fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas - 20732 - 21.02.2009 : Radikal - best (2)

Vasketu Vidovic


Zašto niko ne pise ništa o vojvodi Vasiliju Vasketu Vidoviću. Ja mislim da je taj čovek itekako zaslužio. Ovde se spominje Brne i neki koji nemaju ni jednu pravu akciju. Vaske je oslobodio skoro celu opštinu Ilijaš, ratovao na Žuči, išao na Žepu, Goražde, Vozuću...

Vjerovatno si u pravu. Međutim, mislim da o Vasketu ne treba pisati na ovom mjestu. Kako se on dovodi u direktnu vezu sa Vojom, kome se sada sudi, bilo bi dobro to poglavlje naše istorije odložiti za bolja vremena.
arkan - 9660 - 13.05.2006 : Srbin Forever Svijet - best (3)

Arkanovci i Ključ


Igrom slučaja bio sam na ratištu kod Ključa kad je i sam Arkan bio tamo sa svojom ekipom.

U to vrijeme je u Sarajevu bilo potpisano "primirje" pa su sa Sarajevskog ratišta poslali par autobusa u ispomoć na Banjalučko ratište.

Po dolasku i prolasku kroz Banjaluku nešto me je veoma začudilo! U gradu se uopšte nije naslućivalo da je muslimansko-hrvatska bratija na nekih 40 km od grada!!! Narod je šetao a sve je radilo. To sam vidio kad smo stali da se umijemo i osviježimo. Lično sam bio tad u pratnji pukovnika Josipovića a moj prijatelj je vozio. Sa nama je jos bio nacelnik bezbjednosti...

Na Manjaču kad smo stigli, moju jedinicu su smjestili na potez prema Ključu a sa nama je još bila i Specijalna jedinica MUP-a RS na čelu sa Lunom (da nespomenem ime ovog Vogošćanskog heroja i predratnog specijalca kod Vikića), i jedan dio jedinice Arkanovih Tigrova...

Može pričati ko šta hoće, ali ti momci koje sam ja vidio, govorim za Tigrove, su bili toliko "jaki i dobro spremljeni" da bih sa njima išao gdje kod je tad trebalo. Uz to sve je i Luna sa svojim momcima bio zastrasujući "metak" za Turke. Žive smo ih hvatali ali i oni su nas nažalost...

U jednoj akciji su uhvatili jednog našeg momka, zvao se mislim Dragan Šorak i bio je Srbijanac dobrovoljac koji je čitav rat proveo u Vogošći. Šta su mu sve radili.. nije ni za priču a ni za priču ni za pisati!!!

Za informaciju svima da samo kažem da smo bili nadomak Ključa tj. ulaska u grad ali tad je opet potpisano Famozno "primirje".

Sa turske strane, nasuprot nama se borila njihova "slavna" 505 Buzimska brigada potpomognuta sa nekoliko vodova mudžahedina iz odreda "El Mudjahedin".

Uopste nisu toliko hrabri kao što se pričalo i sad piše o njima! Oni su velike kukavice koji kolju i pale što stignu, a u borbi su neprimjetni.

Zarobili smo ih dosta i svaki od njih je molio i plakao za život otkrivajući položaje na kojima su bili i šifre za vezu..

Arkan je tad sa svojim momcima pokazao šta znači srpstvo i junastvo.

Isto ovo mogu reći i za Lunu i članove Specijalne MUP-a RS. Svaka im čast!

Bili smo tu 15-tak dana a onda smo se vratili u Vogošću.

Svako dobro i Bog vas pozivio...
mico_vlahovic - 19699 - 09.12.2008 : Marija Maksić Novi Sad - best (4)

Ime ulice


Jutros kad sam pročitala Vašu želju i volju da se pomogne selu u vezi promene naziva ulice suze su mi krenule. Davno me neko nije tako oduševio svojom ljudskošću.

Bio je pokušaj, mislim '95, da Železnička ulica promeni naziv. Tada je išla peticija od kuće do kuće koja, kako su nam tada rekli, nije prošla jer većina stanovništva nije htela da se ulica zove po nekom tamo ubici - strašno! Kad pišem stanovništvo to se odnosi na socijaliste i ostalu elitu. Mi kao mladež bili smo nemoćni pred takvom vrstom politike jer godine iskustva i lopovluka su učinili svoje.

Inače Mići je baš pravo ime Mićo, nije Milan. Nadimak mu je bio Kroki.

Veliki pozdrav i daj bože da zaživi predlog o promeni ulice. Imate moju punu podršku.

Marija,

ma ja tu ne vidim nikakvih problema. Vidiš, ja nisam neki političar, ali ja polazim od sledećeg: Aleksandrovo ime 2, 665 stanovnika, od koga 2, 435 Srba. Srpskog seljaka je lako pridobiti, a najbolje ide na rakiju. Zbog toga, kupiš 200 litara rakije, po 3 evra po litru i kreneš od kuće do kuće. Vjerujem da će bar njih 90% biti za peticiju, kada im uz to lijepo objasniš ko je bio Mića Vlahović, i za šta se borio.

Iskreno rečeno, srpski borci su u to vrijeme, uglavnom nepravedno imali lošu reputaciju. Evo, na primjer, kada sam ja nakon devet mjeseci rata prvi put kročio na tlo Srbije, dođem u Lazarevo kod moje tetke, a ona me pita: "Kojim si ti autom došao".

Ja joj objasnim da sam došao autobusom, a ona mi jedva povjerova. Onda mi ispriša za jednog Krajišnika koji, svaki put kada dođe u posjetu svojoj familiji u Lazarevo, dođe sa punim kamionom stvari. U Krajinu se vraćao autobusom, jer bi tu prodao i kamion.

Znam da nema smisla da o ratnim profiterima pišem na ovoj, Mićinoj stranici, jer Mića nije bio takav. Kao što rekoh, Miću nisam poznavao, ali imam neograničeno povjerenje u Mićine saborce, koji kažu da je Mića bio neustrašiv borac, koji je srljao u vatru ne žaleći dati svoju glavu za svoj narod.

Ako možeš da mi se javiš na moj email, slavicnetŽhotmail.com, i da mi pošalješ telefon gospodina Slobodana Cucića, kao i par pojedinaca koji bi bili zainteresovani da pomognu u obnavljanju peticije o preimenovanju ulice u kojoj je Mića živio.

Zbog Miće, i zbog moga obećanja pokojnom Božuru da ću jednoga dana pisati o njemu i njegovim saborcima, kada njih više ne bude među živima, ja sam mnogo sati proveo sa perom u ruci! Ne želim da budem poput onih odvratnih, masnih političare koji su svoje duše prodali đavolu za šaku prljavih, zelenih novčanica.

Sreća ne dolazi upakovana u skupocjeno auto i luksuzne vile. Prava sreća je u djeci i zadovoljstvu da smo učinili neko humano djelo.
zuc - 20531 - 07.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (4)

Ratno sjećanje - Slaviša Ćorović


Mnogi od vas će da se upitaju ko je Slavisa Ćorović! Ja ću pokušati da vam objasnim.

Slavića Ćorović zbog svoje skromnosti više poznat u svijetu nego nego u našoj zemlji. Kao vrhunski sportista tadašnje Jugoslavije sa osvojenom srebrenom medaljom na karate prvenstvu svijeta u teškoj kategoriji. Mislim da je to bilo 1990. godine, i da je te iste godine osvojio zlatnu medalju na Svjetskom kupu u Los Angeles-u pobjedivši svjetkog prvaka. Kao vrhunski sportista radio na obezbjeđenju važnih ličnosti.

Bio trener i takmičar "KK Bosna". Dobio je i odličnu ponudu od "KK Partizan" i odlazi u Beograda da tamo živi. Njegova karijera je bila u stalnom usponu, ali kada je trbalo da se vine u svjetske visine u Bosni počinje rat. Sa tim ratom počinje i njegovo propadanje.

Njegov nesreća je bila što je bio Srbin!

Svi se pitate šta to ja pričam i o čemu pišem. Slaviša u Beogradu saznaje da je Juka Prazina zarobio njegovog psihički bolesnog brata na ulici, dok je na kiosku kupovao cigarete. Telefonske veze su još uvjek funkcionisale i on poznavajući se sa Draganom Vikićem lično naziva i moli da se njegov brat pusti iz zatvora. Vikić mu odgovara da nema problema, da on dođe u Sarajevo kod njega i on će sve završiti. Slaviša dolazi u Sarajevo kod Vikića u kancelariju. Ovaj uzima telefon naziva Juku i kaže da mu šalje Slavišu i da on to završi. Kada je Slaviša došao kod Juke zatvorili su i njega sa bratom. Iz ćelije su ga izvlačili u neki hodnik, tukli dok se ne bi onesvjesti i onesvješćenog vraćali nazad. Kada bi došao sebi to bi ponovili. Njegove muke su trajale dvadesetak dana.

Razmjenjen je u Vogošću, i za vrijeme provedeno u zatvoru izgubio je preko dvadeset kilograma. Tešini vukovi su ga primili u svoju jedinicu. Pomogli mu da se psihički oporavi i on je nastavio sa njima da ratuje. Najčešće njegove riječi su bile "ubitću Vikića". Zbog svojih sposobnosti odlazi u Vojnu policiju Vogošćanske brigade. Dobija poziv u reprezentaciju Republike Srpske za prijateljski meč sa Jugoslavijom. Bez trninga sve svoje mečeve dobija sa lakoćom i posle tog meča predsjednik Karadžić ga demobiliše i šalje u Beograd u njegov klub "Partizan".

Kada su započeli napadi na Srpsko Sarajevo 1995. godine, dolazi dobrovoljno da pomogane svom narodu u odlučujućoj bici.

Nadam se da vam je sad jasno koliki je heroj bio Slaviša Ćorović. Kažu mi da sada živi u Prijedoru, gdje radi kao trener.

Ovm prilikom mu šaljem jedno veliko hvala za sve ono što je učinio za srpski narod. Njegovo ime zaslužuje da bude zapisano uz naše heroje, jer to Slaviša Ćorović doista jeste!
mico_vlahovic - 19691 - 08.12.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Ulica Miće Vlahovića


Kako bi bilo da stanovnicima Aleksandrova ponudimo neku pomoć u vezi preimenovanja Željezničke ulice u ulicu Miće Vlahovića. Naravno, više u smislu 1000+ evra, što bi bilo dovoljno za administrativne troškove, izrade tabli za označavanje ulice ili tako nešto.

Mislim da bi bilo fer da to uradimo za našeg Miću. Ovdje se isključivo obraćam za pomoć Vogošćanima koji su ga poznavali i koji rade u inostranstvu. Svi ostali mogu pomoći tako što napišu po koju lijepu priču koja bi stanovnicima Aleksandrova predstavila pravu veličinu ovog, po mnogima najhrabrijeg ratnika sarajevskog ratišta.

Naravno, kao i uvijek, ja sam spreman da učestvujem sa minimalno 30% od ukupnog iznosa potrebnog da se "pogura" ova akcija. Namjeravam da kontaktiram gospodina Slobodana Cucića, i da vidim vidim šta se u tom smislu može učiniti. Mislim da su se i političke prilike u Srbiji sada promjenile, pa socijalisti više neće praviti probleme. Ne radi se ovdje o Mići Vlahoviću radikalu, nego o uzornom mladiću i prije svega velikom patrioti, nadahnuću za buduće generacije...

Ulica Željeznička ili ulica Miće Vlahovića, pitanje je sad.

Molim vas za vaše komentare! Interesuje me koliko vas bi bilo spremno da učini nešto za našeg Miću, da se njegovo ime ne zaboravi.
simo_jelaca - 19643 - 04.12.2008 : Dr. Simo Jelača Kanada - best (4)

Podunavlje, prva srpska postojbina


Miloš Milojević piše da su Srbi od iskoni živeli na svojim sadašnjim zemljama, od Italije ili Sredozemnog mora do Grčke i od Jadranskog do Crnog mora, tu su imali svoje sveštenstvo i uređenu crkvenu upravu u licu svojih arhiepiskopa sa sedistem, izmedju prvog i cetvrtog veka n. e. u Sirmijumu, drugoj rimskoj prestonici, današnjoj Sremskoj Mitrovici. U četvrtom veku, pod navalom Huna, povukli su se u Zvečan, na Kosovo, gde su takođe stvorili Kosovsku Mitrovicu. Po Milojevićevim nalazima srpska crkva starija je od rimske i grčke.

Zna se da su Srbi u prastara vremena bili monoteisti (verovali su u jednoga boga), dok je mnogoboštvo nastalo kasnije u Grčkoj. Prema Veselinu Čajkanoviću srpska religija pretežno je indo-evropska i u njoj ima najviše elemenata iz indo-evropskih vremena. Kazimir Šulc navodi pismo apostola Pavla, prema kome je on (apostol Pavle) propovedao "Hristovo Jevanđelje", Hristovu veru kod Srba, od Jerusalema do Italije.

Draško Šćekić u svojoj knjizi "Sorabi - istina o srpstvu od iskone" iznosi da su Srbi na našim današnjim prostorima živeli više od 7500 godina. On takodje tvrdi da su Srbi zvanično počeli da broje godine od 5508 godine pre Hrista, prema čemu se navodi da je despot Stefan Djuradj Brankovic poginuo 6935 godine i da je knez Lazar poginuo na Kosovu 6893 godine. Prema tome, autor ovoga teksta pise ovo godine 7511-e u Kanadi. Scekic takodje navodi da su Mesopotamci poceli brojati godine 3200 a Egipcani 3000 godina pre Hrista, Rimljani od 743 (godina stvaranja Rima) godine pre n. e, Grci od 776 godine pre nove ere, od prvih olimpijskih igara, prema tome Srbi su poceli meriti vreme davno pre svih. Prema tom srpskom kalendaru Car Dusan je proklamovao svoj Zakonik na praznik Vaznesenja, 21 Maja 6857 godine. Dusanov Zakonik ima gotovo svetovni karakter, bazira na hiljadugodisnjim tradicijama srpskog naroda, koje se nalaze u Vedama, a one nose pecat neprolazne mudrosti izvan vremena i prostora. Svi danasnji slovenski narodi bili su ujedinjeni pod imenom Srbi, govorili su zajedničkim jezikom, iz koga se kasnije razvilo 12 razlicitih govora. Šćekić takođe prikazuje, kad je reč o prakolevci srpstva, Indiji, da je tamo nastala prva Srbija, pod imenom Sarbarska. Odatle su oko 4500 godina pre Hrista započele prve seobe i to u tri pravca: prva u pravcu rajske zemlje Mesopotamije, druga ka srednjoj Aziji, a treća ka severnoj Aziji, današnjoj Rusiji, gde je stvorena plemenska država nazvana Sirbidija, Sirbirija ili Sirbija - Sibir. Ovo je u saglasnosti i sa drugim autorima koji će dalje biti prikazani.

U vreme kralja Milutina (1282-1321) na srpskom dvoru jelo se zlatnim viljuskama i kasikama, a u Evropi je viljuska prvi put uvedena u XVI veku, u vreme Henrika III i to je doživljeno kao izuzetan događaj.

U traganjima za srpskim korenima Ognjen Radulović navodi da je Balkansko poluostrvo bio prvi naseljeni region iz koga su kasnije naseljavani ostali delovi Evrope. Srbi se ovde nisu doselili, već su tu živeli od svoga početka i odatle su se raseljavali. Podunavlje je kolevka evropske, pa i svetske civilizacije. Prema tome, sadašnji stanovnici Balkana su potomci plemena Rašana, koji su tu živeli od najstarijih vremena. Istoriju Tribala, trinaest vekova pre Hrista, Herodot smesta u Pomoravlje, kako kaže zapadno od reke Istkar, gde iz ilirske zemlje reka Angro teče na sever i uliva se u Astkar. To prema sadašnjem stanju odgovara slivu zapadne i velike Morave i Dunava. U knjizi "Civilizacija Germana i Vikinga" izdata 1976 u Švajcarskoj, Patrik Lut (Patrick Louth) piše da su 2000 godina pre Hrista u Skandinavske prostore dosli narodi iz Podunavskih ravnica. Za mnoge istraživače ostali su "misteriozan" narod. Drugi Švajcarac Judžin Pitar (Eugene Pittard) kaže da su ti "misteriozni" narodi naselili i obale Norveške i Škotske, a smatrali su ih pripadnicima dinarske rase, bili su visokog stasa i lepi. Po Pitaru kretali su se od Venecije, preko Centralne Evrope i Nemačke, do Švedske i Norveške, a druga grana prešla je moreuz Kale i nastanila britanska ostrva. Sve su to bili naši pretci, Srbi.

Obelisk iz Ksantosa je natpis uklesan u kamenu, koji pretstavlja zbirku zakona starih Srba. Ovaj zakonik stariji je nekoliko vekova od Mojsijevog. Prema Ptolomejevoj "Azijskoj i Evropskoj Sarmatiji i delu Indije" u Grckoj na ostrvu Halkidici jedno mesto, na kome je Kserks preveo 1, 700. 000 vojnika u V veku pre Hrista, jos uvek se zove Prevlaka. Senzaciju u svetu izazvao je ruski istoricar Jurij Miroljubov 1954 godine kada je poceo da objavljuje prevode "Velesove knjige", koja pretstavlja hristove dascice na kojima je urezana slovenska hronika od 650 godina pre Hristovog rodjenja. Svetislav Bilbija prvi je desifrovao etrursko pismo, primetivsi da etrurska slova potsecaju na slova Vukove cirilice. Kada ih je poceo da cita s'desna u levo uspeo je da sklapa reci koje su imale isti koren kao mnoge reci u savremenom srpskom jeziku. Tako je nadjen kljuz za etrursku bravu. Bilbija je zatim nasao da se cirilica razvila iz klinastog pisma Nizana, naroda u literaturi zabelezeni kao Hiti iz Male Azije, koji su 2000 godina pre Hrista u oblasti Likiji podigli grad Srb. Uporedivsi zapise sa obeliska iz Ksantosa sa znacima Vukove cirilice Bilbija je procitao sve spomenike etrurskog naroda i time utvrdio da svi ti narodi poticu iz Podunavlja, sa podrucja na kome danas zive Srbi. A zna se da su Etrurci pre Latina ziveli u danasnjoj Italiji i sebe su nazivali Rasanima. Opste je prihvaceno tumacenje naucnika da rec Ras oznacava soj, rasu, pripadnost plemenu koje govori istim jezikom. A mi danas znamo da su Rasani bili zitelji Nemanjine drzave i jos postoje rusevine grada Ras. Prema tome govoriti o Etrurcima, znaci govoriti o Rasanima koji su ziveli na podrucju vencanske kulture, severozapadno od Prokuplja. Komentarisuci istrazivanja profesora Deretica, Ognjen Radulovic navodi da su Rimljani prelaskom Jadranskog mora, krenuli u osvajacke pohode i naisli na Ilire, a kasnije i na Tracane, narode koji su naseljavali te oblasti. Iliri su zapravo bili Veneti ili Vendi - srpski narod, a Rimljani su im dali ime Iliri prema tadasnjem vladaru koji se zvao Ilija, u podrucju danasnje Hercegovinei dela Crne Gore. I na ostrvu Rabu postojao je grad Sarba. Za Tracane se navodi da su bili vrlo žilav narod, a po brojnosti odmah iza Indusa.

Prema istraživanjima dr Milorada Stojića, Tribali su naseljavali oblasti celog srpskog Podunavlja, kompletno Pomoravlje, donju Posavinu, deo Kolubare, istočnu Srbiju, severozapadnu Bugarsku i na jug do Skoplja. Kontinuitet Tribala na ovim područjima traje od trinaestog veka pre nove ere pa do drugog veka posle Hrista. Imali su uređenu državno-pravnu teritoriju, što svedoči njihov grb, koji se pojavljuje posle propasti srednjovekovne srpske države. Srpska država Nemanjića imala je svoj grb: na crvenom štitu dvoglavi beli orao, a grb Tribalije se javlja od sedamnaestog do osamnaestog veka kao grb Šumadije. U novije vreme brojni istraživači smatraju da su Iliri i Sarmati, odnosno Sloveni jedinstven etnos. Herodot je tvrdio da su Veneti i Iliri isti narod, a Ptolomej da Veneti čine deo Sarmatije. Milan Budimir opisuje pojave Veneta na obalama Atlantika, Baltika, u Alpima, u dolini reke Po, na Balkanu ( Dalmacija, Tesalija, usce Dunava) i u severnoj Anadoliji. Naš književnik Miloš Crnjanski naveo je na desetine geografskim pojmova u Britaniji koji odgovaraju nazivima na tlu naše zemlje. Anonimni autor iz sedmog veka pisao je da su postojale tri Srbije: jedna do Grčke, druga u Dačiji, a treća u Sarmatiji. Celokupnu ovu oblast osvojili su Rimljani, pod svojim imenom Ilirik. Upravni centar bio im je u Sirmijumu, gde vladavina "ilirskih i dačkih careva" traje od 248 do 392 godine nove ere.
zuc - 20554 - 08.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

Ratno sjećanje - Radenko Galinac


Radenko Galinac - Gali je rodom iz Vojkovića. Početak rata ga je zatekao kao vojnika pod ugovorom. Kada se JNA povukla iz Bosne, on je sa svojom jedinicom otišao u Novi Sad, ali se otuda sa porodicom vraća u junu mjesecu u Hotonjski bataljon.

Kao istaknuti borac prolazi kroz sve linije odbrane od Orahovog Brijega pa do Visa. Bio je uvijek angažovan na linijama koje su napadnute. Sa Jurišnim vodom iz Hotonja učestvuje u svim ofanzivnim dejstvima. U jednoj od tih akcija bio je pogođen u grudi ali se brzo oporavio i vratio u svoju jedinici. Pričalo se da je bio ranjen jer se nikada nije saginjao.

U najtežim trenucima za Vogošću, pojačava liniju odbrane na "Ježevima".

Zbog dobrih osobina dolazi u Vojnu policiju Vogošćanske brigade, a posle i Treće sarajevske brigade. Kao istaknut borac dobija unapređenje i postaje komandir borbenog voda. Za njegovih uspjeha na svim borbenim linijama na kojima je ratovao, Josipović mu dodjeljuje pistolj 7, 65mm. Unapređen je u čin starijeg vodnika i odlikovan ordenom za hrabrost. U najjačim napadima muslimana na vanjski prsten isticao se hrabrošću.

Radenko Galinac je zaustavio prodor 7. muslimanske na putu Semizovac-Srednje, zaustavio prodor mudžahedina u Lađevačkom potoku, zaustavi prodor neprijatelja na Lipi, povratio Mali Jasen... Zaustavio je sve sile svijeta koje su krenule na srpski narod. Jedinu silu koju nije uspio da zaustavi je bila avio-bomba koju dušmani baciše na njega znajući da je to jedini način da se zaustavi takav junak.

Za sobom je ostavio svoje sinove Stefana i Nemanju i vječitu tugu i bol svima onima koji su ga poznavali.

Radenko Galinac - Gali počivaj u miru i neka ti je vječna slava i veliko hvala za tvoja junaštva i život koji si podario svom narodu.

Radenko Galinac je opjevan u guslarskim pjesmama.
vub - 12615 - 08.05.2007 : - best (3)

Balega Univerzitet


Jeb'o ti ovu državu i ovaj grad. Čela Bakmaz ne zna da se potpiše, a treba da magistrira na "Balega Univerzitetu". Kupio Golfa 5 pa misli da je čitav svijet njegov. Dobro ga tata naučio, kako su harali za vreme rata tako i posle rata.

Subotom kad se okupi raja, koristi imaju obojica Mačar Dekan, Čela zamenik kako su nastavili imaće i Boing za koji mjesec. Pa šta radi ta inspekcija! Oni uzimaju za ispite, za knjige, za odvoz profesora, nema više za šta da ne uzimaju. Uđeš i i izađeš i gotovo.

Profesori "Balega Univerziteta" se dave u obližnjim restoranima kao da nikada nisu jeli i kao da su utekli od gladi.
zlocini - 13183 - 07.06.2007 : - best (2)

Oko za oko, zub za zub


Oko za oko, zub za zub. Bice ubrzo, ako Bog da.

I Gospod rece: "Gnev je moj i osveta je moja, ja cu vratiti".

Kad budemo Oricu celjad pekli na raznju kao sto je on onu djevojku od 19 godina pekao, i kada sa jataganima sa karte izbrisemo sve i jedno tursko selo, kao sto on zbrisa Kravicu, a njegova braca Grahovište, Čemerno, Pofalice, Bradinu.... onda ce pravda da bude zadovoljena.

Dzaba vam Balije:
  1. Onaj zeleni tamic sto je redovno prevozio srpske leseve na smetljiste u Buljakov potok
  2. Ovi okupatori koji ce se, ako Bog da, ubrzo o svom jadu zabaviti
  3. One kamionske gume sto ste palili na srpskim lesevima u Kazanima
  4. One peci iz Vase Miskina
Sve cemo to lijepo naplatiti i to sa zateznom kamatama, kao u svakoj civilizovanoj zemlji.

A vas balije sto pece istina, da ste nesposobni ljeba jesti, dok vam neko drugi do usta ne donese, to je druga stvar.

Lagali ste o progonu, cifre kazu drugacije. Bulaznite o pokoljima. Ne ide vam to u prilog! Zna se da su se prvi pokolji desili u: Sjekovcu, preko Grahovištu, Pofalicima, Bradini i Čemernu.

E, sada je druga stvar sto ste onijem glinenim golubovima na Žuci i Zlatistu, slagali da su nekakvi labudovi i laste, pa morase raskomadani i prepeceni da leprsaju nebu pod oblake. Valjda nijesu znali da procitaju onaj svrakopis oko vrata sto im odza kžo obicnim govedima sveza. Ne znam sto ulema ne nakaci na prsa svoj svrakopis, pa da zajurisa na srpski tenk? No, i sad nesto oce, pa skici k'o krme u vreci. Neka bira mjesto za megdana.

No, balije, barem vi, koji ste daleko do alijinih veabija i odza, koji ste vidjeli pitomi svijet, umjesto svadje s nama, procitajte ko ste i okle ste, pa se vrcite vjeri pradjedova, i krstite se vodom, da nas nasa ruka ne krsti u krvi.

Dani osvete su blizu.
vub - 15259 - 11.10.2007 : Vojvoda Janko Sokolac - best (2)

Oglas


Ako nemate znanja, a imate para
upišite fakultet kod Mačara. (Cickovića)

Prve prijave koje budu hitre
dobiće da odmah polažu za magistre.
Doktorat je teško dobit' - zna se,
jer ga je Mačar rezervis'o za se.


Obavještavaju se studenti da prilikom upisa obavezno dostave ljekarsko uvjerenje (da bi se vidjelo da nisu normalni), štednu knjižicu (dokaz da potiču iz bogatih SDS porodica ) i partijske knjižice (svoju, tatinu maminu sestrinu a ako je moguće dedovu i babinu radi sigurnosti), kako bi SDS-komisija u što kraćem roku izvršila prijem.

Mole se roditelji upisane djece da na vrijeme pronađu vaze za polaganje ispita kako ne bi "Miš Bjeli" morao da interveniše.

Svi koji završe (a moraju) fakultet imaju obezbjeđena radna mjesta u poljoprivrednim organizacijama u Sokocu za šta je saglasnost dao "Mali Šef" inače kum "Miša Bjelog".

"Mali šef" je zainteresovan za diplomirane kopače, diplomirane orače, diplomirane okopače, diplomirane prebirače krompira koji misli da zasije čim bude imao diplomirani kadar za te poslove.

Zato: Dobro nam došli dragu brucoši, željno vas očekujemo a pogotovu vaše novčanike!
Uprava VUB-a
vub - 15362 - 18.10.2007 : Cicko Bjeli Sokolac - best (2)

Upisana nova grupa na VUB


Prva grupa studenata predvođena konjem i kobilom Zike Belovića upisala je popularni sokolačko-mačarski fakultet VUB. Upisani studenti morali su da prodju poprilično težak kvalifikacioni ispit, ali svi su položili. Prijemna pitanja bila su iz matematike i socjologije i bila su tipa opcijskih pitanja. Jedna od pitanja su bila:

1. Kad ubobemo šestar i opišemo kružnicu dobijemo:
a) KRUG
b) KVADRAT
C) ROMB

2. Na Drini ćuprija napisao je:
a) IVO ANDRIĆ
b) JANKO JANKOVIĆ
c) PERO PEROVIĆ

Moramo priznati da su pitanja bila jako teška al uz dobre astitente i sardnike ovoga fakulteta ipak su uspješno riješena. Spisak kompletnog prijemnog ispita biće naknadno objavljen.

Među upisanim studentima našli su se: Nino(Draga)Koprivica i žena mu, Mile Lizdek i njegov sin Nikola, šumari iz šumskog gazdinstva Sokolac, Super Beba, Bašo (bivši) Komandir, i ko zna ko još se naknadno upisao, al spisak studenata ćemo objaviti naknadno sa pitanjima i tačnim odgovorima prijemnog ispita.

PR (piar) MENAGER ovoga fakulteta Čela Bakmaz je na samom početku prijemnog ispita podjelio studentima uplatnice da uplate školarinu prije nego se predomisle i pristupe rješavanju zadataka koje su satavljali Zoka i Sisko, a većinu pitanja su preuzeli sa interneta.
mico_vlahovic - 19701 - 09.12.2008 : Oko Bijeljina - best (2)

Ulica Mice Vlahovića


Mico Vlahovic - heroj iz Vogošće, Sarajevo

Željko,

toliko me priča o ulici Miće Vlahovića pogodila da sam zaplakao, a kada sam vidio sliku koju ti je Nataša poslala. Apsolutno podržavam tvoju akciju o preimenovanju ulice.

Pozdrav od Oka
ekshumacije - 19703 - 09.12.2008 : Miner Vogosca Vogošća - best (2)

Za Miću Vlahovića


Pozdrav Željko,

u potpunosti podržavam tvoju akciju i odmah se uključujem sa sledećih 30%. Pokojni Mićo zaslužuje da njegovo ime bude i u kakvom većem gradu Republike Srpske, a ne samo samo u njegovom rodnom mjestu.

Pozdrav svim borcima Republike Srpske, kao i ostalim posijetiocima foruma.

Miner

Poštovani prijatelju,
hvala na podršci, iskreno sam se nadao da ćeš se javiti jer si ti bio i donator u akciji za malu Jelenu. Jeste da si se i ti borio rame uz rame sa Mićom, ali si u mnogo boljoj finansijskoj situaciji, pa ću tebi "dozvoliti" da pomogneš.

Namjeravam uskoro da stupim u kontakt sa gospodinom Slobodanom Cucićem i ispitam "teren", i tako ustanovimo da li je ta akcija uopšte izvodljiva. Mislim da treba dosta toga da se uradi pa da uopšte dođe do toga da (možda) treba sakupiti neke pare.

Pored toga, bilo bi mi draže da nas 1000 nas da po jedan evro, jer bismo tako napravili jednu masovnu akciju koja bi mnogo rekla i o tome ko je bio Mićo Vlahović. U prethodnoj akciji, nas nekoliko je sakupilo par hiljada evra, i tako je Jelena Madžgalj dobila neke pare za liječenje.

Da napomenem i to da nisam zaboravio ni pokojnog Božura. Uskoro ćemo raditi i na tome.
mico_vlahovic - 19687 - 08.12.2008 : Dana Smiljanic Novi Sad - best (2)

Mićo zaslužuje da ga se narod seća


Čudo jedno, ja sam osam godina živela u Aleksandrovu, i ne mogu da verujem da nikad nisam čula za Miću Vlahovića. Možda bi stvarno trebalo da se učini nešto da se narodu osvaži memorija.

Ako je bio takav heroj, a vidim iz priloženog da jeste, onda zaslužuje da ga se narod iz njegovog sela seća.
pjesma - 18661 - 16.08.2008 : Mikci ns - best (2)

* * *


Radovane Beograd te krije
izdade te Cicko s' Romanije.
islam_komentari - 19467 - 16.11.2008 : Milan Kezunovic Vidrici - best (2)

Ko su Bošnjaci


Molio bih nekoga da mi konačno i detaljno objasni taj pojam "Bošnjaci".

Odrastao sam u Sarajevu gdje smo nekada svi zajedno živjeli ( muslimani, Hrvati, Srbi... ), a taj izraz sam čuo tek polovinom devedesetih da se upotrebljava.

Da li je to neka zamjenica za muslimane ili...

Milane,

do ustava 1975. godine muslimani u Jugoslaviji su se izjašnjavali kao Srbi ili Hrvati islamske vjeroispovjesti. Tako su se, na primjer, Avdo Karabegović, Meša Selimović i Alija Izetbegović izjašnjavali kao Srbi, a Mak Dizdar kao Hrvat, Ćamil Sijarić kao Crnogorac.

Ustavom 1975. godine, muslimani su priznati kao nacionalna manjina, poput Albanaca, Mađara, Slovaka i drugih narodnosti. Dobili su svoju narodnost, ali su nažalost izabrali pogrešno ime, jer jer riječ "musliman" označava religijsku opredeljenost, a ne etničku pripadnost.

Navešću ti jedan primjer. Negdje 1990. godine, neki novinar je pitao Emira Kusturicu na nekom filmskom festivalu šta je on. Emir mu je odgovorio: "musliman". Novinar ga je onda pitao: "Ma dobro, ti si musliman, ali kojem narodu pripadaš". Emir Kusturica se malo zamislio, i nakon toga je postao veliki kritičar upotrebe tog termina, muslimanima nametnutim od komunista.

U toku rata, tvorci islamske politike su pokušali da isprave ovu grešku. Naravno, pošli su od istorijskih činjenica da su se stanovnici srednjovjekovne države zvali "Bošniaci", pa su muslimani prisvojili ime nacije jedne srednjovjekovne države, jer su tako htjeli da pokažu svijetu (a i sebi) da su oni narod najstariji na Balkanu. Naravno, bošnačko stanovništvo u srednjem vijeku su sačinjavali pravoslavci i djelimično katolici.

Postojala je i varijanta da se muslimani nakon stvaranja njihove države nazovu i Bosanci, što je za mene i logičnije. Međutim, to je odbačeno iz političkih razloga, jer je to ime rezervisano za naciju koja bi trebala da se stvori na području Bosne. Tako bi ti i ja trebali da budemo Bosanci, a Bošnjaci narod nastao od Bogumila, koji je na prostorima Bosne živjeli još prije doseljavanja Slovena.

Mi svi znamo da sno ja, ti, ali i oni, porijeklom Srbi. Uzalud nas oni dijele na bosanske, crnogorske, hrvatske ili srbijanske Srbe. Mi treba da budemo svjesni da smo svi mi, jedni te isti Srbi. Što se nacije tiče, možda ću jednog dana biti i Šveđanin, ali nikada neću biti Bosanac. Sada sam samo Srbin iz Republike Srpske, nemam svoju naciju, jer ona nije još fornirana, a ona jugoslovenska više ne postoji. Nacija "Srpski Republikanac" još uvijek nije aktuelna jer naša zemlja još uvijek nije formirana kao samostalna politička jedinica.

Konačno, nikada neću govoriti bosanski jezik, jer su oni i njihovi učitelji u školama učili naš - srpski jezik.
simo_jelaca - 19642 - 04.12.2008 : Dr. Simo Jelača Kanada - best (2)

Srbi u severozapadnoj Evropi


Za Hrvate govori se da se to ime pominje prvi put od šestoga veka nove ere i da se odnosilo na Srbe koji su živeli po planinskim predelima, hrbatima, slično današnjem nazivu Zagorci.

Sam hrvatski istoričar V. Kljajić u svojoj istoriji "Seoba Hrvata" piše da se deo Srba nazivao Goranima ili Horvatima, što nije označavalo narod nego plemena. Česi su ih nazivali Hrbatima, a Safarik navodi da reč Hrvat označava brđanina. Po Dalimilu i Safariku, Hrvata, kao naroda, uopšte nije bilo.

Ruski istoričar Nikola Durnov kaže: "Milioni Srba primivši katoličanstvo pretvoriše se u Hrvate". On u "Ruskom Straniku" opisuje Zagreb kao prestonicu pokatoličenog srpstva. U "Varšavskom dnevniku" general Gurka pisao je 1880: "Nikad Rusija neće sankcionisati istorijsko nasilje da se stvori zasebno od srpskog naroda Hrvatska katolička kraljevina gde živi srpski pokatoličeni narod".

Na prostorima današnje Galicije i Poljske od pre preko tri milenijuma postojala je Bela Srbija. Njen drugi deo obuhvatao je prostore danasnje Češke i Bavarske. Česi su živeli u Beloj Srbiji, a samo ime Čeh imalo je počasni karakter. Oko reke Morave živeli su Moravci. Bliski Moravcima bili su Slovaci, čije poreklo takođe datira od Srba po tvrdnji austrijskog istoričara Sinise, kao što su i Srbi Korutanci, današnji Slovenci, prema nemačkom istoričaru Dimleru. Oni Srbi koji su živeli po gajevima i šumama dobili su ime Lesi ili Šumadinci (šuma se na ruskom zove les), a oni koji su živeli u nizinama nazvani su Poljacima. Poljski istraživač Jozef Kostrzevski potvrdio je ime Poljske, koje je doslo od srpske reci polje, a odnosilo se na zemljoradnju. Po Jovanu Luciju Bela Srbija bila je u Karpatskim gorama, a Safarik je pisao da je za Tatrama, današnji delovi Poljske i Rusije, živeo veliki srpski narod. I upravo iz tih prostora Bele Srbije dogodila se poslednja velika seoba Srba početkom sedmoga veka nove ere (preciznije 632 godine). Za Poljake, kao narod, kaže se da nastadoše od preostalih Belih Srba, koji se i dalje zadrzžse u staroj postobini.

Rimski i grčki istoričari Plinije i Ptolomej, koji su živeli u doba Hrista, pisali su o Srbima koji su živeli iza Dona u Sarmatiji. Otuda ih Rusi smatraju za svoje praroditelje. Reč Rus javlja se tek od devetog veka, pa Safarik u knjizi "Srbove v Rusku" tvrdi "da su Rusi ostatak onog srpskog ogranka koji se iselio na Balkan". Poljski istoričar dr Vaclav Macjejovski kaže: "Treba znati da su slovenska narečja u Bugarskoj i Srbiji stvorila staroslovenski crkveni jezik, a iz ovoga je postao ruski jezik".

Za Bugare se navodi da su uralsko-mongolskog porekla, koji su okupirali predele sadašnje Bugarske i pokorenom srpskom stanovnistvu nametnuli svoje ime a primili njihov jezik (koji su veoma iskvarili), kulturu i veru. Smatra se da su vekovna razdvojenost i uticaji susednih naroda sa delimičnim ukrštanjima doveli do izvesnih oprečnosti među plemenima nekada istoga naroda, kao i uticaji religija, što je sve rezultiralo u nastanku posebnih današnjih naroda na evropskim prostorima.
sc_komentari - 20134 - 15.01.2009 : Ferko Haznadar - best (2)

O zavičaju, Željku i ostalom


Sokolac je dio moga zavičaja, ja volim moj zavičaj iako u njemu ne živim 40 godina, posjećujem ga često što je zamene dovoljno. Sokolac kako ti pišeš grad nažalost nije a trebao je da bude i imao je sve preduvjete da postane gradom. Sokolac nije grad zbog takvih kao što si ti i tvoji Bjeli. On se nije mogao snalaziti ni u varoši što je Sokolac bio početkom devedesetih pa je sve učinio da ga napravi selom u kojem će biti neprikosnoveni gazda, pa mu ito bilo previše pa i tu je izvisio.

A sada ti nedaš da se pusti glas radosti i sreće, odmah pospes rafalom jadikovki na turke i dalje na srpske ne junake a klošari haraju i rekete ugone na ono malo pazara što se ostvari.

Skucao si negdje nešto malo para, možda od reketa da kupis mašinu i da ti neko postavi ovaj sajt da prenosiš, nebuloze, zastrašivanja, prijetnje, i soliš pamet sirotinji sa Sokolca.

Ranije ste upirali prstom u Bošnjake, sirotinju koja je radila za poreze i plaćanje kazni. Druge fajde od općine nisu ni imali, stvarno su bili sirotinja, iz tih razloga sam i otišao iz mog zavičaja. Sada kada nema daija nema ni sirotinje daijske ali ima sirotinja srpska kojoj sjediš za vratom i kljuckaš u mozak da ne mogu sebi doći. Poturaš im neke izmišljene pobjede i junake, a ono samo bijeda i tuga. Ni lopovi na Sokolcu sretni više nisu jer nemaju šta, a ni od koga ukrasti.

Da si bogdom pametan i itelektualac pa da pokreneš one fabrike i poslove koji su 80-tih donosili Sokolcu ogromna sredstva, bilo je dovoljno za graditi, jesti, piti, za lopove i opet ostalo bi i za sirotinju. Radili su to oni koji su voljeli Sokolac, volili svoj narod, bili sposobni radit i zaradit, oni nisu mudrovali i mitove dozivali.

Ti Tomiću napadaš svakoga ko pametno i pošteno govori ili razmišlja, brišeš svaku poruku koja nenosi mržnju spram ljudi koji pripadaju tom istom prostoru, koji ga istinski vole ali su druge vjere. Tvoje poruke koje ti najvise pišeš ali i odabir vršiš su na štetu sada samo srpskom narodu. srpski narod sada tamo hoće da živi, za nas je to sada samo istorija, proslost.

Mi smo kuće pokupovali po cijelom svijetu, penzije dobili, djeca naša sada studiraju na najcjenjenijim fakultetima, a što je najljepše normalni su građani i niko ih negleda tvojim očima. Da se to nije dogodilo sto se dogodilo sada bi vecina tih inžinjera, doktora i profesora bili u Sokolcu stolari, šoferi, zidari, čuvari krava, tkači, fizikaneri...

Nije uvjek zlo za zlo. Mi idemo uzdignute glave po svijetu sa dva pasoša, sa ponosom pričamo o svojoj domovini BiH, o svojoj naciji bošnjačkoj i tragediji bezumlja naših bivših sugrađana. Mnoga djeca se više toga i nesjećaju, niti ih interesira Romanija, njihov jezik više nije srpsko-hrvatski niti bosanski... Oni govore svjetske jezike, žive i uživaju sa svojom generacijom iz cijelog svijeta. Normalno da im na pamet nepada čitati tvoje gluposti. Ti truješ djecu svojih prijatelja, rođaka i komšija, ako se to danas tako tamo zove, praviš od njih debile koji neće imat daija pa će se morat između sebe mrzjeti.

Nije to tako kako ti misliš. Tvoja filozofija nije ni za ovce čuvati jer ni ovce nisu sve iste.

Znam da si baba i da to nemožes uraditi.

Poštovani zemljače,

kao prvo, tvoj tekst sam objavio kompletan, što znači da nisam baba. Uostalom, više volim da budem i baba nego nego mudžahedin, jer muslimani više nigdje u svijetu ne prolaze dobro. Čak ih više ni u avion više ne puštaju a da se ne izuju!

Ako se ti ponosno šetaš svijetom i hvališ se da si Bošnjak, zašto si onda otiša u Norvešku, 150 kilometara od Osla, zakopao se u neko od sledećih sela: Otta, Kvam, Folldal, Alvdala, pa se onda iz budžaka hvališ kako si "svjetski čovjek". Ne sumnjam da su ti djeca zaboravila srpski, jer je to karakteristično za sve naše nepismene ljudi koji odu u inostranstvo. Zbog svoje impotentnosti da nauče neki strani jezik i uklope se u "svjetske" tokove, oni se dobro potrude da od svoje djece naprave strance.

Nemam vremena da po internetu tražim u kom norveškom selu čistiš ćenife, jer sa ovako slabom gramatikom srpskog jezika i nisi ni za šta drugo...

Što se moje imovinske karte tiče, nemoj tu da se brineš. Ja sam još prije 1990. godine imao četvorosoban stan u Sarajevu, a sada imam dva, i to raspoređena po velikim svjetskim metropolama. Svu svoju imovinu sam stekao poštenim radom, i to isključivo programiranjem i internetom. Reketiranjem se nisam nikada bavio jer, Bogu hvala, uvijek sam bio u stanju da pošteno zaradim i više nego što mi treba, pa čak stignem da pomognem i druge, jer je to dužnost svakog pravednog i religioznog čovjeka.

Po profesiji sam inženjer informatike, pa nisam nikoga morao da platim da mi napravi ovaj sajt. Bog mi dao da to sam znam uraditi. Čitava ova prezentacija je isključivo mojih ruku djelo! Programe za ovaj forum sam sam napisao, za razliku od 99% foruma na internetu, koji su gotovi paketi koje i mala djeca znaju da instaliraju i koriste.

Server na kome se nalazi ova stranica sam sastavio od djelova koje sam izvadio iz starih kompjutera. Ovo radim ne zbog toga što nemam para da kupim bolji kompjuter (u kući imam četiri P4+ kompjutera) nego i zbog toga što mi je to zabavno. Moje kolege, inženjeri informatike, mi se dive kako sam domišljato prikačio kompjuter na internet, pa ne plaćam nikakve troškove oko postavke ove prezentacije na istom.

Ne možeš da kažeš da kvarim djecu Sokoca kada ovu stranicu posjećuje više Sarajlija nego Romanijaca! Imam ja više posjetilaca iz Zapadne Evrope nego iz Republike Srpske. Svakoga dana posjetioci ovoga foruma otvore 4000 stranica sa ciljem da nauče nešto o Bosni, Alahu, Osama bin Ladinu, mudžahedinima, "svetom ratu", demokraciji...

Mogao bih ja tebi još mnogo toga napisati, ali nisam siguran da si ti u stanju da sve to pročitaš, a pogotovu ne i da shvatiš...

O tome ko je ovdje u pravu, neću da komentarišem. Pustiću posjetioce ovog foruma da sami donesu odluku ko istinu zbori, ti ili ja.
rat_nisici - 20730 - 21.02.2009 : Razvigor - best (2)

Ofanzivi na S. Sarajevo - jun '95


Ofanziva je dugo i temeljno pripremana. Vojni vrh Armije BiH bio je siguran da je preduzeo sve potrebne mere za uspešno 'deblokiranje' Sarajeva. Akcija je pripremana mesecima i u izradi planova su učestvovali i američki generali. Plan je razrađivan do najmanjih sitnica, a za izbor glavnih pravaca napada korišćeni su detaljni satelitski snimci. Neprekidno je vršeno izviđanje srpskih polžaja, dopremane su zalihe oružja i municije i uvežbavane jurišne jedinice.

Za 'deblokadu' Sarajeva direktno su angažovane jedinice 1, 2, 3, 4, 6 i 7. korpusa. , kao i Gardijska brigada koja je bila direktno pod komandom Generalštaba 'Armije BiH'. Ukupno je bilo angažovano oko 60. 000 najboljih muslimanskih vojnika. Sve muslimanske jedinice određene za ovaj zadatak bile su izuzetno opremljene i naoružane, a posebno ekstremne mudžahedinske jedinice od kojih se najviše i očekivalo.

Osnovna zamisao je bila da se 'deblokada' izvrši sa spoljnog prstena. Snage 1. korupsa iz Sarajeva imale su zadatak da vežu snage VRS na unutrašnjem prstenu i da budu spremne za spajanje sa snagama 3, 4, i 7. korpusa koje su imale težišnu ulogu u napadu. Snage 3. korpusa 'Armije BiH' pod komandom generala Kadira Jusića imale su zadatak da napadnu na frontu širokom 20 kilometara između Breze i Nišićke visoravni, preko Čemerske planine ka Srednjem i Semizovcu, sa ciljem da preseku komunikaciju Srednje " Sarajevo i preko objekta Motka se spoje u selu Tihovići sa snagama iz 1. korpusa iz Sarajeva. Ovo je trebalo da bude i glavni pravac nastupanja u ofanzivi, a prvi ešalon se sastojao od snaga 7. muslimanske brigade iz Zenice, 1. manevarskog bataljona i 14. manevarskog bataljona. Snagama prvog ešalona je komandovao pukovnik Šerif Patković, komandant 7. muslimanske brigade iz Zenice. Pomoćni pravac napada bio je Visoko " Ilijaš " Semizovac, a u prvom ešalonu na ovom pravcu nastupali su 357. brigada, specijalna brigada 'Crni labudovi', i 2. manevarski bataljon. Drugi ešalon na oba pravca činile su snage 3. korpusa 'Armije BiH'. Snage 7. korpusa 'Armije BiH' predviđene za ovu operaciju prebačene su na Treskavicu, odakle su u sadejstvu sa snagama 4. korpusa imale zadatak da ovladaju platoom Treskavice i pravcem Trnovo " Krupac, zatim da prodru do Lukavice i spoje se sa snagama 1. korpusa, koje su između ostalog imale zadatak da napadaju ka Trebeviću i Jahorini.

Vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske bilo je dobro upoznato sa velikim pripremama muslimana za uništenje Srpskog Sarajeva. Zato je odlučeno da se Sarajevsko-romaniski korpus ojača snagama 65. zaštitnog puka, 1. bjeljinske brigade Panteri i jedinicama MUP-a Republike Srpske. Angažovana je komletna Specijalna brigada policije, kao i veći broj posebnih jedinica policije. Za ova pojačanja Sarajevsko-romaniskog korpusa, vojni vrh 'Armije BiH' saznao je tek kada je ofanziva otpočela, čime je postignuto potpuno iznenađenje, što je verovatno odlučujuće uticalo na konačan ishod operacije. Vršene su poslednje pripreme za početak ofanzive. Načelnik Generalštaba 'Armije BiH', general Rasim Delić, obilazio je jedinice koje su trebale da krenu na Srpsko Sarajevo. Bio je zadovoljan izgledom i opremom svojih vojnika. Vojnici su imali nove, mahom američke uniforme, oprema je takođe bila strane proizvodnje, imali su kvalitetno pešadisko naoružanje. Veći broj artiljeriskih oruđa bio je spreman za dejstvo. Municije je bio u izobilju, tako da su svi verovali u uspeh buduće operacije. Vojnicima je podizan moral pričama o tome kako će spektakularno izgledati ulazak u Sarajevo oslobođeno 'četničke opsade' i kako će taj ulazak nadmašiti slavu partizanskog oslobođenja Sarajeva 1945. godine. Govoreno je im je i da će probijanje 'četničkog obruča' oko grada značiti i kraj rata i potpuni vojni poraz 'četničkog agresora'. U jednom od svojih govora kojima je hrabrio svoje vojnike, general Rasim Delić je rekao: 'Vama je jasno kuda se ide, ali ja sam dužan ovog moomenta da vam to i zvanično kažem. Mi, znači Armija RBiH, moramo ući u Sarajevo! To je zadatak naroda, koji nam ga je postavio; onog naroda iz Sarajeva. Prošlo je vrijeme bilo kakvih kalkulacija. Mi smo sada zrela vojska. Prema tome, i ovaj zadatak sa ovim snagama koje su pripremljene, sa ovim sredstvima, sa ovom motivacijom, mora se izvršiti. Rješavanjem Sarajeva mi strateški preuzimamo inicijativu da nam ne mogu više odgovoriti ni na jednom dijelu terena. U ovom zadatku može da bude samo po onoj spartanskoj, sa štitom ili na njemu. Zadatak se mora izvršiti. Mi u čaršiju moramo ući, spojiti se sa gradom... '

I tako su poturice krenule da pregaze Srpsko Sarajevo i da u njemu pobiju sve što je srpsko....
simo_jelaca - 19641 - 04.12.2008 : Dr. simo Jelača Kanada - best (2)

Najstarije srpsko poreklo (1)


Napred je navedeno da su haldejski, asirski i misirski rukopisi i kameni spomenici jedni od najstarijih dokumenata ljudske civilizacije, stari preko sedam hiljada godina, i da se u njima pominje ime Srbin. Po nekim naučnim teorijama nastanak ljudskih naselja određuje se za razne krajeve u razna vremena. Po drugima smatra se da su prva naselja nastala u srednjoj Aziji, odakle su se narodi dalje vremenski raseljavali. Po takvoj tvrdnji za Srbe se smatra da su ogranak arijskog ili indo-evropskog soja, kome pripadaju i romanski, keltski i germanski narodi. Za taj dokaz uzima se isti jezik svih slovenskih naroda, proizašao iz prasrpskog jezika indo-azijskog porekla.


Veliki je broj naučnika koji Indiju smatra srpskom prapostojbinom. Svi se oni slažu da su seobe Srba iz Indije započele pre šest do sedam hiljada godina i da su trajale oko hiljadu godina. Jedan od zagovornika srpskog porekla iz Indije je i Dr. Nenad –orđević, koji u svojoj obimnoj studiji "Istorija Srba" dokazuje da i mi pripadamo indo-evropskom stablu. On tvrdi da Srbi od svog postanka nose svoje ime. Postoji teorija da su se prve seobe Srba odvijale u pravcu kretanja sunca, od istoka ka zapadu. Za kolevku svih evropskih naroda smatra se Indija, odakle su seobe za zapad započele pre petnaest hiljada godina. Dokaz tome su mnogobrojne reči u sanskritskom jeziku, istog značenja kao i na srpskom, a zabeležene su pre više od tri hiljade godina. Kao prva istorijska zabeleška je reč Serbh sto ima znacenje rodbine, semena i kolena. I u današnjim jezicima indijskom i srpskom ima mnogo reči istovetnog značenja. Evo nekih:

  • agan - oganj;
  • bagas - bog;
  • brath - brat;
  • bhala - bela;
  • chata - četa;
  • deti - dete;
  • div - div;
  • dina - dan;
  • dasa - deset;
  • dama - dom;
  • girja - gora;
  • grad - grad;
  • iskra - iskra;
  • kada - kada;
  • kuta - kuca;
  • lip - lep;
  • lot - ljut;
  • laghi - laki, lagan;
  • ljubhva - ljubav;
  • matr - mater;
  • mala - mali;
  • more - more;
  • mil - mili;
  • nabas - nebo;
  • nava - novi;
  • paraha - prah;
  • prati - protiv;
  • panca - pet;
  • pena - pena;
  • rabh - rob;
  • rosa - rosa;
  • sa - so;
  • sila - sila;
  • sas - šest;
  • stan - stan;
  • sabha - soba;
  • stala - stol;
  • tata - tata;
  • ta - taj;
  • tvar - stvar;
  • trasti - tresti;
  • trang - trag;
  • tamas - tama;
  • tri - tri;
  • trijdosa - trinaest;
  • tada - tada;
  • vrt - vrt;
  • vicur - veče;
  • vatara - vatra;
  • vi - vi;
  • vas - vaš;
  • viva - živi.

    U sanskritskom jeziku imena rodbine su potpuno identicna srpskim, kao: tata, nana, brat, prija, sestra, strina, svekar, svekrva, dever, kum, svastika. Zatim: guvno, hlad, stoka, goveče, jama, apsara, mana, raka, jad, med, guditi i druge. Ima ih svakako još. Drugi dokaz porekla Srba vezan za Indiju su običaji, koji su veoma slični kod oba naroda, na primer: otmica devojke, unošenje i palenje badnjaka, gatanja, motivi na vezovima i nadgrobnim spomenicima, društveno i državno uređenje. Čak su kod Srba bili sačuvani i običaji spaljivanja mrtvih. Reči župa i župan u srpskom kod Indusa imaju značenje udruženja ili zadruge, a u sanskritskom znače povezivanje. Engleski pisci isticali su istovetnost indijskih i srpskih društvenih jedinica, opština, koje su u ono vreme bile najdemokratskiji oblik društva, sačuvan u Srbiji do danas. Makarov je zapisao mnoga imena srpskih staništa, koja su ostala do dana danasnjeg: Indostan, Avganistan, Kurdistan, Radžastan, i još mnoge druge.

    Nisades, divni i ne pristupačni vrh, stan bogova po indijskoj religiji, bio je prva srpska postojbina. Citat iz Ritera, na strani 29, glasi: "Sa vrha Mera (brdo u Indiji) pružaju se njegove grane kao Himavat, Henakutas, Nisades, na kojima je živeo surovi i odeven u odelo od koze narod Serba ili Srba". Znači da su Srbi prvobitno živeli na prostorima između himalajskih i hindokuških planina, preko šest hiljada godina pre Hrista. Ruski istoričar Moroskin ističe da su ostali narodi bili zavidni prema Srbima, koji su nastanjivali oblast Dunaj u Indiji. On takođe navodi da su u unutrašnjosti Indije bile države Prazija, Gangazija i Sarbarska (Srpska), a u primorskom delu oblast koja se zvala Panovska. O postojanju te dve srpske države nađeni su zapisi kod Aleksandra Velikog. To ukazuje na mogućnost da imena Dunava i Panonije nose takođe poreklo iz Indije (ili obratno). I u indijskim geografskim kartama ima imena srpskog značenja: Srba, Sobrana, Carnigor, Belospor, Kovilje, Žitomir, Mala Bara, Bela Zora, Grad, Careva, Pramen, Mlava, Drvar, Borac, Zagore, Sivonje, Ravnagora, Borje, Dub, Veselgrad, Timok, Sarbatu, Srbistan, Morava, Drava, Kotor, Srbalj i druga. Po Moroskinu Srbi su živeli u Indiji nekoliko hiljada godina pre iseljavanja u srednju Aziju, a zabeležena su masovna seljenja pre 5000 godina. Iz svega proizlazi da se o poreklu Srba u Indiji može govoriti kao o periodu od oko osam hiljada godina ili jos viće. Masovna iseljavanja iz Indije prouzrokovana su pojavom kuge, koja ih je brojčano gotovo prepolovila, kao i najezdom crnih naroda sa juga koji, su ih nemilosrdno pljačkali.

    Po Moroskinu prvi ogranak Srba iselio se iz Indije u pravcu Mesopotamije, oko reka Eufrata i Tigra, gde su osnovali svoju Novu Sabarsku državu, na tlu današnjeg Iraka. Tamošnji gradovi nazvani su srpskim imenima, a o istima postoje i dan danas neka svedočanstva. Dolazak Srba u Mesopotamiju datira oko tri hiljade godina pre Hrista i tu su se zadržali najmanje oko jedan milenijum. Od tih Srba potomci su se proširili u Malu Aziju, a nešto kasnije odatle su presli i u Evropu. Delimično su se nastanjivali i u Egiptu. Posle smrti faraona Pepija II, ti Srbi zavladali su područjem koje su naselili i ta njihova vladavina trajala je od 2261 do 2052 godine stare ere. Tu teoriju zastupa i francuski egiptolog Masper Gaston, koji kaže da su Srbi iz Sarbarske stigli u Afriku u tri navrata. Gaston svoju tvrdnju zasniva na srpskim natpisima na egipatskim piramidama i kamenim spomenicima. Srbe su Egipćani nazivali "kraljevi pastira", a vladali su Donjim Egiptom. Ovo je u potpunoj saglasnosti sa izučavanjima našeg istoričara Stojana Boškovića, koji u "Istoriji sveta" piše kako su Egipćani podizali ustanke protiv srpskih vladara u Donjem Egiptu. Fransis-Maria Apendini piše da su Srbi neko vreme gospodarili Sirijom, odakle su napadali Egipat. Za takozvani "čudesni" period Egipta oznacava se porobljavanje od strane nekih stranih naroda i vladavine izvesnog Arse (ime mu je pisano ćirilicom APCA). Za taj čcudesni" period Fransisko-Maria Apendini kaže da su to narodi dosli iza Kaspijskog jezera, koji su najratoborniji narod, a vladali su dugo vremena Egiptom i Sirijom i zvali su se Srbi.

    Prvi doseljenici u Evropu zadržali su se na Balkanskom poluostrvu, dok su u manjim grupama otišli do Italije pa čak i do Španije, 3000 godina pre Hrista. Prvo srpsko doseljavanje na Balkan dogodilo se oko tri do četiri hiljade godina pre Hrista. Safarik tvrdi da se ni za jedan evropski narod, osim Srba, ne može dokazati poreklo iz Indije, a za Srbe za to postoji istorija. Čak su i u baskijskom rečniku nađene reči srpskog naziva: gora i gori (ono što gori). Nađen je čak podatak da u jeziku Baska ima 30-40% reci srpskog značenja. Miloš Milojević, u delu gde piše o životu Srba u Francuskoj i Danskoj, gde i danas postoje geografski toponimi srpskog značenja, navodi da je tokom velikih progona Srba stradalo 30 do 60 miliona Srba u Evropi. On takođe navodi srpska boravišta u Holandiji i Belgiji i da se je Amsterdam nekada zvao Slavengrad. A kada je dr Olga Luković-Pjanović došla u Francusku, izvesna dama Hermina joj je ispričala priču svojih roditelja, po kojoj su Srbi vladali u Alzasu, što Olga tada nije znala. Mađutim, kasnije je to utvrdila kao istinito i nije mogla oprostiti svojim profesorima koji je tome nisu naučili, a još više Srpskoj akademiji nauka koja o tim stvarima permanentno ćuti.

    Drugi ogranak Srba iz Indije krenuo je prema Kaspijskom moru i planinama Kavkaza, gde su osnovali domovinu 2560 godina pre Hrista i nazvali je Serbanija. I tu su se zadržali nekoliko vekova, sve dok ih odatle nisu potisli novi osvajači.

    Treći srpski ogranak usmerio se pored kitajskog carstva (Kine), u pravcu severa i nastanili su se u Sibiriji, gde su osnovali državu Sirbidija ili Sirbija 3200 godina pre Hrista. Od te reci Sirbija postala je danasnja rec Sibirija.

    Seobe drugog i trećeg ogranka Srba trajale su takođe oko hiljadu godina, a započele su gotovo istodobno sa prvim ogrankom, prema tome zaposeli su svoje nove postojbine oko dva do tri milenijuma pre Hrista. Dok su se selili usput su pretežno ratovali, osvajajući nove prostore za sopstveni opstanak, ali su takođe i mnogo stradali. Najviše Srba izginulo je u dugotrajnim borbama sa Kitajcima, Hunima i Mongolima.

    Dubrovčanin Mavro Orbini pisao je da su ti Srbi, koje je on nazivao Slavjanima, poreklom od Jefeta, sina Nojeva, naseljavali dve stotine pokrajina od Azije preko Evrope. Njegova knjiga "Kraljevstvo Slovena" (iz 1601 godine) prevedena je na srpski tek 1968. godine i to bez prevoda prvog dela od 248 stranica, u kojima autor piše o ranijim srpskim kraljevstvima od pre Rimskog carstva. Iz zaključaka Mavra Orbina proizlazi da je dinastija Nemanjića poslednja srednjevekovna srpska dinastija. Jovan Rajić piše da su stranci srpsko ime izveli iz imena reke Zebris (ili Serbis), koja teče između Eufrata i Tigra. I zaista, ta reka se i danas tako zove. I danas u perzijskom jeziku postoje brojne reči istovetnog značenja kao u srpskom. Evo nekih:
  • bog-bog;
  • zemo-zemlja;
  • zima-zima;
  • zena-žena;
  • berezo-brzo;
  • mislj-misao;
  • zarja-zora;
  • medo-med;
  • noc-noć;
  • paurvi-prvi;
  • dva-dva;
  • tri-tri;
  • cetvere-četiri itd.

    I u jevrejskom i jermenskom jeziku takodje postoji dosta srpskih reči, što su jevrejski istoričari uzimali za utvrđivanje svoga porekla preko Jefeta, sina Nojevog.
  • cemerno - 12876 - 23.05.2007 : - best (2)

    Čemerno(3)


    Prema podacima iz Crne knjige stradanja Srba u BiH, nalog za napad na Čemerno izdao je bivši oficir JNA Jusuf Mušimbegović. U odredima Teritorijalne odbrane iz Kaknja i Breze, prema izjavama sjedoka, nalazili su se:
    1. Džamal Alić iz Breze,
    2. Karlo Barić iz sela Nasići,
    3. Stjepan Barić iz sela Solakovići,
    4. Enver Beka iz Breze,
    5. Ferid i Mirso Bušatlija, zvani Šumar, iz Korita,
    6. Musa i Nusret Bešlija iz Korita,
    7. Suljo (Adila) Bešlija (26),
    8. Marko Cvjetković iz Orahova kod Breze,
    9. Nijaz Čabaravdić (grupa iz sastava "Handžar divizije"),
    10. Enes Durak i Muamer Frljak iz Breze,
    11. Pavo Ivanić, Stipo Ivanić, Gojko Ivić iz Nasića,
    12. braća Simo i Stjepan (Miše) Pavlović,
    13. izvjesni Zoran i izvjesni Salkić (predratni policajac u Vogošći),
    14. Hasan Selimović iz Korita,
    15. Senad Sikira iz sela Papratno (Kakanj),
    16. Fikret Smajlović iz Solakovića,
    17. Džemo Smadko iz Kaknja,
    18. Teufik Turudija zvani Tufo (komandir manevarske jedinice u sastavu Kakanjske brigade),
    19. Spahić (ili Selmanović, sin Karabegov),
    20. Elvedin Velić,
    21. Željko Vidić iz Ljubine kod Ilijaša...
    Prema navedenom dokumentu, Zejnil (Zahida) Herić iz sela Ivančići u svom svjedočenju ustvrdio je da je u pokolju, sem Enesa Duraka, komandovao i Mirso Bušatlija zvani Šumar, iz Korita. U masakru su učestvovale jedinice iz Breze, Korita, Mahmutovića Rijeke. Isti svjedok je potvrdio učešće predratnog milicionera Salkića, sina Avde Mahmutovića iz Mahmutovića Rijeke, kao i izvjesnog "Srbina" iz Breze, koji je, kao i Mahmutović, poginuo i koji je posmrtno odlikovan "zlatnim ljiljanom".
    pena - 12182 - 07.04.2007 : - best (2)

    O junaštvu Vitka i Pene


    E da vi rečem o čojstvu i junaštvu Vitka i Pene.

    Da li ta Snježa ( ako je to ona polušokica udata za Celana iz Omladinske ). Ako je riječ o njoj, ja razumijem da je zaogrjela k'o kaubojska tava, jer je u najbolje godine ostala udovica, pa sad i na zvijezde laje.

    A Solomon reče da je jedno od tri najveća zla, baš to kad se udovica upali. I sad ona, sirotica traži adekvatnu terapiju, koju joj ja mogu pružiti, ali ne garantujem da će, onako pomršava moći i preživjeti.


    A sad da vi rečem o junastvu Pene. Da Pena nije junak, ne bi mu Željko Subotić (jedan od najvećih srpskih hit-mejkera ) spjevao pjesmu "Hej brate Pena, sretne ti rane junače".

    Zar nije junak da preživi 27 mitraljeskih metaka, i da nakon godinu liječenja opet juriša na balijske rovove i da ih ćera, ko soko tiće golubove.

    A što se Vilija tiče, koliko su puta lično on i njegov brat Dule sačuvali Pretisovu teretnu kapiju.
    Kad se povuče redovna straža, na bojištu ostanu samo Dule i Vili i rašćeraju Turke. To je bilo barem 20 puta u toku ovog rata, i da osim toga nijesu ništa uradili dovoljno je.
    fk_glasinac - 17972 - 02.06.2008 : Eka Sokolovicki Pala & Sokolac - best (2)

    Ne kontam


    Pozdrav svim Sokocanima i najljepšem selu na svjetu - Sokolovićima.

    Ja sam trubadur, što se fudbala tiče i nikada nisam bio navijač, osim reprezentacije Srbije, ali simpatizer jesam i to par klubova.

    Crvenu Zvezdu sam zagotivio zbog pokojnog ujaka, a i sva mi rodbina za nju navija, što su imali kurčevitog Piksija i onog firauna propalog Ognjenovic Pericu ( ni sam ne znam sto mi je Perica bio drag?! ), Želju zbog rodne mi Grbavice, Bayern jer sam dugo živio kod Minhena, a "Glasinac" valjda što sam smješni lokal-patriota i što su utakmice "Glasinca" bile prve "tekme" koje sam gledao uživo. Kako god, volim taj klub!

    Znam da je oskudacija i kokuzluk u klubu opasna bolest i da se liječi finansiskim injekcijama. Ako nema repa, nema ni uspjeha. Ali...

    Ne kontam da nikoga, ali baš nikoga od ljudi sa lovom ne interesuje FK "Glasinac", jedan od simbola Sokoca. E to mi nije jasno, ali nikako.

    Pa da li ima bolje reklame za Sokolac, a i za lokalne poslovne ljude, koji bi se mogli afirmisati u RS i BiH, pa i šire u regionu, da "Glasinac" igra u Premijer ligi?!

    Ne kontam!
    cemerno - 9642 - 13.05.2006 : Rade - best (2)

    Čemerno


    Čemerno, da čemernije ne može biti!

    "Desetog juna 1992. poklano je Čemerno. Tu su bili izbjegli Srbi iz Debele Međe, sa Vlahinje, Slivna i okolnih sela. Svi su izbjegli u Čemerno misleći da tu nema opasnosti jer je ovdje bila srpska artiljerija. Izbjegli su tu ne bi li kako preživjeli rat. Doveli su sa sobom preko 2. 000 ovaca a i mještani su bili bogati ljudi. Selo je bilo naseljeno samo Srbima.

    Bio je Trojčindan i Srbi su se spremali za slavlje i bili su se opustili, a ovi su udarili.

    Borbene linije bile su petnaestak kilometara daleko odavde. Iznad Srednjeg preko Ljubine i Korita. A tu je bilo vrlo malo vojske. Samo posada srpske artiljerije.

    Sedamnaest dana su izviđali i privlačili se srpskim selima. Enes Durak ih je vodio. Bio je milicioner (mislim da je iz Banjalučice). Privukli su se po noći. Sin Vukašina Damjanovića je imao na leđima onu radio-stanicu. Zarobili su ga, natjerali da na leđima i dalje nosi stanicu, i gonili ga sve do sela. Tu su ga zaklali i oči mu izvadili. Poklali su pedesetak ljudi.

    Cijele porodice su pobijene na jednu krv. Damjanoviće su pobili: Ranku, Jadranku, Milana Spasu, i sina (zaboravila sam mu ime). U moje zaove Ljubice sve je poklano u kući. Dvije cure k'o dvije vile su zaklali. Niko nije ubijen iz puške. Odsijecali su im glave sjekirama i trnokopima. Staki su glavu odsjekli trnokopom. Trnokop su našli kraj nje.

    Četrdeset-pedeset duša su pobili. Preživjela je samo jedna cura, Trifkovićka " sakrila se u đubre: jednom je bila na televiziji i od tada nikad više. I Pero, kuvar kod naše vojske. Drugi niko.

    To nesretno Čemerno niko više ne spominje. Kao da se nikad nije ni dogodilo. A što to kriju zločine Alijine vojske? ", pita se nesretna starica.

    Odgovor joj je teško ponuditi.

    Poklani su tada Trifkovići, Damjanovići, Raševići, Vujadinovići i Zekići. Pedesetak duša, sve civila i nejači...
    islam_komentari - 19459 - 15.11.2008 : Mirza Saidovic Brcko - best (2)


    Nije tri vjere jedna nacija, nego tri vjere jedan narod

    Čitam komentare kojekakvih stručnjaka istorije koji pišu, ko su i šta su Bošnjaci. E pa dragi moji strucnjaci, evo to je ovako:

    U Bosni su živjeli Bošnjaci svih religija, sve do kraja 19-tog stoljeća. U Bosni su uvijek živjeli Bošnjaci, i ni jedan bosanski velikan se nikad nije izjasnio ni jednim drugim imenom osim Bošnjačkim. Krajem 19-og vijeka, veliko-hrvatski i veliko-srpski projekti su uspjeli katolike i pravoslavce ubijediti da su Srbi i Hrvati i na taj način su uspjeli razjediniti Bošnjake i počeli komadati Bosnu, što im nije uspjelo kako postoji Bosanska država.

    U Bosni su živjeli pravoslavci Bošnjaci a dolaskom okupatora Turaka došli su i Srbi koji su bili istureni u prvim redovima Turske vojske. Dolaskom Turaka Srbi su naselili i područje koje danas nazivaju Republika Srpska Krajina (Htvatska). Inače, Srbi su se zvali Servi sto na latinskom znaci sluge.

    Dolaskom Turaka u Bosnu zatečeno je katoličko i pravoslavno stanovništvo i stanovništvo koje je pripadalo Crkvi Bosanskoj, i zvali su se Bogumili. Znači, živjeli su ljudi različitih religija koji su se izjašnjavali da su Bosnjaci ili Dobri Bosnjani kako su ih nazivali strani putopisci. Pripadnici crkve bosanske su prihvatili islam, kao i jedan dio katolika i pravoslavaca.

    Neka mi neko nađe da je se i jedan bosnaski vladar izjasnio kao Srbin ili Hrvat. Sve zastave u istoriji Bosne su bile s ljiljanima a ni jedna nije imala kokardu ili šahovnicu. Ilija Garašanin, autor Nacertanije i tvorac ideje o Velikoj Srbiji u 19-om vijeku kazuje ovako. "Moramo ubijediti Bošnjake da postanu dio Srbije i da su Srbi. Lako će biti sa Bošnjacima pravoslavcima i nešto teže sa Bošnjacima katolicima. Jako će teško ići sa Bošnjacima muhamedovcima"... Gospodo Srbi, ako meni ne vjerujete pročitajte vašu Nacertaniju.

    Krajem 19-og vijeka počinje unošenje nemira i razdora u Bosnu od strane Srbije i Hrvatske. Posljedice toga, na žalost osjetimo i dan danas.

    Gospodo Srbi, ako su Tturci tolikom silom i žestinom širili islam, pa zar za 500 godnina ne bi trebali svi na Balkanu da budu muslimani. Po nekoj logici, za 500 godina vladanja Osmanlija sve bi trebalo da se zeleni od islama.

    Turci jesu okupatori, ali ako sam ja Bošnjak musliman primio od turaka vjeru Islam onda si i ti primio pravoslavlje od nekog bugarskog medvjeda.

    Stalno govorite ko smo i šta smo mi. Hvala, ne treba mi znamo ko smo i šta smo, a ko ste vi! ? Odakle je vaše porijeklo? Da niste možda Iliri kao vaša braća Albanci.

    Bošnjaci su stariji narod od vas Srba na balkanu, imaš istorijske dokaze koji to i potvrđuju.

    Žalosno je što ste uvijek iskrivljivali istoriju i ponavljali laži. Takav ste vi narod, izgubljen u vremenu i prostoru, bez porijekla...

    Pozabavite se sebi jer vas je svakih sto godina sve manje i teritorija vam je sve manja.

    U ime bosanskih kraljeva i posljednje bosanske kraljice Katarine izjavljujem: Tri vjeri - jedna nacija.

    Poštovani,

    čitam ove tvoje nebuloze, i ne mogu da vjerujem da na ovom svijetu ima idiota koji ne shvataju suštinu stvari, pa vjeruju u sve ono što im plagijatori istorije i mahalski političari serviraju za istinu.

    Kao prvo, treba da znaš da je narod koji se naselio na ove prostore slovenski, što znači da smo i ja i ti, ali i onaj Franjo iz Zagreba, porijeklom od plemena sa područja Kavkaza i Čehoslivačke, Rusije, ali nikako Azije, Anadolije i Medine.

    Svaki narod ima svoj jezik. Treba napomenuti i to da je zvanični jezik Srba, Hrvata i Bošnjaka najsličniji jeziku Lužičkih Srba. U to sam se i lično uvjerio jer, dok sam živio u Njemačkoj, imao sam prijatelja porijeklom iz ovoga naroda, koji još uvijek govori ovim jezikom. Pošto sam i sam govorim ruski, a poznajem dobro i češki i poljski, mogu ti reći da sam se jako zaprepastio kolika je sličnost naša dva jezika, što znači da je to isto pleme uspjelo da Starim Slovenima nametne svoj jezik. Sarkastično je i to da tim jezikom, koji je službeni jezik Hrvata, ne govori dvije trećine hrvatskog "naciona", a vi Bošnjaci ste usvojili tu "hrvatsku" varijantu, u 66% Hrvata ne koristi u svom svakodnevnom životu.

    Do raspada Rimskog carstva 476. godine, taj slovenski narod, mješavina razno-raznih slovenskih plemena, je već uveliko primio hrihšanstvo. Nakon raspada rimske države, uglavnom zahvaljujući Konstantinu, prvom rimskom imperatoru koji je primio hrišćanstvo, ova religija doživljava procvat i postaje zvanična religija Istočnog Rimskom Carstvu, a kasnije i u zapadnom dijelu. Prema tome, nisi u pravu da su Srbi primili hrišćanstvo od Bugara. Na engleskom jeziku se pravoslavlje kaže "Greek Orthodox" jer je pravoslavlje došlo na Balkan sa prostora današnje Grčke i Turske.

    Sa prodorom Osmanlija u Evropu, pod tursku vlast su padali srpski gradovi i državice, a 1453. godine je pao i Konstantinopolj, predstonica pravoslavlja. Turci su uništili i srpske gradove na Kosovu i Metohiji, te u Raškoj. U mnogobrojnim seobama Srba, od kojih je najpoznatija ona pod vođstvom Arsenija Čarnojevića, naseljeni su i kravjevi tkz. Republike Srpske Krajine.

    Tačno je da su se neke srpske jedinice borile u turskim redovima, čak i u nekim ratovima u Aziji, ali to je zbog toga što su na početku osvajanja Balkana, Turci garantovali slobodu nekim državicama, ako one Turcima daju vojnu pomoć.

    Kada su Turci došli u Bosnu, tamo su zatekli jedan narod, sa tri različite religije: pravoslavce, katolike i bogumile. Sve ove tri vjerske grupe su pravili crkve, podizali stećke, izgledale isto. Pod pritiskom Turaka, pojedinci iz sve tri vjerske grupe su primale islam, od čega najviše pravoslavci jer su bili daleko najbrojniji. Za vrijeme austro-ugarske vladavine bilo je dosta slučajeva da Srbi primaju katoličanstvo. Na primjer, veliki broj Hrvata iz područja Kiseljaka vodi porijeklo od Srba. O tome mi je i lično pričala jedna starica, Mara iz Kiseljaka, koja je takođe Hrvatica. Stanovništvo Konavla (Hrvatska) je sve do Drugog svjetskog rata slavilo krsne slave, mada su se izjašnjavali kao Hrvati. Ima slučajeva i da su čitava hrvatska sela primala pravoslavlje. Bogumili su asimilirani od strane sve tri religije: pravoslavne, katoličke i islamske. Vlasi, kojih još uvijek ima u Rumuniji, su takođe asimilirani od strane sve tri religijske grupe.

    Ono što je najtužnije je da ste ti i tvorci bosanske (h)istorije, ja je zovem "histerije", dovoljno glupi da ne shvatate razliku između nacije, naroda, i religije.

    nacija je vještačka tvorevina u okviru jedne države. Takva je "američka nacija", na primjer. Nekada je postojala i "jugoslovenska nacija" ali je danas više nema. Nacije stvaraju političari i vladari, pa se oni i izjašnjavaju onako kako njima odgovara - u skladu sa njihovom politikom. Zbog toga nije ni čudo što su se bosanski vladari (Srbi ili Hrvati) izjašnjavali kao Bosanci. Nije ni meni smetalo da me zovu Bosanac dok je Juga postojala, ali današnju bosanksu državu ne priznajem, a Bosanac više nikada neću biti.

    Takođe treba da shvatiš da bosanska nacija i bosanska država od prije 900 godina nemaju nikakve veze sa bosanskom državom koja trenutno stoji na staklenim nogama. Ove dvije države se čak ni teritorijalno ne poklapaju. Država bosanskog vladara Kulina Bana uključivala je i Hvar, Brač i Split, i ona je razlog što je Šešelj smatrao da Velika Srbija treba da uključi i te teritorije - jer je Kulin Ban na te prostore naselio (gle čuda) pravoslavce.

    narod - etnička pripadnost određena genetskim porijeklom. Etnička pripadnost je usko povezana sa rasom, bojom kože, ali i jezikom, kulturom... Da napomenem i da tvoje nebuloze o Iliji Garašaninu nemaju nikakvog smisla, jer on govori o stvaranju "srpskog naciona" i on kaže da se Srbija ne "ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju. " Pri tome misli na pravoslavce, ali i muhamedance iz Bosne, jer je to isti narod. I još nešto! Nema smisla da pod navodnicima navodiš nešto što Ilija Garašanin nije nikada rekao, jer nismo mi ovdje glupi da nasjedamo tvojoj islamskoj propagandi.

    religija je ideološko opredeljenje pojedinaca i ne mora da ima nikakve veze sa narodima. Na primjer, određen broj Srba je je druge religije, da navedem Nemanju (Emira) Kusturicu, Mešu Selimovića, ili Lepu Brenu za primjer.

    Ako si bar polovinu ovoga shvatio, onda bi ti trebalo da bude jasno da nije tri vjere jedna nacija, nego tri vjere jedan narod.
    grahoviste - 9664 - 14.05.2006 : - best (2)


    heheheh cuuj belog orla sto kukurice. . . . . . .
    znas li kako je dragad vikic provjeravao sa holiday inn-a koliko mozete letiti. . . . . . ne budi srbine glup, ušuti se dok ti je vrijeme pa zar ti nije dosta sto si popusio ovu situaciju sad hoces jos i sa jos gorim posljedicama! po meni nije zlocin nikakav oguliti i dati kerovima zeljku i ostale 'junake', jer su oni ubili djete. . . . . .
    Ja onih pjesmica znam mali milion i treba mi citav dan da ih napisem tako da ne znam sta hoces s onim da kazes, nisu pjesme glavne nego muda a vi ih nemate. . . . . . dok ti pricas ovdje kuce na grahovistu i drugim vasim zlocinackim uporistima polako nestaju u travi, bolje bi vam bilo da to malo raskrcite, nece vas niko dirati sta ste se prepali, mozda je ostala jos koja baba ili neko ala zeljko, pa da i to pretvorite u tu neku vasu demagogiju da mozda jos koja porodica izumire, ako je tako odkud vas ovdje toliko po vama bi trebali svi da ste mrtvi. . . . . . . . da je gore bilo ikakvog zlocina valjda bi neko do sad odgovarao za to!!! izgleda da su i sudovi saglasni da nije zlocin oguliti, obariti i osusiti ubice djece. . . . .
    arkan - 9658 - 13.05.2006 : - best (2)

    U vezi Arkana i Ključa


    Pad Kninske i Visoke Krajine je dogovoren u Karađorđevu, između Tuđmana i titinog zeta, gospodina Jeza.

    Međutim, Hrvati su počeli uzimati više nego što je dogovoreno, pa su se čak primakli i Banjaluci na nekih 30-tak kilometara.

    Arkanovci su tada poslati da vrate ono što su Hrvati uzeli, a što nije bilo dogovoreno u Karađorđevu.
    srbi_izdajnici - 18678 - 19.08.2008 : Teo Domuz Hadzici - best (7)

    Ponosan sto sam srpski izdajnik


    Eh, nek sam vas vala našao baš mi je drago :) Evo samo da vam se javim i kažem da sam ponosan što sam tzv. "srpski izdajnik" hahahah... Vidim neki su nešto pisali o mojoj porodici pa samo da im kažem da se poklope i neka idu u šumu na toj Romaniji cuvati ovce.... Haj ćao vam braćo Srbi :)
    zuc - 20625 - 13.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Ratno sjećanje - Zarobljenik Džanić


    U borbama oko Srednjeg, u proljeće 1994. godine, pod komandom Josipovića, po mnogima najboljeg oficira VRS, Ilijaške jedinice su uspjele da ovladaju brdima koji su se zavli Veliki i Mali Jasen.

    Na tim brdima je bio zarobljen i jedan muslimanski vojnik. Mislim da se prezivao Đenanović ili nešto slično tome. Doveden je u prostorije policije 3. sarajevske brigada gde je bio ispitivan. U njegovim novčaniku nađene su slike njegove male dječice, pa je svima je bilo žao da ga tuku i maltretiraju. On je u svojoj izjavi rekao da je sanitetlija, što mu svakako nismo povjerovali ali nismo insistirali da to prizna. Bio je obučen u maskirnu uniformu koju su nosili samo specijalne jedinice. Ostavili smo ga u ubjeđenju da nas je uspio slagati. Poslije saslušanja prijavljen je Crvenom krstu da bi bio razmijenjen. Prema njemu je bio veoma korektan odnos svih policajaca su sa njim sjedili igrali karti ručali a ponekada i koju popili. Jedne prilike u policiju dolazi komandir, a on sjedi sa nama za stolom i igra karte. Sam je ustao prošao kraj komandira koji se pravio da ga ne primjećuje i ušao u prostoriju u kojoj je trebao da bude zatvoren.

    Kod nas je ostao sedam dana, tačnije do dana razmijene. Kad je prešao na muslimansku stranu tamo su ga dočekale TV ekipe nadajući se da će dati izjavu da je zlostavljan i maltretiran. Njego iskaz je bio totalno drugačiji od očekivanog pa interviju sa njim nikada nije prikazan na televiziji.

    Poslije toga neki Srbi su uspjeli da pobjegnu iz Sarajeva i rekli su nam da je on po dolasku u Sarajevo napravio veliko slavlje, a tu je pozvao sve Srbe komšije i rekao im kako je prošao kao zarobljenik u Vogošći. Taj dan je slavio kao svoj drugi rođendan.

    Vogošća je kod muslimana u to vrijeme bila najozloglašenija opština po odnosima prema muslimanskom stanovništvu.

    Mogo bi da kažem i to da je srpskim boracima moral najviše podizao Senad Hadžifezović, koji je svako veče na njihovom dnevniku naš narod zvao "srbo-četnički agresor" pa bi se naši junaci još više zainatili da muslimani ne probiju naše linije odbrane. Ovom prilikom ću se zahvaliti Senadu Hadžifezoviću na tome.

    Ispravka: jedan poznanik iz Sarajeva (inače Bošnjak) mi je ispričao da se ovaj musliman prezivao Džanić. Nije siguran kako mu je bilo ime ali mu se čini da se zvao Senad. Bio je njegov komšija na Alipašinom polju, stanovali su u istoj zgradi. Bio je pripadnik 102 mtbr i on se sjeća da im je on pričao da se ustvari predao jer su bili opkoljeni na jednoj koti...
    srebrenica_eng - 1200 - 15.04.2005 : Charley Reese - best (5)

    The Serbs Are Victims of Propaganda


    Serbian RealityThe Serbs are not angels, but neither are they devils. They are also the victims of a massive anti-Serbian propaganda campaign.

    Starting with the civil wars, Serbs have been blamed for things they never did, while atrocities by Croats and Muslims were ignored. What the Serbs were and are up against are powerful American public relations firms, Western intelligence agencies and biased or incompetent Western reporters.

    Maybe you recall a famous picture of an emaciated man standing behind a barbed-wire fence. This was reported as a Muslim being starved in a Serb concentration camp. In fact, the man was a Serb who had been arrested by the Serbs for looting, and he was not emaciated from lack of food but from suffering with advanced tuberculosis.

    Yohanan Ramati, director of the Jerusalem Institute for Western Defense, wrote of the campaign against the Serbs: "This organized anti-Serb and pro-Muslim propaganda should cause anyone believing in democracy and free speech serious concern. It recalls Hitler's propaganda against the Allies in World War II. Facts are twisted and, when inconvenient, disregarded. The selectivity in reporting and comment is far too blatant to be accidental. "

    Ramati quotes from an interview given on French Two television by James Harff of Finn & Rudder, the public relations firm representing the Muslims. He boasts that the firm's greatest achievement was to get American Jews on the side of Muslims by peddling the concentration camp story published by a New York newspaper. This business of death camps, by the way, was later proven to be a hoax.

    But here is a good lesson in how the real world works behind the scenes. Finn & Rudder didn't commit the hoax. It simply took the published story to three major Jewish organizations with a suggestion that they run ads condemning it. The PR guy says that once the Jewish organizations came in on the side of the Muslims, it was easy to equate the Serbs with the Nazis.

    Some of the hoaxes perpetrated on Americans include the so-called bread line massacre, the alleged destruction of Dubrovnik, a funeral shown on television of a girl said to be a Muslim victim who was instead a Serb child killed by the Muslims, and, of course, the mass rape hoax, which has cropped up again in Kosovo.

    Original allegations in the past of 60, 000 rapes boiled down, after a UN investigation, to 126 alleged victims. Certainly in civil wars women will get rped, but the mass, organized rape story was a pure hoax.

    This kind of stuff is still going on because the NATO campaign against Yugoslavia rests on a foundation of lies. I've seen claims by Western journalists that "thousands of refugees have all told the same story. " Use common sense. Do you really think the handful of Western journalists over there have questioned thousands of people? If so, why do they keep using the same video of the same people so often?

    And how many of these Western journalists speak Albanian or Serbo-Croatian? My guess is none. That means they have to rely on translators who are probably being furnished by the Kosovo Liberation Army. The refugee can be saying one thing and the translator another, and the reporter will be none the wiser. That happened in Vietnam, where translators sometimes turned out to be Vietcong intelligence agents.

    Just remember: NATO is breaking international law, and the United States has no business being involved in the internal affairs of Yugloslavia. One day, we may elect a government that won't lie to us so much.
    rat_olovo - 20587 - 10.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Ratno sjećanje - Vanjski prsten


    Negdje u jesen 1994. godine, počeše žestoki napadi na Lađevački potok i Buljatovinu. Izgubili smo Lađevički potpok, a u tim borbama puno naših boraca ostade u rukama neprijatelja. Neka mi oproste svi oni junaci kojima sam zaboravi imena a koji su dali svoje živote u tim borbama. Neka im je vječna slava i hvala!

    Paralelno sa tim dejstvima muslimani su izvodili dejstva duž čitave linije odbrane pa smo imali ogromnih problema da ih zaustavimo.

    Buljatovina i Lađević su bili totalno prazni. Civilno stanovništvo, uglavnom babe i starci, je moralo da napusti svoja ognjišta. Mi smo zaposjeli njihove kuće u koje smo se smjestili. Krenuli smo u izviđanje naših rovova koji su bili prazni. Cilj nam je bio da ustanovimo koliko su muslimani napredovali prema našim položajima.

    Idući tako duž linije naišli smo na grupu muslimana i nastale su žestoke borbe. Bili smo za djelić sekunde brži od njih pa su ih naši rafali sasjekli. Od njihovog vođe sam uzeo motorolu i stavio kod sebe u džep. Krenuli smo dalje, ali su nas njihove jedinice primjetile i otvorile vatru na nas. Nastale su borbe iz kojih se nismo htjeli povući. Potisnuli smo ih i zaposjeli brdo iznad samih Lađevića.

    Muslimani su krenuli u žestok protivnapad, sa namjerom da izvuku svoje poginule vojnike. Pružali smo utpor, a naša artiljerija ih je gađala u Lađevačkom potoku. Vrbas nam je javio da su razbijeni i traže pomoć.

    Ponovo su uslijedili napadi na taj dio. Kraj mene je bio Ljuco Grilin, brat kojem je to bilo prvo ozbiljnije vatreno krštenje. On je tada imao nešto više od osamnaest godina. Muslimani su ponovo krenuli iz potoka u napad i Vrbas nam je javio da su krenuli ovoga puta puno jače i da se povučemo na naše početne položaje. Još smo neko vrijeme čekali, a Ljuco me je pito šta sad da radimo. Muslimani su idući nemilosrdno rafalali prema nama. Na osnovu ispaljenih metaka sam procjenio da su još uvijek dovoljno daleko, pa sam mu rekao da stavi pušku na pojedinačnu paljbu da puca samo kada ih vidi da ne bi prebrzo potrošio municiju. Kako su muslimani sve veše prilazili Ljućo je postajao sve nervozniji. Meci su letjeli visoko, pa sam znao da su muslimani još uvijek daleko od nas. Kada su prišli dovoljno blizu otvorili smo vatru i nastala je žestoka borba.

    U tim borbama se istakao Ali koji je jedva izvukao živu glavu. Pravim čudom ga ni jedan metak nije pogodio. Stajao je kod jednog našeg rova, iza jednog raširenog ćebeta. Gledo sam kako meci prolijeću kroz ćebe iza kojeg se nalazio, ali nije imao ni najmanju ogrebotinu.

    Muslimani nisu odustajali, pa smo mi odlučili da se povučemo. Ljućo i ja smo držali ostupnicu ostalima. Kad su se naši borci prebacili do praznih rovova ne tako daleko od mog položaja, Ljuco i ja smo počeli da se povlačimo dok su nas ostali pokrivali. U jednom trenutku mi je ispala motorola pa sam se sageo da je podignem. Onako saget, primjetih jednog muslimanskog vojnika, dugačke crne kose i sa kačketom na glavi kroz koji je proturio svezani rep. U tom trenutku nisam mogao da podignem pušku, i učinilo mi se da je to bio moj kraj. Taj musliman se uspravio i uperio pušku na mene, spreman da puca. U tom momentu kroz njega počeše da prolijeću meci. Okrenuo sam se prema našima i vidio Galija kako stoji uspravno i puca na tog muslimana. Nakon toga nastalo je zatišje, i mi smo se povukli na našu novoformiranu liniju odbrane.

    Ostao sam živ zahvaljujući našem heroju Radenku Galinac -Galiju.
    Po povratku kući, muslimanska televizija je objavila da je poginuo njihov heroj, nekakav komandant sa Otoke. Muslimani su proglasili jednodnevnu žalost u Sarajevu. Na našoj strani niko nije bio ni ranjen. Ja sam toga dana izbjegao sigurnu smrt zahvaljujući hrabrosti jednog izuzetno hrabrog borca, kakav bješe naš Gali.
    vasi_komentari - 19683 - 07.12.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Jezik: za rubriku vjerovali ili ne


    Preuzeto sa nekog bosanskog foruma

    Nekoliko muslimana koje lično poznajem su svoj mobilni telefon naštelovali na hrvatski jezik i nekoliko puta su me pitali šta znače pojedine riječi, znajući da sam jedno vreme živeo u Zagrebu. Odgovorio sam: "Bilo bi bolje da se vratite ka srpskom jeziku nego da me stalno zapitkujete! "

    english_stories - 160 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Zoran Rundic


    by Željko Tomic
    Dedicated to Zoran Rundic, Vrapci, Bosnia and 10. 000 Serbs killed by Muslims in Sarajevo

    I stopped to rest for a while. I was forty years old, so climbing up the steep hill was not an easy task for me any more. The ground was rocky and hard to traverse. I turned around. Behind me was a beautiful valley surrounded by mountains on three sides. A small river winds its way along the valley floor. The river was deep and beautiful, disappearing behind the hills on the other side of the valley.

    I took a deep breath and made myself walking again. I didn"t come here to enjoy the countryside, I came to visit my friend"s grave, who was killed ten years ago during the civil war in Bosnia. Zoran, that was his name, had been my playmate from childhood. At that time I thought we would be the best friends forever, but his father got a new job and Zoran moved to Sarajevo, forty kilometers far from our home town Sokolac. It took me several years to realize I was wrong to blame Zoran for braking our friendship.

    The gate was open, so I passed through into the graveyard. The graveyard had a small hill at the canter, with an old apple tree on the top. It was a modest, family graveyard with gravestones of different ages, shapes and sizes, surrounded by a barbed wire fence. I walked straight to a white marble cross, the most beautiful in the graveyard.

    Then I saw the picture. It seemed to me the picture imprinted into the cold marble was taken the same night ten years ago, when that extraordinarily handsome fellow popped up in my life again. My fiancť, Svjetlana, wanted us to go on a double date with her girlfriend, Aida Muhovic. As soon as I saw his big brown eyes filled with something between love and loss, they reminded me on the young boy who used to stroll with me uncut grass fields and misty woods. The same boy who disappeared from my life 23 years ago!

    I sat on a marble bench next to his grave. I touched the cold gravestone, like I was trying to check if Zoran lied there. But the stone was cold. I felt the same frizzing, lifeless coldness that brought into me the war that broke out when I was on the top of my happiness. Zoran decided to stay in Sarajevo. He didn"t want to abandon Aida, his Muslim girlfriend. Zoran had no idea what nationalism and hatred was. Alija Kapo, a Muslim man from the village Stjenice, near Rogatica, targeted Zoran only because he was a Serb. He came by, and beat him up. Zoran couldn"t run away. Muslim army didn"t want Serbs to leave Sarajevo, so the city was sealed from the inside. I wish I knew if Zoran was different when Alija Kapo took him to the city garbage depot and killed him over there. However, I am sure at the moment he died he didn"t hate his fiancť Aida for being a Muslim.

    For seven years Zoran was buried by the garbage depot in an unmarked grave. After the Dayton agreement, his remains were found and identified by UN peacekeepers. His family was able to give him a decent funeral. Although his killer"s name is well known, he was never punished.

    The graveyard was silent, yet comfortable because the wind that was playing absently with the old apple tree leaves, made me feel Zoran"s soul was surfing around the place. I crossed myself, pronounced the name of God, bent over and kissed the gravestone. Before I walked out of the graveyard, without looking back, I told Zoran I did marry Svjetlana and I got with her a beautiful, redhead daughter Marija, who was seven years old at the time. Unfortunately, I had no courage to tell Zoran that Aida got married to a Muslim man, and gave birth to three kids.

    The hill was steep, there was a long walk for me to the point where I came from. Besides, the dark was falling down. Every time dark comes over Bosnia I get a feeling, I will never see the Sun again.

    Alija Kapo was never charged for this crime. He lives now in suburb of Sarajevo called Buljakov Potok.
    rat_olovo - 20482 - 04.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Ratno sjećanje 25 - Vanjski prsten


    Poslije velikih uspjeha Vrbasa na prostorima oko Srednjeg, Sarajevsko-romaniski korpus je pokreno svoju operaciju. Birani su pogrešni pravci na šta je Vrbas ukazivao, ali ponosni komadant Korupsa nije htio da posluša poređenog oficira.

    Nakon neuspjeha na Kruševu odlučeno je da se promjeni pravac na Moševačko brdo. Akcija je krenula u rano jutro sa artiljeriskom pripremom.
    Za one koji se ne razumiju u taktiku ratovanja, artiljerisko granatiranje je taktička priprema za pješadijski napad u svim armijama svijeta, a ne naše iživljavanje kako su mediji prikazivali naše ofanzive.

    Posle granatiranja prve borbene linije granatiranje se prenosi na pozadinu u cilju zaustavljanja pomoći i lakšeg savlađivanja neprijatelja. Pošto je u našem građanskom ratu pozadina bila izmješana sa civilima, često su stradali i civili, i to na obje zaraćene strane.

    Neka im je laka zemlja svim onim koji su izgubili život u tim ratnim dejstvima, bez obzira na vjeru i naciju.

    Posle dobro odrađene artiljerijske pripreme, dat je signal za pješadijski napad. U toj ofanzivi najvećom hrabrošću se istakao General lično. On je kreno prvi ispred nas pa smo žurili za njim ne obazirući se na muslimaske rovove koji su bili puni mrtvih, bojeći se da im general padne u ruke. Kada smo uspjeli da ga stignemo, već smo bili na Mosevačkog brda. General nam je tada rekao:

  • "Vidite tamo lijevo, neki su pobjegli niz brdo. Pokušajte otkriti gdje su! "

    Govorio je to tako hladno kao da ganjamo neke životinje po šumi, a ne naoružane mudžahedine. Uspjeh je naizgled bio veliki ali uslovljen da se nastavilo sa borbenim dejstvima. Ofanziva je ponovo zaustavljena, iz ko zna kojih razloga.

    Postavljene su linije odbrane. Na samom vrhu su bili borci Blagovačkog bataljona. Branili su to brdo sedam dana. Uslijedili su žestoki udari na taj dio linije, te su poginuli junaci iz jedinice Vojvode Aleksića.

    Imena nastradlih ne mogu da se sjetim, ali ovom prilikom želim da im se zahvalim na junačkom držanju i neka im je vječna slava.

    Moja jedinica je taj dan po Vrbasovom naređenju izašla u pomoć Blagovačkom bataljonu. Kada smo ušli u noć, ustanovili smo koji djelovi su bili izgubljeni, pa je Vrbas naredio da se povučemo na početne pozicije iako smo mi tvrdili da sigurno držimo sami vrh Mosevačkog brda. Vrbas je tada rekao, da je dio linije izgubljen i ako iko od vas bude ranjen i u mali prst računajte da će iskrvariti jer mora da pređe dva do tri kilometa čistinom da mu se ukaže ljekarska pomoć. Shvatili smo koliko je opasno ostati na tom brdu pa smo se organizovano povukli po naređenju. Dva naša borca su izašla nekim drugim putem na vrh brda dok smo se mi povlačili. Ja i pokojni Radenko Galinac-Gali smo štitili ostupnicu. U toj noci smo primjetili da se prema nama kreću neke dvije siluete ali nismo htjeli da pucamo nego smo im naredili da dignu ruke i priđu prema nama. Bili su to dva vojnika iz Semizovca koji ne znajući da smo se povukli otićli na vrh drugim pravcem i kada su vidili da je sve prazno i oni su se povukli. Imali su ludu sreću da nismo otvorili vatru na njih, jer smo bili ubjeđeni da su svi naši sišli ispred nas.

    Tako se okončala još jedna ofanziva na tom djelu ratišta. Svim našim poginulim borcima u tim borbeni dejstvima neka je slava i hvala.

    Postoji i jedna priča o Generalu i toj bici, koju sam ja čuo od pukovnika M. Š. Muslimani su zarobili jednog mladog vojnika, odsjekli mu glavu i nabili je na kolac. Izbacili su glavu iz rova i povikali: "Generale, evo ti tvog vojnika". Na to je General, skočio iz rova, ali ga je neko oborio na zemlju. Ipak, pogodila su ga dva metka. Srećom imao je pancir kojega je još dugo nosio na sebi, mada su informisani mogli da na istom vide par oštećenja.
  • zuc - 20415 - 01.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Ratno sjećanje 21 - Penini junaci


    U mome sjećanju je ostala jedna herojska jedinca iz Krivoglavačkog bataljona. Njihov komandir je bio Pena, a zamjenik je bio njegov brat pokojni Peca Kuzman. U početku rata njihova jedinica je išla na najteže zadatke, čak i tamo gdje niko nije htio da ide.

    Ne mogu više da se sjetim imena svih boraca iz te, za mene najbolje jedinice toga vremena na tim prostorima. Mnogi od njih su poginuli.

    Peca Kuzman je pogino na Kršama, čini mi se 25. maja 1992. godine. Naši su postigli sporazum sa muslimanima sa Krša da ostanu u svojim kućama i budu lojalni građani civilnim vlastima. Međutim, Ismet Kršo je sa svoje štale iz mitraljeza otvorio vatru na naše, pa ne nakon toga nastala pucnjava u kojoj su mnoge Krše izgubile život, dok smo mi izgubili našeg heroja Pecu, a imali smo i nekoliko ranjenih. Neka mu je vječna slava i hvala za viteške borbe na tim prostorima.

    Pričalo se kasnije da su došli muslimani iz grada sa bratom Hakije Mrše i isprovocirali taj napad. Neki od prisutnih su ga poznali i nisu htjeli da pucaju na njega dok je bježao.

    Nakon Peninog ranjavanja na Misoči, mnogi njegovi junaci su se rasporedili po elitnim jedinicama Vogošćanske brigade.

    Nebojša Lalić - Nešo je pogino onako kako je čitavo vrijeme i ratovao: junački, uspravno, sa svojim M84 u rukama i mnoštvom redenika na grudima. Nakon naših uspjeha na Glavici, Nešo je krenuo u juriš iz koga se nije vratio. Za njim je ostala velika tuga i bol. Neka mu je vječna slava za herojske podvige!

    Svi borci iz Penine jedinice su bili pravi heroji. Ne mogu, a da ne spomenem jednog velikog junaka koji je pogino na Žuči, čini mi se da je to bilo 1992. u onim silinim napadima na naše položaje. Ime sam mu zaboravi ali njegovi drugovi iz rova nisu i neće nikada. Prezivao se Skrkar, sin Žika i imao je brata blizanca. Tih dana na njihov dio linije je izvršen napad i u njihov rov je upala ručna bomba. On se na nju bacio poklopio je svojim tijelom i spasio svije drugove iz rova. Nažalost, po cijenu svoga života. Bomba je razvalila njegov stomak i on je podlega. Neka mu je vječna slava i hvala za takvo herojstvo.

    U Peninoj jedinici su se isticali i Predo i Bodan*. Sjećam se tih borbi na Žuči 1992. godine, kad je pala jedna granata nedaleko od nas i teško ranila Predu. Dok smo ga nosili niz brdo on je stalno ponavljao jednu rečenicu, a mi smo se smijali. Ta recenica je bila: "Jebem ti Reks majku, što spasi Titu na Drvaru ovo smo mogli još tada završiti! "

    On je bio uvjek šaljivdžija, pa i u tim trenucima. Oporavio se od rana i vratio se da pomogne našem narodu do kraja rata. Kada su se djelili paketi za porodice poginulih boraca njegova mala kcerkica mu je rekla: "Tata što i ti nisi pogino, pa da i mi dobijemo paket! "

    Mnogih boraca iz te jedinice danas ne mogu da se sjetim, a pričalo se da ih je bar polovina pola poginulo. Za mene su bili jedni od najboljih boraca tokom čitavog rata i ja im ovom prilikom odajem priznanje i zahvaljujem u ime našeg naroda.

    Bilo bi mi drago kada bi još neko mogao da se sjeti nekog od tih junaka jer bi bio grijeh da se ne spomenu u našoj istoriji.
    * Ispravka moderatora na zahtjev učesnika foruma
    kz_srdjan - 1722 - 10.06.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Post Mortem


    Srdjan Tomic
    Dragi moj Srđane,

    već danima sjedim i zurim u prazno. Pokušavam da nešto napišem, ali misli presušile. Duša pusta, pritisnuta tugom. Ne mogu da pronađem riječi dostojne tvoje mladosti i ljepote, kojima bih opisao tvoj polet i optimizam, sportski duh i želju za brzinom.

    Još uvijek ne mogu da povjerujem da te je jedan saobraćajni udes koštao života, sahranio tvoje snove, i zaustavio pred jednom velikom karijerom fudbalera i sportiste. Teško je shvatiti da ćemo ti od sada dolaziti na grob prekriven cvijećem, umjesto na ispraćaj u vojsku, svadbu, krštenja tvoje nerođene djece.

    Šta reći roditeljima, čiji je život stao u trenutku kada su saznali da se tvoja nemirna duša vinula u društvo anđela? Šta reći tvojoj generaciji koja je nakon tvoje i Jankove smrti odustala od proslave maturske večeri, jer to čak i za njih bilo previše? Šta reći svima onima koji su te voljeli?

    Za mene, tvoga strica, postoji samo jedna misao: "Nije pošteno, 19 godina je previše kratko! ". Pa i ako je protiv Boga, mislim da si zaslužio pristojan ljudski vijek, a ne da ti mi najbliži ostatak tvog neproživljenog života kao žalosne vrbe stojimo iznad groba.
    zuc - 20633 - 14.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Ratno sjećanje - Žuč, napuštanje rovova


    Krajem 1992. godine, mnoge stvari nisu išle na ruku Vogošćanskim borcima i stanovništvu. Vukota koji je bio nesposoban oficir, a komandant taktičke grupe, je svojom suludom taktikom doveo u pitanje čitav region.

    Da je tada pala Vogošća, Ilijaš i Ilidža bi ostale u teškoj poziciji, okruženi sa svih strana i došlo bi do velike opasnosti za 150000 Srba koji su živjeli u tom regionu. Muslimani su pod oružjem imali oko 100000 vojnika. Brojčano jači neprijatelj bi se teško mogao zaustaviti potpomognut sa snagama iz vanjskog prstena, UMPROFOR-a i NATO snagama.

    U pokušaju vraćanja Žuči poslije nevjerovatnih naredbi, izgubljen je tenk pun goriva i grananta. Neki su pričali da je to prodato ali dobro upućeni borci znaju da je to bio još jedan pogrešan potez u nizu onih koje je napravi Vukota u to vrijeme.

    Pored tih grešaka, i borci su se čudno ponašali, pa kada sam jednom prilikom kopao rov, meni jedan moj saborac kaže: "Šta kopaš, sutra ćemo dalje? " Ja sam mu odgovorio: "Danas se ukopavam ovdje, a sutra ću kada tamo stignemo".

    Kada su muslimani krenuli u kontranapad, taj isti borac nije imao zaklon, pa je morao da dijeli rov sa nekim od svojih drugova. Neki borci su stalno ucjenjivali komandu da šalju one sa radne obveze da im kopaju rovove i tranšee. Nisu htjeli da kopaju zaklone u nadi da će neko drugi da im ih iskopa. Kada muslimani napadnu liniju nisu imali dobar zaklon, pa su samo gledali kako da se povuku. Njihove priče poslije pada linije bile su nevjerovatne. Odmah poslije toga bi uslijedila priča kako smo bili prodani. Najčešći padovi linija su bili panika u našim redovima i šrenje lažnih informacija da su linije bile napuštane po nekoliko dužnih kilometara i ako na njima nije bilo borbe.

    Isto se desilo kod nas u zoni odgovornosti Semizovačke brigade. Komandant Brigade je lagao stanje na liniji, a borci su se povukli bez znanja komande. To se ne može zvati prodajom, ali može izdajom za koju bi Janković trebao da odgovara pred Vojnim sudom ili ako ništa drugo da bar bude upisan u Crnu knjgu naše istorije.

    Ne mogu to isto da kažem za Žuč na kojoj su mnogi borci izgubili živote u pokušaju da se zaustave muslimanske ofanzive. Komande su radile onoliko koliko su bili sposobni da se to održi.

    Ovom prilikom bih spomenuo Jeftiće koji su živjeli blizu Žuči a uvjek prvi, i bez borbe napuštali svoje rovove. Oni su bili najopasniji za naše linije odbrane. Kad kažem Jeftiće mislim na sve stanovnike koji su živjeli u tom selu pokraj Vogošće.

    Zbog ovih stvari koje su bile stalno prisutne kod nas, ne vjerujem u prodaju teritorija.

    Hvala ti na ovom odličnom, i po meni jako logičnom, obrazloženju. Počinjem da vjerujem da su sve priče u vezi trgovine granatama i prodaje teritorije - izmišljene.
    pjesma - 19718 - 11.12.2008 : Nnj Nnj Nnj - best (3)

    Bula


    Sto se Gackom lelek čuje
    turska bula jadikuje
    i proklinje Bajram kleti
    đe će Muju da suneti.

    Baš na Bajram reče bula
    Fazlagica gori kula
    i proklinje krvopije
    novu sektu Vehabije.
    To su oni uradili
    i džamiju zapalili!

    Cvili bula kao guja
    prekrstiću malog Muja
    i djed mu je kršten bio
    dok se nije poturčio.
    Vehabija neće biti
    i ja ću se prekrstiti!
    vub - 14622 - 13.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Univerzitet u Sokocu


    Dobro došli u Sokolac! Ako imate petnaest minuta, i dosta "papira" u šlajpeku, navratite na naš Univerzitet. Nećete se pokajati! Možda ćete se "raspariti", ali će jednog dana sokolačka diploma biti priznata kod svih vlasnika kafana u Sokocu. Sa njom ćete, eventualno, moći kelnerisati!

    Da ne bude zabune, samo je zgrada "kaki" boje Univerzitet u Sokocu. Ja nisam smio da priđem bliže jer sam se bojao da će me neko natjerati da kupim jednu diplomu.

    Ispred univerziteta protiče čuvena, u pjesmi opjevana rijeka:

    Rešetnica, rijeka plovna
    po njoj plove sokolačka govna


    Univerzitet u Sokocu
    komentari - 18742 - 25.08.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Kada može Kosovo, može i Osetija


    Ovih dana, uporedo sa olimpijadom u Pekingu, svjetski mediji su bili okupirani i ratom koji se vodi u Južnoj Osetiji i Abhaziji, teritorijama koje ne priznaju vladu u Tbilisiju, prestonici bivše sovjetske republike Gruzije (Georgia).

    Sve je počelo kada još u doba raspada SSSR-a. Gorbačov najbliži saradnik, Edvard Ševardnadze, je drugi po zaslugama za kolaps sovjetskog giganta, i pobjedu imperijalizma nad komunizmom. Ovaj američki učenik je iza sebe, kao predsjednika Gruzije, ostavio Mišu Šakašvilija, provjereno američkog čovjeka.

    U zadnjih nekoliko godina, NATO pokušava da Gruziji postavi "odbrambene" rakete, u cilju "zaštite američkih interesa".

    U isto vrijeme, ruski separatisti su organizovali dva referenduma (koja međunarodna zajednica nije priznala), jedan 1992. godine, a drugi u 2006. godini, a odbili su i Šakašvilijevu ponudu da dobiju "više od autonomije, manje od nezavisnosti".

    Nakon toga, vladine trupe su umarširale među pobunjene Ruse, i napravile - masakr. Nadale su se da će njihov "moćni" saveznik stati uz njih, ali to se (naravno) nije desilo. U žestokoj protiv-ofanzivi, Rusi su upali u pomenute teritorije sa namjerom - da tu i ostanu. Gruzijski predsjednik je bukvalno plakao na američkoj televiziji jer je "nemoćan da bilo šta učini".

    Nadam se da i vi djelite moje oduševljenje za ove skorašnje događaje. Ako je Bosna imala pravo da se odcijepi od Jugoslavije (upotrebom sile), a zatim i Kosovo, koje ima isti status kao i Osetija i Abhazija, zašto onda ne bi mogle i ove ruske pokrajine. Naravno, ostaće nešto i za Amere, da prave svoje vojne baze i postavljaju raketne sisteme.

    Radosna vijest! Rusija je priznala Osetiju i Osetiju i Abhaziju kao suverene zemlje. Vjerujem da bi to učinila i Srbija, samo da su Radikali na vlasti. Možda će to Dodik "predložiti" na Skupštini RS, ali ne vjerujem da će to uraditi "najdemokratskija" zemlja u svijetu - Bosna i Hercegovina i Hrvatska, mada su se toliko radovale otcjepljenju Kosova.

    Nadam se da će i Republika Srpska slijediti ovaj potez, naravno kada za to dođe pravo vrijeme.
    rat_olovo - 20460 - 03.02.2009 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Ratno sjećanje 24 - Vanjski prsten


    U toku primirja, muslimani su često provocirali i iz političkih razloga kršili primirje na sarjevskom ratištu. Za te incidente su okrivljivali Srbe, pa je napravljen sporazum sa UN i UNPROFOR-om o predaji na čuvanje topova i nišanskih sprava kao garancija poštovanja primirja na u Sarajevu.

    U to vrijeme zenički i tuzlanski regioni su preko Hrvatske dobijali ratnu tehniku i mudžhedine, pa su na tim teritorijama pravljeni do tada neviđeni masakri, mnogi od njih ni do danas nisu objavljeni niti rasvjetljeni.

    Uvidjevši da se sprema ofanziva iz tog pravca komanda taktičke grupe je odlučila da napravi linije odbrane koje do kraja 1993. godine nisu ni bile formirane. Na tim prostorima su do tada funkcionisale seoske straže, što pokazuje da smo se nadali dogovoru bez krvoprolića.

    Diverzantski upadi su postajali sve češći pa su počele da se postavljaju jače jedinice na važnijim kotama. Najžešći napadi su bili usmjereni u pravcu Srednjeg.

    Naša komanda je donijela odluku da počne ofanzivna dejstva na tom regionu i preseče snažne jedinice iz Zenice i Tuzle na dva dijela, kako bi oslabili i smanjili njihova dejstva. Vrbas - komandant taktičke grupe, je u toj ofanzivi imao ogromne uspjehe. Probijene su mnoge linije odbrane i nastala su pomjeranja. Naše snage su napredovale čitavom dužinom fronta. Došli smo u podnožje Čemernog i iznad Korita, a sa tog pravca smo se probili skoro do samog Olova.

    Nakon uspjeha naše taktičke grupe, komanda Korpusa je zaustavila naša napredovanja i organizovala ofanzivu na nivou korpusa. Posle mjesec dana krenula je nova ofanziva, ali su muslimani dobili dovoljno vremena da učvrste svoje linije odbrane.

    Akciju je vodio lično komandant Korpusa. Određen je pravac napada iz Ajdanovića na obližnja brda koja su kontrolisali muslimani. Nekoliko naših vozila je pogođeno maljutkama* sa okolnih brda Gradina i Konjsko. Sve ovo potvrđuje da su muslimani bili naoružani sa savrmenom ratnom tehnikom.

    Na tom mjestu sam doživio i jednu od najsmješnijih scena u ratu. U trenutku kada je "maljutka" preletila iznad naših glava, Antić se bacio na zemlju. Problem je bio što smo bili u nekoj bari, a kako je uvijek bio uredno ispeglan i uštirkan, nisam mogao da se ne nasmijem. Kada je i druga maljutka preletjela preko nas, on je opet zalegao u tu istu baru. Nakon toga je morao da napusti ratna dejstva i da ode da se presvuče. Naravno vise se tu nije ni vratio. Do kraja borbe, koordinator naših jedinica je bio Jovo.

    Naše jedinice su krenule u pravcu Kruševa i tu smo dočekani sa žestokom vatrom. Kako bi neko od naših boraca izvirio iz rova, odmah bi bio pogođen. Kao rezultat pogrešno vođene akcije na tom mjestu smo izgubili mnogo boraca. Najveće gubitke u toj akciji je imao Blagovački bataljon.

    Ne mogu da se sjetim tačnog broja poginulih i ranjenih, ali želim da im se ovom prilikom zahvalim za njihovo junaštvo i neka im je vječna slava i hvala.

    U toku noći, koordinator akcije nije uvezao naše jedinice. Neki od boraca su ostali na borbenim linijama, prljavi i mokri, a drugi su se smjestili po kućama u Malinovcu.

    Preneražen lošom komandom i značajnim gubicima, borci Blagovačkog bataljona su, saznavši da su Jovinom krivicom ostali na Kruševu, došli su selo da ga pronađu. Vitko i Janjuš su repetirali M84 sa namjerom da ubiju Jovu. Srećom, Koko ga je zaklonio svojim tijelom ne da bi spasio Jovu, nego da Vitko i Janjuš ne bi završili na Vojnom sudu.

    Još prije početka te akcije, Vrbas je upozoravao komandu Korpusa da su udarili u pogrešnom pravcu. Uvidjevši svoju grešku, promjenjen je pravac napredovanja i udar je usmjeren u pravcu Moševačkog brda ili Poloma, kako su ga neki zvali.


    * Maljutke su vođene rakete.

    * (Dodao Oko) Na Kruševu je tada poginuo komadant blagovačkog bataljona, a na njegovo mjesto dolazi Nenad Radovan, dobar drug Miće Vlahovića.
    moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (116)

    Argeta


    argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestru i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je naša potraga ostala bezuspješna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se tog dana dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi standardno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • legende - 1342 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (49)

    Legenda o Cvijetima


    Autor: Željko Tomić, Sokolac
    © Copyright Željko Tomić, kopiranje nije dozvoljeno


    U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko ne zapisa priču kako je sve ovo počelo. Međutim, naš narod nije zaboravio da na Lazarevu subotu bere cvijeće, baš kao što su to nekada radili i njegovi preci.

    Ovoj drevnoj tradiciji me je naučila baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam mada mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena dok sam bio beba. Kada sam imao pet godina, i ja sam trčao po prostranom dvorištu naše kuće sakupljajući cvijeće, a zatim bi ga pažljivo prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro bismo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

    A kada sam imao devet godina, baka mi je ispričala i jednu priču. Reče mi i da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, ovu priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže od koga je priču saznao moj kurđel tj. pradjed moga čukundjeda.

    A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Svake druge godine, domaćica kuće bi rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina a djete bi počelo da se suši, gubi apetit i na kraju bi umrlo. Nesrećnom domaćinu nije preostajalo ništa drugo nego da ispod jedne stare kruške iskopa malu humku u koji bi položio kovčeg sa beživotnim tijelom svoga prerano umrlog djeteta. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu održati u kući tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka!

    Međutim, svi su se trudili da mu pomognu, pa se njegova tužna priča na daleko pročula. Karavandžije su je prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baba koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu ubere livadsko cvijeće, te da djetetu sledećeg jutra operu lice i ruke vodom u u kojoj je ono bilo potopljeno. Još je, ta stara i premudra baba, poručila da su mračne sile pakla nemoćne pred snagom mirisa proljeća, i da će nakon toga Gospod Bog dati da se domaćinu izrodite lijepa i zdrava djeca. Mještani tog crnogorskog zaseoka potvrdiše da je ta baka mnogima pomogla u nedaći, pa dobronamjerni trgovac požuri da ovu vijest odnese na Romaniju.

    Kako je baš nekako u to vrijeme padala Lazareva subota, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ i izraste u lijepog i snažnog mladića.

    Pričalo se po Romaniji da ih je u toj kući bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da kod tog domaćina djeca više nisu manjkala, tj. umirala.

    Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, a zatim i u Crnu Goru, pa tako svi Srbi počeše da umivaju sebe i svoju nejač sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.


    Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski i uznijela se u Carstvo Nebesko. Ja zapamtih ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da je priupitam iz kog sela bješe ona baka koja je srpskom narodu otkri tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.
    moje_price - 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (48)

    Pogled na prošlost iz Amerike


    Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

    Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

    Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

    Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

    Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


    Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

    Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

    Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

    Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

    Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

    Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

    Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...
    moje_price - 14650 - 15.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (46)

    Pogled sa tetkinog tavana


    U hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom. Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.

    I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela. Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.

    Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice. Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku. Sem Gorana, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.

    Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni. Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".

    Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima. Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ. Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!

    Od tada, u te krajeve idem rijetko. A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na tetkin tavan. Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.

    Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.

    I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "

    tetkin tavan
























    *** Ova fotografija je stvarno snimljena na tetkinom tavanu, tj. predstavlja "Pogled sa tetkinog tavana"

    moje_price - 1548 - 15.05.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (36)

    Moja najdraža četvorka


    Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu. Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima. Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.

    Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda. Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom. Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu. I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju. A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili. U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.

    Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah. Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta. Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta. Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.

    Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori. Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih. Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to znaš ali ti se danas baš nešto i ne priča. Zbog toga sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ. "

    Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:

    "Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu. Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima. "

    Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako nisam mogao da zaboravim. Kao devetogodišnje dijete nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što sam zaslužio. Odmah nakon toga moji roditelji primjetiše da ja nad knjigom provodim znatno više vremena. Najprije naučih sve o Panonskoj niziji a potom i sve ostale lekcije. Moj napredak u školi se prvo osjetio već na prvim testovima iz matematike. Na njima bih najčešće dobijao preko 90 procenata. Oni su obilježili jedan važan preokret u mom životu, pa i danas čuvam kao dragu uspomenu đačkih dana.

    Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo". Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg. I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija". Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:

  • "Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku. Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može da dobije i peticu. "

    I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova. U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao da zamislim kako udara nekog đaka. Ponekad se sjetim i one moje četvorke, za koju sam tek u zrelom dobu shatio da mi je promjenila čitav život.

    A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj. da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka. Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.
  • moje_price - 11599 - 17.02.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (35)

    Tetka Zora


    Posvećeno Zori Tošić rođ. Tomić (1927-2007)

    Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku. U glavi odzvanja samo jedna misao:

    "Umrla mi tetka Zora... Umrla mi tetka Zora... "

    Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila nešto posebno. Zbog toga pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.

    Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost. Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće. Pošla tetka u Sokolac pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā". Ovu riječ je izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama". Tako je ona svoju majku zvala još od svoje najranije mladosti. Mamu je zvala "Gospoja", a oca "Brato". Tatu je voljela najviše od trojice braće preteklih iz Aleksinog i Rosinog braka u kome su Zorini roditelji izrodili devetero djece. I ja sam imao nadimak, kojim me je samo ona tako zvala. Prolazeći pored mene, uvijek bi me pozdravljala sa "Dobar dan, Mile", kao da sam ja neka odrasla osoba a ne dijete.

    Njen piskavi i pomalo otegnuti glas je nekako zračio ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme. Iz svoga "cekera" bi vadila tople gurabije ukrašene kockom šećera i dijelila ih nama, djeci. U ta davna vremena, gurabija je bile rijetka poslastica pa je za mene i moje sestre dolazak tetke Zore u našu kuću bio neka vrsta praznika. Ponekad bi nam ona donosila i sušene kruške, koje je tetak Branko dobijao iz svog rodnog sela, Đedovaca.

    Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku a onda sjedala na njenu postelju i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje. A kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula što mora da ide jer žuri na pijacu "da se podmiri" pa će onda svratiti.

    Nakon povratka iz grada, tetka bi pored bakinog kreveta ostavljala poneku sočnu krušku, rahat-lokum ili neku drugu sitnicu. Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kući, jer se znalo da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, zaključava u drveni sanduk, sakriven negdje na tavanu.

    Potom bi se tetka, kolskim putem pored Brezjaka, uputila u pravcu Bjelosavljevića. Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu mogli sprečiti tetku Zoru da pješice ode kući, vjerovatno i zbog toga što je novac za autobusku kartu trošila na poklone svojoj majci. Žurila je ona svome domu da napoji stoku i namiri živinu.

    Kada sam malo odrastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci. Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije. Iz svoje torbe je vadila čokolade na kojima je pisalo "Volim te".

    Godine su prolazile. Jednog dana je tetka Zora dala svojoj kćerci Milanki bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao što je vadila gurabije iz svoje torbe. Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob, a nekoliko godina nakon toga umrla je i njena Māmā. Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora postade još pogurenija, a i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.

    Ja sam se otisnuo u svijet, najprije na studije u Srbiji, zatim putovanja po Evropi, da bi se konačno skrasio u Americi. Zaboravio sam na tetkine čokolade i gurabije. Ali nikada nisam zaboravio njenu dobrotu. Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje. Tetka Zora bi nas, onako sićušna, stiskala u svoj topli zagrljaj, poput majke koja grli svoje prvorođenče. Zbog te njene roditeljske nježnosti, nju smo uvijek zvali "naša tetka", a njene ukućane - Tošići. Dočekivala bi nas, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći koja je širila blagi miris krava. Čini mi se da je uvjek nosila, jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje, te seljačku maramu iz čije su crne podloge izranjali crveni cvjetići. Mora da se tako obučena uzdigla i do carstva Gospodnjeg, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.

    Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive i muze rajske krave. Otišla je da svojim grubim rukama mjesi gurabije anđelima, iste onakve kakve je spremala za nas. Kada me je pokosila vijest da je umrla tetka Zora, najprije se sjetih tih njenih, već odavno zaboravljenih gurabija. Danas, kada imam svega sem ptičijeg mlijeka, sve bih dao da još jednom zagrizem u to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera. I, dok sam gledao neku čudnu svjetlost koja treperi iznad njenog groba na –edovcima, zatreperih od tuge što joj nikada ne rekoh da je pravila gurabije najbolje na svijetu.
    komentari - 20137 - 16.01.2009 : Pitar Sarajevo - best (30)

    Kome ti glumiš?


    Čitam post Bošnjaka sa Sokoca koji je sad u dijaspori i ne mogu da odolim a da ga ne upitam šta je on uradio za svoju domovinu, Romaniju ili bar rodno selo?

    Da se razumijemo, ja sam Bošnjak iz Sarajeva ali mi smetaju ovi "dušebrižnici" koji sa udaljenosti od 10 ili 20 hiljada kilometara vode brigu o nama, našem načinu života i glume zaštitnike bošnjačke kulture i istorije.

    Isparili ste guzice kad je najviše trebalo (čast izuzecima ali slabo ih ima) i sad iz Osla ili Štokholma tumačite kako i šta bi trebalo da narodu bude bolje. Dođete jednom godišnje u skupim limuzinama uzetim na kredit, vodate djecu po čaršijskim ćevabdžincama u trenerkama sa švedskim zastavama, kupujete stanove po Grbavici (omiljeno papansko naselje) a kad odete u rodni kraj, požderete janjca a smeće izbacite u prvom šumarku.

    Šta ste uradili za ovu Bosnu ili za svoje selo? Jeste li obnovili nekom povratniku kuću, kupili ovcu ili bar kokoš? Jeste li bar nasuli put ili kupili sto metara plastičnih cijevi da povratnici imaju vodu?

    Niste, niti imate namjeru!

    Gledate ih sa visine, kao da ste plave krvi. Počele su vam i štale smrditi, pogotovo hanumama u štiklama koje bi, da ne bi Karadžića, i sada muzle krave po vukojebinama.

    Znate pričati po Norveškoj kako ste bili "neko i nešto", kako ste imali na stotine ovaca i krava, najnovija auta i traktore a bili ste bijeda, kao što ste i sada. Samo što ste danas moralna bijeda. Džaba vam stanovi po Oslu ili Vašingtonu, umrijećete u zemlji u kojoj vam ni prezime ne znaju izgovoriti!

    Nemate vi pravo ništa prigovoriti Željku Tomiću. On jeste velikosrbin i rojalista ali je za svoj narod i taj kraj uradio dosta. Pokrenuo je mnoge akcije, pomogao nejač, sačuvao neke stvari od zaborava. Ispašće da ga branim i da mu se uvlačim, ali nije tako! Ja sam ratovao protiv njega ali ga poštujem jer svoj kraj i porijeklo nije zaboravio.

    Više sam ja kao Sarajlija pomogao povratnicima i narodu na Romaniji nego svi vi Bošnjaci iz Norveške i Švedske sa dva pasoša, usta vas grebem!
    moje_price - 2242 - 13.10.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (22)

    Davno izgubljeni prijatelj


    Prije par dana mi se javio neki Željko iz Užica. Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985. godine. Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika. Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj. I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.

    Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće. Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva. čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.

    U mislima ređam imena vojnika iz moje čete. Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života. Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.

    Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag. Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.

    "U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju života, čija žetva bi ti mogla donijeti i slavu.

    Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje "akumulatore" i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije. Nisi me u potpunosti upoznao sa svojom životnim planovima, pa ne znam na koja vrata ćeš da udariš tim tvojim "tajnim" oružjem, "zamajnim ovnom" kojeg ponosno nosiš na ramenima kao dar majke prirode.

    Ubjeđen sam u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata i da ćeš ostati u analima tvoje mjesne zajednice bar desetak godina. Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član nekog kućnog savjeta. Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica. Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima.

    Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod u kome si služio. Međutim, kada ti kosa pobjeli, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, rado ćeš se sjećati svoje mladosti i vojnika u plavim uniformama. Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu. I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će lagano da ti ti zatreperi...

    A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana. Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem. Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu.

    Ne ljuti se, zezam se. Želim ti sve najbolje u životu, a posebno puno sreće i djece.

    Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka.

    Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda.....

    Zeljko Tomić & sin"


    P. S. Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu. Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci. Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti. Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu. Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.

    P.S. U životu ni ja nisam prošao ništa bolje od Željka. Moj prvi roman još uvijek nisam napisao, a ukoliko to i uradim u njemu će biti opisano mnogo više idiota nego što sam pretpostavljao.
    moje_price - 19343 - 02.11.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (16)

    Za šaku dukata


    U godinama pred Drugi svjetski rat život na Romaniji je bio jako težak, pa je imati malo značilo mnogo jer drugi nisu imali ništa. U kući Ljubinog oca je bilo nešto dukata, koje su Renovice iz Gazivoda generacijama otkidale od siromašnih ljetina i plodova njegovanih u krševitim baštama, zalivanim znojem isto onoliko koliko i vodom. I svaki bi predak od svojih usta odvojio sve što pretekne kada se nahrane uvijek gladna djeca, da bi kupio poneki dukat i u domaćinske kuće poudao svoje kćeri.

    Kada su svatovi poveli Ljubu za Luku Tomića iz Podromanije, njeno djevojačko ruho je krasilo devetnaest zlatinih dukata. I dok se kočija, u pratnji stasitih konjanika, kotrljale Glasinačkim poljem, buljili su prolaznici u prelijepu Ljubu, i njene zlatnike što su ponosno zveckali na njenim grudima. Na dan vjenčanja kuća Stojana Tomića je bila otvorena za sve goste, zvane i nezvane. Došli su na svadbu njegovog sina Luke, da se najedu i u kolo uhvate, i Srbi i muslimani, dobronamjerni ljudi ali i dušmani. I niko Od njih nije mogao da odlijepi oči sa zanosne Ljube, mnogi od njih priželjkujući da i njihove kćerke budu tako lijepo okićene na dan udaje...

    ***
    Par dana pred Božić 1942. godine, jedan od komšija iz susjednog sela Nevoseoci, dovede u Podromaniju nekoliko ustaša iz zloglasne goraždanske Handžar divizije. Upadoše u Stojanovu kuću sa namjerom da otmu dukate koje je imala Ljuba. Nakon bezuspješne premetačine domaćinstva, ustaše počeše da tuku Stojanovog brata Pera koji tu dođe da zaštiti Milku i Ljubu, jer to bješe bratova dužnost kada u kući nema muške glave.

    Nakon višečasovne torture, ustaše izvedoše Pera i Milku pod jednu trešnju a Ljubi ponoviše svoje zahtjeve: da im preda dukate ili će strijeljati njenu svekrvu i svekrovog brata. Međutim, Ljuba ponovo odgovori da nema dukata, te dušmani ubiše Milku i Petra, a nju natjeraše da ih pokopa pod tom istom trešnjim. Ljubu su poštedjeli jer su namjeravali da se vrate, ili su se možda bojali da će partizanska jedinica njenog muža Luke da napravi pokolj u Nevoseocima.

    Tomići iz okolnih kuća su nemoćno posmatrali šta se dešava. Nisu mogli da im pomognu, jer bi ih zadesila Milkina i Perova sudbina. Kada se ustaše raziđoše, silan narod se sakupi u dvorištu da oplakuje Milku (rođenu Cerovina) i Petra Tomića. Kuknjava žena je odjekivala Podromanijom sve do kasno u noć.

    Nakon tog krvavog januara 1942. godine, u kome je na kućnom pragu nastradalo još petnaestak Tomića, otisnulo se stanovništvo Podromanije u zbjegove. Ljuba krenu za njima, ne razdvajajući se od svojih dukata. Međutim, kada neko pokrade zlato jednoj porodici iz zbjega, Ljuba odluči da polovinu svojih dukata zakopa ispod jednog stoljetnog hrasta koji je dominirao tim područjem. Pred kraj rata, partizani, da bi istjerali četnike is šuma, zapališe Romaniju te u silnoj vatri nastrada i hrast, čuvar Ljubinih dukata, koje ona više nikada ne nađe.

    Preostale dukate Ljuba sačuva, te ih nakon rata odnese u Lazarevo, gdje su njeni ukućani kolonizirani. Pozajmljivala ih je mladim djevojkama, da se kite sa njima za svadbe i igranke. Vojvođanska zemlja biješe rodna, a Tomići dobri poljoprivrednici, pa Ljuba kupi još devet dukata sa namjerom da za svoje unuke, od kćeri Nevenke i sina Miša, ostavi isto onoliko dukata koliko je dobila od oca.

    A uveče, kada bi ugasila svjetlo i krenula na spavanje, Ljuba bi iz tišine svoje sobe zamišljeno gledala u plodne banatske bašte. Jer kad bi utihnuo plač djece i smijeh najmilijih, vaskrsnule bi pred njom uvijek iste slike iz prošlosti koje su je tjerale da se zapita da li bi Petar i Milka još uvijek bili živi da je ustašama dala tu njenu šaku dukata.
    vogosca - 20568 - 10.02.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (10)

    Politika je kurva


    Nedavni komentari o Joji i Koprivici me natjeraše da malo razmišljam i o politici i njenim sudionicima na tim našim nesrećnim prostorima.

    U prethodnom ratu je bilo mnogo nepotrebnih pogibija u dubokoj pozadini. Povodi za takva ubistva su bila razno-razni: alkohol, borba za vlast, prisvajanje materijalnih dobara, kriminalne aktivnosti, a bilo je dosta i ubistava političke prirode. Mogao bih ja mnogo da napišem o Danilu Veselinoviću, Risti –ogi, Nikoli Koljeviću i mnogim drugi uvaženim ličnostima ali ovom prilikom želim da se ograničim na područje Vogošće.

    Političari poput Joje i Koprivice su imali mnogo teži zadatak od mnogih drugih u regionu, pa me zbog toga i ne čudi što su poklekli i oprljali svoje ruke tako da ih više ni Miljacka ne može oprati. Iz istog razloga je i mnogo mladih i dobrih boraca nastradalo u Vogošći u kojoj je za vrijeme rata zabilježeno nekoliko desetina ubistava i mnogo više ranjavanja u kojima je brat Srbin digao ruku na Srbina.

    Za razliku od Ilijaša, Vogošća je bila prepuna fabrika i razno-raznih materijalno-tehničkih srestava koja su na kraju postala vogošćanska nesreća jer su se tamo skupili svi lešinari sarajevskog regiona sa namjerom da svoje prljave šape stave na poneki masan zalogaj. Na ovom mjestu bih se osvrnuo samo na lopove visokog renomea: pogađate - govorim o političarima.

    Joju Tintor i Rajko Koprivica su bili marionete politike sa Pala, uglavnom Radovana i Mome koji su preko svojih poltrona nižeg ranga odrađivali prljave poslove i tako vješto prikrivali svoje učešće u mahinacijama. Jer da Joja i Rajko nisu prihvatili njihovu igru desilo bi im se upravo ono što se dešavalo sa svima onima koji su se pobunili: završli bi političku karijeru a ako bi znali previše - bili bi i ubijeni.

    Za primjer navodim istinitu priču jednog političara, koji se u ratu pobunio protiv svojih poslodavaca. Kako mi je njegov brat dobar prijatelj, negovo ime ne navodim mada će ga mnogi moji sugrađani prepoznati iz ove priče. Dotični političar je imao jednu od najvećih političkih funkcija u svojoj opštini. Jednoga dana dođe u njegovu kancelariju Milovan Žugić sa ceduljicom na kojoj je rukom napisano: "Daj ovom čovjeku papire za 600 kubika građe! ". Na papiriću nije bilo potpisa niti pečata, ali je dotični funkcioner odmah prepoznao rukopis Radovana Karadžića. Ne želeći da padne ljaga na njegovo ime, nazove Radovana i usprotivi se takvom radu. Zatraži od njega da mu u buduće šalju zvaničan dokumenat Vlade. Nekoliko dana nakon toga, našao se naš pošteni političar na prvoj borbenoj liniji na Kruševu, i to u onom čuvenom rovu u kome su mnogi Sokočani izgubili glavu. Gledao sam ga kako pognute glave ide u smjenu, očigledno žaleći što je postao buntovnik "bez razloga". U njegovu fotelju se istoga dana uselio podobniji kadar, ili bolje reći poslušniji. Nakon mjesec dana, podvio je taj naš političar rep i otišao na Pale, iskoristio svoje veze da nađe posao u nekom od ministarstava. Samo da nije u rovu! Nakon rata, ni barutni dim se nije razišao iznad Sarajeva, otišao je taj naš homo politikos trbuhom u za kruhom da radi u - zajedničkim organima BiH. Njegova politička karijera u rodnom mjestu je bila uništena za sva vremena!

    Dobro poznavajući prilike u Vogošći, siguran sam da ni jedan političar nije ostao pošten, jer je to po zakonima politike - nemoguće. Impresioniran sam pisanjem "Pravog" o Joji Tintoru jer sam tako upoznao i onog drugog Joju, koji mi je do sada bio nepoznat. Moj komentar na njegovo pisanje je da je velika šteta što jedan takav Srbin, perfektne biografije do maja 1992. godine, moralno posrnu a kasnije i propade. Malo je tužno završiti kao moler, onako kako je prije četrdeset godina počeo svoj radni vijek. A da se Joja nije uhvatio u mrežu političkih mahinacija danas bi o njemu pjevali guslari - a da on to ne mora da plati.

    Ipak, treba biti pošten pa im svima dati kredit za sve ono što su uradili za Vogošću. Jer da nije Joje, Bore i Božura istorija Srba na tim prostorima bi bila mnogo tragičnija. Uzmimo Boru Radića za primjer. Iako je imao veoma kratak ratni staž, Boro je ostao primjer za herojstvo, pa su ga oponašali gotovo svi vogošćanski patrioti. Mnogi od njih izrastoše u istinske heroje pa se, po mom mišljenju, vogošćanska opština može pohvaliti da je imala više junaka nego bilo koja druga opštine u Republici Srpskoj.

    Teško je danas govoriti ko je bio najbolji u ratu, ali sam siguran da je Vogošća imala najviše heroja. Nisam rođen u Vogošći pa nisam morao da dijelim sudbinu vogošćanskih Srba. Nisam tamo nikada ni živio, pa mislim da je ova moja tvrdnja dosta objektivna. U Vogošći sam ostao kratko, ali će ovaj grad u mom srcu ostati do kraja života.




    Idi na stranu - |listaj dalje|