fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_vlasenica - 77760 - 03.10.2012 : Jovan - best (2)

Vlasenička brigada


Pripadnici Vlaseničke brigade jesu bili na Sarajevskom ratištu, upravo u junu 1993. godine kad su bile i zadnje prave borbe na Žuči. Međutim, kada se negdje prođe neslavno, onda su i svjedočanstva skoro nezabilježena.

Mislim da ima još jedna epizoda iz 1994. godine, ali ovaj put na Nišićima tj. Vanjskom prstenu, ali ne znam tačno gdje i u kom mjesecu jer sam veći dio 94. i 95. godine proveo izvan matične opštine.

U 1995. godini Vlasenička brigada je izvršila ofanzivu prema Kladnju uspjevajući da ovlada planinom Sokolina i tako pomjeri liniju dosta kilometara unaprijed.

Iz ove perspektive gledano držanje Sokoline je bilo samoubilački poduhvat zbog tragično loše odstupnice i velike mogućnosti da se doživi napad sa leđa. Srećom, u zadnjim mjesecima rata je bilo relativno mirno.

Uz sve mane, a bilo ih je poprilično, Vlasenička brigada je bila jako solidna brigada, u poređenju sa Milićkom brigadom može da se kaže i jako dobra. Jurišni odred se nije obrukao na Rogatičko-višegradskom ratištu u sudaru s legijama Ahmeta Sejdića, a koliko je meni poznato krajem 1992. i prvim mjesecima 1993. godne su bili period kad su muslimani držali veliku teritoriju na tromeđi opština Višegrad, Goražde i Rogatica u rejonu Ustiprače i Međeđe. Sa izuzetkom ponekog kukavičluka, koji je naročito bio izražen u rijetkim odlascima na Sarajevsko ratište, može da se nazove da je ljudski pa ga je moguće i razumjeti.

Vlaseničani su bili i na Glamoču i nisu oni krivi što se tamo desilo rasulo. Primjera radi, tamo rovovi nisu bili iskopani kako treba a Hrvati se spremaju za tenkovski napad.

Snalažljivost pokazuju i u završnim borbama na području Krajine u rejonu rijeke Sane kad su na pravdi boga s drugim ojačanim četama Drinske brigade uvučeni u neto izgubljenu veliku teritoriju u smjeru rijeka Sana - pravac prema Drvaru i koti Oštrelj. Naime, lokalni borci su već bili pobjegli sa tog dijela a drinske čete su uvedene u zarobljavanje i sigurnu smart.

Rekoh snalažljivost pokazaše u tim najgorim danima kad su imali ulogu glinenih golubova s minimalnim gubicima, dok su čete iz Milića i Šekovića prešle dvocifrenu brojku. Naravno, vjerujem da je tu bilo i dosta sreće.

Treba napomenuti da su kasnije iz Krajine stigle neke pričice da je nekakva Drinska brigada izdala Krajinu. Neka je sram svakoga ko tako misli.

Znam dobro da su borci iz Drinske brigade htjeli da se bore na Krajini a ne da izigravaju glinene golubove.

I ovdje na portalu se pisalo da ključno brdo Oštrelj odakle i kreću padovi gradova u Krajini nije izgubljeno borbom već da se vojska povukla jer im je tako naređeno!


Jovane,

kao prvo, sve čestitke na objektivnosti! I ja sam mišljenja da stvari treba prikazivati onako kakve su i bile.

Pronašao sam da je Lošić (Slobodana) Milorad, rođen u Gornjem Zalukoviku, poginuo 21.06.1995. godine na Ravnom Nebožiću, što potvrđuje da su Vlasenički jurišnici u 1995. godini bili na Vanjskom prstenu, upravo onako kao što ti i tvrdiš.
tuzla - 77759 - 02.10.2012 : Dragan Tuzla - best (4)

Tuzlanska kolona


Rođen sam u Tuzli, cijeli rat proveo tamo, nakon rata živio par godina vani, i sada sam se opet vratio u nazad. Nisam pripadnik ni jedne stranke, dijete sam iz mješovitog braka, pa me zaboli briga i za stranke i za vjere. Ne mrzim nikoga.

Nemam ja razloga lagati ni za koga, znam sta sam vidio i dozivio u to doba. Tuzla, kao najveći industrijski centar u tom dijelu BiH je je bila zanimljiva za VRS da je zauzme. U njoj se nalaze termoelektrana, nepresušni izvori najkavlitetnijeg uglja, soli, industrijska zona, aerodrom. Godinama se ratovalo za mjesta kao što je Olovo, koje i ne možeš ni nazvati gradom, a kako onda ne bi i za Tuzlu.

To je priča za malu djecu da Tuzla nikada nije bila u planu da se uzme. Ako se zanemari sve materijalno, ostaje činjenica da je to najbliža cestovna komunikacija da poveže "srpske zemlje sa matičom Srbijom", Srbija-Rača-Bijeljina-Tuzla-Doboj pa dalje.

Tuzlu je spasila činjenica da se malo prije toga desio Zvornik, Bijeljina, Brčko. Izbjeglice koje su već došle u grad i prenijele šta se tamo dešavalo pa se dalo naslutiti da i Tuzlu očekuje ista sudbina.

Tuzla nije imala naoružanu vojsku, ali je kao veliki grad imala jaku policiju. Ljudi su se masovno javljali kao dobrovoljci, većina sa lovačkim puškama. Oružja nije bilo, a pogotovo teškog naoružanja. Jedan jedini transporter ("Mrgud" ili nesto tako) je nešto sklepano, prepravljeno, zavareno u TTU.

I još se neko pita "Zašto su dovezli taj transporter na raskrsnicu"? Pa valjda što nismo imali ništa bolje, eto zašto!

Moja prva komšinica, inače Srpkinja, je rekla mojoj mami da 15-og napustimo grad. Prijateljski nas je savjetovala da se sklonimo, "nešto se sprema". Svi Srbi su taj vikend "negdje išli". Kasnije su pronađene i pozivnice za proslavu Oslobodjenja Srpske opštine Tuzla. Njena kopija postoji na internetu.

Čim je vojska krenula iz kasarne, građani su na Kozlovcu provalili u vojne magacine jer je otišla i straža u koloni i to je oružje koje je odbranilo grad. Ostavili su ga jer su mislili da se vrate kasnije, inače bi to davno bilo prebačeno.

Vi tvrdite da u koloni nisu bili sve Srbi, da je to bila JNA. Moguće. Ali ja znam da se u toj istoj kasarni vijorila zastava sa 4S, koja se vidjela vidjela iz grada.

Dogovor je bio da izađe ljudstvo sa ličnim naoružanjem, a vidjeli ste da je dva dana kolona gorila i ekplodirala, koliko je toga bilo natovareno na kamione mimo dogovora.

Na toj raskrsnici Tuzlu su branili i Srbi i Hrvati i muslimani. Branili su je građani Tuzle koji i dan-danas žive zajedno u gradu, u kojem je mješoviti brak sasvim normalna stvar. Tuzla je i grad u kojem nije bilo sukoba između ArBiH i HVO, grad koji je imao najveću slobodnu teritoriju, najveći broj naoružanih vojnika u toku rata.

Krenulo je na toj raskrsnici, i svakim danom je VRS bila potiskivana sve dalje i dalje od grada. Zadnjih godinu rata, ta udaljenost je bila minimalno 17-18 kilometara, daleko na Majevici i Ozrenu sa druge strane.

Grad je granatiran cijeli rat, ali nikada nekim žestokim intenzitetom, poput Vukovara, Sarajeva, Olova, Gradačca... S obzirom da su prve linije bile dosta daleko od grada, nije bilo snajperskih, minobacačkih, PAT/PAM aktivnosti, koje u principu i odnose najviše života.

Sve u svemu, Tuzla je tada, kao i sada, bila grad svih ljudi koji u njoj žive.




Poštovani,

kada se se na ovom forumu javi idiot, koji nema blage veze o nekim stvarima, onda njegovu poruku izbrišem bez mnogo nerviranja. Međutim, kada se javi osoba poput tebe, iz čijeg teksta se vidi da si jako pismen i inteligentan, onda ze ozbiljno zabrinem zbog toga što ne možeš da sagledaš neke činjenice koje bi za ljude tvog profila trebale da budu očigledne.

Kao prvo, slažem se sa tobom da su Srbi imali dosta dobrog naoružanja, i mada su u drugoj polovini rata bili pod sankcijama od strane Srbije, nisu imali nekih ozbiljnijih problema u vezi snabdjevanja VRS jer je je iz Splita (preko Kiseljaka) dolazila ogromnu količinu goriva i prehrambenih proizvoda koje smo čak prodavali u Kninsku krajinu, a "Pretis" iz Vogošće je pravio dovoljan broj granata velikog kalibra.

Ono što ti nećeš da shvatiš, zbog tvoje dvonacionalne obojenosti, jeste činjenica da je srpska strana imala hronični nedostatak vojnika, što kod vas nije bio problem jer ste brojčano nadmoćniji. Ipak, trebalo bi da si dovoljno pametan da shvatiš da boj ne bije oružje nego srce vojnika u rovu.

Tčno je da se i kod Srba pričalo, čak i na radiju i televiziji, da ćemo mi zauzeti i Sarajevo i Tuzlu i Zenicu pa čak i Zagreb i Berlin. Međutim, to je samo bila "žvaka za seljaka" tj. obična navlakuša za široke narodne mase da im se podigao borbeni moral. U stvarnosti takvih planova nije bilo, mada bi srpskim generalima bilo jako drago da su imali dovoljno vojnika da zauzmu Tuzlu jer bi to za vas bila bezuslovna kapitulacija.

Normalno je da su neki Tuzlaci željeli da formiraju Srpsku opštinu Tuzla, jer je taj grad (kao što i sam kažeš) bio grad sva tri naroda pa otuda svaki od njih ima pravo da ga svojata.

Koliko si ti malo upućen u vojnu doktrinu govori i činjenica da lupetaš gluposti u vezi Olova. Ovaj gradić nikada nije bio interesantan za Srbe! Borba se vodila za magistralni put Sarajevo-Olovo-Vlasenica, koji igrom slučaja prolazi upravo kroz ovu kasabu. Da je kojim slučajem Olovo zauzeto preko 70.000 stanovnika Srpskog Sarajeva bi imao asfaltni put koji ih povezuje sa ostatkom svijeta i ne bi morali da se voze makadamom preko Hreše, Vučje Luke i Zečije glave da bi izašli na magistralni put Sarajevo - Sokolac. Čak će i jednom Tuzlaku imena ovih vukojebina biti dovoljno deskriptivne da shvati da se na tom području nalaze neviđene gudure. Pored toga, na tom potezu je od muslimanskih snajpera, PAM-ova i granata poginulo više srpskih civila nego što je nastradalo muslimana u Sarajevu zbog granatiranja grada.

Srbi su svoje ratne ciljeve ostvarili još krajem 1993. godine kada su vladali sa 71% teritorije Bosne i Hercegovine, tj. držali su gotovo sve prostore na kojima su oni bili većinsko stanovništvo. Zbog toga je glupo govoriti o nekakvoj zoni od 17 kilometara oko Tuzle! Za vas je velika sramota da je 37% stanovništva uspjelo da vas gotovo potpuno vojnički porazi i da je kojim slučajem uspjela operacija "Krivaja" koja je imala za cilj da napravi koridor između tuzlanskog i zeničkog bazena, vaša vojska bi kapitulirala a vi biste u istoriju ušli sa atributom najnesposobnije vojske svih vremena.

Smješna je i tvoja neupućenost u srpske simbole. Krst sa četiri ocila koji liče na četiri ćirilična slova "S" se vezuje za antičku srpsku boginju Sorbonu, koja je bila zaštitnica života i plodnosti u opštem smislu tj. svega živog u prirodi: rastinja, životinja. Narod je nju nazivao majkom, babicom i dadiljom. Inače ovaj simbol se nalazi na njenoj suknji na više fresaka na kojima je ona prikazana. Zbog toga me čudi kako možeš da imaš nešto protiv tog znaka koji je simbol svih Srba, a ne buniš se na činjenicu da je polumjesec i zvijezda simbol svih muslimana širom Svijeta, mada ove bosanske i ne smatram pravim muslimanima jer su uglavnom nastali od Srba.

Takođe ne razumjem tvoju logiku kako razlikuješ Srbina koji je pripadnik JNA i Srbina koji je nešto drugo? Ti si ono čiji amblem nosiš, a Srbi u nekoj tuzlanskoj kasarni su imali ambleme JNA, vojske kojoj si možda i ti položio zakletvu.

Malo je glupo što pokušavaš da nas lažeš da su Tuzlu branili i Srbi. Vjerujem ti da je tu bilo nekih pojedinačnih slučajeva, pogotovu onih iz mješanih brakova, ali bih te ipak zamolio da mi istine radi imenuješ bar tri Srba koje ti lično znaš a koji su se borili na strani Armije BiH. Ja lično mislim da su svi pravi Srbi iz Tuzle bili na Majevici!

I na kraju bih ti predložio da bar jedan dan u životu budeš Srbin, tj. da pokušaš da razumješ poput druge strane. Ja to radim svaki dan! Možda bi ti ova vježbica pomogla da se oslobodiš te tvoje čaure koju si stekao u ratu. Možda ćeš najzad shvatiti da i Srbi imaju pravo na Bosnu, isto toliko (ako ne i više) koliko i muslimani.

P.S. Jedan posjetilac je u vezi tvog komentara ostavio sledeći poruku: "Ovaj idiot ne zna šta priča! Siguran sam da ni u jednoj kasarni u BiH na jarbolu nije bila postavljena srpska zastava. JNA je strogo poštovala ustav Jugoslavije i takva greška se u to vrijeme nisu mogla dogoditi ni u Beogradu a kamo li u BiH. Gade mi se ovakvi poltroni!
dijaspora - 77758 - 02.10.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (24)

Bila jednom jedna zemlja!


Vjerujem da bi veliki broj vas znao da je stranica "Najnoviji" najčitaniji i najpopularniji dio ovog foruma. Napravio sam je radi vašeg lakšeg snalaženja, jer oni koji su pročitali svaki tekst na ovom portalu ne moraju da gube vrijeme uzaludno klikajući na svaku stranicu. Naravno, ovo se pokazalo jako štetno za mene jer je popularnost portala u direktnoj funkciji od ukupnog broja otvorenih stranica, bez obzira da li je ona otvorena namjerno ili greškom. Ipak, meni to nije toliko važno jer ja nisam u ovom "biznisu" da bih se obogatio. Moj biznis se zove - istina.


Vjerujem da niko od vas ne bi pogodio koja je trenutno druga po popularnosti stranica na ovom forumu! Ovo zbog toga što je tačan odgovor "Australija" ili "Kanada", u zavisnosti od dana. Rijetko ko od vas zna da se svakodnevno na ove dvije stranice upiše minimalno desetak posjetilaca koji očajnički traže odgovore na razno-razna pitanja vezana za iseljenje sa prostora bivše Jugoslavije. Interesantno je i to da na nju dolaze podjednako Hrvati i muslimani koliko i Srba, a javljaju se i Makedonci. Danas se javila i jedna Albanka, koja me je na čistom srpskom jeziku pitala da li postoji kanadska ambasada u Tirani.

Sve u svemu, unutar ovog foruma bijem bitku sa još jednim forumom, dok ste vi pošteđeni svih tih glupih pitanja koja razno-razni šupljoglavi mladići i djevojake izmišljaju. Većinu takvih upita i ne objavljujem. Međutim, ima tu i na stotine visoko-obrazovanih i stručnih kadrova, koji će bez ikakvog problema dobiti vizu i otići iz zemlje u kojoj ne mogu da obezbjede ni golu egzistenciju. A jadna je ta zemlja iz koje kompletna mladost želi da pobjegne! Vjerujte mi, štete koje se balkanskim državicama nanose iseljavanjem stanovništva veće su nego u vrijeme kada smo ratovali i ginuli da bi iste stvorili!

Pa ljudi šta se ovo dešava? Dokle ćemo propadati? Kada ćemo prestati da krivimo Srbe što nisu htjeli ništa da mijenjaju i Hrvate i muslimane što su htjeli da na štetu Srba stvore svoju vlastitu državu? Koliko još trebamo da ispaštamo da bismo shvatili da je raspad Jugoslavije bio jedna ogromna i nepopravljiva greška? Da li ćemo se ikada jednoglasno složiti da je samo Zapad profitirao na našoj nesreći? Da li ćemo ikada shvatiti da smo sada svi veliki gubitnici zbog nečijih pogrešnih odluka i političkih zabluda?

Sem Zapada, na raspadu Jugoslavije sam profitirao i ja! Ovo tvrdim zbog toga što gore pomenute stranice ("Kanada" i "Australija") imaju bar po 500 posjeta dnevno, pa mi na reklamama zarade par dolara. Uz sve ovo, dobro se drži i stranica "Amerika", a svakim danom se popravljaju i stranice "Kompjuteri", "Softver" i "Hardver" jer je među omladinom sve više onih koji nemaju pojima o kompjuterima.

Naš narod kaže da je novac proklet! Ovu gorku istinu sada znam i ja jer nakon svake pročitane poruke u kojoj je neko opisao svoju tužnu sudbinu, duboko uzdahnem i u sebi pomislim:

"Bila jednom jedna zemlja!"

P. S. Oni koji bi i đavolu prodali dušu, vjerovatno su čitajući ovaj moj članak pomislili da je dobro da pare kaplju. Ja ipak nisam takav, valjda i zbog toga što sam jako skroman pa mi je i ovo što sam do sada poštenim radom zaradio dovoljno za čitav život. I dok ovo pišem razmišljam o tome koliko će dugo moje srce izdržati da upija tuđe nevolje. Odgovor na ovo pitanje nemam, pošto njega zna samo onaj iznad nas!
rat_vlasenica - 77756 - 02.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

Zvornička jedinica na Sarajevskom ratištu


Jovane,

Ne mogu da se sjetim da je u junu '93. godine na Sarajevskom ratištu bila neka jedinica iz Vlasenice, pa tako ne mogu da potvrdim da su bili na Žuči.

Kod nas su na ispomoć dolazile neke jedinice iz Krajine, jer su neki od radnika "Pretisa" morali biti oslobođeni vojne obaveze kako bi pomogli proizvodnju granata većeg kalibra.

Ovo se dešavalo nakon "Operacije prsten" i o tim jedinicama sam već ranije pisao. Sjećam se da je dolazila i jedinica iz Zvornika, koja je držala liniju na Vanjskom prstenu. To je bilo u proljeće '94. godine kada je Josipović zajedno sa Jurišni bataljonom iz Bileće, a pod komandom potpukovnika Anđića, po dubini očistio teritoriju u pojasu oko puta Semizovac-Srednje. Tada smo stigli do same Čemernice, odakle se Breza vidjela kao na dlanu, a desno do iznad Korita, prema Polomu, tako da su tada repetitor i Lipa bili duboko iza naših leđa a put Semizovac -Srednje nije bio više ugrožen od strane muslimana.

Nakon što se Anđić povukao zbog problema koji su nastali na Hecegovačkom ratištu, mi smo se utvrdili na dostignutim položajima. Zvorničani su došli u pomoć i dobili jedan dio linije od Semizovačkog bataljona i to su držali kao svoju zonu odgovornosti. U to vrijeme je na tom ratištu bio i Mauzer sa svojom jedinicom, pa smo ga iskoristili da nam pomogne u vraćanju Špicaste Stijene.

Nakon napada muslimana na liniju koju je u to vrijeme držala ta jedinice iz Zvornika, oni su se povukli a mrtve i ranjene ostavili po rovovima i šumi. Nakon toga su tim područjem odjekivali stravični urlici ranjenika. Evo, i dan-danas se ježim kada se prisjetim tih scena!!!

Nakon što su Zvorničani napustili liniju i dočepali se sigurne teritorije, tražili su autobuse da ih voze nazad za Zvornik. Nije im udovoljeno pa su samoinicijativno, pješke otišli u pravcu Sokoca.

Zvorničani se više nikada nisu vratili na liniju odbrane Vanjskog prstena Srpskog Sarajeva. Vanjski prsten su preuzele jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa i međusobno podijelili zone odgovornosti po brigadama.

Ova jedinica je na mene ostavila jako loš utisak. Nakon njihovog povlačenja, molio sam ih da me neko odvede da ja sa mojom jedinicom odem i izvučem njihove ranjenike. Međutim, niko od njih nije htio da pristane na to.

Jedan od boraca iz te jedinice je noseći papovku govorio da je to njegov ratni trofej koji je tog dana zarobio u borbi sa muslimanima. Kada sam ga upitao gdje je njevovo oružje, on mi je rekao da je imao M84, koji mu je ostao u rovu. Čudna razmjena trofeja, mitraljez M84 za PAP72!
arcibald_rajs - 77744 - 02.10.2012 : Jovan Vlasenica - best (1)

Rajsove opomene Srbima


Piše Vladimir Matevski: 07. avgust 2010.

U nedelju je godišnjica smrti švajcarskog kriminologa i solunskog borca. Povlačio se i preko Albanije. U Ženevi odškolovao više od 300 srpske siročadi

  • "NAROD vam je rodoljubiv. Ne znam ni za jedan narod u kojem legendarni nacionalni junaci toliko žive u narodnoj duši kao kod vas. Narod vam je demokratičan, i to zaista demokratičan, a ne na način političara. Među vašim ljudima čovek se ceni onoliko koliko je čovek, a ne po onome što su od njega učinili odelo i titule. Narod vam je ponosan, ali ne i ohol. Najzad, vi ste bistar narod, jedan od najbistrijih koje sam za života video. "

    Ovako je o Srbima govorio kriminolog Rudolf Arčibald Rajs, rođeni Nemac, koji je privrženost i ljubav prema Srbima dokazao na najteži mogući način. Rođen je 8. jula 1875, a umro 8. avgusta 1929. godine. Položaj docenta i bogatog naslednika na Univerzitetu u Lozani menjao je za mesto dobrovoljca Moravske dovizije koja se povlačila preko Albanije i, kasnije, probijala Solunski front.

  • "Da biste očuvali patriotizam, kultu svojih nacionalnih junaka dodali ste još jedno, skoro isto toliko delotvorno sredstvo. Pretvorili ste svoju religiju u narodnu crkvu, bolje reći, u narodnu tradiciju. Međutim, vi niste religiozni. Niste mogli da prihvatite Boga kakav je u Bibliji, pretvorili ste ga u večnog i svemoćnog glavara svog naroda. Ako bih mogao da u ovoj oblasti upotrebim trivijalan izraz, rado bih rekao da vaš bog nosi oklop i bradu Kraljevića Marka, šajkaču vašeg ratnika sa Cera i Jadra, Kajmakčalana i Dobrog Polja. Popovi vam nisu bili niti jesu crkveni ljudi, već vatreni rodoljubi sa svim vrlinama i manama vašeg naroda. "

    Posle užasa Prvog svetskog rata, Rajs je u Ženevu odveo i odškolovao 300 srpske siročadi. U Prnjavoru je sazidao spomen-kosturnicu. Tek nedavno, tamo je postavljena njegova bista.

    Kao pravi prijatelj, Rajs se nije libio ni da progovori o srpskim manama.

  • "Kada stignu do ministarskog položaja, vaši političari postaju toliko oholi da je to skoro smešno. Funkcioneri su vam, po pravilu, najgoreg kvaliteta. Oni stvaraju zanimanje od iskorišćavanja vaše sklonosti za stranačku politiku, pa sada imate profesionalne političare koji na tome zarađuju za život. Ma, šta govorim - oni zgrću bogatstvo. "

    Poštovaoci njegovog dela okupiće se u nedelju ispred skromnog spomenika u Košutnjaku, na dan njegove smrti.

    Testamentom je zaveštao da mu srce počiva na Kajmakčalanu, da bude sa svojim drugovima, borcima, zbog kojih nas je i zavoleo. Kasnije su, 1941, njegovu urnu uništili Bugari ne zaboravljajući kako je dokumentovano opisao njihove ratne zločine - priča istoričar dr Dragomir Paunović. - Rajs je bio imućan i vrlo ugledan stručnjak. Značajna karijera je bila pred njim. Po obrazovanju je bio hemičar, po profesiji kriminolog. Sve je to ostavio, žrtvovao mogućnost sjajnog posla i udobnog mondenskog života zbog nas Srba. Zavoleo je Srbiju i našu oslobodilačku borbu sa daleko nadmoćnijim neprijateljem.

    Rajs je prvi upoznao svet sa zločinima koje je napravila austrougarska vojska u Mačvi i Podrinju prema srpskim civilima. Zgrožen razmerama zločina, ali i herojstvom srpskog vojnika, Rajs se proglasio za srpskog dobrovoljca, postajući time, kako je sam napisao, "švajcarski dobrovoljac srpske vojske, drug veličanstvenih ratnika Šumadije, Dunava, Morave, Timoka i Vardara".

    Istražujući zločine austro-ugarskih trupa, Rajs je odlazio na stratišta, pregledao ranjenike, posećivao bombardovana naselja, ne odstupajući ni za tren od svoje zakletve da služi istini i pravdi. Kao ratni reporter objavljivao je članke u tiražnim evropskim časopisima o stradanju srpskog naroda. Takvo angažovanje na strani srpske istine dovelo ga je u središte napada i pretnji u zemljama Centralnih sila, pa čak i u neutralnoj Švajcarskoj - priča dr Paunović.

    Rajs se sa srpskom vojskom povlačio i preko Albanije, ali o tome u izveštajima nije ostavio ni traga, sa namerom da o tome napiše knjigu. Nastavljajući posao i na Solunskom frontu, neumorno je obilazio srpske trupe, odlazio na najopasnija mesta i slao izveštaje.

    Završetak rata nije za Rajsa značio i kraj misije u Srbiji. Bio je svedok i učesnik izgradnje novog života u poharanoj Srbiji. Angažovao se u Ministarstvu inostranih poslova, Odseku za dokumentaciju ratnih zločina, i Ministarstvu unutrašnjih dela, gde je osnovao dvogodišnju policijsku školu. Tada su, počela, prva razočaranja.

    Njegov entuzijazam nije mogao da se uklopi u birokratsku administraciju. Postao je veštak za falsifikovane novčanice u Narodnoj banci u Beogradu. Kritikovao je ponašanje političara prema bivšim borcima i ratnim invalidima - objašnjava sagovornik "Novosti".

    Posle gotovo decenije i po u Srbiji, sastavlja politički testament pod naslovom "Čujte, Srbi!" Ovaj svojevrsni apel razočaranog Rajsa, napisan 1. juna 1928. godine, na sopstveni zahtev mogao je da bude objavljen tek posle njegove smrti. Rajsova knjiga je dugo skrivana od javnosti, sve do pre nekoliko godina. Do tančina je razotkrio svu nemoralnost tadašnjih srpskih političara i inteligencije.
  • bosna_komentari - 77736 - 02.10.2012 : Jovan - best (0)

    Kapital


    U toku rata, od 1992. do 1995. godine, posebno opasno je bilo na selu jer je silovanje bilo specijalitet 2. tuzlanskog korpusa i naročito isturenih divizija. (poput 28. naserove legije smrti)

    Demagogija će uvijek biti na sceni kao glavni instrument ovog sistema, a eventualna revolucija u formi vaskrslog Voje Šešelja djeluje kao teška utopija.

    Nametnut nam je sistem koji je sjajno prihvaćen kod bosanskih muslimana, a Bogami i ovi naši ne nedostaju sve u ritmu djela Kapital:
    "Marks započeo a Engels dovršio"

  • "SDS započeo a SNSD dovršio".

    Ovaj sistem traje evo već 20 godina, a Bake i Aljo i srpski haveri Rašo i Momo ga u praksi ostvariše još u ratnom periodu, kada je svako nosio oružje.

    Mislim da je velika nepravda što od stranih tutora patiše samo srpske vođe dok se Aljo, Bakir, Sefer i ostali sve ove godine šepure po javnim funkcijama u odijelima sa kravatom.

    Znao je Aljo da zavrne uši Seferu već 1993. godine, ili Mladićevoj smjeni 1995. godine Rašinim ukazom.

    Ovaj sistem je srodan onom koji je bio prije komunizma, a trajao je u periodu 1918 - 1945.

    Preporuka od mene: pročitajte knjižicu od stotinjak stranica naturalizovanog Srbina porijeklom iz Švajcarske, Arčibalda Rajsa "Čujte Srbi".
  • rat_vlasenica - 77735 - 02.10.2012 : Jovan - best (0)

    Ispravka krivog navoda


    Jurišni odred iz Vlasenice definitivno nikada nije bio na Žuči, ali je tačno da su Vlaseničani u junu 1993. godine bili na Žuči. Riječ je o Interventnom vodu 2. bataljona Vlaseničke brigade koji je držao linije prema Kladnju od početka rata.

    Osim pripadnika Interventnog voda ovu grupu su još sačinjavali i pojedini dobrovoljci iz Brigade, a koliko se sjećam grupu je vodio komandant 2. bataljona. Tom prilikom je došlo je do ranjavanja komandira Interventnog voda, pa je nastalo rasulo u vlaseničkoj grupi, tražili su napuštanje ratišta.

    Eto toliko o ovome. Ova ekipa je neslavno okončala epizodu na vrelom Sarajevskom ratištu.
    prepiska - 77726 - 02.10.2012 : Mila Tomic Tamo daleko - best (1)

    RE: Kako do posla?


    Draga devojko koja tražiš posao,

    Ja lično mislim da ako možeš da živis od kopanja i sađenja bašta da to ne trebas da menjaš iako imas fakultet. Ko radi ne boji se gladi. Bez obzira na školu ili fakultet zemlja nije nikad nikoga ostavila gladnog. Ona te nikada neće naterati da pocrveniš. Nikada te neće izneveriti ako ti ne izneveris nju. Nikad se nemoj nikome spustiti niti poniziti zbog posla. Blago tebi kad imas zemlju. Ja nemam, umesto toga imam posao ali šta mi to vredi - radim od jutra do sutra za 200 e i kad s kome navrne ili dođe gazda neraspoložen vrišti na radnike. Ne računaj na pomoć države sve dok bagra i tajkuni ne odu sa vlasti. Možda će tvoje pismo neko i da pročita ali mislim da će reći samo sa sobom: "Nisi jedina i kliknuti na dalje!"

    Ja ti držim palčeve da uspeš u tome da nađeš posao, ali ipak nemoj da zaboraviš zemlju.

    Veliki pozdrav za sve na stranici!
    izbori - 77724 - 02.10.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

    Kako do posla?


    Ovo pismo je napisala kćerka palog borca u nadi da će ga novine objaviti, i da će njena razmišljanja stići na adresu ljudi koji bi mogli da promijene stanje u kojem se nalazimo, ili da bar nagna druge da i oni razmišljaju kao ona.


    Hladan avgustovski dan, temperatura 17 srepeni. Na mom čelu graške znoja od napornog rada, a u duši hladno. Sjedoh da se odmorim pored punih vreća koje sam pripremila za utovar. Dao bog rodilo sve kao nikada do sada. Dok sam studirala majka bi često govorila:

    "Da mi je dočekati da uberem plodove tvoga rada!".

    Završila sam fakultet, a majka dočekala plodove moga rada, nosim joj krompir, luk, mrkvu, prokule, brokule i mnogo toga. Rodilo sve, valjda zato što sam ga ja sijala i kopala. Razmišljam kako je zdrava i plodna ova naša zemlja. Jasno mi je što su mnogi za nju život dali, em je plodna, em naša, druge nemamo. Pitam se zašto je mi živi tako lako krčmimo? Kažu mora se tako ako hoćemo u Evropu. U kakvu mi to Evropu žurimo, Evropa koja uzgaja lude krave, drogu, razne viruse, tamo gdje djeca od jedanaest godina ubijaju, pale, pljačkaju. Hoćemo tamo gdje ništa zdravo nije. Uvozimo zaraženo meso, sjeme, sve bolesno a naše zdravo propada. Zašto?

    Iz razmišljanja me prenu komšija svršeni student Prava, takođe izgubio oca u ratu. Zaposlen u privatnoj firmi kao fizički radnik.

    "Hajde da ti pomognem, moram na posao, gazda zove".

    Komšija ubaci vreće i ode, a ja ostah sa svojim mislima. Bože, kakva je ovo pravda i država, gdje djeca poginulih boraca rade kao nepismeni a djeca živih često dezertera sa kupljenim diplomama i bez njih pokupovala i radna mjesta. Valjda zato tako i napredujemo. Moja majka nije imala para da me upiše na lokalni fakultet gdje se sigurno diplomira i nađe posao. Završih fakultet po nesreći državni. Po programu Vlade odradih pripravnički u Vladinom preduzeću. Ne mogoh ostati tu da radim, ostade dijete sa oba zaposlena roditelja (podoban). Položio tata pare, kaže bivši kolega i ne krije.

    Na lokalnom nivou nema konkursa, primaju se po rodbinskoj i drugim linijama. Konkurisala sam i u Zajedničke organe u Sarajevu, svugdje već unaprijed sređeno. Konkurs se otvara namjenski prema licu koje već odavno radi po ugovoru. Prestala sam i da konkurišem vidim da ovako ne ide, bez veze. Zadnji konkurs na koji sam se prijavila u Lukavicu primljena su lica iz Banja Luke, rekoše Čađova štela, nemaš šanse.

    Da bi ostvarili svoja osnovna prava, organizovasmo Odbor djece potomaka poginulih boraca pri Republičkoj organizaciji porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS. Osnovasmo i mi na na našoj opštini Odbor i krenusmo da tražimo svoja prava. Upriličismo sastanak sa ministrima. Ne mogu da vjeruju da je stanje onakvo kakvo im prikazasmo. Obećaše zakonskom regulativom pomoći ovoj kategoriji. Došli smo do saznanja da je 700 djece do 30 godina ove kategorije nezaposleno. To nije mnogo za jedan grad a ne za Republiku Srpsku, koja bi trebala sve da ih zaposli po radnoj i stručnoj sposobnosti.

    Nisam se obraćala još Predsjedniku i Premijeru. Ne znam kako do njih doći i upoznati ih sa problemom. Imam utisak da im saradnici ne prenose pravo stanje. S obzirom da vi novinari, uspijete doći do svih, mogli bi doprinijeti da naša istina stigne do njih, možda nam i pomognu.

    Ako se nađe neko ko bi da mi pomogne, lako će me naći, na Birou rada u Sokocu, prepoznaće me po dužini čekanja.

    S poštovanjem,
    Nezaposlena u struci
    izreke - 77720 - 02.10.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Šojićeve velike misli


    Nekada se u politiku ulazilo nakon dugog školovanja ili robijanja, sad može i direktno sa Buvljaka.

    Iz serije "Bela lađa", 80. epizoda 9:01 minuta
    rat_pale - 77714 - 01.10.2012 : Sarajlija Grand forks - best (0)

    Upad muslimana na Trebević


    Pozdrav svima!

    Željko, da se i ja tebi zahvalim što pratiš sve naše članke, a samim time i istorija prošlog rata postaje sve jasnija. Eto to je moje sjećanje na te prošle nesrećne ratne dane. U svakom slučaju, kao što bi se ono reklo "timski rad".

    Eto, meni su se lično povratile neke slike pred oči i jeste tačno da je Milorad Kovačević poginuo kad se jedna grupa vraćala prema Trnovu tj. na područje odakle su došli. Hvala!

    Da baš tako, bilo ih je svuda. Ipak, naša je velika sreća da smo ih onemogućili u njihovoj namjeri. Teško je i zamisliti kako bi se sve preokrenulo da su u tome uspjeli, vjerujem da bi Trebević pao. A i sami Bog dragi je bio na našoj strani, pa su se dušmani smrzavali u jer su htjeli satiru srpski narod.
    rat_pale - 77710 - 01.10.2012 : Sarajlija Grand forks - best (5)

    Upad muslimana na Trebević preko Jahorine


    Na području između Jahorine i Međuplanine, tačnije sve do Crnog vrha je bila je prazna teritorija. Taj prostor je bio nepokriven sve do u jeseni 1992. godine, kada je formiran Jahorinski bataljon. Radari su bili obezbjeđeni sa stražama, a sav ostali prostor je bio prazan.

    Sa obronaka Jahorine se pružao fantastičan pogled na trnovsku Crnu Rijeku, Šišiće i ostala okolna sela. Vidio se čak i Rogoj. Iako je ovo bila veoma važna teritorija bila je nepokrivena sve do jeseni 1992. godine. Muslimana nije bilo na tom području.

    U zimu muslimani provališe u Međuplaninu. Tada nam poginuše i dva borca, Milorad Kovačević sa Korana i još jedan čijeg se imena ne sjećam. Milorada Kovačevića sam dobro poznavao jer je prije rata taksirao sa kombijem na relaciji Pale-Vijećnica.

    Milorad je poginuo 21. decembra 1992. godine. Lično sam učestvovao u akciji vraćanja položaja. Muslimani su prošli između 6. i 7. bajte. Kako je bila jaka zima, naši borci su naložili vatru u bubnjarama, i zaspali ko da se ništa ne dešava, a oni su udarili gdje smo se mi najmanje nadali.

    Na Međuplanini su upravo zbog jake zime i velikih vremenski nepogoda bili postavljeni veliki šatori. Unutra su bili kreveti i bubnjare. Šatori su bili iza položaja na nekih 300 do 500 metara. Borci su trebli da se smjenjuju svaka dva sata: jedni su bili u pripravnosti, drugi na straži a treći su spavali. Da nesreća bude veća u tom trenutku su svi spavali i samo su dvojica bila na straži. U trenutku kad su se muslimani pojavili, oni su pobjegli glavom bez obzira. Uletjeli su u šator i uspaničili ostale rekavši da muslimana ima 300 i da su već prošli liniju. Nastala je opsta panika i bijeg. Na našu sreću, bilo je i pribranih boraca pa se rasporedili na potezu oko četvrte bajte i zaustavili njihovo dejstvovanje po liniji. Upravo kod te četvrte bajte su ubili dvojicu muslimana. Jedan od njih je bio Arapin, mudžahedin.

    Naš odred sa Korana je u to vrijeme bio kući. Javili su nam ranom zorom da se spremimo u akciju vraćanja položaja. Međuti muslimani i nisu imali u planu da zauzmu tu liniju. Plan je bio da tuda prođu i da dođu do tornja na Trebeviću, a zatim da pošalju muslimanima u Sarajevu signal da su uspjeli kako bi ovi krenuli iz grada na Trebević. Ovaj podatak je sto posto tačan jer smo ih pohvatali žive, negdje oko njih pedeset. Kasnije su razmjenjeni.

    Nihov glavni problem je bio što su ostavljali jasne tragove u snijegu, koje smo mogli veoma lakoo da pratimo. Najveći broj hapšenja se desio u rejonu sela Kasidole, negdje baš na pola puta od Međuplanine do Trebevića.

    Vrlo je interesantno da su se mnogi muslimani izmješali sa našima. Jedan je čak došao do Trebevića i ušao u autobus koji je vozio smjenu boraca za Pale. Par njih je zarobjeno i na Palama. Pošto su bili promrzli odmah su se predali. Milorad Kovačević je poginuo jer su se muslimani izmješali sa našim borcima, upravo na Međuplanini. Za sve to je bila kriva naša nesmotrenost i neozbiljnost!

    Što se mina tiče, one su obično postavljane u planinskim usjecima i rupčagama gdje se teren baš i nije mogao pokriti sa ljudstvom. Tu na tim prostorima je bilo da se primjete muslimani ili da su bili blizu.

    Jednom smo sišli do njihovog sela Delijaši i samo je jedna naša grupa vidjela živo stvorenje - nekakvu nanu koja je došla po vodu. Drugim riječima tamo nije bilo nigdje nikoga, pa sumnjam da je ona dodatna mina mogla biti postavljena od muslimana.

    Traba se prisjetiti da je pokojni Švabo još jednom, pre njegove pogibije, sa svojim borcima naletio na mine koje je upravo oni postavljali. Srećom, ovaj put su bili u vozilu tako da niko nije nastradao. I taj put se utvrdilo da je neko postavio dodatnu minu.

    Ipak, ne odbacujem mogućnost da su i muslimani imali svoje diverzante koji su nas baš pomno promatrali. Nikad ne reci nikad!

    Sarajlija,

    kao prvo da ti čestitam na još jednom izvanrednom članku koji sam sa zadovoljstvom pročitao. Ništa od ovoga nisam znao sem za onog muslimana što je sa našim vojnicima sjeo u autobus i krenuo za Pale.

    U mojoj evidenciji sam našao da je Milorad Kovačević poginuo 21. decembra 1992. godine. Međutim, našao sam još nekoliko boraca koji su poginuli u predjelu Međuplanine, tačnije Orčevih voda. To su:

  • Dubovina (Obren) Željko rođen 06.07.1966. godine a poginuo 19.12.1992. godine u Orčevim vodama. Njegovu fotografiju možeš vidjeti i u Virtualnom groblju.
  • Kovačević (Rade) Nenad rođen 23.12.1972. godine a poginuo 20.12.1992. godine u Orčevim njivama
  • Jokić (Manojle) Goran rođen 14.02.1970. godine a poginuo 20.12.1992. godine u Orčevim vodama

    Po svemu ovome meni izgleda da su muslimani prošli našu liniju negdje oko 19. decembra 1992. godine, a da je Milorad Kovačević poginuo tek treći dan kada su se neki od njih pokušali vratiti istim putem za Trnovo.
  • rat_vlasenica - 77709 - 01.10.2012 : - best (4)

    Jurišni bataljon Vlaseničke brigade


    Milići su u ovom ratu ostali najpoznatiji po velikom oberknezu koji nasta gospodinu magistru i svirepom otimanju sela Vlasenici tokom 1992 kada su uzeli oko 60% prijeratne opštine Vlasenica u procesu formiranja opštine Milići. Ne trebam ni pominjati da je gospodin magistar lično crtao granicu.

    To samo govori kako je ranjiva tada bila Vlasenica s očito nekompetentnim vođama (nesposobnost dokazuju i u prvim godinama poslije rata 1996-1998 kada uspijevaju otjerati (veći dio) neviđeni poklon u vidu hiljada unesrećenih ljudi pretežno iz opštine Ilijaš.

    Za razliku od Milića koji su bili naslonjeni isključivo na Srebreničku subregiju, Vlasenica je na drugoj strani imala i Kladanjsko ratište a u dodiru sa Šekovićima i Živiničko ratište.

    Po evidenciji u opštini Vlasenica ima oko 1200 boraca prve kategorije. Pored toga, poginulih ima oko 150, ali i dosta pratećeg osoblja u komandi Drinskog korpusa.

    Mislim da je realno reći da je Vlasenička brigada imala maksimalno 1500 boraca.

    Koliko nam je samo pripadnika Jurišnog odreda poginulo na vraćanju linija tipa Podravanje na vašem Milićkom ratištu! Primjera radi, 6. aprila 1993. godine nam je u sudaru s Tursunovom legijom iz Sućeske brigade poginuo Miki Vržina, gradski dečak koji je imao samo 22 godine.

    Siguran sam da je u jednom momentu odred imao oko 200 boraca.

    Pošto smo bili svjesni svojih mana i tragične malobrojnosti, nikada se nismo previše busali. Nismo imali ni luksuz da srljamo u pogibije po drugim ratištima, pa ukoliko je Jurišni odred iskazao kukavičluk na Žuči 1993. godine nemojte im to uzimati za zlo. Oni su do tada imali isuviše poginulih na Miličko-srebreničkom ratištu, kao i Zvorničko-tuzlanskom, posebno na kotama Memići i Vis u rejonu Kalesije.

    Naravno, najveći gubici Jurišnog odreda su bili na matičnom Vlaseničko-ceranskom ratištu. Tamo su bili tokom februarsko-martovske ofanzive 1993. godine kada je Jurišni odred bio nosilac ofanzive na Srebreničku subregiju koja je do tada imala respektabilan broj kvadratnih kilometara.

    Glavno dejstvo na subregiju je bilo iz pravca Vlasenice na veliko utvrđenje u vidu niza velikih sela zvanih Cerska. Sa zvorničke strane nisu ni pomišljali da udare na krajnju tačku ofanzive - džinovsko selo Konjević Polje. Ovo džinovsko se odnosi na broj stanovnika sela koje se nalazilo na tromeđi opština Zvornik, Vlasenica i Bratunac, a pripadalo je opštini Bratunac. Ovo selo je imalo i najelitniji odred u subregiji a okosnicu je činilo blizu 500 dobro naoružanih vojnika koji su 1991. godine u Hrvatskoj prošli višemjesečnu vojnu obuku, a koje je na početku rata doveo kontroverzni Nurif Rizvanović, a koji 5. novembra 1992. godine javno ponižavan i hapšen jer ga je Naser Orić optužio da je srpski špijun!

    Nakon toga, veliki broj Nurifovih vojnika se pridružuje Naserovoj legiji zla. Oni doživljavaju veliki uspjeh već sledećeg jura, tj. 6. novembra 1992. godine kad u širem rejonu Kamenice na lokalitetu Glođansko brdo uspjevaju da unište ojačanu četu Zvorničke brigade koja je brojala 126 boraca. Veći dio boraca uspijevaju zarobiti žive, a potom je uslijedilo višesatno mučenje koje ima epski karakter i bez premca je među zločinima koji su počinjeni u Bosni od 1992. do 1995. godine.

    Ukoliko neko uspije da dobije ispovijest od nekog direktnog učesnika u ovom zločinačkom piru, iz 4 legije 28 divizije, taj će sigurno dobiti Oskara.

    Prema šturim informacijama koje imamo o tom događaju prednjačila je Kamenička legija uz dosljednu asistenciju Legija iz Cerske, Konjević Polja i Naserovih pulena iz Potočara.
    velimir - 77708 - 01.10.2012 : Luna Janković Bijeljina - best (2)

    Saučešće porodici Adžić


    Iskreno saučešće porodici Adžić!

    Danas sam prisustvovao sahrani Velemira i ispraćen je dostojanstveno, onako kako je i živio. Upoznao sam ga prije možda godinu ili dvije i odmah me oduševio njegov način razmišljanja i njegov patriotizam. U pitanju je bila jedna humanitarna akcija.

    Sa Nevenom, njegovim sinom sam zajedno vježbao karate i hoću da im kažem da neće samo on čuvati uspomenu na njegovog oca. Velimir je ostavio mnogo dobrih djela iza sebe, tako da će ga mnogi po tome pamtiti. Knjige koje je pisao, kao i tekstovi na ovim stranicama, su ga odveli u vječnost.

    Neka mu je slava i hvala!
    oglasi - 77707 - 01.10.2012 : Dragan Kljajić - best (1)

    Smještaj u Sokocu


    Imajući potrebu da često putujem preko Romanije, a zadržavajući se na Sokocu ili u Han Pijesku, tražio sam smještaj ( noćenje, ali to niko na sajtovime ne nudi.

    Nije mi jasno da pišete i obavještavate o svemu, pa i o tračevima, a nema podataka o noćenju, hrani u pojedinim hotelima i cijeni istog.

    Preporučujem da to neko objavi, ako to već ne čini Turistička zajednica Opštine Sokolac. Napominjem da sam već spavao u onom predivnom hotelu na putu ka Rogatici i sada to namjeravam učiniti. Oprostite na oduzimanju vremena i hvala.
    mico_vlahovic - 77704 - 01.10.2012 : Pedja55 Rogatica - best (11)

    Jurišni bataljon 3. spbr


    Želio bih da vam ispričam nekoliko priča o srpskim junacima iz Vogošće, mojoj braći i saborcima. Ovo je jedna od njih!

    Goražde, kraj marta 1994. godine. Nakon što sam putem radio-veze dobio poruku "Peđa javi se za Vrbasa", znao sam da sam hitno potreban šefu jer je poziv uputio više puta.

    Nakon pola sata smo sjedili zajedno, dok me je on upoznavao sa mojim zadatkom. Trebalo je da krenem sa svojom posadom u pravcu Goražda. U toku je bila deblokada, a naši momci iz "Jurišnog" su zapeli na dvije kote "Zlatna glava" i "Sitno kamenje". Iz Hadžića šalju vučni voz i mi u toku noći krećemo iz Srednjeg. U Rogaticu stižemo 1. aprila, nije šala!

    Nakon što smo izvršili dopunu krećemo u pravcu Gornjih Mesića. Teren nepoznat a put makadamski, kao stvoren za protiv-tenkovske mine! Stižemo u rano jutro. Kiša pada izmješana sa susnježnicom. Vrijeme užasno!

    Mićo Vlahović i moji Jurišnuci su već pod muslimanskim rovovima. Sve je bilo spremno za još jedan proboj njihovih linija. Dobijam naredjenje za otvaranje vatre i nastaje pakao! Naše haubice i minobacači iz rejona Lađevina dejstvuju po dubini, a moj zadatak je bio da direktno gađam rovove. Nakon što ispalih desetak granata, začuh poznati zvuk maljutke koja je dolazila iz pravca Dolovskog groblja. Srećom nisu me pogodili. Čuo sam se sa Zvjerkom i on je sa svojom haubicom 122 mm riješio moj problem.

    Sada sam znao šta slijedi: Naši će se privući što je bliže moguće, a ja ću imati zadatak da držim rovove pod neprestanom paljbom, ili kako jednom reče Mićo Vlahović "ne smije muha glavu dići".

    U glavi mi se mota samo jedna misao:

  • "Bože samo da ne podbacim!"

    A da se to slučajno desi bio bi to direktan pogodak u naše momke! Obustavljam paljbu i naši kreću. Nadam se da je brat Kroma ponio dovoljno zolja i suzavca!

    Odjednom, kao da se nebo otvorilo. Uslijedila je paljba pješadijskog naoružanja i ručnih bombi. Sve mi je to ličila na neku božiju oluju. Osluskujem na motorolu kako nam ide. Jurišnici probijaju liniju, zauzimaju rovove...

    Krenuo sam u pravcu Dolovskog, u pratnji BVP-a. Tamo nas dočeka kanonada granata iz muslimanskih bacača. Dvije medicinske sestre traže zaklon iza tenka. U tom trenutku gine jedan momak iz BVP-a ne znam mu ime jer nije bio iz naše brigade. Muslimanski izviđač dobro navodi granate jer pravac prema Vražalicama još uvijek nije zauzet pa otuda ima dobar pregled terena.

    Vrbas je već ispod Jabučkog sedla, vidi muslimane u povlačenju ali nema dovoljno municije. Krećem kroz šumu jer nema puta, a rovovima treba prići iza leđa. Granate pogađaju na sve strane. Ispred moga "Krlja" padaju bukve.

    Izlazim na Sitno Kamenje. Rovovi su bukvalno izvrnuti, čak se vide i izginuli muslimanski vojnici djelimično zatrpani u tranšejima. Međutim, nema vremena za zaustavljanje. Ide se dalje. Mora se pomoći braći!

    Izlazim na stari austro-ugarski put. Ispred mene dvojica deminera iz Rogatičke brigade. Idemo polako. Odjednom eksplozija! Vatra, dim, ništa ne čujem niti vidim. Deminera naprosto nema jer ih je eksplozija bukvalno raznijela. Naišli su na improvizovanu protiv-tenkovsku minu pravljenu u goraždanskoj "Pobjedi" od otpada trotila sa upaljačem od pješadijske nagazne mine. Spasili su mi život!

    Idem naprijed. Nema zaustavljanja! Iza krivine vidim tenk i pragu, uništene nekada ranije. Pravo ispred se nalazi napušten muslimanski rov sa BsT-om. Da su kojim slučajem ostali u njemu, tuda nikada ne bih prošao jer bi me pogodili iz prvog puta!

    Zauzimam zaklon i počinjem da dejstvujem po bateriji minobacača prikrivene iza prodavnice na Jabuci. Iz pravca groblja počinje da me gađja top 37 mm. Par puta je promašio, a onda ga moj brat Nešo koji je stigao sa svojim "Krljom" pogodi iz prvog puta.

    Na nebu se pojavljuju dva aviona A-10. Znam da su to lovci tenkova ali ne znam na čijoj su strani?

    ...potrudiću se da nastavim...
  • velimir - 77694 - 01.10.2012 : Vlado Podlugovi - best (0)

    Veliki Velimir Adžić


    Želio bih ovim putem da izrazim svoje žaljenje zbog smrti našeg velikog borca za očuvanje Ilijaša, ilijaške brigade i njenih boraca od zaborava. Porodici iskreno saučešće. Ovo je za sve nas veliki i nenadoknadiv gubitak.
    velimir - 77692 - 01.10.2012 : Feniks Republika Srpska - best (1)

    Veliki gubitak za sve nas


    Jutros me je teško pogodila vijest o smrti našeg Velimira Adžića. Izgubili smo još jednog Ilijaškog Nemanjića koji je i nakon završetka rata perom nastavio svoju borbu da slavna prošlost ilijaških boraca i događaji iz rata ne budu zaboravljeni. Samo zahvaljujući njemu i njegovom predanom radu možemo zahvaliti što će to iza nas ostati pisana i nezaboravna istorija za buduća pokoljenja koja će sve Ilijaške Nemanjiće učiniti nezaboravnim.

    Velimirovo pero je bilo jače od baterije haubica jer je svojim djelom nemilosrdno ubijalo zaborav na one slavne ratne dane. U isto vrijeme je djelovalo i kao eliksir života koji je mrtve i skoro zaboravljene junake svojim zapisima ponovo vraćao među žive i tako i jedne i druge učinio vječnim.

    Povodom Velimirove smrti njegovoj supruzi Miri, sinu Nevenu i kćerci Nataši želim da izrazim iskreno i duboko saučešće. Njegov iznenadni odlazak je i za sve nas koji smo ga poznavali jedan veliki gubitak.
    izbori - 77682 - 30.09.2012 : Nikola T. Sokolac - best (1)

    Indikativno: ULICA I UBICA


    Kada je u pitanju ubistvo Željka Markovića, idikativno je i uputno, asocijati vno svijetleće: ubica i ulica!

    Dakle, odgovor nekog službenika administratoru i vlasniku sajta Željki Tomiću, da će Sokolac dobiti ulicu po njemu, kada se pronađe ubica.

    Sokočani će ga obnarodovati na lokalnim izborima 7. oktobra 2012. godine.

    Toliko i tako!

    Nikola,

    izvini ali ja tebe ništa ne razumjem! Možeš li da ovo napišeš još jednom ali u nekom formatu koji će imati malo više smisla!
    rat_pale - 77680 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (5)

    Srđan Knežević


    Još jedan u nizu junaka je bio Srđan Knežević. O njemu se već mnogo zna. Prvi put sam ga vidio kada je zauzeto Zlatište (17. jun 1992. godine - ŽT).

    Bilo je to par dana nakon te akcije, možda čak i drugi dan , ne sjećam se tačno. Nalazio sam se na platou ispred motela "Osmice", na samom ćošku gdje se spaja parking motela sa putem Vraca - Pale. Upravo na tom mjestu je počinjao tkz. brisani prostor. Sjećam se kao sada, nekakva žuta bankina tj. ograda ide od puta svom dužinom do sledeće oštre krivine odakle se Zlatiste vidi kao na dlanu. Dok nismo zauzeli Zlatište ni oka nismo mogli da sklopimo na ovom djelu. Ali eto, svemu dodje kraj. Nakon toga je bilo mnogo lakše. Međutim, ispod samog ćoška provalija i kuće. Neprijatelj ih koristi preko noći, a i preko dana nam zadaju muke. Pošto se nalaze u rupi nema neke opasnosti za nas, sem ukoliko ne izlaziš na taj brisani prostor, ali ako se pomoliš u toku dnevnog svjetla sam te dragi Bog može sačuvati.

    Posebno je bila interesantna jedna kuća iz koje bi često zapucali. Ponekad nekoga i rane! Znali smo dobro koja je to kuća. Dolazio je tenk, ali nije mogao ništa uraditi jer je kuća u rupi a tenk ne može da obori cijev. Pokušavao je tenkista čak i da se popne malo na obalu kako bi dobio malo bolji ugao, ali u tome nije uspio.

    U to vrijeme sam rukavao sa ručnim bacačem. RB je bio prilično dobro naoružanje ali je uglavnom namjenjen za uništavanje oklopnjaka. Pošto su granate kumulativne nanesu oštećenje na objektima ali nemaju ono trenutno dejstvo. Odlučih da pokušam da gađam tu kuću upravo sa RB-om pa koliko god da to trajalo. Nije bio lako, a da bi imao siguran pogodak morao sam se potpuno uspraviti i dobro nanišaniti. Nije mi išlo. Saborci su komentarisali da ako ja ne mogu da to uradim onda ne može niko, jer sam bio odličan u svim prethodnim okršajima gdje sam ga koristio. Vjerovatno je i strah radio svoje jer si svjestan da si idealna meta za neprijatelja. Trebalo je stati, uspraviti se i dobro nanišaniti, dobro ocjeniti jer kada gađate nešto u rupi uvjek nekako podbacite ili prebacite.

    U jednom trenutku, pojavi se iza mene jedan čovjek i upita me šta pokušavam da pogodim i kakva je situacija ovdje na položaju. Dopuzali smo do jednog mjesta koje je po meni bilo jako dobro za osmatranje. Objasnim mu o kojoj se kući radi i da smo sa sigurnošću ustanovili da snajper djeluje upravo iz nje. Potom smo se vratili do rova. Zatražio je RB i pitao me odakle sam pokušavao da je pogodim. Objasnim mu i reče mi da bi bilo najbolje ukoliko bih mogao da pošaljem granatu ravno kroz vrata. Pokušali smo dva puta, jednom on a jednom ja. Međutim, nije nam išlo. Čovjek uze RB uspravi se, zvižde meci oko glave ali on ništa, ne mrda se već nišani. Sve je to trajalo neko vrijeme, ali kad ispali granatu ona prođe pravo kroz vrata. Bio je to 100% pogodak! Nakon toga, ladan kao špricer, spusti se na zemlju i reče mi:

  • "Ja sam otvorio vrata, a tvoje je da ubuduće poslužuješ goste!"

    Nakon toga, sa ostalim svojim saborcima ode put Pala.

    Vrijeme je prolazilo. Mi smo kasnije prebačeni na Jahorinu. Tog istog čovjeka sam viđao još u vrijeme dok je Švabo bio živ. Naime, išli su na izviđanje u pravcu Trnova i uvjek se vraćali sa ratnim suvenirima, protivničkim kapama i puškama. Jednom je rekao da su mu one dokaz da im je došao glave. Uvjek mi se nekako činio poznat, kao da sam ga negdje ranije vidio ali nisam mogao da se sjetim.

    Nakon što je Švabo poginuo, Srđan je preuzima komandu Jahorinskog bataljona. Spremala se prva akcija na Trnovo, ali je bila odgođena. Upravo kad smo došli do prvih sela javljeno je da se vratimo na početne položaje. Eh, iz koliko smo takvih akcija vraćeni nazad a da nikada nismo dobili objašnjenje za to.

    I upravo prije početka te prve akcije sam razgovarao sa pokojnim Srđanom i meni postade jasno da je on onaj čovjek koji je pogodio onu kuću na Trebeviću ispod Osmica. Uprkos tome što su meci zviždali oko njegove glave, nije odustajao dok nije nanišanio i pogodio, nije htio da se spusti na zemlju dok nije izvršio ono što je zamislio. U tom trenutku mi postade izuzetno drago što imam takvog borca za komandanta.

    Svi znamo kako je i kada Srđan poginuo. Neka mu je laka crna zemlja!
  • rat_pale - 77679 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (5)

    Rajko Kušić


    Rajko Kušić. Šta reći za takvog čovjeka. Naprosto ne znam kako početi! O njegovoj sportskoj prošlosti sve je rečeno samim time što je bio svjetski prvak u džudou.

    Svi se sjećamo početka rata i prvih barikada, "Holiday Inn" i njegovog hapšenje. I onda, kada su ga uhapsili onako svezanog su ga držali i bojali ga se kao zmije otrovnice.

    Nedavno sretoh jednog momka sa sarajevskog asfalta, sada već čovjeka od 45 godina. Nešto se zapričasmo o ratu pa spomenusmo i Rajka. On mi ispriča da, kada su uhapsili Rajka, neki jadničak je, ne znajući ko je Rajko Kušić počeo da se mota oko njega i da ga provocira. U tom momentu je u prostoriju ušao i Juka Prazina pa tom provokatoru rekao:

  • "Da li ti, bolan, znaš šta radiš i koga provociraš? Pa sada da mu odvežem samo jednu ruku, on bi te ne samo rastrgao nego i sve nas ovde zajedno sa tobom!"

    Svi oni koji su poznavali Rajka imali su i strahopostovanje. Na Palama je imao veoma dobru grupu odabranih momaka, sve jedan bolji od drugoga. Zvali su se Kušićevi lavovi. Jedan od njegovih boraca je i moj prvi komšija na Palama, pa sam ga tako i par puta vidio izbliza i razmjenili smo par riječi, mada nikada nismo pričali o ratu ili nekim tadašnjim zbivanjima. Ljudina!

    Sjećam se kao sad, kada javiše da je poginuo Rajko Kušić, a mi svi:
  • "Gdje? Kako? Ma daj! Nemoj zezati!"

    Vladala je grobna tišina i niko nije mogao da vjeruje. A onda, kada nam rekoše da je poginuo u saobraćajnoj nesreći, tek onda smo mislili da nas zezaju!

    U to vrijeme se moglo na prste jedne ruke prebrojati koliko je vozila u toku jednog dana prolazilo putem Mokro - Pale. Za Kušića kažu da je poginuo negdje u blizini Sumbulovca. Prevrnuo se sa terencom. Tada je vozio Nisana Patrol.

    Mada se tada nije o tome baš mnogo pričalo, danas postoje naglabanja da je i ubijen i da je sve to došlo od strane Momčila Krajišnika. Kažu da mu je Rajko smetao! Za mene je nelogično da se, ako se radi o nesretnom slučaju kao što je navodno bila Rajkova pogibija, sada stvari pripisuju nekome drugom. Ovo je vjerovatno zbog toga što je u ratu bilo jako čudno kada jave da je neko poginuo u saobraćajnoj nesreći. U isto vrijeme, poznavajući Rajkovu biografiju i njegove sposobnosti, baš je nekako nevjerovatno da upravo taj čovjek pogine na taj način. Navodno je autom udario u stijenu i otišao u provaliju. Negdje sam pročitao kako se navodno znalo i prije tog udesa da je vozilo imalo nekakvih problema sa točkovima. Ja lično mislim da Rajko nije bio toliko neoprezan pa da sjeda u pokvareno auto. Pored toga, kako baš da se namjesti da bude sam u vozilu, što je kod njega baš bila rijetkost? Džudisti su ujedno i najjači sportisti, ali džaba ti sve ako nemaš mozak. Rajko nije bio naivan i sirovina, u to sam apsolutno siguran! Zbog toga lično mislim da Rajko nije poginuo već da je ubijen. Siguran sam da nisam jedini koji tako misli!

    Kad sada, posle svih ovih godina, vratim film unazad zapitam se kako to da su baš svi paljanski komandanti tako lako odlazili. Jedino što mi pada na pamet jeste da su Karadžić, Krajišnik i drugi planirali da naprave jedno malo, privatno carstvo na Palama. Pogledajte sada, ona Krajišnikova vila stoji zapuštena i nezavršena. Bojali su se oni krajnjeg ishoda i ljudi kao sto su bili, Kušić, Švabo, Lolović i Srđan.

    Kada spomenuh Pale i Karadžića lično mislim da je on htio ostati na teritoriji Sarajeva, recimo Ilidža, Grbavica, sve bi se nekako drugacije završilo, čak mislim mnogo bolje. Ali eto, nije svačije kroz selo pjevati pa ni moje da sada komentarišem.

    Željko me zamoli da napišem nešto o poginulim junacima, a ja izgleda odoh previše daleko!
  • velimir - 77678 - 30.09.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Za vječnu počast Ilijaškom Nemanjiću


    Danas je nedelja, dan kada se pale svijeće. Danas je jako tužan dan jer sam upravo ovog jutra saznao da smo izgubili još jednog Nemanjića. U raj se preselio bajraktar onih koji su i nakon rata nastavili svetu borbu da se ime i djelo Ilijaške brigade nikada ne zaboravi. Ilijašani ovaj gubitak ne mogu nadoknaditi, jer je Velimir po mnogo čemu bio jedinstven.

    Velimir - Velja AdžićOdmah da kažem da mi je bila velika čast što sam poznavao Velimira i što mi je bio dobar prijatelj. Rijetko sam se gdje osjećao kao kod kuće, a Velimirova "Vila Dejton" je za mene doista bila moja druga kuća.

    Nedeljko Žugić i ja smo danas nazvali gospođu Miru da izrazimo iskreno saučešće povodom našeg zajedničkog gubitka. Od nje smo saznali da je Velimir boravio u Beogradu, gdje je držao govor na skupu Ilijašana. Samo oni koji su poznavali Velimira mogu da pretpostave koliko je njemu ovaj skup značio. Od prevelike sreće što na jednom mjestu vidi toliko njegovih Ilijašana Velimir je doživio moždani udar.

    Danas me muči samo jedno pitanje:

  • "Šta sada bez Velimira?"

    Velimir je bio naša uzdanica, naša snaga, neiscrpni izvor informacija... Bio je uključen u sve naše akcije, sakupljao novac, organizovao ekshumacije i prenošenje poginulih boraca na vojnička groblja... Sanjao je da će jednog dana Ilijaška brigada imati svoju Spomen sobu, ali to nije uspio da ostvari...

    Sa Veljom sam bio spreman da idem bilo gdje, pa čak i u Federaciju BiH - bili smo na Nišićima u posjeti babi Šimiši.. .

    Imali smo još mnogo zajedničkih planove. Nedavno mu poklonih digitalac jer je imao namjeru da mi pravi slike za Virtualno groblje. Ljetos sam ga upoznao sa Nedeljkom Žugićem i tom prilikom smo dogovorili čitav niz akcija, uključujući i ponovno štampanje njegove knjige "Ilijaški Nemanjići". Znam pouzdano da je Velimir predano radio na njenom dopunjavanju, pa je htio da sa njom štampa i neke priče objavljene na ovom portalu.. . Čak sam mu obećao da ću mu pomoći u vezi finansiranja iste.

    Koliko je Velimir bio dobar i pošten čovjek govori i sledeća podatak: Negdje u februaru sam dobio email od Velimira koji mi napisa:

    "Željko, ove zime nisam bio nešto dobar pa sam novac za ekshumacije skinuo sa onog računa koji sam otvorio u banci, da ne bi propao ukoliko se meni nešto desi!"

    Ja sam mu na to odgovorio:

    "Velimire, nemoj ništa da brineš! Ukoliko se tebi nešto desi i taj novac propadne, ja ću ga lično nadoknaditi!"

    O Velimiru ću pisati nekom drugom prilikom jer su u ovom trenutku moje misli pokidane, a emocije previše mračne.. .

    Na ovoj stranici sam otvorio "Knjigu žalosti" za Velimira pa bih vas zamolio da se upišete i napišete ponešto o njemu!
  • odlikovanja - 77674 - 30.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Ulice naših heroja


    Sarajlija Grand Forks,

    iskreno bi želio da tako kako ti misliš, ali sam siguran da nije. U nekim od mojih tekstovima sam opisivao koliko je bilo teško doći do odlikovanja u mojoj jedinici. Osim što se trebala napisati debela ratna biografija i njegove zasluge u borbama, imali smo puno onih koji su poginuli, a zaslužili su da budu odlikovan. Zbog ograničenog broja predloga, uvjek smo bili u dilemi ko je zaslužniji da bude odlikovan. U nekim drugim jedinicama je to bilo puno lakše pa su čak i žive uspjevali da odlikuju, jer nisu imali poginulih...

    Isto tako je bilo jako teško dobiti čin oficira. U nekoliko navrata sam dobio odbijenicu jer nisam imao višu stučnu spremu, koja je bila uslov za to. Kada sam konačno dobio čin potporučnika, zahvaljujući mom komandantu Josipoviću, koji je bio uporan da mi se dodjeli čin oficira, sa obrazloženjem da sam gotovo čitav rat obavljao dužnost koje pripadaju višim oficirima. Rekao je vojnom vrhu, da ukoliko oni smatraju da mi ne pripada čin oficira, on će me skinuti sa te dužnosti i od njih će zahtjevati da mu pošalju oficira na moje mjesto.

    Čin sam dobio krajem '94 a poslije više nije bio problem da se dobije veći čin. Ja sam takođe slao zahtjev za Radenka Galinca da mu se dodjeli čin oficira ali sam dobi negativan odgovor i poslije toga smo tražili čin podoficira. Na osnovu staža vojna komanda mu je dodjelila čin starijeg vodnika.

    Siguran sam da je još gora situacija sa imenovanjima ulica za naše heroje. Srpska istorija je veoma burna i zbog toga i dan-danas neki istorijski zaslužni Srbi nisu uspjeli dobiti priliku da se po njima dobije naziv ulice. Međutim, moje mišljnje je da danas treba dati prednost herojima iz bliske prošlosti, jer su oni najzaslužniji za stvaranje Republike Srpske. Tako bi se potvrdilo da su poginuli boreći se za svoju državu a samim tim bi se potvrdilo da je bila neophodna i pravedna borba za konačno oslobođenje spskog naroda od Osmanlijskog carstva.
    velimir - 77673 - 30.09.2012 : Stari Blizo Blizo - best (0)

    Velimir-Veljo Adžić


    Moje iskreno saučešće porodici Velimira Adžića.

    Draga porodico Adžić,

    Ne mogu da vjerujem da Vaš Velimir nije više među nama. Ne mogu, jer sam prije par dana čitao njegov tekst "Ćeraćemo se, ćeraćemo se..."

    Budite ponosni na Veljino ime i djelo. Ono što je on uradio ne može i ne smije nikada biti zaboravljeno, ne samo među srpskim borcima i građanima Ilijaša, već cijele Sarajevsko-romanijske regije i Republike Srpske.

    Počivaj mi u Božjem miru, dragi naš Velimire!

    Neka ti je vječna slava i hvala za sve što si učinio za porodicu, borce i svoj narod!

    Stari.
    rat_pale - 77670 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand forks - best (4)

    Milorad Lolović


    Milorada Lolovića sam već spominjao u člancima koji opisuju naše stradanje u Gođenju. On nam je tom prilikom pomogao da se uspostavi veza sa komandom na Sokocu ili gde je već bila. Njemu, Lolović Miloradu, možemo biti zahvalni što smo uspjeli da preživimo taj nesrećni 4. juni 1992. godine, naravno uz pomoć ostalih koji su zajedno sa njim to odradili.

    Ja sam na Pale došao iz Sarajeva sedam dana prije početka rata. Uspjeli smo da zamjenimo kuću prije nego što je rat počeo jer nam je bilo jasno da se Srbima u Sarajevu ne piše dobro pa smo za ono što smo imali pristali da dobijemo šta bilo dok je još bilo vrijeme.

    Upravo na Palama sam upoznao i Švabu, Kušića, Lolovića i Srđana, pokoj im dušu. Zbog toga ne znam sve o njima, samo ono što je vezano za rat.

    Milorad Lolović je bio vrlo tih čovjek. Govorio je malo, ali kada je pričao slušaoci su bar imali nešto pametno da čuju. Sa samim njegovim podvigom na Gođenju tj. Podžeplju stekao je veliko povjerenje od strane boraca. Svi su htjeli da nam upravo on bude komandir. Ali tu na Palama je bilo par odreda, kao odred sa Korana, Staničari itd...

    Upravo tu na Žepi, posle par događaja, usledilo je imenovanje komandira od strane boraca. Jednom smo naivno odvedeni i to baš na Žepu pa nam se to poslije nije više dešavalo. Foteljašima je lijepo rečeno da ćemo ratovati ali samo ako upravo mi borci sami izaberemo svoje komandire. Tako je jedan naš odred dobio Lolovića za komandanta, a ja sam bio u Koranskom odredu na čije čelo je došao pokojni Desimir Petronić - Dele.

    Sa nekadašnje observatorije na Trebeviću je počeo da dejstvuje snajperista i da ubija i ranjava ljude koji su se kretali na putu Vraca - Pale. Mnogi od nas se jako dobro sjećamo tog puta. Upravo zbog toga je dogovorena operacija čišćenja terena. Taj snajperista se morao skloniti.

    Ranom zorom je počela ta akcija, koja je završena negdje pred veče. Sve to je odrađeno je munjevito i sa mnogo dobrom pripremom. Nije ispaljeno mnogo granata, ali su pješadijski transporteri odradili takav posao da je i mene samog bilo strah da gledam kako dejstvuju po rovovima ispod same zvjezdarnice.

    Međutim, nije baš sve išlo po planu! Neprijatelj nam je ušao u vezu. Imali smo one male rupovke (trojke) i bili smo podijeljeni u cetiri grupe, svaka od njih je imala svoj naziv: Strela 1, 2, 3, 4. Ušli su nam u vezu i jednu od nasih grupa, koja je išla od motela "Osmica" dole prema gradu su doveli do samih rovova. Naši su uspjeli su da se izvuku, ali bilo je i poginulih. Kasnije su razmjenjeni. Od samog početka se osjećalo da nešto nije u redu. Mi smo se naprosto ušetali u njihove rovove jer je priprema terena odrađeha odlično, bar na ovom djelu kod Zvjezdarnice, gdje sam i sam bio. Naš zadatak je bio da se bukvalno popnemo uz stijenje, pa ako vas ikada put nanese preko Trebevića. zastanite pa pogledajte sa ceste kakav je teren ispod same Zvjezdarnice i sve će vam biti jasno.

    Međutim, kada smo zauzeli njihove rovove, preko rupovke smo dobili komandu:

  • "Strele 100 metara naprijed!"

    Mi smo se pomjerili 100 metara naprijed, pa zatim 50 metara nazad, pa lijevo pa desno, pa naprijed sve dok jedna od naših grupa nije upala u klopku. Nakon toga smo preko rupovke dobili sledeću poruku:

  • "Svim strijelama alahu egber!"

    Eto tako! Nasamarili su nas. Nemam šta da kažem. Nakon toga je uslijedila komanda da pređemo na komunikaciju koja je svima vama poznata kao "živa veza". I uspjeli smo, nažalost sa gubicima.

    Na samom kraju akcije, negdje u predjelu Čoline kape, nalazio se i Milorad Lolović. Kada je sve bilo utihlo, pogodio ga je naš trocjevac u leđa. Trocjevac je bio na nekih 300-400 metara vazdušne linije iza nas. Sve je imao ko na dlanu. I šta reći nakon svega? Siguran sam da nije bila greška. Optikom na PAM-u se na 300 metara vidi i boja očiju. Izgleda da je neko ubijao naše heroje! Zašto?
  • velimir - 77668 - 30.09.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Velimir Adžić


    Bio si i ostao veliki, veliki, veliki.... veliki za Ilijaške Nemanjiće, tako i za sve borce Republike Srpske! Veliko ti hvala što si nam ostavio vjerodostojan pisani trag o ratnoj istoriji sarjevskih Srba! Tvoja hrabrost da pišeš o srpskim herojima je postakla i mene da opišem poneku od golgota kroz koju su prošli građani Srpskog Sarajeva!

    Vjećna ti slava i veliko hvala naš Nemanjiću, Velimire Adžiću!

    Iskreno saučešće porodici Adžić, od "Vogošćanina Pravog"
    rat_pale - 77667 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (3)

    Miloš Vukadin - Švabo


    Željko nas je zamolio da napišemo nešto o Švabi, Rajku, Srđanu i Loli. Znam samo malo o njima, ali ću to rado napisati.

    Za pokojnog Švabu, laka mu crna zemlja, nije tačno da je preminuo od toga što je nagazio na minu. Švabo je na Jahorini išao u izviđanje terena, i sa njim je bilo još par komandanata. Koji su ljudi u pitanju ne raspolažem podacima ali je jedan od tih koji su bili sa njim nagazio na minu. Od te mine, kada je došlo do njenog aktiviranja, odbio se jedan geler i ranio Svabu u glavu. Geler je ušao duboko u lobanju i Švabo se borio za život par dana, ali ga nažalost nema više među nama.

    U svemu tome čudno je to što je upravo Švabo sa svojim saborcima postavljao te mine i dobro je znao gdje je koja bila. Pričalo se među borcima i narodom u Palama da je posle svega nadjena sema mina i iskopane su sve i provjerene no među njima se našla i ta jedna nesretna za koju se pričalo da je naknadno postavljena. Jer ako je postavljeno osam a i uz pomoć šeme iskopano osam, odakle ta još jedna?

    Kažem opet pričalo se među borcima, možda neko ko ovo čita i zna nešto detaljnije.

    Švabo jeste bio sa Pala ali je bio dobro poznat kao momak sa sarajevskog asfalta.

    Lično sam bio na raportu kod pokojnog Švabe. U to vrijeme smo boravili na Jahorini par dana prije nego što smo formirali te položaje na Međuplanini. U to vrijeme taj prostor je bio potpuno nepokriven i prazan. Igrom slučaja tu na Jahorini je boravila i uza familija Biljane Plavšić. Njen brat je često izlazio i pričao neke nebuloze o Sarajevu i pri tome okrivljivao nas borce što se Sarajevo granatira i napada. Nevjerovatno ali istinito! Par nas nije ćutilo pa smo se svađali sa njim, jedan od mojih saboraca je čak htio i da ga bije. Sve u svemu, obična svađa, glupost prava. Nakon te čarke počela je da se ori romanijska duga po hotelu. Galamili smo, vikali, derali smo se i tako dalje. Sledeće jutro smo ja i moja tri saborca bili pozvani na raport kod Švabe. Smijali smo se kada smo isli prema komandi, ali kada smo ušli kod njega nije više bilo tako. Bio je ozbiljan, i čak se pomalo i derao na nas. Rekao nam je da ga bas briga za goste u hotelu i ko su oni, ali da njegovi borci moraju da budu disciplinovani, i da nam se to više ne smije desiti. Sad sam se i nasmijao sjećam se kad nam reče ovako:

  • "Ako se ovo još jednom desi, ima da iskopam oči onome ko se bude bahato ponašao!"

    Nakon toga se dugo zbijala šala:

  • "Nemojte se zezati oči ću vam iskopati!"

    Nedugo zatim su formirani i položaji. Jedna delegacija sa Švabom na čelu je došla da nas obiđe, i opet smo nas trojica bili zajedno u istoj bajti. Tom prilikom Švabo, pokoj mu dušu, reče:

  • "Gdje ste momci, kako ide, dobri ste dobri!"

    Nakon toga se nasmijao i potapšao nas po ramenu. Znao sam i zašto, jer i on se sa nama našalio na raportu. Ja sam tada bio samo jedan običan borac, i ne znam mnogo, ali jače face su pričale da ni on nije htio da šuti i drži jezik za zubima. Da li je to kome smetalo to samo oni znaju.

    Sarajlija,

    mislim da je sasvim moguće da su tu devetu minu postavili muslimani. Vrlo dobro znam da su to radili na Sarajevskom ratištu.
  • velimir - 77663 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand forks - best (0)

    Velimir Adžić


    Vječna slava i hvala Velimiru Adžiću.
    rodoslov - 77662 - 30.09.2012 : Sarajlija Grand forks - best (0)

    Žižići


    Imate li bar neke podatke, iz kojeg kraja ste bivše Jugoslavije, odakle da počnemo sa istragom?
    ilidza - 77656 - 30.09.2012 : Stari Blizo Blizo - best (0)

    Garda sa Ilidže


    Zar je moguće da niko, ama baš niko, ne napisa ovih dana ni jednu-jedinu riječ o čuvenoj Gardi sa Ilidže. Pa ni danas kada se daje pomen poginulim borcima te jedinice? Sramota je to naša, a posebno onih koji su bili njihovi saborci.
    Stari.
    velimir - 77650 - 30.09.2012 : Vuk Gradinski Nisici - best (4)

    Posljednji pozdrav Velimiru Adžiću


    Velimir - Velja AdžićIznenada i tiho otišao je i naš Veljo Adžić.

    Iza Velje ostaje neizbrisiv trag zapisan u istoriji, svjedočenje o Ilijaškim Nemanjićima jedonoga od njih.

    U teškim ratnim vremenima pronašao je riječi utjehe za porodice svakoga od poginulih, a o svakome junaku riječi oproštajne.

    U teškim postdejtonskim vremenima u svojoj "Vili Dejton" sanjao je o boljim danima za osiromašene i zaboravljene junake otadžbinskog rata, boreći se protiv zaborava koji prijeti da zauvijek otme istinu o junacima, združen sa nebrigom sadašnjih vlastodržaca.

    Velimir je bio jedan od rijetkih koji se pisanjem borio za istinu, bez straha od posljedica. Nije stigao da u svoje knjige do kraja preseli neiscrpne podatke kojima je raspolagao jer za to nije imao razumijevanje. Ostaje sjećenje na vrijednog i čestitog čovjeka, koji odlazi u susret Nemanjićima iz malog, junačkog i nikad osvojenog Ilijaša, utješitelja, junaka pisane riječi.

    Vječna slava i hvala mom ratnom drugu!
    rodoslov - 77644 - 30.09.2012 : Silvija Zizic Njemacka - best (0)

    Porodica Žižić


    Pozdrav iz Njemačke! Ja sam iz porodice Žižić, pa ako mi neko može pomoći da vidim odakle su mi korjeni. Svašta sam pokušavala, ali nikako da se snađem. Unaprijed zahvalna!
    velimir - 77640 - 30.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (0)

    Velimir - Veljo Adžić


    Poštovani prijatelji,

    Sa velikom žalošču vas obavještavam da je sinoć u Bijeljini, u 78. godini života preminuo Velimir - Veljo Adžić.

    Velimir je autor knjige "Ilijaški Nemanjići" i jedan od pripadnika Ilijaške brigade. Na ovom portalu je ostavio mnogobrojne zapise, od kojih mnogi spadaju u najbolje istorijsko štivo.

    Iskreno saučešće porodici Adžić!
    izreke - 77623 - 29.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (3)

    M.A.


    I dok vam budu klicali unajmite slugu da ide iza vas i govori: "Samo si čovjek , samo si čovjek!"
    zlocini - 77614 - 29.09.2012 : Beco SC - best (1)

    Re: Zločin nad Srbima u Sarajevu


    Ništa nije čudno kada glupani kao što je, u ovom slučaju, Milan Mandić rade na istraživanju zločina nad Srbima. Zamislite, čovjek radi na istraživanju zločina i da li iz neznanja (gluposti) ili namjerno napravi neoprostivu grešku za posao koji radi. Odmah bih mu dao otkaz!

    Naime, Mandić kaže:

    "Mi imamo svjedoka čovjeka, nećemo mu spominjati ime radi njegove sigurnosti koji je vozio pobijene Srbe na smetljište kamionom."

    Pored nepismenosti dotičnog u navednoj rečenici krije se glupost, ili nešto što je namjerno učinjeno. Neće pominjati ime svjedoka radi njegove zaštite, a rekao je da je vozio ubijene na smetljište! Pa taj posao nije radilo 100 ljudi! To je moglo da bude najviše 4-5 osoba. I nisu na svim smetljištima skrivani leševi. On direkto otriva identitet svjedoka i mjesto gdje su žrtve sakrivene. Poslije оvakve rečenice taj svjedok će biti pronađen od strane onih koji su bili umiješani u zločine, nakon čega će da mu se nešto nepredviđeno dogoditi ili će ga naprečac uhvatiti zaborav.

    Mnogi iz "nevladinih" organizacija ovakvim potezima šalju signale drugoj strani šta treba činiti! Nije čudo što premještaju grobnice.
    rat_pale - 77596 - 28.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Miloš Vukadin - Švabo


    Ime pokojnog Švabe je Miloš Vukadin. Bio je prava ljudina od čovjeka, a uz to i mnogo dobar i u svemu odmjeren komandant.

    Nažalost, sudbina mu nije dozvolila da sa nama dočeka kraj rata.

    Nakon njegove pogibije, mjesto komandira preuzima pokojni Srđan Knežević.

    Nevjerovatno je, ali i istinito, da su paljanski komandanti i heroji ginuli pod veoma čudnim okolnostima. Sjetimo se samo pogibija Rajka Kušića, Miloša Vukadina, Milorada Lolovića i na kraju Srđana Kneževića.

    Poštovani prijatelju,

    Nađoh na ovom portalu Miloš (Kosta) Vukadin, zvani Švabo. Umro 13.02.1993. godine na VMA, nakon što je nagazio na minu.

    E, sada bih te, a i sve ostale, zamolio da napišete nešto o svakome od njih! Gotovo sve sam ih poznavao, sa izuzetkom Milorada Lolovića - Lole, o kome sam čuo neke stvari tek kada se njegova Jelena počela baviti skijanjem.
    mico_vlahovic - 77588 - 28.09.2012 : Spajic Predrag Rogatica - best (4)

    Mićo Vlahović


    Veliki pozdrav za "Vogošćanina Pravog". Izgleda da si ti jedini koji se uvijek sjeti našeg brata i heroja Miće Vlahovića, mada je riječ "heroj" previše skromna za ovu gromadu od čovjeka.

    Bio sam dobar Mićin prijatelj i saborac. Eh, na koliko samo smo samo žurki bili zajedno u njegovom stanu u Omladinskoj ulici!

    Tipičan primjer Mićine izuzetne hrabrosti je zauzimanja Moševićkog brda! Mićo i njegovi momci iz "Jurišnog" prilaze turskim rovovima a od mene, koji sam bio na Polomu, traže da gađam rovove iznad njihovih glava, koji nisu bili svega nekoliko metara udaljeni od njih! Nakon što je zatražio prekid paljbe, uspravio se i onako golim prsima krenuo u juriš preko brisanog prostora, pravo na rovove! Naravno, rovove su zauzeli, a muslimani su u paničnom bijegu zaboravili i džip da povezu! Haha...

    Nakon toga, oni se smiju i onako garavi od baruta i znoja nisu ni primjetili da su prošli kroz minsko polje! Taj dan ih je samo dragi Bog sačuvao!

    Neki od njih su preživjeli rat, ali ljude poput Miće ne smijemo zaboraviti!

    Još jednom pozdrav!
    ilijas_sjecanja - 77580 - 28.09.2012 : Boris Sirob Srbija - best (11)

    Branko i Miloš Bunjevac


    Nekad se u životu poklope kockice i kad to čovjek ne želi, ili se tome najmanje nada.

    Put me prije neki dan nanese kroz Republiku Srpsku. Išao sam prema moru. Bješe kasno jutro, i pošto smo već duže vrijeme bili na točkovima ja sam pomalo dremao sam na jedno oko. Dejan, moj pobratim, je vozio sve vrijeme pa sam imao privilegiju da se mogu upustiti u neki polusan, a u tom stanju misli najčešće odlutaju u rat.

    Ovo bješe prva kockica, temelj za priču koja slijedi.

    Odavno namjeravam da napišem priču o dvojici Obilića među Nemanjičima, ali sve nekako čekam da se kockice slože, da pronađem način da je nekako upakujem.

    Na radiju poče balada o, Pišoji i Žugi, pa kad dođe do djela "... Pišonja i Žuga su imali krv sedamnaest godina vrelu..." otvorih oči i ugleda dobro poznati kraj na izlasku iz Trnova, put koji vodi ka hotelu "Rajski Do" a iza koga se prostire Treskavica.

    Stresoh se, kao da me udari struja!

  • "Šta ti je?" - upita me pobratim.
  • "Ništa!" - odgovorih, a u sebi pomislih da bi sada najradije zaplakao.

    Nekada davno, kada sam ja imao 17 godina, Zabranjeno Pušenje je snimilo baladu o Pišonji i Žugi, koji su takođe imali sedamnest godina. U to vrijeme, sve do početka rata, bio sam veoma čest gost ovoga hotela u kojem je u to vrijeme bilo jeftinije živjeti nego kod kuće. Nama srednjoškolcima, a kasnije studentima, je bilo jako bitno da nađemo jeftino mjesto za provod. Za nas koji smo voljeli prirodu ovo mjesto je doista bilo rajsko!

    I uvijek kada se sjetim tog dijela mog života obuzme me neka toplina. Odjednom, iznad nas se pojaviše crni oblaci, koji znaju da se stvore na Treskavici, niotkuda i u trenutku.

    Među one prijatne kockice iz života upade i jedna na kojoj piša RAT. Tjelo mi polako poče da obuzima jeza, dok mi je leđa rosio hladan znoj.

  • "Pa, jebo te, sad će uskoro sedamnest godina!" - promrmljah naglas.
  • "Kakvih sedamnest godina?" - upita me pobratim.
  • "Miloš i Branko!" - odgovorih ja.
  • "Ne kapiram" - reče on.!
  • "Ma, ovo je neka priča iz rata!"
  • "Pričaj, nigdje ne žurimo. Dug je put pred nama." - reče pobratim.

  • "Hoču, a ti pazi da ne naletimo na kakvu barikadu ko ova dvojica u Bradini!"

    Miloš Bunjevac, bijaše par godina stariji od mene. U školi smo bili u istoj smjeni, inače komšije iz dva susjedna mjesta. Bješe poznat među rajom u školi, ali nekako više po karakternim osobinama koje su priličile njegovom prezimenu, nego po onome što će nesretne ratne godine iz njega izvuči.

    Miloševog rođaka, Branka Bunjevca, sam znao samo iz viđenja jer je bio 5-6 godina stariji od mene. Bio je staložen i fin momak.

    Poučen iskustvom iz JNA, uspio sam da nagovorim načelnika štaba našeg bataljona da u sklopu jedinice formiramo Izviđačko-interventni vod, ili bolje rečeno odeljenje jer se u njemu nalazilo najčešće 12 ljudi. U prvoj postavi te jedinice bio sam i ja, ali sam još neko vrijeme morao da ostanem na prethodnom vojnom rasporedu, za dozvolom da kasnije pređem u tu jedinicu.

    Kad je jedinica formirana, otišao sam da ih obiđem. Njen prvi komandir je kasnije postao poznati komandant Trećeg bataljona, a u jedinici su bili i moj pokojni kum, pa "B" iz priće o Dok Holideju, koji je nekako odudarao iz klišea ove jedinice jer je bio golobradi mladića sa svojom bradom i đedovom šubarom. U jedinici bješe i Branko.


    Na moje veliko iznenađenje ugledah i Miloša, koji nije mogao da prikrije svoje oduševljenje što je i on ušao u satavu te jedinice, koja će kasnije ponijeti prvu ratnu zastavu u Sarajevsko-romanijskog korpusa.

    Kako je vrijeme prolazilo, iz bitke u bitku ova dva junaka, dva Bunjevca, su sve više i više ličili na prave Obiliće. Branko je pokazao neizmjernu hrabrost i smirenost u jednoj od prvi akcija, objavljenoj kao "Prića o Dok Holideju" ali je kasnije iz akcije u akciju sve čvršće stajao na zemlji i postajao vojnik koji se samo poželjeti može. U ovom vodu je ostao do kraja rata, a na kraju je bio i zamjenik komandira ove jedinice.


    Miloš je po formiranju Interventne čete a nivou Brigade prešao u njen sastav. Do oktobra 1995. godine je bio ranjen četri puta ali ni u jednom trenutku nije pomislio da ode na druge dužnosti. Jednom prilikom je na Nabožiću bio u takvoj situvaciji da mi ni dan-danas nije jasno kako je uspio izvući živu glavu od kiše metaka koji su ga okrznuli ili pogodili. Sada mi je jasno da mu je život slagao kockice kao u priči žabi i prnicu, o Bunjevcu i Obiliću.

    Nažalost, ni Miloš ni Branko ne završiše kao prinčevi, već kao Miloš Obilić.

  • "Znaš li Dejane, šta me je najviše prepalo u ratu?" - upitah pobratima.

    Kada je na nas u oktobru 1995. godine krenula poslednja neprijateljska ofanziva, ispred bataljona je bila postrojena jedinica koja je trebala da se sa ostalim jedinicama iz Ilijaša priključi Josipoviću i uputi na Treskavicu, i da po ko zna koji put u sadejstvu sa ostalim jedinicama SRK-a u SBP zaustave neprijateljsku ofanzivu.

    Za komandira ove novoformirane jedinice odabran je Branko. I dok sam pogledom prelazio preko boraca iz te jedinice zastadoh na Branku, ni sam ne znam zbog čega. Bio je neizmjerno smiren, upravo kao i pred svaku njegovu akciju.

    Nešto kasnije, moj pogled se ponovo zaustavio na njemu. U tom trenutku osjetih da me obuzima nekakav neprijatan osjećaj, shvatih da me je jako strah. Imao sam nekakav predosjećaj kao nikada do tada. Nešto mi je govorilo da će Branko da nastrada.

    Bio je ovo najveći strah koji sam doživio u ratu!!!

    Priđoh komadantu i rekoh mu šta mi se desilo i zamolih ga da ovaj put ne šalje Branka. Komadant me pogleda zagonetnim pogledom, a zatim pozva Branka da mu kaže da je ipak odlučio da on ostane u matićnoj jedinici, jer mu je po njegovom mišljenju ipak tu potrebniji.

    Branko je uzmakao jedan korak nazad, i glasno reče:

  • "Žao mi je, ali ovaj put ću ipak odbiti naredbu. Mogu samo da idem u zatvor ili sa ovom jedinicom!"

    Izgleda da se u tom trenutku u njegov život uklopila i poslednja kockica.

    I tako, Miloš i Branko su u toj poslednjoj akciji bili rame uz rame, upravo kao i prvog dana formiranja jedinice. Bili su u sadejstvu sa jedinicom Srđana Kneževića. Kretali su se putem ispod hotela "Rajski Do," jedan pored drugoga. Nedaleko od njih, odmah iznad puta, pala je minobacaćka mina od 82 milimetra od koje su obojica Bunjevaca, srpskih Obilića, smrtno stradali i to samo desetak minuta prije potpisivanja primirja. Bila je to poslednje bitka ovoga rata. Stradali su upravo kao što je stradao i sam Miloš Obilić.

    Pišući ovu priću padoše mi nekakve kockice u krilo, a čitajući na ovom portalu priče o ulicama nazvanim po našim poginulim herojima, dođoh na ideju da gospodin Željko na ovom portalu napravi i virtualni grad sa ulicama nazvanim po našim herojima, poput virtualnog groblja. Sve mi se čini da se, sem neke priče, više ništa ne može učiniti za ove naše mučenike.

    Posvećeno Branku i Milošu Bunjevac, Ilijaškim Obolićima.

    Boris
  • rat_pale - 77579 - 28.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (2)

    Linija na Međuplanini, Jahorina


    Kasno ljeto, 1992. godine. Nalazimo se na novoformiranim položajima iza Jahorine, iznad Crne Rijeke, mjestu koje se zove Međuplanina. Komadant nam je Švabo. Milina božija, znam zvuči ludo ali osjećam se kao da sam na izletu. Ništa se ne dešava. Dvogledima razgledamo sa ovih visokih planinskih čuka i ne možemo vidjeti ni žive duše. Pogled je fantastičan! Mi se dosađujemo, a na radiju slušamo kako se na sve strane vode bitke. A sta da se radi, mora neko i ovo ne možemo svi biti u isto vrijeme na istim mjestima.

    Polako se bliži noć. Napravljene su i bajte. Položaj je formiran po brojevima: jedinica, dvojka, trojka... Svaki broj označava jednu bajtu.

    Neko predloži da igramo Anjca u cigarete. I tako, noć polako odmiče. U "Četvorki" se skupilo baš popriličan broj boraca, neki dolaze, prigovaraju, jedni ostaju da igraju.

    Tu su bili i Željko, Tomo, Neđo, Mirko, Jadranko, i moja malenkost Siniša. Na jedinici je ukopan minobacač 60 milimetara, jedan broving, i lično naoružanje trojice iz te bajte. Međutim, u bajti se nalazi samo jedan čovjek, Rade. On je u to vrijeme imao nekih 60-65 godina. Predlagali su mu da ostane u komandi na Koranu i da djeli platu i cigare borcima kad krecu na položaj, ali on nije htio da to prihvati uz obrazloženje da ne želi da leži kući već da ide sa nama mlađima. On hoće i želi, ali je strašljiv, ne može da trči, i svi su se pitali šta će se desiti ako dođe do povlačenja ili napada. Ipak, došao je sa nama.

    Igrajući Anjca, u jednom trenutku začujemo par pucnjeva, pa mali zastoj pa opet. Pucnjevi su dolazili sa naše strane, pa pomislimo da se neko zeza. Međutim u tom trenutku zazvoni poljski telefon. Bio je to Rade koji uzbuđeno viče:

  • "Dolazite ovamo, evo ih odozdo idu. Ima ih najmanje tri stotine!"

    "Daj Rade ne budali! Kad si ih već uspio prebrojati?" - odgovara Neđo.

    Bajtom se širi smijeh i razno-razni komentari. Dejstvovanje naše jedinice ne jenjava. Ispaljeno je i par granata. Shvatismo da je vrag odnio šalu, pa pužurismo na liniju dok ne bude kasno.

    Na položaju zatekosmo Rada u ležećem položaju, sa puškom na grudobranu, kako neprestaje puca. Međutim, mi ne možemo ništa da vidimo. Ispred se nalazio brisani prostor, mjesečina bješe jaka a preglednost odlična. Uprkos tome, ne vidimo ništa. Pitamo ga:

  • "Rade što pucaš kada nema ništa?"
  • "E, dok ste vi igrali Anjca njih 300 je išlo odozdo i sve su pušili cigare!"

    Šta se stvarno desilo i da li je Radetu bilo dosadno ili se čovjek samo uplašio, za nas je ostala misterija. Vratili smo se na spavanje, svako u svoju bajtu, i svaka dva sata smo se smjenjivali na straži ispred bajte i tako iz dana u dan. Pokojni Švabo i Srđan bi ponekad prošli pored nas i otišli u pravcu Trnova. Sjećam se da se Srđan uvjek vraćao sa tih izviđanja sa par kapa koje su imale oznaku ljiljana, i uvjek donese po par pušaka.

    Sarajlija,

    pošto pomenu pokojnog Švabu, imam jedno pitanje za tebe, naravno može i za bilo kojeg drugog:

    O pokojnom Švabi na internetu nije ništa napisano, čak ne mogu da nađem ni njegovo pravo ime jer su ga svi znali kao "Švabo". Mislim da se prezivao Vukadin i da je rođen na području opštine Pale. Gotovo sam siguran da je sahranjen na Sjetlini jer se dobro sjećam njegove sahrane.

    Pozdrav, Željko Tomić
  • poginuli - 77575 - 28.09.2012 : - best (0)

    Milovan (Simo) Miladinović


    ...rođen u Kaknju...
    prepiska - 77569 - 27.09.2012 : Sarajlija Grand Forks - best (0)

    Imena ulica


    Citam ove clanke o borbama, o ratu i miru, borci govore. Interesantno, poucno i mnogo toga se sazna sto nikada ne bi ni pomislio da se desilo ili kako vec odigralo. Ali o tom potom.

    U vezi ulica koje nose nazive nasi Heroja, ličnog sam misljenja da to uopste nije problem. Mislim ako se u bilo koju opštinu ili mjesnu zajednicu izađe sa prijedlogom da neka ulica nosi naziv nekog od palih boraca ili da joj se promjeni sada postojeći naziv ne predstavlja neki problem. Ljudi uvjerenja sam da je to tako, jer ima među nama još uvjek dobrih i poštenih ljudi. U Istočnom Sarajevu nema familije da neko nije izgubio svog najbližeg u proslom ratu. I na kraju to je samo ime ulice, mislim da ako želite da neka ulica nosi naziv poginulog borca, izađite sa prijedlogom u opštini mjesnoj zajednici i da će se to sigurno ostvariti. Oprostite ako griješim.

    Šta me je navelo da ovo napišem. O ovakvim stvarima, komentari i diskusija odu bas daleko, kao opstina Bijeljina se ponaša tako i tako, ili neka druga opština ovako onako. Ma koga je briga za Sarajlije u Bijeljini, i gdje se sve nismo raselili. Ljudi su zaokupljeni borbom za lični opstanak.

    Sto se tice naziva ulica opet da kažem da sam mišljenja da se to može srediti u jednom danu. Samo treba neko da ode na pravo mjesto sa zahtjevom evo recimo u boračku organizaciju i biće rješeno.

    Pozdrav
    rat_sarajevo - 77568 - 27.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (5)

    Zločini nad Srbima u Sarajevu


    Danas je organima gonjenja RS dostupan dokument iz kojeg se vidi da su naređenje za napad na Pofaliće dali komandanti TO, uključujući Sefera Halilovića i Hasana Efendića. U ovoj akciji ARBiH ubijeno je preko 400 civila...

    Piše: Zoran Janković

    Brojne ratne akcije Armije BiH u Sarajevu u kojima su počinjeni pokolji nad srpskim stanovništvom godinama su smatrane velikim vojničkim uspjesima i o njima su pisane knjige. Danas se zna da se radilo o zločinačkim akcijama u kojima su čitavi dijelovi grada etnički čišćeni od Srba. Jedan od očiglednih primjera ovakvog razvoja događaja je akcija TO RBiH na Pofaliće. Naselje sa većinskim srpskim stanovništvom napadnuto je u maju 1992. godine. Vojna akcija izvedena je da bi bilo očišćeno od "četnika". Jedan od rijetkih "četnika" koji je sve to preživio je starac Milan Mijović.

    Srbi na Pofalićima masakrirani

    "Ja sam tada zarobljen i još mnogi Srbi. Jedini sam preživio. Znam tačno ljude koji su počinili zločine na Pofalićima. To su Izet Balović (otac mu Agan), Zudo Zijadić i drugi. Tu gdje su mene zatvorili bila im je komanda. Ovdje sam bio u zatvoru dva dana. Onda su me oćerali u Velešiće, iz Velešića na Alipašino polje, a odatle u "Viktor Bubanj". Iz "Bubnja" opet u Velešiće, iz Velešića u Centralni zatvor, iz Centralnog ponovo u "Viktor Bubanj". Tamo sam bio ne znam ni koliko. Evo, vidite kakve su mi ruke", priča Mijović, zavrće rukave i pokazuje ubodne rane od noža, gdje je sječivo probolo kompletno tkivo i izašlo na drugu stranu, iznad zgloba šake.

    "Noge da i ne spominjem. Što su najteži jadi, presjekao mi je tetive od stopala. Sad imam problema s tim. Tri dana sam bio vezan bodljikavom žicom. Šta da vam još pričam", svjedoči o svojim stradanjima Miloš Mijović iz Pofalića. Prije rata bio je jedan od najbogatijih ljudi u ovom naselju, imao dvije ogromne kuće (koje su zapaljene), a u ratu je bio jedan od najtežih stradalnika.

    Dalje priča o napadu na Pofaliće: "Kad sam krenuo od Doma, pobijenih Srba ležalo je kao pljeve. A ovi samo viču: "Hasane, pali kuće". Ko im je Hasan - ne znam. Tad je zarobljen Pero Pikula, Gojko Radović i zatvoreni su. Nakon dva-tri dana oni su izvedeni i ubijeni. Bio je tu i Stanko Kuzman, njegov brat, pokojni Blažo Šarović i još Srba. Ubili su Vidaka pred rođenom kućom. Kad su mene naveli ovuda viču da su ubili četnika iz Srbije. A on je tu doselio negdje 64-65. godine i napravio kuću. Čovjek nije ni služio vojske, niti je znao šta je puška. U Stanka Pikule zapalili su štalu, unutra bile ovce i koze i sve je to izgorjelo.

    Kad su nas doćerali kod Doma u Gornjim Pofalićima ja sam vidio da je tu ležalo pet ubijenih Srba. Samo neke deke bačene po njima. Svezanog su me, u toj kući gdje su me prvo zatvorili, tukli dva dana. Tukli su me, tukli i tukli...

    Najteže mi je bilo kasnije u Velešićima. Ućerali su nas u podrum sa cisternama za parno grijanje, a u njima voda. Ko je bio mali, voda mu je bila skoro preko glave. Sve se propinje na prste a voda mu ulazi u usta. A onaj katran i jad od mazuta ostaju po tebi. Ja ne znam kako sam živ i pametan ikako ostao?

    Na kraju me je iz zatvora izvukao jedan musliman, on mi je glavu spasio - Ragib Salčin. Iznijeli su me iz Centralnog zatvora jer nisam više mogao ni hodati. Stavili me u "golfa". Ponudio me je čašom vode, ali ja niti sam je mogao uzeti, niti sam mogao progovoriti. Dovezli su me na Hrešu i razmijenili. Sjećam se da je kiša padala - nebo se otvorilo. Molio sam ih da me bace u kanal sa vodom jer sam vidio da od mene nema ništa. Naš doktor na Palama govorio je da neću preživjeti. Čudio se kad je ujutro vidio da sam živ. To ti je moja priča", kaže Miloš Mijatović iz Pofalića.

    Danas je organima gonjenja RS dostupan dokument iz kojeg se vidi da su naređenje za napad na Pofaliće dali komandanti TO, uključujući Sefera Halilovića i Hasana Efendića. U ovoj akciji ARBiH ubijeno je preko 400 civila. Napad su izvela dva pofalićka odreda predvođena Hebibom Idrizovićem i Jusufom Lošićem. Sadejstvovali su "teritorijalci" iz Velešića pod komandom Envera Šehovića koji su otvarali vatru čak i na zbjeg od 2. 500 srpske nejači koja je bježala prema Žuči. U napadu je učestvovao i odred TO iz Buća potoka. Među planerima i naredbodavcima napada spominju se i imena Salke Idriza, Mirsada Čauševića, Ferida Omerovića, Ismeta Alije, Fadila Alihodžića, Smaje Šikala.

    Policija Istočnog Sarajeva u posjedu je i video-materijala rađenog u Sarajevu za propagandne svrhe: rijetki preostali Srbi (uglavnom starci i starice) pričaju kako im je lijepo i kako ih niko ne dira. Danas skoro niko od njih nije više među živima. Neki su ubijeni odmah nakon što je napravljen snimak.

    Ubijen u Sarajevu - ekshumiran u Zenici

    O prikrivanju počinjenih zločina izmještanjem tijela nastradalih Patriot je pisao u nekoliko navrata. Ali sada nam je poznato i da policija Istočnog Sarajeva raspolaže podacima da je ovo rađeno. U policiji o tome ne žele javno da govore jer se saznanja zasnivaju na izjavama svjedoka, pa ne žele da iznose detalje sve dok ne bude riješeno pitanje zaštite svjedoka. Za sada se pouzdano zna da su svjedoci govorili o izmještanju posmrtnih ostataka u Dobrinji, na Alipašinom polju i u rejonu Miljacke. Operiše se i podatkom da je vjerski objekat - džamija na Alipašinom polju, napravljena na jednoj od sekundarnih grobnica.

    I na Dobrinji Srbi su nastradali u toku proteklog rata. Zatvarani su u nekoliko logora, mučeni i ubijani. Između ostalog i u podrum jedne piljare odakle danima nisu vidjeli dnevnu svjetlost. Vlaga je bila tolika da su im otpadali komadi kože. U ovom naselju živjela je učiteljica Vida Borković. Prvi komšija bio joj je Kerim Lučarević. A njegov stan je bio premali - dvosoban. Vida je uhapšena, a tijelo je nađeno kod aerodroma - zaklana je. Eto tako su rješavana stambena pitanja za "kadrove" na Dobrinji.

    "Živio sam na Dobrinji 5, a otac mi je živio u Buća potoku. Tu je i ubijen. Moj stric je poginuo na kućnom pragu, ubili su ga snajperom posred čela. Otac je ostao da ga sahrani i ubili su i njega. Radio je u bašti, kraj kuće, a onda su došli pripadnici TO i odveli ga. U junu 1992. godine. Imao je moj radni mantil na sebi.

    Majci su rekli da ga vode na informativni razgovor, a nikad se više nije pojavio. Ubijen je u Sarajevu - ekshumiran u Zenici. Identifikovali smo ga putem DNK analize. Kad su ga odveli od kuće ruke su mu svezali žicom. Tako smo ga i našli, a vilica i par rebara su mu bili polomljeni. Izgleda da je strijeljan rafalom.

    Ubijen je 1992. godine a našli smo ga tek 2004. godine. Uz mnogo muka. Ali eto, sahranili smo ga kako dolikuje, i mogu vam reći da smo tek sada našli svoj mir i on i ja. On na onom a ja na ovom svijetu.

    Otac je imao osamdeset dvije godine, nije imao ni puške, a odveli su ga ispred kućnog praga. Moj prvi komšija, Zajko Vahid jedan je od odgovornih za njegovu smrt. On je danas prvi privrednik opštine Stari grad kome ne možete ništa. Valjda njegova stranka na vlasti pa ga ne daju", priča za Patriot Niko Simanić koji je tek nedavno sahranio oca.

    Snajperisti zlatni ljiljan

    "U Hrasnici je ostalo dvadesetak lovaca lovačkog društva "Igman" Ilidža. Najveći krivolovac među njima bio je Šerif Kereš iz Bobovice kod Trnova. Imao je lovački snajper i čehoslovačku pušku 7x65 R i 12x12 sačmu. Imao je na njoj snajper. Kad je počeo rat bio je glavni snajperista. Kad je ubio devetnaestog Srbina dobio je "zlatnog ljiljana" i bio je na njihovoj televiziji. Inače, bilo je trideset snajperista na ovom području. Svaki dan su išli na različite lokacije. Jedna je bila iznad sela Paštrik. Ubili su nekoliko ljudi, ali su pucali i u stoku, krave, ovce. Druga lokacija je bila kod Rondića kuća, treća na Butmiru kod GP "Igman" i "Bosna" i odatle su pucali na Kasindolsku ulicu", svjedoči jedan čovjek sa Stojčevca za Patriot, ali ne želi da mu se ime otkriva.

    "Imamo informaciju da će se pojaviti još kartona i informacija o zločinima nad Srbima. 12. 600 srpskih civila je prošlo kroz 126 logora u Sarajevu. Za dva do tri mjeseca će uslijediti drugi dio kartona i tad će cifra od 10. 000 nastradalih Srba izaći na vidjelo. Mi imamo izjave živih svjedoka, slike žrtava i za dosta slučajeva i slike zločinaca. Ja imam evidentirano 447 zločinaca iz Sarajeva koji su okrvavili ruke nad srpskim stanovništvom. I to bez njihovih pretpostavljenih po komandnoj i političkoj odgovornosti. Posebnu odgovornost, na primjer, za stradanje Kukanjčeve kolone u Dobrovoljačkoj ulici imaju Ejup Ganić, Jovan Divjak i Rasim Delić. Takođe zahtijevamo i tražimo da se gradska deponija već jednom otkopa i povade srpske kosti koje se tu nalaze. Mi imamo svjedočenje čovjeka, nećemo mu spominjati ime radi njegove sigurnosti, koji je vozio pobijene Srbe na smetljište kamionom. I to će morati doći na dnevni red. Ako ne danas a ono sutra ili prekosutra", kaže za Patriot o saznanjima Udruženja porodica nestalih lica Istočno Sarajevo predsjednik ove nevladine organizacije Milan Mandić.

    "Čovjek nije igla, pa da se izgubi. Srba iz Sarajeva - nema. Nema čitavih porodica jer je počinjen ždržavni zločin". Organizovan iz vrha vlasti. Pojedine specijalne jedinice odgovarale su direktno Aliji Izetbegoviću. Ovi ljudi su bili profesionalci i iza sebe nisu ostavili tragove. Kako sad dokazati koliko su ljudi oni pobili?

    A ako smo mi skinuli kapu pred njihovim žrtvama morali bi i oni skinuti kapu pred našim.

    Nas boli to što još nije završena satanizacija Srba u BiH. Amor Mašović predstavlja BiH na raznim simpozijumima od Beča do Novog Zelanda i kao papagaj ponavlja da je ubijeno svega 266 Srba u Sarajevu, što je bezobrazluk. Jer samo naše udruženje danas može ponuditi građu o preko 2. 500 srpskih žrtava. Imenom i prezimenom a ponegdje znamo i počinioca", kaže za naš list predsjednik Udruženja građana "Istina" Dušan Zurovac.
    ilidza - 77556 - 27.09.2012 : Podigmanac Vojkovici - best (1)

    Ulice heroja


    I pored 217 poginulih boraca Druge sarajevske brigade (Vojkovićke), među kojima ima i dosta heroja, Vojkovići imaju samo jednu ulicu koja nosi ime jednog od njih: "Ulica Riste Andžića."

    Neko mi reče da postoji kriterijum: taj neko mora da bude oficir pa da dobije svoju ulicu!

    Međutim, imamo i Ulicu Srđana Kneževića, koja se nalazi na nekih stotinjak metara iza crkve kada kreneš Ulicom 2. sarajevske brigade lijevo prema Šešlijama.

    Vojkovići sa ponosom!
    brigade - 77554 - 27.09.2012 : Vaske Vasiljevic Beograd - best (2)

    Vlasenička i Milićka brigada


    Došao sam do podataka o Milćkoj i Vlaseničkoj brigadi. Obe brigade su imale po 1500 vojnika.

    Milićka brigada

  • Kroz ovu brigadu je prošlo do 1500 boraca
  • komandant: major Milomir Nastić načelnik štaba
  • zamenik komadanta: Ivan Stojanović

    Vlasenička brigada

  • Kroz ovu brigadu je prošlo oko 1500 boraca
  • Zapovednik major Mile Kosorić
  • načelnik štaba zamenik komadanta brigade major Boško Saragić

    Sastav Prve milićke brigade

  • štab komande
  • 1. pešadijski bataljon (Derventa)
  • 2. pešadijski batljon
  • 3. pešadijski batljon
  • Mešovita artiljeriska baterija
  • Minobacačka baterija (120 mm)
  • Laki protiv-vazdušni vod
  • Inžinjeriski vod
  • Izviđačko-diverzantsaka četa
  • Logistička četa
  • 16_krajiska - 77541 - 26.09.2012 : Diverzant72 Banjaluka - best (4)

    Rat je čudo!


    Upravo slušam neku muslimansku pjesmu, koju sam slučajno našao prije par mjeseci i jako mi se sviđa. Vjerovatno zbog toga što me podsjetila na rat.

    I onda, kad se sjetim nekih trenutaka, što lijepih što ružnih, dobro se zamislim. Pitam se zašto nam je sve to trebalo? Šta je to što nam je svima davalo snagu da izdržimo i da ginemo, i nama i njima? Šta me je to natjeralo da budem tri mjeseca na liniji, i da nikako ne idem kući? Šta nam je dalo snagu da izdržimo nemoguće, šta je njima davalo snagu da izdrže neke naše strahovite napade?

    Ipak, najteže mi je da shvatim šta je to što nas tjera da se mrzimo?Ali šta je to što ipak pobija tu mržnju pa ja, poput većine drugih ipak sebi kažem: "Bilo pa proslo, svi smo mi samo ljudi."

    Šta je neke od nas tjeralo da ubijaju kao životinje, do su se neki od nas toliko trudili da pomažu drugima?

    Odovore na sva ova pitanja još uvijek nisam našao. Zbog toga kažem sebi da je rat čudo koje nam daje snagu ali nam crpi dušu. Zbog toga smo svi mi, koji smo imali sreće da se vratimo iz vrata, osjećamo ispunjeni nekom prazninom.

    Sjetim se ponekad onih zima! Na liniji sam provodio i po mjesec dana, a vani debeli minus. Mi sjedimo u zemunici, kuvamo čaj ili kafu, ložimo vatru. Uprkos svemu u to vrijeme smo bili nekako dobri i veseli, a danas smo nekako tužni i pomalo zlobni.

    Ni sam ne znam koliko sam suza prolio u ratu. Neki će možda pomisliti da sam bio kukavica. Naprotiv! Meni nikad nije bio problem ići u proboj, gdje god je trebalo i sa kim god je trebalo. Ipak, rijetki su bili momenti da nisam zaplakao nad mrtvim čovjekom.

    Sjećam se jednog momka, nije bio naš već njihov. Nije imao više od 19 godina. Ostavili su ga jer ga nisu uspjeli izvući. Hladno sam ga pretresao, izvadio dokumente i sve ostalo što je imao u džepovima. Para nije imao, a i da jeste ne bi ih uzeo jer to nisam radio. U njegovim stvarima sam pronašao pismo koje je dobio od majke. E, tada sam se isplakao i to pošteno!
    treskavica - 77539 - 26.09.2012 : Vitomir Simic - best (1)

    Moje prvo vatreno krštenje


    Moje prvo vatreno krštenje je bilo kao na filmu.

    Bilo je to u proljeće 1995. godine. U zemunici nas je bilo četvorica: Zeljo, Vujić, Simke Poguzija i ja. Ujutro, oko 9 sati smo pili kafu i dosađivali se kao i obično. U tom trenutku dolazi konjovodac, koji nam je donosio doručak. Počeo je da deli hranu: jaja, presovanu slaninu, pekmez. Uz hranu nam pruži i kutiju cigareta imeni odmah prođe kroz glavu da nešto neće valjati jer kada smo god dobili po kutiju BH cigarete nešto se dogodilo.

    I tako, dok smo sjekli slaninu i stavljali je da se peče, po nama poče da pršti kanonada metaka od brovinga i PAT-a. U sekundi smo se zagledali, ni sami ne znajući da li da uskačemo u rovove ili da idemo na kontra stranu. Ipak smo otrčali do rovova.

    Ovo se sve dešavalo na Koti koja se zvala Debelo brdo i ona se nalazi ispod Konika. Neprijatelj nas je tukao otprilike desetak minuta. U jednom trenutku uzviknuh: "Ljudi, izgore nam slanina!" i Željko otrča da okrene slaninicu. Baš u trenutku kada se vratio ponovo nas poklopiše vatrom. Uprkos tome otišao sam da skinem slaninu sa vatre!

    Nakon toga smo još 12 sati bili pod njihovom paljbom. Eh, po nama je toga dana ispaljeno toliko granata da se dim uhvatio preko brda tako da su svi mislili da niko od nas nije preživio. Na svu sreću nikome od nas nije falila ni dlaka sa glave!
    izbori - 77538 - 26.09.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (15)

    Ulice Željka Markovića i Srđana Kneževića


    Vogošćanin Pravi pomenu da je akcija preimenovanja jedne od ulica u Aleksandrovu u Ulicu Miće Vlahovića "zamrla", što bih ja radije nazvao "odložena za neka bolja vremena" jer je prije nekoliko godina u Srbiji pobjedila Tadićeva struja pa lokalno političko rukovodstvo nije bilo spremno da ispuni svoj dio obećanja. Što se mene tiče, ja se još uvijek nadam da je izgubljena samo bitka, a ne i čitav rat.

    Ipak, ovom prilikom sam želio da pišem o nečemu drugom, što se već na prvi pogled može vidjeti već iz naslova.


    Rat je jedna velika tragedija! U njemu uglavnom ginu oni koji su ga najmanje željeli. Ginu na stotine, hiljade... U ratu bar znaš ko ti je neprijatelj i ko ti želi zlo, pa se smrt onih koji su uzeli oružje može na neki način opravdati činjenicom da ginu u namjeri da zaštite svoj narod od dušmanina...

    Zeljko MarkovicMeđutim, kada Srbin u miru pogine od srpske ruke, to je mnogo veća tragedija. Takva žrtva ne samo da je nepotrebna, nego je i sramna, pa sa tom brukom još više dobija na svojoj težini.

    Tipičan slučaj srpske sramote je smrt Željka Markovića, sokolačkog patriote koji je svoj mladi život izgubio nakon rata jer se drznuo da se uhvati u koštac sa lokalnim kriminalom. Za razliku od rata, koji je imao mnogo heroja, Željko je u ovoj borbi bio sam, pa ga i nije bilo teško eliminisati - ubijen je 24. septembra 2002. godine u Sokocu.

    Svi su izgledi da se Srpska Demokratska Stranka, koja je u to vrijeme bila na vlasti, nije baš mnogo trudila da Željkove ubice dovedu pred lice pravde. Štaviše, prema nekim informacijama sa kojima ja raspolažem, jedan dio arhive vezane za Željkovo ubistvo je naprosto "nestao" prilikom transporta dokumentacije iz Sokoca za Banjaluku.

    Eto, prođe punih deset godina otkako nam ubiše Željka, a Sokolac i njegovi stanovnici još uvijek nisu učinili ništa da se njegovo ime ne zaboravi. U više navrata sam i sam predlagao da se jedna od ulica u Sokocu preimenuje u Ulicu Željka Markovića. Lično mislim da bi najbolje bilo da to bude ulica u kojoj je Željko stanovao, u kojoj je i ubijen. Ali, ako to zbog bilo kojeg razloga nije moguće, predlažem da to bude ulica čiji sam ja (vjerovali ili ne) vlasnik. Ona nosi ime jednog poznatog srpskog pjesnika, ali pošto on ima bar 1000 ulica širom Srbije i Republike Srpske, vjerujem da mi niko neće zamjeriti na ovom prijedlogu.

    Prošle godine upitah jednog važnog opštinskog funkcionera kada će Sokočani dobiti ulicu Željka Markovića. On mi odgovori:

  • "Kada pronađemo njegove ubice!"

    Ostao sam zapanjen! Kakve veze ima ubica i ulica? Da možda ne namjeravaju pitati ubicu za dozvolu da to urade? U svakom slučaju, nakon što se malo smirih, shvatio sam da mi on na jedan lijep način pokušava reći:

  • "Nikada!"

    Juče se navršilo deset godina otkako je Željko Marković ubijen! Ne vjerujem da je mnogo onih, izvan kruga njegove porodice, koji su se sjetili da obilježe taj tužni dan odlaskom na Željkov grob! Ja sam mu bar svijeću zapalio! Ustvari, ove riječi i pišem dok pored mene dogorjeva svijeća osvještana na grobu Njegove svetosti Patrijarha srpskog Pavla!

    Nedavno me jedan sokolački političar upita da ga malo "poguram" u njegovoj političkoj kampanji. Ja mu odgovorih da moja ubjeđenja nemaju cijenu, ali bih to ipak učinio ukoliko u svoj program jasno i glasno napiše da će se svim silama zalagati da Sokolac najzad dobije ulicu Željka Markovića. Ne tražim mnogo! Ne tražim za sebe! Tražim samo da se ispravi bar jedna od hiljadu nepravdi koje su u zadnjih dvadeset godina učinjene na Sokocu.

    * **


    Ljetos sam par dana boravio na Palama i naprosto sam oduševljen onim što sam vidio. Prošetao sam glavnom ulicom. Sve oko mene novo, nepoznato. Prije dvadeset godina Pale su bile jedno veliko selo! Autobusi su u tom mjestu stajali pored jednog polusrušenog kioska novina. Sada Paljani imaju novu, prelijepu autobusku stanicu. Imaju i mnogo novih zgrada, a nađe se tu i poneka ulica koje tamo na početku rata nije bilo!

    Jedan od razloga mog odlaska na Pale je bio i posjeta spomeniku Srđana Kneževića, koji je, isto kao i Željko, poginu nakon rata. Ubiše ga Srbi! Poginu od mafijaške ruke! Srđanov spomenik sam već ranije vidio na slici, ali posjeta "uživo" je ipak jedan veliki praznik za oči.

    Potom se uputih i u Željezničku ulicu da posjetim moje rođake koji žive u tom kraju. Međutim, na moje veliko iznenađenje, naravno prijatno, ustanovih da se ta ulica sada zove "Ulica Srđana Kneževića".

    Zastadoh pred prvom kućom na početku te ulice. Na njoj je postavljena tabla na kojoj je ćiriličnim slovima ispisano Srđanovo ime. Izvadih digitalac sa namjerom da uslikam ono što bi mi Sokočani komotno mogli da nazovemo čudo neviđeno. I baš u trenutku kada usmjerih aparat u tom pravcu, na prozoru se razmakoše zavjese i jedna žena mi se obrati pomalo strogim glasom:

  • "Ej, gospodine!"

    Moram da napomenem da nisam znao ko je vlasnik te kuće! Međutim, u liku te jako lijepe gospođe pronađoh i dosta sličnosti sa Ljiljanom, najboljom drugaricom moje bivše žene, pa mi odmah postade jasno da upravo razgovaram sa Biljanom Knežević, suprugom pokojnog Srđana Kneževića.

  • "Izvinite, da vi slučajno niste Biljana?"

  • "Jesam!" - odgovori ona.

  • "Biljana, ja sam Željko Tomić..."

    Biljana mi i ne dozvoli da dodam i ono "sa Sokoca" jer je već u sledećem trenutku bila u dvorištu.

  • "Izvini Željko, nisam te poznala! A kako bih kada se nikada nismo ni upoznali. Ja sam te samo vidjela na slikama sa tvog vjenčanja! Znaš ima sakakvog naroda..."

    U isto vrijeme i ja počeh da se izvinjavam što nisam znao da ona živi u toj kući. Nabacih u razgovoru da sam u više navrata bio gost kod njenih roditelja, koji su živjeli u istoj ulici, stotinjak metara niže.

    Naš, sada već prijatan razgovor, prekinu jedan mladi bračni par, koji se autom uveze u dvorište. Uz Biljaninu dozvolu napravih par fotografija, a zatim je ostavih je da se sprema za put.

    Sa ponosom nastavih da hodam niz ulicu Srđana Kneževića. Eto, doživjeh i ja da koračam ulicom bar jednog od stotinjak srpskih junaka koje sam poznavao i za koje mislim da to i zaslužuju. Ipak, u tom trenutku nisam razmišljao o njima. Nisam razmišljao ni o Srđanu, niti o mom dragom rođaku Stevanu Tomiću u čiju sam praznu kuću upravo išao, a koji kao "Beli vuk" poginu baš u Srđanovoj jedinici. U glavi mi se motala samo jedna-jednina misao:

  • "Sokočani, sram vas bilo!"

    Pale, Ulica Srđana Kneževića
  • izbori - 77536 - 26.09.2012 : Kenan Sarajevo - best (2)

    Sjaši Murta, da uzjaše Kurta - Muke po izborima


    Izbori su na pragu, dreče nam sa medija svaki dan. Opet nas prisiljavaju da slušamo politički "podobne" uglađene i manje uglađene razbojnike kako nam lažu, petljaju i obećavaju kule i gradove, kao da nam nije dosta što ih nevoljnike i članove njihovih porodica srećemo svaki dan ako nas nevolja nanese u opštinu, biro za nezaposlene, ili neku drugu (njima i njihovima) dobro plaćenu službu ili državnu firmu.

    Ponovo srpski predstavnici govore o otcjepljenju, odapiraju se od rata, bošnjački o ustavnim reformama, kultu žrtve, i BiH u EU i NATO-u, a hrvatski o trećem entitetu. Notorna je istina da lažu i da ne mogu ispuniti ama baš ništa od svega toga. Pet dana u sedmici rade za strani kapital i njihove projekte na račun svoga interesa i svoje zadrigle djece po Zapadu, a dva dana "prosipaju" nacionalnu retoriku. Prava je istina da se nismo ni zrno pomakli od Dejtona i da sve priče na nacionalnoj bazi padaju na nepostojanju unutarnjeg dogovora među narodima i uskim okvirima mirovnog sporazuma.

    Pa ako je već tako, što će nam onda izbori? Ionako ništa bitno ne možemo promjeniti. Svako stado bira svoga čobanina koji ih šiša, muze i na kraju zakolje za meso i kožu koju proda strancima, a čobani izabiraju svoje pse da im služe, a ako koja ovčica odstupi sa kursa, bace je da je vukovi pojedu, ili je sami rastrgnu.

    Samo nam se mijenjaju upravnici torova za naše narode, a svakom od tih naroda je sve gore i gore. Sustižu nas bijela kuga i odlazak omladine i aktivnog stanovništva na Zapad. Ovaca je sve manje, sve su mršavije, a čobana i njihovih pasa sve više. Dokle tako?
    rogatica - 77528 - 26.09.2012 : Feniks Rogatica - best (2)

    Podjele u Rogatici


    U ovo vrijeme predizborne kampanje kada većina istrošenih krimi-političara i političkih partija klevetom, lažnim obećanjima i potkupljivanjem pokušavaju da sebi obezbjede dovoljan broj glasova za funkcije koje će im omogučiti da lagodno troše novac od ošišanih ovaca koje su ih dovele na vlast i od čije vune ne štedeći novac finansiraju kampanju. U ovoj predizbornoj kampanji posebno mi je privukao pažnju slogan "srpska kuća do kuće".

    Znam da sam u Sarajevu ostavio dvije kuće da bih zajedno sa svojim narodom učvrstio temelje jedne tek sagrađene, dugotrajnije, koja se zove Republika Srpska. Nažalost u toj kući smo stanovali dugo bez krova gledajući kako naš izbjeglički građevinski materijal odlazi u privatna građevinska skladišta na prodaju, kako se pojedinim domicijelnim ljudima od njega prave kuće, vikendice, štale, prodaje po Goraždu i federalnom Sarajevu, prave kuće povratnicima a plaćeni materijal za te namjene ostavlja u privatne džepove i mnogo još toga tako da u Rogatici od prepunih magacina građevinskog materijala za one koji su ostavili sve za Republiku Srpsku vlast Republike Srpske nije napravila ni jedan kokošinjac a pogotovo jednu stambenu jedinicu.

    Vlast koju je predhodne četiri godine vodio SNSD uspjela je da opremi stanove (u prijeratnoj sagrađenoj zgradi) za porodice poginulh boraca i RVI. Tokom saznanja za koje se namjene stanovi opremaju data su uputstva i započela ujdurma. Srodnici porodica poginulih boraca (djeca i unučad) masovno su krenuli na prevođenje stambenih jedinica i imovine (sa nosioca prava statusa člana porodice poginulog borca i RVI) na svoje ime kako bi se lažno prikazalo da pomenuti nemaju rješeno stambeno pitanje i ostvarili prava konkursa.

    Što su naumili to su i ostvarili, ko će kome ako ne svoj svome. Opštinska vlast je tako 90% stanova pripremila za podjelu po babu i po stričevima a pogotovo po stranačkoj pripadnosti, pa sada pojedinci nakon podjele stanova imaju čak i po tri stabene jedinice. Mnogi od njih su dovedeni sa sela samo da prime ključeve od stana a da u njemu neće ni noć prenoćili ali su tu sad njihovi srodnici scenaristi koji veselo trljaju ruke i čekaju trajni okup stanarskog prava i još jedan prevod vrijedne imovine na svoje ime.

    Ovakvim ponašanjem pojedinaca često se zapitam do kada će gladni materijalizam pojedinaca biti glavni ubica pravde i humanizma, i do kada će političke partije djeliti pravdu po političkim knjižicama a ne po Božijim i ljudskim zakonima.

    Svedoci smo ovih dana kako se međusobno prijatelji zavađaju radi različitih stranačkih mišljenja, kako komšija komšiji ne dolazi ako su suparnici u izbornoj agitaciji, čak su se i ugostiteljski objekti podjelili pa prijatelji sa različitim partiskim knjižicama više ne idu zajedno na piće.

    Možda je za takvo ponašanje i podjele kriv i sam Milorad Dodik koji svojom funkcijom predsjednika SNSD daje primjer čiji je predsjednik.

    Ako su Tomislav Nikolić, Ivo Josipović pa čak i jedan Putin odmah po izboru za predsjednika države podnijeli ostavke na mjesto predsjednika svojih stranaka kako bi pokazali svom narodu da su predsjednici svih građana svojih država zašto to nije mogao da učini i jedan Milorad Dodik, sem ako ne smatra da će on svojom funkcijom štiti i obavljavati funkciju samo u interesu pripadnika i podanika svoje političke partije?
    dobrinja - 77525 - 26.09.2012 : Dobrinjac Sarajevo - best (0)

    Dobrinja


    Ivan Samarđić, Sarajevo piše: "Uvjek me ljuti piskarannje ljudi koji smišljeno pišu laži." Kraj citata ove rečenice. Citiram sledeći pasus: "Što se tiče napada na C-4 izlišno je razglabati sa tipovima koji nisu mogli sjebati šaku ljudi sa 48-icama i par papovki." U zadnjem pasusu piše: "Neka me neko demantuje kad kažem da su pobijni civili (48-ero) na parkingu u naselju i zakopani u Vlakovu. Malom Remziji su kurve odsjekli glavu. Kad smo uhvatili Ječmenicu dali smo ga na sud. Živ je i danas. Ma gadi mi se pisati..."

    E vidiš grome, ovo što si ti naveo ja sam pokušao da navedem kroz jedan normalan dijalog sa učesnicima foruma, međutim naišao sam na takva neprimjerana ponašanja druge strane da sam odustao od daljeg pisanja.Čak i sam administrator foruma tvrdi da se iza potpisnika ovih redova javlja neki narkoman, balavac za kojeg je on dobio informaciju da veoma dobro zna o kome se radi. O cenzurama tekstova da i ne govorimo! I ovo što pišem čisto sumnjam da će biti objavljeno u izvornom obliku ali to je jednostavno volja administratora i to je to...

    Upratih čini mi se da se neki čude zašto je MAX prestao sa pisanjem svojih tekstova ovde, a svi dobro znamo zašto... Uglavnom, sve što je loše, to se krije. Sve što odgovara jednoj strani to se piše pa makar i ne odgovaralo istini.

    Onoga trenutka kada meni bude (i ako bude) dozvoljeno iznošenje nekih istinitih činjenica o borbama u i oko Dobrinje, i kada se javi neko ko je zaista upoznati sa dešavanjima koja su se dole zbivala, ja ću nastaviti sa pisanjem. Sve do tada uživajte i budite pozdravljeni...

    Dobrinjac,

    za tvoju informaciju, od posjetioca ovog foruma saznao sam sve podatke o tebi, pa ne moraš više da nas lažeš jer je ružno da se predstavljaš da si učestvovao u tim akcijama a u to vrijeme si bio samo dijete. Osoba od koje sam dobio ovu informaciju te i lično poznaje.

    Nemam ništa protiv da i takav kakav jesi učestvuješ u diskusiji, ali ono što mi posebno smeta je da priče iz "duge ruke" prikazuješ kao svoje.

    Stvari koje ti iznosiš su apsolutno neistinite. To ti mogu garantovati jer sam u stalnom kontaktu sa desetinom ljudi koji su bili na tom mjestu u periodu od 17. do 21. juna 1992. godine, a i lično sam bio u neposrednoj blizini.
    igman - 77522 - 25.09.2012 : Ratko Obrenovic Detroit,USA - best (8)

    Dragan Savić, Igmanska brigada


    U boj, u boj: Te 1992. godine napustio sam Sarajevo zahvaljujući mojim komšijama koji su mi spremali ubistvo... U gradu je tih godina djelovala Patriotska liga, u džamijama su se fabrikovali takvi ljudi, i moje ubistvo, između ostalih, opredijelilo bi i one kolebljive muslimane za fundamentalističku struju, fundamentalizam bi ojačao i na kraju bi se desilo ono što je Alija Izetbegović napisao u Islamskoj deklaraciji o povezivanju islama od Turske do Makedonije i koji bi preko Sarajeva jednostavno ušao na velika vrata u srce Evrope. U februaru '92. je moj stan obijen (traženo je oružje, ali nije nađeno pošto ga nije bilo), a krajem marta sam odlučio otići iz grada u vikendicu na Crkvinama kod Blažuja. Moja majka je krajem aprila sa vikendice sišla u Sarajevo da ponese odjeće i umalo poginula od snajperskog metka koji je došao sa plavog nebodera u Hrasnom. Komšija, musliman, spasio je majku: dok je ona zalijevala u prozoru, povikao je:

    "Mileva, bježi odatle!"

    Ona se sagnula. Kada se vratila, donijela je odjeću i dum-dum metak zamotan u maramicu.

    Na Crkvinama je u jednoj muslimanskoj vikendici pronađena kompletna poljska bolnica, u drugoj kuhinja. Mobilisan sam prvog juna: gledao sam u pušku i shvatio da može nekog i ubiti, nekog ko mi je drag, pogrešnog. Međutim, kada sam je uzeo u ruku, uzeo sam je muški. Bilo je vrijeme da srpski narod nakon svih ovih vjekova dođe u situaciju da se više ne plaši komšija, i to je jedan od razloga što sam ovdje; nismo došli do pozicije koju bi trebali da imamo.

    Jak sam, rode: Moj prvi žestoki okršaj bio je na Golom brdu, kada je nas tridesetak napalo 1. 000 muslimanskih vojnika; to je bio baš jedan sinhronizovan i dobro organizovan napad. muslimani su već bili krenuli uzbrdo prema nama, pet naših vojnika, u jednom rovu, između deset tankih omorika, galame:

  • "Ajde neka neko priđe, izginusmo ovdje!"

    A muslimani prilaze. Vidim da su se ljudi prepali i skontam po očima da sam ja tu najjači i, želeći da ih spasim, silazim do jedne bukve, a dan prije sam zadužio puškomitraljez, i odbijam taj napad. Međutim, jebavo me neki tip među njima, pametan, sabran, osjetiš mu u glasu, pita:

  • "Ko je gore?", miran, a to pozitivno djeluje na vojnike.

    Kontam: "Jebaću ti mater!", i uzimam bombu, brojim do 25, bacam je među njih i nema više komandovanja, ne čuje se glas. Bilo je oko šest, ali se mrak počeo rano hvatati, kada su mi javili da je nestalo municije. Moramo se povući, a ne mogu proći kraj mene, rode, nema šanse! Žao mi, u pizdu materinu, žao mi, jer, vidim, ne mogu nam ništa, a moramo se povući.

    Kad sam uzeo pušku, uzeo sam je muški, nisam se žalio, ni štedio, jer sam mislio da što se bolje tučem, prije će se rat završiti. Izuzetno poštujem dobre borce sa druge strane: jedan me gađao sa 15 metara na Kralupima kod Visokog, nije me pogodio; poslije sam ja njega gađao bombama, ali nije ni njega htjelo.

    Od novembra 1992. bio sam u interventnom vodu, u Igmanskoj brigadi, ratovao sam čestito, nikad nisam u civila okrenuo pušku, mada sam imao priliku. U Vidovićima sam im pucao iznad glava, da bježe, činio sam koliko sam mogao da tom civilnom stanovništvu pomognem, da odu prema Kiseljaku.

    Nastradao sam 28. aprila 1993. na Ormanju: to je bila zona široka dva do tri kilometra, ničija zemlja, i interventni vod je obezbjeđivao kopanje. Tu sam naletio na minu i, kad sam vidio šta se desilo, bukvalno sam poželio da me nema, da se ubijem, pokušao sam da dođem do puškomitraljeza, ali tada me je nešto sprijećilo i nisam se ubio. I to kad hoće čovjeka: balkon muslimanskog stana u koji sam ušao na Dobrinji okrenut je prema Golom brdu, i kad god izađem na terasu i podignem glavu, vidim ga.

    Ja sam Krajišnik porijeklom, i to je vjerovatno ta mahnita kozaraćka... Moj pokojni djed je ubijen u Jasenovcu, a priča glasi, ne znam je li istina, vjerovatno jeste, jer se ne bi pričalo, da je jednom rukom sebi raku kopao, pošto je u drugu bio ranjen, i da je prije same egzekucije uspio ustaši grkljan iščupati zubima, i da su i on i ustaša zajedno otišli u raku. Eto, tu su mi priču pričali od djetinjstva.

    Ooo, Turci

    Srpski vojnici su se osjećali uvrijeđenim, vrijeđala nas je propaganda da smo agresori; osjećali smo se ugroženim, kao da nas napadaju Turci 1389. godine, i tu je došao do izražaja ogroman prkos i inat. Mi smo se tada borili da preživimo, a ne za RS, jer je situacija oko Sarajeva bila takva: nas je bilo mnogo manje nego muslimanske vojske u Sarajevu, bili smo u jednom crijevu i ne znam da li smo imali više od 20. 000 vojnika. Jeste da je Sarajevo bilo okruženo; ako uzmeš kartu, vidjet ćeš da smo i mi bili u jednom procjepu i interesantno je da smo se odbranili.

    Imam osjećaj da su loši ljudi upravljali svime time i držali su stanje na vagi, da se lupamo dotle dok ne postanemo nemoćni da se sutra ne možemo oduprijeti strancima. S druge strane su bili ljudi koji su željeli da nas potisnu sa našeg ognjišta, da šire islam, a mi to nismo dali jer smo tu rođeni. Rat je igra u kojoj se gube životi, ali nikad nisam vjerovao da se neki narod može istrijebiti. Jedan borac, inače odavde, iz Banje Luke, a ljudi stalno dolaze da me obiđu, rekao mi je juče:

  • "Ma, tu Ferhadiju nije trebalo ni rušiti!"

    Izdaja

    To je bio još jedan strašan udarac: nismo izgubili vojnički, nego se potpisalo. To je bio takav šok i dodatna frustracija, i ja vjerujem da ljudi koji su to prošli nikad to neće moći neutralisati. Na sarajevskom bojištu je stradalo 4. 000 vojnika i to je neko tek tako dao. Svi smo krivili Miloševića i Karadžića; ja sam na mitingu poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma pjevao "Tamo daleko" u smislu čežnje za maticom koja nas je izdala. I pored svih ratnih nedaća, sve te godine vjerovali smo da će nam biti bolje, ta kohezija stanovništva je bila čudo, život je pulsirao bez obzira na sve. Stotine i hiljade glava boraca i sa jedne i sa druge strane platilo je kao zalog švercerima koji su bili i u uniformama i bez uniformi, i mislim da je tu počela tragedija.

    Vjerujem da je i u Sarajevu bilo jako teško i nikad nisam bio za neselektivno bombardovanje, nisam nikad prisustvovao neselektivnom bombardiranju, to su radili bolesni ljudi. Ali, isto tako sam ubijeđen da su oni veliki masakri u Sarajevu konstruirani. Mislim da je srpska vojska jedna čestita vojska.

    Srpsko Sarajevo

    Napravio sam stambenu zadrugu, napravio koncepciju gradnje koja bi omogućila ljudima da kupe stanove za vrlo skromna sredstva i odjednom su mafijaši to počeli otimati, osjetivši pare. Međutim, ja još uvijek vjerujem u izgradnju Srpskog Sarajeva i mislim da imamo pravo na to.

    Sloboda kretanja

    Prvi put sam prešao liniju u martu 1996, idući u Kiseljak da kupim lamelu za auto. Tablice na autu bile su prijeratne, latinične, saobraćajne i vozačke nisam imao, ustvari, imao sam neke papire, blatobrani vezani žicom i takvog me u Rakovici zaustavi policija. Kaže mi policajac:

    Ja mu dam dokumente i tek tad skontam da mi na vjetrobranu piše četnik. Prijatelj iz Novog Sada, taksista, ostavio mi vizitkartu, na kojoj velikim plavim slovima piše "četnik", to mu nadimak, jebi ga. Valjda je policajac to pročitao, pipa pištolj za pojasom i kaže mi:

  • "Morat ćete do petog aprila promijeniti tablice!"

    Ja kažem da neću, a čovjek se opet izmakne, pa opet provjeri gdje mu je pištolj. Pita me gdje živim. Rekoh:

  • "Trg Kralja Aleksandra broj 10!"

    Čovjek se ohladio, umro, nema ga. Udara onim papirima po ruci, gleda me i kaže:

  • "Što je onaj Radovan Karadžić gospodin!", i vrati mi dokumente.

    Radovan pjesnik

    Radovan se i u toku rata držao pogrešnih ljudi ili su ti pogrešni ljudi držali njega. Pazite, on je ipak pjesnik, a da bi jednu pjesmu napisao, moraš biti potpuno čistog srca, i upravo stoga mislim da nije nikad naredio masakr, u to sam ubijeđen. Njega su potrošili ljudi oko njega, jer nije uspostavio red '92. godine. Ljudi koji su bili oko njega, bili su usmjereni na pljačku i otimačinu, i to je teret koji on sigurno nosi kao prvi čovjek u RS-u.

    Ratkov narezak

    Za mene je Ratko pravi, čestiti predstavnik VRS. U bolnicama u kojima sam bio, dolazio je dva-tri puta. Kad me je vidio na Koranu, nije me znao, ali uhvatio se za glavu i prošao pokraj kreveta. To je čovjek koji ima dušu, koji je ratnik u suštini, čovjek koji zna svoj posao, i siguran sam da mu nije mjesto na ovoj potjernici i boli me njegova potjernica, zaista me boli. Nije sebe žalio, nije kod njega bilo komande "Naprijed!", nego "Za mnom!", to je čovjek koji je sebe žrtvovao želeći da se uspostavi RS i da Vojska RS postoji kao takva sa svim atributima koje je naslijedila u balkanskom, prvom i drugom svjetskom ratu. On je stalno bio u sukobu sa politićkim rukovodstvom tokom rata, znam da nikad nije htio ni jesti ništa osim hrane koju je jela vojska. Sleti negdje helikopterom u toku rata, oni ispeku janjca, da se dodvoravaju, a on kaže:

  • "Daj mi narezak!"

    Kada sam krenuo iz bolnice Koran u Miliće, potpuno razvaljen, fiksator bio na ovom butu, ova noga odvaljena, iz auta hitne pomoći, gladan, vidim nekog u bijelom mantilu. Zavićem:

  • "Daj mi ponesi taj Ratkov odrezak, gladan sam, crkoh od gladi!"

    Ide žena, nosi u pola hljeba izrezan narezak i kaže:

  • "Junače, ovo je Ratkov narezak!"

    Jebi ga, političari su kurve, on nije bio kurva, on je bio ljudina. U njemu nije bilo ništa genocidno, ne bih volio ogriješiti dušu, u njemu je bio samo ogroman vojnik, čestit vojnik, i da je kojim slučajem ovdje među nama, drukčija bi se pjesma pjevala.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|