas_sjecanja - 69693 - 22.05.2012 : Boris Sirob Srbija - best (40)

    Povila se povila...


    O velikim herojima pišu veliki pisci. Mi obični ljudi pišemo o malim, istinskim herojima.

    Bližio se Sveti Jovan, i baš kao i u prethodnim godinama iščekivao sam tetka sa kim sam i ove godine trebao da odem da on svom ocu kupi rakiju za slavu.

    Nakon ručka sam stalno gledao sam kroz prozor, posmatrajući predivan pejzaž prekriven svježim snijegom, pod kojim su se povijale otežale grane.

    Prisjećajući se naših dječački ludorija, iz maštanja sam lagano tonuo u sanjarenje, i polako me je obuzimala neka blažena toplina. I baš kada sam pomislio da ću da zaspim, u javu me povrati zvuk motora Fiće. Bješe to znak da je tetak stigao!

    Ušao je na vrata, sa dva poprilično velika kanistera.

  • "Hoćemo li?" - upita me.
  • "Da nije malo kasno?" - odgovori moj otac - "Skoro će mrak!"
  • "Brzo ćemo mi, a ako zakasnimo ti nas potraži."

    I tako, krenusmo polako! Mraz je već počeo da steže, pa je škripa snijega pod našim nogama postajala sve jača i jača. Put se postepeno sužavao, a kitine snijega su bivale sve bliže zemlji, dok se na kraju nisu potpuno sastavile sa putem.

    Probismo se nekako kroz puteljak okovan snijegom do poznate nam livade. Tamo na drugoj strani, kroz pejzaž poput onog na razglednici, stidljiva svjetlost jedne sijalice je obasijavala dio zida jedne kuće obojene u bijelo.

    Začusmo lavež psa, a nedugo potom i zabrinuti glas:

  • "Ma, gdje ste vi, očekivao sam vas ranije!?"

    Pozdravismo se sa domaćinom, a tetak se baci na posao probanja rakije iz buradi. On je pio rakiju, a ja sam jeo jabuke, iako smo obojica odlično zanali kakva je i rakija i jabuke. Iz godine u godinu, dolazili bi u taj prijatni ambijent podruma, obasjanog svjetlošću gasnog fenjera i preplavljenog čarobnim mirisima, da degustiramo proizvode tog našeg komšije.

    Kada bi tetak natočio pune kanistere rakije, a ja bih u džepove nagurao dovoljno jabuka, pozdravili bismo se sa domaćinom i krenuli nazad.

    U povratku smo se kretali brže, uprkos teretu koji smo nosili sa sobom. Možda zbog toga što smo išli nizbrdo, ili što je tetak probajući rakiju iz onoliko buradi već bio podobro popio.

    Tišinu šume je remetila samo škripa snijega pod našim nogama. U jednom trenutku začu se tiho pjevanje:

  • "...povila se povila..."

  • "Jesi li čuo?" - upita me tetak.

    Iako sam čuo, zastadoh za trenutak da razmislim kakav odgovor da mu dam, jer sam bio svjestan šta će se desiti nakon toga.

  • "Jesam!" - odgovorih tetku.

    Iz daljine ponovo dopire:

  • "...povila se, povila, vita..."

    Sa obližnjeg proplanka, odakle je dopirala škiljava svjetlost, čula se pjesma meni dobro poznatog glasa.

    Nastavismo dalje. U jednom trenutku tetak skrenu sa puta.

  • "Gdje ćeš" - povikah ja.
  • "Idemo kod čiče Miće, da zapjevamo koju!"

    Dođosmo pred kuću mog daljnjeg strica, koji mi bješe jako drag jer je bio u godinama mog, već odavno preminulog, djeda. Njih dvojica su zajedno ratovali u 2. svjetskom ratu. Čiča Mića bješe partizan, prvoborac, svima poznat...

    Volio sam te stare čiče, poput Miće i mog djeda, jer bili su jako intelignentni i umni, uprkos tome što nisu imali gotovo nikakvog obrazovanja. Volio sam da ih slušam, pogotovo u noćima koje su bile poput ove, u kojoj se nešto desi spontano i usput, i kada može da se čuje i poneka interesantna priča.

    U kućicu iz koje je dopirala pjesma uđosmo gotovo bez kucanja. Prazne stolice kao da su čekale upravo na nas! Pozdravismo se sa Mićom i Ristom. Ja sjedoh kao zapeta puška sa namjerom da slušam, ili bolje rečeno gutam pjesme i priče, koje su se nizale jedna za drugom.

    Nakon što popiše poprilično rakije, podigoh glavu i pogleda u njih jer su nešto bili zastali. Mića me pogleda u oči, zadrža pogled kao da će mi nešto reći, a potom poče:

  • "Povila, se povila, vita grana jelovaaaa..."

    Suze mi orosiše oči! Bila je to pjesma koju je moj pokojni stric najviše volio da pjeva. Mića nakrivi šubaru, a onda je odmah ponovo vrati na mjesto. Riječi nisu bile potrebne da mi kaže ono što je naumio, po suzama u mojim očima je vidio da sam ga shvatio.

    Naslonih se na stolicu, pa me ponovo obuze ono blaženo stanje, ovaj put sa malo više emocija. I po drugi put u tom danu utonuh u sanjarenje.

    Kroz san mi se učini da čujem pucanj iz puške. Progledah na jedno oko, a ono opet pucanj. Otac nas je tražio, pa kad je začuo pjesmu pocnjem je najavio svoj dolazak.

    Godine su prolazile, a ja i tetak smo u kupovinu rakije uvijek išli zajedno. Sve zime su nekako bile slične jedna drugoj, pune blagostanja i lijepih osjećanja....

    Ipak, svemu dođe kraj!

    Zima 1992. godine bješe ružna i nakako škrta sa snijegom. Činilo mi se da nam je u ovom nesretnom ratu i Gospod okrenuo leđa. Ona sretna vremena blagostanja zamjeniše stradanje i jad. Doduše, sanjarenja je još uvijek bilo, ali više nisam mogao da razlučim šta je san a šta java.

    Iz takvog jednog sanjarenja probudi me pucanj. U prostoriju uđe kurir. Bio je to onaj nesretni 28. decembar '92. godine. Izađoh vani da se malo umijem i udahnem svježeg vazduha. Zima suva, hladan vazduh ledi dah...

    Podigoh glavu! Pogled mi se zaustavi na proplanku na kome se naziralo imanje moga strica. I sama pomisao na Mićinu kuću u meni je budila radost, samo što je ona sada služila kao parametar za određivane artiljeriskih elemenata.

    Iz Mićinog dvorišta, umjesto meni dobro poznate pjesme, začu se glas "Alahu egber", a onda se stotinu glasova stopi u jedan divljački uzvik "Alahu egber!".

    Meni se diže kosa na glavi! Umjesto škiljave sjelice, Mićinu kuću su obasjavali svjetleći meci i eksplozije. Potom uslijedi silovita pucnjava, koja je trajala oko pola sata a zatim lagano poče da jenjava.

    Sa proplanka bi se, između dvije rafalne paljbe, ponekad začulo i podmuklo dozivanje:

  • " Čelar, Čelar...."

    Ponovo bi odjeknuli rafali, i tako u nedogled!

    Konačno naši krenuše u protivnapad i mi povratismo liniju. Naše snage su se spojile kod Mićine kuće.

    Među zgrčenim i beživotnim tijelima neprijateljskih vojnika nađosmo i čiču Miću. Branio se dok je imao municije, a kada ga mudžahedini nadvladaše, onako mrtvom mu odsjekoše dva prsta. Vita jela se nije povila čak ni kada se naši borci povukoše sa linije.

    Okrenusmo ga na leđa, a on gleda u mene kao da je živ! Šubara mu se malo nakrivila, te mu ja priđoh da je vratim na mjesto...

    Oči mi se ponovo orosiše suzama, a u glavi ponovo začuh:

  • "Povila se povila, vita grana jelovaaa....."

    Nakon završetka rata muslimani su popalili Mićino selo, samo je njegova kuća ostala da, poput vite jele, stoji uspravno. U tom kraju niko više ne pjeva Mićinu pjesmu, a nema ni ko da je sluša. Samo se meni ponekad učini čujem njegov glas u svojoj glavi!

    Boris

    Posvećeno Nikici Mičiću, prvoborcu u dva rata.
  • hadzici - 70218 - 10.06.2012 : Zoka Hadžići - best (36)

    Granatiranje bolnice


    Budim se. Imam osjećaj kao da sam posmatrao operaciju i da sam čuo sestre i doktora. Žedan sam. Svjestan sam svega, znam gdje se nalazim, samo oči ne mogu da otvorim. Oko sebe čujem glasove i eksplozije granata u daljini. Dozivam sestru da mi donese vode. Neko mi odgovara da budem strpljiv da ću dobiti, samo moram malo da pričekam. Počinjem da razmjšljam da li mi je noga amputirana iznad ili ispod koljena. Kada sam ranjen osjetio sam bol između koljena i stopala, pa mi to daje nadu da je koljeno čitavo i da ću mnogo lakše hodati sa protezom.

    Bože kakva sudbina! Brat mi je ranjen na početku rata i amputirana mu je desna noga ispod koljena. I moja je desna! Ponovo žeđ, imam osjećaj da mi grlo gori. Tražim vode ali dobijam i isti odgovor: "Strpi se".

    Zaspim. Ponovo žeđ, popio bi čitav okean. Odnekud dopiru zvuci pjesme od Bolera, ili mi se samo pričinjava...

    povedi me u zemlju galebova,
    povedi me u jedan novi dan...


  • "Ovaj nešto pjevuši" - govori neko pored mene.
  • "Možda je prolup'o" - odgovara mu drugi.

    Napokon dobih vode, ali jedva popih gutljaj. Čujem zvižduke granata i eksplozije u blizini. Jedna je eksplodirala opasno blizu, prozori se tresu...

  • "Sestro, sestro" - uzbuđeno dozivam - "nosi me u podrum".

    Uhvatila me panika. Nikad se nisam bojao granata, samo minskog polja i da ne iskrvarim kao moj drug Ranko...

  • "To su naši" - čujem sestru.
  • "Kakvi naši, pa granate padaju oko nas!"

    Toliko je granata preletjelo preko mene da dobro razlikujem ispaljenje od eksplozije. Pored toga, znam i da naše artiljerije nema ni na pet kilometara u blizini bolnice.

  • "Nosi me u podrum!"

    Sestra mi govori da se smirim zbog drugih, a da bolnica nema podruma. Zuuuum! Duuuuuuum! Opet jedna granata pade negdje blizu.

    Eksplozije postaju dalje i rjeđe. Opet zaspim. Čujem kako me neko doziva ali nikako da otvorim oči. Neko govori da me nose u sobu. Budim se tek kad su me počeli prebacivati na nosila. Dok me nose kroz hodnik vidim dosta ranjenika. Neki leže u nosilima na podu. Bože kakvo li je stanje na frontu? Zvuci bitke dopiru sa svih strana.

    Negdje oko sredine hodnika vidim Radu. Rada je djevojka sa kojom sam se nekada zabavljao. Šta li će ona ovdje? Možda joj je neko ranjen? Hoću da je pozovem ali mi usta suva i ne mogu da ih otvorim. Unose me u sobu sa dva kreveta. Čim su me spustili podižem se na laktove i primičem noge jednu drugoj, mjerim dužinu.

    "E jeb'ga" - progovaram.

    Vidim da je amputacija iznad koljena. Ali zavoji su bijeli ni kapi krvi na njima. Srećan sam zbog toga!

    Dragan, koji je sa mnom u sobi, gleda me začuđeno:

  • "Ja se bojim da će mi noga ostati kraća, a ti ništa!"

    Tek tad primjećujem fiksator na njegovoj nozi.

  • "E, Dragane budalo" - kaže on sam sebi.

    Ja se malo osmijehnem. San me ponovo obara.

    Neko me doziva, ali ne mogu da se probudim. Osjećam nečije tople ruke na licu. Prepoznajem Cecin glas. Sav sam srećan, ali ne mogu da otvorim oči. Došla je pod kišom granata da me posjeti. Miluje me po licu i nešto mi priča, ali ja je ništa ne razumijem. Ruka joj prelazi preko mojih usana i ja je ujedoh za nju. Nikako da otvorim oči da je vidim. San me ponovo obara. Budim se i ne znam da li sam sanjao ili mi je neko dolazio u posjete. Pitam Dragana da li mi je neko dolazio. On poče da nabraja:

  • "Ceca, mora da ti je cura, njoj si se najviše obradovo, Čedo, Milade... Bilo je još al' nisam zapamtio".

    Ne sjećam se nikog sem Cece i drago mi što nisam sanjao!

  • "Kakvo je stanje vani?" - upitah Dragana.
  • "Kažu da napadaju u talasima, danas opet probali na Velu. Ne mogu nam oni ništa!" - odgovara Dragan.

    U sobu ulazi doktor Lazić, nešto petlja oko moje infuzije i govori sestri:
  • "Ovog spremite za transport na Pale!"

    Ja se bunim jer neću nigdje da idem!

  • "Slušaj sine bar deset ljudi je molilo mene i doktora Pejića da te prebacimo, znači ideš! Pored toga, svi teži ranjenici se transportuju".

    Meni nije pravo jer znam šta me čeka po onim rupetinama od puta, ali ćutim.
  • ozren - 88247 - 19.01.2014 : Milidoboj Doboj - best (35)

    Knjge 'Bitka za Vozuću 1992.-1995.' i 'Paravojnik'


    Poštovanje... Pomaže Bog! Pozdrav svima.

    Posjedujem knjige "Bitka za Vozuću 1992. -1995." od gospodina Nenada Cvjetkovića i "Paravojnik" od gospodina dr. Petra Maljenovića. Iste sam prebacio i u pdf format. Ko želi da mu pošaljem navedene knjige, neka se javi Željki da mu da moj e-mail za kontakt. Knjige rado šaljem u elektronskoj formi, da se proširi istina o događajima na Ozrenu, Vozućoj i dolini Krivaje...

    Napisao bih ja svoj e-mail ali je to zabranjeno... Očekujem zainteresovane za ove knjige da se jave...

    Knjiga "Bitka za Vozuću 1992. -1995" - o ratnom putu Četvrte ozrenske brigade (Vozućke) koja je tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata branila dolinu Krivaje, kao i događajima u dolini Krivaje. U troipogodišnjoj odbrani opsjednute Vozuće poginulo je 62 civila i 1008 boraca VRS iz više jedinica, a najviše žrtava je podnijela herojska domicilna Četvrta Ozrenska brigada (300 poginulih i preko hiljadu ranjenih).

    Knjiga "Paravojnik" - Autor prati svog junaka od Slovenije, kad je vojnicima JNA blokiranim u jednoj kasarni uspeo da doturi vodu, preko Hrvatske, gde je ratovao sa dobrovoljcima, do Ozrena i rodne Osojnice, koji su bili ucrtani zelenom bojom mnogo pre no što su to mnogi u Bosni shvatili.

    Ali, umesto očekivanih međunacionalnih i međuverskih trvenja između naroda bivše Jugoslavije, Maljenović se u prvom redu bavi bolnim srpskim podelama, koje su bile razlog da "ponovo počne igra četnika i partizana u Bosni".

    Sam Nidžo, "za jedne istinski srpski vitez, za Brozove oficire paravojnik", na kraju postaje tragična žrtva tih podela i strada kao epski junak, ali uveren da to čini za pravu stvar. Maljenović je u priču ugradio istinite sudbine ljudi, pa i deo sopstvenog lekarskog iskustva u Zagrebu.

    - U knjizi postoji doktor kod koga dolaze srpski milicioneri da im da bolovanje jer su bili izloženi maltretiranju i tu sam opisao samog sebe - kaže autor.

    Tu je i lik Bore, tragični primer "vijetnamskog sindroma" u Bosni, ratnik koji nije podnosio krv i koji, kako Maljenović priča, "pre rata nije želeo da kupi jagnje za klanje, jer bi ga usput zavoleo", a koji se posle nagledanih užasa na kraju se odao alkoholu i stradao od mine.

    Na pitanje da li misli da je njegov roman intrigantski i da budi duhove rata, Maljenović odgovara: "Meni je svejedno da li je knjiga za neke provokacija ili ne. Ja sam pisao istinu. Ako ta istina nekog provocira, to je njegov problem. "

    Po njegovom mišljenju, za rat su bili "svi krivi i nije niko", ali on na prvo mesto stavlja "one treće, koji sad pokušavaju da nas izmire". I pored autorove skepse, na dva primerka njegovog "(Para)vojnika", koja se nalaze u biblioteci u Doboju, pravi se lista onih koji bi da ga pročitaju.
    moje_price - 41482 - 17.09.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (34)

    Miris duše


    Sa prvim zadahom jeseni gorom Romanijom se razlije miris pečene paprike i kuvanog pekmeza, te zvukovi tupih udaraca sjekira i reskog cijuka motornih pila. Ovakva atmosfera u meni stvara nekakvu blagu jezu koja me podsjeća da su se nad Sokolac ponovo nadvile surove sjene zime. Sa prvim nagovještajima jeseni, zazvoni u meni nekakav alarm koji me tjera da razmišljam o drvima za zimu. Drva još nisam kupio, valjda zbog toga što u stanu imam centralno grijanje. Zato mogu da se opustim i utonem u mirise pečenih paprika i pekmeza od šljiva, koje osjećam i na hiljade kolometara daleko od rodnog kraja.

    Dobar domaćin ogrevno drvo za zimu nabavlja još u rano ljeto. Naše starine su govorile da ukoliko u septembar uđeš bez dobrih zaliha drva i nisi baš neki domaćin. Što se mene tiče, u šumu sam po drva išao samo jednom. Ovo je moja priča o tome.


    Mislim da je to bilo u jesen 1994. godine. Drva se u toku rata nisu mogla kupiti u Šumarstvu, pa je svaki vojnik morao da sam sebi organizuje sječu. Doduše, komande su se te godine pobrinule za prevoz, ali smo se za sve ostalo morali snaći sami.

    U šumu krenuh sa Radom Vukovićem iz Vlasenice i par njegovih saboraca iz čuvenih vlaseničkih jurišnika, koji su se proslavili u bitkama na Cerskoj. Vozač vojnog "Dajca" nam ujedno bješe i vodič, te nas odvede na nekakvu lokaciju, čini mi se u pravcu Stjenica. Po njegovim riječima na tom mjestu je bilo najlakše izvući drva na put.

    Rado je bio pravi virtuoz na motornoj testeri. Za sat vremena je oborio nekoliko stabala, potkresao grane i počeo da reže debla na ćutke koje smo kasnije kotrljali niz padinu i utovarali na kamion. Sve je išlo kao po loju, pa za trenutak pomislih da i nije tako teško biti drvosječa.

    Odjednom, ugledah čovjeka kako nam se užurbano približava utabanim šumskim putem. Kada priđe dovoljno blizu, uzviknu nervozno:

  • "Ma šta to radite, ljudi? "
  • "Sječemo drva za ogrev!" - odgovori jedan o mojih prijatelja.
  • "A što, bolan, u mojoj šumi? "
  • "Kako tvoja, pa ovo je državna! " - umješa se i vozač kamiona.
  • "Ma nije državna, ušli ste desetak metara u moje imanje! Eno, tamo vam je međa! " - odgovori domaćin i pokaza na nekakav kamen koji se ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg drugog kamena u šumi.

    Osjetih da je došlo vrijeme da se i ja umješam u razgovor i pokušam da smirim situaciju. Objasnih vlasniku šume da se radi o nesporazumu i da niko od nas nije imao namjeru da krade drva. Čovjek, očigledno veoma ljut, započe da objašnjava da je to već treći put u toj sedmici da mu vojska pustoši šumu i da mu je već svega preko glave. Zatraži da istovarimo ono malo drva što je već bilo nabacano na kamion i da ga više ništa ne pitamo.

    Kada uradismo onako kao što starac zatraži, izvadih flašu rakije i ponudih domaćina da pokvasi grlo. On se zahvali, a zatim iz flaše povuče domaćinski gutljaj. Nakon toga zadovoljno obrisa usne, reče da se zove Slavko, pa me zatim upita kako kako se zove moj otac.

  • "A ti si Ljubov sin! ? " - uzviknu iznenađeno - "Pa kako ti je otac? Čujem da je puno bolestan i da ne ustaje iz kreveta??? "

    I tako, na moje veliko iznenađenje, narogušeni starkelja postade mnogo blaži prema nama. I dok sam mu ja pričao, potegnu Slavko još par puta iz flaše slušajući poluotvorenih usta opis zdravstvenih problema moga oca.

    Nakon desetak minuta razgovora, i još nekoliko gutljaja iz flaše, Slavko se razmaha rukama pa uzviknu:

  • "E sad slušajte dobro! Hajde da ponovo utovarimo sva ova drva na kamion, a ti momčino upali tu motorku pa obori još nekoliko bukvi. Hoću da se porodica Tomić dobro ogrije ove zime! "

    Nastupio je tajac! Svi su bili iznenađeni naglim preokretom situacije. Da bi nas uvjerio da se ne šali, Slavko i sam poče da nabacuje ćutke na kamion.

    Nakon par sati "Dajc" je bio prepun drva. Kako se približavao trenutak rastanka sa Slavkom, sve više me je pritiskao kamen zebnje da ću otići iz šume a da ne dobijem odgovor na pitanje: Zašto ovo činiš?

    Izgleda da je i Slavko, dok mi je u znak pozdrava čvrsto stiskao ruku, nekako dokučio moje misli pa reče:

  • "Znaš li ti momčino da smo tvoj otac i ja u zajedno u kafani popili na stotine litara rakije! Tvoj Ljubo bješe velika drugarčina i strašno dobar čovjek, pa nikada nije žalio da sa prijateljima potroši novac. Sjećam se dobro, dok je tvoja majka radila u Njemačkoj, pošalje ona njemu pare da kupi oluke za kuću a mi ih popijemo... Vinka ponovo pošalje devize, a mi opet u kafanu. E vidiš, prijatelju moj, došlo vrijeme da ti ja šumom oluke platim! Idi sa srećom i nemoj, molim te, zaboraviti da mi pozdraviš pobratima!"

    Puno je hladnih zima prošlo od te moje poslednje sječe drva. Srećni dani života na Romaniji su postali daleka prošlost, a sadašnjost poprimila oblik zidova jednog toplog beogradskog stana. Iz komšiluka dopire miris pečene paprike. Neko priprema zimnicu. Ipak, nešto tu nedostaje! U ovom gradu sve je nekako čudno. Ovdje su i poznati nekako nepoznati a u nevolji ti neće pomoći čak ni oni koji bi morali. Ovdje je i miris paprike nekako drugačiji od onog sa Romanije. Vjerovatno zbog toga što mu fali malo duše - Slavkove ili nekog njemu sličnog.
  • mico_vlahovic - 86163 - 29.07.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (33)

    Obnovljen spomenik Mići Vlahoviću


    Upravo kao što je i obećao, Miner je stupio u kontakt sa Marijom iz Aleksandrova i sam odradio akciju obnavljanja spomenika Miće Vlahovića.

    Marija Maksić, inače škrta na riječima kada je riječ o pisanju, kaže:

  • "Stupila sam u kontakt sa Minerom i nemam reči za velikodušnost tog čoveka. Drago mi je što je bio a i još uvek jeste Mićin prijatelj. Kamenorezac Dragan Samolov je odradio posao kako je najbolje mogao, jer spomenik već dugo godina propada. Šaljem ti slike koje je načinio jedan moj mladi prijatelj iz Livada a ja kada odem tamo načinicu druge i proslediti ih. "

    Šta drugo reći za našeg dragog Minera sem da smo jako ponosni na njega i da mu se ovim putem još jednom zahvaljujem - kako u moje ime, tako i u ime svih ostalih posjetilaca ovog portala.

    Napomena: U znak zahvalnosti kliknice na žutu zvjezdicu i ocjenite ovaj članak, a možete upisati i svoj komentar.. .



  • legende - 1342 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (32)

    Legenda o Cvijetima


    Autor: Željko Tomić, Sokolac
    © Copyright Željko Tomić, kopiranje nije dozvoljeno


    U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko ne zapisa priču kako je sve ovo počelo. Međutim, Srbi nisu zaboravili da na Lazarevu subotu beru cvijeće, baš kao što su to nekada radili i njihovi preci.

    Ovoj drevnoj tradiciji me je naučila baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam mada mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena dok sam bio beba. Kada sam imao pet godina, i ja sam trčao po prostranom dvorištu naše kuće sakupljajući cvijeće, a zatim bi ga pažljivo prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro bismo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

    A kada sam imao devet godina, baka mi je ispričala i jednu priču. Reče mi i da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, ovu priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže od koga je priču saznao moj kurđel tj. pradjed moga čukundjeda.

    A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Svake druge godine, domaćica kuće bi rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina a djete bi počelo da se suši, gubi apetit i na kraju bi umrlo. Nesrećnom domaćinu nije preostajalo ništa drugo nego da ispod jedne stare kruške iskopa malu humku u koji bi položio kovčeg sa beživotnim tijelom svoga prerano umrlog djeteta. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu održati u kući tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka!

    Međutim, svi su se trudili da mu pomognu, pa se njegova tužna priča na daleko pročula. Karavandžije su je prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baba koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu ubere livadsko cvijeće, te da djetetu sledećeg jutra operu lice i ruke vodom u u kojoj je ono bilo potopljeno. Još je, ta stara i premudra baba, poručila da su mračne sile pakla nemoćne pred snagom mirisa proljeća, i da će nakon toga Gospod Bog dati da se domaćinu izrodite lijepa i zdrava djeca. Mještani tog crnogorskog zaseoka potvrdiše da je ta baka mnogima pomogla u nedaći, pa dobronamjerni karavandžija požuri da ovu vijest odnese na Romaniju.

    Kako je baš nekako u to vrijeme padala Lazareva subota, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ i izraste u lijepog i snažnog mladića.

    Pričalo se po Romaniji da ih je u toj kući bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da kod tog domaćina djeca više nisu manjkala, tj. umirala.

    Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, a zatim i u Crnu Goru, pa tako svi Srbi počeše da umivaju sebe i svoju nejač sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.


    Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski i uznijela se u Carstvo Nebesko. Ja zapamtih ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da je priupitam iz kog sela bješe ona baka koja je srpskom narodu otkri tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.
    ratne - 21974 - 15.06.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (31)

    Priča o Draganu i Almiru


    Toga dana, daleke 1992. godine, na Beograd se sručila topla ljetnja kiša pomješana sa istočnim vjetrom koji je donosio prve nagovještaje jeseni. Sklonih se u jedan od prolaza Knez Mihajlove ulice, ravnodušno posmatrajući uskomešanu gomilu kako užurbano promiče vlažnim pločnicima poznatog beogradskog šetališta.

    U Beograd sam došao da se malo odmorim ali me u njemu dočeka neka čudna apatiju za sve naše bosanske patnje pa se zatvorih u omanju sobu na Miljkovcu gdje sam uglavnom spavao i gledao filmove uzaludno pokušavajući da se isključim iz stvarnosti! Trećeg jutra sam osjetio neko čudno gušenje u grudima pa odlučih da velegrad napustim ranije nego što sam planirao. Od mog prelaska preko Drine me je dijelio još samo susret sa jednim mojim prijateljem, koji zatraži da se vidimo jer je imao nešto da mi kaže.

    Dragana sam upoznao prije par mjeseci. Sreo sam ga u prostranom hodniku Vojne bolnice u Podromaniji. Ležao je na nosilima ispred hirurške sale čekajući svoj red za operaciju. Bio je tu još nekoliko ranjenika. Neki od njih su ječali zatvorenih očiju a drugi su buljili u prazno uz povremeno škripanje zubima. Dragana je neko spustio nemarno na sred hodnika pa se on, uz svu svoju nevolju, našao na putu nervoznih posjetilaca i osoblja Bolnice. Iako je svima smetao, niko se ne potrudi da Dragana pomjeri u stranu. Onako spontano, iz straha da mu ne zakače glavu umotanu u krvave zavoje, povukoh ga pažljivo prema zidu a zatim pomjerih i drugu stranu nosila, onu na kojoj su ležale noge. U jednom trenutku pogledi nam se susretoše i ja primjetih suze u njegovim očima! Primakoh se preplašeno njegovom licu i zbunjeno upitah:

  • "Da te nisam povrijedio? "

  • "Ma ne! " - odgovori Dragan pokušavajući da se osmjehne - "Ja sam pod sedativima pa bolove više i ne osjećam. "

  • "Da li te je neko pregledao? " - nastavih sa pitanjima.

  • "Ma ne! Ranjen sam prije dva dana. Ovi oko mene su iz Ilijaške brigade i tek su donešeni sa ratišta. Oni će prvi pod nož! Ja smo čekam da mi doktori očiste rane. "

    Pokušah da se nađem na usluzi i ostalim vojnicima, međutim nikome od njih nije bio voljan da razgovara sa mnom, pa ja nastavih da bodrim Dragana.

    Jedan za drugim, ranjenici su odnošeni niz hodnika i postavljani na operacioni sto, obasut reflektorima iz zarđalog agregata u dubini dvorišta. Dragan ostade poslednji, a kada i on iščeznu iza vrata operacione sale meni ne preostade mi ništa drugo nego da se uputim kući.

    Vrijeme provedeno sa Draganom u polumračnom hodniku bolnice u Podromaniji, koji su bili preplavljenim mirisom krvi, lijekova i jeftinih preparata za čišćenje, na mene je ostavilo dubok utisak. Iz Draganovih očiju je zračila nekakva čudna dobrota, koju nisu ubile ni surove slike rata, a suze u njegovim očima su budile neku neodoljivu potrebu da doznam šta to razara njegovu dušu, okovanu zavojima i osušenom krvlju. Predosjećao sam da Draganovu dušu tišti neka strašna bol koja je mnogo jača od one koja izbija iz tjelesnih rana.

    Sutradan u bolnicu ponesoh parče vrućeg hljeba i zdjelicu kajmaka. Dragan se mojim "ponudama" mnogo obradova, i po prvi put nakon svoga ranjavanja dozvoli da mu se u usta stavi parče hrane. I dugo je na jeziku držao zalogaj hljeba, puštajući da mu kajmak lagano curi niz grlo, ali ga ne proguta.

    Dani su prolazili. Postao sam čest gost bolničkih hodnika. Dragan bi me dočekivao sa neprikrivenom radošću. Od njega saznadoh i to da sam mu postao drag zbog toga što sam u mnogo čemu sličio na njegovog brata koga već u prvim danima rata na kućnom pragu ubi neprijateljski snajper. Draganov otac, takođe borac iz Nedžarića, je samo jednom dobio dozvolu da u Vojnoj bolnici posjeti svoga sina, pa ja tako postadoh i porodični izvještač o progresu Draganovog oporavka.

    U narednih nekoliko sedmica Dragan se značajno oporavio. Počeo je da jede, a i sve češće sam ga nalazio izvan postelje. Ipak, iz njegovih očiju je i dalje izvirala tuga. Uprkos tome što su njegove rane polako zarastale, njegova duša se lomila poput krhkog čamca na uzburkanom moru. Iako smo postali jako bliski, nikako mi nije polazilo za rukom da dokučim pravi uzrok Draganove tuge.

    Jednoga dana, Dragana prebaciše na oporavak u Srbiju. Uz srdačan pozdrav, obeća on da će mi se redovno javljati. Međutim, prođe par mjeseci a o Draganu ništa ne saznadoh. A onda, kada sam izgubio svaku nadu da ćemo se ponovo sresti, zazvoni telefon u stanu moje sestre i Dragan zatraži da se vidimo u gradu.

    Stajao sam tako u jednom od zapuštenih prolaza u Knez Mihajlovoj ulici, povremeno izvirujući na šetalište koje je kvasila kiša. Čekanje mi nije smetalo, jer u rat samo onaj ko umje strpljivo da čeka ima šansu i da preživi. Vrijeme sam ubijao posmatrajući prolaznike i tražeći Draganovo lice ispod raširenih kišobrana.

    Dragan se pojavio mokar kao čep, ali on zbog toga i nije baš previše mario. Stisak ruke mu je bio blag i nekako bojažljiv, ali mu je iz očiju izbijala neka topla srdačnost. Bilo je očigledno da mu je jako drago što me vidi.

    Onako, bez ikakvog uvoda, poče Dragan svoju ispovjest:

  • "Znaš, sa tobom nikada nisam pričao o ratu! Kada su mi ubili brata, ispunila me je neka čudna hrabrost, i više se nisam bojao da ću i ja poginuti. Borili smo se kao lavovi, ja i moji saborci iz Nedžarića. Mudžahedini nam nisu mogli ništa, sve da ih je bilo još sto hiljada! Padali su kao snoplje ispred naših užarenih cijevi i nikada nisam žalio za njima. Njihova smrt me je podsjećala na ono kada noktima ubijaš gnjide u kosi. Pomalo sam u tome pčeo i da uživam. Potpuno sam siguran da sam ih bar pet ja lično ubio."

  • "Međutim, jednoga dana u dušmanskoj hordi koja je neumorno jurišala na nas, ugledah i jedno meni dobro poznato lice. Bio je to Almir, moj najbolji drug iz djetinjstva, sa kojim sam dugo godina dijelio školsku klupu. Nije imao pušku poput ostalih. U jednoj ruci je držao pištolj, a u drugoj bombu. Jurišao je pravo na moj rov. Obuze me nekakav čudan strah, ali ne zbog mene već zbog Almira. Uspravih se i povikah:

  • "Almire, lezi Almire! Neću pucati!"

  • "U tom trenutku rafal iz susjednog rova presječe Almira i on klonu na zemlju. Gotovo u istom trenutku osjetih tup udarac u rame, a ppotom još jedan, nešto žešći, udarac u glavu. Kada sam se probudio iz kome, svijet je oko mene bio mnogo drugačiji. Nešto mi je govorilo da je Almir mrtav, a sa njim je umrla i moja želja da osvetim brata! Zbog toga sa odlučio da se na ratište više ne vratim! Našao sam neku vezu, tako da uskoro treba da otputujem u Čehoslovačku. Tebe bih zamolio da sve ovo preneseš mome ocu. Nadam se da će me on shvatiti! "

    Dragan istrča na ulicu i zauvijek nestade u rijeci ljudi.

    Izađoh na šetalište. Kiša je lagano natapala moje civilno odjelo, koje za tu priliku pozajmih od moga zeta. Pogledah u nebo. Krupne kišne kapi mi skliznuše niz lice. Pokušah da sakrijem pogled od prolaznika, jer nisam mogao da zadržim suze. Za nas Srbe kažu da se mi ne plašimo smrti jer je miris baruta od pamtivjeka bio neraskidivi dio našhi života. Ipak, meni se sve čini da postoje i strašnija stvari od olovnog zrna. Metak ubija samo tijelo, rat razara dušu!
  • komentari - 20137 - 16.01.2009 : Pitar Sarajevo - best (28)

    Kome ti glumiš?


    Čitam post Bošnjaka sa Sokoca koji je sad u dijaspori i ne mogu da odolim a da ga ne upitam šta je on uradio za svoju domovinu, Romaniju ili bar rodno selo?

    Da se razumijemo, ja sam Bošnjak iz Sarajeva ali mi smetaju ovi "dušebrižnici" koji sa udaljenosti od 10 ili 20 hiljada kilometara vode brigu o nama, našem načinu života i glume zaštitnike bošnjačke kulture i istorije.

    Isparili ste guzice kad je najviše trebalo (čast izuzecima ali slabo ih ima) i sad iz Osla ili Štokholma tumačite kako i šta bi trebalo da narodu bude bolje. Dođete jednom godišnje u skupim limuzinama uzetim na kredit, vodate djecu po čaršijskim ćevabdžincama u trenerkama sa švedskim zastavama, kupujete stanove po Grbavici (omiljeno papansko naselje) a kad odete u rodni kraj, požderete janjca a smeće izbacite u prvom šumarku.

    Šta ste uradili za ovu Bosnu ili za svoje selo? Jeste li obnovili nekom povratniku kuću, kupili ovcu ili bar kokoš? Jeste li bar nasuli put ili kupili sto metara plastičnih cijevi da povratnici imaju vodu?

    Niste, niti imate namjeru!

    Gledate ih sa visine, kao da ste plave krvi. Počele su vam i štale smrditi, pogotovo hanumama u štiklama koje bi, da ne bi Karadžića, i sada muzle krave po vukojebinama.

    Znate pričati po Norveškoj kako ste bili "neko i nešto", kako ste imali na stotine ovaca i krava, najnovija auta i traktore a bili ste bijeda, kao što ste i sada. Samo što ste danas moralna bijeda. Džaba vam stanovi po Oslu ili Vašingtonu, umrijećete u zemlji u kojoj vam ni prezime ne znaju izgovoriti!

    Nemate vi pravo ništa prigovoriti Željku Tomiću. On jeste velikosrbin i rojalista ali je za svoj narod i taj kraj uradio dosta. Pokrenuo je mnoge akcije, pomogao nejač, sačuvao neke stvari od zaborava. Ispašće da ga branim i da mu se uvlačim, ali nije tako! Ja sam ratovao protiv njega ali ga poštujem jer svoj kraj i porijeklo nije zaboravio.

    Više sam ja kao Sarajlija pomogao povratnicima i narodu na Romaniji nego svi vi Bošnjaci iz Norveške i Švedske sa dva pasoša, usta vas grebem!
    hadzici - 70134 - 06.06.2012 : Zoka Hadžići - best (28)

    Ranjavanje


    Momo, Momo! Ne znam da li ga dozivam ili samo pokušavam. Momo, odbilo mi nogu! Ne znam da li glas izlazi iz mene. Pokušavam da ustanem. Rukama se odupirem o kamenje. Napipao sam lopatu, pokušavam da se oslonim o nju ali desna noga mi je teška, ne mogu da je podignem. Nečije ruke me podižu.

  • "Brzo, daj ga meni, na leđa, brže!"

    Oko mene vidim Dragana, Momu, Boru... Na nečijim sam leđima. Nosi me uz tranše. Obuzima me neka toplota. Bol kao da umanjuje. Na trenutke gubim svijest ili zaspim.

  • "Jeste težak, pomozite mi!"

    Preuzima me neko drugi. To mi ponovo stvara bol. Ponovo osjećam neku toplotu uz tijelo, samo mi desna noga teška iz nje mi stalno dopiru pulsirajući bolovi. Sve su jači i duži. Tranše kao da je dug kilometrima.

    Na izlazu iz tranšea me spuštaju na ćebe. Dejo prilazi, izvlači mi kaiš i zateže oko noge. Ponovo me hvata panika iskrvariću, zato mi on steže nogu mora da punio krvarim. Čas sam svijestan čas u nesvijesti. Oko nas padaju granate.

  • "Nosite ga do puta, sad će sanitet!"

    Ponesu me na ćebetu. Neko me uhvatio za šljem. Kaiš od šljema poče da me davi. Pobunim se, skinem šljem i bacim ga u šumu. Iz doline dopire zvuk saniteta.

    Ležim na ćebetu. Toplota koja mi se razlijevala tijelom polako prelazi u ledenu jezu. Dolina ispod mene bolno ječi pod udarima granata koje i dalje prelijeću preko nas. Polako se podižem na laktove. Vidim iz ćebeta vire dvije čizme. O, kakva me radost obuzela tog momenta! Bože pa noga nije odbijena, obje su tu. Obje čizme! Vjerovatno sam samo teže ranjen. Sanitet staje pred nas. Izlaze Dobri i Dok. Ovaj drugi je student je stomatologije.

  • "Ko je ranjen"?
  • "Zoka" - odgovaraju mu.
  • "Dobro ste podvezali, nema jakog krvarenja. Dajte ga unutra".

    Meni je bilo najbitnije da nema krvarenja. Smještaju me u sanitet. Bolovi postaju sve jači. Vidim pored mene sjedi Boki, ima bolnu grimasu na licu.

  • "Boki, gdje si ti poš'o"? - pitam ga.
  • "Zakačilo i mene u leđa" - odgovara.

    Vidim da bulji u moje noge.
  • "Kako to izgleda?" - pitam ga.

    Klima glavom, nešto govori što bi moglo da liči na pa eto nako. Pitam ga hoće li mi ostat noga. On odhukujei kaže:

  • "Hoće!"

    Međutim, to je tako izgovorio da mi je bilo jasno da neće. I tog momenta sam se pomirio s tim da neću imati nogu.

    Do bolnice nemamo mnogo, možda nekih desetak kilometara. Svaka rupica na putu mi pravi nesnosne bolove. Samo da izađemo na asfalt biće lakše. Ali nikako da izađemo iz šume. Vozimo se niz brdo i moram da se držim rukama jer stalno klizim naprijed. Meni se čini da putujem satima. Nalijećemo na neku rupu i to mi stvara takav bol da samo što ne izgubim svijest. Truckanje se nastavlja i bol prelazi u konstantan.

  • "Hoćemo li brzo?" - pitam.
  • "Šta da mu kažem Dok?" - čujem Dobricu.
  • "Ćuti i vozi, nije mu lako" - odgovara Dok.

    Vrata od saniteta se otvaraju. Vidim Doka kako na nekog viče.

  • "Brzo, brzo, dajta ta nosila, brže" - čujem Doka.
  • "Šta ste ovo donijeli, samo mu treba još da ispadne!"

    Vidim nosila kako lete kroz vazduh i čujem tresak. Bol mi prolazi tijelom, gubim svijest. Budim se u operacionoj sali. Oko mene sestre. Ležim na stolu. Hladno mi je sav se tresem. Sto kao da je napravljen od samog leda. Ne osjetim nikakvu bol. Sestre mi kidaju dugmad i skidaju košulju. Rasjecaju pantalone.

  • "Budan je!" - kaže neka od njih.
  • "Samo radite!" - čuje se muški glas.

    Malo podižem glavu i vidim svoja stopala. Desno nekako čudno položeno po stolu. Svo je nekako tamno. Pokušavam da mrdam prstima. Ne uspijevam samo osjećam da mi to stvara bol. Pokušavam ponovo. Opet prsti ne slušaju. Sada sam sto posto siguran da ostajem bez noge. Ali neka kad može burazer sa protezom mogu i ja.

  • "Koja li je krvna grupa?" - čujem sestru.
  • "Nulta sam, nulta pozitivna." - odgovaram.
  • "Pazi da ti ne bi vjerovali". odgovaraju sestre u glas. Napokon se pojavljuje doktor Pejić. Meni prinose neku masku. Počinjem da pričam:

  • "Ja.. . tebe.. . do.. ktore.. znam, ti... ti... si rođak.. . moga kuma..."

    A onda osjetim kako se polako opuštam, nekako mi lijepo i toplo.
  • moje_price - 25978 - 30.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (28)

    1. Dio - Dno života


    Jutro maglovito i svježe. Iz gustih borovih šuma još uvijek izbija zadah romanijske zime. Zubato sunce stidljivim zracima umiva paljanske proplanke. Iz požutjelih trava nazire se poneka visibaba, siguran vijesnik proljeća.

    Već tri sata čekam na jahorinskoj raskrsnici, uzaludno zaustavljajući svaki auto koji prođe pokraj mene. A prošlo ih je svega desetak, uglavnom krcatih ljudima i robom jer u ovim tmurnim vremena u kojima je benzin pet maraka ljudi putuju samo kada moraju. Možda bi se našlo i neko mjesto za mene, ali vozači pritisnu papučicu gasa čim primjete pakete kraj puta.

    Posmatram ta moja dva saputnike i razmišljam o tome kako su čudni putevi sudbine koji su nas sastavili. Do juče ujutro gotovo da nisam ni razmišljao o Svjetlani, mojoj bivšoj ljubavi, a onda naletjeh na Ljilju, njenu drugaricu sa Pala, koja mi u glavu ubaci crva koji neprestalno rovari i tjera me da razmišljam o njoj. A rekla mi je samo jednu rečenicu: "Svjetlana u Sarajevu gladuje, pati! "

    Otkako sretoh Ljiljanu neprestano me, poput psa lutalice kome sam ja jedina nada da će toga dana pojesti neki obrok, prate i u glavi odzvanjaju riječi: "gladuje, pati... gladuje, pati... "

    Tog popodneva sam krenuo u kasarnu na Koranu da zastavniku Staniću predam nekakve papire. Za trenutak mi se učini da bi bilo dobro sa ovim dobroćudnim čovjekom podjelim ovaj moj teret, ponajviše zbog toga što je Dimšo, Svjetlanin otac, nekada bio Stanićev kolega iz jedinice. Nakon što zastavnik sasluša moju priču, pređe rukom preko brade pa reče:

  • Eh, šta se tu može? Već duže vremena muslimani ne dozvoljavaju da se humanitarna pomoć preveze u Sarajevo. Valjda se nadaju nekoj međunarodnoj intervenciji pa glađu muče onaj jadni narod. Evo i kod mene u skladištu ima oko pet hiljada paketa koje dovezoše vozači Dobrotvora iz Beograda, a koji nikako ne uspjeva da ih pošalje u Sarajevo...

    Zamolih Stanića da me odvede do silosa, kojeg je vojska nekada koristila za skladištenje žita. Popesmo se na jednu platformu koja je zauzimala centralni dio objekta. Odatle nam se ukaza more paketa, uredno upakovanih po svim poštanskim propisima, umotanih u pak papir i lanenu špagu. Na svakom od njih je krupnim slovima bila ispisana adresa primaoca.

    A onda se desi nešto jako čudno! Sa udaljenosti od tridesetak metara opazih paket adresiran na Svjetlaninog oca. Zastavnik je sa nevjericom odmahivao glavom, čvrsto ubjeđen da je nemoguće sa tolike udaljenosti pročitati ime pošiljaoca, pogotovu što je skromna svjetlost u prostoriju ulazila isključivo kroz svjetlarnike pod krovom.

    Stanić nevoljno pristade da siđemo u silos i pogledamo paket na koji pokazah prstom. Nakon što uđosmo u prostranu betonsku prostoriju ispunjenu polumrakom i ljubavnom pjesmom golubova, shvatih i zbog čega nije bio voljan da me prati u tu moju malu avanturu. Iz paketa je izbijao nepodnošljivi zadah hrane u raspadanju, jer su darežljivi Beograđani svojim sarajevskim prijateljima slali čak i ono što ne bješe po propisu: sušeno meso, povrće, voće, jaja, kajmak...

    Svaki paket bješe priča za sebe: U njega bi pošiljalac stavljao sve ono čega se njegova porodice mogla odreći u tim teškim vremenima, ali bi u isto vrijeme dodavao i nešto namjernica po želji primaoca, bespomoćnog jadnika koji je životario zatvoren u svom skučenom stanu nekada olimpijskog grada, željno očekujući pomoć od onih koji ga još uvijek nisu otpisali.

    Vođen nekakvom neobjašnjivom silom, uputih se ka mjestu na kome se nalazio objekat moje pažnje. Krajičkom oka prepoznah adresu, Obala 27. jula, a onda ga pobjednički podigoh iznad glave.

    Zastavnik Stanić je zabezeknuto gledao u mene, kao da je upravo vidio duha. Nije mogao da veruje da se desilo ono što je upravo vidio rođenim očima. I dok je on sa nevjericom razgledao u paket, nedaleko od mjesta na kome smo stajali izrovih još jednu, istu takvu kutiju.

    I baš tu, na tom mjestu, dok sam stajao okružen ustajalim zadahom hrane, zapljusnu me plima gađenja na svo zlo ovoga svijeta koje izađe iz pakla i izli se nad Bosnom. U glavi prelistavam slike okrutne svakodnevnice, u kojoj jedna nesreća sustiže drugu, zbog čega kada kreneš na počinak poželiš da zaspiš i da se ne probudiš sve dok ovaj cirkus ne prođe.

    Potom me obuze misao da me je Svevišnji poslao na ovo mjesto sa nekom određenom namjerom. Možda su ova dva paketa Njegov znak da treba da učinim jedno humano djelo i tako se pridružim sveopštem otporu protiv zla.

    Na zastavnikovo veliko zadovoljstvo krenusmo ka izlazu iz skladišta. U rukama sam čvrsto držao ona dva paketa te Staniću postade jasno da se od njih ne razdvajam. Zbog toga mi, u znak odobrenja da ih mogu ponijeti sa sobom, prijateljski reče:

  • "Otiđi na Grbavici kod popa Žuće. Rekoše mi da on još uvjek može da pošalje humanitarnu pomoć na muslimansku stranu. "

    Eto, tako sam se ja nađšap na paljanskoj raskrsnici stopirajući aute koji su išli za Vrace. Već sam pomalo gubio nadu da ću u ovim teškim ratnim vremenima sresti neku dobru dušu koja će me povesti za Lukavicu.

    Iz pravca Pala se začu tiho brujanje motora, a zatim se ispod nadvožnjaka pomoli plavi tamić, koji se sa mukom penjao uz Kalovita brda. Vozač nije imao namjeru da stane, ali se nakon što ja ljutito opsovah i zamahnuh rukama, začu se oštro škripanje kočnica. Na moje veliko zadovoljstvo metalna šklopocija se zaustavi na svega nekoliko metara od mene.

  • "Nema mjesta, vidiš i sam da nas je četvorica u kabini" - uzviknu vozač kroz otvoren prozor sa moje strane. Lice govornika nisam vidio jer su ga zaklanjali vojnici koji su se stiskali u kabini.

  • "Mogu ja i pozadi? " - molećivim glasom predložih ja.

  • "Dobro, ako baš hoćeš" - uzviknu vozač - "ali vjeruj mi na riječ da ti se društvo neće svidjeti. "

    Ne oklijevajući ni jednog trenutka, u strahu da se vozač ne predomisli, ja i moji paketi smo se u dva skoka našli ispod polumračne cerade kamiona. U trenutku kada je vozilo već kretalo, shvatih šta je vozač mislio kada reče da mi se društvo neće svidjeti - izpod cerade kamiona je u mene buljilo dvadesetak svinja, svaka od njih bar šezdesetak kilograma teška.

    Naslonih se leđima na kabinu tamića. Svinje su neumorno bauljale po vozilu, a prilikom svakog kočenja grokteća rulja bi se po zakonu inercije sručila na mene. U želji da zaštitim pakete, podizao sam ih u visinu, a čekinjasto krdo svom svojom težinom obrušavalo na moje noge.

    Ipak, najviše mi je smetao svinjski izmet, zbog kojeg ni u jednom trenutku nisam mogao da spustim pakete na drveni pod kamiona. Zbog oštre špage, koja mi se poput žileta urezivala u ruke zaustavljajući krvotok, počeo sam polako da gubim osjećaj u prstima.

    Ubrzo se svinje privikoše na mene, pa svojim ogromnim njuškama krenuše u pravcu ova moja dva paketa. Nastala je borba prsa u prsa: napaćeni srpski vojnik u borbi protiv čopora gladnih životinje koje nisu prezale ni od čega da dođu do hrane.

    Nemoguće je opisati moju sreću kada se vozilo zaustavilo na Vracama. U jednom skoku sam se našao ispred ljubaznog vozača koji mi reče da ide za Vojkoviće, pa ću dalje morati pješke. Dva kilometra pješačenja do Grbavice za mene nije predstavljalo nikakav problem. Najvažnije je bilo da sam pobjegao iz onog svinjskog pakla, a dalje ću ja već stići nekako. Vrijeme u ratu teče sporo i nije baš na velikoj cijeni. Dan ti prođe u nastojanju da preživiš, nadajući se da ni sutra neće biti mnogo gore.

    Nadomak pijace na Grbavici, po grupi civila zapuca snajper. Naše minobacačlije sa Vraca odgovoriše sa tri granate, pa ja žurno potražih sklonište u najbližem ulazu. Iako sam bio došljak sa Romanije, dobro sam znao da će nakon toga na pijacu pasti nekoliko muslimanskih granate. Čak i u ovom prljavom ratu sve se dešavalo po Njutnovom zakonu akcije i reakcije!

    U haustoru zatekoh jednu stariju babu i neku djevojčicu, očigledno prekinutu u igri. Baba bješe jako nervozna pa poče da pominje Aliju i Turke, koristeći sočne psovke iz svog bogatog ratnog repertoara. Kada joj ponestade daha, poče da njuši vazduh:

  • "Ma šta ovo smrdi? Kao da se krme posralo! " - uzviknu baka i pogleda u pravcu njenih cipela da u ovoj gužvi slučajno nije ugazila u nešto smrdljivo.

    Ja i moja dva paketa istrčasmo na ulicu. Tek tada shvatih da mi je uniforma upila smrad svinjskog izmeta i da ovakav ne mogu pred popa Žuću. Umjesto toga idem u Lenjinovu 58, u napušteni stan moga komadanta. Tamo ću da se sakrijem od ljudi sve dok iz odjela ne istjeram ovaj grozni smrad.

    Stan na desetom spratu potpuno prazan. Prozore polupali muslimanski snajperisti sa Trga Pere Kosorića. Oprah pantalone a zatim ih okačih da se suše kraj prozora. U stanu hladno pa se skupih u jednom uglu. Ćutim. Čekam da se pantalone osuše ili da umrem od zime. Šta god da se desi biće dobro. Biće bolje od ovog mog pasijeg života! Evo, prođe skoro godina kako se gušim u ovom prokletom ratu i sve mi se više čini da iz dana u dan tonemo sve dublje i dublje. Dalje se ne može! Ovo mora biti dno života!
  • akcije - 85255 - 30.05.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (27)

    Spomenik Miće Vlahovića u kritičnom stanju


    Danas mi se javila i Marija Maksić iz Aleksandrova. Ona mi kaže da je spomenik Miće Vlahovića na mjesnom groblju iz Velikih Livada u očajnom stanju.

    Inače, Marija se raspitala kod kamenoresca i kaže da je on tražio 200 evra za renoviranje spomenika:

  • izgradnja potpore za stranu koja je počela da tone, zbog čega i ploča na spomeniku puca
  • ponovno ispisivanje teksta koji je počeo da blijedi
  • čišćenje spomenika.

    Marija smatra da će spomenik jednoga dana skroz da padne pošto je odavno počeo da puca.

    Predlažem da sledeća akcija bude restauracija spomenika Mići Vlahovića. Ukoliko i vi mislite tako, kliknite na zvjezdicu iznad u znak podrške.
  • sudjenja - 86571 - 29.08.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (27)

    Nema pravde u BiH


    Da nema pravde u BiH pokazuje i ova zvjezdica koja stoji kao ocjena mog teksta! Budite realni jednom u životu! Nisam ja protiv da se kazne zločinci, ali sam više nego siguran da Sarić Goran - Sara nije zločinac. To je jedan častan i pošten čovjek, kako prije rata tako i u toku samog rata. Izgleda da mu je neko napakovao zločine.

    Kako to da u Sarajevu niko ne odgovara za zločn nad čovječnosti? Izgleda da to može tako jer oni nisu Srbi!

    Činjenica je da su u Sarajevu postojali razni zatvori, od državnog do privatnog, iz kojih monogi Srbi nikad više nisu vidili svjetlo dana, jer su završili pod zemljom, u rijekama, na smetljištu, u jamama, nekima su tijela spaljivana u konterjnerima za smeće itd. Sarajevo nije jedini grad u BiH koji je na taj način očišćen od Srba!

    Za ta zla koja su počinili pripadnici jazjarene vojske pod Izmetbegovićevom kontrolom niko nije osuđen pa čaki nije pozvan ni na odgovornost. Velika se opstrukcija vodi u BiH pravosuđu za zločine nad Srbima. Čelo i ćelavci poput njega su javno ubijali Srbe na oči svih sarajajlija, a nakon rata su zločinci za interese te iste države politčki podržani i finansijski dobro stajali uz veliku podršku njihove SDA. Svi koji su oblobođeni odgovornost za zločine nad ubijenim Srbima u BiH, dočekivani su kao nacionalni heroji od strane muslimana.

    Klikajte još puno na jednu zvjezdicu da ocjenite moj tekst sa jedinicom jer znam da tako mislite! Ne smeta to meni, nemojte da se brinete!
    moje_price - 14650 - 15.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (26)

    Pogled sa tetkinog tavana


    U hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom. Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.

    I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela. Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.

    Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice. Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku. Sem Gorana, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.

    Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni. Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".

    Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima. Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ. Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!

    Od tada, u te krajeve idem rijetko. A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na tetkin tavan. Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.

    Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.

    I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "

    tetkin tavan
























    *** Ova fotografija je stvarno snimljena na tetkinom tavanu, tj. predstavlja "Pogled sa tetkinog tavana"

    moje_price - 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (25)

    Pogled na prošlost iz Amerike


    Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

    Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

    Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

    Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

    Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


    Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

    Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

    Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

    Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

    Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

    Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

    Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...
    dijaspora - 77758 - 02.10.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (24)

    Bila jednom jedna zemlja!


    Vjerujem da bi veliki broj vas znao da je stranica "Najnoviji" najčitaniji i najpopularniji dio ovog foruma. Napravio sam je radi vašeg lakšeg snalaženja, jer oni koji su pročitali svaki tekst na ovom portalu ne moraju da gube vrijeme uzaludno klikajući na svaku stranicu. Naravno, ovo se pokazalo jako štetno za mene jer je popularnost portala u direktnoj funkciji od ukupnog broja otvorenih stranica, bez obzira da li je ona otvorena namjerno ili greškom. Ipak, meni to nije toliko važno jer ja nisam u ovom "biznisu" da bih se obogatio. Moj biznis se zove - istina.


    Vjerujem da niko od vas ne bi pogodio koja je trenutno druga po popularnosti stranica na ovom forumu! Ovo zbog toga što je tačan odgovor "Australija" ili "Kanada", u zavisnosti od dana. Rijetko ko od vas zna da se svakodnevno na ove dvije stranice upiše minimalno desetak posjetilaca koji očajnički traže odgovore na razno-razna pitanja vezana za iseljenje sa prostora bivše Jugoslavije. Interesantno je i to da na nju dolaze podjednako Hrvati i muslimani koliko i Srba, a javljaju se i Makedonci. Danas se javila i jedna Albanka, koja me je na čistom srpskom jeziku pitala da li postoji kanadska ambasada u Tirani.

    Sve u svemu, unutar ovog foruma bijem bitku sa još jednim forumom, dok ste vi pošteđeni svih tih glupih pitanja koja razno-razni šupljoglavi mladići i djevojake izmišljaju. Većinu takvih upita i ne objavljujem. Međutim, ima tu i na stotine visoko-obrazovanih i stručnih kadrova, koji će bez ikakvog problema dobiti vizu i otići iz zemlje u kojoj ne mogu da obezbjede ni golu egzistenciju. A jadna je ta zemlja iz koje kompletna mladost želi da pobjegne! Vjerujte mi, štete koje se balkanskim državicama nanose iseljavanjem stanovništva veće su nego u vrijeme kada smo ratovali i ginuli da bi iste stvorili!

    Pa ljudi šta se ovo dešava? Dokle ćemo propadati? Kada ćemo prestati da krivimo Srbe što nisu htjeli ništa da mijenjaju i Hrvate i muslimane što su htjeli da na štetu Srba stvore svoju vlastitu državu? Koliko još trebamo da ispaštamo da bismo shvatili da je raspad Jugoslavije bio jedna ogromna i nepopravljiva greška? Da li ćemo se ikada jednoglasno složiti da je samo Zapad profitirao na našoj nesreći? Da li ćemo ikada shvatiti da smo sada svi veliki gubitnici zbog nečijih pogrešnih odluka i političkih zabluda?

    Sem Zapada, na raspadu Jugoslavije sam profitirao i ja! Ovo tvrdim zbog toga što gore pomenute stranice ("Kanada" i "Australija") imaju bar po 500 posjeta dnevno, pa mi na reklamama zarade par dolara. Uz sve ovo, dobro se drži i stranica "Amerika", a svakim danom se popravljaju i stranice "Kompjuteri", "Softver" i "Hardver" jer je među omladinom sve više onih koji nemaju pojima o kompjuterima.

    Naš narod kaže da je novac proklet! Ovu gorku istinu sada znam i ja jer nakon svake pročitane poruke u kojoj je neko opisao svoju tužnu sudbinu, duboko uzdahnem i u sebi pomislim:

    "Bila jednom jedna zemlja!"

    P. S. Oni koji bi i đavolu prodali dušu, vjerovatno su čitajući ovaj moj članak pomislili da je dobro da pare kaplju. Ja ipak nisam takav, valjda i zbog toga što sam jako skroman pa mi je i ovo što sam do sada poštenim radom zaradio dovoljno za čitav život. I dok ovo pišem razmišljam o tome koliko će dugo moje srce izdržati da upija tuđe nevolje. Odgovor na ovo pitanje nemam, pošto njega zna samo onaj iznad nas!
    ilijas_sjecanja - 73498 - 03.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (24)

    Plavi đugum


    Poslednja bitka Ilijaških Nemanjića je već počela. Nekako se zahuktala u ljeto , kao i ona u ljeto '95. godine. Tu bitku iz '95. dobismo, a ovu, čini mi se jedva dočekasmo da izgubimo.

  • "Kažeš 500 duluma zemlje od mog djeda sa majčine strane i njegove braće i komšija kupuje nekakav šeik, odnekud iz Kuvajta, Arabije ili već odakle?"

  • "Što?" - upitah rođaka?

  • "Sjećaš li se ratnih priča koje ste mi pričali ti i tvoj kum?" - pita me rođak?

  • "Koje? Pa bilo ih je puno?"

  • "Ma onu o ljetnjoj ofanzivi '95. godini i događaju sa Komina. Ispričaj mi je ponovo pa će ti se samo kasti zašto kupuju zemlju."

    Muslimanska ofanziva, jača od svih prethodnih, uključivala je sedam korpsa, čitavu takozvanu Armiju BiH, koji su udarili na sedam naših bataljona iz sastava Ilijaške i Igmanske brigade. Ulazila je već u mjesec juli i trajala je već skoro mjesec dana, pa se nekako pretvorila u rutinski posao, postala je čak pomalo i dosadna...

    Vraćajući se sa položaja Igmanske brigade odakle smo kao u velikoj bioskopskoj sali posmatali neprijatelja sa leđa kako napada na 3. i 4. bataljon Ilijaške brigade, i tako prikupljali vrlo bitne informacije jer smo imali direktan vizuelan kontakt upravko kao da se nalazimo na nekom njihovom komandnom mjestu brigade ili korpusa.

    Osmatranjem sa Igmana sam saznao ono što me je već duže vrijeme interesovalo, tj. kojim putem neprijatelj vrši logističku podršku svojih snaga kod Ubojišta, gdje naše jedinice od prvog dana ofanzive trpe neprestanu i žestoku vatru. Da napomenem i to da je napad na Ubojište i Stijenu, označio početak već pomenute ofanzive.

    Odlučih da svratim do Komina, sa kojeg bi se po mojoj procjeni morao vidjeti put kojim je neprijatelj vršio logistiku i ljudstva i MTS-a, a tamo smo imali B-1 top i PAT 20 mm trocjevac, koji su jako malo dejsvovali pa zbog toga i nisu bili izloženi neprijateljskoj artiljeriji, poput naših ostalih oruđa. Imao sam nekakav osjećaj da ih mogu uposliti.

    Nakon sat vremena, kum i ja dođosmo do vrha Komina.

  • "O đeste glumci!" - pozdraviše nas naši saborci.
  • "Zdravo junaci!" - odgovorismo.

  • "Vi opet iz bioskopa, šta ste danas gledali?" - upitaše nas borci.
  • "A šta vi gledate jebem vas u glavu!" - shvativši da uz malo truda može dobro vidjeti isti onaj put koji smo kum i ja posmatrali sa Igmana.

    Naravno, ova naša konverzacija je bila parodijska šala, jer većina tih boraca su bili naša braća, rođaci i komšije, a biti jedan od pretpostavljenih iz komande Bataljona tim istim ljudima je bio najteži posao na svijetu pogotovu zbog toga što sam u to vrijeme imao samo dvadeset i neku godinu. Kum me je veoma često pratio, i ponekad smo prelazili i više desetina kilometara dnevno. Sudbina nas poveza, tako da smo od prvog dana rata bili nerazdvojni.

  • "Dobro junaci, dajte mi to sokoćalo da bacim malo pogled, a potom da malo isprljamo te vaše cjevčuge, dok vi kumu napravite jednu kafu!"

    Posmatrao sam pomenuti teren već sat vremena, i upravo kada sam htio da odustnem pažnju mi privuče bljesak ogledala ili nekog stakla. Usmjerivši pogled ka tom mjestu, učini mi se da ugledah vozilo u trenutku kada vjetar pomjeri jednu granu. Vjetar ponovo zanjiha drveće, samo ovaj put malo jače, i ja opazih sanitet a potom i drugo maskirno vozilo. Pretpostavih da se radi o vezi ili automobilu nekog od komandanata...

    Uzeh kartu da provjerim koordinate. Kroz glavu mi prođe misao da bi to moglo biti istureno komadno mjesto sa kojeg neprijatelj rukovodi napadom na naše položaje.

    Kontaktirao sam komandu Brigade i prenesoh im podatke do kojih sam došao. Dežurni u Brigadi me upita da li je ta lokacija pored ovog izvora, što ja potvrdih jer sam dobro poznavao taj teren još iz vremena dok sam po obližnjim potocima pecao pastrmku.

    Više artiljeriski posada i raznih oruđa je čekalo naredbu za dejstvo po rejonu izvora. I baš u trenutku kada je trebala da se izda naredbe za otvaranje artiljeriske vatre, niz put koji sam opazio sa Igmana, pojavi se kolona neprijateljski vojnika koji su na konjima u zamotanim bjelim čaršafima nosili poginule borce. Odlučismo da sačekamo i njih da pristignu jer smo pretpostavili da idu upravo do komandnog mjesta koje je bilo meta našeg napada.

    Sve mi se više činilo da je i za njih ova ofanziva postala nekako rutinska stvar, a kada se nešto radi rutinski čovjek se često opusti pa počne da pravi greške koje mogu imati katastrofalne ishode. U jednom trenutku, zahvaljujući vjetru ili lošoj sudbini našeg neprijatelja, pored sanitetskog vozila ugledasmo ugledasmo bijele čaršafe prebačene preko konja.

    U toku pripreme za napad, zatražio sam od posade drugog B-1 topa i Boforsa da osmatraju put i da budu spremni da gađaju svako vozila ukoliko se neko od njih pojavi.

    Obavjestio sam i posadu jednog Zisa da pokrivaju širi rejon ovog puta koji je prolazio pored škole, a iza koje je povremeno dejstvovala neprijateljska praga po našem topu i Boforsu.

    Uslijedila je artiljeriska paljba po zadatom prostoru. Prašina se nije ni slegla a iza škole se pojavi Praga i poče dejstvovati po B-1 topu i Boforsu. Pretpostavio sam da će putem, koji su trebali da pokrivaju ova dva oruđa, proći vozilo koje nam je zamaklo iza škole. U tom trenutku je dejstvovao naš Zis i sa prvim hicem je iz točkova izuo neprijateljsku pragu, a drugim je samo ovjerio ono što je već bilo urađeno.

    Eh, dugo smo ganjali tu prokletu pragu koju je neprijatelju na početku rata prodao na Kobiljači neki naš nesretnik!

    Bješe mi krivo što ne pogodismo vozilo koje prozuja ispred našeg nišana, jer sam vjerovao da se u njemu nalazio neko veoma važan. Uostalom, bio je to prvi put od početka rata da u sred bijela dana neko prođu tim putem.

    Kad je sve utihnulo, kum i ja krenusmo ka komandnom mjestu Bataljona. Zastadosmo pored jedne spomen česme da se napijemo vode. Na njoj se nalazila ogromna ploča podignuta nekom nesretniku koji je nekada davno poginuo na tom mjestu.

    Taman kada smo se sageli da pijemo vodu, začusmo dobro nam poznati zvuk padajuće minobacačke granate od 82 milimetra. Međutim, zvuk je trajao jako kratko pa nismo uspjeli ni uvo da pomjerimo. Detonacija nas odbaci nazad, na put pored česme. Mina je eksplodirala tačno sa druge strane spomen ploče, koja nam spasi glave.

  • "Uh, jebem ti vodu!" - povika kum.
  • "Danas kume nama voda bješe brat, a našem neprijatelju, čini mi se rat!"

  • "Koliko li bi Turci, kume, podigli spomen česmi nakon rata da je ovo njihova zemlja, šta misliš?"

    Ućutjeh kad dođoh do ovog djela priče koju sam pričao rođaku.

  • "Pa, rode, sad će to i biti njihova zemlja!" - rekoh mu.

  • "Vjerovao ili ne, jedan od razloga zbog kojih taj šeik kupuje zemju, jeste da dobije posljednju bitku protiv nas, tj. želi da podigne na stotine česmi za razno-razne Abdule, Azize , Mehmede... I na izvoru našeg djeda, sa kojeg smo mu kao djeca donosili vodu u plavom đugumu, biče podignuta spomen česma neko Abdulu iz 7. muslimanske, koji dođe tamo negdje iz Arabije da ostavi kosti na Višegrad brdu, negdje iznad djedove kuče.

    Eto, tako je sa nama Srbima. U miru uvijek izgubimo sve ono što dobijemo u ratu. Ništa drugačije nije bilo ni u ovom zadnjem. Muslimani parama biju poslednju bitku i izgleda da je uspješno je dobijaju.

  • "Rode, ja za utjehu još imam onaj plavi đugum, našeg djeda!" - uzvrati moj rođak.

    Boris
  • velimir - 78075 - 12.10.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (23)

    Za Velimira jer veliki ljudi treba vječno da žive!


    Velimir Adžić
    akcije - 89555 - 02.04.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (22)

    Pomozimo generalu Josipoviću!


    Dragi forumaši,

    U telefonskom razgovoru koji sam danas obavio sa generalom, saznao sam da nema devizni ali preko supruge ima dinarski račun. Zbog interesovanja ljudi koji žive izvan Srbije, a žele da mu pomognu, zamolio sam ga da preko supruge otvori i devizni račun. Kada saznam tačne podatke kako da šaljemo novac objaviću ih na ovom sajtu. Željkov prijedlog slanje novca u Beograd, a onda proslijediti do generala je takođe prihvatljiv i možda najpovoljniji u ovom trenutku.

    U kontaktu sa prijateljiima sam saznao da su se do sada javili mnogi da pomognu i organizuju akciju "Pomozimo generalu Josipoviću. U nekoliko gradova sam dobio obećanja da će se pokrenuti akcija prikupljanja pomoći. Miner je prvi koji je pokrenuo sve ovo i već poslao novac na adresu generala Josipovića. On je u svojoj državi u kojoj trenutno živi pronašao neku agenciju koja nosi novac na kućni prag a jeftiniji su od Western Union. U mojoj državi u kojoj trenutno živim nema bolje mogućnosti od Western Union, pa sam morao tim putem da posaljem moju novćanu pomoć.

    U ovoj akciji svaka pomoć je dobro došla pa i klikanje na zvjezdicu iznad tekstova u vezi ove akcije, tako da naš general dobije što veću moralnu i finasijsku podršku koja će mu dati snagu i volju da se izbori za svoje zdravlje.

    Još jednom hvala svima na podršci za akciju "Pomozimo generalu Josipoviću."
    groblje_bratunac - 71768 - 17.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (22)

    Na bratunačkom groblju


    Vojničko groblje u Bratuncu je najvjerovatnije drugo po veličini groblje srpskih vojnika zapadno od Drine. Na njemu počiva oko 500 poginulih boraca Vojske Republike Srpske, koja se uzdigla iz pepela kostiju armije poginulih junaka. Većina palih boraca je na ovaj lokalitet prenešena nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bratunačko groblje je groblje mrtvih koji su pobjegli iz svojih starih grobova strahujući pred osvetom živih! Ovo je moja priča o posjeti tom svetom mjestu!


    Sunce se već bješe propelo visoko na nebo kada stigosmo do kapije groblja. Uprkos tome što smo Nedeljko i ja planirali da u posjetu poginulim saborcima dođemo nešto ranije, dobro nas namučiše krivine koje su se nakotile na putu između Sokoca i Bratunca, pa smo morali da se pomirimo sa činjenicom da nas u ovoj varošici dočekao dan u svom punom sjaju. Odmah pri ulasku u ovaj lijepi gradić postade nam jasno da ćemo morati da se borimo sa vrućinom koja se kroz nebo nezadrživo sliva u procjep između dva brežuljka na čijim padinama se smjestilo Vojničko groblje u Bratuncu.

    Na nizbrdici sa moje lijeve strane poređane su u nekoliko nizova 182 humke, koje me neodoljivo podsjećaju na vojnički stroj. Požurih u tom pravcu, naoružan svojim foto-aparatom i željom da za uspomenu na ovo mjesto sa sobom ponesem sliku svakog groba. Iz iskustva sam znao da će mi trebati bar četiri sata da se poklonim pored svakim krstom i škljocnem mojim digitalcem. Međutim, kako svaki grob u sebi krije po jednu nepotrošenu mladost i hiljade nezapisanih priča, mogao sam pretpostaviti da će moja posjeta mrtvima potrajati nešto duže nego što to obećah Nedeljku. Jer, kakav bih ja bio čovjek da prođem pored ovoliko palih heroja a da ni za trenutak ne zastanem ispred njihove Vječne Kuće. Svjeće ne palim, jer bi mi onda za posjetu trebalo nekoliko dana, ali ispred svakog krsta dam nemušti zavjet da ću to uraditi nekom drugom prilikom u crkvi...

    Ispred mene promiču grobovi palih boraca. U grobnoj tišini odjekuje šklocanje moga digitalca. Fotografije utisnute u granitne spomenike otkrivaju i poneki poznat lik. Za neke poginule sam siguran da su nam se životni putevi ukrstili, ali mi njihova imena ne zvuče poznato... Zbog toga žurnim korakom idem dalje...

    Svaki put kad se začuje ono "škljoc", ja brojim: "Jedan, dva, tri... osamdeset šest, osamdeset sedam..." Ponekad se zbunim ali ipak nastavljam: "...osamdeset devet, devedeset..."

    Aleksandar ( Aćim ) Krajišnik 1938 - 1992Pod rednim brojem 174, u zadnjem redu i uz samu ograde groblja, sa spomenika se smješi potpuno nepoznat lik jednog brke. Međutim, njegovo ime mi reče sve! Pa naravno, radi se o Aleksandru Krajišniku - Aki, saborcu našeg Zoke iz Hadžića koji ga je tako slikovito opisao u onoj njegovoj predivnoj priči da nisam uspio da se suzdržim a da ne uzviknem oduševljeno što pronađoh Akin grob. I dok sam se saginjao da cjelivam krst, u mislima se vratih na brdo Tinovo i juni 1992. godine. Jasno, baš kao na filmu, vidjeh mudžahedina kako iz neposredne blizine ubija zarobljenog Aleksu hicem u potiljak...

    Nakon što obiđoh sve grobove na lijevoj strani, zastadoh kod česme ispred grobljanske zgrade da se napijem vode i povratim dušu. Pogledom milujem krstove na drugom brežuljku i sve mi se čini da ih tamo ima mnogo više. Eh, koliko je meni sudbina zapisala da obiđem grobova u ovom mom pasjem životu!

    Krećem dalje. Škljoc, škljoc, škljoc.. . Ispred groba Radinke-Race Cvjetinović zatičem njenu sestru kako pali svijeće. Kako Radinka nije bila udata, njena sestra joj najčešće obilazi grob.

  • "Eh, jadna moja Raca! Govorila sam ja njoj da zajedno bježimo u Bratunac jer će nas muslimani pobiti! A ona mi kaže da ne može jer mora neko da kuva za vojsku!"

    Cvjetinović (Dragomir) Radinka ima status poginulog borca, a svoj život je izgubila 12.07.1992. godine u Zalazju, mjestu u kome je u prethodnom ratu poginulo bar 55 srpskih boraca.

    Eto, ovo je samo djelić jedne tužne životne priče koja je zauvjek sahranjena u Radinkin grob!

    Nakon četiri sata nesnošljive vrućine i buljenja u mermernu bjelinu, u glavi mi nastade takav košmar da počeh da se sudaram sa grobovima. Fotografije na krstovima više i ne vidim, a sa velikom mukom pokušavam da objektiv fokusiram na slike palih boraca.

    U jednom trenutku se nađoh pred grobom prekrivenim prelijepom pločom od crvenog mermera. Lik na krstu mi se učini nekako poznatim, ali je i ovdje ime bilo ključ za pitanje ko počiva u humci ispred mene.

    Za Srđana Amidžića ne mogu reći da sam ga baš dobro poznavao, ali ga se sjećam iz onih ratnih dana pred početak ljeta 1992. godine. U ta sumorna ratna vremena sam, skupa sa Nikolom Poplašenom, bio veoma čest gost u hotelu "Park". Za razliku od nekih "žestokih momaka", Srđan bješe tih i skroman dečko, što u ono vrijeme možda i nije toliko bilo na cijeni, ali je meni govorilo da se radi o perspektivnom mladiću sa izuzetno dobrim kućnim vaspitanjem.

    Jednom prilikom sam sjedio sa Božurom u hotelu "Park" i upravo smo razgovarali o Golfovima koji se suludo arče i uništavaju na Palama, kad pored nas naiđe Srđan. Ljubazno nas pozdravi. Božur mu uzvrati pozdrav i blago mu se nasmješi, a zatim se okrenu prema meni i reče:

  • "E vidiš, brate, ovakvima treba dati Golfove da ih vozaju, a ne onim lopovima sa Pala! Jer, ova djeca već sutra mogu poginuti a da još uvijek nisu imali prilike da okuse sve one blagodeti života, koje su još pred njima..."

    Srđanov grob je bio 490-ti kojeg sam slikao toga dana. Škljoc, škljoc, škljoc... Trebalo mi je još dvadeset minuta da uslikam čitavo groblje, na kome se smjestilo oko 410 vojničkih grobova i isto toliko neispričanih priča i prerano ugašenih života...

    Nekako u ovo vrijeme, kada obilježavamo godišnjicu tog tragičnog 19. jula 1992. godine, na ovoj stranici se uvjek sjetimo Bore Radića i onako usput pomenemo i Srđana Amidžića, Željka Markovića i Dejana Lalića. Zbog toga ovu priču posvećujem upravo onim skromnim i hrabrim borcima koji na točku istorije ostadoše u sjeni "žestokih momaka"...

    Napisano povodom 20 godina smrti Srđana (Rajka) Amidžića. Slava mu!
  • ozren - 80379 - 12.12.2012 : NLO - best (21)

    Smoluća


    Smoluća, selo od četiri hiljade stanovnika, elipsastog oblika, dugačko dvadeset pet i široko osam kilometara, postavilo je kružnu odbranu od nadiranja Alijine islamske vojske.

    Opasani muslimanskim selima od pravca Tuzle, Lukavca, Gračanice i Srebrenika, Srbi se nađoše u okruženju. Jedina odstupnica vodila je preko Tinje i Potpeći, iz kojih su Srbi izbegli u Smoluću.

    Prepušten sebi, bez telefonske i radio-veze, bez struje, ali sa izvorskom vodom u selu, narod se samoorganizovao za odbranu.

    Tri hiljade Potpećana i Tiljanja smestiše se po kućama u Smolući. Strah od turskog nadiranja natera ih da zavedu ratni režim života u selu.

    Na sreću naroda sva tri sela, među njima se nađe bivši načelnik teritorijalne odbrane i civilne zaštite rudnika "Kreka", Ljubomir Todorović sredovečan čovek, sa završenim fakultetom odbrane. On svoje teoretsko znanje primeni u ratnim uslovima, formira ratni štab i otpoče utvrđivati odbranu Smoluće. Za komandanta odreda "Ratiš" - Smoluća postavi Vladu Todorovića, a za komandanta odreda "Oklesanica" - Potpeć imenova Ljubana Ilića. Formira osam četa, koje su ukupno brojale hiljadu i dve stotine boraca. Izvrši mobilizaciju muškog stanovništva od 16 do 60 godina i naoruža vojsku oružjem koje se nalazilo u magacinu
    teritorijalne odbrane rudnika "Kreka" u Smoluću. Razmesti artiljeriju po selu, bestrzajne topove, minobacače, "prage" s trocevcima i protivavionskim mitraljezima, podeli po četama uniforme i automatsko naoružanje, bombe, granate, opremu za kopanje rovova i razmesti vojsku kružno oko cele Smoluće.

    Mobilisa devojke i žene da s vojskom kopaju rovove. Izgradiše odbrambeni temelj rovova, kakav je primenjen u Vijetnamskom ratu.

    Izgradiše zemunice, veličine sobe, u koje unesoše krevete i ćebad iz vojnog magacina, za spavanje. Po liniji odbrane iskopaše rovove preko kojih položiše dva reda balvana, potom traktorima dovukoše traku za prenošenje uglja iz kopa na deponije, razvukoše je po rovovima i na nju nasuše dva metra zemlje. Duž ratne linije napraviše tvrđave koje neprijateljske granate ne mogu razrušiti.

    Pri artiljerijskom napadu borci ulaze u zemunice. Po prestanku artiljerijskog napada borci tunelom prelaze u rovove i dočekuju napad muslimanske pešadije.
    Ratni štab Smoluće formira intendantsku službu sastavljenu od dvanaest kuvara, vozača i pomoćnih radnika.

    Imenova štab ratne bolnice koji smesti u dve kuće i jednoj vikendici na skrivenom mestu. Rasporedi medicinsko osoblje za rad u bolnici: Stanislava Jovanovića, apsolventa medicinskog fakulteta, Slavicu Ilić, lekarku, Ružicu Savić, laboranta, Ljubinku Marinković, višeg medicinskog tehničara, Ivicu Božića, medicinskog tehničara, Veru Tadić, medicinskog tehničara i Vesnu Tanić, medicinskog tehničara.

    Ratni štab izvrši popis stoke: ovaca, goveda, živine i zabrani klanje krava koje su muzli da bi deci i ranjenicima obezbedili mleko.

    Hranu popisaše i prikupiše u vojni magacin. Hleb za vojsku pekli su po domaćinstvima. Za nedelju dana bi davali brašno jednoj grupi domaćinstava, potom bi brašno davali drugoj grupi seljana, i tako redom.

    Odraslo stanovništvo i vojska dobijali su dva obroka dnevno.

    Štab formira i miliciju za održavanje javnog reda u selu.

    Formira i interventnu četu od dvadeset pet specijalaca, naoružanih automatskim oružjem i bombama. U delu sela gde im je linija najviše ugrožena interventna jedinica pritiče u pomoć i zaustavlja prodor neprijatelja.
    U selu oduzeše svu naftu iz privatnih cisterni. Nafte su imali u dovoljnoj količini.

    U seoskom mlinu, priključiše kaiš na motor traktora da bi mleli žito za vojsku i narod.
    Hranu su na položaje izvlačili motokultivatorima i traktorima, a mlađe žene i devojke unosile su manjerke vojsci u zemunice.

    Vojnici iisu napuštali rovove. Jednom mesečio bi dolazili kući da se okupaju, i istog dana bi se vratili na položaj.

    Komandant rudarske muslimanske brigade iz Tuzle Enes Katić držao je položaj iz pravca Mramora prema Smolući. Besan što muslimanske jedinice iz Sikulja ne preduzimaju žestoke napade na Srbe, okrenu artiljerijsku paljbu preko Smoluće i razori muslimansko selo Sikulja.

    Otpočeše žestoki napadi muslimanske rudarske brigade iz Tuzle. Po selu padaju granate, narod se uspaničio, trči ulicama i doziva decu:

  • Mile, o Mile!
  • 0, Dušane!
  • Ne boj se, Nenade, dođi baki.

    Žene trče ulicama, prihvataju uplašenu i uplakanu decu i uvode ih u podrume.
    U blizini centra sela granata ubi kravu. Na drugom kraju sela granata iz minobacača tresnu pored vrata kuće, raznese ih i geleri usmrtiše devojčicu i njenu majku.

    Muslimanska artiljerija razara selo. Pogađa kuće, dvorišta, štale...
    Muslimanska rudarska brigada tuče srpske položaje američkim četvorocevcima. Iz "brovinga" usmrtiše dva brata: Nenada i Miloša Milanovića.

    Nastupi treći mesec opsade sedam hiljada Srba u srpskoj Smolući.

  • Alahu egber!
  • Đihad! - uzvikuju rudari, udaraju u bubnjeve i žestokom mitraljeskom vatrom nasrću na srpske bunkere.
  • Ćetnici, predajte se, gotovi ste!
  • Zauzećemo selo, sve ćemo vas poklati!
  • I svinje ćemo vam pobiti.
  • Alahu egber!

    Eksplozije odjekuju jedna za drugom.

    Žena utrča u komandu štaba.

    Komandante, pao je zaselak Majinovići! Eno gore, pogledaj kako narod bježi! - viče uspaničeno.

    Joj, sve će nas poklati! - zavlada panika po ulicama. Žene stiskaju decu uza se i pribijaju se jedna uz drugu.

    Nije linija probijena, narode, ne paničite! Imam telefonsku vezu sa njima. Naši se drže. Vraćajte se u kuće, da ne tresne granata među vas! - viče iz sveg glasa Ljubomir Todorović i smiruje uplašen narod. - Vraćajte se kućama, neko vas je iz straha uzbunio - govori ženama, deci, starcima, maše rukama i tera ih sa ulica u kuće.

  • Gore iznad Miletića vojske ko crnih mrava! - viče jedna žena, drži odojče na rukama i plače.
  • Ne laži, ženo! - ućutkuje je Todorović. - Kakva vojska? Linije su stabilne, nije probijen položaj.

    Granate stadoše padati u blizini uspaničenog naroda. Eksplozije nateraše žene s decom da se povuku u podrume.

  • Joj, komandante, gore se ubio jedan čovjek iz Potpeći. Ubio je bombom i sina i ženu. Kažu da je to doktorov otac - govori žena zadihano, suze joj sleću niz lice i čvrsto steže maramu u rukama. Snaja mu plače i kaže: uplašio se, viknuo "Bolje da vas ja pobijem nego da vas Turci kolju", i aktivirao bombu.

    Ljubomir Todorović, i sam uplašen, poziva jednu po jednu četu, proverava stabilnost linija i ubeđuje narod da je položaj stabilan.
    Ulicom prema bolnici projuri oklopni "tamić" s ranjenicima.

    Na položajima poginule unose u zemunice i noću ih dopremaju u selo na groblje, sahranjuju ih uz prisustvo porodice, bez okupljanja i pratnji, bez kukanja i sprovođenja pogrebnih običaja.

    Granate zapališe u selu stog sena i štalu. Plamen se diže u nebo. Novi hici zapališe dve kuće. Decu i žene starci izvlače iz podruma da ne izgore. U zapaljenoj štali krava muče, svinje rokću, ali od plamena ne mogu da ih puste u dvorište.

    Srbi odoleše opštem muslimanskom napadu i u sam mrak borba se utiša.
    U tri prepune zgrade bolnice lekari se bore za život 170 ranjenika. U bolnici nestade lekova. Dr Slavica Jovanović i Stanislav Jovanović bore se za živote teških ranjenika. Medicinske sestre mere temperaturu i previjaju ranjenike.
    Ljubomir Todorović mobilisa devojke u selu da preko dana beru kupine i maline i da cede sokove za ranjenike koji su iskrvarili.

  • Izdržite, braćo, još malo, izdržite, teše lekari ranjene borce.
  • Izdržite, stići će nam pomoć sa Ozrena, govore medicinske sestre, nagone ih da piju sok od malina i kupina, i danonoćno tako, ne odvajaju se od ranjenih mladića.

    U selu, na groblju, poređaše se 68 grobova vojnika poginulih na položaju i 12 grobova civila poginulih u selu od granatiranja.

    Medicinske sestre iznose umrle ranjenike. Ispiraju rane borcima i teše ih, brišu im znoj sa čela i stavljaju čiste gaze na rane, stežu ih zavojima, ali se oni brzo natapaju krvlju.

    Po podrumima deca, danonoćno zatvorena, plaču, otimaju se od majki i pokušavaju da izlete napolje.

    Enes Satić, direktor rudnika "Kreka", komanduje rudarskoj brigadi juriš na srpske rovove u Smolući. Zna da su tu njegove komšije iz Tinje, da je tu Risto Jovanović, predsednik Radničkog saveta "Kreke", koga je "volio kao brata", i preko koga je donosio odluke o milionskom plaćanju iz "Krekiiog" fonda kome je hteo i koliko mu je Alija tražio za svoju islamsku stranku.

  • "O, srboćetnici! doziva ih preko borbene linije Enes Satić. Predajte se, nećemo vas poklati!"
  • "Alahu egber! odjekuju povici muslimana."

    Alah i Bog su jedno! uzvikuju srpski borci. Što je Alah - to je Bog, što je Bog to je Alah, mi ih ne razdvajamo. Samo ste vi pogani ljudi koji svojim zločinima poganite svetog Alaha.

    Hiljadu godina vas je Alah uništavao, Srbi, ne mješajte ga s vašim Bogom!

    Lažeš, Turčine! Nije Alah, nego turska pogan! Hoćete opet da nas ščepate pod noževe? Nema predaje, Turci. Više nema naivnih, kao što su bili naši očevi i djedovi koje su na prevaru 1941. godine vodili na klanicu!

    Odjeci eksplozija prenose se ka planinama Majevici i Ozrenu, prema Tuzli, gromoglasno kao da cela Smoluća gori.

    Srpska vojska na majevičkim položajima čudi se gde se to tako snažne borbe vode, kad su Turci pred njima i nigde u pozadini nema u selima srpskog naroda. Znaju da su pred njima "Živiničke ose" kojima komanduje Safet Kadžić, bivši fudbaler "Mladosti" iz Tinje.

    Bestrzajni topovi i minobacači tuku iz Smoluće muslimanske položaje. Ne nanose im gubitke, ali zaustavljaju njihov prodor u Smoluću.

    Muslimanska radio-veza uhvati frekvenciju srpske radio-veze "rupovka 12" u Smolući.

    Predsednik opštine Tuzla Selim Bešlagić pozva radio-vezom Ljubomira Todorovića u Smolući radi pregovora. Todorović pristade, pod uslovom da pregovaraju telefonskim putem. Bešlagić naredi da se sa Smolućom uspostavi telefonska veza.
    Ljubomir Todorović pripremi nekoliko porodica da po uspostavljanju telefonske veze, odmah pozovu svoje rođake na Majevici i Ozrenu, da ih obaveste da se sedam hiljada ljudi već četiri meseca nalazi u blokadi u Smolući.

    Umesto da pozove Tuzlu, Todorović stade telefonom da poziva predsednika opštine Lukavica.

  • Halo, halo, Lukavica! viče, razvlači razgovor da im Tuzla ne prekine veze.

    Okrećući telefon rođaka na Majevici, Spomenka Stević upade u razgovor svoga brata i sestre koja se nalazila na Ozrenu i kroz plač povika:

  • Pa gdje ste vi, braćo? Nas ovdje pobiše!
  • Ko je to? Gdje si ti? Šta je sa vama? odjeknu joj u uhu bratovljev glas.
  • U Smolući smo, u blokadi, sedam hiljada žena i djece. Ni sa kim nemamo vezu, niko ništa ne zna o nama.
  • Joj, seko, pa otkud toliko naroda u Smolući? Zar nijeste izbjegli?
  • Sa nama su Tinjani i Potpećani. Sve će nas Turci poklati. Nemamo hrane, nemamo lijekova, djeca umiru, ranjenici umiru... Kugle zvižde po cijeli dan, granate ne prestaju da padaju po selu.
  • Odmah ću izvjestiti komandu, seko, držite se izgovori njen brat sa Majevice. U tom momentu veza se prekide. Telefoni u Smolući se isključiše.

    Vezista iz Smoluće Risto Gavrić u štabu Ljubomira Todorovića upade u vezu srpskom i muslimanskom vezisti koji su se rečima prepucavali.

  • Halo, ćetnici, halo, ćeto! govori turski vezista srpskom vezistu.
  • Šta treba, Turčine?
  • Jebem ti ćetnićku majku.
  • Ja tebi jebem mlade bulice. Uh, što su pičići.
  • Stani, Turčine, evo još jednog četnika. N. svi kurati, dođi da vidiš koliki su nam.
  • Ko je to upao u vezu? Ko si ti? upita srpski vezista.
  • Srbin, brale.
  • Odakle Srbin? Nijesi ti Srbin.
  • Jesam, mi smo u Smolući, u okruženju. Fala bogu da sam nabaso na tebe.
  • Odakle Srbi u Smolući? Tamo nema Srba.
  • Ima, brale. U totalnom smo okruženju, sedam hiljada srpskog naroda. Sami se borimo da nas ne pokolju - govori mu Risto Gavrić.

  • Kog je datuma Đurđevdan? - pita ga vezista s Majevice. Zna da muslimani ne znaju srpske praznike.
  • Šestog maja.
  • A Savindan?
  • Dvadeset sedmog januara.
  • A Aranđelovdan?
  • Dvadeset prvog novembra.
  • Pa boga ti ljubim, ti si Srbin! Odakle se javljaš?
  • Iz Smoluće, već sam ti reko. U totalnom smo okruženju a niko ne zna za nas.
  • Poklaćemo vas, ćetnici, u Smolući, nemate gdje da izbjegnete - umeša se u razgovor muslimanski vezista.
  • Marš, Turčine odgovori mu Risto Gavrić.

    Uspostavite vezu sa Ozrenom i pošaljite nam pomoć - govori Risto srpskoj vezi na Majevici. - Reci mi frekvenciju na koju te mogu pozvati.

    Na istu ovu na kojoj razgovaramo. Neka Turci prisluškuju, ništa nam ne mogu.
    Vidjećete šta "Živinićke ose" mogu, srboćetnici, pićka vam materina.
    Vidjećete i vi, Turci, šta Mauzerovi Panteri mogu odgovori mu vezista s Majevice.

    Odjednom odjeknuše granate sa obe strane položaja. Veza se prekide.

    Srpski vezista obavesti pukovnika Mila Dubajića, komandanta Majevičke brigade, bivšeg komaidanta tuzlanskog garnizona Jugoslovenske vojske koji se izvukao iz Tuzle u prvoj koloni koju nisu napale "Zeleie beretke" Selima Bešlagića.
    Traži da ti daju precizne kote muslimanskog položaja oko Smoluće, naredi Dubajić vezisti.

    Specijalista za minobacače iz Smoluće, Stanković, prenese radio-vezom Majevičkoj brigadi tačne kote muslimanskog položaja oko Smoluće.

    S Majevice otpoče granatiranje muslimanske vojske. Fijuci i pucnjava iz haubica odjeknuše iznad Smoluće, kao da granate preko njih preleću na Ozren. A onda, kao da ih nišandžije rukom spuštaju, počeše padati po položajima brigade tuzlanskih rudara. Kao da je sam Bog usmerio srpsku artiljeriju na turske rovove, zatočeni narod izađe iz podruma, izvede decu na ulice i započe veselje. Grle se devojke i momci, žene sa suzama radosnicama pritežu decu uz grudi, razleže se pesma Smolućom i prvi put zaigra kolo za četiri meseca borbi.

    Dajte nam puške da pomognemo svojoj braći i muževima! - uzvikuju žene. Prilaze Ljubomiru Todorooviću, komandantu Smoluće, okružile ga i srećne uzvikuju:
    Sad znaju za nas naša braća Srbi! Dajte nam puške da se i mi borimo, dok nam ne stigne pomoć sa Ozrena.

    Mi smo sposobne i da pucamo, ne samo da prikupljamo kukuruze i otkose sena po selu.

  • Smirite se, žene, Bog je pogledao na nas. Sada se zna da smo u obruču, pomoći će nam naša braća. Položaj je stabilan, čuvajte djecu i obavljajte svoje zadatke da preživimo dok ne dođe spas, odgovara im Ljubomir Todorović.
    Muslimanska artiljerija otpoče bombardovanje sela i narod se raziđe kućama.
    Uveče, kada se mrak navuče na Smoluću i zvezde ospu po nebu, više od dve stotine devojaka i mladića okupi se u centru sela kod mostića koji spaja obale rečice Smolućice. Kao da nije ratno stanje, razgovaraju, smeju se, vesele i zalaze u tamne predele sela...

    Krenula je srpska vojska na Smoluću u probijanje koridora.

    Vrhovni komandant Republike Srpske Radovan Karadžić i general Ratko Mladić narediše da se srpski narod spase od pokolja u Smolući.

    Iz Bijeljine se pokrenuše semberijske brigade, "Panteri", Mauzerovih hiljadu specijalaca s tenkovskom jedinicom i artiljerijom. Prođoše Brčko i preko Doboja i Petrova na Ozrenu spojiše se sa ozrenskim jedinicama i spustiše se do Dobošnice.

    Jako muslimansko utvrđenje oko Dobošnice, Gradačca i Tuzle zaustavi prodor srpske vojske.

    Ukopani iza pruge na kojoj su postavili teretne vagone pune kamenja i zavarili ih za šine, zaustaviše napredovanje srpskih snaga prema Smolući.

    S aerodroma u Banjaluci poleteše srpski avioni i helikopteri. Izručiše bombe na vagone zavarene za šine, granatiraše bunkere muslimanske odbrane i oslabiše im otpor.

    Mauzer povede srpske jedinice u proboj koridora. Iz Smoluće krenuše jedan deo vojske i specijalna jedinica u susret Mauzerovoj vojsci.

    Devetnaestogodišnji Saša Cvetinović, član diverzantske grupe, privuče se da razminira teren. Sakriveni u tamnoj noći, pored njega su tražili mine njegovi drugovi: Žica, Mićko, Bucko i Ranko. Priljubljeni uza zemlju, osluškuju razgovore "Zelenih beretki" u rovovima.

    Minerska smolućka grupa, kojom je komandovao Žica, tiho, puzeći, privlači se muslimanskim rovovima, oštećenim bombardovanjem.

    Saša Cvetinović, zvani "Maneken" zbog izbegavanja da legne u blato ili korov kad zapuca, privuče se s Ratkom Ilićem i Stojanom Cvijanovićem muslimanskom rovu. Najmlađi među svojim kolegama, Saša istražuje mine oko sebe, i tiho, la ga ne čuju u rovu, doziva Ratka:

  • Jesi li našao? Ovo mora biti minirano.
  • Našao sam šest protivtenkovskih.
  • Moraju postojati i paštete, klackalice, nagazne mine. Traži.
  • Traži i ti. Budi pažljiv.

    Žica ispred Saše i Ratka traži mine. Njih dvojica gledaju da li će Turčin izleteti iz rova i baciti na njih bombe. Od rova ih razdvaja samo puteljak. Zelenilo šume još više je smračilo noć. Ništa se ne vidi.

    Žica nije uspeo da nađe klackalice. Saša pogleda desno i vide ogromnu rupu koju je iskopala avionska bomba. Čuje kako jedan musliman psuje srpsku majku i viče:
    Daj mi mitraljez ovamo!

    Žica je iskopao protivtenkovsku minu.

    Mitraljez zapuca, odjeknu borba na sve strane oko njih.

    Tri stotine Smolućana koji su štitili s boka svoje minere stupiše u borbu.
    Žica se izvlači s linije i vuče minu za sobom.

    Zaklanjajući se od mitraljeske paljbe, Ratko skoči na desnu stranu u zaklon, Saša na levu. Iza Saše se začu eksplozija i rastrže njihovog druga Neđu.

    Iza spoljnjeg obruča Smoluće, Mauzerova vojska sa Ozrencima krenu u proboj.
    Povlačeći se, Saša Cvetinović naiđe na elektrominsko polje, ukopane klackalice, mine koje se na struju aktiviraju iz rova. Ispod njegovih nogu odjeknu eksplozija, odbaci ga u stranu i izbi mu kalašnjikov iz ruku. Vide da mu je ogolela kost na laktu.

  • "Šta me ovako pogodi?", razmišlja. Njegovi drugovi s leve i desne strane povlače se ispred ubitačne vatre kuršuma. Pokuša da puzi, ali leva strana mu otkaza.

    Neću im pasti živ u ruke, govori ssbi. Okrenu se i ugleda Ratka.
    Ratko, Ratko! tiho ga stade dozivati. Ranjen sam.

    Ratko ga ču i dopuza do njega.

  • "Nemoj me ostaviti" - moli ga Saša. Napreže se da se podigne.

    Zar da ostavim tebe, svog najboljeg druga sa kojim sam po kafićima, pred rat, provodio noći? reče mu Ratko i uhvati ga ispod mišica. Odupire se bočno cokulom i vuče ga u puzećem položaju. Izvuče Sašu s vatrene linije i pozva Stojana Cvijanovića, Dudu i Žicu. Skinuše mu opasač s pištoljem i diverzantskim nožem, psuju i dozivaju Marka Pavića.

    Marko pritrča, zabezeknu se i smrači čelo.

    Nemoj gledati u noge, reče Saši. Kao da mu se njegove reči zariše u srce, Saša se napreže i pogleda u noge. Vide da nema levog kolena, da mu noga visi samo na tetivama. U još vrućoj nozi ne oseća bol.

    Kanapom za čišćenje puške stegoše mu butinu i staviše ga na nosila. Četvorica njegovih drugova, koji su s njim bili u prvom kamionu druge, spaljene kolone Jugoslovenske vojske u Tuzli izloženi smrtonosnim hicima Alijine Alahove vojske: Stojan Cvijanović, Zoran Mitrović, Žica, Marko Pavić i Petko Potkać, poneše ga u zaklon. Odmoriše se i pođoše dalje, u pozadinu okruženja Smoluće.

    S jedne kose, kilometar udaljene, tuku prema njima mitraljez i snajper. Mladići se pognuše, lome se u hodu i trče cikcak. Pretrčaše brisan prostor i poneše Sašu kroz šumu.

    Iza njihovih leđa smolućka vojska nastavi probijanje koridora u susret Mauzerovim "Paiterima" i Ozrencima.
    Stanite, braćo. Previjte mi i ruku, krvarim, reče im Saša osećajući kako mu krv natapa košulju.

    Spustiše ga u zaklon i tek tada videše da mu je leva ruka razderana.
    Bolničar Radenko Jović, koji je trčao za nosilima, previ mu ruku i ponesoše ga dalje.

    Oćete li vi mene uspavati kada mi budete sekli nogu? pita ga Saša.
    Hoćemo, odgovori mu Radenko.

    Saša zna da u bolnici nema nikakvog opojnog sredstva, znoji se ali ne stenje, trpi bolove i vidi sebe bez noge, sa štakama.

    "Sa devetnaest godina bez noge", odjeknu bolna misao u njemu i natera mu suze na oči. U zaklonu sačekaše ojačani oklopni sanitetski kombi. Vozilo stiže i oni ga unesoše.

    Vozač saniteta, Sašin drug Petkać, pojuri ka bolnici.

  • "Stisni ovde, drži!" - govori Saša bolničaru. Avgustovsko sunce upeklo i mušice navaljuju na krv.

    Rade Jović uze pelenu i pokri mu rane. Žuri da ga što pre doveze do bolnice, da ne iskrvari, ne obraćajući pažnju na to što točkovi kombija odskaču po makadamskom putu i povređuju mu iskidanu nogu.

    S vatrene linije javiše komandi štaba u Smolući da je Saša ranjen i Ljubomir Todorović izađe na ulicu da sa okupljenim narodom sačeka dolazak sanitetskog vozila.

    Najmlađeg borca interventne jedinice, zvanog Maneken, dovezoše u centar, ali se kombi ne zaustavi već produži u bolnicu koja se nalazila pod bregom, dobro maskirana da je ne mogu pronaći granate.

    Kad su prolazili pored Todorovića, Saša podiže ruku i isturi tri prsta, simbol pobede srpskog naroda. Trpi bolove i hrabro se osmehuje.

    Narod okupljen na ulici isprati vozilo, šapćući međusobno:

  • "Provezoše Sašu. Teško je ranjen..."
  • "Eh, žalosna mu majka. Tako mlad, zgodan... Šta će biti sa njim?"

    Medicinske sestre Zora, Vera, Vesna i doktorka Slavica pritrčaše vozilu, izvukoše nosila i unesoše ih u zgradu.

    Doktor Stanislav Jovanovkć i medicinski tehničar Radoje Jović položiše Sašu na operacioni sto. Isekoše mu odeću i svukoše je sa njega. Odsekoše mu deo tkiva na kome je visila noga, bez kolena, opsecajući skalpelima rastrgnuta mesta.
    Slavice, trči na sprat, donesi onaj ošgar nož, reče doktor Stanislav doktorki.
    Na operacionom stolu noga igra sama od sebe, skače, medicinske sestre je pritiskaju, smiruju i pridržavaju da mu preseku tetive. Meso obrubiše do kostiju, ali nemaju čime da preseku kost.

    Čovek koji je držao bolnicu u Tinji, Nemanja, gleda kako vrše operaciju.
    Trči, Nemanja, traži od nekog bonsek da presečemo kost, zamoli ga doktor Stanislav.

    Doktorka Slavica daje Saši slatke vode da pije da mu srce ne pukne.
    Nemanja donese bonsek. Izvršiše dezinfekciju, i, bez ijedne tablete i injekcije, zavratiše svu mišićnu masu, kao rukav na košulji, i stadoše testerisati kost.

    Saša Cvetinović iskolači oči, uhvati se rukama za šipku kreveta, ali ni jednom ne jauknu, niti ispusti glas. Gleda kako se pet devojaka, bolničarke i doktorka Slavica znoje, kao da njih seku bonsekom, a ne njega, najlepšeg momka u Smolući, u koga su sve zaljubljene.

    U sobama ranjenici pustiše suze, medicinske sestre plaču i šapuću:
    Saši seku nogu bonsekom, bez anestezije.

    Dok su mu sekli nogu, ni jednom se nije onesvestio. Prerezaše mu kost i, do lakata krvavih ruku, stadoše mu podvezivati arterije. Bolničar otpušta kanap a doktor Stanislav uhvati mesto gde najviše bljuznu krv, stegnu arteriju i venu, brzo ih zaveza najlonom za pecanje, i tako redom unaokolo.

    Završiše operaciju i stegnuše patrljak noge zavojima. Pređoše na ruku. Doktor Stanislav Jovanović zavlači pincetom gazu u razderano tkivo, čisti rane i previja ih zavojem.

    Sašu premestiše sa operacionog stola u krevet i dadoše mu cigaretu da zapali.
    U posetu mu dođoše komandant Štaba odbrane Smoluće Ljubomir Todorović i komandant brigade Vlado Todorović. Donesoše mu kutiju cigareta, koje se ni za najbolji pištolj nisu mogle dobiti, i govore mu:
    Drži se, Saša, ti si mlad i jak, stići će naši Srbi, spasićemo te, ne gubi nadu...

    Odjednom oko bolnice nastade pucnjava. Ljubomir Todorović istrča na ulicu, medicinsko osoblje pojuri za njim, i sve ode što je pokretno. Saša ostade sam u sobi za intenzivnu negu.

    Ranjenici u drugim sobama se uznemiriše, jauču, dozivaju bolničarke, ali njih nema u zgradi.

  • "Joj, Turci su probili liniju!" - uzviknu Saša i prvi put nešto puče u njemu, gore nego kad su ga ranili.

    Bolničarke, devojke, sve lepša od lepše, dotrčaše do Sašinog kreveta, ljube mu bledo lice i s osmehom uzvikuju:

  • Saša, spaseni smo! Saša, mili Saša, evo Mauzerove vojske u Smolući! Probili su koridor!
  • Saša, dušo, nećeš umrijeti. Imaju bolnicu sa sobom.
  • Daće ti transfuziju.

    Saša pocrvene, oči mu zasvetleše i od sreće mu se pojaviše suze u očima.
    Na ulici, oko bolnice, devojke ljube vojnike. Narod iznosi rakiju, nudi je borcima. Podvriskuju i zagrljeni pevaju, šenluče iz mitraljeza.

    Saši dođoše u posetu majka i otac. Ljube ga, smeju se na silu i govore mu:
    0, hvala ti Gospode Bože naš, kad si poslao spas našem sinu.
    Veselje, pucnji i pesme zaoriše se Smolućom.

    Probijeni koridor, za koji je poginulo dvadeset sedam boraca iz Semberije i sa Ozrena, otvori vrata narodu Smoluće, Potpeći i Tinje da se iz okruženja izvuče na slobodnu teritoriju Republike Srpske.

    Semberci i Ozrenci drže pet kilometara širok koridor i kolona od sedam hiljada ljudi krenu šumskim putem prema Ozrenu.

    Na čelu kolone vojska izvlači ranjenike i bolesne. Za njima se kreće pet kilometara duga kolona volovskih i konjskih zaprega, traktora, putničkih vozila, kamiona. Zaglavljuju se u blatu, po kiši koja je natopila zemlju i raskaljala šumski put.

    Točkovi proklizavaju i kolona naroda obaljuje vozila s puta da bi mogla da prođe, gone stoku kroz šumu, vode krave vezane konopcima za rogove i mile između bočne pucnjave, koja ih nagoni da žure.

    Dečije nožice klizaju se po blatnjavom šumskom putu prema Ozrenu. Prve kolone stigoše na slobodnu srpsku teritoriju na Ozrenu, i nastaviše putem prema Petrovu. Prolaze pored manastira Ozren i krste se, zahvaljuju Bogu što im je poslao spas iz pakla u kome su se nalazili četiri meseca, iz smrti koja se nadnela nad njihovo selo Smoluću.
  • zaboravljeni - 69844 - 27.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (21)

    Sjećanje na Momira Jeftića - Struju


    Jeste li ikada žalili za nekim koga nikada u životu niste ni vidjeli ni upoznali, pa čak ni njegovo ime i prezime niste znali? Ja i moj drug Oko smo plakali kao mala djeca za čovjekom koji se na ovoj stranici potpisivao kao Struja, a da smo tek nakon njegove smrti saznali da se zove Momir Jeftić.


    Momir Jeftić - StrujaMomir Jeftić se na ovoj stranici pojavio sredinom februara 2009. godine, i na njoj je svakodnevno ostavljao svoje komentare sve do kraja maja 2009. godine. Svojim vedrim tekstovima, punim dovitljivog narodskog humora i šala na svoj račun, ovaj izuzetni čovjek je zadobio simpatije velikog broja posjetilaca ovog foruma...

    Iz njegovog ličnog života smo jedino znali da on bješe rođeni Ilijašanin i da mu je žena sa Nišićke visoravni, pa je zbog toga ona za Momira bila "Šišarika". U jednom svom tekstu Struja primjeti da su mu "šišarike došle glave. "


    Momir Jeftić bi veoma često navodio velike misli poznatih pisaca i umjetnika. Neke od njih postadoše i moje omiljene izreke:

  • Neznanje se ne može naučiti!
  • Bez obzira što ga gledate predeo nije ružan, možda je samo vaše oko rđavo!
  • Kad istina nije slobodna ni sloboda nije istinita.
  • Štof heroja satkan je od laži

    Ponekad, kada bi pomalo pripit došao kući, Momir bi do kasno u noć pisao svoje tekstove za ovu stranicu. U takvim trenucima, kad alkohol "progovori" iz njega, Momir Jeftić bi svoj "književni stil" zamjenio sa citatima velikih narodskih umova. Neke od takvih umotvorina je i sam je iskovao:

  • Sebi ličim na pretis lonac, ako ne popustim onda ću eksplodirati!
  • I ja ću da pomognem, koliko prilike budu dozvoljavale
  • Da poturice ne okuse našeg vaskršnjeg jajeta i zaoblice, crkle bi!

    Momir bi ponekad pisao satima, a onda bi, samo nekoliko minuta nakon što bih mu objavio neki tekst, do mene stizala poruka sa otprilike sledećim sadržajem:

  • "Željko, molim te nemoj objavljivati onu moju prethodnu poruku koju sam ti nedavno poslao. Znaš, danas sam dosta popio pa se bojim da svojim pisanjem nisam nekoga uvrijedio!"

    Opčinjeni njegovim vedrim duhom, "Oko" i ja se dogovorismo da ga te godine u julu mesecu posjetimo u Rogatici, u koju se Struja preselio nakon Dejtona.

    A onda se desi nešto jako čudno! Nakon 25. maja Momir Jeftić se potpuno prestade oglašavati na ovom forumu. Prvih par dana mi to nije bilo previše čudno jer mu se i ranije dešavalo da "odskita" po slavama i svadbama. Narod ga je volio, pa je u svakoj kući bio drag gost.

    Krajem maja 2009. godine, anonimna osoba iz Rogatice ostavi na ovoj stranici poruku sledeće sadržine:

  • "Osoba koja se na ovoj stranici potpisuje kao Struja više nije među živima!"

    Tu poruku nikada nisam objavio, jer sam mislio da se radi o nekoj provokaciji. Par dana kasnije me obuze neka čudna slutnja pa zamolih Oka da nazove porodicu Jeftić i provjeri zašto se Struja više ne javlja. Ubrzo nakon toga do mene stiže tužna vijest da je naš dragi Momir Jeftić doista preminuo.

    Jednog vrelog julskog dana, ljeta gospodnjeg 2009. godine, umjesto na kafu i meze u poštenoj kući Momira Jeftića, Oko i ja završismo na Gradskom groblju u Rogatici. I dok je vjetar neprekidno gasio svjeće, mi smo nijemo stajali ispred ne tako davno iskopane humke i drvenog krsta na kome je pisalo Momirovo ime. Uhvatih Oka kako plače, a pošto je plakanje zarazno, opustih se i ja te suze udariše kao da upravo sahranjujemo nekoga najrođenijeg...

    Kafu smo ipak popili, ali ne kod Strujine žene "šišarike" već kod njegovog brata, takođe velikog lafa, za koga mislim da se zove Neđeljko. Momirova udovica bješe negdje otišla, a zbog njegovih tekstova na ovoj stranici meni pomalo i laknu što je nisam upoznao!

    Međutim, nešto kasnije sam se telefonom čuo i sa gospođom Jeftić i ona izrazi žaljenje što nije imala priliku da nas upozna. Nakon razgovora sa njom ispostavi se da je naš dragi Momir Jeftić bio objektivan u svemu izuzev u pogledu vlastite žene.

    U godinama koje slijede, iz škrtih komentara boraca Ilijaške brigade, upoznao sam Momira Jeftića mnogo bolje nego za vrijeme njegovog života ovozemaljskog. Postalo mi je jasno da Struja nije želio da piše o svom učešću u ratu, a ispostavilo se i da je imao mnogo toga da kaže. Primjera radi, jedan borac Ilijake brigade pomenu da je Struja bio u posadi koja je negdje kod Olova napravila herojski podvig kada je, rizikujući svoje živote, iz neprijateljskog okruženja uspjela da izvuče naš tenk. Saznadoh i to da je naš Struja bio vozač te čelične grdosije, koju je uspio da spusti niz neprohodne gudure obrasle mladim drvećem.

    Ova, a i mnoge druge priče, stvoriše u meni sasvim drugačiju sliku o Momiru Jeftiću - borcu, vitezu, junaku...

    Struja je na ovom forumu objavio 48 komentara. Od njega sam primio bar još toliko poruka privatne prirode, koje sam na na njegov zahtjev izbrisao.

    Kako "Vogošćanin Pravi" reče, Momir Jeftić je bio čovjek koji se rijetko sreće i još teže zaboravlja. Zbog toga, ukoliko ikada u Virtualno groblje budem dodavao i srpske borce koji su umrli nakon završetka rata, Momir Jeftić će svakako biti među prvima!

    Momire Jeftiću, neka ti je vječna slava i hvala milom Bogu što sam imao čast da te upoznam, ako ne uživo ono bar preko interneta!
  • ilijas_nemanjici - 23970 - 06.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (20)

    Jecaji za najmilijim


    Kad se pokušate prisjetiti tužnih trenutaka rata, a bilo ih je mnogo, onda vas uhvati neka jeza i počnete da gubite pamet. A kada se prisjetite tih događaja, gotovo je, ne možete se od njih više otrgnuti. Oni počnu da vam se nižu u glavi jedna za drugom. Niste do kraja ni ispričali jednu priču, a već vas pritišće druga i treća. Niste ni započeli, a već vam suze teku niz obraze. Odjednom, kao u snu, stvaraju vam se slike pred očima i sve vidite jasno, baš kao na filmu. I kao da se sve to pred vama ponovo dešava. Ne trebate nikoga da vas podsjeća, sve samo dolazi. Ne treba vam više od jednog sagovornika, pa da počnete da pričate kao da držite predavanje čitavoj masi ljudi.

    A kako i nećete?

    Kad u jednom danu, u jednom satu i na jednom mjestu pogine pet boraca, sve braće i rođaci. Kad ih svih pet sahranjujete istog dana, u istom satu i na istom groblju. Kad je crkva mala da primi svih pet kovčega u svoju unutrašnjost, nego ih svih pet poredate ispred crkve. Kad u toj grupi otac sahranjuje dva sina, i dok sveštenik obavlja pravoslavni obred i posle njega držite oproštajni govor. otac za svo to vrijeme kleči između dva kovčega svojih sinova, jednu ruku stavio na kovčeg starijeg sina, a drugu na kovčeg mlađeg sina pridržavajući harmoniku koju želi da sahrani sa sinom, jer je on uz istu rastao, razvijao se, i sa istom poginuo. I dok drugi građani plaču i jecaju, otac nijemo kleči kao skamenjen. A kad je obred pred crkvom završen, porodice uzimaju kovčege svojih najmilijih i nose ih do grobnica koje su za njih iskopane. Vidite samo kako se građani dijele u kolone koje istovremeno idu kroz groblje. Tužno da ne može tužnije biti!

    Kad sahranjujete borca, mladića, pravog deliju, kojem ni kovčeg ni grobnica standardnih mjera nisu odgovarali nego je i jedno i drugo trebalo produživati. Kad kod grobnice pored spuštenog kovčega, dok sveštenik obavlja pravoslavni običaj i drži se oproštajni govor, svi prisutni se suzdrže i ušute, iako se prije toga čuo plač i jecaji, majčino srce nije moglo da prišuti i u toj mukloj tišini odjednom čujete njen glas: "Jabuko moja, sine moj! "

    Koje srce da bude ravnodušno?

    Kad sahranjujete borca izbjeglicu koji je izbjegao iz druge opštine da bi spasio život, a poginuo na vašem ratištu. Porodica mu nije uspjela izaći, pa ga sahranjujete uz samo šest prisutnih osoba, bez ikoga od njegove bliže rodbine. Tužno, kao da ne sahranjujete čovjeka!

    Kad borac, izbjeglica, pogine na Nišićkoj visoravni i treba da javite porodici, ali prvo treba da je nađete. Tragajući, nađete je u Rakovici u nečijoj vikendici, odmah uz prvu liniju prema Kiseljaku. Otac ranjen i leži nepokretan, a majka sama uz njega. Ne mogu da vjeruju da je njihov sin poginuo i neće da prihvate tu sudbinu jer je, kažu, njihov sin na bolovanju i nije na liniji. Međutim, sin je ipak otišao na liniju da pomogne saboracima i tamo poginuo.

    Kad odete u stan da javite porodici da im je sin poginuo i da im izjavite saučešće, a otac kaže: "Ja tu vijest očekujem punih 500 dana. " Odmah vam kroz glavu prođe koliko je taj otac strepio za sudbinu svog sina. Otac je vjernik, a sin je bio snajperista. Stalno se plašio Božijeg suda. Otac je rekao: "Gdje god ja budem išao, nosiću i svog sina sa sobom. " Sin je sahranjen u groblju u Ilijašu, ali ga tamo više nema. Nema ga ni na Vojničkom groblju u Sokocu.

    Kad se obavlja sahrana poginulog borca, jedinca, u groblju u Ilijašu koje je daleko i zaklonjeno od muslimanske linije i kad se oglasi vojnička počasna paljba, muslimani iz svoje artiljerije počnu da granatiraju groblje i okolini. Sav plač i svi jecaji prestaju, a prisutni građani se razbježe. Ipak, majka i otac ostaju uz grob ne žaleći ni poginuti pored svoga mrtvog sina.

    E, koliko je samo takvih i sličnih situacija bilo!
    mico_vlahovic - 88335 - 24.01.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (20)

    Mićo Vlahović i na mobilnom telefonu


    Fotografiju, koju sam slučajno dobio od jedne prijateljice pokojnog Miće Vlahovića, sam vidio u mnogo formi i oblika, na više internet stranica i drugih medija. Pa neka, drago mi je da smo pomalo i mi doprinjeli da ime ovog velikog srpskog heroja ne padne zaborav.

    Ipak, najljepše što sam do sada vidio je ovaj kreativni amblem, kojeg je jedan od posjetilaca ovog foruma napravio specialno - za pozadinu njegovog mobilnog telefona. Svaka čast prijatelju, izvini što zaboravih tvoje ime, naknadno ću ga ovdje upisati.

    Ukoliko želite da i vi prebacite ovu sliku na svoj kompjuter, kliknite ovdje. U znak pohvale za trud ovog našeg domišljatog saradnika, molim vas da ocjenite ovaj članak jer to on doista i zaslužuje.
    vojkovici - 73768 - 09.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (20)

    Tragedija porodice Galinac (2)


    Odjednom, poput groma iz vedrog neba, odjeknula je jaka eksplozija. Ugledah ogroman vatreni blijesak, koji se vrtio u krug kao neki vir u vodi. Osjetih da letim, i učini mi se da to traje čitavu vječnost. Shvatih da smo pogođeni bombom. Pomislih da se tako nešto ne može preživjeti i da je ovo moj kraj. I tako, dok letim, razmišljam da sam poginuo i da ovo ustvari moja duša odlazi na nebo! Ako je ovo smrt onda i nije tako strašna! Let još uvijek traje, ali osjećam da počinjem da polako padam, dok po meni, poput nekog jakog pljuska, padaju geleri pomješani sa zemljom i kamenje svih veličina.

    Pao sam ravno na cestu, poput daske bačene sa građevine. Gornji dio tijela mi ostade na asfaltu a donji udari u ivicu kratera. Imao sam osjećaj kao da će mi tijelo puknuti na pola. Ipak živ sam! Svijest nisam gubio. Počinjem da osjećam bolove po cijelom tijelu.

    Postaje mi jasno da je NATO avion uočio farove našeg auta i bacio smrtonosni projektil na svoje žrtve. Imao sam osjećaj da se na mene srušila čitava planina. Počinjem da se pipam po uniformi i shvaćam da imam rane po čitavom tijelu. Srećom, ništa ne ukazuje da su one opasne po život. Pogođen sam u desno rame, pa mi vojnička košulja pri dodiru ruke na tom mjestu izgleda izbušena poput neke heklane zavjese. U ruci osjećam jak bol i ne mogu da je pomjerim. Izgleda mi kao da je otkinuta iz svog ležišta. Opustih je da visi niz tijelo i pokušah da je ne mrdam kako bih ublažio bol. Pogođen sam i u lijevu nogu i uočih poveliku rupu na unutračnjem dijelu butine. Mora da je od gelera!

    Pokušah da ustanem. Kada se najzad uspravih pokušah da hodam. Zbog jakih bolova, lijevu nogu sam morao da vučem za sobom. Potražih Galija, ali ga nije bilo u mojoj blizini. Počeo sam da ga dozivam. Detonacije me je skoro potpuno ogluvila pa ništa ne čujem. Pomislih da je vjerovatno isti slučaj i sa njim!

    Mrak bješe već pao, pa se više ništa ne vidi. Svjetla na našem autu više nisu radila. Nastavljam da tragam za Galijem. Ugledah ga kako nepomično leži u krateru. Priđoh mu, a on mi dade znak da je živ.

    Počeli smo da razgovaramo. Pošto se nismo dobro čuli, derali smo se iz sveg glasa. Kaže mi da noge ne osjeća. Uspio je da se okrene na leđa i ispravi u polusjedeći položaj. Sjedoh pored njega, a on se naslonio na moje rame u namjeri da pokušamo da se nekako izvučemo iz kratera. U ramenu sam osjećao strašan bol, ali sam trpio jer je Gali uspio da pomjeri svoje tijelo prema vrhu kratera. I tako, uz pomoć mog ramena i njegovih snažnih ruku uspjeli smo nekako da se izvučemo iz rupe koju je napravila avionska bomba. Rame je izdržalo!

    Sjedimo na ivici kratera. Razgovaramo sa mukom, malo zbog bola a ponajviše jer ništa ne čujemo. U jednom trenutku osjetih da nam neko prilazi sa leđa. Okrenuh se i ugledah Jankovića, borca iz Semizovačkog bataljona. Njega smo tog jutra povezli do Mokrog da obiđe svoju porodicu, a u povratku smo ponovo pokupili ispred kuće u kojoj smo ga ostavili i dovezli nazad u Semizovac. Pokušava da mi nešto kaže, ali ga ja ništa ne razumjem. Imam osjećaj da se nalazimo u nekoj fabrici kojom odjekuje buka motora. On počinje da viče i ja shvatih da mi govori da dobro poznaje ovaj teren i da se u blizini nalazi poljski telefon njegovog Bataljona. On će pokušati da ode do njih i javiti našoj komandi za nesreću.

  • "Jesi li ranjen?" - upitah ga ja.
  • "Jesam, ali nije ništa ozbiljno!"
  • "Jesi li ti ranjen?" - upita on mene.
  • "Jesam, ali mogu da se krećem!" - odgovorih.

    Nakon toga, Janković poče da se udaljava, a ja primjetih da pomalo šepa na jednu nogu. Uskoro potpuno nestade iz našeg vidokruga.

    Ostao sam sa Galijem, u iščekivanju pomoći, jer sami sebi nismo mogli da pomognemo. Galija počinje da hvata kriza! Stalno mi ponavlja kako samo želi da ostane živ, govoreči da ne osjeća donji dio tijela. Govori mi da je gotov i moli me da mu čuvam djecu. Teške riječi u teškom trenutku. Tješim ga i ubjeđujem da je on dobro i da ćemo mi još dugo zajedno ratovati.

  • "Gotovo je druže, gotovo!" - povika Gali!

    Pokušavam da ga skrenem sa teme, pa počesmo da na smjenu dozivamo Radmilu. Ona se ne javlja, ali mi ne odustajemo. Nakon toga, već dobro iscrpljeni od svega, legli smo na asvalt i tresemo se od zime.

    U međuvremenu, stižu prvi ljudi za pomoć. Vidim mog rođenog brata kako mi prilazi sa nosilima. Pomislih u trenutku, otkud on prvi da dođe na moju nesreću. Koliko dugo sam već ovdje? Obratim se bratu da bi ga utješio misleći da on zna da sam ja tu nastradao:

  • "Ej, buraz dobro sam! Ništa ne brini za mene, ali molim te prvo pomozite Galiju jer je on dosta teže ranjen!"
  • "Ej, bruze pa to si ti? Ne mogu da te prepoznam!"

    Pomislih u sebi, na šta to ličim kada me rođeni brat ne može prepoznati. Nakon što odnesoše Galija, stigoše i druga nosila za mene. Prije nego što me odnesoše ja pogledah ka bratu i uzviknuh:

  • "Molim te buraz potražite Radmilu! Nismo uspjeli da je nađemo u ovom krateru, a i ne javlja nam se kada je zovemo!"
  • "Pronašli smo i nju, u lokvi vode na dnu kratera. Pogodio ju je ogroman komad u leđa i napravio veliku rupu na tijelu. Najvjerovatnije je bila mrtva na licu mjesta!"

    Saznadoh i to da je Gali u dosta lošem stanju i da su mu slagali da je Radmila živa i da su je već prebacili u bolnicu.

    Ubrzo potom, Gali i ja se ponovo nađosmo jedan pored drugog, samo ovaj put u Domu zdravlja u Semizovcu. Izgledao mi je veseo i uvjeren da će preživjeti.

    Nakon ukazane prve pomoći ponovo su nas razdvojili jer je Galija hitna pomoć odvezla u bolnici "Žica" u Blažuju. Nešto kasnije na isto odredište povezoše i mene. Put je bio prepun rupa, i prilikom prelaska preko svake od njih sam osjetio jake bolove. Počeo sam da molim vozača da uspri jer su bolovi postajali sve nesnošljivi. Nakon sat vremena konačno stigosmo u bolnicu i ja odmah upitah za Galija. Rekli su mi da je dobro i da ga je doktor Lazić preuzeo i odveo na operaciju.

  • "Dobro je da ga je on prauzeo, sigurno će ga spasiti!" - pomislih.

    U sobi u kojoj sam ležao smjenjivali su se moji saborci. Činilo mi se da ih je za to kratko vrijeme prošlo na hiljade. Nekako sam uspio da zaspim ali me u neko doba probudiše jaki bolovi u tijelu. Bješe već svanulo a oko mene su još uvijek sjedili moji drugovi. Odmah nakon što se probudih upitah za Galija. Moji saborci su ćutali, i samo oboriše glave ka podu. Meni krenuše suze na oči. Shvatih da Gali po prvi put u ovom prokletom ratu izgubio bitku. Podlegao je u borbi za vlastiti život. Zaplakah poput malog djeteta! Rat nas je toliko zbližio da nisam mogao ni da zamislim da ga više nema. Kako ću ja bez Galija, mog junaka, moje uzdanice?

    U sobu ulazi dokor Lazić. Upita me kako se osjećam ali mu ja nisam mogao odgovoriti jer sam i dalje plakao. Iako ga nisam ništa pitao on mi reče:

  • "Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći!"

    Ja mu samo potvrdno klimuh glavom u namjeri da mu pokažem da znam da je to tako.

  • "Zadobio je veliko oštećenje bubrega i mokraćnih kanala. Povređena mu je i repnjača, iz koje je neprekidno izlazila krv, a to u bolnici nisu mogli da zaustave je nisu imali voska.".

    On je i dalje pričao, dok sam ja plakao i slušao.

  • "Da je kojim slučajem preživio bio bi nepokretan i cijeli život bi proveo kao biljka".

    I dok je završavao razgovor, doktor Lazić mi reče:

  • "Dok sam se borio za njegov život stalno se raspitivao za tebe i sestru. Žao mi je što nisam mogao ništa više da učinim za njega. Umro je jutros oko dva sata"!

    I tako, preminuo je naš Gali. Ostade samo tuga i žal za sinom, ocem, mužem i junakom kakvog majka više ne rađa. Da je bar ostao živ? Nije mu se ispunila ni njegova poslednja želja, onu koju je poželio u trenutku dok se njegov život gasio.

    Kasnije sam, u razgovoru sa ljudima koji su ga prevozili do bolnice, saznao sam da je Gali imao strašne bolove zbog oštećenja mokraćnih kanala i bešike. Tražio je da mu daju nož da sam sebi odsječe penis jer nije mogo da izdrži nesnosni nagona za mokrenjem. Takođe su mi rekli da je stalno pitao za mene i Radu! Do poslednjeg atoma snage brinuo se i za nas!

    Njegov brat blizanac Radovan, umro od mišje groznice koja mu je uništila bubrege i mokraćne kanale, a Gali je poginuo od NATO bombe čija mu je eksplozija razorila bubrege i mokraćne kanale. Koja slučajnost da dva brata blizanca umru na identičan način! Kakva strašana sudbina! Kakva tragedija za porodicu Galinac, koja u dvije sedmice izgubi svoje neizmjerno bogatstvo: kćerku Radmilu od 28 godina i sinove Radovana i Radenka, rođene samo gudinu dana nakon nje!

    Na današnji dan, prije tačno 17 godina, prestalo je da kuca junačko i plemenito srce Radenka Galinac - Galija! Dragi prijatelju dok smo mi šivi živjećeš i ti. Neka ti je vječna slava i hvala!!!

  • akcije - 90923 - 22.07.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (19)

    Nenad Grujić i Ognjen Dragić


    Kada sam prije par mjeseci predložio Nenadu Grujiću da novac koji mi je par godina ranije dao za eshumacije poginulih boraca VRS preusmjerimo za pomoć general Josipoviću, on se bez imalo dileme sa tim složio. Ja sam ga potom zamolio da sa mnom krene u Suboticu, gdje bismo se susreli sa Generalom i zajednički mu uručili taj novac, on je samo odmahnuo glavom i rekao:

  • "Nemoj mene da mešaš u to! Ja sam samo jedan običan čovek koji nije dostojan da sedi sa takvim junakom kao što je general Josipović. On je čovjek ratnik, a ja rata nisam ni video!"

    Uprkos tome što ga još uvijek dovoljno ne poznajem, za Nenada Grujića bih mogao reći mnogo toga, samo ne to da je običan čovjek. Po svojim političkim stavovima, kao i onoj običnoj životnoj logici, svaki put kada ga sretnem iznenadim se što je toliko blizak meni i mojim istomišljenicima na ovom forumu. Ipak, ono što ga najviše izdvaja u svoj ovoj priči jeste činjenica da voli da čini dobro ljudima, ne zbog toga što ima previše već zbog toga što ima veliko srce. Interesantno je i to što svaki put, kada govori o svojoj donaciji kaže "moja žena i ja smo odlučili... "

    Što se Ognjena Dragića tiče, o njemu sam već više puta pisao na ovoj stranici. U ratu bješe dječak, ali je nakon njega za našu zajedničku stvar učinio jako puno. Zbog toga sam odlučio da dio novca koji zarađuje ova stranica preusmjerim u donaciju generalu Josipoviću kao njegov lični prilog.

    Ovom prilikom se, u ime svih posjetilaca ove stranice, zahvaljujem donatorima na ovom velikom djelu, i mogu samo reći da je moj lični utisak da smo i ovom prilikom uradili pravu stvar.

    U znak zahvalnosti za ovo humano djelo, molim vas da korištenjem opcije "ocjenite članak" iskažete zahvalnost ovoj dvojici naših vjernih saradnika za sve ono što su do sada učinili za "našu stvar"...

    P.S. Ona moja majska posjeta generalu Josipoviću nije bila i poslednja. Sa njim sam se čuo u više prilika, i stalno se trudim da mu pomognem da prebrodi svoju bolest. Poslednji put smo se vidjeli prije desetak dana u Sremskoj Kamenici, gdje sam prisustvovao i promociji knjige generala Šljivančanina.
  • rat1992 - 82523 - 13.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (19)

    Zašto nikada neću biti Bosanac!


    1. Zato što musilimani neće da prihvate činjenicu da su i oni srpskog porijekla

    2. Zato što muslimani ne vole Republiku Srpsku, za koju nisam žalio ni poginuti

    3. Zato što nas muslimani iza leđa nazivaju "četnici", a u razgovoru sa nama uporno ponavljaju priču o nekakvom "zajedničkom suživotu!"

    4. Zato što muslimani vjeruju da se u prethodnom ratu desila "agresija na BiH", a pri tome tvrde da to nije bila ona od strane HVO-a iz Republike Hrvatske.

    5. Zato što se muslimani ne mogu pomiriti sa činjenicom da su izgubili rat od 37% Srba, pa žele da vjeruju da su ih porazili "srbijanski četnici" i Rusi, kojih je kod nas Srba bilo pet puta manje u odnosu na broj Sandžaklija i mudžahedina u njihovim redovima.

    6. Zato što su muslimani nakon rata ubjedili sami sebe da su dobili rat, a uspjeli su da opstanu u Bosni samo zbog toga što su Srbi bili prinuđeni da im stalno, pod pritiskom Međunarodne zajednice, ustupaju teritorije: aerodrom u Sarajevu, Mostar, Goražde, Bihać, Igman... Realno gledajući, da ovoga nije bilo, Armija muslimanske BiH bi kapitulirala još 1993. godine! Muslimani su opstali samo zato jer ih je polovina živjela u "zaštićenim zonama" iz kojih su mogli da slobodno ratuju, dok su srpski topovi stalno bili pod nadzorom UNPROFOR-a. Opstali su i zbog toga što je na njihovu stranu stao i NATO, koji je zbog muslimanske vojne inferiornosti, čak morao i da bombarduje srpske položaje.

    7. Zato što muslimani žale za Srebrenicom i Žepom, a ne shvataju da su Srbi zbog mira u Bosni izgubili mnogo vrednije teritorije, poput Vogošće, Ilijaša, Grbavice, Ilidže i Hadžića.

    8. Zato što muslimani još uvijek ne znaju da je rat u Bosni bio jedna unosna igra za Velike Sile, i da u njemu niko od nas nije pobjedio.

    9. Zato što muslimani vjeruju da su im Amerikanci prijatelji, i ne shavataju da nas Zapad muze poput "sanske koze". Ne shvataju da se iz Bosne svakodnevno odnosi sve ono što su naši preci vjekovima stvrali i za što su mnoge generacije prolivale znoj i krv.

    10. Zato što muslimanima nije jasno da u prethodnom ratu niko nije imao značajnijih vojničkih uspjeha i da su sve teritorije razmjenjene politički: Mostar za Koridor, Srebrenica za Srpsko Sarajevo, Krajina za Dejton.

    11. Zato što su muslimani bili spremni da za Islam žrtvuju čak i svoj vlastiti narod: Markale, Srebrenica...

    12. Zato što muslimani uveličavaju svoje žrtve, a umanjuju i ne poštuju srpske. Još uvijek vjeruju da je u Srebrenici ubijeno 8000 muslimana, a tvrde da je u Sarajevu ubijeno samo 200 Srba.
    moje_price - 1548 - 15.05.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (18)

    Moja najdraža četvorka


    Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu. Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima. Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.

    Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda. Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom. Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu. I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju. A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili. U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.

    Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah. Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta. Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta. Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.

    Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori. Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih. Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to znaš ali ti se danas baš nešto i ne priča. Zbog toga sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ. "

    Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:

    "Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu. Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima. "

    Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako nisam mogao da zaboravim. Kao devetogodišnje dijete nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što sam zaslužio. Odmah nakon toga moji roditelji primjetiše da ja nad knjigom provodim znatno više vremena. Najprije naučih sve o Panonskoj niziji a potom i sve ostale lekcije. Moj napredak u školi se prvo osjetio već na prvim testovima iz matematike. Na njima bih najčešće dobijao preko 90 procenata. Oni su obilježili jedan važan preokret u mom životu, pa i danas čuvam kao dragu uspomenu đačkih dana.

    Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo". Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg. I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija". Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:

  • "Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku. Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može da dobije i peticu. "

    I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova. U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao da zamislim kako udara nekog đaka. Ponekad se sjetim i one moje četvorke, za koju sam tek u zrelom dobu shatio da mi je promjenila čitav život.

    A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj. da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka. Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.
  • zepa - 70368 - 14.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (18)

    Žepa i stradanje kolone (8)


    Dan je polako odmicao. Preko veze smo dobili vijest da će jedna grupa vojnika sledećeg dana krenuti ranom zorom nama u susret i da ćemo se izvlačiti. Oni će ići iz istog pravca kojim smo i mi došli a mi treba da idemo nazad prema njima. Naš "spasitelj" nas vrlo mudro upozorava da moramo dobro paziti kada dođe do susreta sa našima, da se ne bi međusobno poubijali.

    Tenkovi su bili beskorisni. Jedan je ulazeći u klanac udario sa cijevi u neku stijenu i ona se iskrivila. Pored toga, imao je i problem sa kupolom. Drugi je već prvi dan pokušao da pređe preko balvana, dobio je klizanje i kontrapaljenje. Tenkisti traže ručne bacače jer žele da ih dokrajče. Transporter gusjeničar je u redu. U njemu su još uvijek oni "hrabri ljudi" koji ni danas ne izlaze iz njega, nego sjede unutra i bespomoćno čekaju da ih neko bezbjedno preveze na sigurnu teritoriju.

    Pojedini borci ispoljavaju negodovanje jer ne žele da idu nazad istim putem. Boje se da će im se desiti isto. Ja sam se iznervirao i počnem da vičem na njih:

  • "Da smo ovako spremni ušli ovdje ne bi nam se ništa desilo, ama baš ništa. Ljudi moji, sada idemo nazad i znamo čime raspolažu, oni izgleda nemaju nikakvo teško ni automatsko naoružanje, čak ni jednu bombu nisu bacili, pa čega se bojite. Evo, ovdje smo u okruženju već drugi dan i niko na nas više ne puca, gađaju nas balvanima i stijenama. Ma dajte, osvjestite se. Puške u ruke i naprijed, sad je došlo naših pet minuta."

    Naš "spasitelj" mi prilazi i kaže da se smirim jer ko hoće živu glavu na ramenima ići će sa nama, a ko neće neka mu je dragi Bog na pomoći. Jednostavno odustanem, ne vrijedi, neki su se jednostavno prepustili.

    Dolazi i sledeća noć. Uglavnom prolazi mirno. U toku noći su par puta nešto zakolutali prema nama. Dok sam spavao, začuo sam da se nešo koluta prema meni. Onako bunovan, ne znam zašto ali uhvatio sam golim rukama tu neku loptu. Držim je i okrećem. Ona kao da je od neke slame, ili šta je već. Iz te lopte varniče neke iskre, izlijeću i padaju po mojim šakama. Pogledam dole prema koloni, i bacim ovu čudnu loptu između balvana i podnožja brda a zatim povičem:

  • "Pazi dolje!"

    Ta čudna naprava je pukla, eksplodirala, ali ne jako. Ozlijeđenih nije bilo. Pitaju me šta je to i ko baca te bombe. Mrak je i ne vidimo se dobro. Odgovaram da je došlo odozgo, sa vrha klanca. Na nekim djelovima naše kružne odbrane se malo i pripucalo, ali ništa značajno. Ponovo tišina. Umor i san rade svoj posao.

    Sviće. Ranom zorom se prolomi čudan zvuk granate. Jedna pa zatim druga u razmacima od po minut dva. Ovo su maljutke 100%. Rakete sa ručnim navođenjem. Po detonacijama ocjenjujemo da pogađaju nešto na desnoj strani klanca, ne tako blizu nas. Neki pričaju među nama da se desnom ili donjom stranom klanca prošlu noć čulo kao da ide mnogo ljudi, stoke ili šta već. Kažu teško je bilo procjeniti jer nije baš bilo ni blizu. Mora da su vidjeli naše da dolaze pa su se dali u bijeg. Ali od svega toga ko zna šta je istina a šta nije. Uglavnom artiljerija dejstvuje sve češće i bliže. Naš "spasilac" navodi artiljeriju preko veze da se ne bi desilo da udare po nama.

    Naredba je pokret, izvlačimo se. Nešto vozila koje je još uvjek bilo u voznom stanju pokrenuto je. Ponovo se nalazimo pred brisanim prostorom i opet ga treba preći. Na samom izlazu iz šume zaprepašćujući prizor. Mrtvi leže na obje strane puta. Ima ih i po sredini puta. Nailazimo i na napola izgorjele leševe. Crvi izlaze iz tijela, koja zaudaraju tako snažno da smo svi povraćali zbog toga. Više nas nije interesovalo šta se događa okolo. Dozivamo se među sobom i dogovaramo da kupimo sve leševe i da nikoga ne ostavljamo. Tako smo i uradili. Dižemo ih na kamione, neki se raspadaju... Ne mogu da vjerujem da za samo tri dana ljudsko tijelo može da tako satrune. Bože dragi, šta li su ovi ljudi preživjeli?
  • razmjena - 69683 - 22.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (17)

    Zločin nad zločinima - sloboda kretanja


    U zapadnim zemljama se mnogo insistira na slobodi govora, pravu svakog normalnog čovjeka da kaže što misli i osjeća. Ovo i jeste jedno od osnovnih prava svakog ljudskob bića, i države u kojima nema ovih sloboda ne zaslužuju nikakvo poštovanje.

    Međutim, sloboda kretanja, tj. pravo svakoga da ode gdje želi je još veća i važnija sloboda, koja se u savremenim civilizacijama podrazumjeva pa se o njoj mnogo i ne govori.

    Uprkos tome, čak ni UNPROFOR i njegovi naredbodavci, u Bosni nisu poštovali ovu slobodu. Za razliku od Republike Srpske, iz koje su muslimani (uglavnom) mogli da idu gdje god hoće, muslimanske vlasti nisu dozvoljavale napuštanje Sarajeva i ostalih gradova.

    Da je kojim slučajem Zapad insistirao na ovoj slobodi broj civilnih žrtava u prethodnom ratu bio neuporedivo manji!

    Zahvaljujući propustu Zapada, ratni huškači i profiteri u Bosni su izmislili novu "industrijsku granu" - trgovina ljudima!

    I na srpskoj, i na muslimanskoj strani su postojale organizacije poznate pod nazivom "Razmjena" koje su i najveća sramota prošlog rata! Čak sam i ja sa njima imao jako bogato i neprijatno iskustvo.

    Poznati su mi slučajevi gdje su pojedine porodice prodavale stanove i kuće da izvuku nekoga iz Sarajeva. Profit koji je donosila trgovina civilima je bio ogroman, pa su ovaj biznis kontrolisale najviše vlasti sve tri zaraćene strane.

    Veoma često je i UNPROFOR je bio posrednik u razmjeni, pa su njegovi pripadnici jako dobro zarađivali.

    Da je kojim slučajem Zapad insistirao na slobodi kretanja, broj žrtava u prethodnom ratu bi bio bar za 30% manji! Međutim, UNPROFOR u Bosni je slijepo podržavao muslimansku politiku, koja je bila bazirana na prinudnom očuvanju multietničosti u Sarajevu.

    Mnogi tvrde da je Sarajevo bio "otvoren grad" njega bi napustili i Srbi i muslimani!
    sprzena_zemlja - 87813 - 26.12.2013 : Knindza Knin - best (17)

    Borbe oko tenka


    Ne želim da diskutujem sa onima koji nisu bili na mjestu događaja, ali moram demantoveti neke navode da neko ne bi stekao iskrivljenu sliku događaja.

    Oba tenka su pogodjena na istom mjestu, tj. na istom metru jer je bila takva konfiguracija. Zamisli tlocrt te pozicije: tenk je u sredini a iza tenka je bijeli, pravi put koji se polako uzdiže naviše. Pored tenka, na tri metra od njegove lijeve strane je kuća a ispred kuće je šuma koja se strmo spušta u dolinu. Sa desne strane se nalazi blaga nizina koja se kreće prema nazad, dok je sa prednje desne strane takođe šuma. Ispred samog tenka je uzak prolaz između kamenih zidova možda 4 metra širine, i to je jedini pravac gdje se može proći a tačno ispred prolaza na 70 do 100 metara je gusta šuma.

    Ponoviću još jednom da je prvi tenk je pogođen i odvučen nakon samoicijativne akcije jednog poručnika jer su dejstva obustavljena kad smo čuli da Hrvati napreduju prema Dinari. Međutim, kada su ti momci pogođeni mi smo odlučili da ih krenemo pokupiti uletili smo ispred njih i ispraznili skoro cijeli borbeni komplet 20-tak komada plus PAMm plus PKT, uglavnom zapaljiva municija po toj šumi ispred koja je dala vremena našima da izvuku pogođeni tenk i posadu.

    Naš tenk se kasnije uvlači lijevo iza te kuće i zida i popunjavamo ga municijom što je trajalo manje od pola sata. Kada je tenk napunjen krećemo sa dejstvom. U tri naleta je ispaljeno po dvije granate a komandir tenka cijelo vrijeme pokušava stupiti sa našima u vezu koji su se povukli gore na to brdašce koje je od nas bilo udaljeno 1 do 1,5 kilometar.

    Mi, koji smo bili tu smo znali da ste vi imali digitalne motorole, dok smo mi korisili rupovke i vama je bilo dovoljano tri sekunde da nađete naš kanal veze i maksimalno ste ga ometali. Nakon tri promjenjena kanala mi smo ostali bez komunikacije s komandnim tenkom, zaklonjeni iza te drvene kuće i zida. Ja izlazim iz tenka da osmotrim okolinu i ne idem kroz kameni prolaz već lijevo od te kuce nizbrdo kroz šumu i nalijećem na vašu jedinicu, po mojoj procjeni 50 do 100 ljudi.

    Zatim se vraćam na tenk i obavještavam komandira i vozača i donosimo plan da bombama zaspemo tu jedincu jer su niže od nas, sigurno 10 metara nadmorske visine. Dogovorili smo se i iz moje transportne dijelimo bombe bez kojih ja nisam bio jer me iskustvo od tri godine u izviđačko diverzanskoj jedinici držalo uvjek spremnim i poslije dva ranjavanja sam završio u tenku.

    Potom ulazimo u šumu i tu nalećemo na te vaše koji su krenuli tim lijevim bokom na tenk. Došlo je do stravične borbe koja je trajala 10-15 minuta jer mi nismo znali da ste vi krenuli, a vi niste znali da smo mi tu i tako smo naletjeli jedni na druge. Naša prednost je bila što smo bili visočiji od vas, a vama je pogodovalo to što ste imali veći broj napadača i širok prostor koji ste mogli pokrivati.

    Tu se, koliko se pucalo toliko i vikalo jer je nastao haos: ljudi su zapomagali od dima i ništa nisi mogao vidjeti. Komandir je natrčao pravo na vas i bacio bombu između vas a jedan vaš ga je ubo nožem u ruku. Kada je nestalo bombi vaši su izgleda shvatili da se radi o posadi tenka i krenuli u napad svom silinom. Mi se izvlačimo prema tenku a sa vaše strane gori od pucnjave i vikanja onih vaših pozdrava, šaljemo vozača napred da upali tenk dok ja i komandir idemo iza, dolazimo na tenk i tu počinje pravi pakao.

    Tenk je bio u mat poziciji i nije mogao nigdje da se pomjeri jer bi bio savršena meta. Zbog tog odlučujemo da se branimo baš na tom mjestu. Vozač je nabio okretaje i izašao na prinudni izlaz te se automatskom puškom popeo na kupolu. Sa zadnje strane komandir je uzeo PM a ja top i pkt. Muslimani su izlazili iz te šume bacajući tromblone rukama, što ja do tada nikada nisam vidio. Po tenku su zvonili meci, a sa našse strane tenk je tukao svoj maksimum jer smo bili svjesni da što više pucamo manja su nam šansa da nas neko pogodi zoljom ili osom.

    Potom se vaši povlače nizbrdo, kroz tu šumu i silaze u dolinu te kreću uzbrdo. Napomenuću da su ta dolina i brdo iznad brisani postor bez i jednog grma i nama pogled kroz kuću daje odličan pregled tog pravca. Mi tenkom dejstvujemo sa udaljenosti od jednog kilometra u to brdo gdje je bilo po mojoj procjeni više od 100 vaših boraca.

    Sad smo bili sigurni sa bočnih strana, ali da bi se izvlačili nazad do naših morali smo riješiti prednju stranu tog prolaza i na blic uskakanje u taj prolaz ispaljujemo po dvije granate jednu kumulativnu drugu trenutnu u šumu. Prilikom trećeg ili četvrtog pokušaja jedna granata se ispaljuje a druga se zove na punjenje tenk u tom trenutku biva pogođen sa prednje, desne strane (komandirove) u spoju kupole i donjeg dijela. Komandir je teško ranjen a vozač izlazi na prinudni izlaz. Ja iskačem kroz poklopac jer mi nikad nije bio zatvoren i to mi je dosta pomoglo. Čupamo komandira napolje te se udaljavamo od tenka nekih 20 do 30 metara. Tenk je zahvatio plamen. Idemo lijevo prema šumi iz koje ste nas napali i tu uzimamo oružje vaših ubijenih. Tenk gori sigurno 10 do 15 minuta, tako da je unutrašnjost, tj. instalacija sigurno uništena.

    Primjećujemo da se čuje tenk isped nas i nakon toga slijedi dolazak vaše vojske kroz taj prolaz, na par metara od tenka. Kada su počeli izlaziti to je bilo more ljudi. Vatra na tenku je jenjavala i počeli su se penjati po tenku. Tada dolazi i vaša 55-ca te počinjete gasiti naš tenk sa pp aparatom, a potom ga i odvlačite.

    Na 30-ak metara od tenka, sa teško ranjenim komandirom, dvije puške i pet bombi koje smo uzeli od vaših poginulih boraca, nismo se mogli suprostaviti vašima i polako se povlačimo vukući po zemlji ranjenog komandira. Do naših smo došli tek nakon 4-5 sati.

    Moj zaključak je sledeći: tenk je izgorio iznutra. Izvana su bili puni rezervoari jer je tenk bio na vježbanju parade na Slunju uoči toga, takođe izgoren izvana. Ti meni kažeš da je popravljen za 15 dana i da je išao u akciju, što je apsolutno nemoguće. Sve da je taj tenk bio pored Slavonskog broda gdje je remontni zavod za tenkova, gdje postoje svi rezevni dijelovi i alat za njihovu popravku to bi možda i bilo moguće, ali nema šanse da se u to vrijeme u Bihaću mogao da osposobi tako brzo.

    Još jedna, malo poznata stvar o operaciji Spržena zemlja: od svih tenkova koji su učestvovali u akciji samo su dvije posade imale borbeno iskustvo dok su svi ostali pucali samo na Slunjskom poligonu iz umetnute cijevi (20 mm) tako da su prvu granatu iz tenka ispalili tek na početku te akcije. Napominjem još jednom da je 95% bila aktivna vojska RSK bez ispaljene granate i metka sa tenka.
    moje_price - 88517 - 04.02.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (16)

    Verice, kćero moja!


    (*)istinita priča

    Danas, poslije toliko godina života u miru, ona sumorna, ratna vremena mi izgledaju nekako daleka i strana. Ponekad mi se čini da ih nikada nisam ni doživio, već sam o njima samo slušao iz priča. Sjećanja na te tmurne godine stvara nekakvu gorčinu u ustima, prazninu u duši, te sve više shvatam da još uvijek bezuspješno pokušavam da pronađem put ka nekom novom životu...

    Možda bih ja i uspio da u zaborav potisnem slike tih sumornih vremena, da u sebi ne skrivam jednu veliku tajnu, koja me stalno proganja i vraća u surove vrleti planinskog masiva koji se ogleda u plahovitoj Drini. Nije mi jasno zašto je Svevišnji htio da upravo ja doznam istinu o jednoj strašnoj tragediji, koja mi se poput filma stalno premotava u glavi! Moguće je da sam ja jedini Srbin, čuvar ove tajne, koja me iz dana u dan sve više pritišće i muči. Ovaj teret na mojoj duši me je i natjerao da postanem neumorni tragač za istinom, uporno pokušavajući da rasvjetlim detalje ovog stravičnog događaja i da ih složim u jedan jasan mozaik. Ukoliko u tome uspjem, iz ove tajne bi mogla da iznikne jedna pouka, snažna poput bujice koju stvara Drina kad nabrekne od istopljenog snijega...

    Događaj koji ovdje želim da opišem se desio u jednom bratunačkom selu u kome su živjeli otac i kćerka, žrtave ovog zločina. Odmah da kažem da mi njihova imena još uvijek nisu poznata! Na koja god vrata zakucam, nailazim na zid ćutanja, a ponekad i na blagi podsmjeh. Iz dana u dan, sve više gubim nadu da ću da se domognem ključa ove tajne. Zbog toga u mislima pokušavam da odgonetnem ime te djevojke. Naš narod ima toliko lijepih imena, ali mi kroz glavu sve češće prolazi ime Verica, pa upravo zbog toga i odlučih da ovu, još uvijek bezimenu djevojku, u ovoj mojoj ispovjesti tako i nazovem.

    U one poratne dane, kada su se borci vraćali sa fronta, u nekakvoj tuzlanskoj kafani se napio jedan od pripadnika srebreničkih hordi zla i pod uticajem alkohola počeo da priča o tome šta su sve on i njegovi saborci radili po srpskim selima u okolini Bratunca. Hvalio se taj Turčin da je bio jedan od najboljih Naserovih boraca, da je učestvovao u gotovo svim njegovim akcijama i da je posebno bio okrutan prema zarobljenim spskim civilima.

    Potom je taj isti Bošnjo priznao da se od mnoštva zločina nad Srbima, koji su mu se urezali u glavu, najčešće sjeća jednog, naizgled banalnog - u kome gotovo da nije ni učestvovao.

    Desilo se to još na samom početku rata, u jednom selu na bratunačkoj opštini. Stotinjak muslimana, odabranih boraca Nasera Orića, opkolilo je jedan srpski zaseok. Bješe to bogat kraj sa dosta hrane i stoke, a kako se u njemu nalazila samo šačica onih koji su mogli da ga brane, selo za njih bješe veoma lak plijen.

    Plan njihove akcije je uvijek bio isti! Manja grupa muslimanskih bojovnika bi na jednom kraju sela otvorila žestoku paljbu, dok bi se ostali sakrili u šumi na suprotnoj strani, čekajući u zasjedi one koji bi spas potražili u bjekstvu. Na taj bi način narod satjerali u klopku, a potom bi se nad njim iživljavali, poput mačke koja se igra se bespomoćnim mišem. Žene bi najprije silovali, a zatim bi ih uz stravično mučenje ubijali, čineći pri tome stvari koje je nemoguće opisati jer su one neshvatljive za normalnog čovjeka.

    Još prilikom osmatranja tog sela, jedan od vodiča im je skrenuo pažnju da se u njemu nalazi i jedna prelijepa Srpkinja, koja "Turke nije zarezivala ni za suvu šljivu." Nakon što im je pokazao njenu kuću, nekoliko nih odluči da je uhvate živu. Zbog toga su se uoči same akcije vješto sakrili u šumarku nedaleko od tog mjesta, procjenivši da bi naša heroina, Verica, mogla da potraži spas bježeći upravo u tom pravcu.

    Nakon što otpoče pucnjava, ono malo naoružanih Srba se upusti u neravnopravnu borbu, davajući stanovnicima sela bar nekakvu šansu da spas pronađu u bjekstvu. I upravo kao što su bolesni umovi i predvidjeli, izbezumljena masa je haotično jurnula baš ka mjestu gdje su je Turci i očekivali.

    U jednom trenutku se na Veričinoj kući otvoriše vrata. Ona najprije izađe u dvorište, pažljivo oslušnu iz kog pravca dopire pucnjava, a zatim potrča ka šumarku u kojem su se nalazili Turci.

    U isto vrijeme, na uzvišenju iznad njihovog imanja se nalazio i Veričin otac, jedan od branilaca sela. Dok je pucao u pravcu napadača, povremeno bi bacao zabrinuti pogled u pravcu svoga dvorišta, pitajući se šta se dešava sa njegovom ljubimicom. U trenutku kada Verica izađe pred kuću, otac slučajno opazi one muslimane koji su je iščekivali u zasjedi, te tako prozre njihove namjere. Iz njegovog grla se ote nadljuski krik, koji se potom pretvori u očajničko dozivanje:

  • "Vericeee, kćero moje Vericeeeeeee!".

    Međutim, svi njegovi napori da upozori Vericu su bili uzaludni. U tom opštem haosu, ljudski povici se nisu mogli probiti kroz kišu puščanih metaka već se izgubiše u moru bespomoćnih vapaja unezvjerenih mještana i izmješaše se sa stravičnim povicima nepijatelja:

  • "... Alahu ekber, Alahu ekber... "

    Veričin otac je samo za trenutak oklijevao, a onda podiže pušku i sa dva hica pogodi svoju ljubimicu pravo u leđa. Potom se iz njegovih usta ote još jedan, bolan krik. U tom trenutku, rat za njega stade! Bacio je pušku i potrčao ka mjestu gdje je ležalo Veričino, sada već beživotno tijelo. Nije mario ni što krvnici izađoše iz svog skrovišta i odvažno krenuše prema njemu. Već iz daljine, jedan od muslimana isprazni čitav šanžer svoje automatske puške u bespomoćnog oca, koji se nijemo sruči kraj tijela svoje jedinice.

    I pričao je dalje taj isti Bošnjo da su oni to selo opljačkali, zarobljenike pobili, a njihove kuće popalili. Potom su sakupili ratni plijen i potjerali stoku u pravcu Srebrenice. Jedan od njih je, prolazeći pored ovo dvoje nastradalih, nogom šutnuo očevo beživotno tijelo, i pri tom rekao:

  • "Pu, što je ubi jeb'o te ćaća ćetnićki? Da ne bi tebe, danas smo mogli nešto dobro zguzit'!"

    Sve ratne priče su nekako iste. Uglavnom govore o žrtvama i njihovim dželatima. Tek poneka od njih nema jasnu granicu između paćenike i krvnika, ubijenih i onih koji su povukli oroz. Ponekad ubicu zaboli više ono što nije uradio od onoga što jeste. Ni svi zločini nisu isti! Ipak, ni jedan od njih se ne smije zaboraviti, a pogotovu oni čije krvnike još uvijek nije stigla zaslužena kazna.

    Autor: Željko Tomić - zabranjeno kopiranje

    P.S. Mislim da sam veoma blizu da utvrdim identitet oca i kćerke, čije su potresne sudbine opisane u ovoj priči. Ukoliko sam u pravu, onda mogu da kažem da su od Veričinih ukućana, rat preživjeli majka, koja se tog dana slučajno nije zatekla kod kuće, i brat, koji se u trenutku napada na selo nalazio na borbenom zadatku.
  • moje_price - 11599 - 17.02.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (16)

    Tetka Zora


    Posvećeno Zori Tošić rođ. Tomić (1927-2007)

    Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku. U glavi odzvanja samo jedna misao:

    "Umrla mi tetka Zora... Umrla mi tetka Zora... "

    Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila nešto posebno. Zbog toga pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.

    Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost. Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće. Pošla tetka u Sokolac pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā". Ovu riječ je izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama". Tako je ona svoju majku zvala još od svoje najranije mladosti. Mamu je zvala "Gospoja", a oca "Brato". Tatu je voljela najviše od trojice braće preteklih iz Aleksinog i Rosinog braka u kome su Zorini roditelji izrodili devetero djece. I ja sam imao nadimak, kojim me je samo ona tako zvala. Prolazeći pored mene, uvijek bi me pozdravljala sa "Dobar dan, Mile", kao da sam ja neka odrasla osoba a ne dijete.

    Njen piskavi i pomalo otegnuti glas je nekako zračio ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme. Iz svoga "cekera" bi vadila tople gurabije ukrašene kockom šećera i dijelila ih nama, djeci. U ta davna vremena, gurabija je bile rijetka poslastica pa je za mene i moje sestre dolazak tetke Zore u našu kuću bio neka vrsta praznika. Ponekad bi nam ona donosila i sušene kruške, koje je tetak Branko dobijao iz svog rodnog sela, Đedovaca.

    Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku a onda sjedala na njenu postelju i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje. A kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula što mora da ide jer žuri na pijacu "da se podmiri" pa će onda svratiti.

    Nakon povratka iz grada, tetka bi pored bakinog kreveta ostavljala poneku sočnu krušku, rahat-lokum ili neku drugu sitnicu. Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kući, jer se znalo da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, zaključava u drveni sanduk, sakriven negdje na tavanu.

    Potom bi se tetka, kolskim putem pored Brezjaka, uputila u pravcu Bjelosavljevića. Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu mogli sprečiti tetku Zoru da pješice ode kući, vjerovatno i zbog toga što je novac za autobusku kartu trošila na poklone svojoj majci. Žurila je ona svome domu da napoji stoku i namiri živinu.

    Kada sam malo odrastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci. Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije. Iz svoje torbe je vadila čokolade na kojima je pisalo "Volim te".

    Godine su prolazile. Jednog dana je tetka Zora dala svojoj kćerci Milanki bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao što je vadila gurabije iz svoje torbe. Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob, a nekoliko godina nakon toga umrla je i njena Māmā. Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora postade još pogurenija, a i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.

    Ja sam se otisnuo u svijet, najprije na studije u Srbiji, zatim putovanja po Evropi, da bi se konačno skrasio u Americi. Zaboravio sam na tetkine čokolade i gurabije. Ali nikada nisam zaboravio njenu dobrotu. Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje. Tetka Zora bi nas, onako sićušna, stiskala u svoj topli zagrljaj, poput majke koja grli svoje prvorođenče. Zbog te njene roditeljske nježnosti, nju smo uvijek zvali "naša tetka", a njene ukućane - Tošići. Dočekivala bi nas, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći koja je širila blagi miris krava. Čini mi se da je uvjek nosila, jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje, te seljačku maramu iz čije su crne podloge izranjali crveni cvjetići. Mora da se tako obučena uzdigla i do carstva Gospodnjeg, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.

    Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive i muze rajske krave. Otišla je da svojim grubim rukama mjesi gurabije anđelima, iste onakve kakve je spremala za nas. Kada me je pokosila vijest da je umrla tetka Zora, najprije se sjetih tih njenih, već odavno zaboravljenih gurabija. Danas, kada imam svega sem ptičijeg mlijeka, sve bih dao da još jednom zagrizem u to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera. I, dok sam gledao neku čudnu svjetlost koja treperi iznad njenog groba na Đedovcima, zatreperih od tuge što joj nikada ne rekoh da je pravila gurabije najbolje na svijetu.
    forum - 88645 - 10.02.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (15)

    Odbi Šaronja, tekstove ne brišem!


    Prije izvjesnog vremena na ovom forumu javio jedan Srbin, inače moj poznanik, sa tekstom koji je imao izvjesne pretenzije da uvrijedi jednog drugog Srbina, takođe mog poznanika.

    Nakon dužeg razmišljanja, ipak sam odlučio da objavim njegov tekst, inače citat iz nekakve knjige iz psihologije.

    Na taj tekst se "upecalo" par posjetilaca ovog foruma, pa su ga iz njima poznatih razloga i podržali.

    Nakon toga je uslijedio odgovor i onog Srbina, koji se očigledno (po meni bez potrebe) djelimično prepoznao u tom tekstu. Njegov odgovor je bio pristojan, iznosio činjenice koje su i meni poznate - pa sam ipak odlučio da ga objavim.

    Ono što je bilo očigledno jeste da je ovaj prvi, koji je sam zakuvao kašu, u ovom drugom tekstu (koji je takođe doživio izvjesnu cenzuru) dobro dobio - po brnjici.

    Zbog toga je ovaj prvi Srbin, očigledno ljut na repliku, napisao najgadniji tekst koji sam do sada pročitao na ovom forumu. Svaka ti čast, "brate" Srbine, mislim da takav talent za gadosti nema ni nekakav mudžahedin. Tebi sam u životu koliko-toliko pomogao, a od tebe nisam uzeo ni "žute banke", što mi je sada posebno drago.

    Revoltiran što nisam objavio njegov zadnji članak, što je moje pravo kao administratora, javio se meni sa zahtjevom - da izbrišem sve njegove tekstove koje je do sada napisao. Pošto oni inače nemaju nikakvu vrijednost, ja sam to (uprkos tome što je to protiv pravila ovog foruma) već počeo da radim, ali je to dugotrajan i komplikovan posao jer je potrebno više dana da članci potpuno "nestanu" sa foruma.

    Do sada sam izbrisao 90% njegovih članaka, jer oni doista nemaju nikakvu istorijsku vrijednost.

    Međutim, on je mene počeo da opsjeda, čak i da prijeti. Zbog toga sam prinuđen da svima onima koji dođu na ovu ideju, ovim putem unaprijed poručim:

    Odbi Šaronja, tekstove ne brišem. Nisi trebao da se hvataš u kolo kada ne znaš da igraš!
    raspad_juge - 80604 - 15.12.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (15)

    Šta bi bilo da rata u Bosni nije bilo?


  • "Da nije bilo rata Bosna bi danas bila razvijenija od Holandije i Švajcarske!"
  • "Srbi su najveći gubitnici u prethodnom ratu u Bosni!"
  • "Bosna je jako bogata zemlja na čijim resursima bi joj mnogi pozavidjeli!"
  • "Godišnji dohodak po glavi stanovnika bi u Bosni danas bio 30. 000 dolara!"

    Ovo su samo neke od nebuloza koje se mogu veoma često čuti u našim medijima, ali i od posjetioca ovog portala.


  • Neki od vas će pomisliti da je nemoguće predvidjeti šta bi se desilo da se kojim došlo do pucanja Jugoslavije po republičkim šavovima bez oružja i odbrambeno-otadžbinskog rata. Međutim, mislim da u tome griješite jer to za dobrog poznavaoca regiona i država koje su nastale na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza, to uopšte nije težak posao.

    Kazahstan

    Za moju analizu ću ovaj put izeti Kazahstan, devetu po veličinu zemlju na svijetu, čija površina je 2. 7 miliona kilometara i leži na dva kontinetna: Evropi i Aziji. Na ovako ogromnom prostoru može se naći sve: ravnice, stepe, tajge, kanjoni, brda, rijeke, jezera, planine pokrivene vječitim snijegom i pustinje u kojima nikada ne pada kiša.

    Sa populacijom od 16. 6 miliona ljudi, Kazahstan spada u 62 zemlju u svijetu. Dominantan narodu u ovoj državi su Kazahstanci, koji sa 63% stanovništva dominiraju nad Rusima, kojih ima svega 23. 7%. Kazahstanci su etnički veoma bliski Turcima, mada genetski nemaju baš mnogo veze sa njima - imaju okruglo lice i izražene jagodične kosti na licu što odmah dovodi na zaključak da oni pripadaju mongolsko-tatarskoj grupi naroda.

    U periodu od 1930. do 1949. godine, u Kazahstan je prisilno iseljeno oko 1.2 miliona stanovnika, uglavnom Armena, Bjelorusa, Bugara, Grka, Jevreja, Tatara, Kurda, Nijemaca, Poljaka, Turaka, Rusa, Ukrajinaca, Čečena...

    Ono što je posebno interesantno za Kazahstan su njegovi prirodni resursi. Do sada je dokazano da Kazahstan ima preko 4 milijarde tona naftnih rezervi i preko 2000 kubnih kilometara prirodnog gasa. Ovo bi moglo da, za svega nekoliko godina, stvrsta Kazahstan u 10 najvećih proizvođača nafte u svijetu. Čak i sada, proizvodnja nafte u Kazahstanu predstavlja 65% državnog izvoza.

    Kada smo već kod nafte, možete pretpostaviti da je ova zemlja od strateškog značaja za Sjedinjene Američke Države, pa su je uvukli u NATO, tačnije partnerstvo za mir. U isto vrijeme, Kazahstan je sa još nekoliko zemalja ušao i u savez sa Rusijom, prije svega zbog ekonomskih razloga oko eksploatacije nafte i zemnog gasa.

    Kazahstan i Bosna: prirodni resursi i standard

    Kazahstan i Bosna imaju izvjesnih sličnosti i u prošlosti. Kazahstanci su najprije bili pod Turcima, pa je njihovo kompletno stanovništvo prešlo na Islam. Nakon toga su došli Rusi jer je njihova carevina u 18. i 19. vijeku pokorila Kazahstan. Kao što znamo, Islam je i u Bosnu došao preko Turaka, pa su i na ovom području, sticajem niza istorijskih okolnosti, muslimani postali većinsko stanovništvo.

    Kazahstan i Bosna imaju dosta sličnosti u sadašnjosti. Obje zemlje su se našle u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam. Iako Kazahstan raspolaže sa ogromnim prirodnim potencijalom, prosječna primanja od 300 i 500 evra ne odgovaraju ogromnom prirodnom bogatstvu na kome leži ova zemlja. Profit ostvaren na ovaj način zadržavaju multinacionalne kompanije koje za eksploataciju nafte koriste jako malo lokalnih stanovnika. Nezaposlenost je i u Kazahstanu jako velika. Izgleda da ni najtraženiji prirodni resursi na svijetu, nafta i zemni gas, nisu omogućili pristojne uslove života stanovnicima ove zemlje.

    U isto vrijeme, apsurdno je tvrditi da Bosna i Hercegovina, jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, raspolaže sa bilo kakvim značajnijim prirodnim resursima, sa izuzetkom električne energije koja je uglavnom skoncentrisana u Republici Srpskoj. Jedina "privredna grana" koja u Bosni funkcioniše jeste emigracija od koje živi bar trećina njenih stanovnika!

    Kazahstan: stanovništvo

    Nakon raspada Sovjetskog Saveza, rusko stanovništvo Kazahstana je ostavljeno na milost i nemilost muslimana, kojih u ovoj zemlji ima oko 70%. Pošto u ovoj državi nije bilo ratnih sukoba, Kazahstan je bar na papiru uspio da očuva multietničnost i toleranciju. U stvarnosti vlada sasvim druga slika: nakon žestokih sukoba Rusa sa Čečenima, ogroman broj izbjeglica iz ove ruske autonomne oblasti je našao svoj novi dom u Kazahstanu. Sa njihovim dolaskom su započeli žestoki obračuni sa ruskim stanovništvom, a posebno su na udaru hrišćanski parovi na ulicama i javnim mjestima. Ovakva situacija stvara nesigurnost kod ruskog stanovništva što vodi njegovom postepenom osipanje.

    Evo još jednog podatka koji govori da Kazahstan vrši pritisak na postepeno iseljavanje hrišćanskog stanovništva: Ova zemlja (poput Hrvatske) ne dozvoljava dvojno državljanstvo, što je natjeralo mnoge Ruse da se odreknu kazahstanskog državljanstva jer su posao našli u Rusiji.

    Kazahstan - zemlja bez pisma i jezika

    U Kazahstanu su kazahski i ruski bili zvanični jezici, ali je nedavno izglasan zakon da se ruski jezik izbaci iz zvanične upotrebe. Ono što je posebno interesantno jeste da se nezvanično ruski jezik koristi u svim sverama života jer njega svi znaju, pa ga i svi koriste. Pored toga, kazahski jezik spada u arhaične jezike, u kome nema savremenih riječi i pojmova pa ga je gotovo i nemoguće koristiti za normalnu komunikaciju bez izuzetno velikog broja riječi koje su uzete iz ruskog jezika.

    Sve se ovo odrazilo i na kazahsko pismo. Ovo je jedan od rijetkih jezika za koji se ne može baš pouzdano reći koliko ima slova. Osnova kazahskog jezika je ruska ćirilica, sa izuzetkom slova В, Ё, Ф, Х, Һ, Ц, Ч, Щ, Ъ, Ь, Э koja nisu zvanična slova kazahskog jezika, ali se koriste u riječima koje su pozajmljene iz ruskog jezika. Pored toga, kazahski jezik ima i 9 slova specifičnih za kazahski jezik: Ә, Ғ, Қ, Ң, Ө, Ұ, Ү, Һ, І, a koja su djelimično pozajmljena iz turskog jezika. U poslednje vrijeme se sve više govori o prevođenju ćirilice na latinicu i kreiranja vlastitog pisma.

    Pošto jezik ne čini samo pisma nego i riječi, u Kazahstanu se uveliko radi na stvaranje "originalnih" riječi. Primjera radi, u kazahskom jeziku ne postoji riječ "semafor" pa su tvorci novog jezika izmislili riječ za ovaj pojam. Oni za semafor kažu "stub koji stoji na putu i žmirka" tj. "столб, который стоит на дороге и подмигивает". Ovo može biti čudno lingvistima širom svijeta, ali ne i za nas Balkance jer smo mi već odavno navikli na onu hrvatsku riječ "okolo-trbušni-pantolodržač".

    Evo i jedne zanimljivosti: iako u ovoj zemlji živi veliki procenat Kazahstanaca koji govore svoj jezik, njihovo znanje je ograničeno na elementarnu konverzaciju u svakodnevnom životu. Međutim, veoma teško je naći prevodioca koji bi mogao da na jedinom zvaničnom jeziku ove zemlje sastavi neki komplikovaniji dokument neophodan u svakodnevnom životu.

    Šta bi bilo da rata nije bilo: zaključak

    Da kojim slučajem nije bilo rata u Bosni i Hercegovini, ova bivša jugoslovenska republika bi nakon ostvarivanja samostalnosti u najboljem slučaju (po Srbe) dobila oblik kantonalne tvorevine u kojoj bismo mi (Srbi) bili dominantni u maksimalno 2 do 3 kantona. Kako se sve značajnije odluke i zakoni donose na državnom nivou, gdje bismo bili manjina, naši nacionalni interesi bi uvijek bili zanemareni.

    Srbi su stvaranjem Republike Srpske u Bosni dobili svoju državnost i na taj način zaštitili svoje nacionalne interese. Zbog ovoga i nije čudo da Republika Srpska jako puno smeta muslimanima, a pomalo i Hrvatima koji još uvijek treba da se izbore za svoj entitet.

    Sve da se rat nije ni desio ni ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini ne bi bila osjetno bolja od sadašnje! Glavni uzrok niskog standarda na našim prostorima nije rat. Nas je osiromašila tranzicija, jer se u političkim krugovima igraju jako komplikovane igre uništavanja preduzeća kako bi ista bila prodata u bescjenje novopečenim kapitalistima. Doduše, treba naglasiti da je raspadom Jugoslavije, a posebno zbog izbijanja rata, došlo je do kidanja ekonomsko-finansijskih tokova između bivših jugoslovenskih republika. U ovom haosu su najviše stradali veliki ekonomski giganti jer onima na vlasti nije u interesu da oni opstanu kao državna preduzeća.

    Suludo je tvrditi da bi standard u Bosni i Hercegovini bio bolji od onog u Švajcarskoj da smo kojom slučajem izbjegli rat. Neosporno je da bi bio bolji, ali ne toliko značajno od onoga koji imamo danas i u svakom slučaju višestruko niži od onoga koji bi Jugoslavija imala da se nije raspala i da nismo prešli na kapitalizam.

    Kazahstan, upravo kao i bivše jugoslovenske republike, zagovara nekakvu vrstu ekonomske zajednice sa Rusijom, najmoćnijom zemljom u regionu. U ekonomskim pogledu, Kazahstan se može pohvaliti da od svih bivših sovjetskih republika ima sa Rusijom najbolje ekonomske odnose, prije svega što imaju mnogo zajedničkih interesa u pogledu eksploatacije i transporta nafte i zemnog gasa. Ova saradnja jako dobro napreduje, pa nije ni čudo što su naši lokalni političari došli do iste ideje, tj. da na našim prostorima grade nekakvu Jugosferu.

    Ono u čemu se Bosna razlikuje od Kazahstana jeste činjenica da nisu pretrpjeli značajnije demografske gubitke. Dok je u Bosni poginulo oko 110.000 stanovnika a još se 645.000 uglavnom kvalifikovanih radnika i stručnjaka trajno iselilo sa ovih prostora, Kazahstan je čak i doživio blag porast u broju stanovnika, uglavnom zbog doseljavanja velikog broja Čečenaca iz Rusije.

    Sve u svemu, na primjeru Kazahstana mi je postalo savršeno jasno da je ogromna zabluda da bi Bosna danas bila na nivou Švajcarske da nije bilo rata. Situacija ne bi bila mnogo bolja čak ni da se Jugoslavija nije raspala jer glavni krivac za nizak standard je "siromašni kapitalizam" tj. tranzicija socijalizma u kapitalizam.

    Apsurdna je tvrdnja da je Bosna zemlja sa "velikim prirodnim resursima" jer je ona čak i u Jugoslaviji bila jedna od najsiromašnijih republika: Bosna nema saobraćajnih komunikacija kao ni nekih bogatijih rudnih sirovina, dok je situacija u pogledu kadrova više nego katastrofalna jer su se najkvalitetniji kadrovi još u toku rata trajno iselili sa ovih prostora.

    Sve u svemu, izgleda da nas neko dobro laže kada kaže da je rat poslijedica lošeg standarda na našem području. Činjenice govore da smo gradeći kapitalizam upali u rupu bez dna iz koje se nećemo baš tako lako iščupati.

    P.S. Ovu analizu sam napravio uz pomoć mojih ruskih prijateja, stanovnika Kazahstana. Koristio sam i neke podatke koje sam našao u Vikipediji.
    vojnicko_groblje - 86605 - 02.09.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (15)

    Sram ih bilo što se stide oca!


    Već nekoliko puta, doduše pomalo stidljivo i preko posrednika, dobijam zahtjev od sinova poginulih boraca VRS, koji se nalaze u Virtualnom groblju - da njihove stranice uklonim.

    Od svih njih, najuporniji je bio jedan posjetilac koji se potpisivao kao "Makar Čudra", a koji mi je u više navrata putem email-a slao zahtjev ove vrste. Ja mu, naravno, nikada nisam odgovorio jer u principu ne odgovaram osobama koje se ne potpisuju pseudonimima. Međutim, ovaj lik je bio toliko uporan da je čak uspio da pronađe gdje živim i radim, a potom je preko svog rođaka pokušao da me kontaktira pa sam tako i saznao o čijem se sinu (čitaj jadniku) radi. Moj odgovor je bio sasvim jasan:

  • "Ne postoji zakon koji mi zabranjuje da fotografišem spomenike, koji se nalaze na javnim površinama a zbog poštovanja prema poginulom srpskom borcu čija žrtva ne smije da se zaboravi nemam ni želje ni volje da ti izađem u susret!"


    Bješe mi jedino žao što me taj kreten, koji se stidi svoga oca, nije kontaktirao lično, sa svojim punim imenom i prezimenom! U tom slučaju bih njegov zahtjev objavio na ovom portalu i podigao takvu gužvu da bi sve sarajevske novine pisale o njemu. Tako bi, zahvaljujući meni, ostvario kontra-efekat, tj. od vrlo malo dobio jako puno publiciteta i onda bi morao da se pravda svojim muslimanskim gazdama kod kojih naporno radi za bijednu platu.

    Jedna od Božjih zapovjesti, čini mi se peta, kaže da svaki čovjek treba da poštuje svoga oca i svoju majku kako bi imao dug život na Zemlji koju je Bog stvorio. Za sve one koji se ne pridržavaju ovog pravila mogu samo reći da se drže dalje jer bih vrlo lako mogao da postanem njihova noćna mora.

    Sa vjerom u Boga, i da buduće generacije budu malo bolje od nas!
  • cekrcici - 70148 - 07.06.2012 : Delija Zvornik - best (15)

    Napad na Čekrčiće


    Ko zna koji je dan ofanzive, više ih i ne brojimo, a kuće, kupatila, sapuna i brijača se više i ne sjećamo kako izgledaju. Strano smo umorni, iscrpljeni i nenaspavani. Ipak, odlučni smo da odbranimo liniju jer ako mi puknemo neće ih niko zaustaviti sve do Sarajeva.

    A grmilo je, majko moja mila, tuku iz svih mogućih oružja pa mi nije jasno odakle im sva ta silna artiljerija. Čučimo u rovovima, zabili glavu u zemlju i moli Boga da te ne pogode. Od silne muke izvrćemo stvari na šalu, te moj saborac Rajčika kaže:

  • "Kako nas samo tuku ovako goloruki i nenaoružani, šta će tek biti kada se dokopaju kakve artiljerije i džebane!"

    Užasna paljba ne prestaje. Minobacači, haubice, pamovi, patovi osuše po nama, tenk sa Visočice izvrće rovove. Lično sam gledao kako direktno pogađa rov u kome je bio moj komšija Željko i par Zeničana. Pomislih gotovi su sigurno! Od rova je ostala kamara zemlje i balvana - ipak izlaze nekako žuti od ilovače, prašine, krv im curi iz ušiju popucali im bubnjići, teturaju se i nemaju pojma gde se nalaze ali živi su.

    Artiljerija popušta, što je znak da stiže pješadija. Trčimo u tranšeje. I oni su omudrali, nisu više kao prvih dana kada su išli direktno na cijevi uz "Alahu ekber." Sada se oprezno šunjaju kroz šiblje i visoku travu privlače se, ali mi smo spremni.

    Na scenu stupa naša artiljerija. Plotuni iz haubica, minobacača nemilice šaraju po njivama ispod Komina, po Usijeli, prave dar-mar u muslimanskim redovima. Imao sam utisak da ni mušica ne može da prođje, ma kakva mušica, da je cijeli korpus krenuo na nas tu ne bi bilo prolaza. Do tada nisam ni znao kako ubojito dejstvo imaju PAM-ovi, prosto nisam mogao da vjerujem sa kojom lakoćom režu stabla šljive i tanjeg drveća. Bože moj, pa kada ovi misle da stanu? Napadaju u talasima, prvo artiljerija par sati a onda pješadija i tako u krug. Oko nas hiljade čaura, praznih sanduka od municije, prosto se divim onim momcima što nam dopremaju hranu i municiju kako su živi jer mi se čini da nema metra a da nije pala granata. Gubici na njihovoj strani su strašni, a pogotovo prvih dana kada su izašli na čistinu i pa ih je poklopila naša artiljerija i napravila užas. Mrtvih i ranjenih ima i kod nas, poginulo je par Zeničana, mnogo hrabrih momaka, neka im je vječna slava i hvala. Ja sam lakše ranjen u ruku, zakačio me geler ali ništa strašno. Jedemo kada možemo, čiča koji nosi hranu došao i plače ko kišna godina. Kaže da mu je granata ubila kobilu, žao mu kaže bolje da je i njega pogodilo, gledam ga ovde ljudi ginu ko mušice a on plače za kobilom. E majko moja mila, svašta ćeš vidjeti!

    Konačno, poslije ko zna koliko dana, "milion" granata, mina i metaka napadi počinju da jenjavaju. Izgleda da su i muslimani oladili malo a kako i ne bi. Teške su vrućine i par leševa ispred naših rovova već užasno smrde, ne možeš opstati čekamo noć da ih se riješimo.

    Kažu da su ključnu ulogu odigrale haubice sa Paljeva. Par granata iz 155-ca je zveknulo negdje kod neke stjene gdje su se okupljali muslimani i da su napravile strahote neviđene. To je bio znak da je uzalud ići i ginuti.

    Sjedim u rovu i razmišljam koliko je tu bilo izgubljenih života. Sve su to nečija djeca, braća, muževi... Kažu da je rijetko koji Visočanin poginuo, sve su to bili nesretnici iz Istocne Bosne - Srebrenica, Goražde, Foča... Nisu ni znali gdje su ih poslali.

    Bješe mi drago što se završilo, valjda neće biti više. Ipak, grdno sam se prevario jer tek je bila 1992. godina...
  • rusija - 89143 - 04.03.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (15)

    Rusija: ptica feniks iznikla iz pepela


    Još se dobro sjećam 2000. godine, kada je CNN u jednoj od svojih emisija objavio da je Rusija u kolapsu i da se cjelokupna njena ekonomija procjenjuje na vrijednost tri najjače kompanije u Americi. Ironično je što je jedna od te tri nabrojane kompanije, druge dvije sam zaboravio, bio Enron koji je samo par godina kasnije prestao da postoji jer se ispostavilo da je bio stvoren na mjenicama bez pokrića.

    Danas je više nego izvjesno da je Boris Jeljcin bio antiruski političar i da je radio isključivo po instrukcijama svojih američkih kolega koji su svojim "savjetima" Rusiju doveli na ivicu ambisa. Ovaj polupijani laik je iskreno vjerovao da se kapitalizam gradi spontano, i da on tu ništa ne treba da radi. Koncept slobodne ekonomije ("Free Enterprise") je doveo do stvaranja opšteg haosa u Rusiji, u kojima su najbolje prošli lopovi i mafijaši. Sve ruske kompanije, uključujići i kanale ruske nacionalne televizije je prigrabila ruska oligarhija. Gubernatori oblasti su decentralizacijom vlasti gotovo uništili rusku državu. Svaka gubernija je počela da stvara svoje rezerve zlata, formira policiju, donosi svoje zakone... Rusija je faktički prestala da postoji, a na njenom tlu su stvorene državice poput Čečenije...

    A onda je na vlast došao Putin! On, ne samo da je morao da krene iz početka, već mu je trebalo desetak godina da ispravi negativne posledice Jeljcinove politike: protjerao je oligarhe sa televizije, otkupio kontrolne pakete akcija u velikih kompanija poput Gazprom-a, počeo da ulaže u zdravstvo, obrazovanje, socijalne programe, otvaranje novih radnih mjesta... Ukratko, Rusija se za ovih zadnjih trinaest godina tako-reći izdigla iz pepela.

    Danas je Rusija industrijska sila koja godišnje proizvodi 600 miliona kubnih metara gasa, koja je izgradila nekoliko značajnih naftovoda koji predstavljaju najveće projekte koje je ljudska vrsta ikada napravila! Ukratko, Rusija je postala velesila, dovoljno moderna i jaka da vojno krene na Ukrajinu, zemlju koja može da mobiliše 1.200.000 vojnika. Od Rusije se danas plaše ne samo Albanci već i Amerikanci!

    Razmišljajući tako o onim teškim vremenima iz devedesetih godina prošlog vijeka, kada Rusija nije mogla ni sama sebi da pomogne, danas se pitam da li bi u Bosni uopšte došlo do rata da je Rusija bila snažna kao što je danas? Pitam se da li bi ona dozvolila Bugarskoj i Rumuniji da uđu u Evropsku Uniju? Pitam se da li bi ona zaštitila svoje nacionalne interese na Balkanu? Pitam se da li bi pritekla u pomoć i nama, braći Srbima?

    Bilo kako bilo, Rusija je već preležala svoje dječije bolesti i danas je to zemlja sa vrlo moćnom ekonomijom zbog koje, ukoliko tamo neki radnik zavrne ventil na ruskom gasu, polovina Evrope može da se smrzne od zime.

    Razmišljam i o tome kakva će Rusija biti kroz dvije decenije? Njena industrija se u poslednjih 13 godina uvećala za otprilike 16 puta. U isto vrijeme, Evropa je stalno u nekoj krizi a standard stalno pada! Stvari nisu ništa bolje ni u Kanadi i Americi gdje u zadnjih 13 godina kupovna moć stanovništva prepolovila. Znam to jako dobro, osjetio sam to pomalo i na svojoj koži...

    Ipak, najviše razmišljam o tome da mi Srbi treba da izdržimo još samo desetak godina. Ne smijemo da pokleknemo, ne smijemo da dozvolimo da nas neprijatelj sve strpa pod jednu šljivu. Poslije toga će sve biti mnogo lakše! Kada Rusija bude deset puta jača nego što je danas, mi Srbi ćemo odlučivati kakvu i koliku Srbiju i Republiku Srpsku želimo. Pitaće nas i za to kome Kosovo treba da pripadne!

    Već dugo vremena nas jašu, ali mi se sve čini da će jednom doći vrijeme da i mi budemo na konju. A do tada samo treba biti mudar i pomalo strpljiv. A do tada treba pomalo učiti i ruski!
    ilijas_sjecanja - 72260 - 01.08.2012 : Boris Sirob Srbija - best (14)

    Majko!


    Živim u daljini iz koje su uvijek kasnila svanuća. U tami u kojima je godinama bila škrita. Javi mi se blijeda slika djetinjstva, jedna pa druga pa... Ne, ipak ružan san, jedan pa...

  • Pusta kuća oko koje se, kao nekad, ne talasaju žita, nego raste korov poganog lika!

  • Kolijevko moja, davno već u riječi istrulila, ko li te to vraća meni u snove i to po nekom crnom snijegu?

    Sjećam se, sanjam zimu kad me je majka u tebi ponijela ka nekom novom ratnom zbijegu!

  • Majko, zar je moguće da me te blijede slike bude u noći uoči prvih pjetlova? Zar ih ovolike ratne godine protutnjale preko mene još uvijek nisu izbrisale iz snova?

  • Gledam, majko ti jesi tu a opet nisi! Tvoja je sjena uvjek nad mnom u maglama bila. I dok se preko rijeke spušta ledena noć moja se kolijevka u vodi izgubila.

  • Javlja mi se slika, sanjam, u noći otvaram prozor i gledam stričevo dvorište. Sve je tu ostalo skromno, onako kako je i ranije bilo. Čak čujem kako onekud dugo pilići pište i, osim što dvorišta nema više, ništa se drugo nije promjenilo.

  • Javi mi se da u jednom novom ratnom zbijegu, po novom snijegu koji neprestano pada, kraj rijeke na brijegu vidim neku drugu ženu kako propada u dubokom snijegu sa drugim djetetom u kolijevci.

  • U ovim noćima, u kojim zaredom kasne svanuća, ćuti li to ili sanjam, majko, zemlja pred zagonetkom. Gdje stric je izašao i uz plot između naše dviju kuće i ponovo se ubija posljednjim metkom.

  • Majko što, odoše blijede slike moga djetinjstva u tamu iz koje kasne svanuća?

    Sjećam se samo onoga jutra kad su na Ilijaškom frontu dječaci pali!

    Posvećeno Ilijaškim majkama i njihovim palim dječacima. Boris.
  • rat_sarajevo - 77957 - 08.10.2012 : Kap i Željko - best (14)

    Dvije strane medalje


    Muslimanska verzija priče

    Gledam raju iz ulice, sve mladost golobrada a hoće da brane grad. Puške su samo na filmovima vidjeli. Krv ključa, našao si maramu u ormaru, svezao je oko glave, farmerke i pumine tene na nogama. Daje ti neko prazan RAP, u njega si stavio neke gluposti. Tetejac odjednom u tvojim rukama, daje ti ga prijatelj od njegovog je starog, on već ima njemacki MP44. Nakon toga dobijaš papovku za tetejca, a ti kontaš svjet ćeš pokoriti sa 33 metka.

    Odjednom eto komadanta! Čovjek prije početka ovog sranja radio u menzi neke firme. Po godinama je stariji od svih i prebio je dvojcu prije pola godine na očigled čitave ulice.

    Neko reče da možemo sa papovke granate ispaljivati, a srce ti ko trafika. Može se prepraviti da puca i rafalno, ti već pucaš od sreće.

    Kažu tenk, šta je tenk kantam imamo flaše benzina i samo ih bacimo na motor. Ako nas počnu derati doletice Zelene beretke kojih ima 15 000, ali su tako obučeni i opremljeni da ih niko nikada nije vidio, kažu tu su oni samo miruju.

  • "A šta ovo dere po gradu? Otkuda ovolike granate?" - pitamo mi.
  • "Ne brini nestace im za pet dana!" - odgovaraju nam.


    Komanda glasi: "Hajmo im raja gore usta razvaliti!!

    A gore, PAM, PAT, Praga, garonja, sijač smrti, odskočne mine, BST stvari o kojima nisi ni čuo u životu ali sada ih počinješ osjećati po tjelu, treseš se da te od toga sve boli.

    Dozivaš da ti pomogne neko, dolaze, pa tren poslije pomažu i njima. 20 dječaka oko trojice stoje u krugu od 10 metara. Sreća, a ne znanje, te vodi od školske klupe do čovjeka mirne ruke sa PASP-om (za kog nikad nisi čuo)...

    To je način kako su ljudi letili u akcije, ginuli, oni koji su preživjeli kalili se u odlične vojnike.

    Srpska verzija priče

    Hoće da nam ruše Jugoslaviju? Prave islamsku državu koju Alija Balija opisa u nekakvoj "Islamskoj deklaraciji"!

    E, pa neće moći ove noći! Oni nisu stvarali Jugoslaviju, pa nemaju pravo ni da je ruše! U poslednja dva rata za ovu zemlju je živote dalo skoro tri miliona Srba. Svi moji stričevi, djedovi i pradjedovi su poginuli da bismo danas ravnopravno živjeli u slobodi.

    Nismo se sa njima potkusurivali ni nakon onog zadnjeg rata u kome samo u Jasenovcu mučki pobiše 900.000 Srba pa smo danas zbog te njihove genocidnosti manjina u Bosni i Hercegovini!

    Kako ih samo nije sramota naše prošlosti! Da nije bilo srpskih vojnika i Solunskog fronta oni bi i danas bili bečki konjušari. Hoće da nam otmu ono što smo krvlju skupo platili. Ruše nam Jugoslaviju, a kažu da će i za nas Srbe biti mjesta u islamskoj Bosni!

    Samo u Sarajevu ime preko pedeset hiljada muškaraca sposobnih za borbu, a kod nas bar pet puta manje! Zbog toga je naša jedina šansa da izađemo na brda i da ih držimo u okruženju! Jer, ukoliko se oni razmile po planinama, mi ćemo nestati sa ovih prostora!

    Na našu sreću, mi Srbi po prvi put u istoriji imamo izvjesnu prednost u naoružanju pa više nećemo biti ovce za klanje. Ako ništa drugo onda ovaj put bar nismo osuđeni da poginemo goloruki. Pokazaćemo mi njihovim ratnim huškačima da nas nije strah ni njih, ni desetine hiljada muslimana iz Sandžaka, ni mudžahedina iz Afrike...

    I tako, izađosmo na brda oko Sarajeva. Stadosmo na međe naših djedova, jer nam drugog puta i nije bilo sem onog preko Drine. Neki odoše i tamo, ali nas ipak ostade dovoljno da se borimo muški.

    Granata smo imali samo za prvih pet dana. Srećom, Boro Radić je sa šačicom svojih saboraca uspio da odbrani "Pretis" i Vogošću. Zahvaljujući njemu, ta fabrika je čitav rat pravila granate za nas. A da smo kojim slučajem sve nade polagali u Srba preko Drine prošli bi k'o bos po trnju!

    Uprkos tome što su nam vojni eksperti širom svijeta davali veoma male šanse za pobjedu, ne ustuknusmo ni koraka pred muslimanima, ni pred HVO, pa ni pred čitavom hrvatskom armijom... Ne pokleknusmo ni pred NATO snagama koje su čitav rat pomagale neprijatelja, u zadnjim danima rata se i otvoreno staviše na njihovu stranu...

    Na kraju ipak pobjedismo! Za mir i slobodu smo dali i dosta onoga što bješe naše. Ipak, dobili smo Republiku Srpsku! Dobili smo čak i više nego što smo tražili da ne dođe do rata, kojeg doista nismo ni željeli! Danas i oni imaju svoje, ali su osuđeni da žive u nesrećnom braku sa Hrvatima. Iako dobiše više nego što im pripada, ni to im nije dovoljno. Hoće i naše. Huškaju narod na novi rat!
  • izbori - 77538 - 26.09.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (14)

    Ulice Željka Markovića i Srđana Kneževića


    Vogošćanin Pravi pomenu da je akcija preimenovanja jedne od ulica u Aleksandrovu u Ulicu Miće Vlahovića "zamrla", što bih ja radije nazvao "odložena za neka bolja vremena" jer je prije nekoliko godina u Srbiji pobjedila Tadićeva struja pa lokalno političko rukovodstvo nije bilo spremno da ispuni svoj dio obećanja. Što se mene tiče, ja se još uvijek nadam da je izgubljena samo bitka, a ne i čitav rat.

    Ipak, ovom prilikom sam želio da pišem o nečemu drugom, što se već na prvi pogled može vidjeti već iz naslova.


    Rat je jedna velika tragedija! U njemu uglavnom ginu oni koji su ga najmanje željeli. Ginu na stotine, hiljade... U ratu bar znaš ko ti je neprijatelj i ko ti želi zlo, pa se smrt onih koji su uzeli oružje može na neki način opravdati činjenicom da ginu u namjeri da zaštite svoj narod od dušmanina...

    Zeljko MarkovicMeđutim, kada Srbin u miru pogine od srpske ruke, to je mnogo veća tragedija. Takva žrtva ne samo da je nepotrebna, nego je i sramna, pa sa tom brukom još više dobija na svojoj težini.

    Tipičan slučaj srpske sramote je smrt Željka Markovića, sokolačkog patriote koji je svoj mladi život izgubio nakon rata jer se drznuo da se uhvati u koštac sa lokalnim kriminalom. Za razliku od rata, koji je imao mnogo heroja, Željko je u ovoj borbi bio sam, pa ga i nije bilo teško eliminisati - ubijen je 24. septembra 2002. godine u Sokocu.

    Svi su izgledi da se Srpska Demokratska Stranka, koja je u to vrijeme bila na vlasti, nije baš mnogo trudila da Željkove ubice dovedu pred lice pravde. Štaviše, prema nekim informacijama sa kojima ja raspolažem, jedan dio arhive vezane za Željkovo ubistvo je naprosto "nestao" prilikom transporta dokumentacije iz Sokoca za Banjaluku.

    Eto, prođe punih deset godina otkako nam ubiše Željka, a Sokolac i njegovi stanovnici još uvijek nisu učinili ništa da se njegovo ime ne zaboravi. U više navrata sam i sam predlagao da se jedna od ulica u Sokocu preimenuje u Ulicu Željka Markovića. Lično mislim da bi najbolje bilo da to bude ulica u kojoj je Željko stanovao, u kojoj je i ubijen. Ali, ako to zbog bilo kojeg razloga nije moguće, predlažem da to bude ulica čiji sam ja (vjerovali ili ne) vlasnik. Ona nosi ime jednog poznatog srpskog pjesnika, ali pošto on ima bar 1000 ulica širom Srbije i Republike Srpske, vjerujem da mi niko neće zamjeriti na ovom prijedlogu.

    Prošle godine upitah jednog važnog opštinskog funkcionera kada će Sokočani dobiti ulicu Željka Markovića. On mi odgovori:

  • "Kada pronađemo njegove ubice!"

    Ostao sam zapanjen! Kakve veze ima ubica i ulica? Da možda ne namjeravaju pitati ubicu za dozvolu da to urade? U svakom slučaju, nakon što se malo smirih, shvatio sam da mi on na jedan lijep način pokušava reći:

  • "Nikada!"

    Juče se navršilo deset godina otkako je Željko Marković ubijen! Ne vjerujem da je mnogo onih, izvan kruga njegove porodice, koji su se sjetili da obilježe taj tužni dan odlaskom na Željkov grob! Ja sam mu bar svijeću zapalio! Ustvari, ove riječi i pišem dok pored mene dogorjeva svijeća osvještana na grobu Njegove svetosti Patrijarha srpskog Pavla!

    Nedavno me jedan sokolački političar upita da ga malo "poguram" u njegovoj političkoj kampanji. Ja mu odgovorih da moja ubjeđenja nemaju cijenu, ali bih to ipak učinio ukoliko u svoj program jasno i glasno napiše da će se svim silama zalagati da Sokolac najzad dobije ulicu Željka Markovića. Ne tražim mnogo! Ne tražim za sebe! Tražim samo da se ispravi bar jedna od hiljadu nepravdi koje su u zadnjih dvadeset godina učinjene na Sokocu.

    * **


    Ljetos sam par dana boravio na Palama i naprosto sam oduševljen onim što sam vidio. Prošetao sam glavnom ulicom. Sve oko mene novo, nepoznato. Prije dvadeset godina Pale su bile jedno veliko selo! Autobusi su u tom mjestu stajali pored jednog polusrušenog kioska novina. Sada Paljani imaju novu, prelijepu autobusku stanicu. Imaju i mnogo novih zgrada, a nađe se tu i poneka ulica koje tamo na početku rata nije bilo!

    Jedan od razloga mog odlaska na Pale je bio i posjeta spomeniku Srđana Kneževića, koji je, isto kao i Željko, poginu nakon rata. Ubiše ga Srbi! Poginu od mafijaške ruke! Srđanov spomenik sam već ranije vidio na slici, ali posjeta "uživo" je ipak jedan veliki praznik za oči.

    Potom se uputih i u Željezničku ulicu da posjetim moje rođake koji žive u tom kraju. Međutim, na moje veliko iznenađenje, naravno prijatno, ustanovih da se ta ulica sada zove "Ulica Srđana Kneževića".

    Zastadoh pred prvom kućom na početku te ulice. Na njoj je postavljena tabla na kojoj je ćiriličnim slovima ispisano Srđanovo ime. Izvadih digitalac sa namjerom da uslikam ono što bi mi Sokočani komotno mogli da nazovemo čudo neviđeno. I baš u trenutku kada usmjerih aparat u tom pravcu, na prozoru se razmakoše zavjese i jedna žena mi se obrati pomalo strogim glasom:

  • "Ej, gospodine!"

    Moram da napomenem da nisam znao ko je vlasnik te kuće! Međutim, u liku te jako lijepe gospođe pronađoh i dosta sličnosti sa Ljiljanom, najboljom drugaricom moje bivše žene, pa mi odmah postade jasno da upravo razgovaram sa Biljanom Knežević, suprugom pokojnog Srđana Kneževića.

  • "Izvinite, da vi slučajno niste Biljana?"

  • "Jesam!" - odgovori ona.

  • "Biljana, ja sam Željko Tomić..."

    Biljana mi i ne dozvoli da dodam i ono "sa Sokoca" jer je već u sledećem trenutku bila u dvorištu.

  • "Izvini Željko, nisam te poznala! A kako bih kada se nikada nismo ni upoznali. Ja sam te samo vidjela na slikama sa tvog vjenčanja! Znaš ima sakakvog naroda..."

    U isto vrijeme i ja počeh da se izvinjavam što nisam znao da ona živi u toj kući. Nabacih u razgovoru da sam u više navrata bio gost kod njenih roditelja, koji su živjeli u istoj ulici, stotinjak metara niže.

    Naš, sada već prijatan razgovor, prekinu jedan mladi bračni par, koji se autom uveze u dvorište. Uz Biljaninu dozvolu napravih par fotografija, a zatim je ostavih je da se sprema za put.

    Sa ponosom nastavih da hodam niz ulicu Srđana Kneževića. Eto, doživjeh i ja da koračam ulicom bar jednog od stotinjak srpskih junaka koje sam poznavao i za koje mislim da to i zaslužuju. Ipak, u tom trenutku nisam razmišljao o njima. Nisam razmišljao ni o Srđanu, niti o mom dragom rođaku Stevanu Tomiću u čiju sam praznu kuću upravo išao, a koji kao "Beli vuk" poginu baš u Srđanovoj jedinici. U glavi mi se motala samo jedna-jednina misao:

  • "Sokočani, sram vas bilo!"

    Pale, Ulica Srđana Kneževića
  • zepa - 70284 - 12.06.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (14)

    Žepa i stradanje kolone (2)


    Vrijeme je tih dana bilo fenomenalno. Boravili smo na turističkoj ravni pod šatorima. Bilo nas je sa svih strana Sarajeva, uglavnom Srbi koji su izbjegli iz grada. Naravno nije nas bilo ni blizu koliko Paljana. Bilo nam je dozvoljeno da odemo kući na sat vremena, međutim ko je bio pametniji parkirao je svoja kola malo niže ispod logora i bježao kući kada god bi se za to ukazala prilika. Kao sto sam i naveo, neki pametnjakovići SU postavljali neka svoja pravila pa nema ni kući.

    Što se ostalih aktivnosti tiče, donešena su nam dva Brovinga pa su nas obučavali kako se sklapaju i rasklapaju, ali se to odnosilo samo na pojedince "odabrane". Nas iz Sarajeva nisu baš gotivili, stalno nam je prebacivano da smo isti kao i oni zeleni u gradu. I postavljalo se pitanje šta ćemo mi tu sa njima i već su nas pojedini kreteni nazivali "izbjeglicama". Nama to nije smetalo, čak nam je to bilo i zabavno.

    Uveče, kada padne mrak, okupljali smo se ispred šatora i međusobno razmnjenjivali životne priče: ko je gdje radio, kako je ko izašao iz Sarajeva, šta se dešava na frontu i tako dalje. Oni najbučniji su sebe predstavljali kao neke vitezove. Pričali su kako su na muslimanskim sjelima prevrtali stolove, povlačili noževe, tukli se sa po tri-četiri čovjeka itd. Za nas iz Sarajeva sve je to pomalo zvučalo smiješno i neistinito, kontamo ko su ovi, al' su zajebani.

    Kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve dosadnije. U logor na Turističkoj ravni dolazi jedan major i njegov brat sa još jednim čovjekom. Ni ovom prilikom neću pomenuti njihova imena, ali oni koji su bili tamo lako će prepoznati o kome je riječ.

    Majorov brar nam priča priče kako je bilo u Hrvatskoj. Par dana nakon njihovog dolaska, major i njegov brat sa još par pametnjakovića odlaze u izviđanje nekog terena. Među borcima se počelo pričati da negdje idemo, ali niko nije imao pojma gdje.

    Svanulo je predivno jutro. Doručkuje se, jedni su bili mrzovoljni a drugi veseli. Šta da se radi, tako nam je kako nam je! Jedni kažu dobro je, jer ne idemo po linijama i ratištima. U hotelu ispod Turističke ravni, mislim da se zove hotel Turist, došla je velika grupa vojnika. Bili su dobro opremljeni, sa uniformama i naoružanjima. Kad ih gledaš ne znaš koji je od kojeg izgledao jači. Svi su imali sportske figure, mišićavi, kratko ošišani i uglavnom ćute. To su bili Arkanovi Tigrovi. Pitamo se sta li će oni ovdje, ali niko nije ništa znao jer mi obični borci smo uglavnom o svemu bili zadnji obavješteni. Jedni pričaju da se sprema napad na Sarajevo, a drugi da su Arkanovci samo u prolazu i da već sutra odlaze.

    Sledećeg dana je proglašen zbor. Pravo smo postrojeni mirno, pa onda pozdrav komandantu, a kada smo dobili na mjestu voljno obavješteni smo o izvidnici i njihovim rezultatima. Isli su u neka sela desno od Han Pijeska. Rečeno nam je da idemo na neki Zlovrh da preuzmemo repetitor od vojnika koji još uvjek služe JNA i oni treba da se vrate svojim kucama a mi da ostanemo na tom repetitoru koji je veoma važan zbog svog položaja i veze. Kažu da je veoma važan za održavanje radio veza između srpskih položaja. Po riječima "pametnjakovića" bila je to zadnja riječ tehnike. Dalje nam je rečeno nam je da se pre tog Zlovrha nalazi i veliko muslimansko selo, ali da su oni bili tamo i uspostavili dogovor sa njima i da mi možemo da idemo da našim vojnicima odvezemo hranu, vodu i gorivo i da će jedan dio nas ostati na tamo da obezbjeđuje repetitor a ostali će se vratiti nazad.

    Meni je sve ovo zvučalo jednostavno i sigurno. Jedan od boraca je upitao:

  • "A šta ako oni ne ispoštuju dogovor?"

    Odgovor na ovo pitanje je bio da će muslimanima sela biti sravnjena ukoliko ne bude kako je dogovoreno. Nakon toga je major počeo da priča o ratu u Hrvatskoj i pokušao je da nam dočara kako izgleda prava borba, haos, krv na sve strane... Nikome se ne smije vjerovati sa suprotne strane!

    Major nam je objašnjavao da u ratu ima takvih fanatika da oni znaju da svežu eksploziv za djete i pošalju ga prema srpskim vojnicima. U tom slučaju ako se ne likvidiraju oni koji imaju svezan exploziv oko sebe ode sve bestraga. Govorio nam je da ćemo možda u ratu biti primorani da likvidiramo takve osobe.

    Među borcima zavlada komešanje. Ljudi se počeše buniti, viču i deru se, kažu da ih odmah možeš voditi u aps ali oni ne mogu da ubijaju žene i nejač, čak i ako je za njih vezan eksploziv. Pokusavaju da nas smire, kažu da to ne shvatamo bukvalno jer oni samo navode najgore moguće varijante. Situacija se polako stišava.

    Neko postavi pitanje kada kređemo na Zlovrh. Oni ne žele da nam kažu tačan dan i vrijeme, ali su napomenuli da smo mi pod šatorima upravo zbog toga što se može desiti da krenemo u bilo koje vrijeme. Kamioni sa hranom, vodom i gorivom su već bili tu.

    Prošlo je pola noći, neka tišina se uvukla među nas, kao svi spavamo ali u stvari svi smo bili budni. Oko jedan sat po ponoći dobismo naredbu za pokret, zborno mjesto i ukrcavanje na kamione. Bilo je interesantno posmatrati vojnike kako tumaraju po mraku, jedni su već bili spremni, drugi psuju jer ne mogu da nađu svoje stvari, treći su bili pospani itd.

    Bližilo se svanuće tog kobnog četvrtog juna...

    Ukrcavamo se na kamione, a kada je kolona formirana dobijamo naredbu za pokret. Pod ceradama lebde pitanja: "Gdje li idemo? Kad ćemo nazad? Gdje li je to?"

    Polako je svitalo. U Mokrom je bio nekakav zastoj. Mi sjedimo pod ceradama i ne znamo šta se dešava. Čuju se zvuci jakih motora, i mi predpostavljamo da su tenkovi. Jedni kažu da su tenkovi mnogo bučniji i da su ovo nekakvi transporteri. Nakon sat vremena čekanja konačno krećemo dalje.

    Stižemo u Han Pijesak, a potom skrećemo desno, nakon što smo prošli dvije-tri zgrade. Vozimo se dalje ali više nije udobno sjediti na drvenim klupama kamiona jer smo sišli sa asfalta.

    Nakon nekih pola sata vožnje od Han Pijeska, zaustavili smo se da se malo odmorimo. Silazimo sa kamiona čisto da protegnemo noge. Iz suprotnog pravca dolazio nekakav Tamić natovaren sa frižiderom, šporetom, nekakvom vitrinom. U kabini nekakav čovjek sa ženom, koji nam govori da ne idemo dalje jer ni jedan nećemo živu glavu izvući. Kaže nam da se muslimani već odavno spremaju za nas. Ja se pitam šta je onda naša izvidnica radila i kakav je to sporazum postignut. Mi idemo tamo a ovi ljudi bježe. Izgleda da će biti svašta!

    Neko od ovih naših "pametnjakovića" je razgovarao sa ovim čovjekom, a zatim Tamić nastavlja u pravcu Han Pijeska. Nazivam ih pametnjakovićima jer mi je postalo jasno, kada sam sve to preživio, da su nas upravo oni uvukli u taj pakao. Lokalne gazde i face, njima je bilo samo do sticanja ugleda i činova, a nama do slobode i naših domova. Nikada mi neće biti jasno šta smo mi sa Pala tražili na Žepi! Rat je, pa daj da branimo naše domove, a ne da idemo na nekakve repetitore po nekim vukojebinama.

    Kolona je ponovo krenula. Susret sa ovom porodicom je u nas unio nemir. Dolazimo na nekakvu ravan, okolo visoke omare svezale za nebo. Par ti velikih omara je bilo odsjeceno i poprijeceno po putu , ne može se dalje. Naredba je da se siđe sa kamiona i obezbjedi okolina da bi ljudi sa motornim pilama presjekli omare i uklonili sa puta. Tek tada sam silazeci sa kamiona i trazeci zaklon vidio kolika je kolona. Šta je ovo pomislih, pa tu je i tenk, prage, transporteri, a vojske ima doista mnogo.

    Iznenada, odjenu pucanj. Ljudi su polijegali na zemlju i niko ne smije da mrdne. Čvjek koji je držao motorku u rukama poče da se smije i kaže:

  • "Hajde ljudi ne bojte se već recite ko je pucao. Mora da je neko nehotice, u strahu opalio metak!"

    Među nama nastade smijeh, a neko prokomentarisa naglas kako smo smotani.

    Ono što nisam znao u tom trenutku jeste da niko od nas koji smo bili u toj koloni na taj krvavi četvrti juni, nije nikada učestvovao ni u kakvim borbenim dejstvima ili okršajima.
  • deblokada - 77852 - 05.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (13)

    Srpsko Sarajevo - izdani grad (1)


    Tokom rata u BiH, među građanima Srpskog Sarajeva je stalno kružila priča da će se se Srpsko Sarajevo u pregovorima sa muslimanima zamjeniti za Tuzlanski bazen. Uprkos tome, moral srpskih boraca za odbranu Srpskog Sarajeva bio na zavidnom nivou. Nejčešće se među borcima moglo čuti bilo je sledeći komentar:

  • "Borićemo se do kraja, pa ako u pregovorima budemo morali dati Sarajevski bazen za Tuzlanski, i ako će to biti garant mira, slažemo se sa tim. Ići ćemo u Tuzlu da budemo rudari!"

    Srpski borci su branili svoju zemlju a na njoj je bila industrijska zona Sarajeva: Iliđa, Ilijaš, Rajlovac i Vogošća su prije izbijanja rata, ustvari, bili jedina vrijednost Sarajeva. Tu su se nalazile fabrike sa ogromnim kapacitetima i potencijalom, sa preko 50. 000 zaposlenih. Ako je to uslov za prestanak rata bio da damo Sarajevo, pristali smo i na to, pa makar bili rudari!

    Međutim nije bilo tako. Sloba nas je izdao! Prodao je zemlju za bagatelu, silnu stoku ostavi za klanje!

    Komandant Josipović pred samu muslimansku ofanzivu bio je teško ranjen, i nije bilo sigurno ni da li će uopšte preživjeti. Ipak, skupio je snagu i ustao na noge. Držao je referisanje u svojoj komandi, sjedi u svojoj stolici a izgleda polu-mrtav. Ipak, nije odustao od borbe za Srpsko Sarajevo. Razmišljao sam u to vrijeme:

  • "Bože, odakle mu tolika snaga i moral? Traba da se stidimo pred ovim čovjekom ako popustimo i dozvolimo da ovo sve padne neprijatelju u ruke!"


  • Došao je i dan "D", 15. juni, '95! Dugo najavljivani i željno očekivani dan sa obje strane, da se vidi kome obojci a kome opanci! Na nas je sa svih strana udarila silna muslimanska vojska, zemlja gori i podrhtava. Udarili po zabranjenoj zoni borbenih dejstava! Naša komanda nas je redovno izvještavala o mjestima na kojima je probijena linija. Iako su neke linije pale, borci se i dalje drže, ne daju se kao prije kada su linije padale zbog dva rova. Nema se gdje nazad, ne daju djedovinu tako lako.

    Neprijatelj je žestoko napadao na Vanjski prsten. Zvoni vojni telefon, sa druge strane žice V. Ćetković, operativac iz Brigade. Čujem mu glas, kaže:

  • "Komandire, diži svoju vojsku i pravac u Semizovački bataljon."
  • "Šta se dešava?" - upitah ga?
  • "Treba da popunite neke rovove na jednom dijelu linije. Ne znam više ništa osim da te tamo čeka major Radić i da će ti on dati dalja upustva!"

    Zovem Galija i tražim da sakupi borbeni vod. Jedno odjeljenje je u redovnoj pripravnosti u prostorijama VP, čekamo druga dva da dođu. Za samo petnaest minuta i oni su na zbornom mjestu.

    Postrojavam vojsku, iznosim situaciju na terenu a referent VP R. Bunjevac iznosi ratni dnevnik i dok smo još u stroju u njega upisuje borce koji su spremni za ratni zadatak.

    Sve je spremno za polazak, izdajem naredbu za pokret, Ruža pali teretno vozilo "Nisan", a Garo pali tamića. Gali sa svojim borcima ulazi u tamić, a ja sa nekoliko momaka u Nisana. Krećemo prema Semizovcu. Stižemo u komadu bataljona, koja je smještena u restoranu "Kod Kule". U komandi major Radić stoji na nogama, osjećam da nešto nije kako treba, jer sam na majoru osjećao neku čudnu napetost.

    Poznavao sam dobro tog čovjeka. Jedne prilike mi je rekao:

  • "Vi mora da se borite za ovu zemlju, jebe se meni, ja spakujem kofere i odoh na službu u Prištinu, a gdje ćete vi?".

    Nije mi bilo drago što tako razmišlja, jer je on bio taj koji nas je slao u borbu, pa ako on tako priča šta će misliti vojska. Ipak, realno govoreći on je bio u pravu.

    Major je uvjek bio hladan, ali sada nije tako djelovao. Izgledao je nekako nervozan i zabrinut.

  • "Šta se dešava?" - upitah.
  • "Ništa!" - odgovori on - "treba da izađeš sa svojima na Kameničke stijene i pojačaš rovove.

  • "A ko će nas odvesti gore da nam pokaže put?" - upitah pošto do tada nikada nisam bio na toj lokaciji.
  • "Ne treba ti niko, samo kreni ovim seoskim putem prema gore!"
  • "A kako ću nači put?" - upitah ga ja.
  • "Vidjećeš ga, sa lijeve je strane. Samo vozi njime i doćićeš do linije. Ne možeš je promašiti! Gore te čeka komandant bataljona R. Janković i on će ti pokazati rovove koje trebaš popuniti."

    Razmišljam ja i gledam okolo sebe, komanda puna ljudi ali niko neće da mi pokaže put. Hm... čudno!

    Ja ponovo zatražih da mi dodjele nekoga ko će me odvesti do puta kojim trebam izađem do linije, da barem tu ne pogriješim.

  • "Dobro" - kaže major i pokazuje na jednog strijeg čiču - "Evo ti ovaj pozadinac, on će ti pokazati put, ali ga nemoj voziti skroz do gore jer je star i nema čime da se vrati nazad.

    I tako, ja pristadoh. Vjerovao sam majoru pa krenuh sa tim čičom prema vozilima, a zatim se uputismo u pravcu linije.

    Nakon što dođosmo do puta, čiča nam reče da skrenemo lijevo. Mi tako i uradismo i pođosmo uzbrdo prema liniji. Put je bio vrlo strm. U jednom trenutku čiča reče:

  • "Ovdje stani da izađem! Ja ću polako pješke nazad a vi samo pravo ovim putem jer nema gdje da se skrenete do linije!"

    Mislim se ja, gdje ću čiču ovako starog patiti da ide do kraja sa nama, pa kažem Ruži da zaustavi vozilo. U trenutku kada se Nisan zaustavio, tamić prođe pored nas i produži dalje prema rovovima. Nakon što čiča izađe, mi krenusmo dalje i odmah iza okuke ugledah moje borce kako leže na zemlji sa puškama okrenutim na suprotnu stranu od one na kojoj je trebao da bude neprijatelj. Tamić stoji na uzbrdici, a motor još uvijek radi. Izletjeli smo iz vozila, kad tamo R. Radovanović leži u travi ranjen u nogu. Priđem mu i pogledam, vidim prostrelna rana, izgleda baš gadno. Upitah da li je još neko ranjen i javi mi se i Mlađa P.

  • "Okrznut sam ali nije ništa stražno, mogu dalje!"

  • "Bog te je sačuvao, neču da te izgubim! Hajde sad upadaj u vozilo pa idemo nazad za Vogošću."

    Potom sam tražio od Ruže da okrene Nisana i odvuče ranjenike u Dom Zdravlja u Semizovcu. Radovanovića smo stavili na zadnje sjedište, a Mlađa sjede pored Ruže i odoše u pravcu Semizovca.

    Okrenem se nazad prema borcima, a oni i dalje drže puške na gotovs u pravcu puta sa kojeg upravo dolazimo.

  • "Šta se desilo?" - upitah Galija.

    Gali poče da objašnjava da je neko otvorio vatru iza leđa dok su išli uz brdo. Pokaza mi rukom na tamića i kaže:

  • "Pogledaj ceradu, sva je izrešetana!"

    Priđem kamionu, vidim ulazne rupe na jednoj strani cerade. Ima ih puno i sve su u dnu kamiona, iznad same stranice, a izlazne su pod krovom cerade. Očito da je neko pucao iza naših leđa. Priđem do mojih boraca i preko njih pogledam nizbrdo u pravcu glavnog puta. U tom trenutku počeše da odjekuju rafali i zazviždaše meci oko glave. Sagnem se, zalegnem na travu, a moji momci sa M84-kom otvoriše paljbu niz brdo u pravcu odakle su se čuli pucnjevi. Nastade tajac.

    Uzmem radi-stanicu i pozovem majora Radića. Kada se javio, počnem mu objašnjavati šta se dešava na brdu sa mojom jedinicom. Pitam ga da još jednom provjeri da li je linija pukla jer mislimo da su muslimani došli do puta, duboko iza naše linije odbrane.

    Major me je počeo ubjeđivati da je on u stalnom kontaktu sa Jankovićem, koji nas čeka gore pa zato treba da požirimo na liniju. Ponovo smo pokušali da krenemo naprijed, misleći da je major u pravu ali se ponovo prolomiše rafali i meci zazviždaše oko nas. Razmišljam, mora da je neprijatelj dole, jer da je neko od naših već bi se razišli sa tog mjesta ili bi komanda znala za njih. Ponovo pozovem majora i objasnih mu da se ne mogu kretati kada dobijamo puščanu vatru u leđa.

    On poče ljutito da viče, kao da ja lažem, i da je on u stalnom kontaktu sa Jankovićem i da bi trebalo da požurim do njega jer je on krenuo u obilazak linije pa nas više ne može čekati.

    Ležali smo na tom proplanku skoro sata nadmudrujući se sa majorom. U međuvremenu je i Ruža stiga nazad. Vidim ja tu nešto opasno smrdi, ali opet kontam da major ne misli da ga foliram jer nećemo da izađemo na liniju.

    Dogovorim se sa Galijem da na tu postavi polukružnu odbranu i ostane na tom mjestu dok se ja ne vratim jer ubjeđivanje sa majorom nije davalo nikakve rezultate.

    Zatražih od Ruže da upali vozilo i da odemo u komandu Semizovačkog bataljona. Ruža mi na to kaže:

  • "Ma bio sam ja tamo i rek'o im šta se dešava, ali on meni kažu da je linija stabilna i da treba da idemo gore!"

    I dok sam ulazio u komandu, major je izašao pred mene. Mahao je rukama prema zemlji, i kaže:

  • "Smiri se, znamo sve! Sad je ministar zdravlja Dr. Kalinić sa svojim vozačem došao u Dom Zdravlja. Muslimani su mu ranili vozača, jer nije htio da zaustaviti auto na barikadi koju su oni postavili na putu prema Srednjem."

    Zatim je nastavio da priča kako je stigla Okukina Specijalna Policija sa Ilidže, pa će se pridružite nama kako bi zajedničkim snagama pokušali da očistimo teren.

    Ovoga puta nije bilo vremena za raspravu sa majorom. Sa Okukom sam izašao iz Komande i u hodu smo se dogovorili o rasporedu jedinica i akciji čišćenja.

    Okuka me je obavjestio da je jedinica koja drži Lipu ostala na liniji, a da je kompletan Semizovački bataljon napustio liniju odbrane. Pošto su moji momci već bili na brdu, predložih Okuki da tamo ostanemo i da sredinom brda, raspoređeni u strelce, krenemo prema Lipi. On se sa tim složio i rekao mi da će njegova jedinica krenuti putem direktno prema neprijatelju.

    Potom se vratih do svojih saboraca. Objasnio sam im situaciju i iznio dalji plan akcije. Iako izigrani od majora, momci su bez i jedne riječi krenuli u čišćenje terena. Razvijeni u strijelce, krenuli smo u pravcu Lipe. Između svakog od nas je bio razmak od dvadestak metara jer smo pokušavali da pokrijemo što veći teren. U toku kretanja smo pokušavali da osmatramo jedan drugoga.

    Počela je da pada kiša. Samo nam je još ona trebala! Teren je bio strm i obrastao u gusto šipražje pa je kretanje po njemu bilo veoma teško čak i kada nije bilo vlažno kao sada. Šiblje nas je neprekidno udaralo po licu, ali mi ni na to nismo obraćali pažnju. Išli smo naprijed.

    Nakon nešto više od jednog sata stigosmo do prvih boraca Specijalne Policije. Nakon što smo se spojili, stupio sam u kontak sa njihovim komandirom i rekao sam mu da ću sa svojom jedinicom početi opkoljavati prostor na kojem se nalaze muslimani. Predložio sam da ih okružimo kada krenemo u napad i da ih dočekam u povlačenji, a zatim totalno uništimo. Međutim, moj predlog je odmah odbijen sa obrazloženjem da bismo im trebali ostaviti mogućnost da se povuku. Ta varijanta mi se i nije baš svidjela pa sam rekao da bi trebali da se malo žrtvujemo kako bismo u potpunosti uništili neprijateljsku jedinicu koja je uspjela da probije našu liniju. Na taj način bismo im zadali žestok udarac, pa oni iz straha više nikada ne bi pokušali da ponovo udare na to mjesto.

    Predlog sam preko radio-uređaja prenio i Sari, komandantu Specijalne policije. Sara je takođe odbio moj predlog govoreći da je to veoma rizično jer se možemo međusobo poubijati kada krenemo u napad. Pokušao sam mu objasniti da se u borbi može lako prepoznati ko je lovac a ko lovljenik, ali on je i dalje ostao pri svom stavu.

    Pošto je razgovor tekao preko radio-uređaja, ubjeđivanje nije vodilo ničemu, pa sam se ipak povinovao njihovom planu.

    ...Nastaviće se...
  • treca_juga - 78312 - 21.10.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (13)

    RE: Bilo jednom jedna zemlja na brdovitom Balkanu


    Uz svo poštovanje prema Stefanu, autoru članka "Bila jednom jedna zemlja na brdovitom Balkanu", hoću da mu ukažem na nekoliko zabluda.. .


    Vjerujem da bismo se svi složili sa konstantacijom da je u bivšoj Jugoslaviji život bio mnogo bolji i sigurniji od država u kojima živimo sada. Samim time i narod je bio mnogo zadovoljniji: svi su bili zaposleni, imali riješeno stambeno pitanje, besplatno školstvo.. .

    Međutim, sliku života u bivšoj Jugoslaviji ne treba graditi isključivo na osnovu onoga što su vaše oči vidjele i trbuh osjetio u zadnjih nekoliko godina njenog postojanja. U objektivnoj analizi zemlje koje više nema neke stvari treba posmatrati izvan okvira vlastitog iskustva jer samo se tako dolazi do zaključka da Jugoslavija nije štitila srpske nacionalne interese pa zbog toga za njom i ne treba baš toliko ni žaliti!

    Jugoslavija je bila zemlja koju su Srbi stvorili na sopstvenim leševima u dva balkanska i dva svjetska rata, a ona ipak nije imala riješeno srpsko pitanje! Na vlasti su bili uglavnom Hrvati i Slovenci, koji su uz pomoć muslimana i Albanaca krojili srpsku politiku.

    Mi Srbi smo na vlastitu štetu stvorili Makedoniju i Albaniju, Hrvatima i Slovencima donijeli slobodu, a sami ostali razbacani po bivšim jugoslovenskim republikama jer nismo iskoristili svoju životnu šansu da 1918. godine stvorimo Srbiju onakvu kakva upravo nama odgovara.

    Stvaranje druge jugoslavije 1945. godine je samo još više pogoršalo srpsku situaciju, pa su to ostali narodi, uz nesebičnu podršku Zapada, pametno iskoristili da 1991. godine razbiju tu državu.

    Da podsjetim:

  • U dva svjetska rata Srbi su izgubili oko tri miliona stanovnika. Ubice našeg naroda su uglavnom Hrvati i muslimani. Broj onih koji je poginuo od strane Švaba je takoreći zanemarljiv.

  • Oko 250. 000 Srba je prisilno mobilizovano u partizane i pred kraj rata poslato na Sremski front da budu topovsko meso za neprijatelja. Niko me ne može ubjediti da to nije bilo učinjeno sa namjerom da se oslabi najveći narod u regionu, kako bi se sa njim moglo lakše manipulisati.

  • Nakon Drugog svjetskog rata pobijeno je na stotine hiljada najboljih sinova srpskog naroda. Neki od njih su masakrirani pod izgovorom da su četnici, a ostali su podlegli od batinanja u kazamatima u koje su zatvoreni pod optužbom da su bili pristalice Informbiroa.

  • Komunisti su Srbima zabranili povratak na Kosovo, a Albancima dali autonomiju. Na stotine hiljada Albanaca je u vrijeme Titove Jugoslavije ilegalno prešlo albansku granicu i legalno dobilo naše državljanstvo. Ovo je presjedan u svjetskoj istoriji, stvar koju ni jedan čovjek na Zapadu ne moše da shvati!

  • Srbi iz Hrvatske i Bosne su najprije iseljavani u Vojvodinu, kako bi Hrvati i muslimani dobili etnički čiste teritorije. Ne treba napomenuti da je Srbima nanijeta velika šteta što je jedan dio srpskog naroda vještački pretvoren u Makedonce i Bošnjake!

  • Bivša Jugoslavija je pukla po komunističkim šavovima upravo zbog toga što nije bila dobro skrpljena. Meni se sve čini da se njen raspad planirao još nakon Drugog svjetskog rata.

  • Devedesetih godina prošlog vijeka nacionalističke stranke Slovenije i Hrvatske su ubjedile narod da nije moguće ući u kapitalizam bez raspada Jugoslavije! Uz to, nepismena i glupa raja je vjerovala da ćemo ulaskom u kapitalizam svi postati bogataši, tj. da ćemo živjeti u blagostanju a da ništa ne moramo raditi.

    Zbog toga bih poručio Stefanu i onima koji razmišljaju slično kao on, da još jednom preispitaju svoje stavove i da prestanu da pišu ovakve komentare koje mi sve više liče na muslimansku propagandu o nekakvom "zajedništvu".

    Činjenica je da su sada na vlasti antihristi i srpski izdajnici, ali to ne znači da je lijek u tome da Srbi ponovo legnu u krevet sa svojim neprijateljima i da cjena tog braka treba da bude da se oni ponovo odreknu Srbije i Republike Srpske. Naprotiv! Opstanak našeg naroda se temelji upravo na ovim državama. Srbi su najveći narod na Balkanu pa bi trebali da dobro razmisle prije nego što krenu u sklapanje nekakvih "saveze" i izgradnje "zajedništva". Ako se, pak, ukaže neka potreba za tim mislim da bi oni koji su najjači i najveći, trebali da diktiraju uslove tog savezništva.

    Ne treba žaliti za nečim što za nas Srbe nije ni valjalo! Svaka stranica jugoslovenske istorije je ispisana srpskom krvlju i sve što je u njoj rađeno bilo je na štetu Srba. Zbog toga Jugoslaviju treba shvatiti kao jedan "lijep" izlet sa katastrofalnim posledicama za naš narod.

    Kada već spomenuh izlet, umjesto na Stradun preporučio bih Stefanu da ode i posjetu Egipatskim piramidama. Vjerujem da će mu tamo biti lijepo, neki čak tvrde da im je to bilo najljepše putovanje u životu. Međutim, svakoj normalnoj osobi neće pasti na pamet da gradi kuću u komšiluku piramida jer niko od nas ne bi mogao da sebe pronađe u toj sredini. Da se razumjemo, i tamo žive ljudi ali za nekoga ko se bar malo smatra Srbinom tamo nema mjesta. Pogotovu ne za njegove unuke!
  • akcije - 90053 - 05.05.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (13)

    U posjeti generalu Josipoviću


    Prije dva dana sam boravio u Subotici, u posjeti generalu Josipoviću. Ovo moje putovanje je imalo za cilj da lično provjerim zdravstveno stanje ovog srpskog junaka - čovjeka koji je odbranio Srpsko Sarajevo.

    Tom prilikom sam mu uručio i 500 US dolara, poklon od Nenada Grujića iz Beograda i 50 evra, poklon Ognjena Dragića iz Londona.

    Napominjem da je ovo samo početak - namjera mi je da nastavimo da mu pružamo podršku u njegovom liječenju.

    Ovo je samo najava onoga o čemu namjeravam pisati u bliskoj budućnosti.
    razmjena - 86759 - 23.09.2013 : Tijana Njemacka - best (13)

    U potrazi za ocem


    Rat smo dočekali u posjeti kod majčine sestre. Hvala Bogu na tome, tako smo se zatekli na našoj strani. Tamo smo bili mama, moja malena sestrica i ja. Memljivi podrum, stalni mrak, detonacije i haos... Mi svi zajedno, i jedni i drugi i treći. Ponekad nismo znali ni da li je dan ili noć, koliko će sve to da traje i šta slijedi...

    Tako je bilo neko vrijeme, sve dok nas žene i djecu nisu potrpali u prepune autobuse koji su išli na Pale. Tamo nemamo nikoga, zbunjeni i sa zebnjom nastavljamo ka Srbiji. Sestra i ja, obje malene, nismo ni svjesne stvranog stanja i šta se to dešava oko nas. Meutim, mamine uplakane oči i briga na njenom lijepom licu su unosile strašan teret u djetinja srca i tako da smo dobro znale da nešto ne valja i da se dešavaju strašne stvari. Uskoro stiže odgovor na ovo naše pitanje: neki ljudi su odveli našega tatu, dedu i sve ostale...

    Zašto tatu? Zašto moga dedu? I gdje? Svijet se rušio tu, u ratu nezahvaćenoj Srbiji. Ljuljali su se naredni dani gore nego ona bušna tetkina zgrada od silnih detonacija. Do nas uskoro stiže informacija da je tata zatvoren sa ostalima, da je njeogova krivica teška i da on neće živ izaći iz tog pakla. Drugim riječima, ne treba da ga tražimo!

    Poslije prvobitnog šoka mama je spakovala nešto naših krpica i odlučila da se mi vraćamo u HadžiĆe jerr je morala nešto preduzeti. I tako, vratili smo se da ne bi bili na teretu rodbine a mama je u svom tom haosu vodila svoju bitku za nas, za našu sreću i našu porodicu. Svuda je pitala, tražila ali je uvijek dobijala isti odgovor. Tata je civil odveden od kuće, on nema prednost za razmjenu, idu prvo zarobljeni borci pa tek onda ostali. Drugim riječima, govorili su joj da nema nikakve šanse i da ne treba ni da pokušava.

    Međutim, moja mama se nije tako lako predavala. Tražila je pod kišom metaka i granata način da dođe do neke informacije ili pronađe neku mogućnost. Uskoro, više ne znam kako, došla je do spiska sa imenima muslimana koje bi razmjenili za tatu. To su uglavnom bili mrtvi. Ona bi se raspitivala a odgovorti isti:

  • "Ne pitaj za njih, ne traži te ljude ako ti je mila glava!"

    I tako, nekoliko puta, a mi kući čekamo i nadamo se da će mama pronaći nekoga koga oni traže i da će tata uskoro doći.

    Konačno, razmjenjeni su i prvi ljudi ali ne i moj otac. Najprije su došli starci i bolesni. Sa njima su stizale i užasne priče kako našem tati nema spasa.

    A moja majka, nježna i sitna žena, bila je u nesreći velika i snažna. Nije popuštala nego je i dalje tragala za načinom da razmjeni oca. Išla je u Kiseljak, raspivala se, potom u katoličku crkvu, pa i u merhamet, čini mi se u Kreševu. Tražila je muža, on Srbima ne valja, muslimanima je omražen, ali je njoj bio najdraži i najvažniji, stub naše sreće i naše porodice. U svom tom ratu i mi smo vodili svoj rat, ali smo uvijek nekako vjerovali da ćemo ga dobiti. U Merhametu su joj rekli da se smiri i da ide kući djeci. Mlada, lijepa i uz to Srpkinja, ne daj Bože da ko sazna.

    Tekao je već treći mjesec od početka rata, ali je još uvijek bilo onih koji su u svom tom užasu ostali ljudi. Već na kraju snaga, mama sreće dva čovjeka, oni iz mješanih brakova i uvezani sa svima. Hodali su svuda i ko zna čime su se sve bavili. Jedno od zanimanja stvorenih u ratu je bilo i spasavanje stanovništva za debelu lovu, ali je bilo mnogo teže izbaviti nekoga iz logora. Hm, izgleda da im je to bio izazov...

    I tako, na Aranđelovdan uveče, jedan hladni, snježni Aranđelovdan, šest mjeseci nakon zarobljavanja moj otac je kidnapovan iz zatvora. Ni sam nije znao šta se dešava, pomislio je da ga vode u smrt a ustvari su ga doveli mami koja ga je čekala na Kobiljači. Platili smo ga njemačkim markama, a kasnije smo se često šalili da i nije baš previše koštao.

    Za sestru i mene rat više i nije bio tako strašan: podrumi su bili sjajni, poput najluksuznijih hotela, a na detonacije smo ubrzo oguglali pa nam ni one nisu smetale. Sve nam je bilo dobro kada je naš voljeni otac bio tu, a sreći nije bilo kraja kada smo svo četvero bili na okupu. Na mamino lice se vratio osmjeh, a njene nježne ruke su ponovo bile poput svijetla i Sunca. Tata je išao na liniju a ja sam znala i bila sigurna da će nam se ponovo vratiti. I doista, tako je i bilo!

    * * *


    Ovim mojim pisanjem sam željela da na ovoj stranici, gdje se trudite da se naši borci ne prepuste zaboravu, pomenem i mog prvog i najvećeg heroja moje porodice - moju divnu mamu. Ona je jedna od onih hrabrih žena koja je bila sprema da se bori za sebe i svoju porodicu, sa ili bez puške u ruci. Poslije nje, sa velikom ljubavlju i ponosom u srcu nosim beskrajnu zahvalnost svim našim borcima koji su sačuvali moje djetinjstvo, moju glavu kao i moju čitavu porodicu. Od toga je sve i počelo - čovjek daje i zadnji atom snage, pa čak i svoj život za spas svoje porodice. U borbi ne posustaje samo zbog toga što misli na svoju djecu i sve one koje voli, a čiji životi zavise direktno od njega.

    Pozdrav svim korisnicima sajta i nadam se da nisam bila baš neki veliki davež jer nismo baš svi talentovani za pisanje!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|