fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

tarcin - 71303 - 03.07.2012 : Malislatki - best (0)

Ratni zločini - Poginuli u logoru Silos u Tarčinu


U ovom logoru su ubijeni ili su umrli od posledica torture i gladi ili su poginuli na prinudnom radu na prvim borbenim linijama sledeći Srbi koji su bili zatvoreni u logoru Tarčin:

  • Andrić Goran, mehaničar iz sela Korča kod Tarčina, rođen 22. 10. 1962. godine u Korči, od oca Vojislava i majke Jelenke, rođene Ljujić, neoženjen, poginuo 18. 08. 1993. godine u Donjem Kotorcu, kod Hrasnice, od granate u rovu na prinudnom radu (svedok 718/96-24).

  • Varagić Gojko, iz sela Donja Bioča, star oko 60 godina, koji je doveden u logor krajem juna 1992. godine; pušten 20. decembra 1992. godine zbog potpune iznemoglosti. Iz logora su ga izneli u ćebetu, a posle nekoliko dana on je umro kod svoje kuće.

    Varagić Ranko, tehničar iz Donje Bioče, rođen 17. 07. 1969. godine u Sarajevu, od oca Radoslava i majke Anke Vukosav. Streljan javno 22. aprila 1993. godine od strane stražara Fejada, u Hrasnici, posle bekstva četvorice logoraša (svedok 718/96-20).

  • Vitor Ranko, zvani "Nane", vozač u Koka-Koli, iz sela Korča kod Tarčina, rođen 31. 01. 1959. godine od oca Vojina i majke Jelenke Pandurović, ubijen na Igmanu, gde se nalazio na prinudnom radu, u 26. 05. 1993. godine (svedok 718/96-11).

  • Vujović Bogdan, železničar u penziji iz sela Doljana, kod Pazarića, star oko 65-70 godina, umro 6. juna 1992. godine od posledica prebijanja, bio prva žrtva u logoru Tarčin.

  • Glavaš Jadranko, ekonomista iz Sarajeva, star oko 28 godina, koji je u februaru 1993. godine iz logora bio odveden na prinudni rad na Igmanu gde je bio pretučen, a onda zaklan od strane Nedžada Hodžića, pripadnika muslimanske jedinice koju je predvodio Ališpago Zulfikar zvani "Zuka". Zaklan je zbog toga što je imao isto prezime kao i načelnik policije na Ilidži sa kojim nije bio u rodbinskoj vezi.

  • Golub Anđelko, magistar mašinstva, iz sela Odžak kod Tarčina, rođen 06. 03. 1962. godine u Odžaku od oca Dimša i majke Velinke, rođene Vitor, ubijen prilikom prinudnog rada na Igmanu 26. 05. 1993. godine (svedok 718/96-23).

  • Davidović Dragan, tehničar u Gradskom saobraćaju, iz Sarajeva, star oko 35 godina, ubijen prilikom prinudnog rada na Igmanu 1993. godine,

  • Kapetina Obren, iz Deovića kod Pazarića, star oko 64 godine, teško oboleo u "Silosu", umro zbog neukazivanja lekarske pomoći i od gladi 8. novembra 1992. godine u ćeliji 6 (svedok 718/96-12).

  • Kapetina Slaviša, student 4. godine ekonomije, iz sela Deovića, kod Pazarića, rođen 22. 01. 1963. godine u Sarajevu, od oca Gojka i majke Slavojke, rođene Samouković. Streljan 22. aprila 1993. godine u 13 časova, iz automatske puške, od strane stražara Fuada, zato što su prilikom kopanja rovova na Hrasnici pobegla 4 logoraša (svedok 718/96-16).

  • Kovačević Momo, sekretar mesne zajednice u Sokolovića koloniji, star oko 55 godina, poginuo od granate pri kopanju rovova u Hrasnici 28. jula 1993. godine, oko 16, 30 časova, kada je teško ranjen, a pomoć mu nije bila ukazana.

  • Krstić Milan, autoprevoznik iz Raštelice, rođen 08. 10. 1950. godine u selu Domašinec, od oca Vojina i majke Jelene, rođene Mihaljac, streljan javno 22. aprila 1993. godine posle bekstva četvorice logoraša. Njega je izdvojio iz preostale grupe zatvorenika pripadnik vojne policije Feđa i ubio ga iz pištolja, pa naredio svedoku 386/96-29 da odnese njegov leš. Njegova majka svedok 718/96-19 dobila je potvrdu o smrti u kojoj je navedeno da je smrt nastupila od puščanog metka.

  • Krstić Petko, tehničar iz Raštelice, rođen 27. 08. 1959. godine u Raštelici, opština Hadžići, od oca Ljubomira i majke Stojanke, rođene Savić, oženjen, otac jednog deteta, umro u logoru 14. oktobra 1992. godine od posledica mučenja i gladi (svedok 718/96-14).

  • Krstić Svetozar, penzioner, iz sela Do, opština Hadžići, rođen 1928. godine u selu Do, od oca Pavla i majke Danice, pretučen od strane stražara i tako pretučen pušten kući u decembru 1992. godine, gde je posle pet dana umro zbog posledica povreda u bolnici u Tarčinu. Njegov leš je bačen na smeće iza bolnice (svedok 718/96-21).

  • Krstić Slobodan zvani "Mišo", mašinovođa iz Raštelice, rođen 1956. godine, u Donjoj Raštelici, opština Hadžići, od oca Đorđa, ubijen prilikom kopanja rovova 16. juna 1993. godine u Hrasnici,

  • Milanović Milinko, poštar u Hadžićima, iz sela Deovića kod Pazarića, gde je i rođen 01. 01. 1943. godine od oca Radoja i majke Ane, rođene Njegovan, oženjen, otac dvoje dece. Zatvoren u logor u Tarčinu 09. 06. 1992. godine gde je teško oboleo od posledica mučenja i gladi. Umro je 17. 02. 1993. godine u bolnici u Suhodolu u koju je bio prebačen u stanju potpune iscrpljenosti (svedok 718/96-22).
    Nikolić Slobodan, mašinski tehničar iz Maglaja, živeo u Sokolovića koloniji, bio zaposlen u "Famosu", star 32 godine, bio je teško ranjen od granate prilikom kopanja rovova 28. jula 1993. godine oko 16, 30 časova, pa pošto nisu dali medicinskoj sestri Saneli da mu priđe i pruži pomoć umro je.

  • Njegovan Branislav, elektrotehničar, iz sela Češće kod Tarčina, rođen 05. 11. 1959. godine u Tarčinu, od oca Stevana i majke Jovanke, rođene Kovačević. teško ranjen prilikom prinudnog rada na Igmanu 26. 05. 1993. godine od čega je ubrzo umro (svedok 718/96-18).

  • Petrić Milomir, rođen 25. 10. 1962. godine u selu Ramići, Opština Hadžići, od oca Slobodana i majke Goše, rođene Andrić, otpravnik vozova iz Pazarića, ubijen prilikom prinudnog rada na Igmanu 28. 06. 1993. godine (svedok 718/96-17).

  • Samouković Zdravko, iz Pazarića, star oko 21 godinu, teško oboleo od TBC u zatvoru i zbog neukazivanja lekarske pomoći umro 1. aprila 1994. godine.

  • Čičić Dane, iz sela Ramića kod Pazarića, rođen 1956. godine, ubijen prilikom prinudnog kopanja rovova na prvom borbenom položaju u Sarajevu u avgustu 1995. godine kada je bio vezan lisicama i sajlom.

  • Šarenac Vaso, iz Lokava kod Pazarića, rođen 1908. godine, umro od posledica mučenja i gladi sredinom decembra 1992. godine (svedok 718/96-17).
  • tarcin - 71297 - 03.07.2012 : Malislatki - best (0)

    Ratni zločini - logor Silos u Tarčinu


    KOMITET ZA PRIKUPLjANjE PODATAKA O IZVRŠENIM ZLOČINIMA
    PROTIV ČOVEČNOSTI I MEĐUNARODNOG PRAVA
    Beograd

    Logor u silosu u Tarčinu
    maj 1992. - januara 1996. godine


    Tarčin je prigradsko naselje, udaljeno od centra Sarajeva oko 25 km. U samom Tarčinu, koji je bio sedište mesne zajednice, bilo je oko 2. 000. stanovnika pred rat, od čega su Srbi činili oko 10%, Hrvati 5% stanovništva, a ostalo su bili muslimani. U okolini je bilo nekoliko srpskih sela i nekoliko mešovitih sela, dok je većina sela bila čisto muslimanska.

    U Drugom svetskom ratu muslimani i Hrvati sa područja Tarčina pripadali su ustaškim formacijama i bilo je pored 50 ubistava Srba, još oko 50 Srba odvedeno u logor Jasenovac odakle se više nisu vratili.

    U avgustu 1991. godine u Tarčinu je formirana stanica rezervne milicije u čijem sastavu je bilo oko 180-200 muslimana i svega 1 ili 2 Srbina po njihovom izboru. Komandir ove stanice Tufo Refo, pre rata bio je milicioner u Sarajevu. Rezervni sastav milicije u Tarčinu je krajem 1991. i početkom 1992. godine legalno delio oružje muslimanskom stanovništvu.

    I u toku predizborne aktivnosti u Tarčinu se pojavio veći broj muslimanskih nacionalističkih parola, a na zidovima srpskih kuća bili su ispisani grafiti uvredljive sadržine. Jedan od njih je bio "SDS nosiće fes".

    Kada su u aprilu 1992. godine počeli sukobi u Sarajevu muslimani su preko rezervnog sastava milicije u Tarčinu stavili pod pojačanu kontrolu i prismotru sve Srbe na području Tarčina.

    Početkom maja 1992. godine muslimani su naglo počeli da prazne silos koji se nalazi u centru Tarčina i da dele pšenicu stanovništvu. Ispraznili su oko 10 komora u kojima se nalazila pšenica.
    Na dan 11. maja 1992. godine muslimani su napali i zauzeli kasarnu JNA u Krupi, Opština Hadžići, udaljenu od Tarčina oko 8 km. Zarobljene vojnike zatvorili su u ispražnjene pšenične komore u silosu. Tada je silos za lagerovanje žitarica u Tarčinu kod Pazarića pretvoren u logor za Srbe.

    Prvi zatvorenici u ovom logoru su bili 11 zarobljenih vojnika - rezervista iz kasarne bivše JNA u Zoviku i kasarne "Žunovica" u Hadžićima.

    Počev od 20. maja muslimani su počeli sa privođenjem Srba na takozvani "informativni razgovor", a posle su ih odvodili u silos i više ih nisu puštali. Početkom juna 1992. godine počelo je masovno privođenje Srba sa područja mesnih zajednica Tarčin i Pazarići u logor u Silosu.

    Logor je neprekidno funkcionisao za sve vreme građanskog rata u BiH i poslednji zatvorenici su ovaj logor napustili krajem januara 1996. godine, kada su logoraši oslobođeni po Dejtonskom sporazumu.

    Kroz ovaj logor se procenjuje da je prošlo oko 550 Srba, među kojima i desetak žena, od kojih su dve ostale u logoru do njegovog zatvaranja.

    Prvi upravnik logora u silosu bio je Bećir Hujić, a njegov zamenik Halil Čović. Sredinom 1994. godine Hujić je smenjen, a na njegovo mesto je došao Čović, izraziti nacionalista, koji je imao običaj da pred zatvorenicima ironično kaže:

  • "Samo silos Srbina spašava".

    Ostao je upravnik logora do zatvaranja krajem januara 1996. godine.

    Logor je bio pod neposrednom komandom 109. Brdske brigade armije BiH čiji je komandant bio Nezir Kazić. Od 1995. godine logor je bio pod komandom DžIV divizije armije tzv. BiH, na čijem čelu se nalazio Zaim Imamović, koji je kasnije poginuo. Štabovi ovih jedinica nalazili su se u neposrednoj blizini logora. Njihovi komandanti su često i lično dolazili u logor i znali su šta se u njemu događa.

    U krugu štaba DžIV divizije nalazio se heliodrom na koji je vrlo često sletao Alija Izetbegović. Nije utvrđeno da li je on ulazio u krug logora, ali je sigurno znao za ono što se u njemu dešava. To potvrđuje i činjenica koju su pred zatvorenicima izneli predstavnici Međunarodnog crvenog krsta: da su morali lično ići kod Alije Izetbegovića da bi im dozvolio posetu logoru u Tarčinu.

    Sve ćelije u ovom logoru su bile veličine 9, 50 h 4, 50 m. Visina ćelija je bila između 5 i 5, 50 m, pa se tu nalazio pored svakog zida betonski rub širok oko 50 sm, a iznad toga na oko 5 m nalazio se plafon. Po tom rubu šetali su stražari i kontrolisali šta se događa u ćelijama, a prostor za njihovu šetnju je bio i nad susednom ćelijom, kao i nad hodnikom, tako da su oni imali dovoljno prostora za kontrolu.

    U ćelijama nije bilo prozora, nije bilo osvetljenja, sem slabe svetlosti koja je dolazila sa gornjeg nivoa od oko 10 m visine, gde je pod krovom bio neki mali prozor koji se iz ćelije nije mogao videti.

    Iz ćelija zatvorenici nigde nisu izvođeni, po ceo dan su bili u ćelijama, koje su bile prenatrpane. Prva šetnja je bila tek u novembru 1993. godine, ali ni to nije bilo redovno. Sve je zavisilo od raspoloženja dežurnog stražara.

    U početku zatvorenici su dobijali samo jedan obrok hrane dnevno koji se sastojao od 4-5 kašika neke neodređene tečnosti, koja je bila bez ukusa. Na petoricu zatvorenika dolazila je jedna mala činija i po jedna kašika koja se nije prala i koja je nošena iz ćelije u ćeliju kako se delila hrana. Uz to su dobijali po jedan hleb težine između 350 i 500 grama, (uvek je bio različite veličine, veoma lošeg kvaliteta) što se delilo prvo na 9, a posle na 12 zatvorenika, tako da je svako dobijao po jedno malo parče hleba.

    Drugi obrok je uveden tek 12. jula 1992. godine - "doručak", koji se sastojao od male zdele mleka koja se delila na petoricu, tako da je praktično na svakoga dolazio po gutljaj mleka u prahu, koje je bilo loše rastvoreno u hladnoj vodi.

    Zbog slabe ishrane čemu su doprinele i povrede nanete batinanjem umro je 14 oktobra 1992. godine Petko Krstić. Posle toga uveden je treći obrok.

    Treći obrok uveden je tek 19. oktobra 1992. godine i praktično se delio odmah posle ručka jer nije bilo električne struje, pa se nije moglo deliti po mraku, a sastojao se od neke razređene "hrane za prehranjivanje".

    I tako male količine hrane su u junu 1992. godine uskraćivane, pa jedanput nisu davali hranu tri dana, a drugi put dva dana.

    U logoru u Tarčinu bili su zatvoreni isključivo Srbi i to uglavnom seljaci iz okoline, mladići koji su išli u škole ili mlađi radnici. Bilo je i nešto intelektualaca, a bilo je i starijih ljudi.

    Svi oni bili su civili, izuzev 11 prvih rezervista. Zatvoreni civili nisu učestvovali u ratu, niti su bili u nekoj od vojnih formacija.

    Starost logoraša kretala se od 14 do 85 godina. Najmlađi je bio Leo Kapetanović, koji tada nije imao ni punih 14 godina, a najstariji Vaso Šarenac, rođen 1908. godine, koji je bio potpuno senilan čovek. On uopšte nije bio orijentisan u vremenu i prostoru.

    U silosu je bilo zatvoreno i 11 žena koje su bile u posebnoj ćeliji.

    Sredinom 1992. godine logor je bio popunjen i tad je bilo oko 382 zatvorenika.

    U toku 1992. godine nije bilo nikakvog odvođenja na radove, čega je bilo tek u sledećim godinama.

    Logor u Tarčinu su muslimanske vlasti krile od međunarodnih organizacija. Sredinom novembra 1992. godine bila je prva poseta televizijske ekipe "Skaj njusa". Njima su prikazali ćeliju broj 1 i toga dana tri puta su delili po pola hleba (tako da su se zatvorenici "po prvi put najeli hleba").

    Prva poseta Međunarodnog crvenog krsta bila je 26. novembra 1992. godine na čelu sa Švajcarcem Mark de Perotom, čiji je prevodilac bio musliman Suad iz Mostara, koji se zatvorenicima kao takav predstavio. Zbog toga što je prevodilac bio musliman zatvorenici su strahovali da govore slobodno. Posle obilaska logora Perot je javno rekao zatvorenicima da je do tada posetio stotine logora, ali da ništa gore od Tarčina nije video.

    Zahvaljujući Međunarodnom crvenom krstu 3. decembra 1992. godine zatvorenici su dobijali svakog drugog dana po lanč paket, po dva ćebeta, a povećano im je i sledovanje vode na po 10 litara vode na jednu ćeliju dnevno.

    Na dan 29. decembra 1992. godine 137 zatvorenika iz logora Silos u Tarčinu prebačeni su u logor Krupa u Zoviku, a približno isti broj je prebačen iz Krupe u Tarčin.

    Od 15. 04. do 30. 10. 1993. godine grupa od 30 logoraša bila je odvedena u Hrasnicu gde su radili dano-noćno na kopanju rovova na prvoj borbenoj liniji, a u 1995. godini u Sarajevu kod Jevrejskog groblja i na Stupu.

    Ovaj logor zatvoren je 27. januara 1996. godine po Dejtonskom sporazumu i pod pritiskom međunarodnih faktora.
  • tarcin - 71294 - 03.07.2012 : Malislatki Bačka Palanka - best (3)

    Ratni zločini - Logor u silosu u Tarčinu


    Savezna Republika Jugoslavija
    Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima
    Protiv čovečnosti i međunarodnog prava
    Beograd

    Osmi izveštaj Vlade SRJ o izvršenim ratnim zločinima na području bivše SFRJ

    Vlada SRJ stavlja na uvid javnosti novi - Osmi po redu - Izveštaj o slučajevima kršenja međunarodnog ratnog i humanitarnog prava na teritoriji bivše SFRJ. Ovo je šesti Izveštaj koji je pripremio Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava čija je nadležnost utvrđivanje svih relevantnih činjenica u vezi sa oružanim sukobima i aktima nasilja, na delovima teritorije bivše SFRJ gde su izvršene teške povrede međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

    Podaci prezentirani u Osmom izveštaju predstavljaju izvod iz dokumentacije koja je prikupljena radom ekipa Komiteta na terenu, saslušanjem svedoka od strane nadležnih sudskih organa i angažovanjem stručnjaka sudske medicine i drugih eksperata i sačinjen je prema novoj metodologiji.

    Dosadašnji izveštaji, koje je usvojila Savezna vlada, predstavljaju izvod iz dokumentacije Komiteta, koja se može koristiti u postupku koji prethodi sudskom utvrđivanju činjenica. Dostavljeni su preko nadležnih saveznih organa telima OUN i namenjeni su upoznavanju domaće i svetske javnosti.

    U izveštaju su dati podaci o kršenju - u građanskom ratu na delovima teritorije bivše SFRJ - ženevskih humanitarnih konvencija iz 1949. godine, Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine i Dopunskih protokola uz Ženevske konvencije iz 1977. godine.

    Date su posebne celine:


    4. Logor u silosu u Tarčinu, maj 1992. - januar 1996.

    Materijal obrađuje vreme od aprila 1992. godine, od izbijanja sukoba u BiH do 27. januara 1996. godine kada je po Dejtonskom sporazumu i pod pritiskom međunarodnih faktora zatvoren logor Silos u Tarčinu.

    Kada su u aprilu 1992. godine počeli sukobi u Sarajevu muslimani su preko rezervnog sastava milicije u Tarčinu stavili pod pojačanu kontrolu i prismotru sve Srbe na području Tarčina.

    Početkom maja 1992. godine muslimani su počeli da prazne silos koji se nalazi u centru Tarčina i da dele pšenicu stanovništvu.

    Na dan 11. maja 1992. godine muslimani su napali i zauzeli kasarnu JNA u Krupi, Opština Hadžići, udaljenu od Tarčina oko 8 km. Zarobljene vojnike zatvorili su u ispražnjene pšenične komore u silosu. Tada je silos za lagerovanje žitarica u Tarčinu kod Pazarića pretvoren u logor za Srbe.

    Prvi zatvorenici u ovom logoru su bili 11 zarobljenih vojnika - rezervista iz kasarne bivše JNA u Zoviku i kasarne "Žunovica" u Hadžićima.

    Počev od 20. maja muslimani su počeli sa privođenjem Srba na takozvani "informativni razgovor", a posle su ih odvodili u silos i više ih nisu puštali. Početkom juna 1992. godine počelo je masovno privođenje Srba sa područja mesnih zajednica Tarčin i Pazarići u logor u Silosu.

    Logor je neprekidno funkcionisao za sve vreme građanskog rata u BiH i poslednji zatvorenici su ovaj logor napustili krajem januara 1996. godine, kada su logoraši oslobođeni po Dejtonskom sporazumu.
    Kroz ovaj logor se procenjuje da je prošlo oko 550 Srba, među kojima i desetak žena, od kojih su dve ostale u logoru do njegovog zatvaranja.

    Prvi upravnik logora u silosu bio je Bećir Hujić, a njegov zamenik Halil Čović. Sredinom 1994. godine Hujić je smenjen, a na njegovo mesto je došao Čović, izraziti nacionalista, koji je imao običaj da pred zatvorenicima ironično kaže: "samo silos Srbina spašava". Ostao je upravnik logora do zatvaranja krajem januara 1996. godine.

    Logor je bio pod neposrednom komandom 109. Brdske brigade armije BiH čiji je komandant bio Nezir Kazić. Od 1995. godine logor je bio pod komandom DžIV divizije armije tzv. BiH, na čijem čelu se nalazio Zaim Imamović, koji je kasnije poginuo. Štabovi ovih jedinica nalazili su se u neposrednoj blizini logora. Njihovi komandanti su često i lično dolazili u logor i znali su šta se u njemu događa.

    Sve ćelije u ovom logoru su bile veličine 9, 50 h 4, 50 m. Visina ćelija je bila između 5 i 5, 50 m, pa se tu nalazio pored svakog zida betonski rub širok oko 50 sm, a iznad toga na oko 5 m nalazio se plafon. Po tom rubu šetali su stražari i kontrolisali šta se događa u ćelijama, a prostor za njihovu šetnju je bio i nad susednom ćelijom, kao i nad hodnikom, tako da su oni imali dovoljno prostora za kontrolu.

    U ćelijama nije bilo prozora, nije bilo osvetljenja, sem slabe svetlosti koja je dolazila sa gornjeg nivoa od oko 10 m visine, gde je pod krovom bio mali prozor koji se iz ćelije nije mogao videti.

    Iz ćelija zatvorenici nigde nisu izvođeni, po ceo dan su bili u ćelijama, koje su bile prenatrpane. Prva šetnja je bila tek u novembru 1993. godine, ali ni to nije bilo redovno. Sve je zavisilo od raspoloženja dežurnog stražara.

    U početku zatvorenici su dobijali samo jedan obrok hrane dnevno koji se sastojao od 4-5 kašika neke neodređene tečnosti. Na petoricu zatvorenika dolazila je jedna mala činija i po jedna kašika koja se nije prala i koja je nošena iz ćelije u ćeliju kako se delila hrana. Uz to su dobijali po jedan hleb težine između 350 i 500 grama, (uvek je bio različite veličine, veoma lošeg kvaliteta) što se delilo prvo na 9, a posle na 12 zatvorenika.

    Drugi obrok je uveden tek 12. jula 1992. godine - "doručak", koji se sastojao od male zdele mleka koja se delila na petoricu, tako da je praktično na svakoga dolazio po gutljaj mleka u prahu, koje je bilo loše rastvoreno u hladnoj vodi.

    Zbog slabe ishrane čemu su doprinele i povrede nanete batinanjem umro je 14 oktobra 1992. godine Petko Krstić.

    I tako male količine hrane su u junu 1992. godine uskraćivane, pa jedanput nisu davali hranu tri dana, a drugi put dva dana.

    U logoru u Tarčinu bili su zatvoreni isključivo Srbi i to uglavnom seljaci iz okoline, mladići koji su išli u škole ili mlađi radnici. Bilo je i nešto intelektualaca, a bilo je i starijih ljudi.

    Svi oni bili su civili, izuzev 11 prvih rezervista. Zatvoreni civili nisu učestvovali u ratu, niti su bili u nekoj od vojnih formacija.

    Starost logoraša kretala se od 14 do 85 godina. Najmlađi je bio Leo Kapetanović, koji tada nije imao ni punih 14 godina, a najstariji Vaso Šarenac, rođen 1908. godine, koji je bio potpuno senilan čovek. On uopšte nije bio orijentisan u vremenu i prostoru.

    U silosu je bilo zatvoreno i 11 žena koje su bile u posebnoj ćeliji.

    Sredinom 1992. godine logor je bio popunjen i tad je bilo oko 382 zatvorenika.

    U toku 1992. godine nije bilo nikakvog odvođenja na radove, čega je bilo tek u sledećim godinama.

    Na dan 29. decembra 1992. godine 137 zatvorenika iz logora Silos u Tarčinu prebačeni su u logor Krupa u Zoviku, a približno isti broj je prebačen iz Krupe u Tarčin.

    Od 15. 04. do 30. 10. 1993. godine grupa od 30 logoraša bila je odvedena u Hrasnicu gde su radili dano-noćno na kopanju rovova na prvoj borbenoj liniji, a u 1995. godini u Sarajevu kod Jevrejskog groblja i na Stupu.

    Ovaj logor zatvoren je 27. januara 1996. godine po Dejtonskom sporazumu i pod pritiskom međunarodnih faktora.

    5. Zloupotreba medicinskih ustanova u vojne svrhe u Sarajevu

    O zloupotrebi medicinskih ustanova u Sarajevu od strane muslimana u vreme građanskog rata u BiH, dat je jedan broj novih izvoda iz dokumentacije Komiteta. Iz njih se, pored ostalog, vidi način na koji su pripadnici muslimanske vojske i policije, koristili pojedine medicinske ustanove za lociranje snaga i naoružanja i dejstva prema srpskim položajima.

    Muslimanske vojne vlasti u Sarajevu, protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, koristile su porodilišta, rehabilitacione centre i druge medicinske ustanove u vojne svrhe, postavljajući u njima mitraljeska i snajperska uporišta. Kad im se sa srpske strane odgovorilo na njihovo otvaranje vatre iz pomenutih ustanova, pravo stanje stvari je zlonamerno prikazivano u medijskoj kampanji na štetu srpske strane.

    Mnogi povređeni i bolesni Srbi u bolnicama umrli su zbog neukazivanja pomoći, naročito nedavanjem krvi ili beskonačnim odlaganjem operacija. Ove povrede međunarodnog humanitarnog prava potkrepljene su mnogobrojnim iskazima svedoka, posebno lekara iz Sarajeva.
    vogosca_rat - 71281 - 03.07.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (2)

    Ispravka


    Moja greška za događaj u pivnici 89. Permutovao sam godine. Dobro se sjećam događaja, mjesecima su stajale rupe od metaka na onom debelom staklu.
    Što se tiče Hetine pogibije, u mom dnevniku je upisano da se to desilo 2. jula 92. što takođe ne mora biti 100% tačno.

    Pozdrav za Komandanta!!!
    ekshumacija_12 - 71274 - 02.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Nenad i Gordana Grujić - donatori sa ekshumacije


    Prije par dana sam u Beogradu od Nenada Grujića dobio 500 američkih dolara koje bi trebalo da utrošimo na neku od budućih ekshumacija.

    SrbinNaime, Nenad je već ranije insistirao da mi uruči novac za ovu namjenu, uprkos tome što još nismo u potpunosti sigurni da ćemo u skoroj budućnosti realizovati neku od akcija. Na ovu moju primjedbu Nenad je odgovorio:

  • "Nema veze, siguran sam da ćete novac utrošiti za neku korisnu stvar!"

    Nenad je takođe, u više navrata insistirao da posebno naglasim da je i njegova žena Gordana donator u ovoj akciji. U jednoj privatnoj poruci on mi je napisao:

  • "Moja žena Gordana je stvarno plemenita osoba, ima dušu. Imam je i ja, ali ne kao ona. Kad sam je pre par meseci pitao da li bi joj smetalo da doniramo neku lovu za prenos posmrtnih ostataka srpskog heroja Bore Radića na srpsku teritoriju, ona je odmah rekla da nema problema. "

    Inače, već ranije sam napisao da me je Nenad Grujić oduševio znanjem kojim raspolaže u vezi rata u BiH, a da u toku istog ni jednom prilikom nije kročio na teritoriju Republike Srpske. Nenad to objašnjava patriotizmom i željom da Svijet spozna istina o našoj skorašnjoj istoriji.

    Ipak, meni se sve čini da u tome ima i nešto mnogo više jer ni ja lično ne mogu da shvatim velikodušnost ljudi poput Nenada i Gordane Grujić, pogotovu što njih rat u Bosni nije dotakao na privatnom planu.

    Iznos od 500 dolara koji su Gordana i Nenad Grujić uplatili za našu akciju ekshumacija je rekordan, bar što se tiče donatora sa prostora bivše Jugoslavije. Ovom prilikom se najsrdačnije zahvaljujem Gordani i Nenadu Grujiću.
  • vogosca_rat - 71272 - 02.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za F16 Brioni


    Nemam namjeru da se sa tobom prepucavam oko datuma ili bilo čega drugog. Nemam ništa protiv da napraviš korekciju i spraviš nešto što je napisano netačno ali ako to sa sigurnošću znaš da je tačno. Netačne ispravke nisu dobro došle!
    vogosca_rat - 71260 - 02.07.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (0)

    Zoran Blagojević


    Zoran Bogojević Heto je poginuo 2. jula 92. god, a Miki Polovina je ubijen 91. , a ne 89. -te.
    znanje - 71258 - 02.07.2012 : Mihailo Danilovic Sabac, Majur - best (1)

    Naši ljudi - Petar Aškraba


    16_krajiska - 71256 - 02.07.2012 : Diverzant72 Banjaluka - best (2)

    Pogrešna procjena


    Bilo je to 1994. godine, nekako baš u ovo doba godine. Vladale su nepodnošljive ljetnje vrućine, čini mi se da je bilo toplije nego ovih dana.

    Držali smo liniju kod mjesta Vitkovci, stanje je bilo relativno mirno i nismo imali nikakvih problema.

    Redovno smo išli u izviđanje, teren smo dobro poznavali i sve je išlo glatko. Prolazio je dan za danom, i iščekivao se trenutak da krenemo kući. Mogu reći da mi je to bio najljepši period koji sam proveo u ratu, ne previše ratovanja i borbi, a kući svakih 15-20 dana, što je sjajno u usporedbi sa činjenicom da sam 1992. godine na liniji odjednom proveo duže od 3 mjeseca bez odlaska kući.

    Jedno veče smo pili kafu i malo se zezali, pričali viceve, smijali se i bilo nam je lijepo. Tri momka iz naše grupe su otišla kući tako da su došli neki momci iz kuhinje da ih zamjene. Tu je bio i Žika Harmonikaš.

    Žika bješe naš zaštitni znak, naša maskota, čovjek od nekih 45 godina, ali dostao propao od pića i ostalih gluposti, ali u duši jako dobar i neiskvaren. Jako nas je volio.

    Žiku je najlakše opisati preko Poljara Lijana iz Ćopićeve knjige "Orlovi rano lete"...

    E naš Žika bješe isti Poljar Lijan samo što je umjesto Kušlje imao harmoniku. Žena ga je ostavila zato što joj je rekao da više voli harmoniku nego nju.

    Inače, jako se bojao biti na liniji.

    To veče predložih da čuvam liniju malo duže nego inače jer mi se nikako nije spavalo, samo da mi daju još jednog da mi ne bi bilo dosadno.

    Žika se, na naše veliko iznenađenje, sam ponudi:

  • "Idem ja sa svoim Mićom, on me nikada ne plaši i zajebava!"

    I tako, ostali odoše spavati a ja i Žika u rovu. Kod mene je bio moj automat i M84, koji je već bio spremljen, samo da se povuče obarač i puca. Žika je imao samo automat.

    Morali smo biti prilično oprezni jer je razdaljina između nas i muslimana bila oko 70 metara.

    Žika priča neke gluposti dok se ja odmaram, povremeno bubne nešto stvarno smiješno pa se obojica glasno nasmijemo.

    Ne prođe dugo a Žiki se prikunja, znate ono kao u filmovima, jedno 15 sekundi drži zatvorene oči pa se onda naglo trzne i kaže mi:

  • "Ne boj se Micko, ne spavam ja!"

    Ja sam se na to mogao samo nasmijati, pa mu predložim:

  • "Hajde Žika, spavaj ti tu, ne trebaš ti meni, umoran si!"

  • "Ma neću, dosadno ti sa mom!"

  • "Ma jok, samo ti spavaj!"

    I na kraju Žika popusti i odmah zaspa.

    Ja sam sam u rovu, pomalo osmatram pa se naslonim na neki dušek, prilično je mirno, ništa se ne čuje.


    Odjednom se u šumi ispred mene začujem neko kršenje i lomljenje. Lomi krsi, neznam sta da radim, nemogu buditi Ziku, pucao bi a a ne znam da nije neko nas, ali kazem sam sebi:

  • "Ma nije ko bi u dva sata po ponoći hodao ovuda, niko nije nestao pa da se vraća! A da neće neko prebjeći?"

    Sve to u mojoj glavi odvijalo se u stotinkama sekunde. Već sam zgrabio M84 i taman da krenem pucati kad moju nedoumicu prekide, kasnije će se utvrditi, slučajan pucanj sa druge strane. Nakon toga otvorih vatru bez razmisljanja.

    Žika se probudio i, umjesto da uzme pušku, od straha se bacio na zemlju. Ja sam nastavio pucati. Ubrzo dođoše i ostali.

  • "Šta je bilo?" - pitaju me.

  • "Šta ja znam šta je bilo, nešto se tu krši i lomi. Pucajte, oni su sigurno!"

    Ispucali smo se mi i kad smo bili sigurno da nema više nikoga prestali smo pucati. Sačekali smo jutro da vidimo šta je bilo.
    Kad je svanulo, znatiželja me uhvatila pa rekoh da ću prvi proviriti da vidim šta je bilo. Čim sam podigao glavu rekoh:

  • "U jeb'o ja sve svoje, ubio sam đedovu kravu!"

    Ostali me počeše zezati. Kako je krava došla tu a da nije ni jednom muknula, meni nikako nije bilo jasno, a djed čija je krava bila kad sam mu rekao šta je bilo samo me pomilovao po glavi i reče:

  • "Sine, bolje da je bila ona nego muslimani, možda bi te ubili!"

    Jos sam mu nudio da mu kupim kravu ali on nije htio. Kasnije sam mu doveo neprijateljsku, koju smo "zarobili."

    Ne trebam ni napomenuti da smo onu ubijenu kravu strpali u čorbu.
  • bors - 71254 - 02.07.2012 : Zdravko Grujicic Gradiška - best (0)

    Nepravda


    Borac sam sa ratnim stažom 56 mjeseci, i aktivnim vojnim stažom od 8 godina. Moram da vam kažem kako sam se razočarao, zato neću da pišem o BORS-u jer izgleda i nisam borac po nekim saznanjima.

    Od 2005. godine pa do današnjeg dana sam na birou za zapošljavanje, aktivno tražim posao. Ukazala mi se prilika da mogu da radim u jednoj zaštitarskoj agenciji, i ljudi mi dali smernice da dostavim dokumentaciju, sve sam regulisao ali da dobijem rešenje da mogu obavljati zaštitu ljudi i imovine trebala mi je potvrda da ne moram polagati stručni ispit. Kad sam uputi zahtiv u kadrovsku službu MUP RS, odbili su mi to sa naznakom da se nisam bavio vojno bezbedonosnim poslovima u VRS (mžete zamisliti gos. Rogić zna šta su to vojnobezbedonosni poslovi)

    Pitam se da li je moguće da jedan kapetan I klase, odlikovan sa medaljom zasluge za narod, koji je završio ŠRO TS RViPVO, koji je sve vreme bio angažovan na vojnim vežbama pre rata, poslije u ratu 56 meseci i na kraju proveo kao PVL U VRS 7 godina, moga da ne bude upućen u vojno bezbedonosne poslove, napominjem da sam proveo na velikom broju dužnosti (k-dir samostalnog voda, samostalne čete, referent u odelenju za ORMOB u k-di 1. korpusa, načelnik TS u brigadi, i referent za logistiku u brigadi (smatram da ove dužnosti su usko vezane za borbene i vojnobezbedonosne poslove.)

    Obratio sam se ministru MUP RS, do danas nisam dobi odgovor, ali mi nisu ni vratili moju uplatu od 100 km.

    Ovo pišem samo da vidite dokle smo dogurali mi borci, žalosno ali istinito.

    Neću da pišem još o irb kreditima tu je tuga još veća.

    Pozdrav borcima!
    dobra_knjiga - 71252 - 02.07.2012 : Malislatki Backa Palanka - best (2)

    Srpski etnografski zbornik


    Gospodine Tomiću,

    u mojoj elektronskoj arhivi postoji dosta knjiga u elektronskom zapisu tačnije u PDF formatu. Na moju veliku žalost do ovih knjiga sam došao i pored moga nepoznavanja engleskog jezika, sa Amerićkih sajtova i njihovih biblioteka, nešto malo sam skinuo sa srpskih sajtova.

    Uputio sam u više navrata elektronske dopise SANU, Matici Srpskoj, Narodnoj Biblioteci Srbije, nikad mi nisu odgovorili zašto ove istoriske gradje nema na njihovim sajtovima.

    Što je još gore ni jedna gradska biblioteka nema cjelokupna djela Jovana Cvijica, čak sam i dobio prekore što takve nezgodne knjige tražim, čast bibliotekaru u Bačkoj Palanci koji mi je pomogao da dođem do nekih knjiga u štampanom obliku koje sam kasnije uredno vratio.

    U mojoj elektronskoj biblioteci posedujem VI knjiga Srpskog etnografskog Zbornika, Naselja srpskih Zemalja, Vladimir Skaric - Sarajevo i Njegova okolina, Jefto Dedijer...

    Posebno je zanimljiva "Aneksija Bosne i Hercegovine 1908" i osvrt na nju od Jovana Cvijića, kas sam ovo proćitao vidio sam da je zapad bio pošten prema nama/ Istočne granice Republike Srpske se poklapaju sa onim što je Jovan Cvijić tražio.

    Ima još toga, ali ne znam sta te interesuje.

    Knjigu sam elektronskom poštom poslao 31. 05. , 16. 06. , 01. 07. 2012. godine ali nisu ti isporućene, kod mene nije registrovano da je pošta neisporućena.

    71106, dobra knjiga , od 26. 06. 12 je napisao da se knjiga nalazi na sajtu Scribida, ali je u pitanju knjiga 3, a ne knjiga 5 koja tebi treba a i Ranku, knjiga 5 nije ni postavjena na pomenuti sajt.

    Probaj da skineš sa ovog sajta ako nije blokiran: Internet Archive

    Ako je potrebno prebaciću knjige na CD i poslati na adresu koju naznačiš bilo gdje u svijetu. Poslaću

    Malislatki
    Backa Palanka
    02. 07. 2012. godine


    Poštovani,

    moram da ti priznam da zbog rada na ovom forumu nemam baš mnogo vremena da tražim knjige u PDF formatu. Ovu 5. knjigu sam upravo skinuo i zahvaljujem ti na informaciji.

    Za CD ćemo se dogovoriti nekom drugom prilikom.
    kosovo - 71250 - 01.07.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (0)

    Kosovo


    Brate Grujo,

    Klarka nisam čitao, ali sam čuo da je priznao da je Prizren bio meta za ulazak kopnenih snaga, mada je to meni bilo jasno i bez toga.

    Tada sam se okupao polovinom maja pa sledeći put kući kad se povukosmo oko 17. juna.

    Nisam čitao ni Drecuna iako čuh od jednog momka da sam izašao u knjizi (fotka). Dobar je Drecun, ali kad ga vidim poludim jer znam da će nas sastaviti sutradan NATO bombarderi. Tada bi mu lupao kameru, a ipak je dobro da postoji svedočenje iz pakla, sedmog kruga pakla.

    Pulovnik Delić je takva ljudina da ljudi nisu svesni a i borac je gruvao i 98e, oficir jurišlija. Granicu su branili klinci 77/78 godište, mi dobrovoljci, ruski dobrovoljci "zmajevi" brate naspram kojih sam se osećao kao Lepa Brena. Od Leskovačke rezerve nije bilo leba.. "Leee će nas potepaju!" Ali, ajde na celom Kosovu valda je valjalo 20 tak paprikara.
    Klinci iz redovne vojske su me oduševili. Tukli su se kao lavovi, dok su moji Beograđani herojski branili Brankov most, ali iznad Karađorđeve ulice. Šiptara smo omlatili na stotine tona, bez obzira na pakleno bombardovanje, a i naš VBR je iskasapio francuske haubičare. Zahvaljujući Rusima koji su duboko ulazili u Albaniju ko ja i ti u Maxi diskont. Niko se od nas nije glavi nadao, Sloba nas spase a nismo to hteli!

    Sećam se jednog Lazarevčanina koji prilikom povlačenja ode sam u hajduke, u šumu punu Šiptara. Zaboravih ime tom junaku htedoh i ja al' me drugar navata na majku i tadašnju devojku. Dadoh mu sve bombe i zadrzžh dva okvira za povlačenje. Eto, zaboravih ime tom junaku, ko zna kako se vodi. Nestao ili poginuo. Ti mali Veliki ljudi!
    kosovo_eng - 71246 - 01.07.2012 : Nenad Grujic Beograd - best (1)

    Kosovo


    True, the majority of investors are Americans who bore a relation to the "democratization" of Yugoslavia that was carried out at the end of the 90s of the last century. Among them is the former commander of NATO forces in Kosovo retired general Wesley Clark, who is determined to invest more than 5. 5 billion dollars in the former Yugoslav republic. Experts say that Washington's strategy could be characterized by the following slogan: "Conquer and plunder".

    His closest supporters say that Wesley Clark is a great strategist. He wrote the book "Winning Modern Wars" that was published in 2001. In his fundamental survey the author mentions the Pentagon's list of countries that can be regarded as candidates for a quick change of leadership. On that list are Iraq, Iran, Syria, Lebanon, Libya, and Somalia. Yugoslavia was not mentioned there because by that time the undesirable regime of Slobodan Milosevic had been overthrown with the help of precision and carpet bombings.

    By the way, shortly after the Kosovo operation the tired general - Wesley Clark - retired and immediately got involved in the banking business. As it appears, he invested all his savings that he had accumulated as general, receiving from 150 to 200, 000 dollars annually, in the banking business. Because of that he had to earn additional money, working as a military analyst on U. S. TV channels. However, he did not lose his contacts with Kosovo, where, following the previously mentioned democratization, entrepreneurship, especially, in the field of medicine, was on the rise. And now the Envidity Company that is in Clark's ownership has filed a request for coal mining to the Kosovo authorities. Serbia that does not recognize Kosovo's independence says that it is determined to demand protection for the natural resources belonging to it. Nobody wants to ask for Belgrade's permission though as was the case many times before.

    Wesley Clark always had good contacts with the Kosovo "government" and its "prime minister" - the former militant Hashim Thaci. There is even a street in Pristina named after Wesley Clark. By the way, a Russian political analyst and retired colonel-general Leonid Ivashov at the trial of Slobodan Milosevic mentioned the allied character of relations between the NATO troops and the militants of the Kosovo Liberation Army (KLA). As we can see, this cooperation has borne fruit, including both political and economic benefits, a Serbian journalist, Nikola Vrzic, says.

    "It is clear that during their "cooperation" that started in 1998, they concluded business agreements. Now it is absolutely clear that the bombings of Kosovo pursued both political and economic objectives: they were aimed not only at annexing Kosovo from Serbia, but also at depriving Kosovo of its extensive natural resources. As it appears, coal is Kosovo's main resource. Geologists say that there are other minerals there too. More prospecting for natural resources is needed there. "

    Against the background of instability on the oil market, experts talk more and more often about good prospects for the development of synthetic fuel, including obtaining synthetic fuel from coal. Clark's firm believes that it is possible to produce up to 100, 000 barrels of the new source of energy daily.

    The economic motives of NATO's military games are actually not a secret. Of interest here is the fact that in the middle of the 1990s, at the very height of the fratricidal war in Yugoslavia, the NATO countries' citizens bought property in the Balkan republic. Buyers were making preparations for a new "post-Yugoslav" reality. And Kosovo was a good training ground, an expert with the Institute of Europe of the Russian Academy of Sciences, Pavel Kandel, said in an interview with the Voice of Russia.

    "Kosovo created a precedent. It was the first link in the strategy of the "humanitarian" interventions of the NATO countries led by the USA. Shortly before the Kosovo operation, at the urgent request of Washington, NATO adopted a new doctrine, which set a number of tasks beyond defence limits before the member-states of the formerly defensive bloc. To be more exact, the possibility of interference in other regions of the world under this or that pretext became possible. "

    The strategy that was used earlier can be used again. Coal mining is very good but oil still has a good price. So everything continued, following the former format: Iraq, Somalia, and Libya. Something has gone wrong with Syria though. Damascus wants to develop democracy without humanitarian aid from the West. There are problems with Iran too. But economic strategists have enough patience: investor-generals are ready for investing at any time.
    judo - 71245 - 01.07.2012 : Mitar Krunic Sokolac - best (0)

    5. medjunarodni kup Kanjiža


    Na međunarodnom turniru održanom u Kanjiži, Strahinja Krunić iz Sokoca je u kategoriji do 73 kilograma osvojio 3. mesto. Strahinja je takmičar Džudo kluba "Sokolac", koji trenutno boravi u Beogradu kao student Pravnog fakulteta a trenira u JK "Rekord" iz Rakovice.
    bosna_komentari - 71240 - 01.07.2012 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Nije bilo genocida nad muslimanima u BiH!


    Odluka Haškog tribunala da bivšeg predsednika RS Radovana Karadžića oslobodi po jednoj tački optužnice za genocid potvrdvrđuje da se u Republici Srpskoj nije dogodio genocid.

    "Sudska odluka apsolutno potvrđuje naše tvrdnje da se ovde nije desio genocid i demantuje sve one koji su na olak, politički način, političkim i medijskim pritiskom, hteli da to nakaleme Srbima i srpskom narodu. To je apsolutno promašeno", rekao je Dodik.

    Dodik je dodao da su i ranije postojali pokušaji da se napravi, kako je ocenio, politička ujdurma "u kojoj bi se tragalo na nekim drugim mestima vezano za genocid", ali da je to u Republici Srpskoj - apsolutno propalo.

    Sudije su u odluci o Karadžiću navele da tužioci nisu izneli dovoljno dokaza kako bi podržali tačku optužnice koja ga je teretila za masovna ubistva, proterivanje i progon muslimanskog i hrvatskog stanovništva iz bosanskih gradova od marta do decembra 1992. godine, na samom početku rata u Bosni. Ostala je optužba za genocid koja tereti Karadžića za učešće u masovnom ubistvu muslimana u Srebrenici 1995. godine.
    groblje_ilidza - 71239 - 01.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Novi podaci za Virtualno groblje


    Ovoga ljeta sam se potrudio da obiđem i niz vojničkih grobova, u namjeri da fotografišem i u Virtualno groblje dodam što više poginulih boraca Vojske Republike Srpske. U mjesecu junu sam posjetio i sledeća groblja:

  • Gradsko groblje u Bratuncu - ovom prilikom sam fotografisao grobove svih boraca koji su preneseni iz Srpskog Sarajeva, a to je po mojoj slobodnoj procjeni negdje oko 180 poginulih boraca. Pored toga, fotografisao sam otprilike i 250 grobova boraca 1. bratunačke lpbr sahranjenih na tom groblju. Posebno mi je bilo drago da sam posjetio i grob Aleksandra Krajišnika, o kome je Zoka napisao jako lijepu priču.

  • Gradsko groblje "Kasindo" - u Kasindolu postoje tri groblja, od kojih je jedno porodično i u njemu nisam pronašao ni jednog poginulog srpskog borca. Po mojoj procjeni na preostala dva gorblja je sahranjeno oko 60 srpskih boraca.

  • Gradsko groblje "Grlica" - fotografisao sam sve grobove u kojima počivaju poginuli borci ovoga kraja, a po mojoj procjeni radi se o 80-tak boraca. Posebno mi je bilo drago da sam bio i na grobu porodice Galinac.

  • Gradsko groblje "Vojkovići - Ovo groblje se nalazi kod škole u Vojkovićima, nedaleko od mosta prema Krupcu. Na njemu sam pronašao približno 6 poginulih boraca.

  • Gradsko groblje "Trnovo" - prema mojoj nezvaničnoj procjeni na ovom groblju je sahranjeno oko 60 boraca. Tačan broj ću objaviti kada fotografije uporedim sa spiskovima BORS-a.

  • Porodično groblje "Tošići" - ovo groblje se nalazi na svega jedan kilometar od Trnova, u pravcu Rajske doline. U njemu sam fotografio grobove nekoliko boraca VRS.

  • Gradsko groblje "Širokari" - na putu za Foču, nekih 6 kilometara od Trnova.

  • Seosko groblje "Pandžići" - se nalazi na putu Vojkovići - Trnovo, odmah kod raskrsnice za Igman i na njemu se nalazi sahranjen jedan srpski borac. Ovo je i prvi grob u Federaciji BiH koji sam fotografisao.

  • Seosko groblje "Oglavak" se nalazi na lijevoj strani puta Vojkovići - Trnovo, na par kilometara nakon brane u Krupcu. I na ovom groblju smo pronašli jednog poginulog srpskog borca.

  • Gradsko groblje "Koran" na Palama - na ovom groblju se nalazi 20 do 40 boraca VRS, za tačan broj još uvijek nisam siguran. Tu je sahranjen i moj rođak Stevan (Dušan) Tomić, kao i 5-6 boraca koji su poginuli na Žepi 3. i 4. maja 1992. godine. Preostali paljanski borci su sahranjeni na novom paljanskom groblju, koje ovom prilikom nisam fotografisao. Na ovom groblju sam pronašao i jednog borca koji je bio pripadnik jedinice "Petar Pandurević".

    Pored ovih grobova, fotografisao sam i spomenike civilnih žrtava u mjestu Presjenica kod Trnova, te nekoliko spomenika sa područja opštine Bratunac i Srebrenica. Nažalost, nisam imao vremena da fotografišem grobove na groblju u Kravici.

    Još jednom napominjem da je navedeni broj boraca VRS sahranjenih na ovim grobljima stvar moje lične procjene, i da ću naknadno ispraviti ovaj tekst tako što ću dodati mnogo preciznije podatke.

    Poginule borce VRS koje sam locirao na ovim grobljima šu dodati u Virtualno groblje kada kompletiram unos spiskova BORS-a za opštine Pale, Šekovići, Bratunac, Milići, Zvornik, Srebrenica i Trnovo, za što će mi vjerovatno trebati par mjeseci.
  • vogosca_rat - 71238 - 01.07.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Za Maks Lazarevića


    Maks,

    ti si vjerovatno Natašin brat! Natašu sam veoma cijenio i poštovao. Bila je to divna djevojka! Uzor Vogošće!

    Pošto ja najviše pišem o Vogošći u mojim tekstovima se spominju neka imena ljudi za koje se ti intersuješ.

    Nisam razumio tvoje pitanje "šta je sa Makom"? Zapravo, nisam razumio na koga misliš? Ako misliš na Makić Duška i lokal "Orion" onda da ti kažem da je vlasnik lokala bio Momo Radovanović a Duško je bio njegov zet i radio je u "Orionu". Duško živi sa svojom porodicom u Južnoj Africi.

    Na kojeg Hetu misliš? Bio je Heto iz Semizovca, što je prodavao motorne pile. Iako je musliman, on je uz pomoć srpskih vlasti u toku rata otišao u Suboticu i tamo nastavio sa poslom koji je radio u Semizovcu. Čujem da je Hetin sin Jasmin preuzeo radnju na sebe i da mu taj posao i dalje dobro ide.

    Bio je Zoran Bogojević-Heto, veliki navijać Crvene Zvezde, sin jedinac, koji je poginuo na Žuči od muslimanskog snajpera krajem maja ili početkom juna '92. godine.

    Predrag Polovina - Miki je poginuo 20. septembra '89. godine u vogošćanskoj pivnici. Ubio ga je Uglješa Aranitović-Ugo u pokušaju da svome tadašnjem zetu Gagi, učini uslugu i ubije pokojnog Boru Radića. Miki je bio vrlo hrabar momak, mrzio je potezanje oružja u svađama i to ga je koštalo života.

    Čuo sam da Gaga trenutno živi negdje u Novom Sadu.

    Feđa je jedan ljigavac i dvoličnjak! U toku rata uz moju i Tešinu pomoć izašao iz Vogošće, otišao u Njemačku i nakon rata se vratio u Vogošću. Nas dvojica smo prije rata bili veliki prijatelji. Nakon rata on mi se nije nikada javio iako sam na više načina pokušavao da stupimo u kontakt. Čujem da mu je žena jedna od vodećih muslimanskih ekstrema i srbomrzaca u Vogošći. To me ne iznenađuje jer je i u komunizmu moglo da se osjeti njena velika mržnja prema Srbima.

    Pročitaj moje tekstove i o mnogima za koje se raspituješ možeš pronaći detaljnije opise o njima.

    Ima tekst i o Mikiju Polovini!
    vogosca_rat - 71236 - 01.07.2012 : Neso Markovic Sokolac - best (0)

    Informacija za Maksa Lazarevića, Ljubljana


    Informacija za Maksa o nekim predratnim Vogošćanima. Momak kojeg si nazvao Đorđević Nebojša - Nešo je ustvari Đorđić Nebojša. Po mojim saznanjima on je sada u Kanadi kao i Šekerac Zoran - Šeki. O Mikiju Polovini je mnogo pisano na ovom forumu, pa se možeš informisati čitanjem tekstova o Bori Radiću, Gagi itd. Heto je stradao na samom početku nesrećnog rata od muslimanskog snajperiste iz pravca Huma, kad smo išli na smjenu ekipi koja je bila na Žuči, potez od Orlića do kote 850.

    Pozdrav Nešo !!!
    forum - 71234 - 01.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Druženje sa forumašima u 2012. godini


    Po dobrom, starom običaju na odmor idem bar jednom godišnje, najčešće u ljetnjim mjesecima. Ovoga puta, odlučih da na ljetovanje utrošim kompletan mjesec juni. Ipak, treba da napomenem da moje "odmaranje", bar sa stanovišta ovog foruma, ima pomalo i radni karakter.


    Jedna od mojih najzanimljivijih aktivnosti u toku godišnjeg odmora je upoznavanje i druženje sa posjetiocima tj. piscima na ovom portalu. Već u prvih par dana sam imao priliku da upoznam Novaka Alimpića, koji je već pri našem prvom susretu značajno prevazišao moje očekivanja u odnosu na utisak koji sam o njumu stvorio na osnovu njegovih kvalitetnih tekstova. Imao sam želju da se sa Alimpijem intezivnije družim u toku ljeta, ali mi to prilike nisu dozvoljavale tako da se sretosmo samo par puta.

    Prilikom našeg drugog susreta, u jednoj kafani-bašti koju sam ovoga ljeta slučajno "otkrio" i koja je postala moje omiljeno mjesto sastajanja, pridružio nam se i Nenad Grujić, koji me je oduševio sa njegovim komentarima o političko-socijalnoj situaciji na Balkanu, a posebno mafiji i rata u Bosni, uprkos tome što ova ljudina za vrijeme ratnih dejstava nikada nije kročio na teritoriju Republike Srpske.

    U Srbiji sam sreo na desetine onih koji čitaju ovu stranicu. Među njima bih posebno izdvojio jednog Srbina koji je imao kuću na Žuči, a koji bi ovom prilikom želio da ostane anoniman.

    U Sokolcu sam se susreo i sa Ćirketom iz BORS-a, pa smo se dogovarali i o budućim ekshumacijama. On je i ovaj put pokazao spremnost za saradnju i podršku akcijama koje vodimo. Naravno, nisam mogao da zaobiđem ni mog prijatelja Ducu Delića, koji mi pokloni i jedan primjerak knjige "Srebrenica, kako je stvarno bilo". Duca, prijatelju, hvala ti do neba!

    Sa Nedeljkom Žugićem sam išao u Bratunac i Bijeljinu, a zatim i u Istočno Sarajevo. Na svakom koraku smo susretali mnoštvo zanimljivih ljudi, koji su spremni da pričaju o ratu i ratnim događajima. Među njima bješe i jedan čova iz Hadžića koji sada drži buregdžinicu u Bratuncu.

    U Bijeljini sam se upoznao i sa Zoranom Stanojevićom iz Hadžića. Oduševljen njegovim pričama, nisam mogao da čekam kraj njegove priče o njegovom ratnom putu, pa je moje prvo pitanje pri susretu sa njim bilo:

  • "Reci mi oženi li ti Svjetlanu?"

    Umjesto odgovora, on telefonom pozva Svjetlanu, sa kojom dođe i jedna prelijepa djevojčica, koja se zove isto kao i moja kćerka - Marija.

    Inače, u Bijeljini mi je bilo najljepše. Kada odem u Bijeljinu, ja sa sobom povedem sve svoje društvo kod Velimira Adžića u njegovu vilu "Dejton", a zatim počnem da sakupljam prijatelje u prekrasni ambijent njegovog dvorišta. Oko je došao među prvima.

    Nakon što su nas Velimir i njegova gospođa prijatno ugostiše, otišli smo da posjetimo i bijeljinski "Zlatni kotlić" na Pet Jezera. Najduže smo se zadržali u "Udruženju amputiraca" gdje su nas srdačno dočekali Zoka i Aćim iz Ilijaša, a susretoh se i sa Gocom, mojom poznanicom iz prijeratnih dana.

    Ništa manje srdačno nije bilo ni u "Udruženju prijatelja Ilijaša", gdje ugledah i poznato lice jednog mog znanca sa Nišića. Podsjeti me na neke zajedničke uspomene iz ratnih dana...

    Druženje u Bijeljini sam otpočeo sa Lunom a završio sa Nenadom Gojkovićem, bratom Predraga Gojkovića koji je 1992. godine zajedno sa Natašom Ponjavić tragično ubijen na Bistriku.

    Eto, toliko o ovom mom ljetnjem druženju sa forumašima. Naravno, uvijek ostaje žaljenje što nisam uspio da kotaktiram i vidim sve one sa kojima sam imao namjeru da popričam, a posebno Zorana Jankovića iz Rogatice. Nisam otišao ni u Aleksandrovo, pa tako ne ispunih želju Vogošćanina Pravog da na Mićin grob odnesem jednu "suzu".

    U Srbiji sam posjetio Đavolju Varoš, Prolom Banju, Kraljevo, Novi Sad i Lazarevo. Obišao sam i manastir Žiču, a svratio sam i u drvenu crkvi "Lazarica" na granici sa Kosovom u kojoj je Car Lazar pričestio svoje junake prije odlaska u Bitku na Kosovu. Po prvi put sam bio i u manastiru Rakovica, gdje sam išao da obiđem grob Patrijarha Pavla, slava mu i čast.

    Kada smo kod grobalja, ovoga ljeta sam na Novom groblju u Beogradu obišao grob Vojvode Putnika, Arkana i još nekoliko poznatih ličnosti iz naše starije i novije istorije.

    Ljetos sam imao i prijatan razgovor sa mojim starim poznanikom, inače članom Arkanovih "Tigrova". Nisam ni znao da se on lično starao o Arkanovoj tigrici. Od mi ispriča i dosta interesantnih priča koje namjeravam da objavim na ovom portalu.

    U toku odmora sam obišao i Presjenicu kod Trnova, gdje sam razgovarao sa nekoliko očevidaca stravičnog zločina u kome je u 1992. godini pobijeno preko 100 Srba.

    Prava je šteta što godišnji odmori ne traju bar dva mjeseca jer sam imao u planu da posjetim još mnogo mjesta i upoznam još više interesantnih ljudi. Ali, daće Bog pa da svoju želju ostvarim nekom drugom prilikom!
  • srebrenica - 71210 - 30.06.2012 : Mijat Sokolac - best (1)

    Mladić nije znao za Srebrenicu!


    Juče, 28. juna u Minsku, Ministarstvo unutrašnjih poslova, odeljenje za strance Belorusije odobrilo je politički azil T. D., majoru francuske vojno-obaveštajne službe DRM.

    General Ratko Mladić, Bosnia war Odmah je u javnost saopšteno da je sa sobom doneo dokaze o dogadjajima u Srebrenici i o tome da je masakr nevinih ljudi organizovan od strane CIA, MI6 i francuske DRM, a preko paravojnih formacija koje su bile direktno pod njihovom kontrolom, a Vojska Republike Srpske i Ratko Mladić nad njima nije imao nikakvu kontrolu, niti bilo ko iz Glavnog Štaba VRS. U jedinici su bili profesionalni plaćenici, koji su regrutovani od strane ovih službi. Predočio je i kompletne spiskove ljudi iz te jedinice, zvane "Škorpioni", kao i pisane naredbe, koje su davane komandantu ove jedinice. Major T. D. je spreman da svedoči na suđenju Ratku Mladiću i ostalima optuženim za zločin u Srebrenici i dokaže da su pripadnici te jedinice, koja je bila pod njihovom kontrolom, CIA i MI6 ubili više od 4500 ljudi, a po njihovom naređenju i instrukcijama. Postojao je plan, ako VRS pokuša da spreči ovaj masakr, da se izvrši atentat na samog generala Mladića, čak se i navodi ime osobe, koja je bila u neposrednom Mladićevom okruženju i koja je to trebala uraditi.

    Kaže da ostali poginuli, do cifre od 6000 ljudi jesu oni koji su probali pod borbom da se probiju do Muslimanske teritorije i oni jesu stradali u sukobima sa jedinicama VRS. Naser Orić i svi komandanti Armije BIH u tom delu istočne Bosne su bili pod stalnom kontrolom ovih obaveštajnih službi. Poseduje dokumenta, oko 70 Orićevih izveštaja dostavljenih operativcima DRM i uzvratnih naređenja i uputstava. Holandski bataljon koji je bio stacioniran u Srebrenici, unapred je upozoren da ništa ne preduzima, što su oni i uradili.

    Po tvrdnji majora T. D. koji je u ono vreme bio poručnik i deo grupe u DRM (francuska vojno-obaveštajna služba) zadužene za Bosnu, ovakav njegov postupak nema za cilj da zaštiti generala Mladića niti bilo koga iz VRS, već da majkama, sestrama i porodicama u Srebrenici kaže istinu o tome, ko je i zašto pobio njihove najmilije i da nije mogao dalje da živi sa tim teretom na sebi.
    kosovo_rat - 71207 - 30.06.2012 : Nenad Grujic Beograd - best (1)

    O NATO agresiji na Kosovo


    Mnogi su danas skloni da kažu, da je NATO mogao sve a nije hteo?

    B. D: Neka ti, koji tvrde šta je NATO mogao, procitaju knjige "Moderno ratovanje" Veslija Klarka i "Novi militaristicki humanizam" od Naoma Comskog. Tamo sve piše. Ti, koji kažu da NATO nije hteo, ne znaju ništa o ratu, oni su zaslepljeni mržnjom. Klark piše, da bi krenuo u pešadijski obračun tek kada bi uspeo da skupi 180. 000 ljudi, a za takvu pripremu mu je potrebno šest meseci. Naravno, da su oni mogli da pobiju sve civile i poruše sve gradove, ali su valjda znali šta je međunarodno ratno pravo. NATO dakle, a to oni priznaju, Vojsci SRJ nije mogao ništa. U tome i danas leži problem njihovih muka, zato pokušavaju da opravdaju agresiju.

  • S: "Čime ste uspevali da zavaravate NATO avijaciju?"

  • (B. D.) "Uspeli smo da se suprotstavimo najsavremenijoj tehnologiji, i to najjednostavnijom metodom - maskiranjem i obmanjivanjem. Masovno smo koristili pasivne radarske reflektorske sisteme, koji nisu elektronika, sami smo ih izradivali u radionicama. To su zapravo reflektujuće površine, urađene od čeličnih limova. Nismo imali druge mogućnosti nego da ih zbunjujemo, a uspeli smo, što i oni priznaju. Zato je njihova efikasnost bila veoma mala u odnosu na vojne ciljeve, pa su iz gneva pogađali civilne.

  • (S:) "Kakva je bila efikasnost Vojske SRJ?"

  • (B. D.) "Izuzetna. Da nije Haga, ne bi se ni znalo da je bilo rata. A na tome posebno insistiraju Amerikanci. Oni su u agresiji na SRJ najveći gubitnici. Oni su pretrpeli strahovitu štetu. Da neko ne pomisli, da smo mi oborili na stotinu njihovih aviona. Istina o tome saznaće se za neku godinu. Zna se da smo mit o nevidljivosti njihovih vazduhoplova ostavili u srpskom blatu. Na početku rata srušen je F-117, i oštecena još tri takva aviona, oboren je B-2, čudo američke tehnologije, koji košta milijardu i po dolara. Samo rušenje F-117, ako se uporedi sa svim vazduhoplovima koje smo mi izgubili, ima veću cenu u dolarima. Trebalo bi podsetiti, da od 1999. SAD više nisu proizvele ni jedan nevidljivi avion. Milion ljudi je zbog toga ostalo bez posla. Ko je tu dobitnik, a ko gubitnik?"

  • (S.) "Zato nam, valjda, sada i razbijaju vojsku?"

  • (B. D:) Amerikanci su 2004. imali interesantnu inicijativu, želeli su da pojedinačno upoznaju sve naše ljude, dežurne u posadama koje su gađale njihove avione. Raspitivali su se za naše radare, frekvencije, taktiku kod obaranja F-117 i B-2. Šta su to naši ljudi videli na ekranima? Do danas nisu dobili nikakvu informaciju, iako insistiraju da više nismo neprijatelji, i da bi te tajne njima trebalo da predamo.

  • (S:) "Smatrate da se NATO ne ponaša viteški?"

  • (B. D.) "To im je najveća mana, teško podnose poraze. Nadmeni su i bezobzirni. Teško im je palo kada se ispostavilo da nisu najpametniji. Umesto da nas zbog toga poštuju, oni nas mrze. Sud u Hagu je i ustrojen da bi bi opravdao njihove gluposti i zlodela. Oni su pobednici u miru, ali im to nimalo ne prija."

    Za Novaka Alimpića
  • kosovo_rat - 71206 - 30.06.2012 : Nenad Grujic Beograd - best (1)

    Uništili smo Atlansku brigadu


    Penzionisani general Božidar Delić, jedan od ključnih svedoka odbrane Slobodana Miloševića: "Uništili smo im Atlantsku brigadu!"

    Nismo 1999. bili zasuti bombama samo iz vazuha, pešadijski i tenkovski napadani samo iz Albanije.

    Akcijom "Strela" uništili smo im Atlansku brigadu!

  • S: Gotovo svakodnevno, pojavljuju se memoari ljudi koji su direktno učestvovali u agresiji na SRJ. Nedavno je izašla knjiga Veslija Klarka, pa je mnogo toga jasnije o ratu na KiM i u čitavoj, nekadašnjoj SFRJ.

  • B. D: Memoari Veslija Klarka otkrivaju istinu o nama, našoj vojsci i njenoj snazi, njenom oficirskom i vojničkom kadru. Klark u memoarima govori o njihovoj taktici, o našem suprotstavljanju. Evo, ja ću mu preko vašeg lista na neka njegova pitanja odgovoriti. Često se govori da smo u ratu povređivali granicu Albanije. Naravno da smo to u manjem obimu činili kada je rat tek počeo, i to na delovima granice koji su za nas bili nepovoljni. Kada se govori o agresiji na SRJ, zanemaruje se činjenica da nas je NATO napao iz vazduha, a Albanija sa kopna. Albanska armija aktivno je učestvovala u agresiji, koristeći artiljeriju i tenkove. Samo u mojoj zoni bilo je više tenkovskih napada. A, teroristi nisu imali tenkove. Dakle, to su bili tenkovi albanske vojske, koje smo mi uništili. Vojska SRJ, kojom srpski narod mora da se ponosi, čvrsto je držala granicu sa Albanijom. Ovo govorim zbog onih Srba, koji tvrde da rata maltene nije ni bilo. A bilo je žestokih pešadijskih napada. Imali smo dosta gubitaka u ljudstvu, a što se rat nije proširio na ostatak Srbije, trebalo bi zahvaliti našoj hrabroj vojsci. Narod mora da zna, da je tokom višemesečnog rata na KiM, koji je počeo mnogo pre '99. godine, njegova vojska trpela udare na prednjoj liniji. Moji vojnici nikada neće zaboraviti operaciju koju su NATO zlikovci osmislili 9. aprila 1999, kada se iz Albanije krenulo u žestoke napade ne bi li se pešadijski umarširalo. Ta operacija je trajala do kraja aprila. Usledila je akcija "Strela" u maju, i tu su agresori pretrpeli strašne gubitke. Klark priznaje, da je u tim napadima učestvovala i brigada Albanaca iz SAD, naravno, i Amerikanci. Bila je to Atlantska brigada. Posle ovog sloma nisu se više oporavili, pa je NATO još žešce navaljivao avijacijom. Sve smo izdržali, a danas, umesto da Srbi i Crnogorci odaju počast svojim junacima, oni ih sramote.

  • S: Ko sramoti vojsku tadašnje SRJ?


  • B. D: To čine oni koji nisu učestvovali u odbrani ove zemlje i naroda. Pošten svet i junaci ćute. Brzo ce nepravda biti ispravljena, to se već u vazduhu oseća. Oni koji negiraju našu vojsku i pričaju o njenom porazu, nailaze na demanti upravo NATO komandanta Veslija Klarka, koji za operaciju "Strela" u memoarima kaže, da je Amerika u nuždi morala da upotrebi strateške bombardere B-52 na Paštriku, zatim B-1, kao i izuzetno precizne dalekometne rakete. U knjizi "Moderno ratovanje", Klark na 50 strana govori o akciji "Strela". Sve se to dogadalo ispred moje brigade. Kada sve izrečeno o nama čitamo, a piše naš protivnik, možemo da budemo ponosni. Klark navodi da nas je napala najmoćnija sila sveta, 600 puta jača od nas, a ja sam ispred te sile imao brigadu od 14. 000 ljudi, i sada znam da sam sa tim mladim vojnicima i dobrovoljcima bio veliki problem za tu silu. Na jednom mestu u knjizi Klark kaže Šortu, komandantu vazduhoplovstva NATO: "Probudi koga god možeš u Pentagonu, hitno obezbedi angažovanje strategijske avijacije B-52 i bombardera B-1, jer moramo podržati OVK na vrhu Paštrika. Ako padne taj vrh, za njega ćemo platiti američkom krvlju".

    Mnogi su danas skloni da kažu, da je NATO mogao sve, a nije hteo?

    Za Novaka Alimpića
  • ekshumacija_12 - 71204 - 30.06.2012 : Maks Lazarević Ljubljana - best (0)

    O prijateljima iz Vogošće


    Več duže vrijem pratim ovu stranu, pa evo da i ja napišem nešto o ratu, u kome nisam lično sudjelovao. jer sam iz Vogošče otišao 1987. godine. Otac mi je Crnogorac, a mama Slovenka. Otac je bio jedan od direktora u Pretisu, a mama je radila u Radničkom domu, mislim da se je tako zvao. Generacija sam 1965. i išao u "Igmanski marš" a poslje u "Đuro Pucar - Stari".

    Iz osnovne škole se sječam : Dragana Mitrovića(imao je kovačnicu 6 maj), Grabovac Pavo, Košarec Zorana, Delalić Izeta, Čomagu Almira. Ima još puno imena. Družio sam se sa Alagič Adisom, Kneževič Ružicom, Korica Milom, Brankom Zećevićem, Vladanom Dimićem sa kojim sam još u kontaktu. Neznam šta je sa Radovanovič Željom-Đekijem, Đorđević Nebojšom-Nešom, Budimir Sašom, Anom Kajić, Slađanom Lopatić. To su bila zlatna vremena!

    Za vreme rata smo imali puno izbjeglica iz Vogošće i okoline. Iako smo bili kao porodica svi bez službo smo pomagali. U jednom trenutku nas je na 86 kvadrata bilo 18 (Porodica Piknjač, preko potoka su živjeli Ramu Piknjača su ubili Šešeljevci. Porodica Obranović, otac je radio u opštini, Franc Volmajer sa sinovima, nećak od Iličke, bila je zaposlena u Konzumu kuću je imala na putu za Srednje. To je bila Jugoslavija u malom. Da ne bi bilo svađe, zabranili smo gledanje dnevnika.

    U Vogošći sam bio 2006 god. i jako sam razočaran. Novi ljudi, džamije gdje god pogledaš. Od susjeda sam sreo samo Nermina, žuta kuča pored radničkog. Bio sam još kod Piknjača i Pezo Rasima jer to su stari dobri prijatelji i susjedi.

    Zanima me šta je bilo sa Makom, imao je lokal, zatim sa Hetom. Mikijem Polovinom, Feđom, Gagom, Šekerac Zoranom...

    Moderatora molim da mi napiše na koji način da mu pošaljem nešto novaca za prenos mrtvih na Vojničko groblje u Sokocu.

    Lep pozdrav!

    Maks,

    hvala na želji da pomogneš, javiću ti te na email adresu sa podacima osobe iz Bijeljine, na čiju adresu možeš poslati novac.
    poginuli - 71200 - 30.06.2012 : - best (0)

    Svetozar (Jovo) Golić


    Striko neka ti je laka zemlja, ti si naša zakletva!
    srebrenica - 71198 - 30.06.2012 : Dragisa Postin Mladenovac - best (0)

    Istina o o 'genocidu' u Srebrenici


    Molim vas da obratite pažnju na tekst iz lista "Dani" iz 2000 godine.

    Radi se o tekstu "Komandant gladne vojske" o Naseru Oriću i njegovoj izjavi o pogibiji muslimanskih vojnika od aprila 1992-1993. Ovih 2000 muslimana poginulih u napadima na srpska sela u okolini Srebrenice, su ušla u brojku o 8000 poginulih u "genocidu".

    Odlomak - izjava N. Orica;

    "Cijena takvog ratovanja je bila zastrašujuce visoka: od aprila 1992. do aprila 1993. poginulo je više od 2. 000 ljudi, najvećim dijelom vojnika. Orić je privatno govorio kako gubi najbolje vojnike, a na dženazama, redovitim poslije svake operacije, bio je vidno potresen, kazat će njegovi poznanici, a ne jednom je i zaplakao. Kao što će plakati i kad je Srebrenica pala. "
    poginuli - 71196 - 30.06.2012 : Marijana Vlajčić Vukovar - best (1)

    Tihomir (Blagoje) Bratić


    Kažem anđelima: "Vi mu dušu znate!"

    Ljubavlju vječnom ljubim te!
    Tvoja Marijana
    vogosca_rat - 71194 - 29.06.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Rovovi Vogošćanskog bataljona


    F16 Brioni,

    Slažem se sa tobom da su rovovi koje ti pominješ bili poredani po brojevima. Naš bataljon je jedno vrijeme držao liniju od dalekovoda koji je se nalazi iznad "Ježeva". Rov iznad dalekovoda je bio broj 1, dalekovod je bio broj 2, na samom putu ispod dalekovoda je bio broj 3 i na putu 4, 5, 6. Rovovi 3, 4, 5, i 6 su se nakon operacije "Prsten" ponovo popunili i dobili imena Budva, Gandi, Barba, Đedo.

    Kada smo prvi puta zaposjeli tu liniju u avgustu 1992. godine, komandant bataljona je bio pokojni kapetan Milorad Zorić. On je postavio tu liniju i odredio brojeve i taj isti dan je poginuo, tako što se okliznuo na mokroj travi i nogom zakaćio poteznu minu od koje je izgubio život.

    Naši rovovi su tada bili raspoređeni po putu ispod Ježeva, kota 772. Kada je pala kota 830 i Golo brdo naše snage su se povukle sa tog dijela terena.

    Kada sam ja došao za komandanta bataljona naša linija je bila od "Pržionice" do "Ježeva". U to vrijeme nije bio rov koji sam ja spominjao u mom tekstu i rekao da je prilikom muslimanskog napada u operaciji "Koverat 2", u njemi bio ranjen Luka. Rov u kojem je bio Luka, napravljen je i redovno bio popunjavan sa ljudstvom, tek nakon muslimanskog diverzantskog napada na "Ježeve", februara 1992. godine, kada je nakon vraćanja izgubljenog rova u njemu ostao jedan mrtav muslimanski borac. I ovaj slučaj sam opisao na ovom forumu. Međutim, taj rov do tada nije postojao, pa se nije uklapao u nekadašnje brojeve, zbog čega sam pomislio da je to rov po imenu "Đedo".

    Pomenuo si i rov "Alfa" i Blagovački bataljon. U vrijem kada sam bio komandant Vogošćanskog bataljona, iako je to bilo veoma teško uspjeti, jer niko nije htjeo da pomjera svoje ljudstvo na druge dijelove linije, uspio sam isposlovati u komandi Brigade, da Blagovačkom bataljonu prebacim dio naše zone odgovornosti od "Pržionice" pa sve do one šumice ispod "Alfe". Komanda Brigade mi je izašla u susret, jer je naš bataljon imao najtežu zonu odgovornosti, a mali broj ljudi.

    U vrijeme operacije "Prsten", rov "Alfa" je bio IKM našeg bataljona, pa tako i nije moguće da je to bio rov Blagovačkog bataljona.

    Nakon operacije "Prsten", naš bataljon se pomjera prema koti 830. U to vrijeme sam ponovo bio u problemima kako popuniti predugačku liniju. U pomoć su nam došle jedinice iz Sanskog Mosta, Prijedora i Banjaluke. Dolazili su na 15 dana i međusobno se smjenjivali. Toj jedinici, koju je vodio potpukovnik Vojvodić, dodjeljena je zona odgovornosti od 5 rovova, od "Alfe" do Hrastika. U vrijeme dok su oni bili na mojoj zoni odgovornosti, moj bataljon je bio u problemima sa municijom, bombama i često smo morali kontrolisati minska polja i ponovo ih minirati. U isto vrijeme, Blagovački bataljon je tražio da moj bataljon ponovo preuzme zonu odgovornosti od njih, računajuči da imam sa tom pomoći iz Krajine dovoljno ljudstva na liniji. Ja sam ponudio da oni preuzmu ljudstvo koje meni dolazi u pomoć i uzmu njihovu zonu odgovornosti od "Alfe" do Hrastika. Blagovačkom bataljonu je to izgledala dobra ponuda i njihov komandant je prihvatio moj predlog. Tom prilikom Blagovački bataljon je preuzeo sve rovove do broja 17 pa tako i "Alfu".

    Uskoro nakon toga Blagovački bataljon je uvidio svoju grešku ali ja nisam dozvolio da se sve vrati u prvobitno stanje.
    poginuli - 71192 - 29.06.2012 : Aco - best (0)

    Željko (Neđo) Ristić


    Ujko, počivaj u miru! Tvoj Aco!
    rat_zvornik - 71183 - 29.06.2012 : Hadži Jovan Vlasenica - best (0)

    Glođansko brdo


    Ako mogu da dodam na temu Zeničani jedno veliko stradanje kompletne čete, 126 ljudi iz sastava Zvorničke brigade VRS, 6 novembra 1992. na lokalitetu Glođansko brdo, širi rejon zvorničke Kamenice u blizini Cerske i Konjević polja.

    Mislim da je među stradalima bilo i Zeničana jer je cijela četa većim djelom bila sastavljena od izbjeglica pristiglih u Zvornik iz raznih krajeva.

    Ovaj događaj je i dan-danas ostao pod velom misterije(kao i većina drugih na Biračko-podrinjskom ratištu).

    Zastrašujući poraz VRS, vjerovatno najvećih razmjera u čitavom Podrinju u toku prošlog rata jer je za jednu noć poginulo 126 boraca.

    Po mojim saznanjima, napad se desio istoga dana kada je Naser došao u Konjević Polje sa svojom udarnom ekipom da uhapsi, a kasnije i likvidira svog rivala Nurifa Rizvanovića.

    Nakon što je tokom dana uspio u svojoj nakani, opijen uspjehom skuplja ekipe iz Konjević polja i Cerske, koje su bile najelitnije u čitavoj tzv. Srebreničkoj subregiji, i tokom noći udara na položaje VRS na Glođanskom brdu.

    Što se dalje događalo mogu ispričati samo učesnici s druge strane jer sa srpske strane niko nije preživio. Nastradala je komletna četa.

    Otprilike, po saznanjima linija je relativno brzo pukla i srpski borci su se našli u okruženju i najveći dio njih su živi uhvaćeni. Nakon višesatnog mučenja svi su zvjerski ubijeni na načine nezamislive normalnom umu: razna sakaćenja, odsjecanja glava i udova, nekoliko leševa je nađeno na ražnju obmotano lancima, zakucavanje ekserima za drvo...

    Definitivno, najmonstruoznije i najbrutalnije egzekucije u cijeloj BiH su izvršene u zoni dejstava Naserove subregije i imam dojam da su mujdžosi za njih bili male mace u korištenju handžara i mašti i idejama kako što svirepije patiti ljudsko tijelo.
    ratne - 71182 - 29.06.2012 : Malislatki Bačka Palanka - best (3)

    Baba Gospa


    Maj 03. 92. godine. Jutro je, oko 04:30. Ležimo i osluškujemo sporadičnu pucnjavu, čujem iza sebe šuštanje. Pogledam u tom pravcu i ugledah babu Gospu, koja nam nosi kafu i čaj. Baba nam grli, ljubi i govori:

    "To, moji sokolovi, da sam i ja dočekala ovaj dan da vas ne odvedu na kanapi, svezanih ruku kao moga Jovu. Ako neko od vas i pogine bar će to biti sa puškom u ruci, a ne da vas kao stoku vode na klanje isti oni koji su odveli i moga Jovu."

    Znam dobro o čemu baba priča. Ustaše su joj ubile muža i djevere u jednom danu. U tom ratu je samo je moj djed ostao živ. Proveo je četiri godine u njemačkom zarobljeništvu, u nekom radnom logoru kod Minhena. Baba je ostala sama i othranila dvadesetak djece, što svoje što djeverove. Zbog tog nemilog događaja cjelo selo je bilo zavijeno u crno.

    Kada je baba otišla kući, poče moj stric da priča:

  • "Znate li vi omladino (tako nas je on zvao) šta je baba poslije uradila?"

    Osjetih ja da tu ima nešto što nama nije poznato. Znali smo mi ko je pobio naše djedove, da su krvnici osuđeni na robiju, ali nakon toga je uvijek slijedilo ono "ne pitaj". Mora da je ovo što nam je stric nakanio da ispriča bilo upravo ono "ne pitaj".

    Nekoliko dana poslije ubistva njenog muža baba Gospa je prošla kroz susjedno muslimansko selo, i sretne ženu jednog od ubica. Ona je upita:

  • "Gospo, kako je bećarovati?"

    Baba je pogleda, a zatim reče.

  • "Neka, neka vidjećeš i ti kako je!"

    Završio se rat, ubice osuđene na malu zatvorsku kaznu, brzo izađoše sa robije i dođoše kući. Isti dan, vraćajući se iz grada, baba naiđe ispred kuće tek pristiglog ustaše, koji taj dan postade slobodan građanin. Kleli su se ljudi nakon toga da zločinac nije ni ušao u kuću kada je baba naišla. Po povratku kući, ona se presvukla i otišla u šumu. Cjeli dan je nije bilo. Isto veče, u to muslimansko selo su došli četnici i odveli ubicu mojih djedova na isto ono mjesto gdje je ubijen njen Jovo sa još trojicom Srba.

    Nakon toga, digla se velika prašina oko tog slučaja. Međutim, babinu krivicu komunističke vlasti nisu mogle dokazati.

    Ja se nasmijah, stric me pogleda i reče:

  • "Znaj da naša porodica nikada nije nikome ostala dužna, ni u dobru ni u zlu. A vi momci pamet u glavu i nemojte da se ponesete, poput ovih što su ruke okrvavili! Dug je život, biće ga još dosta i nakon rata pa ne dozvolite da vas savjest kasnije proganja!".

    I doista, u prošlom ratu niko od naše porodice nije počinio nikakav zločin! Kod babe Gospe sam svraćao kad god sam bio u prilici, a kada sam ja bio ranjen posjetila me je i rekla mi:

  • "Sine, ima života i bez ruku, nogu, očiju... Međutim, nema bez glave! Sve od tebe zavisi. Osnuj porodicu i živi dalje, isto kao što sam i ja živjela."

    Baba Gospa se nikada više nije udavala, a ostala je udovica još davne 1941. godine, kada je imala tridesetoj godina života. Izvela je svu djecu na put, a nakon ovog zadnjeg rata je ostavila svoju kuću i poslije Dejtona se preselila u Bratunac. Umrla je u dubokoj starosti, 2002. godine.
  • poginuli - 71176 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Miodrag (Petko) Lizdek


    Bio je pripadnik Pozadinskog bataljona, Ilijaške brigade, rođen 16. 11. 1955. godine. U toku napada muslimana na srpske položaje na Bukovoj kosi 05. 11. 1994. godine nestao je, pa je 13. 01. 1995. godine razmijenjen mrtav u Čekrčićima. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Posmrtno odlikovan 1995. godine Medaljom majora Milana Tepića.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Svjetlana
  • sin Siniša
  • kćerka Nevena
  • poginuli - 71175 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Milenko (Uroš) Lazarević


    Bio je pripadnik 2. pč. 5. pb. Ilijaške brigade, rođen 09. 02. 1946. u Visokom. Poginuo 22. 08. 1994. godine u mjestu Ilići-Nasići, gdje je pogođen metkom iz streljačkog oružja u predio vrata. Sahranjen je u groblju Poturevići-Semizovac (novo groblje), a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    poginuli - 71174 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Rajko (Novica) Lakić


    Bio je pripadnik 6. pb. Ilijaške brigade, rođen 01. 10. 1963. godine u Brezi. Poginuo u akciji za oslobađanje Jasena-Srednje prilikom demontiranja mruda na koji su naišli. Mrud je demontirao komandant bataljona Mičić Želimir i tom prilikom su oba smrtno ranjeni 23. 05. 1994. godine. Sahranjen je u groblju u Srednjem, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Posmrtno odlikovan 1994. godine Zlatnom medaljom za hrabrost.
    poginuli - 71173 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Živko (Savo) Lalić


    Bio je pripadnik 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 21. 10. 1946. godine u Čekrčićima. Ranjen od rasprskavajućeg metka u glavu 03. 02. 1993. godine u Čekrčićima, prebačen u bolnicu «Žica» u Blažuj gdje je isti dan umro. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Bio je neoženjen.
    Posmrtno odlikovan 1994. godine Medaljom zasluga za narod.
    poginuli - 71172 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Milivoja (Novica) Lakić


    Bio je pripadnik 4. pč. 6. pb. Ilijaške brigade, rođen 24. 11. 1956. godine u Brezi. Poginuo 24. 09. 1992. godine u Srednjem u blizini izvora mineralne vode, nagazivši na poteznu minu. Sahranjen je u groblju u Srednjem, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Nada
  • sin Novica 1988.
  • kćerka Violeta 1984.
  • poginuli - 71171 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Miodrag (Mlađen) Lalić


    Bio je pripadnik 1. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 22. 01. 1976. godine u Visokom, neoženjen. Poginuo 22. 08. 1992. godine u Čekrčićima. Kao kurir pošao u štab da obavijesti da dođu kola hitne pomoći jer je telefonska linija bila u kvaru. Na putu pogođen od gelera granate. Sahranjen je u groblju u Čekrčićima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Posmrtno odlikovan 1995. godine Medaljom zasluga za narod.
    poginuli - 71170 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dragić (Velimir) Lukić


    Bio je pripadnik 4. pč. 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 27. 05. 1961. godine u Visokom. Poginuo 25. 09. 1992. godine u mjestu Vina-Vlaškovo. U akciji zauzimanja šume «Vina» na potezu Turbe - Brijest pogođen metkom iz streljačkog oružja. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu. Posmrtno odlikovan 1994. godine Ordenom Njegoša III reda.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Ranka
  • kćerka Nataša 1991
  • sin Dragić 1992.
  • poginuli - 71169 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Dragan (Nenad) Krajišnik


    Bio je pripadnik 4. pb. Ilijaške brigade, rođen 1969. godine, neoženjen. Poginuo 12. 07. 1995. godine u Mlinima, Ilijaš. Nakon liječenja u Psihijatrijskoj bolnici kao duševni bolesnik u periodu od 16. 06. do 17. 07. 1995. godine na terasi vlastite kuće izvršio samoubistvo aktivirajući ručnu bombu. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    poginuli - 71168 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Petar (Dušan) Kajtazović


    Bio je pripadnik MAD-a, I(lijaške brigade, rođen 26. 05. 1947. godine u Kaknju. Poginuo 01. 07. 1995. godine od gelera granate u Ilijašu. Idući od mjesta stanovanja prema položaju svoje jedinice u toku granatiranja grada izgubio život. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    Od uže porodice ostali su:

  • supruga Cvija
  • kćerke Draženka i Biljana
  • sin Dragan
  • poginuli - 71165 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Branko (Mihajlo) Kretija


    Bio je pripadnik 1. pč. 4. pb. Ilijaške brigade, rođen 10. 11. 1939. godine u Zimči-Visoko. Ranjen 15. 06. 1995. godine od gelera granate u glavu u mjestu Bukovik-Ratkovci u Kralupima. Prebačen u Dom zdravlja u Ilijaš, zatim u bolnicu "Žica" Blažuj, a onda na VMA u Beograd gdje je preminuo 25. 06. 1995. godine. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Milanija
  • sin Boro
  • kćerka Borka
  • poginuli - 71164 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Zoran (Aćim) Kostić


    Bio je pripadnik 3. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 1949. godine u Visokom. Poginuo 21. 06. 1995. godine na Banjeru od gelera granate u toku napada muslimana na srpske položaje. Sahranjen je u groblju u Podlugovima, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Zorka
  • sinovi Rodoljub i Aćim.
  • poginuli - 71163 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Vojo (Dragutin) Kakuča


    Bio je pripadnik 3. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 30. 03. 1950. godine u Brezi. Poginuo 17. 06. 1995. goddine na Banjeru u toku napada muslimana gdje je pogođen metkom iz streljačkog oružja. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Slavica
  • sin Zoran
  • kćerka Dragana
  • poginuli - 71162 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Novica (Duško) Kuvač


    Bio je pripadnik 4. pb. Ilijaške brigade, rođen 21. 07. 1947. godine u Visokom. Razbolio se 16. 07. 1993. godine, liječen na VMA u Beogradu, umro 18. 02. 1994. godine u kući u Donjoj Luci. Sahranjen u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Dušanka
  • kćerke Andrijana, Zvjezdana i Marijana.
  • sinovi Duško i Đorđo.
  • poginuli - 71161 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Borislav (Nikola) Kisić


    Bio je pripadnik 1. pč. 3. pb. Ilijaške brigade, rođen 13. 10. 1957. godine u Visokom. Poginuo 08. 11. 1994. godine u mjestu Tuk, Čekrčići. Dok se nalazio u tranšeji pogođen hicem iz streljačkog oružja u predio grudnog koša i na licu mjesta podlegao. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.

    Posmrtno odlikovan 1995. godine Medaljom zasluga za narod.

    Od uže porodice ostali su:
  • supruga Vera
  • kćerke Sanela i Sanja
  • poginuli - 71160 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Rajko (Ilija) Kokoruš


    Bio je pripadnik 1. pč. 5. pb. Ilijaške brigade, rođen 23. 02. 1955. godine u Visokom. Poginuo 10. 10. 1994. godine u mjestu Kruzi-Semizovac. Prilikom odlaska na redovnu smjenu smrtno pogođen od muslimanske granate koja je pala neposredno ispred auta kojim su prevoženi borci. Sahranjen je u groblju u Semizovcu (novo groblje), a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokolcu.
    poginuli - 71159 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Zoran (Nenad) Krajišnik


    Bio je pripadnik Diverzantskog odjelenja, Ilijaške brigade, rođen 31. 07. 1964. godine u Visokom, neoženjen. Poginuo 03. 10. 1994. godine na Moševićkom brdu. Dobrovoljno je otišao u akciju sa pripadnicima Jurišnog bataljona gdje je prilikom upada u muslimanske rovove pogođen iz streljačkog oružja. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokolcu.

    Posmrtno odlikovan 1995. godine Ordenom Miloša Obilića.
    poginuli - 71158 - 29.06.2012 : Velimir Adžić Ilijaš - best (0)

    Velibor (Borislav) Kapetanović


    Bio je pripadnik 1. pč. 1. pb. Ilijaške brigade, rođen 10. 09. 1972. godine u Varešu, neoženjen. U toku napada muslimana na Kunosiće 01. 08. 1994. godine nestao i 05. 09. 1994. godine razmijenjen mrtav u Čekrčićima. Sahranjen je u groblju u Ilijašu, a posle rata prenesen u Vojničko spomen groblje u Sokocu.
    muslimanski_dnevnik - 71132 - 28.06.2012 : Edin Velispahic Kakanj - best (0)

    Komentar na muslimanski dnevnik


    Sve je onako kako vi pišete i dnevnik je tačan! Međutim ljudi si morali, pukao i film, te 4 haubice 120 mm sa Čemernog su tukle gradsko područje Breze, te sela Vlahinje i Očevlje, pa je vojska iz Kaknja i okolnih sela Breze krenula da ih uništi kao i sve ostalo što im je pružalo otpor na tom putu.

    Jedna mala ispravka! Džemal Smolo nikada nije bio zarobljen, nego mu je taj dnevnik ostao u zemunici kada je pala linija odbrane u Misoči, i nakon povlačenja je zaboravio ponijeti dnevnik, pa je završio onako kako je završio. I tačan je podatak da taj Džemal Smolo živi i radi u Kaknju gdje posjeduje limarsku radnju.

    Edine,

    niko ne zamjera muslimanima što su krenuli da unište haubice. Ono što je zločin u svemu ovome jeste stravično ubijanje civila i zarobljenika. Neke od leševa sam i lično vidio!
    sarajevo_masakr - 71130 - 28.06.2012 : Ninja Kraljevina - best (0)

    Zeko Janjić


    Janjić Zeko nije ubijen, nego je poginuo u kasarni Viktor Bubanj. Pogođen je snajperom u napadu. Ubio ga je Lulić Samir zvani Muco iz Švrakina Sela. Zeko je spavao u susjednoj prostoriji. Između spavaona je prokopan tunel, ali Zeko je u bunilu zaboravio na njega. Snajperista ga je pogodio iznad lijeve sise, a metak je izašao ispod lijeve plećke. Zeko je živio još neko vrjeme i pružena mu je pomoćod strane ljekara koji se našao tu.

    Njegovo tijelo je stajalo par dana u kasarni dok ga nije odnio UNPROFOR. Odnjeli su ga u vojničkoj vreći za spavanje i sa najlonskom kesom na grudima u kojoj je bio njegov novčanik, krvav novac.

    Sestra mu je živjela, čini mi se, u Kasindolskoj i par dana prije pogibije Zeko je sa par drugara svratio na kafu, da se pozdravi, kao da je slutio i znao šta ga čeka.
    rat_brcko - 71128 - 28.06.2012 : Diverzant72 Banjaluka - best (1)

    20 godina od proboja Koridora


    Danas na Vidovdan i mnogi odaju počast Kosovskom boju iz 1389. godine. To je u redu, jer je to najslavniji trenutak u našoj istoriji, ali ne treba zaboraviti i jedan, isto tako veliki, događaj koji se desio prije 20 godina. Radi se o proboju Koridora.

    Povodom ovog događaja, svake godine je sve manje manifestacija i počasti koje obilježavaju pogibiju preko 200 boraca koji su dali svoje živote za spas Krajine.

    Evo i nekoliko slika iz tog vremena:

    Bitka za Koridor, Srpska Krajina, Republika Srpska, Bosna 1992 rat

    Bosna rat 1992, bitka za Koridor, Republika Srpska
    rat_rogatica - 71125 - 28.06.2012 : Ninja Kraljevina Kraljevina - best (2)

    Rajko Kušić


    Veliki covjek, veliki ratnik lavljeg srca. Covjek, koji ce biti upisan u Srpsku istoriju. Covjek, kome je Jugoslovenska himna svirala vise puta na pobjednickim prestolima. Covjek cija istorija pocinje ranije, a pise se zlatnim slovima proljeca 92-ge




    Idi na stranu - |listaj dalje|