fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

cemerno - 9642 - 13.05.2006 : Rade - best (2)

Čemerno


Čemerno, da čemernije ne može biti!

"Desetog juna 1992. poklano je Čemerno. Tu su bili izbjegli Srbi iz Debele Međe, sa Vlahinje, Slivna i okolnih sela. Svi su izbjegli u Čemerno misleći da tu nema opasnosti jer je ovdje bila srpska artiljerija. Izbjegli su tu ne bi li kako preživjeli rat. Doveli su sa sobom preko 2. 000 ovaca a i mještani su bili bogati ljudi. Selo je bilo naseljeno samo Srbima.

Bio je Trojčindan i Srbi su se spremali za slavlje i bili su se opustili, a ovi su udarili.

Borbene linije bile su petnaestak kilometara daleko odavde. Iznad Srednjeg preko Ljubine i Korita. A tu je bilo vrlo malo vojske. Samo posada srpske artiljerije.

Sedamnaest dana su izviđali i privlačili se srpskim selima. Enes Durak ih je vodio. Bio je milicioner (mislim da je iz Banjalučice). Privukli su se po noći. Sin Vukašina Damjanovića je imao na leđima onu radio-stanicu. Zarobili su ga, natjerali da na leđima i dalje nosi stanicu, i gonili ga sve do sela. Tu su ga zaklali i oči mu izvadili. Poklali su pedesetak ljudi.

Cijele porodice su pobijene na jednu krv. Damjanoviće su pobili: Ranku, Jadranku, Milana Spasu, i sina (zaboravila sam mu ime). U moje zaove Ljubice sve je poklano u kući. Dvije cure k'o dvije vile su zaklali. Niko nije ubijen iz puške. Odsijecali su im glave sjekirama i trnokopima. Staki su glavu odsjekli trnokopom. Trnokop su našli kraj nje.

Četrdeset-pedeset duša su pobili. Preživjela je samo jedna cura, Trifkovićka " sakrila se u đubre: jednom je bila na televiziji i od tada nikad više. I Pero, kuvar kod naše vojske. Drugi niko.

To nesretno Čemerno niko više ne spominje. Kao da se nikad nije ni dogodilo. A što to kriju zločine Alijine vojske? ", pita se nesretna starica.

Odgovor joj je teško ponuditi.

Poklani su tada Trifkovići, Damjanovići, Raševići, Vujadinovići i Zekići. Pedesetak duša, sve civila i nejači...
arkan - 9658 - 13.05.2006 : - best (2)

U vezi Arkana i Ključa


Pad Kninske i Visoke Krajine je dogovoren u Karađorđevu, između Tuđmana i titinog zeta, gospodina Jeza.

Međutim, Hrvati su počeli uzimati više nego što je dogovoreno, pa su se čak primakli i Banjaluci na nekih 30-tak kilometara.

Arkanovci su tada poslati da vrate ono što su Hrvati uzeli, a što nije bilo dogovoreno u Karađorđevu.
srebrenica_eng - 1200 - 15.04.2005 : Charley Reese - best (5)

The Serbs Are Victims of Propaganda


Serbian RealityThe Serbs are not angels, but neither are they devils. They are also the victims of a massive anti-Serbian propaganda campaign.

Starting with the civil wars, Serbs have been blamed for things they never did, while atrocities by Croats and Muslims were ignored. What the Serbs were and are up against are powerful American public relations firms, Western intelligence agencies and biased or incompetent Western reporters.

Maybe you recall a famous picture of an emaciated man standing behind a barbed-wire fence. This was reported as a Muslim being starved in a Serb concentration camp. In fact, the man was a Serb who had been arrested by the Serbs for looting, and he was not emaciated from lack of food but from suffering with advanced tuberculosis.

Yohanan Ramati, director of the Jerusalem Institute for Western Defense, wrote of the campaign against the Serbs: "This organized anti-Serb and pro-Muslim propaganda should cause anyone believing in democracy and free speech serious concern. It recalls Hitler's propaganda against the Allies in World War II. Facts are twisted and, when inconvenient, disregarded. The selectivity in reporting and comment is far too blatant to be accidental. "

Ramati quotes from an interview given on French Two television by James Harff of Finn & Rudder, the public relations firm representing the Muslims. He boasts that the firm's greatest achievement was to get American Jews on the side of Muslims by peddling the concentration camp story published by a New York newspaper. This business of death camps, by the way, was later proven to be a hoax.

But here is a good lesson in how the real world works behind the scenes. Finn & Rudder didn't commit the hoax. It simply took the published story to three major Jewish organizations with a suggestion that they run ads condemning it. The PR guy says that once the Jewish organizations came in on the side of the Muslims, it was easy to equate the Serbs with the Nazis.

Some of the hoaxes perpetrated on Americans include the so-called bread line massacre, the alleged destruction of Dubrovnik, a funeral shown on television of a girl said to be a Muslim victim who was instead a Serb child killed by the Muslims, and, of course, the mass rape hoax, which has cropped up again in Kosovo.

Original allegations in the past of 60, 000 rapes boiled down, after a UN investigation, to 126 alleged victims. Certainly in civil wars women will get rped, but the mass, organized rape story was a pure hoax.

This kind of stuff is still going on because the NATO campaign against Yugoslavia rests on a foundation of lies. I've seen claims by Western journalists that "thousands of refugees have all told the same story. " Use common sense. Do you really think the handful of Western journalists over there have questioned thousands of people? If so, why do they keep using the same video of the same people so often?

And how many of these Western journalists speak Albanian or Serbo-Croatian? My guess is none. That means they have to rely on translators who are probably being furnished by the Kosovo Liberation Army. The refugee can be saying one thing and the translator another, and the reporter will be none the wiser. That happened in Vietnam, where translators sometimes turned out to be Vietcong intelligence agents.

Just remember: NATO is breaking international law, and the United States has no business being involved in the internal affairs of Yugloslavia. One day, we may elect a government that won't lie to us so much.
english_stories - 160 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Zoran Rundic


by Željko Tomic
Dedicated to Zoran Rundic, Vrapci, Bosnia and 10. 000 Serbs killed by Muslims in Sarajevo

I stopped to rest for a while. I was forty years old, so climbing up the steep hill was not an easy task for me any more. The ground was rocky and hard to traverse. I turned around. Behind me was a beautiful valley surrounded by mountains on three sides. A small river winds its way along the valley floor. The river was deep and beautiful, disappearing behind the hills on the other side of the valley.

I took a deep breath and made myself walking again. I didn"t come here to enjoy the countryside, I came to visit my friend"s grave, who was killed ten years ago during the civil war in Bosnia. Zoran, that was his name, had been my playmate from childhood. At that time I thought we would be the best friends forever, but his father got a new job and Zoran moved to Sarajevo, forty kilometers far from our home town Sokolac. It took me several years to realize I was wrong to blame Zoran for braking our friendship.

The gate was open, so I passed through into the graveyard. The graveyard had a small hill at the canter, with an old apple tree on the top. It was a modest, family graveyard with gravestones of different ages, shapes and sizes, surrounded by a barbed wire fence. I walked straight to a white marble cross, the most beautiful in the graveyard.

Then I saw the picture. It seemed to me the picture imprinted into the cold marble was taken the same night ten years ago, when that extraordinarily handsome fellow popped up in my life again. My fiancé, Svjetlana, wanted us to go on a double date with her girlfriend, Aida Muhovic. As soon as I saw his big brown eyes filled with something between love and loss, they reminded me on the young boy who used to stroll with me uncut grass fields and misty woods. The same boy who disappeared from my life 23 years ago!

I sat on a marble bench next to his grave. I touched the cold gravestone, like I was trying to check if Zoran lied there. But the stone was cold. I felt the same frizzing, lifeless coldness that brought into me the war that broke out when I was on the top of my happiness. Zoran decided to stay in Sarajevo. He didn"t want to abandon Aida, his Muslim girlfriend. Zoran had no idea what nationalism and hatred was. Alija Kapo, a Muslim man from the village Stjenice, near Rogatica, targeted Zoran only because he was a Serb. He came by, and beat him up. Zoran couldn"t run away. Muslim army didn"t want Serbs to leave Sarajevo, so the city was sealed from the inside. I wish I knew if Zoran was different when Alija Kapo took him to the city garbage depot and killed him over there. However, I am sure at the moment he died he didn"t hate his fiancé Aida for being a Muslim.

For seven years Zoran was buried by the garbage depot in an unmarked grave. After the Dayton agreement, his remains were found and identified by UN peacekeepers. His family was able to give him a decent funeral. Although his killer"s name is well known, he was never punished.

The graveyard was silent, yet comfortable because the wind that was playing absently with the old apple tree leaves, made me feel Zoran"s soul was surfing around the place. I crossed myself, pronounced the name of God, bent over and kissed the gravestone. Before I walked out of the graveyard, without looking back, I told Zoran I did marry Svjetlana and I got with her a beautiful, redhead daughter Marija, who was seven years old at the time. Unfortunately, I had no courage to tell Zoran that Aida got married to a Muslim man, and gave birth to three kids.

The hill was steep, there was a long walk for me to the point where I came from. Besides, the dark was falling down. Every time dark comes over Bosnia I get a feeling, I will never see the Sun again.

Alija Kapo was never charged for this crime. He lives now in suburb of Sarajevo called Buljakov Potok.
kz_srdjan - 1722 - 10.06.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Post Mortem


Srdjan Tomic
Dragi moj Srđane,

već danima sjedim i zurim u prazno. Pokušavam da nešto napišem, ali misli presušile. Duša pusta, pritisnuta tugom. Ne mogu da pronađem riječi dostojne tvoje mladosti i ljepote, kojima bih opisao tvoj polet i optimizam, sportski duh i želju za brzinom.

Još uvijek ne mogu da povjerujem da te je jedan saobraćajni udes koštao života, sahranio tvoje snove, i zaustavio pred jednom velikom karijerom fudbalera i sportiste. Teško je shvatiti da ćemo ti od sada dolaziti na grob prekriven cvijećem, umjesto na ispraćaj u vojsku, svadbu, krštenja tvoje nerođene djece.

Šta reći roditeljima, čiji je život stao u trenutku kada su saznali da se tvoja nemirna duša vinula u društvo anđela? Šta reći tvojoj generaciji koja je nakon tvoje i Jankove smrti odustala od proslave maturske večeri, jer to čak i za njih bilo previše? Šta reći svima onima koji su te voljeli?

Za mene, tvoga strica, postoji samo jedna misao: "Nije pošteno, 19 godina je previše kratko! ". Pa i ako je protiv Boga, mislim da si zaslužio pristojan ljudski vijek, a ne da ti mi najbliži ostatak tvog neproživljenog života kao žalosne vrbe stojimo iznad groba.
legende - 1342 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (45)

Legenda o Cvijetima


Autor: Željko Tomić, Sokolac
© Copyright Željko Tomić, kopiranje nije dozvoljeno


U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko ne zapisa priču kako je sve ovo počelo. Međutim, naš narod nije zaboravio da na Lazarevu subotu bere cvijeće, baš kao što su to nekada radili i njegovi preci.

Ovoj drevnoj tradiciji me je naučila baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam mada mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena dok sam bio beba. Kada sam imao pet godina, i ja sam trčao po prostranom dvorištu naše kuće sakupljajući cvijeće, a zatim bi ga pažljivo prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro bismo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

A kada sam imao devet godina, baka mi je ispričala i jednu priču. Reče mi i da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, ovu priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže od koga je priču saznao moj kurđel tj. pradjed moga čukundjeda.

A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Svake druge godine, domaćica kuće bi rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina a djete bi počelo da se suši, gubi apetit i na kraju bi umrlo. Nesrećnom domaćinu nije preostajalo ništa drugo nego da ispod jedne stare kruške iskopa malu humku u koji bi položio kovčeg sa beživotnim tijelom svoga prerano umrlog djeteta. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu održati u kući tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka!

Međutim, svi su se trudili da mu pomognu, pa se njegova tužna priča na daleko pročula. Karavandžije su je prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baba koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu ubere livadsko cvijeće, te da djetetu sledećeg jutra operu lice i ruke vodom u u kojoj je ono bilo potopljeno. Još je, ta stara i premudra baba, poručila da su mračne sile pakla nemoćne pred snagom mirisa proljeća, i da će nakon toga Gospod Bog dati da se domaćinu izrodite lijepa i zdrava djeca. Mještani tog crnogorskog zaseoka potvrdiše da je ta baka mnogima pomogla u nedaći, pa dobronamjerni trgovac požuri da ovu vijest odnese na Romaniju.

Kako je baš nekako u to vrijeme padala Lazareva subota, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ i izraste u lijepog i snažnog mladića.

Pričalo se po Romaniji da ih je u toj kući bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da kod tog domaćina djeca više nisu manjkala, tj. umirala.

Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, a zatim i u Crnu Goru, pa tako svi Srbi počeše da umivaju sebe i svoju nejač sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.


Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski i uznijela se u Carstvo Nebesko. Ja zapamtih ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da je priupitam iz kog sela bješe ona baka koja je srpskom narodu otkri tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.
moje_price - 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (40)

Pogled na prošlost iz Amerike


Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...
moje_price - 1548 - 15.05.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (30)

Moja najdraža četvorka


Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu. Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima. Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.

Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda. Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom. Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu. I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju. A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili. U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.

Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah. Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta. Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta. Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.

Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori. Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih. Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to znaš ali ti se danas baš nešto i ne priča. Zbog toga sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ. "

Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:

"Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu. Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima. "

Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako nisam mogao da zaboravim. Kao devetogodišnje dijete nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što sam zaslužio. Odmah nakon toga moji roditelji primjetiše da ja nad knjigom provodim znatno više vremena. Najprije naučih sve o Panonskoj niziji a potom i sve ostale lekcije. Moj napredak u školi se prvo osjetio već na prvim testovima iz matematike. Na njima bih najčešće dobijao preko 90 procenata. Oni su obilježili jedan važan preokret u mom životu, pa i danas čuvam kao dragu uspomenu đačkih dana.

Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo". Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg. I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija". Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:

  • "Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku. Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može da dobije i peticu. "

    I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova. U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao da zamislim kako udara nekog đaka. Ponekad se sjetim i one moje četvorke, za koju sam tek u zrelom dobu shatio da mi je promjenila čitav život.

    A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj. da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka. Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.
  • moje_price - 2242 - 13.10.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (16)

    Davno izgubljeni prijatelj


    Prije par dana mi se javio neki Željko iz Užica. Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985. godine. Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika. Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj. I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.

    Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće. Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva. čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.

    U mislima ređam imena vojnika iz moje čete. Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života. Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.

    Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag. Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.

    "U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju života, čija žetva bi ti mogla donijeti i slavu.

    Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje "akumulatore" i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije. Nisi me u potpunosti upoznao sa svojom životnim planovima, pa ne znam na koja vrata ćeš da udariš tim tvojim "tajnim" oružjem, "zamajnim ovnom" kojeg ponosno nosiš na ramenima kao dar majke prirode.

    Ubjeđen sam u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata i da ćeš ostati u analima tvoje mjesne zajednice bar desetak godina. Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član nekog kućnog savjeta. Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica. Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima.

    Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod u kome si služio. Međutim, kada ti kosa pobjeli, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, rado ćeš se sjećati svoje mladosti i vojnika u plavim uniformama. Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu. I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će lagano da ti ti zatreperi...

    A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana. Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem. Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu.

    Ne ljuti se, zezam se. Želim ti sve najbolje u životu, a posebno puno sreće i djece.

    Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka.

    Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda.....

    Zeljko Tomić & sin"


    P. S. Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu. Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci. Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti. Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu. Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.

    P.S. U životu ni ja nisam prošao ništa bolje od Željka. Moj prvi roman još uvijek nisam napisao, a ukoliko to i uradim u njemu će biti opisano mnogo više idiota nego što sam pretpostavljao.
    english_stories - 115 - 05.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Slavko Suka


    Author: Željko Tomic, Canada
    Dedicated to Slavko Suka

    Sometimes, just for a moment, you meet somebody who makes an impression on you, which hunts you for the rest of your life. Such case was the time when I met Slavko Šuka. It was during the last war, when I was sent on a hill called the Major's Grave. I shared the same trench with Slavko. He was an intelligent man, whose optimism impressed the other solders. His quick-witted stores, followed by loud laughter of the other men were endless!

    In those somber times, only a few people had a radio, but everybody was interested what was happening in the country. That was why we would send Slavko to a nearby trench to listen to the 6 o'clock news. When Slavko would come back from his "assignment", he would start talking, and his talk could last for a couple hours at the time. Slavko talked to us by his loud, distinctive voice, but his sentences had the power of Shakespeare.

    When all the news were retold, Slavko would continue retelling the news, knowing we all needed some fun more than the only meal we had that day. Slavko would talk, and talk, and talk... While he was speaking, the dark would fall over the old beech woods. Looking back, his stories were the only spark of light in the midst of endless darkness.

    After the war had ended I left the country. A few years ago, while I was visiting my home town, somebody told me Slavko had died. The tiny glimmer of light on the war days disappeared from the face of the Earth at the moment I heard my dear friend Slavko had passed away. Somehow, I felt a part of me died too.

    I don't know if Slavko's chiming voice is still making birds near the Major's Grave to stream airborne, but sometimes, when the night is falling over the Rocky Mountains I have a feeling I can hear Slavko's voice.
    porodicne_price - 156 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Kako su Tomići kupili zemlju


    piše: Željko Tomić
    Prije nego što počnem ovu priču, koja se desila negdje između 1840 ii 1850 godine, da napomenem i to da su u to vrijeme Turci već predosjećali kraj njihovog carstva, pa su age i begovi pokušavali da prodaju svoju zemlju. Međutim, prodaja nije išla lako, uglavnom zbog toga što je srpsko stanovništvo bilo jako siromašno. To je bilo i vrijeme kada se parama nije smjelo razbacivati, ali ni hvaliti da ih imaš.

    Moj parćipan Jovan (rođen oko 1818 u Crnoj Gori, umro 1884. godine u Podromaniji) je za desetak godina boravka na Glasincu postao domaćin na glasu, ali je dosta skromno živjeo i neupadljivo se oblačio. Imao je više konja, sa kojima je iz Zvornika, na samaricama dogonio žito. Pošto su konji bili dobro uhranjeni, mogli su da nose i po 100 kilograma žita, pa mu je posao dosta dobro išao. Njegov Zekan, je bio najbolji konj na Glasincu u to vrijeme.

    Prije svakog odlaska u Zvornik, svraćao je u jednu kafanu u Podromaniji da popije rakiju i sazna od kafandžije kakav je put prema Drini. Poslije napornog puta, uvjek je svraćao u tu istu kafanu da spere prasinu iz grla. Zekan bi sam predvodio ostale konje na putu do kuće.

    Jednoga dana, sjedio je u toj kafani nekakav beg, vlasnik većine zemlje u Podromaniji. Priča počela ovako:

    “Čujem beže, prodajes zemlju? ” – upita neko od prisutnih.

    “Zemlja jeste na prodaju, ali ja je cijenim 8000 dukata, ali sva raja na Glasincu nema tih para. ” – odgovori beg – “kome da je prodam? Evo daću zemlju bilo kome od vas, ako mi sada da pola kilograma dukata. ”

    Jovan je znao da je begovska riječ jača od bilo kakvog zakona, pa izvadi iz njedara kesu dukata i stavi je pred bega na sto. Beg se zapanji, odmjeri kesu, pogleda u Jovana i rece:

    “Osedlaj, Jovane dva konja pa da sutra odemo u Rogaticu da ti prepišem zemlju”.

    Tako je moj predak Jovan postao prvi vlasnik ukajićene (sudski prepisane) zemlje na Glasincu, parcele od nekih 700 duluma (70 hektara).
    porodicne_price - 158 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Aleksa (Stevan) Tomić


    piše: Željko Tomić
    Moj djed Aleksa je bio veliki domaćin i ugledan čovjek. Bavio se zemljoradnjom, a bio je i lični kočijas bivšeg vlasnika pilane u Sokocu, koja se nalazila na prostoru između gradskog stadiona i sokolačke glavne ulice.

    Na samom početku drugog svjetskog rata, Nijemci su odveli Aleksu na prinudni rad u Njemačku. U toku rata, njegova supruga Rosa je preko Crvenog krsta dobijala pismo od svoga muža, tako da su bar znali da je živ i zdrav.

    U zadnjih par godina rata, Aleksa je prestao da piše. Rat se završio, i većina zarobljenika se vratila iz Njemacke, medjutim Aleksina porodica nije imala nikakvih vijesti o njemu.

    Aleksa se vratio kući početkom 1946. godine. Bio je povučen i pomalo depresivan. Mnogi su mislili da je to zbog toga što su mu komunisti oduzeli zemlju u Podromaniji. Aleksa je umro u januaru 1955. godine.

    Četrdeset godina kasnije, njegova bratičina Jovanka Gazivoda sa Pala, po prvi put u svom životu otkriva tajnu svoga strica. Naime, ona je jednom prilikom zatekla Aleksu kako gleda sliku jedne prelijepe žene i dvoje djece, dječak od osam i djevojčica od šest godina. Pored toga, svi su znali da je Aleksa dobijao neka pisma pisana na njemačkom.

    Naime, Aleksa je za vrijeme rata radio na nekoj farmi krava, nedaleko od Mihena. Roza, vlasnica farme je pred kraj 1942. godine ostala udovica, jer joj je muž poginuo kao njemački oficir na ruskom frontu. Ubrzo nakon toga, moj djed Aleksa je počeo aferu sa zanosnom Njemicom i ona mu je rodila dvoje djece.

    Kada se rat završio, Aleksa je bio primoran da se vrati na Glasinac. Izgleda da mu je Nijemica slomila srce, pa je zbog toga i umro relativno mlad.

    Za mene, ova priča je interesantna prije svega što ako je sve ovo istina, to bi trebalo da znači da ja imam još jednog strica i tetku – u Njemačkoj.
    porodicne_price - 155 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Porijeklo porodice Tomić


    piše: Željko Tomić
    Negdje između 1830. i 1840. godine, doselio se na Romaniju Toma sa svoja tri sina: Jovanom, Glišom i Riletom. Predanje kaže da je Toma pobjegao iz Crne Gore nakon što je zbog krvne osvete ubio Turčina i opljačkao njegovo zlato. Ovo predanje vezuje se za mnoge porodice sa Glasinca, ali je u ovom slučaju istinito jer je samo jedan od trojice njegovih sinova imao 700 duluma zemlje u Podromaniji.

    Na moje veliko razočarenje, ustanovio sam da se Toma nije prezivao Tomić. Moji Tomići slave Jovanjdan, dok Tomići iz Petnice, Pošćenja i Šavnika imaju Đurđevdan za krsnu slavu. Zbog toga je promjena prezimena bila dobar način da se Toma zaštiti od turske vlasti, koja ga je proganjala zbog ubistva u Crnoj Gori.

    Medjutim, jedna stvar je sigurna! Srbi su mjenjali svoje prezime, ali su uvijek zadržavali svoju krsnu slavu. Tako sam ja potragu za originalnim prezimenom Tomića suzio na desetak crnogorskih prezimena, ali svoja istrazivanja u Pivskom manastiru nisam još priveo kraju, tako da mi je za sada nepoznato od kojeg crnogorskog plemena potiču Tomići.

    Jos nešto! Tomići sa Ravne Romanije nisu ni u kakvom krvnom srodstvu sa Tomićima sa Glasinca. Naime, između dva svjetska rata, Kradimotike sa Ravne Romanije su promjenili svoje prezime i postali Tomici.

    Ovu priču sačuvali su od zaborava moj otac, pokojni Ljubo Tomić iz Baltića i pokojni Miloš Tomić iz Podromanije.
    spomenar - 1720 - 09.06.2005 : Sanny - best (4)

    Sahrana Aleksandra Aca Jolovića


    Davna 1991. godina


    Odavno se nisam isplakala kao sinoć! Nakon dugo, dugo vremena uzela sam da pročitam svoj dnevnik. Rođak mog momka, Milan, je kod nas u posjeti iz YU I kroz neku priču o srednjoj školi uzmem svoj dnevnik da pročitamo neke pjesmice. Između ostalog, naišla sam na jedan datum u decembru '91 u kojem sam opisala sahranu momka, koga ustvari nikad nisam srela.

    Aleksandar Aco Jolović je poginuo kod Osjeka, ako se dobro sjećam u septembru '91, ali tijelo nije nađeno do decembra. Svašta se pričalo, jer Sokolac je malo mjesto, a većina muškaraca je tad bila po raznim ratištima u Hrvatskoj. Međutim došao je dan kada na radio Romaniji objavili datum i vrijeme Aleksandrove sahrane. Zatvoren sanduk je bio smjesten u opštini i čitav grad je dolazio da njegovoj uplakanoj rodbini izjavi saučešće. Nas šestoro je stajalo kraj sanduka, izvedeni iz škole taj dan da držimo počasnu stražu.

    Sjećam se dobro da nije bilo grijanja. Skamenjeni smo stajali i bili svjedoci najvećoj tuzi ovog svijeta, a ja ni suze nisam mogla pustiti. Samo neki težak osjećaj na grudima, kao da ti je neko uhvatio pluća i stišće ih sve jače i jače.

    Povorka je pošla oko 14h prema groblju. Mislim da nikad prije (ili poslije) nisam vidjela više svijeta na glavnoj ulici na Sokocu. Na groblju svježe iskopana zemlja, pop Ljubinac s nekim vojnim stariješinama stoji kraj groba. Aleksandrov rođak Marko Jolovic drži njegovu sliku, brat mu nekontrolisano jauče držeći se za krst, a majka mu samo ponavlja:" Kako će sine majka da povjeruje? ".

    Zaplakala sam tad i ja, zajedno s onim morem naroda koji je stajao na brezuljku iznad Sokolačke crkve, dok su pahulje lagano padale i vjetar duvao. Kad sam se vratila kući, plakala sam dugo. Pričala sam mami kako je sve bilo žalosno, a ona me samo gledala i nije ništa rekla, jer mislim da je slutila da nešto gore tek predstoji.

    Eto tako je Aleksandar Jolović, momak koji je izgubio život sa 18 godina, kao i mnogi drugi poslije njega, ostao u sjećanju jedne tad petnaestogodišnje djevojčice koju nikad nije znao.

    Te dvije godine koje sam provela na Sokocu, duboko su ostale u mom sjećanju. Sva ta lica mojih školskih drugova još uvijek su svježa i česta u mojim mislima. Marija Kovačevic, Marijana Marić, Vesna Kovačević, Maja Abazović, Miroslava Grujić, Nevena, Nataša, Bojan, Tijana, Slavenko, Dragana Odović, Bojana Odović, Dušica. I oni malo stariji od nas i vječni ljubavni predmet nas djevojčica: Aco Ljubinac, Vlado Bukva, Dejan Mijatović-Peksa, Milanko Bartula, Željko, Zoran itd...
    ww2 - 6501 - 24.03.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Malenica


    Autor: Željko Tomic
    (zabranjeno kopiranje i objavljivanje)

    Bilo je to nekako u vrijeme kada se ratni plamen ponovo počeo razbuktavati nad Bosnom. Tutnjava artiljerije sa Hreše se mogla čuti i na Sokocu, a meni se činilo da je barut, koji je kuljao iz čeličnih čeljusti usijanih topova, nošen vjetrom stizao i do mog kućnog praga.

    U Sokolcu su svi pričali o ratu. Bilo je uobičajno da sa slučajnim prolaznikom, umjesto "Pomaže Bog" odmah potegneš priču o događajima na frontu. Ljudi su uglavnom zapitkivali, nadajući se da će saznati nešto novo o tim prevrtljivim dešavanjima oko nas. Međutim, takva neizvjesnost bi ponekad izrodila potrebu da skineš okove sa duše, pa su na vidjelo izlazile i duboko čuvane tajne. Vjerovatno i zbog toga što se živjelo u ubjeđenju da "turska noga više nikada neće kročiti na tlo Romanije".

    Jednoga dana, uđe u naše dvorište sićušan čovjek, sa kojim ja, kako ono naš narod reče "ni parče hljeba ne pojedoh, ni čašicu domaće rakije ne popih". Negovo ime na želim da navodim, pa ću ga u ovoj priči zvati Malenica. On me pozdravi, upita za zdravlje moga bolesnog oca, a onda razočarano reče:

    "Eh, ne može Srbin život da proživi a da ga bar jedan rat ne zakači. Neće valjda opet da se ponovi Drugi svjetski rat! Mnogo su zuluma Ustaše nad nama učinile! Eto, meni su u drugom svjetskom ratu ubile oca, majku, te dvije sestre i šestomjesečnog brata. "

    Malenica primjeti da sam se pretvorio u uho, pa nastavi:

    "Jednoga jutra, u naše selo upadoše Ustaše, komšije iz susjednog sela Nevoseoci. Moja majka, vidjevši da su muslimani počeli paliti kuće i ubijati čeljad, izbaci kroz prozor mene i mog starijeg brata, pa nam naredi da bježimo u šumu. I dok smo trčali preko dvorišta, iza kuće se pojavio komšija Osman i povika:"

  • "Kuda bježite, Vlasi? "

    "U trenutku dok smo preskakali ogradu tora, u kome su bile zatvorene ovce, osjetih tup udar u leđa. Pao sam na zemlju. Topla tečnost je počela je da mi se sliva niz grudi i čelo. Ne dugo potom, tijelom mi prođe oštar bol. U trenutku dok sam gubio svijest, glava mi klonu na lijevu stranu. Vidjeh nepomično tijelo moga brata, koji je ležao na samo nekoliko metara od mene. "

    Nakon nekoliko sedmica, Malenica se probudio iz kome. Našle su ga komšije oblivenog krvlju, izmješanog sa ovčijim izmetom. Zbog pucnjave, ovce su panično skakale preko beživotnih tijela dvojice dječaka, pa su brabonjci kroz rupe na odjeći zagadili rane na njihovim mladim tijelima. Rođaci su ih odnijeli u susjedno selo, jer je na temeljima njihove kuće ostalo samo nekoliko izgorjelih greda.

    Malenica je imao osam prostrijelnih rana. Bio je pogođen u glavu, grudi, nogu i ruku. Ni brat mu nije prošao bolje. Srećom, i on je ostao živ! Međutim, to se nije moglo reći za ostale članovi porodice, uključujući Maleničine sestre i brata, koji su već odavno ležali na porodičnom groblju više sela. Očevici su tvrdili da ih je Osman izveo pred kuću, i na tom mjestu ih je i zaklao.

    "Trebalo mi je dugo vremena da se oporavim od tih rana! " - nastavi svoju priču Malenica - "Vjerovatno sam zbog njih i ostao ovako sićušan pa me narod na Sokocu prozva Malenica".

    Godine su prolazile. Rat se završio, te se život na Romaniji počeo vraćati u svoje normalne tokove. Sud u Sokocu je podnio krivičnu prijavu protiv Osmana, pa je ovaj odveden u Sarajevo na suđenje. Okružni sud iz Sarajeva je pozvao Malenicu i njegovog brata da svjedoče. Osman je osuđen na tri godine zatvora, ali se na Glasinac vratio nakon osamnaest mjeseci. Upravnik zatvora, takiđe musliman, je pustio Osmana na slobodu zbog primjernog vladanja.

    "Ja i moj brat nikada nismo zaboravili ko nam je pobio porodicu. Na taj nemili događaj nas je podsjećao i sam Osman, koji nam se podrugljivo cerekao u lice, svaki put kada bi prošao pored nas. Nekoliko puta je i prokomentarisao kako mu je mnogo žao što nije ubio i "ona dva mala Vlaščeta. " Zbog toga smo ja i moj brat počeli da smišljamo kako da mu se osvetimo. "

    Par godina nakon rata, na Glasincu je formirana Poljoprivredna zadruga, pa je lokalno stanovništvo imalo obavezu da sakuplja sijeno za farmu krava u Primčićima. Tako se jednom prilikom, na toj "dobrovoljnoj radnoj akciji" nađoše gotovo svi mještani susjednih sela. Osman se do tada jako ugojio, pa se zbog toga i otežano kretao. Volio je da stoji na sijenu, i odozgo naređuje drugima šta i kako da se radi. U jednom trenutku, kada niko nije gledao, Malenica izmače vrljiku, te Osman izgubi ravnotežu i tresnu od zemlju. Pad sa visine od nekih pet do šest metara je nanio Osmanu teške telesne povrede. Još uvijek je bio živ, ali se nalazio u komi iz koje se nikada nije ni probudio.

    Istoga dana, dvanaeštogodišnji Malenica i njegov desetogodišnji brat su odvedeni u stanicu milicije u Sokocu. Tu su odvojeno saslušavani, ali ništa nisu priznali, uprkos nesnošljivoj policijskoj torturi. Nakon par mjeseci, pušteni su iz zatvora zbog nedostatka dokaza. U više navrata su ponovo privođeni u miliciju na saslušavanja, koja su ostala bezuspješna. Par godina nakon toga, ovaj slučaj je u potpunosti pao u zaborav.

    Kada je završi svoju priču, Malenica pogleda u sat, pozdravi se i ode u pravcu grada. Čovjek koji je u tom trenutku izašao na ulicu je za mene bio sasvim druga osoba od one koja se ne tako davno pojavila na mojoj kapiji. Neupadljivi čovečuljak, kome je zajedljivi Sokolac dao nadimak Malenica, zablista u mojim očima, i prerastao sve moje idole. U njemu otkrih heroja, produženu ruku pravde, dječaka kroz koga je progovorio Bog.

    I dok je na Romaniji kopnio i deseti snijeg od trenutka otkako su utihnuli topovi nad Hrešom, stiže me vijest da je Malenica umro. Vjerujem da je u Carstvo nebesko otišao sa osmjehom na licu, i da je u sudnjem času pomislio kako će, kada stigne u Raj, svojim sestricama i majušnom bratu ispričati kako je njihovog ubicu stigla zaslužena kazna. U grobu je već neko vrijeme počivao i njegov drugi brat, koji za svoga života nikome ne ispriča kako su on i Malenica kaznili Osmana.
  • children - 503 - 15.11.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    The Lion's Gate Bridge


    Once upon a time, there was a city which had a bridge with tow lions guarding the south side of the bridge entrance. Since they were stationed in the shadows of the old maple trees, for most kids they seemed to be alive.

    There was a small princess living in the city. Her father happened not to be a king, so this is not a fairy tale but a true story.

    When the princess was eighteen months old, her father took her over the bridge for the first time. When she noticed the lions, she shouted:

  • "Lions!"

    This was a new word in her modest vocabulary, so her father loved her because of that!

    At the age of three, they went over the bridge again. This time he made up a story that lions used to roam freely in the park, but he captured them and tied up to the bridge. He did this to protect his baby from naughty lions that had craving to scare small kids.

    His daughter listened carefully, but didn't understand a word what he was saying.

    Her father loved her because of that!

    At the age of five they crossed the bridge again. This time she heard a story how her father killed and stoned the lions which used to live in Stanley Park and prey on little children who were riding bicycles.

    She listened carefully with eyes wide open, but said nothing.

    Her father loved her because of that!

    At the age of seven, while going over the bridge, she listened to the story with disbelief, at the same time wondering if the car doors were locked.

    The next day she told him: "Dad, my mother said you were lying to me about the lions!"

    Her father loved her because of that!

    At the age of nine, she listened her father retelling the same story all over again. This time his voice was more convincing and the story had much more details.

    However, she smiled and said:

    "Give me a break, dad! The bridge was named after the two peaks which are called Lion's Mountains. The stone lions are a symbol of the bridge. Don't you think I learn something in the school?"

    Her father was so happy she has grown into a smart girl. However, he was sad at the same time. Over all those years he really enjoyed telling the story, but now nobody is willing to listen to him.



    This is a true Vancouver story dedicated to my daughter Marija Tomic

  • history_pic - 1244 - 17.04.2005 : Forbidden pictures Serbian unity congress - best (3)

    1942, Croatia


    UstasaAn Ustasha with the severed head of a Chetnik. They didn't care if the head is of a Chetnik or Partisan, as long as it belonged to a Serb.
    romanijske_pjesme - 8300 - 15.04.2006 : - best (3)

    scg


    Ide vojska od Niksica, odred Baja Stanisica.
    romanijske_pjesme - 2624 - 19.11.2005 : - best (3)

    Republika Srpska i heroji njeni


    Romanijo goro od junaka,
    uspomeno Starine Novaka.
    U Novaka pećini sam bio,
    ljepših dvora nisam vidio.
    Oj pećino Starine Novaka,
    koliko si brojala junaka?

    Romanijom šarac kosi,
    Kosorić ga Pero nosi.

    Reko me je oženiti ćaća,
    s' Trebevića od Pandurevića.

    Meni djedo ostavio svoje,
    tri ikone Svetoga Nikole.

    Misli mala da sam u Kanadi,
    ja u Foči umirem od gladi.

    Gledao sam na sred Foče,
    kako hodža s' krmkom loče.
    Sve ga gricka i ujeda,
    ni lokat' mu smirom ne da.

    Mala moja kad te povedemo,
    cjelo selo ne bi te otelo.

    Sedam dana umio se nisam,
    doš'o kući pitaju me či' sam.

    Oj zelena borovino,
    moje male hladovino.

    Ja sam nalik na ujake svoje,
    to su braća mile majke moje.

    Evo lole ne boji se noža,
    sedam centi debela mu koža.

    Oj Paljani mila braćo moja,
    jeste li se uželjeli boja.

    Oj javore na sred gore,
    gdje si Rado razgovore.

    Garavušo što se rodi,
    plavuša je sad u modi.

    Ja sam svoju plavušu minir'o,
    poginut' će ko je bude dir'o.

    Cura plava na srcu mi spava,
    a garava jade mi zadava.

    Nije mene rodila ciganka,
    već poštena pravoslavna žena.

    Ja sam Srbin živa vatra,
    ne bojim se sto Hrvata.

    Evo braće i jarana,
    zajedno su svakog dana.
    Svakog dana svake noći,
    jedan drugom u pomoći.

    Poštuj mala ime draganovo,
    k'o kandilo i crveno slovo.

    Mrki vuče siđi sa planina,
    da mi krstiš u bešici sina.

    Kako koja nedjelja osvane,
    sve je moga momkovanja manje.

    I mene su gađali iz puške,
    opet lola leg'o potrbuške.

    Mila majko dovest' ću je sebi,
    biće mila i tebi i meni.

    Evo mene i mog brata,
    gdje si curo neudata.
    Gdje si mala od prošle nedjelje,
    moje su te oči poželjele.

    Volim piti moja majko stara,
    svake noći sanjam konobara.

    Pijem pivo ženo jel' ti krivo,
    pijem svoje ne diram u tvoje.

    Oj lijepa turska kćeri,
    krstiće te kaluđeri.
    ww2 - 9603 - 10.05.2006 : Slavisa Ceremidzic Calgary - best (3)


    Zeljko,
    Evo dopade me malo vremena na poslu pa se sjetih da konačno počnem i ja nešto pisati. Za početak iščupah iz sjećanja kroz priče starijih nekoliko detalja kako mi je pokojni djed poginuo. Bilo je takvih slučajeva tada dosta. Pokojna baba nije ni voljela da se toga sjeća i priča puno o tome. Dosta sam toga i zaboravio.

    Kad me opet dopadne pisaću opet. Veliki pozdrav i puna podrška.


    Pogibija moga djeda

    I gmizali su ustaški kamioni ljeta 1942. polako makadamom od Sarajeva prema Romaniji. I kupili su uz put na šta god su naišli, i staro i mlado i muško i žensko - ko god se prevari vjerujući da se ništa desiti neće.

    Većina nejači se morala skloniti u zbjegovima na sigurno mjesto. Ma nije svako vjerovao da do zla može doći jer prošlo je dosta kamiona sa ustašama i prije ali s' prva ne diraše nikoga već provlačiše svoju vojsku i oružje na neke lokacije koje im njihovi poglavari odrediše. Jedna od njih bješe i Ravna Romanija.

    Nađoše se tako i poneki naivni seljaci koji nisu marili ni zašta već vjerovali 'zdravo za gotovo' da će kamioni samo tako prolaziti. I nastavise oni odlaziti kupovati duvana do obližnjeg dućana sve idući makadamom i gledajući kako ustaški kamioni prolaze. Cak im neki nosiše u logore i prodavaše suvih krušaka ne bi li i tako izvukli koju paru za svoju čeljad.

    A ko to bješe među tim ustašama? Uglavnom muški dio domaćeg muslimananskog stanovništva što još ostaše da žive poslije kraja prvog svjetskog rata i raspada turske vlasti. Imali su plodne njive i njivice i zakopitili svoj posjed i plodnu zemlju od svojih predaka. Sve te njive i njivice iskrčiše i potrijebiše i uzoraše i obradiše pravi Srbi - Srbi sluge - što su rađe izmakli daleko od 'džade' i povukli se u svoje katune negdje u paljikama, zaseocima i šumama nego vjeru svoju pogazili. Radili su u najam turškim agama da bi mogli preživjeti i prehraniti švoju nejač. Kad rat poče većina tih muslimana se pridruži u domobrane, tamo ih dobro nahraniše i naoružaše i postadoše oni vjerne sluge ustaške 'endehazije'.

    * * *
    I pozna žena čovjeka svog na kamionu ustaškome držeći za ruku starijeg sina a mlađeg još u naručju nosaše. Poznade ga, a kako i ne bi, svezanog u lance sa još nekoliko srpskih muških glava, jer joj čovjek bješe krupna stasa i stavljen na ivicu karoserije ustaškog kamiona. Poznade i Kostu na kamionu, s njime joj čovjek ode da kupe duvana...

    Zapomaga žena iz sveg glasa i zakuka kad to vidje, jer znala je da ga više živa vidjeti neće i u ovo naopako doba kud je pristala kukavica sinja sa svojom malom nejači - dvoje male djece. Zurio je u nju čovjek njen i zurio je u svoje dvoje male djece izmučenim očima još ne vjerujući šta ga snađe i ne puštajući ni glasa...

    I pogibe čovjek njen tako ali osta za njim dvoje djece koje ona dizaše u bijedi, ratnim strahotama i drugim silnim nevoljama. Saznade se poslije da su izmučeni bili, maljevima lupani u glave i pobijeni tako i bačeni u neke gudure negdje na Glasincu. Pokopani im ostaci bijahu u zajedničku grobnicu nešto kasnije od lokalnog Srpkog življa negdje kod Djurkovića groblja.

    I pogibe moj djed tako da ga ni rođena djeca upamtili nisu...
    ratne - 107 - 04.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Slavko Šuka


    Ponekad, samo za trenutak, sretnete nekoga ko ostavi na vas utisak koji vas "proganja" čitav život.

    Jedan od takvih, bio je moj susret sa Slavkom Šukom. Naime, kada su me 1993. godine poslali na Žepu, na brdo zvano "Majorov grob", imao sam sreću da rov dijelim sa Slavkom. On je bio inteligentan čovjek, i sa svojim optimizmom je opčinio većinu boraca. Njegovim dovitljivim pričama, praćenim smijehom slušalaca nije bilo kraja.

    U takvim situacijama, rijetko je ko imao radio, a kako su svi budno pratili dešavanja u politici i državi, slali smo Slavka u susjedni rov da u ranim večernjim satima sluša "Dnevnik". Kada bi se Slavko vratio sa "zadatka", počinjala je priča, koja bi ponekad trajala satima. Pričao je Slavko, svojim jednostavnim seljačkim glasom, ali su njegove rečenice imale snagu Andrića.

    Kada je detaljno prepričao svaku vijest sa radija, Slavko bi, osjetivši da nam je lijepa riječ potrebnija od onog jedinog obroka koji smo imali toga dana, nastavio da priča i stvari koje nisu bile na vijestima. Mi smo ga molili da nam još jednom ponovi šta je onaj "Ovan" rekao Karadžiću, ili šta je Mladić rekao UNPROFOR-cima na Drini. Pričao je Slavko, a mrak se spuštao na guste bukove šume Žepe. Njegova priča bila je jedino svjetlo u tim tmurnim vremenima.

    Rat se završio, i ja sam otišao daleko od svog rodnog kraja. Kada sam, nakon nekoliko godina ponovo došao u Sokolac, pitao sam i za Slavka. Neko mi reče da je Slavko umro! Tog trenutka nešto je i u meni umrlo. Taj sićušni svijetli zračak ratne prošlosti rasplinuo se sa viješću da Slavka više nema.

    Ne znam da li Žepom još uvijek odzvanja Slavkova gorštačka priča, ali se meni često čini, dok pada noć na američke Stjenovite planine, da čujem Slavkov glas.
    cemerno - 9640 - 13.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Čemerno


    Copyright © Željko Tomic http://slavicne.com/

    Jutro. Ispred Bijambara nekakva buka! Čuju se panični glasovi boraca: Slave Kojića i njegovih zamjenika. Saznajem da su muslimani napali nekakvo selo, i pobili sve stanovnike. Tada sam, prvi put u životu, čuo za selo Čemerno, čije će me slike pratiti do kraja života.

     Čemerno Svi su bili zbunjeni, mnogi od prisutnih su na Čemernu imali rodbinu, poznanike i prijatelje, pa su sa strepnjom iščekivali da saznaju šta se stvarno desilo. Neko je samo donio vijest da je hiljadu mudžahedina napalo selo, da se desila strašna pucnjava, nakon čega su planule neke kuće u selu.

    Komadant Nišićke brigade, Slavo Kojić, zbunjeno gleda okolo. U njegovom pogledu se može vidjeti pitanje: "Šta da radimo".

    Nakon nekoliko izgubljenih sati provedenih, Mlađo Motika je potrpao dvadesetak dobrovoljaca ne nekakvog plavog tamića i krenuli su na lice mjesta. Međutim, sa ovim vozilom su se mogli probiti samo do pola puta.

    U međuvremenu sam saznao da se u Čemernu nalaze nase četiri haubice, iz kojih su svakodnevno granatirani Visoko, Breza i okolna mjesta. Povezah to sa činjenicom da sam na sarajevskoj televiziji vidio kako gori "Viteks" i još neke firme.

    Čemerno se nalazi na jednom platou, sa koga puca pogled na čitavu centralnu Bosnu. Okruženo je šumom gotovo sa tri strane, a prilaz ka selu je moguć samo iz jednog pravca.

    Prizor u selu stravičan! U jednoj štali je ubijeno četiri muškarca na spavanju. Pobijeni su ubačenim bombama kroz prozor. Mrtvi sa razbijenim glavama po štalama, zaklani u dvorištu, kućama... Izgoreli leševi u objektima koji još uvijek gore... Žene silovane, pa zaklane. Krv na sve strane. Prizor stravičan, nisam mogao ni zamisliti da se tako nesto može desiti u državi u kojoj sam proživio svoje djetinjstvo, mladost...

    Mislim da sam upravo tamo, na Čemernu donio odluku da ću da odem iz Bosne i da se tamo nikada više neću vratiti. Čak i ljudožderi ubijaju samo iz potrebe. Međutim, Čemerno je bilo djelo pojedinaca koji su iskreno uživali u ubijanju i klanju!

    Najstravičniji prizor je ipak bio leš jednog dječaka koji je motikom prepolovljen u predjelu stomaka. U ruci je držao osigurač od bombe.

    Čak i sada, dok ovo pišem, crijeva mi idu na usta. Nakon takvog prizora i najnormalniji čovjek je u stanju uzeti nož u ruke i klati sve po redu. Ja, koji jo( uvijek ne mogu ni piletu glavu da odsječem, u tom trenutku sam bio u stanju da počinioce tog zlodjela zubima zakoljem!

    Dvanaest sati nakon pokolja vojnici su u đubretu našli neku djevojčicu. Kažu, bila je u šoku, dugo nije mogla da priča.

    Informacija o pokolju na Čemernu je odmah poslata na Pale. Od "Srne" smo zatražili TV ekipu da snimi scene, do tada još neviđene u Bosni i Hercegovini. Međutim, kako sam kasnije saznao, u "Srni" nisu mogli da nađu "dobrovoljce" da odu na Čemerno. Konačno, nakon tri dana, neko je ipak odlučio da to uradi. Međutim, mještani su već bili sahranili mrtve, pa sam čak čuo priču da su otkopavali neke grobove da bi svijetu pokazali šta je džihad spreman da napravi.

    Moja priča o Čemernu ovim nije završena! Desetak dana nakon toga, borci Ilijaške brigade su pobili nekoliko mudžahedina, pa su kod jednog od njih našli i dnevnik, u kome je detaljno opisano kako su mudzahedini napali Čemerno. Moj kolega iz Vogošće, inače pripadnik DB, je nosio to svesku na Pale, jer je bila važan izvor informacija za Državnu bezbjednost.

    I tako sam ja, po drugi put, doživio Čemerno, samo ovaj put iz sveske mrtvog mudžahedina. Blijedo-crvena sveska mekog poveza, previjena na pola. Vjerovatno otac ponio u rat svesku svoga djeteta, koje zbog početka ovog haosa nije uspjelo da završi razred. Dodirujem je sa nekim ustručavanjem, vjerovatno zbog toga što znam da je svaki list umazan krvlju onih jadnika sa Čemerna.

    U svojim kratkim memoarima o "svetom ratu" taj mudžahedin (moguće da su ga zvali Alija iz Zenice) opisuje kako su dvije grupe muslimana krenule na zadatak koji im je licno postavljen od njihovog pretsjednika Alije Iz(m)etbegovića. Jedni su bili iz Zenice, a drugi iz Breze. Bilo ih je ukupno tridesetak, a ne hiljada kako su nam na Nišićima rekli. Sastali su se u selu Korita, gdje su i prenoćili. Tu su dobili i vodiča, mještanina tog sela, koji je dobro poznavao kraj.

    To selo je udaljeno oko 6 sati hoda do Čemernog, ali im je trebalo i dva sata da se uz liticu, koja dobrim dijelom okružuje Čemerno, popnu do sela. Napali su pred zoru, dok su stanovnici sela još spavali. Na straži je bio samo jedan 65-godišnji starac, koji je jedini pružio otpor, pucajući iz M-84. Međutim, njega su brzo likvidirali. Nakon toga, slijedilo je izvlačenje noža i klanje, koje taj mudžahedin detaljno, i sa ponosom opisuje u svojoj svesci.

    Ovaj moj, "rahmetli şahit", koji sada ore Alahove njive, je bio jako iznenadjen da prilaz selu nije bio miniran. Ja sam isto pitanje postavio Slavi Kojiću, koji mi je rekao da to nisu dozvolili seljaci, jer su u šumi čuvali stoku. Zbog malo trave, ostade čitavo selo bez glave!

    Ipak, glavnu odgovornost za pokolj u Čemernu pripisujem vojsci, prije svega komandi Nišićke brigade, tj. Slavu Kojiću, kao i posadama na haubicama, koje su vjerovale da je rat isto kao i posao u "Pretisu" - odradiš svoju smjenu od 8 sati, a onda 16 sati spavaš.

    Da napomenem i još jednu stvar! Prava meta njihovog napada su bile te četiri haubice, koje su imale posadu od nekih 15-20 vojnika. U toj svojoj neljudskoj želji za klanjem, mudžahedini su zaboravili na haubice. Doduše, pokušali su da jednu od njih gurnu niz brdo, ali su je pomjerili samo nekoliko metara. Mislim da je samo na jednoj haubici zatvarač bio malo ostećen, inače bile su u funkciji i jos dugo vremena su bljuvale vatru na Ilijaškom ratištu. Te haubice su ih na kraju kostala mnogo života.

    U zaključku, hoću da kažem da je Čemerno muslimanska, ali i srpska, sramota. Tridesetak mudžahedina je napalo selo u kome je bilo bar 20 ljudi sposobnih za odbranu sela, pa još i mještani tog sela. Selo je zauzeto bez otpora, jer su Srbi spavali. Muslimanska sramota je u tome da su klanje, mučenje i ubijanje podigli na jedan viši nivo, vjerujući da im se taj zločin neće vratiti.

    Čemerno, baš si gorko i čemerno!
    rogatica - 9440 - 28.04.2006 : Jesus Soares Portugal - best (2)

    Pozdrav Rogatici


    I like to find friends that I left in Rogatica, I was there when I was a Portuguese soldier belong to IFOR/SFOR in year 1996 to 1997, I was called by the name of "Jesus" I live 8 month in hotel Park, if someone can help me, translate this message in serbian, please send me E-mail (jessussoares999Žhotmail.com), thanks.

    Prevod poruke:

    "Ja bih želio da nađem prijatelje koje sam ostavio u Rogatici, dok sam u toku 1996. i 1997. godine bio tamo kao portugalski vojnik, koji je pripadao IFOR/SFOR-u. Zvali su me "Isus" a živio sam 8 mjeseci u hotelu "Park". Ako mi neko može pomoći da prevedem ovu poruku na srpski, molim da mi posalje email na jessussoares999Žhotmail. com. Unapred zahvalan.
    odgovor - 7580 - 05.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Zahvalnica


    Citam ove clanke, i pozeljeh da se zahvalim svima onima koji gotovo svakodnevno pisu na ovom forumu. Bilo da se radi o Zoranu Mirkovicu iz Melburna, koji se upravo javio sa zeljom da pomogne, ili o Mijatu Suki koji je moj prvi saradnik i jedan od prvih posjetilaca ovog foruma.

    Moram vam priznati da sam dosta naucio i da se uvijek odusevim kada na ovoj stranici nadjem komentare koje su napisali:

    1. Rade
    2. Pero iz Rogatice
    3. Jelena Elek
    4. Nedeljko Zugic
    5. Slavko Jovicic - Slavuj
    6. "Srbina Forever"
    7. Djevojcica iz Pescanog sela
    8. i mnogi drugi. Nemam vremena da nabrajam sve, ali cu uskoro objaviti spisak svih onih koji su svoje komentare ostavili na ovom forumu.


    Od vas sam mnogo naucio, pa vjerujem da su i nasa bivsa "braca" procitali ponesto zanimljivo sto ce ih natjerati da pocnu upotrebljavati svoj mozak i za rasmisljanje.

    Konacno, moram da se zahvalim i vama koji svakodnevno dolazite na ovaj forum, ali se jos uvijek ne "usudjujete" da ostavite svoje komentare.

    Pozdrav,
    Zeljko
    srbi_izdajnici - 5026 - 10.03.2006 : Gligor Terzic Bijeljina - best (2)

    Radmila Kalaba


    Sta se ima javljati Radmila Kalaba kad je poznato da je ona samo trčala za Turcima. Za one koji ne znaju, ona je bila zena Muharema Serbezovskog sa kojim ima kćerku Ramajanu, a svima je dobro poznato da je Serbezovski veliki muslimansko-ciganski nacionalista. Sad nam se ona nešto hvali "srpstvom".

    Radmila, ti si zahvaljujući onom šupku Momi Mandicu ušlepala se da mu budeš sekretarica u školi na Vracama i siguran sam milion posto da si tada samo šmekala Turcima naše aktivnosti. To što ti spominješ pokojnog Spiru ja znam i zbog čega to radis, jer si ga uspjela zavesti i naravno da se pokazao kao dobar j.... Slušao sam snimak tvog razgovora kad si pokušavala zavesti Arkana, kao navodno Zoran Kalezić te preporučio njemu da si ti nešto sad mu bitna. Naravno, da mu nisi bila bitna jer Arkan nije nikada spadao na takve "licemjerke".

    Rado, nemaš pravo da ti nešto sudiš o Srpstvu, to imamo pravo samo mi koji smo ginuli za njega. Pozdrav vojvodi Brnetu Gavrilovicu od onog sto te je najčešće služio u Kasindolu.

    Nisam ni siguran da je ovo Radmila Kalalaba, jer "osoba" koja koristi internet se javila iz Sarajeva, provajder Baščarsija, Stari Grad.
    markale_eng - 2623 - 18.11.2005 : - best (2)

    Mystery of the market massacre


    by Eve-Ann Prentice

    SIXTY-EIGHT people died and more than 200 were injured when a single shell exploded in a small Sarajevo market. The ghastly scenes were filmed and a horrified world was left in no doubt that the Serbs were to blame. The slaughter brought deeper American involvement in the Balkans, with the formation of the US-led Contact Group and an American-negotiated alliance between Bosnia's Muslims and Croats.


    The massacre also ultimately paved the way for American airstrikes on Bosnian Serb positions in late summer, 1995. Furthermore, the killing brought about a deal whereby the Serbs pulled back their heavy guns from the mountains surrounding Sarajevo and the Muslims reluctantly signed a ceasefire. The easing of the siege, and the relief for the people of Sarajevo, was a notable achievement.


    To this day no one knows who fired the deadly mortar round on Markale market in February 1994. Survivors and witnesses said they heard no characteristic whistle of an approaching missile; this later led to suggestions that a bomb had been placed under a stall. A Western diplomat who was in Sarajevo at the time told me in 1999 that he was convinced the bombing was perpetrated by the Muslim-led Government. The Muslims were sure that the Serbs would be blamed and hoped that outrage at the carnage would lead to airstrikes against their foes and increase pressure for a lifting of the arms embargo that was in place against all the warring sides. Britain and France were vehemently opposed to lifting the embargo, although America had shown signs of wanting to arm the Muslims.


    "On the morning of the explosion some people were told that it was not a good day to go to the market, " the Western diplomat said. "There was also no shelling from the Serb positions that day, and the injuries were mainly from the waist down, as if a bomb had exploded in situ. " The diplomat said that another sign that the Muslim-led Government had been responsible was that government media with cameras were on the scene "within seconds", as if poised in advance to record the full horror of the carnage to gain as much world impact as possible.


    The suggestion that the Muslims shelled their own people began to be discussed by diplomats, politicians and a few journalists after the UN's investigation into the massacre concluded that no one could be sure whence the shell had come. But most people recoiled at the idea of such self-inflicted mutilation. The majority of the world's press and politicians accepted the instant suggestion that the Serbs were responsible; questions were not encouraged and the general view was that the end justified the means: the siege of Sarajevo was eased. But blaming the Serbs without proof set a precedent, and the process of demonising them took deeper root.
    srebrenica - 2605 - 14.11.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Eksperti optužuju SAD zbog Srebrenice


    NJUJORK (Tanjug) - Bivši zvaničnici Ujedinjenih nacija, eksperti i novinari iz više zemalja, okupljeni u istraživačkoj grupi za Srebrenicu, objavili su svoje viđenje događaja u tom bosanskom gradu, u kojem se ističe da je broj žrtava preuveličan, a dosadašnje verzije vlada, nevladinih organizacija i medija - nepouzdane.

    U izveštaju na oko 200 strana pod naslovom: "Srebrenica i politika ratnih zločina", objavljenom na Internetu, navodi se, između ostalog, da su SAD potkopavale mirovne dogovore u BiH, postignute posredstvom UN i Evrope, kojima je rat mogao da se okonča još 1992. ili 1993.

    Omogućavajući ilegalne isporuke naoružanja muslimanskim snagama, SAD su pomogle da se zone bezbednosti pretvore u poprište sukoba i "okidače" za NATO intervenciju. U saopštenju ove grupe istraživača za javnost, objavljenom 12. jula, navedeno je da je od 40. 000 stanovnika Srebrenice pad te enklave preživelo najmanje 38. 000. Bilo je ubijeno oko 2. 000 muslimana koji su pobegli sa 28. divizijom, uglavnom u borbama. Ali stotine su takođe ubile paravojne formacije i grupe plaćenika, tvrdi se u saopštenju.

    SAD su u izveštaju direktno optužene da su ilegalnim isporukama oružja muslimanima minirale napore UN za demilitarizaciju zaštićenih enklava. Precizirano je, uz ostalo, da su Amerikanci to činili avionima S-130 herkules koji su noću pristizali na tuzlanski aerodrom. Operaciju je vodila, navodno, Odbrambena obaveštajna agencija SAD (DIA). Grupa tvrdi i da su snage muslimana u Srebrenici, uprkos sporazumu o demilitarizaciji, bile dobro naoružane i da su imale naređenje da provociraju srpske snage.

    Muslimanski general Sefer Halilović potvrdio je u svom svedočenju pred Tribunalom da je bilo najmanje 5. 500 pripadnika muslimanske 28. divizije u Srebrenici, kao i da je uredio isporuku najmanje osam helikopterskih tovara sofisticiranog naoružanja, stoji u izveštaju grupe. Za uveliko prihvaćenu u javnosti verziju o genocidu koji su izvršili Srbi uveliko je, prema uverenju ove grupe, zaslužna bivši američki državni sekretar Medlin Olbrajt, za koju je navedeno i da je postavila najveći deo osoblja Haškog tribunala.

    U izveštaj je uvrštena i izjava bivšeg koordinatora za civilna pitanja UN Filipa Korvina, koja glasi: "Ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio izdvojeni veliki masakr muslimana od strane Srba, već niz krvavih napada i protivnapada tokom trogodišnjeg perioda, koji dostižu vrhunac u julu 1995. Štaviše, verovatnije je da broj poginulih muslimana nije veći od broja Srba u Srebrenici i okolini.
    australija - 2039 - 22.08.2005 : Rada Stanojka Tamburic Melbourne Australia - best (2)

    Pozdrav iz Australije


    Pozdrav svim mojim zemljacima iz daleke Australije. Hvala sto ste organizovali ovaj sajt.
    ww2 - 152 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Rade Mumović


    piše: Željko Tomic

    Rade Mumović je bio lijep i cijenjen domaćin iz Bukovika, selo nadomak Sokoca.

    U drugom svjetskom ratu, Rade je bio komandir jedne partizanske čete. Jednom prilikom, ta se četa vratila u područje Bukovika. Rade je odlučio da obiđe svoju suprugu i sina Rajka. Ostali partizani su ga odvraćali od toga, govorili su mu da je to opasno i da ne treba da ide. Nudili su mu i pratnju, ali je to Rade odbio.

    U njegovoj jedinici bili su Sabrija i Kadrija Mlinar. Oni su se već odavno pripremali da pobjegnu iz partizana, pa su ovu priliku i iskoristili. Da bi se iskupili kod Ustaša što su bili u partizanima, prijavili su Rada da je otišao da obiđe porodicu.

    Kada su ustaše upale u Radovu kuću, on je držao svoga sina na krilu, tako da nije imao vremena ni mitraljez da uzme ili da pokuša da se brani. Rade je odveden u Vlasenicu, Rašića gaj, gdje je i ubijen. Na tom mjestu se danas nalazi zajednička grobnica za sve Srbe koji su pobijeni toga dana.

    Radov sin, Rajko, umro je 1942. godine, od tifusa koji je u selo donijela jedna partizanska jedinica.
    legende - 1327 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Najlepše Vaskrsno jaje


    U srpskom narodu postoji predanje da je jedan seoski knez objavio da će svog sina jedinca oženiti djevojkom koja mu donese najljepše vaskrsno jaje. Momak je bio dobar, lijep i stasit, pa su ga sve udavače iz okoline željele za muža. Danima su razmišljale kako da njihovo jaje bude najljepše i kako da pobjede svoje suparnice. Jedna djevojka je lukavo smislila da na jaje prilijepi svoj minijaturni portret, koji je naručila od jednog poznatog slikara. Druga djevojka je dala da se u ljusku utisnu biseri i drago kamenje, a neka bogata udavača je od zlatara naručila bogato ukrašeno, zlatno jaje.

    Siromašna djevojka, po imenu Milica, je čvrsto vjerovala da ona nikako ne može da pobjedi u ovom takmičenju jer nije imala nikakvih mogućnosti da pripremi ili kupi neko skupocjeno jaje. Ipak, pošto je knez naredio da sve djevojke treba da učestvuju u takmičenju, poslije dužeg razmišljanja je zaključila da je najbolje da njeno jaje bude onakvo kakva je i ona sama " lijepa i skromna.

    Smislila je i kako će to postići. Odabrala je jedno krupno jaje bijele ljuske, pa je na njega prilijepila nekoliko ovlaženih listića peršuna. Zatim je sve uvila u komadić, poput gaze rijetkog platna, da se listići ne bi odlijepili, i spustila jaje u vodu sa puno lukovine (listovi glavice crvenog luka). Kuvala je svoje jaje tridesetak minuta. I kada je skinula platno, ukazalo se smeđe obojeno jaje sa lijepim, bijelim šarama u obliku listića peršuna. Jaje je namazala sa malo ulja, da bi ono postalo još ljepše i sjajnije.

    Legenda kaže da je mudri seoski knez pažljivo pregledao sva jaja koja su djevojke donijele i odlučio da za najljepše jaje proglasi ono koje je bilo obojeno na jednostavan, ali atraktivan i do tada neviđen način - pomoću biljaka koje rastu u Milicinoj bašti.

    Od tada se nežno-bijeli listovi često viđaju na uskrsnjim jajima, a za to se koriste ne samo peršun već i listovi mirođije, maslačka, kao i drugih biljaka. A umjesto lukovine, za osnovnu boju se upotrebljavaju i spanać, koji daje lijepu zelenu boju, cvekla za ružičasto-crvenu ili šafran za žutu boju.

    Ja lično mislim da bi svaka djevojka trebala da zna ovu priču. Možda će nekada biti raspisan konkurs sličan ovome, u kome ulog neće biti samo jedan obični knez, nego pravi pravcati - princ.
    guslarske_pjesme - 1302 - 23.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Srpsko narodno blago


    glavni oblici srpskog duhovnog stvaralastva su:
  • Lirske pjesme
  • Epske pjesme
  • Lirsko-epske pjesme
  • Narodne pripovjetke
  • Krace narodne umotvorine


    Lirske pjesme


    Srpske lirske pjesme se dijele na:
  • posleničke
  • mitološke
  • obredne
  • prigodne
  • ljubavne
  • šaljive

    Lirsko-epske pjesme


  • Hasanaginica

    Epske pesme


  • Pretkosovski ciklus (Zidanje Skadra).
  • Kosovski ciklus (Car Lazar i carica Milica).
  • Pokosovski ciklus (Bolani Dojčin).
  • Ciklus Kraljevića Marka (Kraljević Marko pije uz ramazan vino).
  • Hajdučko-uskočki ciklus (Starina Novak i knez Bogosava).
  • Ciklus za oslobodjenje Srbije i Crne Gore (Početak bune protiv dahija).

    Narodne pripovetke


    Na ovoj stranici imate oko stotinjak srpskih narodnih pripovjedaka. Medju njima su najpoznatije:
  • Ero i Turčin
  • U cara Trojana kozje uši
    Mnoge srpske narodne pripovjetke su prevedene na druge jezike, na zalost bez pomena svoga porijekla. Tako je na primjer, prije nekoliko godina moja kcerka iz skole donijela slikovnicu "Svijetu se ne može ugoditi", naravno na engleskom. Nakon toga sam nasao i par drugih srpskih pripovjedaka, ilustrovanih za djecu. Jedino su autori slikovnice "The Bird Maiden" naznacili da je to srpska legenda. U prici princ Velimir odlazi u planinu da nadje djevojku koju je zla vjestica pretvorila u pticu.

    Kraće narodne umotvorine


  • zagonetke
  • poslovice
  • pitalice
  • gusle - 1194 - 15.04.2005 : Dragana T. Sokolac - best (2)

    Moj djeda sa Sokoca











    Idi na stranu - |listaj dalje|