fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

dictionary - 25779 - 16.12.2010 : Gavro Tomic Bijeljina - best (0)

Svaka cast!


Svaka vam čast na ovom riječniku. Veoma mi se dopada i često ga koristim. Učinili ste veliku stvar za mnoge korisnike. Hvala vam mnogo!
pozdravi_ilijas - 25778 - 15.12.2010 : Aleksandar Djordjevic Jagodina,Srbija - best (0)

Zahvalnica


Poštovani,

Želim da se zahvalim gospodinu Velimiru iz Ilijaša na materijalu neophodnom za moj rad. Ne Snalazim se najbolje na forumima pa sam možda odabrao pogrešan gdje ću postaviti svoje pitanje, te se izvinjavam ukoliko neko to smatra neprikladnim.

Jos jednom hvala Velimiru i svima ukoliko žele da pomognu dokumentovanje istorije Jugoslovenskog fudbala. Ukoliko posedujete značke, zastavice ili slično vezano za fudbalske klubove bivše države, sada prvoligaša ili drugoligaša, pošaljite.

Veliki pozdrav iz Jagodine!
obicaji - 25774 - 15.12.2010 : Smv Isa - best (0)

Proslava Praznika


Tekstovi koji obradjuju proslavu pravoslavnih praznika imaju mnogo grešaka. Da su u pitanju tehničke greške ne bih se 'bunio'. Pojedine greške su suštinske, pa navodim jednu. Nije tačno da je Marija Magdalena darovala farbano jaje G. Isusu Hristu. Na pravoslavnim hramovima nema tornjeva, pa sa istih se ne oglašavaju zvona. Pogrešno je mišljenje da za upokojenima treba da budemo ožalošćeni kao oni bez nade, jer imamo Vaskrslog Hrista (1. Solunjanima, 4, 13-14). Bilo bi dobro da ove i slične greške ispravite, a da iz literature (objavljene od SPC) preuzmete tekstove... Preporučujem knjigu 'Veronauka u kući' i slične. Autori nisu potpisani i niko se neće naljutiti. Pozdrav i svako dobro!
obicaji - 25772 - 15.12.2010 : Smv Isa RS BiH - best (0)

Obicaji, tradicija


Činjenica je da sva ljudska društva imaju predanje kojim se s koljena na koljeno prenose vjerovanja, ideje, običaji... što često nazivamo tradicijom (traditio = prenošenje). Čovjek je svemu bitnom u svakodnevnom životu dao formu, koja je kasnije dograđivana i koja je postala pravilo i obavezujuća. Forma je često imala tajanstvene i mistične radnje...

Predanje je dragocjeno, jer je ono vezano za pretke. Isto nam pomaže da upoznamo vjeru, istoriju, kulturu, uslove života... Običaji su dio kulture jednog naroda. Iako nepisani, običaji imaju ulogu da urede odnose u jednoj društvenoj ili etničkoj sredini tako što postavljaju pravilo kako će se postupati u pojedinim prilikama. Proučavanje običajnog ponašanja na našem prostoru ima dugu tradiciju, a veliki doprinos u istome je dala etnologija. Usmeni način prenošenja običaja je uzrok pojave da se isti na više načina provodi čak i u jednom naselju, ili u jednoj porodici. Na pomenuto imaju uticaj ekonomski i kulturni razvoj, izmjenjeni uslovi života, kao što su npr. napuštanje sela, pomodarstvo itd.

Odnos Crkve prema običaju, a pogotovo prema onome što je u suprotnosti sa Bogootkrivenom vjerom ima temelj u Svetom pismu. Ono zahtjeva drugačiji odnos forme koja prati suštinu. Tako ono što prati vjeru mora da bude u okviru učenja Crkve i sekundarno. No, slobodom koju ima, čovjek je svoje postavio ispred Božijeg. Tako je u okviru vjerskih običaja jedan dio izašao iz okvira onoga što je učenje Crkve. Sveto pismo svjedoči da je Gospod Jevrejima naredio da drže što im je naređeno, a "da ne čine što od gadnijeh običaja"... (3. Moj. 18, 30). Književnici i fariseji često prigovaraju Spasitelju, ali On osuđuje njihovo insistiranje na običaju - predanju starih. Hristos ih pita: 'Zašto vi prestupate - ukidate zapovjest Božiju za predanje starih'? (Mt 15, 3 i 6), zatim 'ukidate zapovjest Božiju da svoj običaj sačuvate i dalje prenosite' (Mk 7, 13). Suđenje sv. arhiđ. Stefanu svjedoči da su ga optužili za riječi: 'ovaj Isus Nazarećanin... izmijeniće običaje koje nam predade Mojsej' (Djela ap. 6, 14); ap. Pavle svjedoči da je više od drugih revnovao za svoja otačka predanja (Gal. 1, 14).

Narod koji čuva svoje običaje, čuva svoju prošlost, a i budućnost. Neko će reći da je različitost običaja bogatstvo našeg naroda, ali ono u jednom dijelu stvara zbrku, a u drugom pokazuje da vjera nije temelj istome. Crkva i jerarhija imaju obavezu da se bore protiv nakaradnih običaja i sujeverja, a istovremeno da rade na ukorjenjivanju vjere i afirmaciji lijepih običaja.

Iz prakse znamo da naš narod drži mnogo običaja koji sa pravoslavnom vjerom ili praznicima nemaju neke posebne veze, ali su vezani za sujeverje ili nešto što je protivno praksi i učenju Crkve, kao i da povodom proslave hrišćanskih praznika, vršenja svetih tajni i obreda, čini ono što je formom vezano za pagansko ili ima primjese drugih religija. Istim se postavlja jednakost između nevjerja i držanja običaja.

Činjenica da naš narod uveliko drži običaje, koji su u suprotnosti sa učenjem i praksom Crkve, da su mnogi običaji vezani za sujeverje, da na simbolici i ljepoti gube neki običaji koje treba sačuvati od pomodarstva onih koji su svoj životni vijek proveli van pravoslavlja... razlog je da SPC učini sve što je potrebno na iskorjenjivanju nakaradnih običaja i postavljanje u okvire vjere i ujednačavanju-jednoobraznosti forme običaja koje sa istom imaju veze.
islam_komentari - 25763 - 14.12.2010 : Jeff SAD - best (3)

Jeff Foxworthy o muslimanima


1. Živiš od proizvodnje heroina, a smatraš da je alkohol neprihvatljiv za društvo u kome živiš - vjerovatno si musliman.

2. Posjeduješ automatsku pušku od 3000 dolara i raketni lanser od 5000 dolara a nemaš para za cipele - vjerovatno si musliman.

3. Imaš više žena nego zuba - vjerovatno si musliman.

4. Brišeš dupe golim rukama, a smatraš da je slanina prljava - vjerovatno si musliman.

5. Vjeruješ da se zaštitni prsluk pravi na dva načina: pancir i samoubilački - vjerovatno si musliman.

6. Ne postoji iko protiv koga nisi u Džihadu - vjerovatno si musliman.

7. Smatraš da je televizija opasna, a nosiš eksploziv ispod kaputa - vjerovatno si musliman.

8. Iznenadiš se kada čuješ da telefon ima i drugu vrstu primjene osim one da aktivira tempiranu bombu pokraj puta - vjerovatno si musliman.

9. Nemaš ništa protiv žena i vjeruješ da bi svaki čovjek trebao da ima bar četiri - vjerovatno si musliman.

10. Rođak ti je predsjednik Amerike - vjerovatno si musliman.

11. Vjeruješ da je ovaj tekst rasistički i ne bi ga preporučio ni jednom prijatelju - vjerovatno si musliman.

Jeff Foxworthy on Muslims:

1. You refine heroin for a living, but you have a moral objection to liquor. You may be a Muslim

2. You own a $3, 000 machine gun and $5, 000 rocket launcher, but you can't afford shoes. You may be a Muslim

3. You have more wives than teeth. You may be a Muslim

4. You wipe your butt with your bare hand, but consider bacon unclean. You may be a Muslim

5. You think vests come in two styles: bullet-proof and suicide. You may be a Muslim

6. You can't think of anyone you haven't declared Jihad against. You may be a Muslim

7. You consider television dangerous, but routinely carry explosives in your clothing. You may be a Muslim

8. You were amazed to discover that cell phones have uses other than setting off roadside bombs. You may be a Muslim

9. You have nothing against women and think every man should own at least four. You may be a Muslim

10. Your cousin is president of the United States. You may be a Muslim

11. You find this offensive or racist and don't forward it. You may be a Muslim.
beograd - 25762 - 14.12.2010 : Bijeljina - best (0)

Ako jednog dana Srbijaæ


Piše: Oskar Frajzinger

Ako bi Srbija sutra morala da pristupi Evropskoj uniji, to bi bio veliki gubitak za čovečanstvo. Tako bi se izgubio jedan način života gde su časovnici mekši nego na Dalijevim slikama, gde žene više sanjare od gospođe Bovari, gde su muškarci hrabriji od vuka uhvaćenog u kljusu koji sebi otkida šapu da bi se oslobodio


Osim stalnih susreta sa starim prijateljem Srbinom, moj prvi pravi kontakt sa Srbijom bio je poziv predsednika Udruženja književnika Srbije, koji mi je ponudio poetski azil, nakon što je švajcarsko udruženje odbilo da me primi u svoje redove. To je bio izvanredan potez. Dakle, još postoji zemlja na svetu gde se ljudi podsmevaju slici serviranoj u svetu o njima, zemlja u kojoj se ljudi angažuju za unapred izgubljene stvari i negativce poput mene, ne hajući za potencijalne reakcije; dakle, izvan Švajcarske još postoji zemlja koja pruža otpor! Bilo je to dovoljno neuobičajeno da me nagna da postanem član Udruženja književnika Srbije. Otad, Srbija i ja činimo jedan neobičan par. Par vezan uzajamnom fascinacijom, u kojoj svako predstavlja u očima onog drugog nešto što nikad neće biti.

MELANHOLIJA I PRENATRPANOST

Tako sam se jednog dana obreo u Beogradu. Prepešačio sam taj pomalo siv grad, koji je sav neodređeno mirisao na ugalj i na kuhinjska isparenja. Šetao sam Knez-Mihailovom, popio kafu u Kolarcu. Posmatrao sam sa tvrđave kako protiču Sava i Dunav, i zatečen obišao vojni muzej gde su, na panoima požutelim od vremena, do najsitnijih detalja opisane epizode otpora protiv turskog osvajača. Na kraju sam proveo nekoliko sati u neverovatnom zoo-vrtu koji krasi obode tvrđave.

U očima životinja pronašao sam istu melanholiju prisutnu u tako lepom i dubokom pogledu predivnih žena koje šetaju trotoarom, kao boginje nebeskim podijumom. Melanholija: to je ključna reč. Ona vlada svuda, u vazduhu, zidovima, licima, i pokretima ljudi. Kao da nešto satire grad i njegove stanovnike. Nešto što ne može izdržati jedno ljudsko biće, jedan narod, jedna zemlja. U Beogradu, kao da je ceo svet Atlas.

Istražujući dublje, otkrivao sam uzrok te melanholije. To je osećaj onih koji posmatraju kako reka teče i kako vreme prolazi, i pri tom ostaju ubeđeni da ništa neće izmeniti njihovu sudbinu, da ih niko neće osloboditi kobi koja im se obrušila na ramena. Prolazeći kroz Beograd, frapirani smo zgradama koje još nose ožiljke rata sa NATO-om, ali naročito mnogobrojnim zgradama načetih vremenom. Ovde je sve otpor, otpor Amerikancima, savremenosti, vremenu, samom sebi.
Da bi se taj otpor savladao, prostor je neverovatno pretrpan. Ulice, radnje, arhitektura, saobraćajne ose, sve je haotično, prezagušeno, iracionalno. Ovde vlada začuđujuća predispozicija za snalaženje, za bavljenje svim i svačim. Kao da je svemu tome cilj da se eventualni osvajač izgubi u krivinama lavirinta, u kojima bi posle beskrajnog kruženja izgubio i želju za osvajanjem.

Melanholija i pretrpanost: to su moji najsnažniji utisci o ovom malom balkanskom narodu dok gazim po njegovom tlu. Njegova istorija je počela jednim porazom koji su Srbi nosili u sebi vekovima, pridajući mu sakralni karakter moralne pobede, na kojoj su izgradili nacionalni identitet.

UHRANJENI ROB U EVROPSKOM KAZAMATU

Okrutni vekovi su doveli osvajače sa svih strana, sa severa, juga, pa čak i istoka. Turci, Austrijanci, Nemci, Englezi i Francuzi protutnjali su ovim prostorima jureći u rat na severu ili jugu. Ti gospodari rata su samo prolazili, nesvesni postojanja srpskog naroda, sem ako ne bi zasmetao. A Srbi su to činili sve češće, da bi potvrdili svoje postojanje i prikazali se svetu kao narod: isprečili bi im se na putu. Vremenom je to postao dominantni stav: Srbin zatrpava ulice, radnje, glavu, čak sebe samog opterećuje sobom. Zbog toga se čini da je sve u ovoj zemlji u radovima i u iščekivanju, uprkos njenoj dugoj prošlosti i bogatoj kulturi. Srbin je otporaš, šampion Pirovih pobeda, naročito nad samim sobom. U tom otporu ima izvesne uzvišenosti, nesalomive volje da se izazove sudbina, iako se zna da je neminovna. Ali taj potez je tako plemenit, tako lep i uzaludan da postaje uzvišen.

Volim ovaj narod jer se opire svetu, kobi, vremenu koje protiče, samom sebi. Volim tu melanholiju u očima ljudi koji, znajući da ne mogu izaći kao pobednici iz jedne nejednake borbe, istraju u borbi, zarad lepote samog gesta, zarad rehabilitacije čina slobodne volje, plemenitosti uzaludnog.

Ako bi Srbija sutra morala da pristupi Evropskoj uniji, to bi bio veliki gubitak za čovečanstvo. Tako bi se izgubio jedan način života gde su časovnici mekši nego na Dalijevim slikama, gde žene više sanjare od gospođe Bovari, gde su muškarci hrabriji od vuka uhvaćenog u kljusu koji sebi otkida šapu da bi se oslobodio.

Srbija je oduvek u ratu sa neprijateljem koji se nalazi unutar njenih zidina i zaposeda život, nevidljiv i nepobediv. Kao Zangara u svojoj tvrđavi, i Srbin se nada najgorem i najboljem što mu može doći spolja. Ali donekle je svestan da ono što ga tišti leži duboko u njemu samom, i da mu ne može uteći. Kao uzvišeni osuđenik, poseže za drugim zatvorima, širim, svetlijim, čistijim. Evropska unija mu jedan takav zatvor predstavlja u lepom svetlu, pod finansijskom podrškom Centralne evropske banke, uređenog tako zato što su Nemci poželeli da postanu Evropljani, da ne bi bili upamćeni kao potomci nacista. Ako bi Srbija prihvatila tu prevaru, ako bi pristala da proda svoj ponos budzašto, stupila bi u jedan sterilan, funkcionalan, šablonski prostor, bez opterećenja, u kojem bi ostala anonimna. U njemu bi stekla status dobro uhranjenog roba, ali bi sem teritorije izgubila i istoriju i korene, a ponajviše dušu.
pomoc_rat - 25761 - 14.12.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Prestanak rada teretane


Tokom cijelog rata sam se trudio, koliko je to bilo u mojim mogućnostima, da obezbjedim rad teretane. U vrijeme kada nisam imao određeno radno vrijeme i radnike u teretani, ključ od teretane sam drzao na recepciji Čete vojne policije, Članovi koji nisu imali ključ mogli su da ga uzmu i po završetku treninga ponovo vrate u V. P.

Pošto se teretana nalazila u atomskom skloništu, u vrijeme borbenih dejstava vojni policajci su imali dužnost da je otvore kako bi građani iz obližnjih zgrada mogli da se sklone.

Kako je rat u Bosni je trajao previše dugo, civilne i vojne vlasti su na sve meguće načine pokusavale da život građana Vogošće koliko-toliko dovede u normalno stanje.
U Vogošći su poceli sa radom sportski klubovi. Ponudio sam i sportskom društvu, da bez ikakve novčane naknadena koriste moju teretanu. Najprije je rukometni klub počeo da koristi taj prostor za svoje treninge. Dobili su termin u kome su samo oni imali pristup teretani.

Do početka rata rukometni klub "UNIS" iz Vogošće je imao veoma talentovan juniorski tim koji je trebao čak i da igra finalnu utakmicu za prvaka BiH, protiv banjalučkog Borca. Međutim, zbog početka rata finalna utakmica nikada nije ni odigrana pa i BiH nije ni dobila novog juniorskog prvaka. Nakon što je rukometni klub ponovo počeo da radi, tadašnji presednik kluba Staša Košarac je od mene tražio da pomognem rukometnom klubu tako što ću da im ustupim termin u teretani, a ujedno ih pomognem i stručnim savjetima kao kondicioni trener.

I tako su počele pripreme mladog tima za finalni meč protiv "Borca". Ostvarili smo kontakt sa upravom banjalučkog kluba i počeli su pregovori za termin odigravanje utakmice. Nekoliko puta termin za odigravanje utakmice bio je odgođen jer se utakmica nije mogla odigrati zbog čestih borbenih dejstava.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Vogošća je pripala Federaciji. Zbog nedostatka novčanih srestava opremu iz teretane nisam mogao prebaciti na teritoriju Republike Srpske. Pokusao sam prodati inventar od teretane. Ponudio sam komandi Odreda specijalne policije iz Šekovića da kupe teretanu. Sve je bilo dogovoreno ali do kupuvine nije došlo jer njihova komanda nije našla adekvatan prostor za prebacivanje opreme. Nakon moga napustanaja Vogošće, 22. 02. 1996, teretana je ostala u Vogošći.

Po Dejtonskom sprazumu, muslimani su u Vogošću ušli 23. 02. 1996. u 05:00 sati ujutro. Moja rodbina koja je ostala u Sarajevu, dosla je u teretanu isti dan oko 12:00 popodne, međutim sav inventar iz teretane je već bio odnešen. Izgleda da su moje bivše komšije prilikom povratka u Vogošću bile jako vrijedne pa su prvo krenuli u pljačku pa tek onda u svoje stanove. Zna se tačno i ko je opljačkao teretanu ali nova vlast nije pokrenula krivični postupak protiv počinilaca.

Srpsko je, može se!
forum - 25755 - 14.12.2010 : Goran Janković Republika Srpska - best (0)

Kopiranje tekstova


Poštovani uredniče ovog sajta, želim da vam izrazim svoje zadovoljstvo, ovakvom vrstom sajta. Jednu stvar bi vas zamolio, pošto ima jako dobrih tekstova koji bi se mogli koristiti prilikom školovanja studenata, a u cilju razbijanja istorijske slike, kako to danas predstavljaju zvanični udžbenici u BiH, da iznađete rješenje da se određene stvari mogu skidati i kopirati, a u cilju prethodno pomenutog. Mislim da ni Vama nije u interesu da istorijska istina o Srbima ostane negdje sakrivena.

Sa poštovanjem: Goran Janković, Drugovići, Laktaši, Republika Srpska


Gorane,

tekstove sam djelimično zaštitio od kopiranja, jer kod nas Srba niko nema nikakvog obzira prema autorskim pravima. Primjera radi, "Legendu o Cvijetima" sam lično napisao, na stranici dva puta piše da je zaštićena od kopiranja, a već sam je našao na desetak drugih sajtova - bez imena autora (tj. mene) kao i bez linka na originalnu stranicu sa koje je skinuta.

Kopiranje tekstova na druge stranice dozvoljavam, uz određene uslove: najprije provjerim sadržaj stranice (mora biti u pro-srpskom duhu). Pored toga, zahtjevam da se uz svaki tekst objavi i ime autora, kao i link na originalnu stranicu. Drugim riječima, tražim da se radi onako kako je i zakonom propisano.

Mišljenja sa da je za one koji žele da uče istoriju sasvim dovoljno da neki tekst mogu odštampati.

Pozdrav,
Željko Tomić
pomoc_rat - 25744 - 12.12.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Teretana u Vogošći


Sami početak rata, mnoge porodice je zatekao bez ušteđenog novca. Mnogi su opet novac držali u banci, a iz nje se mogla uzeti samo ograničena količinu novca. Zbog toga mnogi građani nisu uspjeli čak ni da podignu svoju mjesečnu platu koju su zaradili u preduzećima.

Nedostatak novca se odrazio i na moj privatni klub "Teretana" jer je prestalo da dolazi mnogo mojih redovnih članova. U njega su najprije prestali da dolaze muslimani, vjerovatno iz političkih razloga, a potom i veliki broj Srba.

Zbog rata i mojih vojnih obaveza, odlučio sam da prestanem sa radom u teretani. U slobodno vrijeme sam odlazio na treninge i pozivao sam svoje prijatelje, članove kluba do početka rata, da dolaze kada bi god imali malo slobodnog vremena i želje za treniranjem.

U to vrijeme je bilo više od 15 ljudi koji su redovno dolazili na treninge. Zbog teške finansijske situacije prestao sam da naplaćujem članarinu kako bi im pomogao da nastave sa redovnim treninzima.

Zbog lošeg odziva Srba na mobilizaciju i malog broja vojno angažovanih srpskih boraca u Vogošći, bio sam puno zauzet i svakodnevno sam morao biti na straži, pa mi je sve to otežavalo organizaciju zajedničkih treninge sa ostalim članovima. Zbog toga sam članovima kluba podjelio više ključeva od teretane kako bi se oni mogli međusobno urganizovati po grupama.

Na ovaj način je klub radio više od godinu dana sve dok nisam primjetio da iz nje postepeno nestaju tegovi. Tada sam promjenio bravu na vratima i na taj način zaustavio nekontrolisano dolaženje u teretanu.

Pozvao sam Armana, Damira i Mikija, koji su takođe imali ključ i redovno dolazili na treninge i ponudio im da rade za teretanu. Predložio sam im da svaki dan imaju radno vrijeme u klubu kako bi i ostali članovi mogli redovno dolaziti. Njihov glavni zadatak je bio da paze na inventar teretane. Uveo sam minimalnu mjesečnu članarinu i sav novac je išao za Armana, Damira i Mikija. Oni su novac međusobno djelili na tri jednaka dijela sve dok i Miki nije dobio poziv za služenje vojnog roka.

Nakon Mikijevog odlaska u teretani su radili samo Arman i Damir. Uz primanja novca od članarine, odobri sam im da otvore vitaminski bar, od čega su imali priliku da zarade i dodatnu količinu novca.

Članovi kluba su do kraja rata redovno plaćali minimalnu članarinu a da pri tome niko nije znao da taj novac ide isključivo za Armana i Damira. To je bila naša mala tajna jer sam se brinuo da članovi neće htjeti palaćati članarinu ako saznaju da novac ne ide meni nego radnicima. Na taj način sam pomogao da Arman i Damir imaju kakva-takva primanja u ratu.
raspad_juge - 25739 - 11.12.2010 : Aleš Slo Slovenija - best (0)

Snovi iz rata


Pozdrav svima, koji ste na ovom sajtu! Kao prvo, izvinjavam se za greške, jer mi je »slovenski jezik materin jezik«, pa ću ipak svoji priču napisati u »srbsko-hrvatskom« jeziku, kojeg sam učio u osnovnoj školi.

Tadašnju »kadetsko šolo za miličnike« sam završio 27.6.1991. godine, baš kad je počeo rat na teritoriju tadašnje SFRJ. Do tog dana ni ja, a ni bilo tko koji je bio u toj školi nije znao šta se zapravo u to vreme događa u tadašnoj SFRJ, jer nam je bilo zabranjeno gledati TV, slušati radio, ni kući nismo smeli otići.

No, toga dana u ranim jutranjim satima, negde oko 03:00 smo imali uzbunu, a zatim postrojavanje na platou UC RSNZ (Obrazovani centar Republičkog sekratiata za unutrašnje poslove), gdje smo zadužili dugocevno oružje i bojevu miniciju, te prema nacrtu zauzeli položajeve oko škole. Bio sam zapovjednik trećeg odeljenja IV. čete i smešten kod vile Kardelj u Tacnu, sa obrazloženjem da nas je napala JNA. Ona ista JNA u koju sam htio ući poslije školovanja, da se upišem na Vojnu akademiju u Beogradu?

No, istoga dana oko 13:00 sam iz škole sa svojim vozilom krenuo na Postaju milicije Ljubljana Šiška, kamo sam bio razpoređen tekom školovanja. PM Šiška bila je udaljena od Tacna 6 kilometara, a za taj put sam trebao 5 sati vožnje, zbog barikada. Na radno mesto sam došao iste večeri i bio na poslu do 29.06.1991., kad sam po borbenem zadatku razpoređen sa četiri starija milicionera na zadatak da »opkolimo« kasarnu na Metelkovoj ulici u Ljubljani, te da zarobimo svakog vojnika koga vidimo izvan zida kasarne ili koji se predaje.

Do kasarne smo došli za VW kobijem bele boje, a moj zadatak je bio, da stojim pored kola, koja su bila parkirana oko 20 metara od zida kasarne, te da posmotram kasarnu i okolinu. Vidio sam, da su svi prozori na zgradi kasarne zaštićeni sa vrećama peska, a na krovovima zgrade sam primetio snajperiste.

Bilo je to dana 29.06.1991 oko 14:00 ili 15.00. Izlazio sam iz kombija, svoj M70 postavio na prednji levi kotač auta i laganao otišao prema zidu kasarne, te zapalio cigaretu. U međuvremenu, kad sam pušio i posmotrao okolicu odjedno iza zida pojavi se vojnik JNA i nanišani u mene svoj automat. Jedino šta sam uspeo vidjeti, je bilo da nije bio običan vojnik nego vodnik (mlađi, stariji, baš se ne sjećam). U tom trenutku sam instiktivno desnom rukom htio izvlačiti pištolj (nije bilo metka u cijevi), kad mi taj vojnik kaže »Dečko, nemoj ništa pokušavati, biću brži!«. Priznajem, bio sam gotov, pa mi čovjek kaže: »Dečko, kaži mi ozbiljno šta ti misliš o svemu ovome? Jel' bez veze, a« Nisam uspio ni usta otvoriti, a on mi ponovo kaže »Ne boj se, neću ti ništa, mlad si!« pa spusti automat i zapita me »Vidim da pušiš, imaš li vatre?«. Sa drhtavim ruku pripalio sam mi cigaretu i tako sam sam ostao pored njega nekoliko minuta, dok me nisu primetile kolege i zapitale šta radim pored zida kasarne.

Priznajem, bio sam sav izvan sebe i nikome nisam kazao šta mi se dogodilo. Znam, da je taj vojnik imao idealnu priliku da me likvidira ali to nije učinio. Tog čovjeka vidim več punih 18. godina u snovima i zahvaljujem mu da mi je poštedio život, jer da nije bilo njega sada ja ne bih imao dvoje djece. Tom nepozantom čovjeku sam iskreno zahvalan, što je sačuvao mirnu glavo i nije učinio ono što bi učinio svaki vonjik, koji susretne neprijatelja. Sanjam ga pogotovo svake noći!!! Znam, da ste ljudi, koji ste na ovom forumu iskusili pravi rat, pa ćete se možda samo nasmejati mojoj priči, ali moja priča je ta da živim!.

Ipak, molim sve koji u pročitali ovu moju priču i ukoliko iz priče prepoznaju tog čovjeka, da mi mi na ovom forumu ostave poruku jer mi je stvarna želja osobno se zahvaliti tom čovjeku jer mi je poštedio život!!!!



Ja bih na ovu divnu priču dodao samo to, da ukoli je bilo ko od vas te davne 1991. godine služio vojsku u kasarni "4. juli" u Metelkovoj ulici u Ljubljani - da se javi. Možda is priče prepozna i ovog starješinu koji je razgovarao sa Alešom.
judo - 25736 - 11.12.2010 : Mitar Krunic Sokolac - best (0)

Prva liga RS


Strahinja Krunić je radio ligu RS kao pojačanje Džudo kluba "Rajko Kušić - Kusa" sa Pala, u kategoriji do 73 kilograma. U Prvenstvenoj ligi Republike Srpske, džudisti sa Pala su osvojili drugo mjesto.

Mitar Mrdić, član JK "Leotar" je bio pojačanje JK "Srpski soko" iz Zvornika.

Najveće iznenađenje susreta je bila borba između Strahinje sa Mrdićem, koji je na kaznu pobedio Strahinju Krunića, što je veliki uspeh ovog mladog takmicara protiv velikog i iskusnog borca koji je sve ostale takmičare poentirao veoma lako.

Konačni rezultatii prvenstvene lige RS:

1. "Srpski soko" - Zvornik
2. Džudo kluba "Rajko Kušić - Kusa" - Pala
3. "Panter", Bijeljina
dejton - 25735 - 11.12.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Milorad Tica - Tile


U Vogošćanskom bataljonu, u kome sam ja bio komandant, bio je i naš heroj Milorad Tica - Tile, vojnik kakav se rijetko rađa.

Tile je bio u akciji kada smo osvojili Glavicu 3. jula 1992. godine. U akciji je pogođen u nogu, i zbog te naizgled bezazlene rane je ostao bez noge. Nakon oporavka i dobijanja proteze, nastavio je da ide na liniju iako su mu u komadi Bataljona govorili da to ne radi. Međutim, on bi im šaljivo odgovorio "Pa šta je vama ljudi, ja sam vam najbolji za odbranu, jer budite sigurne da nikada neću pobjeći sa linije".

Jednom prilikom, na liniji prema Ugorskom, vogoscanski muslimani su prepoznali Tiletov glas. Kako su informacije iz Vogošće neprestano "curile" na muslimansku stranu, jedan musliman ga upita: "TTile otkud ti na liniji, zar ti nisi izgubio nogu"? Tile mu je na to saljivo odgovorio "Ma kakvi, laže raja".

I vogošćanski muslimani na linijama fronta su voljeli njegove šale. Kada prepoznaju Tiletov glas i shvate da je došao na liniju, obavezno mu se jave i dogovare sa da ne pucaju jedni na druge. U ta vremena svi su se slobodno kretali po liniji odbrane.

Vogošćanski muslimani prije dobijanja smjene i odlaska sa linije, javili bi našim borcima da će ih smjeniti jedinice u kojoj su se nalazile Sandžaklije, i da budu oprezni jer bi sa njihovim dolaskom dogovor o "primirju" prestajao da važi.

To je bio period u kome je stvoreno veliko povjerenje boraca sa obje strane.
dejton - 25734 - 11.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


Danas otvaramo temu "ratni vojni invalidi". Ovo je članak koji mi je putem email-a poslao "Vogošćanin Pravi", a članak je objavljen u "vesti-online.com" a autor članka je Z. Tmušić.

Rat im uzeo noge, a mir nadu


Daleko od rodnog Sarajeva, stare raje, od roditelja, daleko od svih koje su voleli i koji su ih voleli, žive danas Milorad Tica (47) i njegov ratni prijatelj Oliver Pajdaković (37). Žive iza sedam brda od nekadašnje sreće, a još dalje od zdravlja. Prokleti rat uzeo im je noge, pretvorio ih u teške invalide, a mir ih je pretvorio u mučenike.

Sačuvali vojnički obraz: Oliver Pajdaković i Milorad Tica

Njima, borcima kojima su na junaštvu čestitali i prijatelji i neprijatelji, poratno vreme donelo je milion nevolja i na lice im urezalo ogromne bore na kojima jasno piše: "Za ovo se nismo borili, ovo nismo zaslužili. "

Milorad danas samuje u drvenoj montažnoj kućici u brdima sela Prelovo kod Višegrada. Dani su mu dugi, umorni, puni gorčine i pitanja bez odgovora. Otac ga je napustio kad je bio sarajevski klinac, rat mu je uzeo desnu nogu, majka mu je umrla od tuge, supruga je uzela kćerku i otišla...

Oliver danas živi u garsonjeri, u izbegličkoj zgradi na brdu Bikavac iznad Višegrada. Otac Rajko mu je poginuo u ratu, majka i mlađi, teško bolesni brat žive u Nemačkoj, u Ahenu, supruga ga je ostavila i uzela sina, a rat mu je uzeo obe noge...

Dva ratna druga preživela su četvorogodišnji pakao sarajevskog brda Žuč, najkrvavijeg bosanskog ratišta, sačuvali su srpski vojnički obraz, a potom su otišli u zaborav. Igrom sudbine, dva ratna druga sa Miljacke našla su se zajedno pored Drine.

Kad papci provociraju

  • Više puta sam išao u moj grad, nalazio po nekoga od stare raje i sedeli smo u kafićima. Mnogi među njima su muslimani, počev od taksiste Zajka iz Vogošće. Znaju oni da sam ja bio častan vojnik... Šta ćeš, popijemo, prisetimo se, ali džaba, pojavi se odnekle taj srebrenički papak i počne provocirat... Zato sve manje idem tamo. Zato i Zajko oće da ode iz Sarajeva - priča Milorad.


  • Pronašao sam ih onomad zajedno u Prelovu. Listali su neke predratne stranice sarajevskog života, praznili jednu flašu piva i tražili način kako da spreme nešto za jelo. Sedeli su na dve strane nekakve ugaone garniture. Na podu su stajale njihove proteze. Iako im se svet srušio, dva jarana su zbijali šale na svoj račun, smejali se, pričali o medicinskim sestrama iz beogradskih bolnica i prisećali se kako su nekad davno navijali - jedan za Sarajevo, a drugi za
    Želju.

  • Nema, jarane, otišao život niz Miljacku. Pobedili papci. Idi sad u Sarajevo i nađi nekog muslimana, ali pravog Sarajliju i pitaj ga... Isto će ti, bolan, kazati, da su pobedili papci i fute iz Srebrenice i Žepe - reče Milorad, ustajući da pristavi kafu za gosta.

  • Jarane, nestalo nam kave... Oprosti, hiljadu puta! - skršeno će Sarajlija.

  • Bi li te nešto mogao zamoliti? - upita Oliver.

    Otišao sam do seoske prodavnice, kupio im kafu, pivo i lubenicu...

  • Slušaj, jarane, s obzirom na to da si tako poslušan, nešto kontamo - mogli bismo da te zaposlimo, treba nam jedan malac za poslušat... - smejali su se i, kao da prepričavaju neki stari roman, počeli o svom životu...

    Milorad je živeo u stambenoj zgradi u Vogošći sa majkom Ljubicom, suprugom Jadrankom i kćerkom Leom. Imao je dobar posao i mnogo razloga za sreću. Pre nego što će buknuti ratni požar u Sarajevu, poslao je svoje u Bar, kod rođene sestre Gordane.

    Jedina sreća

  • Moja Lea je danas velika cura. Završila je fakultet i ima svoj život. Ponosan sam na nju - kaže Milorad, pokušavajući da sakrije suze.

    Ni Oliver nije želeo da priča o svom bračnom brodolomu, osim da ima 16-godišnjeg sina, kome daje veliki deo penzije, koga viđa i koji mu je sve u životu.

  • Ja sam ostao. To mi je bila obaveza, da branim svoje!

    U podne, 3. jula 1993, Milorad je ranjen u borbama na brdu Žuč. Metak ga je pogodio u desnu nogu. Povreda nije bila opasna, ali zbog neadekvatnog lečenja, nogu je uhvatila gangrena i 25. avgusta legao je na operacioni sto VMA u Beogradu.

  • Strašno je to, jarane. Probudiš se i vidiš nema noge. U tom trenutku, pred očima mi je bila samo moja sedmogodišnja ćerka Lea. Stajala je ispred mene i pitala me: "Tata, kako ćeš ti sad mene jurit? " U tom trenutku, imao sam izbor - da se ubijem ili nastavim život. Odlučio sam se za ovo drugo, verujući da će biti ljudi koji će ceniti moju ranu. Ali... - zastade Milorad i zapali još jednu.

    Posle lečenja, Milorad se, sa protezom, vratio u Sarajevo. I ponovo uzeo pušku i ponovo otišao na liniju. Nije, kaže, mogao da sluša kako se papci hvale pobedama. Međutim, Žuč nije bez razloga proglašena za najopasnije ratište u Bosni.

  • Pogodi me geler u glavu na Vidovdan 1995. I, hajd', opet u Beograd, opet u bolnicu, opet one sestre!

  • Tebe je to, jarane, neko klepio po dogovoru, samo da vidiš one beogradske seke! - upade Oliver.

  • Jooj, jesu fine cure, jesu lepotice, pa to nema... - tražio je reči Milorad.

    Nakon dugotrajnog lečenja i tumaranja po Srbiji i bezuspešnog pokušaja da spase brak, Milorad se 2006. sa majkom Ljubicom skrasio u brdima iznad Drine.

  • Majka je tugovala i za mnom, i za Sarajevom, i za unukom. Nije mogla da izdrži u ovoj nedođiji. Borila se i predala pre dve godine. Eto, ostao sam sam. Bolje mi je ovde, niko me neće povrediti i pitati gde si pošao i što si došao.

    Šalom se brane od tuge: Oliver i Milorad

    Tamo, u Sarajevu, u Pionirskoj dolini, Oliver je živeo u kući, sa majkom Olgom, koja je bila pravnik u "Bosnalijeku", ocem Rajkom, ortopedom, i trogodišnjim bratom Bojanom. Imali su sve što se poželeti može. I više od toga. Oliver je bio dobar fudbaler, igrao je u podmlatku Sarajeva i kao 18-godišnjak bio na korak od prvog tima.

  • Ali, rekli su mi: "Idi ti, mali, prvo završi sa vojskom, pa se vrati i čeka te mesto u timu. " Tako sam i uradio... - priseća se Oliver početka 1991.

    Majka i brat u Ahenu

    Nakon što je neko vreme proveo kod bošnjačke porodice u Ahenu, Oliverov brat Bojan se obreo u jednom nemačkom internatu. Oliver i njegovi roditelji više od dve godine nisu ništa znali o malom Bojanu. Tek kasnije, Olga je uspela da sazna gde je, a potom i da stigne do Nemačke gde i danas živi sa sinom koji je, takođe, bio veliki fudbalski talenat, ali ga je teška povreda kičme odvojila od terena.


    Nekoliko meseci kasnije, našao se u grupi mladih srpskih vojnika koje su hrvatske zenge zarobile u Mirkovcima i dovele u Zagreb. Kad se vratio kući, u Sarajevo, svi su već, kaže, pričali o ratu u Bosni.

  • Jedna muslimanka, profesorka, dobra prijateljica naše familije, ponudila se da brata Bojana odvede u Nemačku kod svojih i spase ga onoga što se može desiti u Sarajevu. Odvela je Bojana, ovde je počeo rat, stradanje. I otac i ja uzeli smo puške... Naš život se odjednom pretvorio u pakao... Onda je otac Rajko poginuo 8. decembra 1992. - obori glavu Oliver.

    Mesec dana kasnije Olivera su pogodila dva metka. Jedan u pluća, drugi u koleno. Dugo se lečio u beogradskim klinikama. I, kao i Milorad, vratio se nezalečen na položaj. Pretposlednjeg dana maja 1995. nagazio je na minu i ostao bez obe noge. Na njegovu nesreću, lekari su mu ubrzo otkrili i kancer kostiju. Usledilo je 20 operacija i Oliver je, kako kaže, čudnim čudom sve preživeo.

  • Na kraju, izašao sam iz bolnice i krenuo u ovu borbu u kojoj na svakom koraku doživljavam - ne poraz, nego razočaranje... Nismo, jarane, ni ja ni Milorad ni gladni ni žedni, imamo gde i zanoćiti, ali teško nam je što nas niko ne vidi, niko ne kaže: 'Ajte, borci, ovamo, da malo sednemo, da vas malo pošaljemo u neku banju, da se družite, da vam malo olakšamo te rane... " Nije sve u prokletom novcu i tih 150-200 evra invalidnine koju primamo, nama treba neka ljudska reč... - reče Oliver, a Milorad potvrdno klimnu glavom.

  • Zar je ova država toliko siromašna da dva teška ratna vojna invalida ne može jednom godišnje da pošalje u Igalo ili neku drugu banju. Ako jeste toliko siromašna, žao nam je naše države, više nego nas - rekoše uglas dva jarana.

    Milorad Tica, Oliver Pajdaković
    Sačuvali vojnički obraz: Oliver Pajdaković (lijevo) i Milorad Tica (desno)
  • trazim - 25727 - 08.12.2010 : Neba Bak Smederevo - best (1)

    Tražim Safeta


    Molim sve ljude dobre volje da mi se jave ako imaju bilo kakvu informaciju o osobi za koju mislim da se zvao Safet, a nadimak mu je bio Beli. Kapeten Beli je rodom je iz Bara, iz Crna Gora. Nadimak "Kapetan" je dobio u Vukovaru 1991. godine, a u jesen 1992. godine je "gostovao" u Vogošći. Posle odlaska iz Vogošće razišla se njihova ekipa i čuo sam da se nastanio u Drnišu. Pokušavao sam da stupim u kontakt sa njim ali bez uspeha. Ako bilo šta znate o njemu javite gospodinu Željku.
    vogosca_razno - 25725 - 08.12.2010 : Oko - best (1)

    Za Svrake


    Veliki pozdrav i tebi, prijatelju. Kada sam pročitao onaj tvoj tekst, najprije sam pomislio da se javio Rus, (S. P. ) ali se se potom sjetio da on nije nikada bio u Vojnu policiju. Sada mislim da znam o kome se radi. To je ekipa od vas četiri, koji su napustili Vojnu policiju, otišli u Semizovačku četu a zatim došli u i. d. v.

    Ja sam iz prve Mićine postave, još iz vremena kada nas je bilo sam dvanaest pa vjerujem da ćeš me se lako sjetiti. U to vrijeme ti si bio sa Nešom, Tošom.... Ako ti je lakše, onda ti mogu reći da na onoj slici koja je objavljena u "našim" novinama ja čučim a na meni je maslinasto-zeleni prsluk, dok si ti odmah tu pored mene na slici a Terenac sa moje druge strane dok je Rus iznad nas a pokojni Moca sa tvoje druge strane, a ona izdajica od Ćurke tu na kraju. Tog istog dana sam i ranjen...

    Mi znamo kroz šta smo sve prošli. Nekako smo preživjeli rat, dok veliki dio nas nije bio te sreće. Svakodnevno sam na ovom forumu ali se rijetko javljam.
    zuc_razno - 25724 - 07.12.2010 : Svrake Republika Srpska - best (0)

    O Žuči


    Mislim da bi trebalo pisati pomalo i o nama iz Svraka, jer smo mi podnijeli ogroman teret na Žuči. Ja sam tamo bio u onim najtežim danima rata, od Vidovdana 1992. godine pa sve do 15. januara 1993. godine. A onda odoh u Vojnu policiju i vjerujte da mi je tamo bilo možda i gore nego na Žuči. Bilo je tamo dobrih prijateja, kao na primjer Nešo Lalić, Todorovići, naš gazda Stanišić, Klarić, Šoja, Sale itd. Ostale neću da spominjem jer mislim da nije ni bitno.

    Poslije toga smo otišli sa Mićom jer nismo mogli opstati u toj postavi VP, ne želim da pričam o tome jer mislim da to više i nije važno.

    A Žuč! E, nju mislim da dobro znam. Gore sam bio u četi "Svrake" koja je pripadala Krivoglavačkom bataljonu. Ako vas baš interesuje istina o padu kote 850, o tim zadnjim satim uoči pada znam sve jer sam bio zadnji koji se povukao sa nje, i to ne što nisam htio već što nisam mogao. I samo mi je krivo što nisam oduvao Miću, čini mi se da bijaše Lalić, koji je ostavio nas desetak na nekih stotinjak metara ispod kote 850 i pobjegao u Srbiju. Kasnije se pojavio kao pozadinac. O tome kako smo izvukli žive glave sa kote 850, e to vam je duga i vrlo zanimljiva priča.

    Vogošćani potom zaposjeli Ježeve. Kada je pala kota, mi smo još uvijek bili na Golom brdu i ganjali se sa komšijama. Pri tome posebno želim da pohvalim našeg komandira čete Vladu koji nas nije ostavio.

    Zbog iscpljenosti Vogošćanskog voda smjenjuje ih četa Svrake. I onda nastaje gungula. Mudžahedini harlauču, kidišu, upadaju u naše tranšeje koji su bili vrlo plitki. Čak im je uspjelo i da nam odvuku par boraca, ali smo i mi prevukli par njihovih na našu stranu. Oni granatama gađaju naše rovove, snajperom ubijaju borce, harlauču... I mi vrištimo, bacamo bombe, kosimo ih osamdeset četvorkama sve dok se ne usju, a poneka je znala i da se zakuje, što je za ne povjerovati. Ipak, nisu mogli da prođu dalje.

    Ovdje treba da pomenem i Vasketovu prvu postavu, jer da nije bilo njih možda bi nas izbacili ne samo sa Ježeva nego i sa Golog brda. Namjerno ne želim da ovdje pominjem imena, ali svaka im čast jer su bili pravi borci.

    Mogu vam pisti o Nišićima, Goraždu, Treskavici, Žuči i o Orliću u ono vrijeme kada je padao.

    Puno pozdrava za "Vogošćanina Pravog" i "Oko". Oni znaju mnogo, i pišu istinito, ali ima to još mnogo toga da se kaže. Ipak, vjerujem da će doši vrijeme i za to. U onoj našoj Vogošći se dešavalo svašta, ali ni jednog trenutka nisam zažalio što sam učestovao u tom, za nas odbrambenom ratu. Niti se kajem, a ne bih se nikada ni mogao pokajati.

    Znam ja mnogo toga, ali da li ću nekada napisati nešto o onim pravim borbama, nisam siguran.

    Pozdrav od "Svrake"!

    Poštovani,

    vidim da imaš mnogo toga da kažeš, pa bih te zamolio da napišeš nešto o Treskavici, a potom i o Goraždu, jer na tu temu baš i nemamo mnogo ispovjesti onih pravih boraca.

    Zamolio bih te samo jedno: jedan članak, jedna priča, jedan događaj. Na taj način mi olakšavaš posao da sortiram članke po regionima.

    Puno pozdrava sa Sokoca!
    gorazde - 25722 - 07.12.2010 : Svrake Juisni NASA - best (0)

    Gorazde


    Pozdrav za "Oko". Vidim da smo bili skupa na Goraždu, ali ne mogu da se sjetim o kome se radi. Možda se ti sjećaš nas iz VP, ili iz Jurišnog ili iz prve postave prvog idv Jurišnog bataljona. Dobro se sjećam i Zlatne glave i Jabukovog sedla i "Pobjede", a ako neko u to ne vjeruje, izašli smo Francuz, ja i mnogi drugi u nekim našim "novinama".

    Bio sam ja i na Žuči, od Vidovdana pa sve do kraja januara 1993. godine. Svašta sam tamo doživio! Nakon toga sam otišao u Vojnu policiju, ali bolje da nisam. Ima tu još momaka koji su bili uzdanice Miće Vlahovića, ali neka to za sada ostane tajna.

    Jedan veliki pozdrav Gargamelu, za koga samo mogu reći da je bio jedini pravi komandant.
    romanijske_pjesme - 25713 - 05.12.2010 : Drago Cicmil BUDVA CG - best (0)

    Boze mili


    Svakog dana kiša i grmljava
    velika je nastala poplava
    Crna Gora sva pliva u vodi
    Zetom zemljom sad se lađom brodi.

    Bože mili šta smo zaslužili
    vladari su zemlju razbožili
    za džak brašna narod se prodaje
    a za obraz i čojstvo ne haje.

    Pod noge smo mi obraz turili
    crnogorsko čojstvo razurili,
    odbacismo i vjeru i svece
    postadosmo gori i od djece.

    Crven barjak nad zemljom se vije
    od Jadrana do zemlje Srbije
    i na njemu kokoška pečena
    Crna Gora čami ponižena.

    Drago Cicmil, Bu2
    romanijske_pjesme - 25712 - 05.12.2010 : Drago Cicmil C Gora - best (0)

    Oda Svetom Savi


    Ti najveća srbska brano
    I duhovna naša hrano
    Nasusna nam koro hljeba
    Sjajna zvjezdo srbskog neba.

    Ti nam sjajiš s' neba plava
    Bog kroz tebe snagu dava
    K' tebi naše misli lete
    Srbskih pčela medni cvjete.

    Tvoje mošti kad spališe
    Mislili si nema više
    ponosa i srbske slave
    Nemanjića Svetog Save.

    Zalud sav je trud im bio
    Bog je tebe prosvetio
    Širio si pravoslavlje
    A mi Srbi Svetosavlje.

    Zato tebi pjesmu poje
    milo srbsko čedo tvoje.
    Živjelo nam pravoslavlje
    I sa njime Svetosavlje.

    Auror: Drago Cicmil

    Evropejcima - crnogorskim i srbijanskim

    Ne žurite u Evrouniju
    no pitajte za savjet Rusiju.
    To su nasa braća starostavna
    vjera nam je ista pravoslavna.

    Latinima mi smo robovali
    a sa Švabom dvaput ratovali.
    Petsto ljeta pod Turcima bismo
    od Evrope pomoć ne dobismo.

    Najveći su svjetski velikani
    u narodu srbskome rađani.
    Pa zar može da bude u redu
    gori boljeg kada uči redu.

    Autor: Drago Cicmil, Bu2

    Carica slobode

    Crna Goro slobode prvjencu
    opet živiš u Gorskom vijencu,
    za večeru mnogi vjeru daju
    a za Boga Svevišnjeg ne znaju.

    Crna Goro slobode carice
    opet neke nove poturice
    rađaju se na tvome prostoru
    i brukaju slavnu Crnu Goru.

    Oni pljuju pradjedovske kosti
    odriču se srbske narodnosti,
    odriču se slavnoga Kosova
    Njegoša i Marka Miljanova.

    Naši preci bjehu sokolovi
    i čuveni srbski vitezovi
    za slobodu i za čojstvo borci.
    U pamet se malo Crnogorci.

    Autor: Drago Cicmil, Bu2
    vogosca_razno - 25711 - 05.12.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pozdrav za Srbina Forever


    Veliki pozdrav i hvala na podršci mom velikom prijatelju Srbinu Forever, koji mi je lično dao pseudonim "Vogošćanin Pravi", pod kojim se javljam na ovoj stranici.

    Još jednom hvala i da te Bog čuva, gdje god bio na ovoj planeti.
    vogosca_razno - 25709 - 05.12.2010 : Manda Preko bare - best (0)

    Nosonja


    Sta li ovaj Pitar Zuban priča, pa on i ne može pričati koliku nosinu ima. Samo me interesuje kako ga neko ne pogodi u nos u toku rata. Nosonja, pozdrav od školskog!
    raspad_juge - 25708 - 05.12.2010 : Vogošćanin Pravi - best (3)

    Vjera u muslimanski narod


    Do početka rata u Bosni, nisam moga ni zamisliti da će muslimani iz Bosne ući u rat i srušiti Jugoslaviju koja im je dala sigurno utočiste, iako je Islam 500 godina ugnjetavao srpski narod.

    Odmah nakon stvaranja nacionalnih stranki u Bosni, svi njeni građani su bili svjesni da će, ako te stranke pobjede, doći do ratnih sukoba. I doista, nacionalne stranke su pobjedile i obistinile su se zlokobne sludnje.

    Do izbijanje sukoba, ja nisam vjerovao da će naše komšije muslimani uzeti pušku i upotrijebiti je protiv Srba koji su u zajedničkom životu sa njima u Jugoslaviji, dobili sve što su muslimani tražili za svoj narod.

    Kada je došlo do raspada skupštine BiH i odvajanja teritorija sa većinskim srpskim stanovništvom, bio sam ubjeđen da muslimani iz Vogošće neće napustiti Vogošću. Međutim desilo se suprotno, veliki dio muslimana sa kojim sam bio blizak i dobar prijatelj, napustili su grad i priključili se organizovanim paravojnim muslimanskim jedinicama u dijelove grada koji su bili pod muslimanskom kontrolom.

    Rat je počeo, a da je srpski narod u Vogošći još uvijek vjerovao da dojučerašnje komsije neće nikada napasti Vogošću ali se ni ta pretpostavka nije obistinila. Stalnim muslimanski napadi na Vogošću su prislili veliki broj njenih građana da sa svojim porodicama odu sa tih prostora i potraže sigurnije utočište.

    U toku čitavog rata muslimanski mediji su širile laži o Vogošći kako bi stvorili što veću mržnju muslimana prema srpskom narodu u Vogošći.

    Danas, nakon petnaest godina od kako se rat završio, naježim se kada pročitam tekst u kome neko piše da muslimanski narod nije mogao zamisliti da će Srbi iz vatrenog oružja pucati na njih.

    Muslimani su pokušali da u djelo sprovedu Alijinu "Islamsku deklaraciju" na prostorima cijele Bosne i Hercegovine, što i danas pokušavaju da urade na sve moguće načine.
    sport - 25703 - 05.12.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Sportska vijest


    Zanimlivo je da je danas Srbija, nakon pobjede nad Francuskom postala najbolja država Svijeta u tenisu. Naši "veliki prijatelji" u Amerikanci se nisu udostojili da tu vijest objave na svojim sportskim kanalima. Sa tim su samo potvrdili koliko vole Srbe i Srbiju, što smo mi već znali i bez toga.
    pozdravi - 25702 - 05.12.2010 : Saša Srbija Vršac - best (0)

    Pozdrav za hrabri srpski narod


    Divim se borcima SRK koji su bili tako malobrojni u odnosu na neprijatelja, a ipak su junački odbranili srpsku zemlju! Pozdrav za sve borce! Redovan sam posetilac vašeg sajta! Samo tako nastavite, istina će se saznati polako, pravda je spora ali dostižna za sve! Pozdrav iz Srbije, koja je uz vas!
    trazim - 25701 - 04.12.2010 : Aleksandar Djordjevic Jagodina,Srbija - best (0)

    Fudbalskom klubu


    Pozdrav!

    Ime mi je Aleksandar, javljam se iz Jagodine. Student sam Fakulteta primenjenih umetnosti u Beogradu, grafički odsek.

    Poreban mi je logo, grb vašeg fudbalskog kluba iz perioda 60, 70 ili 80-tih godina. Prikuipljam oznake, brendove sa autentičnim dizajnom tog razdoblja pa mi je potreban i vaš logo za izradu seminarskog rada. Logo neće biti upotrebljivan javno. Važno je da bude skeniran ili fotografisan sa značke, zastavice ili bilo čega drugog sa logom u boji.

    Unapred Hvala i sve najbolje.

    Ako neko ima nešto ovako slično, zamolio bih ga da mi to pošalje, a ja ću to proslijediti Aleksandru. Velimire, mogao bi doći u obzir i logo nekog kluba iz Ilijaša.
    dictionary - 25692 - 04.12.2010 : Rajko Ivanisevic Toronto/Canada - best (0)

    Dobar rečnik


    Dopada mi se rečnik, samo još bi trebalo da određene reči i u srpskom, a pogotovo engleskom jeziku budu objašnjene kroz primere, kako se određena reč koristi; vi ste dali monolingvalnu deskripciju reči ali ne i njenu praktičnu upotrebu u izvesnoj situaciji;

    Ja ću vam dati jedan primer: recimo reč "surreptitious" znači skriveno, potajno, krišom itd. Međutim, da bi korisnici znali kada bi mogli upotrebiti ovu reč oni moraju da to nauče na primerima, pa recimo može se navesti: Certain employees have had a surreptitious relationship with our bosses.
    Inače, sve ostalo je dobro i lično mi se sviđa.
    Pozdrav!
    sokolje - 25688 - 03.12.2010 : Odrasli - best (0)

    Sokolje - početak rata


    Narod Sokolja nije nikako mogao da vjeruje da bi moglo doći do rata sa komšijama Srbima. Kako vjerovati da bi mogli biti napadnuti iz Zabrđa gdje su stanovali Aleksa, čija se kuća nalazila na silaznom putu u Zabrđe, Slavko-prodavač, Boro Lemez i mnogi drugi s kojima su izgrađena mnoga prijateljstva.

    Kada je rat počeo u Sarajevu, na Sokolju je bilo mirno sve do 9. maja kada je na naselje u večernjim satima otvorena žestoka artiljerijska i pješadijska vatra. Tu veče na liniju su izašli najhrabriji dok je većina noć provela u podrumima sa puškama koje dobiše u kasarni Rajlovac. Spisak za dobijanje pušaka je naprevljen na osnovu rodbinskih i stranačkih veza.

    Zauvijek će mi ostati u sjećanju to jutro, mirisao je behar i barut u isto vrijeme. Naredni dan izvršena je evakuacija žena i djece. Pošto je naredna noć protekla mirno, sutradan se većina vratila kućama glupo misleći da je rat gotov. Međutim, sljedeće večeri je bilo mnogo gora. Ima i jedan interesantan detalj vezan za tu veče: prve dvije granate su eksplodirale u Rajlovcu (vjerovatno je to bio znak za napad). Po mišljenju pojedinaca, bilo je i pokušaja ulaska pješadije u naselje.

    Ipak, jedno je sigurno, negdje u augustu je jedna diverzantska grupa po noći došla do Crvene kuće. Nakon što su otkriveni, uslijedilo je povlačenje. Nekoliko dana kasnije, u Crvenoj kući, otkrivene su četiri protiv-tenkovske mine, IC dvogled, veća količina eksploziva, šljem sa petokrakom preko kojeg je bila navučena potkapa. Na travi se vidio trag prema kojem se moglo zaključiti da su vukli ranjenika ili nekog poginulog. Ovdje govorim o onoj Crvenoj kući za koju "Dijete" tvrdi da su u njoj zakopane kosti ispod stepenica.

    Što se tiče Šemse Jusupovića, on jest dogovarao primirje sa Zabrđem, ali to je rađeno i na drugim mjestima. Mislim da je to mnogima smetalo i nekom je bilo jako stalo da Sokolje bude veliko ratište. On nije nikada prodao Sokolje, ali isto tako nije bio sposoban da bude i komadant, kao ni njegov nasljednik. Jer, da je bio sposoban za to ne bi na najkritičnijem mjestu, a to je potez izvor - Crvena kuća - Borina kuća, postavi samo tri rova (poslije njegovog smjenjivanja ih je bilo desetak). O ovome namjeravam da pišem nekom drugom prilikom.

    Poštovani,

    slučajno sam upoznat sa ovim prvim upadima srpske vojske u rovove iznad glavne kapije u Sokolju. Naime, krajem aprila i početkom maja muslimani su u više navrata otvarali vatru na kasarnu u Rajlovcu. Upravo u to, relativno mirno vrijeme, u više navrata sam svraćao u tu kasarnu, gdje su mi ispričali da su muslimanski snajperisti u više navrata provocirali (čitaj pucali na) one koji su ulazili / izlazili na glavnu kapiju. U cilju uspostavljanja ravnoteže, naši su u nekoliko navrata upadali i zauzimali rovove u kućama na brdu iznad glavne kapije. Vaši "branioci" bi se tada razbježali bez većeg otpora, ali bi ponovo zaposjedali te iste rovove kada bi se naši povukli.

    Napad od 9. maja je isprovociran sa vaše strane. Mislim da su tada ispaljene dvije granate od 60 mm na poligon na kome se nalazila mlada vojska, ali ovo još treba da provjerim kod moga ujaka koji u to vrijeme bio oficir na službi upravo u toj kasarni.
    srebrenica_svjedoci - 25685 - 03.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


    Svjedočenje: Gvozdenović Miladin iz Zagona

    Ja sam od rođenja živio u Zagonima, selu blizu Bratunca, koje je čisto srpsko selo. Dobro pamtim i prošli rat. U tom ratu Zagoni su bili popaljeni ali su to uradile ustaše koje su došle iz Bratunca. Od muslimana iz susjednih sela Blječeva, Čizmići, Mekote, u Drugom svjetskom ratu nismo imali nikakvih problema jer smo se krili kod njih kad su nailazile ustaše, a oni kod nas kad su nailazili četnici.

    Nakon tog rata mi smo sa njima živjeli dobro sve do 1990. godine kada su oni počeli da nas Srbe provociraju na razne načine. Kao primjer samo da navedem Memišević Šaćira, sina Nurije iz Blječeve, koji je 18. 05. 1990. godine u autobusu htjeo da pocijepa moju šajkaču koju sam ja oduvjek nosio i do tada mu nije smetala. Isto tako htjeo je da pocjepa šajkaču Mlađi iz Bratunca, zaboravio sam mu prezime, pa je on iz straha počeo nositi kačket.

    1991. godine kada su ubijeni oni muslimani u Kajićima, iz Blječeve je noću bilo pripucavanja na naše selo, pa smo mi oko sela morali organizovati straže. Poslije toga smo se samoinicijativno počeli i mi naoružavati, kako je ko mogao i znao. Kad je počeo pravi rat skoro svakodnevno su iz Blječeve i sa Pala pucali prema našem selu dok smo mi obrađivali imanja, a naše straže su im na te provokacije odgovarale.

    Dana 5. 07. 1992. godine bio sam sam kod kuće u Zagonima. Oko 11 časova otišao sam kod brata Rajka. Bilo je mirno, ali sam ja u vazduhu osjećao neku opasnost. Oko 15 časova otišao sam kući da slušam vijesti. Tada su po selu počele da padaju granate i to granatiranje trajalo je oko 10 minuta. Istovremeno je počela pucnjava iz pješadijskog oružja sa Pala i iz Blječeve. Ubrzo je počelo da se puca sa svih strana, od Kaolina i sa Lađe. Čula se vika, galama, lupanje u šerpe. Uletjeli su sa svih strana u selo. Ja sam pokušao da nađem izlaz iz sela i krijući se došao sam do kuće moga sina Radoja, i na raskršću iznad kuće našao sam mrtvu Radojevu kćer Radu. Pošto je nisam mogao izvlačiti, uzeo sam njen škorpion i nekako se uspio izvući iz obruča. Na raskršću iznad "Papratnice" vidio sam da gore naše kuće u selu. Čuo sam i po glasu poznao Milošević Radu, ženu Milenka, kako vrišti, a kada se sve završilo našli su je mrtvu u selu a dijete staro četiri godine je nestalo pa smo mi mislili da je i ono ubijeno i bačeno u vatru. Međutim, poslije dvije sedmice dijete je zamjenjeno živo i zdravo jer su ga muslimani toga dana odveli.

    Ja sam toga dana vidio puno ljudi koji su napadali selo, ali nikoga od napadača nisam mogao prepoznati. Toga dana oni su sve kuće opljačkali a onda ih popalili. Svinje su pobili po avlijama, a drugu stoku su otjerali. U selu su tada ubijeni: Gvozdenović Rada, kći Radoja, Gvozdenović Dragoljub, moj sin, Gvozdenović Blagoje, sin Milorada, Gvozdenović Rajko, moj brat, Milošević Miloš, sin Jovana, Dimitrić Mirko, sin Mitra, Dimitrić Mileva, svi iz Zagona. Čedo i njegova žena Dušanka, Malović Mijo iz Bratunca, Milošević Ljubica je ranjena ali je umrla u ambulanti u Bratuncu, ranjen je i profesor Jasinski koji je umro u bolnici i Gvozdenović Radojka, žena Rajka, koja je preživila.

    Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim sudom ili organizacijom.

    U Bratuncu, 9. 2. 1993. godine

    Svjedočenje: Gvozdenović Tatomir iz Zagona

    Ja sam sa roditeljima živeo u našoj kući u Zagonima. Prije izbijanja rata, mi smo se dobro slagali i sa komšijama iz Blječeve i Čizmića. Iz tih sela ja sam imao dosta prijatelja s kojima sam se družio i išao u školu. Kad je počeo rat mi smo čuvali straže oko našeg sela. Česte su bile provokacije muslimana iz Blječeve, Čizmića i sa Poso jer su oni pucali prema našim položajima i to sa pješadijskim naoružanjem i mi smo im uzvraćali, ali nikada nije bilo većeg napada. Dana 5. 07. 1992. godine ja sam ujutro otišao u Bratunac da ispratim mladu vojsku. Kad je vojska otišla, ja sam se sa bratom Draganom vratio u Zagone oko 13 časova. Brat je odmah otišao na položaj. U kući smo bili ja, moja sestra Rada i kum Stojić Goran sa Studenca. Oko 15 časova po selu su počele da padaju topovske i minobacačke granate sa Pala i za deset minuta palo je 30. Ja sam odmah uzeo pušku i pošao na položaj da branim selo, jer sam znao da će oni posle granata napasti pješadijom. U kući je ostao Goran da probudi Radu koja je spavala, pa je po dogovoru on trebao da ide na položaj a Rada da se izvlači prema Bogunovcu. Dok sam ja stigao do položaja, iznad moje kuće je sa svih strana otvorena puščana vatra. Čuo sam kako sa kose zvane Lađa viču "Alahu egber" i pucaju, a isto tako čuo sam jaku pucnjavu i iz pravca Jelova pa sam shvatio da su selo opkolili sa svih strana. Istovremeno je iz pravca Budaka i Blječeve krenula grupa muslimana lupajući u šerpe i vičući: "Uhvatite Ziru eno ga u Dubovima pod Međom" Eno dvojice u Ićinim stranama na putu" itd. Među napadačima sam prepoznao Muratović (Nurije) sina zvanog Štica koji je išao sa mnom u školu u Blječevu iako sam ime zaboravio prepoznao sam i Muriza Muratovića iz Čizmića koji je vikao: "Fataj Dragana živog, jebem mu sestru". Muriz je inače sa mojim bratom Draganom išao u školu. Nisam više nikoga mogao poznati jer su bili neobrijani sa bradama, i bili su obučeni u uniforme i civilna odijela, išli su u grupi od po petnaestak, bili su naoružani automatskim oružjem (aut. Puške "tompsoni" i po neka lovačka puška). Tako u grupama upadali su u kuće, iznosili iz njih vrijedne stvari a onda kuće palili, prvo zapalili kuću moga čiče Ljube, onda čiče Blagoja, Save, Rajka, Ilije, Miloša, Neđe, Mitra, Nege itd. Ja sam sve ovo gledao sa susjednog brijega zvanog Kruške, je sam se uspio izvući iz obruča i bio sam od njih udaljen oko 300 metara ali sam sve mogao dobro vidjeti. Ubrzo je stigla naša vojska i potisnula neprijatelja. S vojskom sam ušao u selo i ja. Prvo sam naišao na mrtvog čiču Dragu, a malo dalje ležala je i moja sestra Rada. Pomogao sam prilikom izvlačenja poginulih i znam da su poginuli: Gvozdenović Drago, Gvozdenović Rada, Gvozdenović Blagoje, Milošević Radinko, Milošević Ljubica, Dimitrić Mileva, Gvozdenović Rajko, Mijo Nogović, Jošinski Matija, Milošević Miloš, Dimitrić Mirko. Toga dana nisu zapalili sve kuće jer je brzo stigla pomoć. Cjeli napad je trajao oko jedan sat. Sve ovo spreman sam iznijeti pred bilo kojim sudom ili organizacijom.

    U Bratuncu, 5. 2. 1993. godine

    Svjedočenje: Krstić Goran iz Loznice

    Istina je da sam se nalazio oba puta u mjestu Zagoni, opština Bratunac kada je ovo selo napadano, kada su ubijeni nedužni građani - civili i kada su srpske kuće popaljene. Dobro se sjećam da se prvi slučaj dogodio dana 5. 07. 1992. godine i to negdje oko 14 časova. Znam to jer sam bio za ručkom kada su počele na selo Zagone da padaju granate sa muslimanskih položaja. Čim sam istrčao iz kuće u kojoj sam se nalazio na ručku našao sam dva mladića, za koje sam kasnije saznao da se zovu Dragan i Rade, a prezime istina ne znam. Moguće je da se prezivaju Gvozdenović.

    Dragan mi je kazao da mu je poginula sestra Rada Gvozdenović. Ja sam Radu poznavao samo iz viđenja, a čim mi se Dragan na to požalio ja sam otišao tu u blizini na raskršću i to u šumu. Desno sa raskršća se skreće za selo. Tu kraj raskršća Rada je ležala mrtva. Vidio sam da je Rada ubijena iz puške. Pola glave joj je bilo razneseno, tj. nije bilo. Pravac gdje je nađena je od njenog sela, vidi se, a odmah sam tu na mjestu od građana čuo da je Rada bježala iz svoga sela te da su je muslimani stigli blizu raskrsnice i ubili. Nešto dalje sam ugledao muslimana u uniformi koji je vikao u pravcu mene: "Nemojte pucati svoji smo". Mi nismo ni pucali na njega niti smo uopšte bili u ma kakvoj borbi protiv muslimana. Selo je bilo napadnuto od muslimana. Dok sam se nalazio na raskršću gledajući mrtvu Radu, selo Zagoni je počelo da gori. Kuće su se dimile, a ubrzo i posve pretvarale u plamen.

    Neki građani iz sela Zagona su uspjeli da se spase bježanjem. Čula se vriska srpskog naroda u bježanju i panici iz njihovog sela koje je bilo napadnuto od muslimana koji su bili naoružani, a koji su sa sobom vodili i više žena koje su pljačkale srpske kuće nakon sto je stanovnistvo ubijano, a potom su i kuće paljene. Bio sam prisutan i poslije 5-7 dana kada je selo Zagoni bilo po drugi put napadnuto od strane muslimana.

    Nisam prepoznao nikoga od muslimana niti sam čuo njihova imena prilikom dozivanja, pa se ne mogu tačno izjasniti na ove okolnosti. Selo sam napustio sutradan jer sam otišao za drugim poslovima. Također nisam čuo da je neko prepoznao napadače Zagona, niti mi je poznat njihovu broj.
    novosti - 25684 - 03.12.2010 : Sokolac - best (0)

    Ubijena Mirjana Todorović


    Juče je u Sarajevu, u rijeci Miljacka - na lokalitetu Darive, pronađeno tijelo Mirjane Todorović (50). Mirjana je inače naša sugrađanka sa Sokoca, inače (po neprovjerenim podacima) porijeklom od Janjića sa Nišića.

    Uprkos činjenici da je Mirjana pronađena gola, kantonalna policija SJB Sarajevo je odmah objavila da se radi o samoubistvu, što je više nego isključeno jer njena odjeća još uvijek nije pronađena.

    Mirjana je dva dana ranije krenula u Kasindo i od tada joj se gubio svaki trag.

    Policija je izvršila uviđaj na mjestu ubistva, a zatim je tijelo prebačeno u prosekturu na Barama, gdje će biti izvršena obdukcija radi utvrđivanja uzroka smrti.

    Mirjana nije imala djece, i živjela je u izuzetno skladnom braku sa svojim suprugom.
    tuzla - 25683 - 02.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Zločini nad Srbima


    U Sokocu gostuje izložba slika posvećena zločinima nad srpskim civilima, počinjenim od strane muslimanskih hordi zla, koje su i u ovom poslednjem ratu satirale sve što je srpsko.

    Na izložbi koja putuje Republikom Srpskom, mnogo je slika sa isto toliko srpskih stratišta, pa mi je bilo jako teško da izdvojim one koje bih podijelio sa vama. Na kraju sam se ipak odlučio za ekshumaciju tijela sa groblja "Trnovac - dječije groblje" kod Tuzle, gdje je pronađeno najmanje 57 tijela. Posebno naglašavam ovo "najmanje", jer je iskopano dosta kostiju (dijelova kostura) koje još uvijek treba da budu identifikovane. Ekshumacija je rađena od 15. aprila pa sve do 4. juna 2004. godine.

    Masovna grobnica u Livnu


    Poseban utisak na mene su ostavile fotografije tijela koja su sahranjena u masovnu grobnicu "Čaprazlije" kod Livna. Kako u Drugom svjetskom ratu tako i u ovom poslednjem, hercegovačke ustaše su dokazale da su nenadmašni čuvari koljačkog zanata, koji su njihovi djedovi do perfekcije usavršili u Jasenovcu. Ekshumacija ove masovne grobnice je rađena 11. juna 1998. godine, a pronađeno je 35 tijela.


    Masovna grobnica u Livnu


    Tragedija onih koji su stradali u ovom zadnjem ratu još uvijek traje. Posebno je potresna priča vezana za leševe koji su iskopani iz razno-raznih grobnica u okolini Goražda. Naime, veliki broj srpskih leševa sa područja ove muslimanske enklave još uvijek boravi u Kopačima jer su Bošnjaci stopirali njihovo sahranjivanje - sve dok se sa 100% sigurnošću ne utvrdi da među njima nema ni jednog jedinog muslimana.

    Eto, tako su i mrtvi srpski leševi postali oružje u rukama muslimanske propagande. Njihovi ekstremisti, danas obučeni u dresove lokalnih političara, tvrde da je njihova namjera da "budu sigurni da ni jedna voštanica neće biti zapaljena nad kostima nekog šehita". A to što se tragedija nevinih srpskih žrtava nastavlja i šesnaest godina nakon završetka rata - nikoga ne brine.
    tuzla - 25682 - 02.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Bosnian War





    Terror act on Jugoslav People's Army convoy in Bosnian city of Tuzla done by Muslim forces on May 15, 1992. was classical terror act by Muslim nazi forces of Islamic fundamentalist Alija Izetbegović combined with Croat facsict unites of Franjo Tuđman.
    bijeljina - 25681 - 02.12.2010 : Velimir Adžić Bijeljina - best (0)


    Udruženje građana "Prijatelji Ilijaša"

    Udruženje građana "Prijatelji Ilijaša" je formirano 26. marta 2010. godine u Bijeljini. Ono okuplja građane Ilijaša, kao i građane iz okolnih mjesta, koji su se nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma naselili u Bijeljinu, a gdje ih ima više nego u bilo kojem drugom mjestu u Republici Srpskoj.

    Udruženje je još u snalaženju. Pronašlo je kancelariju koja se trenutno uređuje. Ipak, već su krenule neke aktivnosti, pa je tako dana 27. 11. 2010. godine organizovan je sveopšti parastos poginulim borcima Ilijaške brigade. Parastos je je održan u manastiru Sveta petka na Pet jezera u Bijeljini. Parastosu je prisustvovalo oko 300 građana Ilijašana, a liturgiju je služio vladika Zvorničko-Tuzlanski gospodin Vasilije sa svojim sveštenicima.

    Istog dana, u toku večeri i noći, organizovano je druženje Ilijašana u "Balon sali" na Agro-tržnom centru" u Bijeljini. Druženju je prisustvovalo oko 600 građana Ilijaša i okoline. Program je vodila Tanja Brajić, voditeljka na TV BN. Muzički program su popunili izvođači orkestra "Vožd" iz Loznice.

    Pozdravni govor je održao predsjednik Upravnog odbora udruženja gospodin Zupur Milenko-Cico, a građanima su se još obratili bivši predsjednik opštine Ilijaš Mr. Neđo Bodiroga, koji je i predsjednik udruženja Ilijašana u Beogradu, te Simo Radić predsjednik udruženja građana u Doboju. Predsjednik udruženja "Prijatelji Ilijaša" Dr. Vlajko Lukić je uručio prvu člansku knjižicu predsjedniku Upravnog odbora udruženja Zupur Milenku-Cici. Već u toku druženja učlanio se veliki broj građana. Godišnja članarina za penzionere i nezaposlene je 10, 00 km a za ostale 20, 00 km.

    Ove dvije manifestacije su u potpunosti i na zadovoljstvo svih uspjele, što daje dodatnu snagu organima udruženja za dalje aktivnosti. Jedna od prvih i najvažnijih je podizanje spomen česme poginulim borcima gdje će biti postavljene i ploče sa ispisanim imenima poginulih boraca Ilijaške brigade, a dato je zeleno svjetlo da se to gradi kod manastira Svete Petke u Bijeljini.

    Manastir Svete Petke kod Pet Jezera, Bijeljina
    sokolje - 25668 - 01.12.2010 : Odrasli - best (0)

    Sokolje


    Želio bih da prokomentarišem ratne događaje na Sokolju, na što me najviše ponukalo javljanje "djeteta sa Sokolja", gdje ima dosta istine, ali i dosta izmišljotina.

    Mislim da od svih posjetilaca ovog sajta najviše istine govori "Luna", ali me čudi da neće da prizna šta je sve ostalo od naoružanja u Crvenoj kući.

    Pitao bih "Dijete" da li se sjeća kada su u dogovoru sa komandom Zabrđa prebačene ovce iz Smiljevića. Mislim da je gazda bio Hošić. Taj dan mi smo dobili uzbunu i bili u rovovima, a oni su okretali ražnjeve kod komande.

    Sokolje su branili mještani Sokolja, Briješća pa sve do Buća Potoka i svi su znali da brane svoje porodice. Da su Stup branili mještani a ne razne Zuke i Juke, Stup i Azići nikad ne bi pali.

    Što se tiče snajperskog dejstva sa Sokolja, to nisu činili mještani niti obični borci, već ljudi sa strane koji bi nakon izvršenog zadatka odlazili daleko sa linije, ostavljajući obične ljude izložene granatiranju koje je vršeno u odmazdi. Obični borci su često dolazili u sukob sa snajperistima.

    Molio bih sve koji imaju svoje komentare da daju tačne podatke.

    Pozdrav!
    forum - 25666 - 01.12.2010 : Srbin Forever Svijet - best (0)

    Vogošćanin Pravi


    Pomaže Bog narode!

    Javljam se povodom zadnjeg članka našeg i vašeg Vogošćanina Pravog. Suvišno je bilo šta komentarisati u vezi ovog papka, koji se javio tebi Pravi.... Svi mi znamo ko je on bio i ko je sad. Jad jadni je bio, a i sada je...

    Neka si ti nama, Pravi, živ i zdrav! Neka ti Bog dragi da zdravlje i sreću i mnogo uspjeha u životu, a za ovu gamad i stoku koja ne zna ni ko je ni šta je imam samo jednu riječ koju je Vuk dobro zapisao a to je "prodana duša"....

    Svako dobro i Bog vas poživio!

    P. S. Pravi, šupčić papanski Nino ti nije mogao biti ni u društvu pa mu je sada satisfakcija što ti se barem ovako može obraćati...
    forum - 25665 - 01.12.2010 : Ratko Obrenovic Sokolac - best (0)

    Objasnjenje


    Poštovanje gospodinu Pravom!

    Htio bih da dodam na Tvoj komentar, da je na ovom forumu bilo više osoba koje su se potpisivali kao Pitar. Nino je ( to sigurno znaš) stvarna osoba i on se potpisivao kao "Pitar Zuban". Još uvijek živi u Vogošći, što je i sam napisao u članku broj 14725 koji se nalazi u rubrici "Boro Radić".

    Preko mojih prijatelja muslimana sam provjerio, on još uvijek živi u Vogošći. Podaci koje si iznio o njemu su tačni!
    raspad_juge - 25664 - 01.12.2010 : Neba Bak Smederevo,srbija - best (1)

    Niko kao Srbi!


    Slučajno sam pronašao ovaj forum, ali od tada redovno pratim dešavanje na istom. Ovaj put se javljam povodom teksta gospodina Vogošćanina Pravog. U potpunosti se slažem sa njegovim komentarom i iz njegovog pisanja vidim da je u ratu bio pravi Samarićanin.

    Zeleni imaju sreće što su Amerikanci prekinuli rat, pa su oni sve ovo što imaju dobili za stolom. Inače, da nije bilo toga oterali bi mi njih i izvan granica njihove Federacije.

    Gospodin Pravi je u puno navrata prepričavao razne situacije i iznosio činjenice koje njima ne odgovaraju, isto kao što ni srpski narod ne odgovara njihovoj populaciji. Mi smo bili Srbi, i Srbi ćemo i ostati, a oni su bili Srbi a sada su poturice. I kao što reče gospodin Pravi neka traže svoje korene pa će videti svoja familijarna stabla.

    Protiv nas je bio čitav svet, ali smo istrajali i izašli kao pobednici, a Zeleni su imali više sreće nego pameti i nikad nam neće moći pljunuti pod prozor, izuzev ako im to dozvolimo.

    Nakon svih laži i neistina koje muslimani šire o nama, kako kod nas tako i u inostranstvu, trebalo bi da najzad shvate shvate da su niža rasa u odnosu na Srbe i bilo bi im pametnije da se klone nas.

    I na kraju bih želeo da pohvalim "Dnevnik ratnog hirurga" od dr. Lazića. Stvarno je originalno i veoma tužno... Ljudi poput doktora Lazića ne bi trebalo nikada da se zaborave.

    Pozdrav svim Srbima na ovom svetu, najači smo...
    sokolje - 25663 - 01.12.2010 : Cica Jovo Ssss - best (0)

    Sokolje


    Za Dijete: Opiši mi malo kompletnu situaciju u vezi događaja koji su se desiliod 16. do 17. juna 1993. godine.
    raspad_juge - 25662 - 30.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Ponosni veliki Srbin


    Danas sam na Facebook dobio zanimljivu poruku, pa sam odlučio da je pošaljem na forum, jer želim da je svi vide i ako žele neka napišu svoj komentar o tome šta o ovome misle.

    Poruka je od Nihada, i mislim da se javljao na ovaj forum pod pod pseudonimom "Pitar". Evo šta misli jedan tako umjereni musliman o Srbinu, koji piše kako je branio svoj narod od vjekovnog neprijatelja a pritom pomagao sve stanovnike Vogošće, bez obzira na vjersku pripadnost...

    Nihad (Nino) Zuban 30. decembar 2010 u 12:23
    ... jebali te Srbi u guzicu sa muslimanima si bio najbolji prijatelj a i oženio muslimanku nikada ne bi vidio Ameriku da ti nije bilo nje. Prestani širiti fol veliko Srbstvo kada ste ispali pičke...

    Ovaj bjednik prije rata ne bi imao petlje ni da pomisli da mi ovako nesto kaže, ali ovo mu je dala njegova borba za nezavisnu Bosnu, pa sada preko interneta ima hrabrosti da napiše šta misli o Srbima.

    Zašto sam došao u Ameriku? Pa to je bar jasno svima na svijetu! Došao sam zahvaljujući muslimankoj politici da svi živimo u istoj državi. Čak ni Amerikanci koji svo vrijeme podržavaju muslimane i silom tjeraju narode da žive zajedno, ne vjeruju u suživot, zbog čega daju zelenu kartu mješanim brakovima kako bi se spasili suživota i podizanja djece, u multi-etničkom Sarajevu.

    Šta znači "veliko Srpstvo"? Ja i moj sin smo se rodili kao Srbi i to ćemo zauvjek ostati, bez obzira gdje na ovoj planeti živjeli, pa čak i ako odlučimo da promjenimo vjeru. Ja sam ponosni "veliki Srbin", jer imam čime da se ponosim! To sam što sam, i ne treba da se vraćam u istoriju da bi saznao kojem narodu pripadam.

    Prije nasilnog odvajanja Bosne od Jugoslavije, ja sam bio ponosni Jugosloven. U ratu sam se borio za Jugoslaviju, a pošto su muslimani željeli da sruše moju Jugoslaviju, ja sam automatski postao njihov protivnik. Mizerno je što danas rade političari u Federaciji, slave 25. novembar kao dan državnosti a srušili su državu koja je taj praznik napravila. Nastavlja se muslimanska politika sa dvostrukim aršinima, samo se slavi 25. a ne 29. novembar - još jedna lakrdija islamske politike.

    Muslimani u Bosni su zbog pohlepe i borbe za vlast, koja vjekovima traje u Bosni i njihovoj ideologiji, izgubili narodni indentitet i sad pokušavaju da naprave naciju i da ukradu jezik od naroda kojima su nekad pripadali, uz stalnu ljutnju na taj narod, zašto se toliko bore za očuvanje svoga identiteta.

    Srbi danas gledaju sa velikim poštovanjem prema Emiru Kusturici, koji je sagledao istorijske činjenice i ispravio grešku koju su u prošlosti napravili njegovi preci. To je danas jedini put pomirenja i povjerenja! Takvog genijalca, muslimani danas mrze više nego bilo kojeg Srbina.

    Prije rata u Bosni, muslimani su bez imalo ustručavanja pred Srbima, veličali nekog muslimana ovakvim riječima, "Vidi ga, on je iz prave begovske familije". Da li su se muslimani ikad pitali, da li je taj beg bio dobar i šta o tome misle Srbi? Ne, njih to nikada nije interesovalo!

    Da li bi Srbin ikada rekao pred muslimanom, "Vidi onog momčine, on je iz prave četničke porodice". Srbi u prisustvu muslimana nisu htjeli da pozdrave drugog Srbina sa tradicionalnim pozdravom "Pomoz' Bog", da ne bi uvrijedili muslimana koji je tu prisutan, a onaj koji je to činio bio je prozivan od strane muslimana, da je veliki četnik. Sa druge strane, muslimani su bez ustručavanja pozdravljali jedan drugoga sa "merhaba", čak i ako je tu bi prisutan Srbin.

    Sada muslimani imaju svoju državu u kojoj to slobodno mogu da kažu ali i Srbi su dobili državu u kojoj će svi srpski heroji konačno dobiti mjesto koje zaslužuju.

    Tražili ste nezavisnu, eto Vam je!
    sokolje - 25660 - 29.11.2010 : Dijete - best (0)

    Znam sve o Sokolju!


    Pozdrav svima na ovom sajtu. Za godine sam lagao i prvi tekst koji sam objavio bio je samo djelimično istinit, a nije bio ni detaljan. Sve sam to napisao da vidim reakciju drugih. U svojim tekstovima objavljujem istinu i samo istinu, nikog ne ponižavam niti omalovažavam.

    Nisam bio dijete, ali taj dio teksta koji sam pisao kao dijete to nisam doživio ja nego moje dijete, ali to je tako i bilo.

    Ne znam šta ti nije jasno u vezi događaja vezanih za 1. decembar 1993. godine, kao i od 9. do 10. maja 1992. godine. Ja pišem samo istinu ali ne sa papira već iz glave. Svi datumi su tačni, kao i sva imena, i mogu da vam kažem još puno drugih detalja, naravno ako vas zanima. Međutim, takođe želim da i vi meni saopštite nešto novo, što još nije napisano. A ja imam još mnogo toga.

    Vaš ratni list, ne znam kako se zvao, sam čitao na Treskavici - Lupoč. Molim sve one koji su bili na ovom ratištu Sokolje - Rajlovac, da napišu svoje viđenje stvari, da opišu doživljaje. Pogotovu bih bio zahvalan i to da objavite slike sa tog ratišta... Sa druge strane, sve što vas interesuje vezano za Sokolje-Rajlovac-Briješće-Mijatović strana-Žuč - Bjelašnica-Igman-Treskavica ja mogu da vam napišem.

    Pozdrav Dijete.
    sokolje - 25658 - 28.11.2010 : Luna RS - best (0)

    Detalji sa Sokolja


    Čitam komentare "Djeteta" sa Sokolja, ali mi se tu nešto ne slaže. Međutim, ne želim nikoga da ubjeđujem u to kako se nšsto desilo jer svi mi različito doživljavamo stvari...

    Međutim, mislim da ovo "Dijete" i nije bilo dijete jer zna neke stvari koje djeca ne bi trebala i ne bi mogla da znaju. Drugo, ne znam tačne datume akcija u kojima sam učestvovao u napadima na Sokolje, ali tada, kad sam sa desetak svojih drugova bio u okruženju u tzv. crvenoj kući, doista je ostala u toj kući ostala i moja motorola. Ostala je i jedna zolja i mislim da je to sve.

    Izmišljotina je da nam je ostao ranjeni vojnik čije su kosti kasnije pronađene ispod stepeništa crvene kuće. To je nemoguće jer u toj akciji nismo imali nestalih.

    Tačno je i to da je pogođena kupola na jednom BVP-u, ali niko nije stradao jer je ona bila samo okrznuta. Taj dan nismo imali poginulih, već samo nekoliko ranjenih i to koliko znam svi su bili lakši.

    Isto tako, tvrdim da taj dan niko nije ušao u Sokolje dalje od crvene kuće. Čak su i oni koji su trebali da budu meni sa lijeve i desne strane, uplašeni pucnjavom su odustali. To je i bio razlog zašto sam ja upao u okruženje. Toliko o toj akciji oko crvene kuce.

    P. S. Poruka za dijete: provjeri malo sa starijima, možda ste vi ubili i ubili i zakopali ispod stepenica nekog Srbina iz Sarajeva. Nisu svi Srbi mogli da završe u Kazanima!

    Luna,

    meni je već odavno jasno da je "Dijete" doista bilo dijete za vrijeme rata. Ovo što ono priča, to je priča njegovog oca, koji je (u to sam jako siguran) bio jedan od ključnih ljudi u TO Sokolje. Čvrsto sam ubjeđen da je otac ovog "Djeteta" učestvovao i u pregovorima u kasarni Rajlovac na početku rata.

    Što se tog poginulog borca tiče, i tu postoji sasvim jednostavno objašnjenje. On nije nastradao u toj akciji, nego u nekoj drugoj. Vjerovatno je uhvaćen živ, a potom likvidiran odmah tu na prvoj liniji. Možda je neko planirao i razmjenu za njega, ali je ona propala pa je leš istrulio odmah tu, ispod stepeništa crvene kuće. Naravno, sve to je zaboravljeno, a onda je nakon završetka rata jedan od boraca pronađen ispod stepeništa "crvene kuće".

    Ovdje se otvara pitanje ko je bio taj poginuli srpski borac koji je zarobljen a zatim ubijen u jednom od napada na Sokolje. Ukoliko neko ima neku ideju ili informaciju, bilo bi dobro da to i napiše. Možda na taj način riješimo pitanje još jednog nestalog Srbina u prošlom ratu.

    Sasvim drugo pitanje je šta se desilo sa tim lešom? Naravno, to nije teško ustanoviti jer treba samo zakucati na vrata sadašnjeg vlasnika crvene kuće i pitati ga za informaciju. U ovom trenutku, i bez gledanja u pasulj, ja ti sa sigurnošću mogu reći da je taj poginuli srpski borac završio na groblju u Potočarima - kao žrtva srpske agresije. Ako ne vjeruješ u ovo što pišem, otiđi u našu Komisiju za nestala lica u Srpskom Sarajevu i pitaj ih da li je nakon rata prijavljen leš pronađen na Sokolju!
    treskavica - 25656 - 28.11.2010 : Marinko Mijatovic R.SRBSKA - best (1)

    Mladi vojnici 1. gardijske brigade


    Mnogo mi je žao što niko do 2010. godine nikada nije spomenuo 15 vojnika 1. gardijske brigade koji su poginuli 15. apr. 1994. godine u 6:00 i to u istoj minuti. Svi ti momci su imali su bili između 19 i 21 godinu. Zaslužili su bar spomen ploču na toj prokletoj planini koja je progutala mnogo mladih života.
    dictionary - 25654 - 28.11.2010 : Stela Bosilkovska Bitola - best (0)

    Komentar na rečnik


    Sviđa mi se! Predlažem da dodate i pravopis srpskog jezika

    Pozdrav!
    raspad_juge - 25651 - 27.11.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Dvije istine


    Po svim zakonima prirode bilo bi razumno reći da postoji samo jedna istina i nasuprot njoj jedna laž. Da to danas nije više tako potrudilo se više faktora ili nazovimo ih činilaca. Šta čine, bolje je ne spominjati, ali tema je takva da smo prinuđeni da o tome progovorimo. Dakle, njihov osnovni zadatak je taj da čine nedjela i to na način da pravu istinu pretvaraju u neistinu, a neistinu u (njihovu) istinu i na taj način umjesto jedino razumnog shvatanja samo jedne istine, serviraju nam drugu istine, takozvanu njihovu, lažnu. Pošto se radi o trenutnim svjetskim moćnicima, treba reći da oni pišu istine po svom nahođenju i tako našu istinu (onu stvarnu) koja njima smeta, proglašavaju za golu laž, a nasuprot njoj donose iz svojih bolesnih glava neku novu "lažnu istinu", koju plasiraju u medijima kao njihovu "pravu istinu".

    Tako moćan način medijskog iskrivljavanja slika, stvari i same istine, nezapamćen u novijoj a ni starijoj istoriji čovječanstva sa pravom možemo nazvati najprljavijom medijskom igrom koja se desila, nikom drugom do li jadnom ispaćenom srpskom narodu. Zašto je to tako, teško je dati odgovor iz današnje perspektive, ali vrijeme će pokazati jednoga dana, zašto na geografskoj karti Evrope nema mjesta za srpski narod, zašto je neko doneo odluku da jedan narod ne smije više da postoji niti da brani svoj suverenitet i svoj po svim pravima pripadajući mu, integritet. Jednog dana će neko morati objasniti, ako nikome drugome, onda stubu istorije... ko je i zašto donio odluku o nestajanju Srba. Takođe moraće bar pred Bogom priznati na koji način je to sistematski činjeno.

    Stidjed će se jednog dana mnogi svojih predaka, ali sve dok satana živi u zapadnjačkim dušama i tijelima, neće imati ko suzu pustiti nad tim strašnim zločinom.

    Mnogo je primjera gdje se da zaključiti kako je ovo savremeno doba i savremeni svjetski poredak bio surov prema nedužnim Srbima i kako su bezstidno pisali "drugu istinu" i "drugu istoriju", silujući onu prvu, pravu i jedinu. Da su to činili stranci i bjelosvjetske hulje, razumjeće srpski narod nekako, ali da su to činili komšije "dojučerašnji pobratimi", balije i Hrvati, kao i malobrojni plaćeni srpski izdajnici, koje su Srbi, ako ništa drugo onda bar cijenili i poštovali kao svoje bližnje, ne mogu Srbi nikad razumjeti. To što ih ne mogu razumjeti nečudi, ali čudi ako im oproste kao i bezbroj puta do sada. Vrijeme je da Srbi više nikome ne opraštaju.

    Navedimo sad par primjera ko i kako ubija istinu i piše neku novu, svoju, samo njemu poznatu.

    Svima nama je poznata "Oluja" koja se desila u Hrvatskoj pri čemu je pobijeno i protjerano sve što je bilo srpsko i oduzeto im pravo na bilo šta u slučaju da prežive. Pucali su hrvatski "Vitezovi", po izbjeglom i nejakom srpskom stanovništvu u koloni koja je napuštala svoja vijekovna ognjišta, da bi po njihovoj "drugoj istini" to bila njihova hrabra borba protiv agresora. Zamislite koji agresor, djeca, starci i žene u koloni koja bježi. Ako su to hrabri "Vitezovi", onda nemam riječi. Slave oni tako "obljetnicu" u Kninu i poručuju Srbima kako isti treba jednom za navijek da nauče da su krivi zato što su Srbi i da im nikada nema povratka u Hrvatsku, a pošto im nije bilo dovoljno vrijeđanja verbalnim putem, potrudili su se da naprave i nekoliko incidenata u kojima je bilo i povrijeđenih srpskih povratnika. Takva mržnja se zaista može sresti samo kod Hrvata i u Hrvatskoj.

    Pri tome, napomenimo, da im nisu zaboravili poručiti kako će ih ponovo ubijati. Važno je još reći i to da se hrvatski vrh otvoreno zahvalio hrvatskim braniteljima i čestitao im dan oslobođenja. Podjednako su bii glasni i polutanka Kosorova i politički umjerenjak Josipović. Poručili su i javnosti i Srbima da njima Hrvatima ne može niko ništa jer su pod zaštitom satane sa zapada.

    Takođe nam je poznat slučaj Ganić, koji je završen onako kako je završen. Nikada neće biti izručen Srbiji jer po balijskoj i svjetskoj istini on nije kriv i ne treba da odgovara za ono što smo svi mogli čuti na snimku kada naređuje da se pobiju svi redom. Za zapad ni video materijal nije relevantan jer oni imaju svoju istinu, a to je nešto drugo. Pitamo se možda, zašto taj zapad podržava toliko balijetine na Balkanu, a u arapskim zemljama ih ubijaju. Odgovor je, jer im još trebaju.

    Pošto još nije gotovo razgrađivanje bivše nam države, sada su na redu reis - el - ulema Cerić koji treba da da znak novopazarskom muftiji da počne buna na Sandžaku, što treba da predhodi odvajanju Sandžaka, naravno opet po nekoj njihovoj "drugoj istini". Ništa ne treba da nas čudi, samo bi jedno bilo bitno da se desi, a to se nažalost ne može desiti, jer srpski narod nije toliko uman da shvati ko su mu izdajnici i kojim putem treba krenuti, ne zna taj narod prepoznati đavola onako dobro kako se zna boriti kada ga napadnu i braniti svoj jad i bijedu preostalu mu poslije krvavih vijekova naleta sotone. Ne znaju oni prepoznati Tadićevu laž i izdaju, isto onako kao ni Dodikovu obmanu, jer tamo gdje Srbi vrše pomene za nevino nastradale pripadnike srpskog naroda od strane Hrvata i balija nema njih, da se ne bi iskvarili svojoj braći.

    Takav slučaj je i sa Kosovom i Metohijom, tamo gdje ono preostalih srpskih svetinja međunarodni posmatrači predaju šipcima na čuvanje, onim istim što su pre neki dan palili, rušili i lomili najveće srpske svetinje, vijekovima čuvane na svetoj srpskoj zemlji. Pitaće se mnogi, zašto,... Odgovor je poznat, oni imaju svoju "drugu istinu". Po toj njihovoj istini, šiptari nisu mogli sa Srbima pa su morali dobiti državu, a Republika Srpska koju stalno pljuju iz Sarajeva mora balijama i katolicima "lizati.... ". Da nebi dalje nabrajali, Hag, Srebrenicu, Kravice, Sloveniju, Hrvatsku, C. Goru, Bljesak, Račak, Omarsku, Sijekovac,...

    Kao aktuelan problem je i traženjem nestalih i poginulih lica u ratu, objasnimo samo kratko. Sarajevske Republičke institucije neće da traže nestale Srbe jer prvo sebi namiruju izmišljeni preuveličani broj svojih balijskih žrtava, a ako zafali namiriće sa Srbima, dok pri tome banjalučkom institutu ne dozvoljavaju da vrše ekshumacije srpskih žrtava.

    Gorke su duple istine, gorke po srpski narod, ali možda su i nastale kao sredstvo "čišćenja satanističke Evrope od nebeskog srpskog naroda".

    Neka svi oni pripadnici srpskog naroda koji sarađuju sa satanom i zapadom odu Bogu na sud, a svi patriotski opredjeljeni Srbi neka se okrenu istoku, pravoslavlju i jedinom spasu, našem suncu koje se tamo rađa.

    Neka, Bog sve vidi...
    pomoc_rat - 25650 - 27.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Pomoć u ratu - Priča o Armanu


    U početku rata u Sarajevu su se dešavale čudne stvari, zbog čega mnogi stanovnici Vogošće nisu bili sigurni da li bi treblo da odu ili da se priključe borbi za svoj narod. U tome su Srbi bili najneodlučniji jer su muslimani i Hrvati putem medija svakog Srbina koji podržavao SDS proglasili za krvoločnog četnika.

    Sela oko Sarajeva su uglavnom bila etnički čista zbog čega nije bilo velikih problema da se Srbi priključe organizovanju za odbranu od neprijatelja. Međutim, stanovništvo u zgradama je bilo izmješano pa se komšijama vjerovalo bez obzira na političko ubjeđenje. Nije bilo nimalo čudno da se muslimani i Hrvati slobodno obraćate Srbima za pomoć bilo koje vrste.

    Većina muslimana je podržavala političke ideje njihovih lidera, smatrajući ih ispravnim i ne razmišljajući da ta ideologija nikako ne odgovara srpskom narodu. Meni to nije smetalo, uprkos tome sam uvjek stajao u zaštitu svih stanovnika Vogošće.

    U dijelu grada u kome sam ja živio, odmah u stanu do mojih roditelja je stanovao jedan Arman, za koga mi se čini da se prezivao Arnautović. Roditelji su mu bili razvedeni, otac mu je živio u Starom Gradu a majka u Vogošći. Jedan dan, Arman mi se obratio sa molbom da mu pomognem da napusti Vogošću i da ode kod oca. Ja sam odmah pristao, i dogovorio se sa njim kako da to izvedemo. Rekao sam mu da po danu dođe u Omladinsku ulicu, a ja ću srediti sa mojim svoji drugovima da niko ne puca dok on bude prelazio na drugu stranu. Nakon što sam provjerio moj raspored, javio sam mu kada da dođe.

    Arman je došao baš u ono vrijeme kada smo se dogovorili. Ja sam već bio obavjestio ostale za njegov prelazak i svi su obećali da će ispoštovati dogovor, tj. da će ga pustiti da neometano pređe na muslimansku stranu. I tako se i desilo! Arman je bezbjedno prešao liniju razgraničenja, preko velike livade kod Saobraćajnog fakulteta.

    Nekoliko dana nakon Armanovog odlaska, šetao sam Vogošćom, i na moje veliko zaprepšćenje ugledah Armana sa osmijehom na licu. Naprosto nisam mogao da vjerujem da se on ponovo vratio u Vogošću.

    Prišao sam mu i pitao ga zašto je to uradio, on mi odgovori da ga je otac natjerao da se vrati jer bi mu u gradu odmah dali pušku, bez obzira što još nije bio punoljetan.

    Armanov povratak me je uznemirio jer sam se bojao da će ga neko nakon povratka pozvati na razgovor iz kojeg bi se saznalo da sam mu ja pomogao da napusti Vogošću. Srećom, Armanov nestanak niko nije primjetio i kako je vrijeme odmicalo i ja sam zbog toga sve manje i manje brinuo.

    Armanova majka je bila alkoholičar, a uz to i invalid, tj. teško se kretala zbog loših kukova. Kako Arman nije imao nikakva novčanih primanja, ja sam ga zaposlio u mojoj privatnoj teretani, tj. klubu. Sa njim je radio i Damir, koji takođe nije imao nikakvih prohoda, a nisu bili podložni ni vojnoj ni radnoj obavezi.

    Arman je dobio zaštitu i novčanu pomoć od "Body Building" kluba. Ostao je u Vogošći sve do samog kraja rata.


    Pravi, priča ti je prava! Za nju si od mene dobio čistu desetku!
    anegdote - 25649 - 27.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Srbi imaju sve, pa i bob


    Evo kako Dalibor Mrdić, voditelj BN-a, inače sokolački zet, najavljuje vremensku prognozu na Sokocu:




    Krenuli su minusi i domaća sportska disciplina - SRPSKI BOB! Guranje krntije do prve nizbrdice, a onda uskakanje u letu...
    rodoslov - 25647 - 27.11.2010 : Marina - maki Grubic Srbija - best (0)

    Grubići


    Odakle potiče moje prezime Grubić?
    sokolje - 25646 - 27.11.2010 : Dijete - best (1)

    Tenk na Sokolju


    Kao prvo, želim da kažem nešto vezano za naouružanje koje smo dobili iz kasrne Rajlovac. Naveo sam tačno ko je bio na tom sastanku i kako se to odvijalo, čak i koliko je vojnika u to vrijeme bilo u kasarni.

    Nemam namjeru da ikoga veličam niti ponižavam ali sam malo izrevoltiran o pisanju drugih o događajima na Sokolju i Rajlovcu, prije svega mislim na 1. decembar 1992. godine, 27 januar 1993. godine i 18. mart 1993. godine. Ne slažem se sa ovima što su bili na tom ratištu, isto tako kao i sa admin. To što ste rekli da nas je spasio tenk koji je bio zarobljen na Žuči nije tačno.

    Napad od 1 decembra je počeo iz pravca Zabrđa, Lemeza - kasarne Rajlovac i iz pravca kuća braće Bore i Miše Lameza, pa sve tako u tom pravcu prema kući babe Joke i Smiljevićima. Liniju jeste zauzeli i ušli duboko u naselje, i pješadija i oklopna vozila. Vodile su se jake borbe. Vaš tenk koji je izašao iz pravca Zabrđa se našao tačno kod kuće Šemsa Jusupovića i tu je pogođen zoljom ali nije uništen niti oštećen već se samo ugasio a zatim nastavio dalje. Taj tenk se vratio i ispod prvih kuća je krenuo prema kući Bore Lemeza, a transporter koji je luđački pucao i kretao se poput muve po naselju nije bio pogođen već vojnik koji je pucao sa njega pa je tada nastala manja buka i ludilo. Vi ste u protivnapadu imali 41 žrtvu, dok u pogođenom tenku nije bilo žrtava. U njemu su se nalazila četiri vojnika, ali niko nije poginuo samo je jedan ostao bez zuba od pada prilikom detonacije. Sve ovo sam čitao u vašim novinama koje sam našao na Treskavici.

    Druga stvar, u crvenoj kući, u kojoj je Luna bio, je ostala njegova motorola, ali i još dvije. Pored toga, ostala je i jedna zolja, puška na kojoj je bilo nešto ugravirano, tj. nešto pisalo i malo MTS-a. Ostavili ste ispod stepenica i jednog vašeg vojnika, koji je bio ranjen i tu su mu kosti nađene kada je neko kupio tu kuću. Zamolio bih vas da ako neko zna nešto više detalja u vezi ovih događaja da se javi i napiše o tome. Molim vas da pišete istinu i samo istinu.

    Za gospodina "admin": na vaš upit gdje se ulazilo u kasarnu poslije tvog odlaska iz nje. E ovako, imali ste ulaz na teretnu kapiju iz pravca "Orla" i Kisikane. U krugu "Orla" su se nalazili minobacaci 80-120 iz koji se dejstvovalo po našim linijama. Kad bi mi poklopili tu vatru, iz pravca Paljeva bi po nama dejstvovale haubice i patovi. Pozdrav i molim te da ovo u cjelosti objaviš jer nema u ovoj priči ni psovanja ni vrijeđanja. Pozdrav pa se čujemo.

    Poštovani,

    vidim da se u ovom članku obraćaš i meni, a sve to vezano za onaj Lunin članak uz koji sam ja dodao da ste uspješno odbili naš napad upravo zahvaljujući tenku koji ste zarobili na Žuči. E vidiš, ja to tvrdim na osnovu informacije koju sam čuo u onom vašem lažljivom dokumentarcu, po kome ste vi "vanzemaljci". To su riječi jednog od vaših komandanata sa Žuči. To što ti ne znaš ništa o tom tenku ne znači da on u toj akciji nije ni učestvovao.
    ekshumacije - 25636 - 25.11.2010 : Zoran Janković Rogatica - best (1)

    O Goranu Mandiću


    Prijatelju Željko,

    Jeste, Goran Mandić je dobar čovjek, kvalitetno obrazovan, pošten i dobar stručnjak u svome poslu. Žao mi je što ima zdravstvenih problema. Jedan je od prvih ljudi u Rogatici koji se, davnih godina, uhvatio u koštac sa strašnim sokoćalom zvanim - računar. Inače je načelnik Odjeljenja za finansije u opštini Rogatica. To je jedan o (pre)rijetkih SNSD-ovih kadrova koji je postavljen kada je ova stranka došla na vlast u našoj varošici a da posjeduje kvalifikacije i zaslužuje radno mjesto (funkciju) na kojoj radi. Pamtim da mu je, svojevremeno, Radovan Karadžić nudio savjetničko mjesto u kabinetu a ovaj to odbio jer je bio politički oponent SDS-u. Dakle nije od onih (prečesto sretanih) golubova prevrtača koji uvijek nađu načina da ulete u jato na vlasti; dosljedan je i u životu i u politici.

    Znam lično Gogija, suprugu mu, i sinove. Civilizovani ljudi sa kojima se može razgovarati i onda kad ne mislite isto. Dakle o Mandićima iz Rogatice - SVE NAJBOLJE!

    Poštovani prijatelju,

    hvala ti što si se ponovo javio, i još jednom me uvjerio da u svemu identično razmišljamo.

    Moram da ti kažem da je tvoja "Nova knjiga o Milutinu" izazvala burne reakcije na ovoj stranici. Posjetioci su oduševljeni tvojim izuzetnim stilom pisanja, vrlo jakim i po kvalitetu vrlo sličnom stilu Danka Popovića. Svaka ti čast!

    Hvala ti i za izraz "sokoćalo". Već godinama pokušavam da pronađem srpsku riječ za engleski pojam "gadget", ali bez mnogo uspjeha - sve do danas. Imenicu "sokoćalo" sam dodao u riječnik u istom trenutku kada sam je pričitao, čak prije nego što sam i ovaj članak objavio.

    Pozdrav,
    Željko
    sokolje - 25634 - 25.11.2010 : Dijete - best (0)

    Slike Sokolja iz rata


    Poštovani,

    molio bih vas da ako imate neke slike ili nešto slično vezano za Sokolje, Zabrđe i Rajlovac u ratnom periodu. Volio bih da se podsjetim kako je ovaj kraj izgledao u periodu od 1992. do 1995. godine. Nemam ni jednu sliku, ili nešto slično. Bio bih vam na tome puno zahvalan. Unaprijed hvala!

    I ja bih volio da imam poneku sliku Sokolja iz tog vremena. Siguran sam da će se naći neko ko ima neku od njih, pa ću ih objaviti.

    Jedine slike Sokolja koje u ovom trenutku imam su one u mojoj glavi: ulaz u kasarnu u Rajlovcu iznad koga su se nadnijele one ogromne kuće Sokolja, sa vašim rovovima iz kojih se mogao kamen dobaciti na stražaru pokraj rajlovačke ceste.

    Doduše, u toj kasarni sam bio samo na početku rata, kada se ta kapija još uvijek mogla koristiti, naravno uz veliki rizik.

    U periodu od 1993. pa do kraja rata nikada nisam ulazio u ovu kasarnu jer ona nije pripadala mojoj jedinici. Interesuje me da li se i u to vrijeme glavna kapija kasarne u Rajlovcu mogla koristiti, ili se u nju u drugom dijelu rata ulazilo isključivo preko teretne kapije iz pravca one poljane između Dogloda i kasarne "Butile".
    dictionary - 25631 - 24.11.2010 : Jelica Ristic - best (0)

    Komentar na rečnik


    Ovaj rečnik je vrlo lepo urađen i lako je koristiti ga. Bilo bi lepo kad bi postojala mogućnost da se doda i izgovor engleskih reči.

    Srdačan pozdrav,
    Jelica
    ekshumacije - 25629 - 24.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Goran Mandić novi donator


    Goran Mandić iz Rogatice je naš najnoviji donator za prenos poginulih saboraca iz Federacije BiH u Republiku Srpsku. Od mojih sugrađana iz Sokoca sam saznao je Goran kao donator bio aktivan i u udruženju "Podrška", organizaciji čije je sjedište na Sokocu.

    Gorana Mandića lično ne poznajem, ali sam o njemu čuo sve najbolje. Rekli su mi i da je bio dobar prijatelj sa Zoranom Kosorićem (mojim najboljim školskim drugom), te da je svoj hljeb nasušni vrijedno zarađivao obavljanjem knjigovodstvenih usluga još u vremenu prije rata.

    Goranovi sinovi su košarkaši u KK "Glasinac". Pokušah da na internetu nađem malo više informacija o njima, ali sam jedino uspio da saznam da igraju u prvom timu i da se zovu B. Mandić i S. Mandić, kao i to da nose dresove broj 22 i 2. Kako košarkaške utakmice gledam rijetko, a naš dobri "Vandal" više ne objavljuje vijesti iz Sokoca, zamoliću nekoga da me dopuni sa nedostajućim informacijama.

    Za Gorana sam takođe saznao da je trenutno u nekim zdravstvenim problemima, pa mu želim sve najbolje a posebno dug život i brz oporavak.




    Idi na stranu - |listaj dalje|