fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

arkan - 9660 - 13.05.2006 : Srbin Forever Svijet - best (2)

Arkanovci i Ključ


Igrom slučaja bio sam na ratištu kod Ključa kad je i sam Arkan bio tamo sa svojom ekipom.

U to vrijeme je u Sarajevu bilo potpisano "primirje" pa su sa Sarajevskog ratišta poslali par autobusa u ispomoć na Banjalučko ratište.

Po dolasku i prolasku kroz Banjaluku nešto me je veoma začudilo! U gradu se uopšte nije naslućivalo da je muslimansko-hrvatska bratija na nekih 40 km od grada!!! Narod je šetao a sve je radilo. To sam vidio kad smo stali da se umijemo i osviježimo. Lično sam bio tad u pratnji pukovnika Josipovića a moj prijatelj je vozio. Sa nama je jos bio nacelnik bezbjednosti...

Na Manjaču kad smo stigli, moju jedinicu su smjestili na potez prema Ključu a sa nama je još bila i Specijalna jedinica MUP-a RS na čelu sa Lunom (da nespomenem ime ovog Vogošćanskog heroja i predratnog specijalca kod Vikića), i jedan dio jedinice Arkanovih Tigrova...

Može pričati ko šta hoće, ali ti momci koje sam ja vidio, govorim za Tigrove, su bili toliko "jaki i dobro spremljeni" da bih sa njima išao gdje kod je tad trebalo. Uz to sve je i Luna sa svojim momcima bio zastrasujući "metak" za Turke. Žive smo ih hvatali ali i oni su nas nažalost...

U jednoj akciji su uhvatili jednog našeg momka, zvao se mislim Dragan Šorak i bio je Srbijanac dobrovoljac koji je čitav rat proveo u Vogošći. Šta su mu sve radili.. nije ni za priču a ni za priču ni za pisati!!!

Za informaciju svima da samo kažem da smo bili nadomak Ključa tj. ulaska u grad ali tad je opet potpisano Famozno "primirje".

Sa turske strane, nasuprot nama se borila njihova "slavna" 505 Buzimska brigada potpomognuta sa nekoliko vodova mudžahedina iz odreda "El Mudjahedin".

Uopste nisu toliko hrabri kao što se pričalo i sad piše o njima! Oni su velike kukavice koji kolju i pale što stignu, a u borbi su neprimjetni.

Zarobili smo ih dosta i svaki od njih je molio i plakao za život otkrivajući položaje na kojima su bili i šifre za vezu..

Arkan je tad sa svojim momcima pokazao šta znači srpstvo i junastvo.

Isto ovo mogu reći i za Lunu i članove Specijalne MUP-a RS. Svaka im čast!

Bili smo tu 15-tak dana a onda smo se vratili u Vogošću.

Svako dobro i Bog vas pozivio...
srebrenica_eng - 1200 - 15.04.2005 : Charley Reese - best (4)

The Serbs Are Victims of Propaganda


Serbian RealityThe Serbs are not angels, but neither are they devils. They are also the victims of a massive anti-Serbian propaganda campaign.

Starting with the civil wars, Serbs have been blamed for things they never did, while atrocities by Croats and Muslims were ignored. What the Serbs were and are up against are powerful American public relations firms, Western intelligence agencies and biased or incompetent Western reporters.

Maybe you recall a famous picture of an emaciated man standing behind a barbed-wire fence. This was reported as a Muslim being starved in a Serb concentration camp. In fact, the man was a Serb who had been arrested by the Serbs for looting, and he was not emaciated from lack of food but from suffering with advanced tuberculosis.

Yohanan Ramati, director of the Jerusalem Institute for Western Defense, wrote of the campaign against the Serbs: "This organized anti-Serb and pro-Muslim propaganda should cause anyone believing in democracy and free speech serious concern. It recalls Hitler's propaganda against the Allies in World War II. Facts are twisted and, when inconvenient, disregarded. The selectivity in reporting and comment is far too blatant to be accidental. "

Ramati quotes from an interview given on French Two television by James Harff of Finn & Rudder, the public relations firm representing the Muslims. He boasts that the firm's greatest achievement was to get American Jews on the side of Muslims by peddling the concentration camp story published by a New York newspaper. This business of death camps, by the way, was later proven to be a hoax.

But here is a good lesson in how the real world works behind the scenes. Finn & Rudder didn't commit the hoax. It simply took the published story to three major Jewish organizations with a suggestion that they run ads condemning it. The PR guy says that once the Jewish organizations came in on the side of the Muslims, it was easy to equate the Serbs with the Nazis.

Some of the hoaxes perpetrated on Americans include the so-called bread line massacre, the alleged destruction of Dubrovnik, a funeral shown on television of a girl said to be a Muslim victim who was instead a Serb child killed by the Muslims, and, of course, the mass rape hoax, which has cropped up again in Kosovo.

Original allegations in the past of 60, 000 rapes boiled down, after a UN investigation, to 126 alleged victims. Certainly in civil wars women will get rped, but the mass, organized rape story was a pure hoax.

This kind of stuff is still going on because the NATO campaign against Yugoslavia rests on a foundation of lies. I've seen claims by Western journalists that "thousands of refugees have all told the same story. " Use common sense. Do you really think the handful of Western journalists over there have questioned thousands of people? If so, why do they keep using the same video of the same people so often?

And how many of these Western journalists speak Albanian or Serbo-Croatian? My guess is none. That means they have to rely on translators who are probably being furnished by the Kosovo Liberation Army. The refugee can be saying one thing and the translator another, and the reporter will be none the wiser. That happened in Vietnam, where translators sometimes turned out to be Vietcong intelligence agents.

Just remember: NATO is breaking international law, and the United States has no business being involved in the internal affairs of Yugloslavia. One day, we may elect a government that won't lie to us so much.
vub - 12615 - 08.05.2007 : - best (3)

Balega Univerzitet


Jeb'o ti ovu državu i ovaj grad. Čela Bakmaz ne zna da se potpiše, a treba da magistrira na "Balega Univerzitetu". Kupio Golfa 5 pa misli da je čitav svijet njegov. Dobro ga tata naučio, kako su harali za vreme rata tako i posle rata.

Subotom kad se okupi raja, koristi imaju obojica Mačar Dekan, Čela zamenik kako su nastavili imaće i Boing za koji mjesec. Pa šta radi ta inspekcija! Oni uzimaju za ispite, za knjige, za odvoz profesora, nema više za šta da ne uzimaju. Uđeš i i izađeš i gotovo.

Profesori "Balega Univerziteta" se dave u obližnjim restoranima kao da nikada nisu jeli i kao da su utekli od gladi.
arkan - 9658 - 13.05.2006 : - best (2)

U vezi Arkana i Ključa


Pad Kninske i Visoke Krajine je dogovoren u Karađorđevu, između Tuđmana i titinog zeta, gospodina Jeza.

Međutim, Hrvati su počeli uzimati više nego što je dogovoreno, pa su se čak primakli i Banjaluci na nekih 30-tak kilometara.

Arkanovci su tada poslati da vrate ono što su Hrvati uzeli, a što nije bilo dogovoreno u Karađorđevu.
vub - 15259 - 11.10.2007 : Vojvoda Janko Sokolac - best (2)

Oglas


Ako nemate znanja, a imate para
upišite fakultet kod Mačara. (Cickovića)

Prve prijave koje budu hitre
dobiće da odmah polažu za magistre.
Doktorat je teško dobit' - zna se,
jer ga je Mačar rezervis'o za se.


Obavještavaju se studenti da prilikom upisa obavezno dostave ljekarsko uvjerenje (da bi se vidjelo da nisu normalni), štednu knjižicu (dokaz da potiču iz bogatih SDS porodica ) i partijske knjižice (svoju, tatinu maminu sestrinu a ako je moguće dedovu i babinu radi sigurnosti), kako bi SDS-komisija u što kraćem roku izvršila prijem.

Mole se roditelji upisane djece da na vrijeme pronađu vaze za polaganje ispita kako ne bi "Miš Bjeli" morao da interveniše.

Svi koji završe (a moraju) fakultet imaju obezbjeđena radna mjesta u poljoprivrednim organizacijama u Sokocu za šta je saglasnost dao "Mali Šef" inače kum "Miša Bjelog".

"Mali šef" je zainteresovan za diplomirane kopače, diplomirane orače, diplomirane okopače, diplomirane prebirače krompira koji misli da zasije čim bude imao diplomirani kadar za te poslove.

Zato: Dobro nam došli dragu brucoši, željno vas očekujemo a pogotovu vaše novčanike!
Uprava VUB-a
pena - 12182 - 07.04.2007 : - best (2)

O junaštvu Vitka i Pene


E da vi rečem o čojstvu i junaštvu Vitka i Pene.

Da li ta Snježa ( ako je to ona polušokica udata za Celana iz Omladinske ). Ako je riječ o njoj, ja razumijem da je zaogrjela k'o kaubojska tava, jer je u najbolje godine ostala udovica, pa sad i na zvijezde laje.

A Solomon reče da je jedno od tri najveća zla, baš to kad se udovica upali. I sad ona, sirotica traži adekvatnu terapiju, koju joj ja mogu pružiti, ali ne garantujem da će, onako pomršava moći i preživjeti.


A sad da vi rečem o junastvu Pene. Da Pena nije junak, ne bi mu Željko Subotić (jedan od najvećih srpskih hit-mejkera ) spjevao pjesmu "Hej brate Pena, sretne ti rane junače".

Zar nije junak da preživi 27 mitraljeskih metaka, i da nakon godinu liječenja opet juriša na balijske rovove i da ih ćera, ko soko tiće golubove.

A što se Vilija tiče, koliko su puta lično on i njegov brat Dule sačuvali Pretisovu teretnu kapiju.
Kad se povuče redovna straža, na bojištu ostanu samo Dule i Vili i rašćeraju Turke. To je bilo barem 20 puta u toku ovog rata, i da osim toga nijesu ništa uradili dovoljno je.
fk_glasinac - 17972 - 02.06.2008 : Eka Sokolovicki Pala & Sokolac - best (2)

Ne kontam


Pozdrav svim Sokocanima i najljepšem selu na svjetu - Sokolovićima.

Ja sam trubadur, što se fudbala tiče i nikada nisam bio navijač, osim reprezentacije Srbije, ali simpatizer jesam i to par klubova.

Crvenu Zvezdu sam zagotivio zbog pokojnog ujaka, a i sva mi rodbina za nju navija, što su imali kurčevitog Piksija i onog firauna propalog Ognjenovic Pericu ( ni sam ne znam sto mi je Perica bio drag?! ), Želju zbog rodne mi Grbavice, Bayern jer sam dugo živio kod Minhena, a "Glasinac" valjda što sam smješni lokal-patriota i što su utakmice "Glasinca" bile prve "tekme" koje sam gledao uživo. Kako god, volim taj klub!

Znam da je oskudacija i kokuzluk u klubu opasna bolest i da se liječi finansiskim injekcijama. Ako nema repa, nema ni uspjeha. Ali...

Ne kontam da nikoga, ali baš nikoga od ljudi sa lovom ne interesuje FK "Glasinac", jedan od simbola Sokoca. E to mi nije jasno, ali nikako.

Pa da li ima bolje reklame za Sokolac, a i za lokalne poslovne ljude, koji bi se mogli afirmisati u RS i BiH, pa i šire u regionu, da "Glasinac" igra u Premijer ligi?!

Ne kontam!
english_stories - 160 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Zoran Rundic


by Željko Tomic
Dedicated to Zoran Rundic, Vrapci, Bosnia and 10. 000 Serbs killed by Muslims in Sarajevo

I stopped to rest for a while. I was forty years old, so climbing up the steep hill was not an easy task for me any more. The ground was rocky and hard to traverse. I turned around. Behind me was a beautiful valley surrounded by mountains on three sides. A small river winds its way along the valley floor. The river was deep and beautiful, disappearing behind the hills on the other side of the valley.

I took a deep breath and made myself walking again. I didn"t come here to enjoy the countryside, I came to visit my friend"s grave, who was killed ten years ago during the civil war in Bosnia. Zoran, that was his name, had been my playmate from childhood. At that time I thought we would be the best friends forever, but his father got a new job and Zoran moved to Sarajevo, forty kilometers far from our home town Sokolac. It took me several years to realize I was wrong to blame Zoran for braking our friendship.

The gate was open, so I passed through into the graveyard. The graveyard had a small hill at the canter, with an old apple tree on the top. It was a modest, family graveyard with gravestones of different ages, shapes and sizes, surrounded by a barbed wire fence. I walked straight to a white marble cross, the most beautiful in the graveyard.

Then I saw the picture. It seemed to me the picture imprinted into the cold marble was taken the same night ten years ago, when that extraordinarily handsome fellow popped up in my life again. My fiancé, Svjetlana, wanted us to go on a double date with her girlfriend, Aida Muhovic. As soon as I saw his big brown eyes filled with something between love and loss, they reminded me on the young boy who used to stroll with me uncut grass fields and misty woods. The same boy who disappeared from my life 23 years ago!

I sat on a marble bench next to his grave. I touched the cold gravestone, like I was trying to check if Zoran lied there. But the stone was cold. I felt the same frizzing, lifeless coldness that brought into me the war that broke out when I was on the top of my happiness. Zoran decided to stay in Sarajevo. He didn"t want to abandon Aida, his Muslim girlfriend. Zoran had no idea what nationalism and hatred was. Alija Kapo, a Muslim man from the village Stjenice, near Rogatica, targeted Zoran only because he was a Serb. He came by, and beat him up. Zoran couldn"t run away. Muslim army didn"t want Serbs to leave Sarajevo, so the city was sealed from the inside. I wish I knew if Zoran was different when Alija Kapo took him to the city garbage depot and killed him over there. However, I am sure at the moment he died he didn"t hate his fiancé Aida for being a Muslim.

For seven years Zoran was buried by the garbage depot in an unmarked grave. After the Dayton agreement, his remains were found and identified by UN peacekeepers. His family was able to give him a decent funeral. Although his killer"s name is well known, he was never punished.

The graveyard was silent, yet comfortable because the wind that was playing absently with the old apple tree leaves, made me feel Zoran"s soul was surfing around the place. I crossed myself, pronounced the name of God, bent over and kissed the gravestone. Before I walked out of the graveyard, without looking back, I told Zoran I did marry Svjetlana and I got with her a beautiful, redhead daughter Marija, who was seven years old at the time. Unfortunately, I had no courage to tell Zoran that Aida got married to a Muslim man, and gave birth to three kids.

The hill was steep, there was a long walk for me to the point where I came from. Besides, the dark was falling down. Every time dark comes over Bosnia I get a feeling, I will never see the Sun again.

Alija Kapo was never charged for this crime. He lives now in suburb of Sarajevo called Buljakov Potok.
vub - 14622 - 13.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Univerzitet u Sokocu


Dobro došli u Sokolac! Ako imate petnaest minuta, i dosta "papira" u šlajpeku, navratite na naš Univerzitet. Nećete se pokajati! Možda ćete se "raspariti", ali će jednog dana sokolačka diploma biti priznata kod svih vlasnika kafana u Sokocu. Sa njom ćete, eventualno, moći kelnerisati!

Da ne bude zabune, samo je zgrada "kaki" boje Univerzitet u Sokocu. Ja nisam smio da priđem bliže jer sam se bojao da će me neko natjerati da kupim jednu diplomu.

Ispred univerziteta protiče čuvena, u pjesmi opjevana rijeka:

Rešetnica, rijeka plovna
po njoj plove sokolačka govna


Univerzitet u Sokocu
moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (85)

Argeta


argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestra i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, i tamo su prodavnice bile prazne, pa je naša potraga ostala uzaludna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno nekom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se taj dan dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi uobičajno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • legende - 1342 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (30)

    Legenda o Cvijetima


    Autor: Željko Tomić, Sokolac
    © Copyright Željko Tomić, kopiranje nije dozvoljeno


    U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko ne zapisa priču kako je sve ovo počelo. Međutim, Srbi nisu zaboravili da na Lazarevu subotu beru cvijeće, baš kao što su to nekada radili i njihovi preci.

    Ovoj drevnoj tradiciji me je naučila baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam mada mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena dok sam bio beba. Kada sam imao pet godina, i ja sam trčao po prostranom dvorištu naše kuće sakupljajući cvijeće, a zatim bi ga pažljivo prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro bismo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

    A kada sam imao devet godina, baka mi je ispričala i jednu priču. Reče mi i da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, ovu priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže od koga je priču saznao moj kurđel tj. pradjed moga čukundjeda.

    A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Svake druge godine, domaćica kuće bi rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina a djete bi počelo da se suši, gubi apetit i na kraju bi umrlo. Nesrećnom domaćinu nije preostajalo ništa drugo nego da ispod jedne stare kruške iskopa malu humku u koji bi položio kovčeg sa beživotnim tijelom svoga prerano umrlog djeteta. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu održati u kući tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka!

    Međutim, svi su se trudili da mu pomognu, pa se njegova tužna priča na daleko pročula. Karavandžije su je prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baba koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu ubere livadsko cvijeće, te da djetetu sledećeg jutra operu lice i ruke vodom u u kojoj je ono bilo potopljeno. Još je, ta stara i premudra baba, poručila da su mračne sile pakla nemoćne pred snagom mirisa proljeća, i da će nakon toga Gospod Bog dati da se domaćinu izrodite lijepa i zdrava djeca. Mještani tog crnogorskog zaseoka potvrdiše da je ta baka mnogima pomogla u nedaći, pa dobronamjerni karavandžija požuri da ovu vijest odnese na Romaniju.

    Kako je baš nekako u to vrijeme padala Lazareva subota, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ i izraste u lijepog i snažnog mladića.

    Pričalo se po Romaniji da ih je u toj kući bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da kod tog domaćina djeca više nisu manjkala, tj. umirala.

    Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, a zatim i u Crnu Goru, pa tako svi Srbi počeše da umivaju sebe i svoju nejač sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.


    Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski i uznijela se u Carstvo Nebesko. Ja zapamtih ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da je priupitam iz kog sela bješe ona baka koja je srpskom narodu otkri tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.
    moje_price - 14650 - 15.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (26)

    Pogled sa tetkinog tavana


    U hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom. Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.

    I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela. Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.

    Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice. Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku. Sem Gorana, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.

    Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni. Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".

    Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima. Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ. Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!

    Od tada, u te krajeve idem rijetko. A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na tetkin tavan. Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.

    Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.

    I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "

    tetkin tavan
























    *** Ova fotografija je stvarno snimljena na tetkinom tavanu, tj. predstavlja "Pogled sa tetkinog tavana"

    moje_price - 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (25)

    Pogled na prošlost iz Amerike


    Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

    Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

    Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

    Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

    Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


    Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

    Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

    Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

    Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

    Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

    Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

    Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...
    moje_price - 1548 - 15.05.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (18)

    Moja najdraža četvorka


    Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu. Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima. Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.

    Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda. Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom. Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu. I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju. A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili. U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.

    Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah. Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta. Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta. Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.

    Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori. Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih. Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to znaš ali ti se danas baš nešto i ne priča. Zbog toga sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ. "

    Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:

    "Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu. Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima. "

    Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako nisam mogao da zaboravim. Kao devetogodišnje dijete nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što sam zaslužio. Odmah nakon toga moji roditelji primjetiše da ja nad knjigom provodim znatno više vremena. Najprije naučih sve o Panonskoj niziji a potom i sve ostale lekcije. Moj napredak u školi se prvo osjetio već na prvim testovima iz matematike. Na njima bih najčešće dobijao preko 90 procenata. Oni su obilježili jedan važan preokret u mom životu, pa i danas čuvam kao dragu uspomenu đačkih dana.

    Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo". Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg. I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija". Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:

  • "Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku. Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može da dobije i peticu. "

    I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova. U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao da zamislim kako udara nekog đaka. Ponekad se sjetim i one moje četvorke, za koju sam tek u zrelom dobu shatio da mi je promjenila čitav život.

    A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj. da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka. Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.
  • moje_price - 11599 - 17.02.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (16)

    Tetka Zora


    Posvećeno Zori Tošić rođ. Tomić (1927-2007)

    Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku. U glavi odzvanja samo jedna misao:

    "Umrla mi tetka Zora... Umrla mi tetka Zora... "

    Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila nešto posebno. Zbog toga pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.

    Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost. Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće. Pošla tetka u Sokolac pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā". Ovu riječ je izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama". Tako je ona svoju majku zvala još od svoje najranije mladosti. Mamu je zvala "Gospoja", a oca "Brato". Tatu je voljela najviše od trojice braće preteklih iz Aleksinog i Rosinog braka u kome su Zorini roditelji izrodili devetero djece. I ja sam imao nadimak, kojim me je samo ona tako zvala. Prolazeći pored mene, uvijek bi me pozdravljala sa "Dobar dan, Mile", kao da sam ja neka odrasla osoba a ne dijete.

    Njen piskavi i pomalo otegnuti glas je nekako zračio ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme. Iz svoga "cekera" bi vadila tople gurabije ukrašene kockom šećera i dijelila ih nama, djeci. U ta davna vremena, gurabija je bile rijetka poslastica pa je za mene i moje sestre dolazak tetke Zore u našu kuću bio neka vrsta praznika. Ponekad bi nam ona donosila i sušene kruške, koje je tetak Branko dobijao iz svog rodnog sela, Đedovaca.

    Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku a onda sjedala na njenu postelju i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje. A kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula što mora da ide jer žuri na pijacu "da se podmiri" pa će onda svratiti.

    Nakon povratka iz grada, tetka bi pored bakinog kreveta ostavljala poneku sočnu krušku, rahat-lokum ili neku drugu sitnicu. Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kući, jer se znalo da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, zaključava u drveni sanduk, sakriven negdje na tavanu.

    Potom bi se tetka, kolskim putem pored Brezjaka, uputila u pravcu Bjelosavljevića. Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu mogli sprečiti tetku Zoru da pješice ode kući, vjerovatno i zbog toga što je novac za autobusku kartu trošila na poklone svojoj majci. Žurila je ona svome domu da napoji stoku i namiri živinu.

    Kada sam malo odrastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci. Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije. Iz svoje torbe je vadila čokolade na kojima je pisalo "Volim te".

    Godine su prolazile. Jednog dana je tetka Zora dala svojoj kćerci Milanki bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao što je vadila gurabije iz svoje torbe. Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob, a nekoliko godina nakon toga umrla je i njena Māmā. Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora postade još pogurenija, a i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.

    Ja sam se otisnuo u svijet, najprije na studije u Srbiji, zatim putovanja po Evropi, da bi se konačno skrasio u Americi. Zaboravio sam na tetkine čokolade i gurabije. Ali nikada nisam zaboravio njenu dobrotu. Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje. Tetka Zora bi nas, onako sićušna, stiskala u svoj topli zagrljaj, poput majke koja grli svoje prvorođenče. Zbog te njene roditeljske nježnosti, nju smo uvijek zvali "naša tetka", a njene ukućane - Tošići. Dočekivala bi nas, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći koja je širila blagi miris krava. Čini mi se da je uvjek nosila, jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje, te seljačku maramu iz čije su crne podloge izranjali crveni cvjetići. Mora da se tako obučena uzdigla i do carstva Gospodnjeg, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.

    Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive i muze rajske krave. Otišla je da svojim grubim rukama mjesi gurabije anđelima, iste onakve kakve je spremala za nas. Kada me je pokosila vijest da je umrla tetka Zora, najprije se sjetih tih njenih, već odavno zaboravljenih gurabija. Danas, kada imam svega sem ptičijeg mlijeka, sve bih dao da još jednom zagrizem u to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera. I, dok sam gledao neku čudnu svjetlost koja treperi iznad njenog groba na Đedovcima, zatreperih od tuge što joj nikada ne rekoh da je pravila gurabije najbolje na svijetu.
    moje_price - 2242 - 13.10.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (11)

    Davno izgubljeni prijatelj


    Prije par dana mi se javio neki Željko iz Užica. Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985. godine. Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika. Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj. I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.

    Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće. Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva. čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.

    U mislima ređam imena vojnika iz moje čete. Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života. Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.

    Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag. Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.

    "U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju života, čija žetva bi ti mogla donijeti i slavu.

    Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje "akumulatore" i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije. Nisi me u potpunosti upoznao sa svojom životnim planovima, pa ne znam na koja vrata ćeš da udariš tim tvojim "tajnim" oružjem, "zamajnim ovnom" kojeg ponosno nosiš na ramenima kao dar majke prirode.

    Ubjeđen sam u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata i da ćeš ostati u analima tvoje mjesne zajednice bar desetak godina. Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član nekog kućnog savjeta. Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica. Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima.

    Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod u kome si služio. Međutim, kada ti kosa pobjeli, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, rado ćeš se sjećati svoje mladosti i vojnika u plavim uniformama. Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu. I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će lagano da ti ti zatreperi...

    A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana. Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem. Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu.

    Ne ljuti se, zezam se. Želim ti sve najbolje u životu, a posebno puno sreće i djece.

    Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka.

    Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda.....

    Zeljko Tomić & sin"


    P. S. Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu. Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci. Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti. Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu. Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.

    P.S. U životu ni ja nisam prošao ništa bolje od Željka. Moj prvi roman još uvijek nisam napisao, a ukoliko to i uradim u njemu će biti opisano mnogo više idiota nego što sam pretpostavljao.
    igrice1 - 16628 - 09.12.2007 : Gromovnik Republika Srpska - best (6)

    Sjećanje na plažu


    Snijeg pao i pokrio Sarajevo. Za one koji se sjećaju ljeta, evo jedne slike da nas podsjeti na one žarke dane kada sarajevske ljepotice izađu na bazene: Bentabšu, Ilidžu... Uživajte!

    Muslimanke na plaži
    english_stories - 9912 - 16.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

    People on the Road


    Author: Željko Tomic, Sokolac © Copyright Željko Tomic

    This story is one of my first English writings. I wrote it on February 27, 1996, on the day when Serbian people had to leave Sarajevo as a result of the Dayton Peace Agreement in Bosnia.


    The snow is covering the road very high and only tracks of a vehicle that went by a long time ago, remind the locals that vehicles used to travel along the road which goes through former Bosnia.

    A woman steps on the road. She looks on both sides of the road, and there is no living thing in sight. The white strip covered by the snow is empty as far as the eye could see.

    She has lived for fifty-five years next to the road and watched people who used to travel in beautiful cars, happy and busy. Now the road is empty.

    She stands there for a few minutes, like she is waiting for somebody. In spite of being very cold, she isn"t dressed warmly enough. She got used living in the freezing mountain climate, so it looks like she doesn"t care about the harsh weather conditions and hostile climate. She is a highlander, who has never been sick.

    Suddenly, the woman sees something. Someone is slowly approaching the place where she is. It took for a while to realize it is a silhouette of a very old man. In his hand, he is holding a frozen rope. On the other end of the rope, there is a cow. The animal is walking slowly through the snow. Very often, the old man turns back his head, like he is checking on the cow. An old woman is walking twenty meters behind them, trying to catch up the small group. The entire company looks tired, and sad. All those difficult years of their lives left marks on their faces.

    Instead of greeting with "Good afternoon! " like it is a habit in the countryside, the old man turns toward woman by the side of the road and said:

    "I had three sons who died in the war. My family lived in one place for two hundred years, but some crazy politicians made me leave my hearthstone, and abandon my bed, where I could die in piece. How can I now visit my sons' graves? I wanted to dig out their graves and bring their remains with me. However, I didn"t have money to pay for for a truck, so I burned my house because I didn"t want to leave it to the Muslim phanatics who killed my sons. I have nothing in this world, except the woman and the cow. I have no destination. I am a dead man! "

    At the moment, the old woman catches up with her husband, and they continue their walk to nowhere.

    The woman is concerned about the old couple. For a while she will think about them, but in recent days she has heard so many tragic stories like this one, so when a new traveler pops up on the road she will pay attention toward them and forget about the old couple. It might be her only son, who has gone far away.

    For a moment she looks at the winter sky. An American fighter jet was drawing a long white line on the clear horizon. Even though a plane like that one dropped a bomb on her neighbor"s house just a week ago, she doesn"t hate them. They are coming from the place where her son lives. She hopes the passenger planes will be scratching the sky soon. One of them could bring her son to visit her. Canada isn"t far away for the planes, is it?
    english_stories - 115 - 05.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

    Slavko Suka


    Author: Željko Tomic, Canada
    Dedicated to Slavko Suka

    Sometimes, just for a moment, you meet somebody who makes an impression on you, which hunts you for the rest of your life. Such case was the time when I met Slavko Šuka. It was during the last war, when I was sent on a hill called the Major's Grave. I shared the same trench with Slavko. He was an intelligent man, whose optimism impressed the other solders. His quick-witted stores, followed by loud laughter of the other men were endless!

    In those somber times, only a few people had a radio, but everybody was interested what was happening in the country. That was why we would send Slavko to a nearby trench to listen to the 6 o'clock news. When Slavko would come back from his "assignment", he would start talking, and his talk could last for a couple hours at the time. Slavko talked to us by his loud, distinctive voice, but his sentences had the power of Shakespeare.

    When all the news were retold, Slavko would continue retelling the news, knowing we all needed some fun more than the only meal we had that day. Slavko would talk, and talk, and talk... While he was speaking, the dark would fall over the old beech woods. Looking back, his stories were the only spark of light in the midst of endless darkness.

    After the war had ended I left the country. A few years ago, while I was visiting my home town, somebody told me Slavko had died. The tiny glimmer of light on the war days disappeared from the face of the Earth at the moment I heard my dear friend Slavko had passed away. Somehow, I felt a part of me died too.

    I don't know if Slavko's chiming voice is still making birds near the Major's Grave to stream airborne, but sometimes, when the night is falling over the Rocky Mountains I have a feeling I can hear Slavko's voice.
    romanijske_pjesme - 16939 - 04.01.2008 : - best (5)

    Pjesma


    Poji Mile volove na reci - Mirka, Brana i Šanja Šumara.
    gusle - 10056 - 16.07.2006 : - best (4)

    guslarske pjesme


    link na bazu guslarskih pjesama

    http://www. ojkrajino. com/muzika/gusle1. html
    spomenar - 1720 - 09.06.2005 : Sanny - best (4)

    Sahrana Aleksandra Aca Jolovića


    Davna 1991. godina


    Odavno se nisam isplakala kao sinoć! Nakon dugo, dugo vremena uzela sam da pročitam svoj dnevnik. Rođak mog momka, Milan, je kod nas u posjeti iz YU I kroz neku priču o srednjoj školi uzmem svoj dnevnik da pročitamo neke pjesmice. Između ostalog, naišla sam na jedan datum u decembru '91 u kojem sam opisala sahranu momka, koga ustvari nikad nisam srela.

    Aleksandar Aco Jolović je poginuo kod Osjeka, ako se dobro sjećam u septembru '91, ali tijelo nije nađeno do decembra. Svašta se pričalo, jer Sokolac je malo mjesto, a većina muškaraca je tad bila po raznim ratištima u Hrvatskoj. Međutim došao je dan kada na radio Romaniji objavili datum i vrijeme Aleksandrove sahrane. Zatvoren sanduk je bio smjesten u opštini i čitav grad je dolazio da njegovoj uplakanoj rodbini izjavi saučešće. Nas šestoro je stajalo kraj sanduka, izvedeni iz škole taj dan da držimo počasnu stražu.

    Sjećam se dobro da nije bilo grijanja. Skamenjeni smo stajali i bili svjedoci najvećoj tuzi ovog svijeta, a ja ni suze nisam mogla pustiti. Samo neki težak osjećaj na grudima, kao da ti je neko uhvatio pluća i stišće ih sve jače i jače.

    Povorka je pošla oko 14h prema groblju. Mislim da nikad prije (ili poslije) nisam vidjela više svijeta na glavnoj ulici na Sokocu. Na groblju svježe iskopana zemlja, pop Ljubinac s nekim vojnim stariješinama stoji kraj groba. Aleksandrov rođak Marko Jolovic drži njegovu sliku, brat mu nekontrolisano jauče držeći se za krst, a majka mu samo ponavlja:" Kako će sine majka da povjeruje? ".

    Zaplakala sam tad i ja, zajedno s onim morem naroda koji je stajao na brezuljku iznad Sokolačke crkve, dok su pahulje lagano padale i vjetar duvao. Kad sam se vratila kući, plakala sam dugo. Pričala sam mami kako je sve bilo žalosno, a ona me samo gledala i nije ništa rekla, jer mislim da je slutila da nešto gore tek predstoji.

    Eto tako je Aleksandar Jolović, momak koji je izgubio život sa 18 godina, kao i mnogi drugi poslije njega, ostao u sjećanju jedne tad petnaestogodišnje djevojčice koju nikad nije znao.

    Te dvije godine koje sam provela na Sokocu, duboko su ostale u mom sjećanju. Sva ta lica mojih školskih drugova još uvijek su svježa i česta u mojim mislima. Marija Kovačevic, Marijana Marić, Vesna Kovačević, Maja Abazović, Miroslava Grujić, Nevena, Nataša, Bojan, Tijana, Slavenko, Dragana Odović, Bojana Odović, Dušica. I oni malo stariji od nas i vječni ljubavni predmet nas djevojčica: Aco Ljubinac, Vlado Bukva, Dejan Mijatović-Peksa, Milanko Bartula, Željko, Zoran itd...
    romanijske_pjesme - 2624 - 19.11.2005 : - best (3)

    Republika Srpska i heroji njeni


    Romanijo goro od junaka,
    uspomeno Starine Novaka.
    U Novaka pećini sam bio,
    ljepših dvora nisam vidio.
    Oj pećino Starine Novaka,
    koliko si brojala junaka?

    Romanijom šarac kosi,
    Kosorić ga Pero nosi.

    Reko me je oženiti ćaća,
    s' Trebevića od Pandurevića.

    Meni djedo ostavio svoje,
    tri ikone Svetoga Nikole.

    Misli mala da sam u Kanadi,
    ja u Foči umirem od gladi.

    Gledao sam na sred Foče,
    kako hodža s' krmkom loče.
    Sve ga gricka i ujeda,
    ni lokat' mu smirom ne da.

    Mala moja kad te povedemo,
    cjelo selo ne bi te otelo.

    Sedam dana umio se nisam,
    doš'o kući pitaju me či' sam.

    Oj zelena borovino,
    moje male hladovino.

    Ja sam nalik na ujake svoje,
    to su braća mile majke moje.

    Evo lole ne boji se noža,
    sedam centi debela mu koža.

    Oj Paljani mila braćo moja,
    jeste li se uželjeli boja.

    Oj javore na sred gore,
    gdje si Rado razgovore.

    Garavušo što se rodi,
    plavuša je sad u modi.

    Ja sam svoju plavušu minir'o,
    poginut' će ko je bude dir'o.

    Cura plava na srcu mi spava,
    a garava jade mi zadava.

    Nije mene rodila ciganka,
    već poštena pravoslavna žena.

    Ja sam Srbin živa vatra,
    ne bojim se sto Hrvata.

    Evo braće i jarana,
    zajedno su svakog dana.
    Svakog dana svake noći,
    jedan drugom u pomoći.

    Poštuj mala ime draganovo,
    k'o kandilo i crveno slovo.

    Mrki vuče siđi sa planina,
    da mi krstiš u bešici sina.

    Kako koja nedjelja osvane,
    sve je moga momkovanja manje.

    I mene su gađali iz puške,
    opet lola leg'o potrbuške.

    Mila majko dovest' ću je sebi,
    biće mila i tebi i meni.

    Evo mene i mog brata,
    gdje si curo neudata.
    Gdje si mala od prošle nedjelje,
    moje su te oči poželjele.

    Volim piti moja majko stara,
    svake noći sanjam konobara.

    Pijem pivo ženo jel' ti krivo,
    pijem svoje ne diram u tvoje.

    Oj lijepa turska kćeri,
    krstiće te kaluđeri.
    history_pic - 1244 - 17.04.2005 : Forbidden pictures Serbian unity congress - best (3)

    1942, Croatia


    UstasaAn Ustasha with the severed head of a Chetnik. They didn't care if the head is of a Chetnik or Partisan, as long as it belonged to a Serb.
    children - 503 - 15.11.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    The Lion's Gate Bridge


    Once upon a time, there was a city which had a bridge with tow lions guarding the south side of the bridge entrance. Since they were stationed in the shadows of the old maple trees, for most kids they seemed to be alive.

    There was a small princess living in the city. Her father happened not to be a king, so this is not a fairy tale but a true story.

    When the princess was eighteen months old, her father took her over the bridge for the first time. When she noticed the lions, she shouted:

  • "Lions!"

    This was a new word in her modest vocabulary, so her father loved her because of that!

    At the age of three, they went over the bridge again. This time he made up a story that lions used to roam freely in the park, but he captured them and tied up to the bridge. He did this to protect his baby from naughty lions that had craving to scare small kids.

    His daughter listened carefully, but didn't understand a word what he was saying.

    Her father loved her because of that!

    At the age of five they crossed the bridge again. This time she heard a story how her father killed and stoned the lions which used to live in Stanley Park and prey on little children who were riding bicycles.

    She listened carefully with eyes wide open, but said nothing.

    Her father loved her because of that!

    At the age of seven, while going over the bridge, she listened to the story with disbelief, at the same time wondering if the car doors were locked.

    The next day she told him: "Dad, my mother said you were lying to me about the lions!"

    Her father loved her because of that!

    At the age of nine, she listened her father retelling the same story all over again. This time his voice was more convincing and the story had much more details.

    However, she smiled and said:

    "Give me a break, dad! The bridge was named after the two peaks which are called Lion's Mountains. The stone lions are a symbol of the bridge. Don't you think I learn something in the school?"

    Her father was so happy she has grown into a smart girl. However, he was sad at the same time. Over all those years he really enjoyed telling the story, but now nobody is willing to listen to him.



    This is a true Vancouver story dedicated to my daughter Marija Tomic

  • porodicne_price - 158 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Aleksa (Stevan) Tomić


    piše: Željko Tomić
    Moj djed Aleksa je bio veliki domaćin i ugledan čovjek. Bavio se zemljoradnjom, a bio je i lični kočijas bivšeg vlasnika pilane u Sokocu, koja se nalazila na prostoru između gradskog stadiona i sokolačke glavne ulice.

    Na samom početku drugog svjetskog rata, Nijemci su odveli Aleksu na prinudni rad u Njemačku. U toku rata, njegova supruga Rosa je preko Crvenog krsta dobijala pismo od svoga muža, tako da su bar znali da je živ i zdrav.

    U zadnjih par godina rata, Aleksa je prestao da piše. Rat se završio, i većina zarobljenika se vratila iz Njemacke, medjutim Aleksina porodica nije imala nikakvih vijesti o njemu.

    Aleksa se vratio kući početkom 1946. godine. Bio je povučen i pomalo depresivan. Mnogi su mislili da je to zbog toga što su mu komunisti oduzeli zemlju u Podromaniji. Aleksa je umro u januaru 1955. godine.

    Četrdeset godina kasnije, njegova bratičina Jovanka Gazivoda sa Pala, po prvi put u svom životu otkriva tajnu svoga strica. Naime, ona je jednom prilikom zatekla Aleksu kako gleda sliku jedne prelijepe žene i dvoje djece, dječak od osam i djevojčica od šest godina. Pored toga, svi su znali da je Aleksa dobijao neka pisma pisana na njemačkom.

    Naime, Aleksa je za vrijeme rata radio na nekoj farmi krava, nedaleko od Mihena. Roza, vlasnica farme je pred kraj 1942. godine ostala udovica, jer joj je muž poginuo kao njemački oficir na ruskom frontu. Ubrzo nakon toga, moj djed Aleksa je počeo aferu sa zanosnom Njemicom i ona mu je rodila dvoje djece.

    Kada se rat završio, Aleksa je bio primoran da se vrati na Glasinac. Izgleda da mu je Nijemica slomila srce, pa je zbog toga i umro relativno mlad.

    Za mene, ova priča je interesantna prije svega što ako je sve ovo istina, to bi trebalo da znači da ja imam još jednog strica i tetku – u Njemačkoj.
    porodicne_price - 156 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Kako su Tomići kupili zemlju


    piše: Željko Tomić
    Prije nego što počnem ovu priču, koja se desila negdje između 1840 ii 1850 godine, da napomenem i to da su u to vrijeme Turci već predosjećali kraj njihovog carstva, pa su age i begovi pokušavali da prodaju svoju zemlju. Međutim, prodaja nije išla lako, uglavnom zbog toga što je srpsko stanovništvo bilo jako siromašno. To je bilo i vrijeme kada se parama nije smjelo razbacivati, ali ni hvaliti da ih imaš.

    Moj parćipan Jovan (rođen oko 1818 u Crnoj Gori, umro 1884. godine u Podromaniji) je za desetak godina boravka na Glasincu postao domaćin na glasu, ali je dosta skromno živjeo i neupadljivo se oblačio. Imao je više konja, sa kojima je iz Zvornika, na samaricama dogonio žito. Pošto su konji bili dobro uhranjeni, mogli su da nose i po 100 kilograma žita, pa mu je posao dosta dobro išao. Njegov Zekan, je bio najbolji konj na Glasincu u to vrijeme.

    Prije svakog odlaska u Zvornik, svraćao je u jednu kafanu u Podromaniji da popije rakiju i sazna od kafandžije kakav je put prema Drini. Poslije napornog puta, uvjek je svraćao u tu istu kafanu da spere prasinu iz grla. Zekan bi sam predvodio ostale konje na putu do kuće.

    Jednoga dana, sjedio je u toj kafani nekakav beg, vlasnik većine zemlje u Podromaniji. Priča počela ovako:

    “Čujem beže, prodajes zemlju? ” – upita neko od prisutnih.

    “Zemlja jeste na prodaju, ali ja je cijenim 8000 dukata, ali sva raja na Glasincu nema tih para. ” – odgovori beg – “kome da je prodam? Evo daću zemlju bilo kome od vas, ako mi sada da pola kilograma dukata. ”

    Jovan je znao da je begovska riječ jača od bilo kakvog zakona, pa izvadi iz njedara kesu dukata i stavi je pred bega na sto. Beg se zapanji, odmjeri kesu, pogleda u Jovana i rece:

    “Osedlaj, Jovane dva konja pa da sutra odemo u Rogaticu da ti prepišem zemlju”.

    Tako je moj predak Jovan postao prvi vlasnik ukajićene (sudski prepisane) zemlje na Glasincu, parcele od nekih 700 duluma (70 hektara).
    porodicne_price - 9845 - 02.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Moj djed Aleksa (2)


    Jednog dana, na tom istom izvoru, susrete se Aleksa sa Fadilom. Nakon što razmjeniše "Pomaže Bog" za "Merhaba", moj djed rutinski napoji konje dok je Fadil odmarao podalje na nekom kamenu. I saznade Aleksa da je Fadil sa Stjenica, te da je išao na Raketnicu da samelje malo žita, kako bi njegova "hanuma" mogla da zamjesi malo hljeba za četvero djece koja se izrodiše u njihovoj siromašnoj zajednici. Na njegovu žalost, kršni Romanijac nije imao konja, pa je morao da svakih mjesec dana na svoja pleća uprti vreću žita i odnese je do mlina na Raketnici, a zatim da na isti način samljeveno brašno iznese uz strmi Kovanj.

    Nakon što se konji odmoriše, krenu Aleksa kući. Podiže se i Fadil, zabaci svoju vreću na brašnjava ramena, pa i on krenu za njim. I sažali se Aleksa na tog sirotog čovjeka, pa mu ponudi da natovari vreću na njegova kola. Iznenadi se Fadil, jer mu do tada ni jedan kočijaš ne ponudi tu veliku uslugu, ali je sa dubokom zahvalnošću prihvati. Ne bijaše Fadilu lijeno, pa svom snagom zape da pomogne konjim ondje gdje im je pomoć najviše trebala. Bilo je mnogo lakše ponekad pogurati kola, nego nositi vreću na pogurenim leđima uz strmi Kovanj!

    I još mnogo puta je Aleksa sustigao Fadila sa vrećom na leđima. I svaki put bi mu, bez pare i dinara, dozvolio da odloži svoj teret na zaprežna kola, a ovaj bi hodao za svojim brašnom sve do Stjenica.

    I tutnjalo je drumovima u to vrijeme mnogo putnika, ali niko ne bješe tako bijedan kao Fadil, niti tako dobrodušan kao Aleksa.

    * * *


    Godine su prolazile! Jednoga dana, tim istim drumom, na Glasinac dođoše Nijemci i odvedoše Aleksu u zarobljeništvo. Bez Alekse, kuća Tomića je bila bespomoćna. Ostade u njoj samo njegova žena Rosa sa šestero njihove djece: Rade, Rada, Milorad, Zora, Ljubo i Milanko.

    Za Nijemcima na Romaniju dođe i masa ostale gamadi, koja je upadala i pljačkala srpske kuće. Ispočetka nisu ubijali. Moju babu i njenu djecu su dva puta izvodili na strijeljanje, dok im na kraju ona nije priznala gdje su zakopali djevojačko ruho njene nastarije kćerke, Rade. Ustaše su znale da Tomici imaju i dosta dukata, pa su činili sve da svoje prljave prste stavili na njihovo porodično blago. Kada je jedan ustaša stavio pištolj u usta moga strica, vidjela je Rosa da je vrag pojeo šalu pa priznade gdje su dukati, te ih zadovoljni mudžahedini za neko vrijeme ostaviše na miru.

    Međutim, u zimu 1941-42. godine u selo dođoše crnokošuljaši, i počeše da ubijaju sve po redu. Uglavnom su klali, jer su smatrali da je bilo suludo trošiti metke na Srbina. Za ustašama su išle bule i balijaći, koji su pljačkali i nosili sve što se odnijeti moglo. Neki mještani Podromanije prepoznaše neke od svojih komšija - muslimana, ali im ni to nije sačuvalo glavu na ramenima.

    Ne tako dugo nakon što pucnji odjeknuše Podromanijom, i u dvorište moje babe upade jedna manja grupa ustaša. Babi odmah postade jasno, da je stvar mnogo ozbiljnija nego u prethodnim situacijama, i da ih ovaj put samo čudo može spasiti.

    I čudo se zaista dogodi! Dok su se ustaše dogovarale kako da ih pokolju, u dvorište ujaha neki oficir na bijelom konju. Babi se taj plećati ustaša učini nekako poznat, ali nije mogla da se prisjeti otkuda ga poznaje. I baš taj ustaša, očigledno komadant ovim ostalima, drsko naredi ovoj naoružanoj grupi da se odstupe, i da se gube iz dvorišta.

    I tek kada taj "dobrotvor" izgovori svoje ime, baba prepozna u uredno ispeglanoj uniformi onog istog, zakrpljenog i u brašno umazanog Fadila, kojeg je jednom upoznala, dok je jednom prilikom išla sa Aleksom da se "podmiri" u Rogatici.

    Fadil upita za Aleksu i Zekana, a onda reče:
  • Ja vas mogu samo noćas zaštititi! Međutim, čim ja odem, oni će vas pobiti. Nego, brte, vi noćas iskočite kroz prozor pa bježite u pravcu Sočica. Tamo su "ćetnici".

    Baba tako i uradi. U zbjegu su ostali do jeseni 1942. godine, a potom se vratiše na zgarište njihove kuće. Za Fadila su saznali da je nastradao u borbi sa četnicima.

    Na taj dan, januara 1942. godine, četrnaest Tomića je poklano u Podromaniji. Moj otac, stričevi i tetke su ostali živi samo zbog toga što je moj djed za života činio dobra djela, koja su za trenutak omekšala dušu jednog krvoloka.
  • romanijske_pjesme - 8300 - 15.04.2006 : - best (3)

    scg


    Ide vojska od Niksica, odred Baja Stanisica.
    ww2 - 9603 - 10.05.2006 : Slavisa Ceremidzic Calgary - best (3)


    Zeljko,
    Evo dopade me malo vremena na poslu pa se sjetih da konačno počnem i ja nešto pisati. Za početak iščupah iz sjećanja kroz priče starijih nekoliko detalja kako mi je pokojni djed poginuo. Bilo je takvih slučajeva tada dosta. Pokojna baba nije ni voljela da se toga sjeća i priča puno o tome. Dosta sam toga i zaboravio.

    Kad me opet dopadne pisaću opet. Veliki pozdrav i puna podrška.


    Pogibija moga djeda

    I gmizali su ustaški kamioni ljeta 1942. polako makadamom od Sarajeva prema Romaniji. I kupili su uz put na šta god su naišli, i staro i mlado i muško i žensko - ko god se prevari vjerujući da se ništa desiti neće.

    Većina nejači se morala skloniti u zbjegovima na sigurno mjesto. Ma nije svako vjerovao da do zla može doći jer prošlo je dosta kamiona sa ustašama i prije ali s' prva ne diraše nikoga već provlačiše svoju vojsku i oružje na neke lokacije koje im njihovi poglavari odrediše. Jedna od njih bješe i Ravna Romanija.

    Nađoše se tako i poneki naivni seljaci koji nisu marili ni zašta već vjerovali 'zdravo za gotovo' da će kamioni samo tako prolaziti. I nastavise oni odlaziti kupovati duvana do obližnjeg dućana sve idući makadamom i gledajući kako ustaški kamioni prolaze. Cak im neki nosiše u logore i prodavaše suvih krušaka ne bi li i tako izvukli koju paru za svoju čeljad.

    A ko to bješe među tim ustašama? Uglavnom muški dio domaćeg muslimananskog stanovništva što još ostaše da žive poslije kraja prvog svjetskog rata i raspada turske vlasti. Imali su plodne njive i njivice i zakopitili svoj posjed i plodnu zemlju od svojih predaka. Sve te njive i njivice iskrčiše i potrijebiše i uzoraše i obradiše pravi Srbi - Srbi sluge - što su rađe izmakli daleko od 'džade' i povukli se u svoje katune negdje u paljikama, zaseocima i šumama nego vjeru svoju pogazili. Radili su u najam turškim agama da bi mogli preživjeti i prehraniti švoju nejač. Kad rat poče većina tih muslimana se pridruži u domobrane, tamo ih dobro nahraniše i naoružaše i postadoše oni vjerne sluge ustaške 'endehazije'.

    * * *
    I pozna žena čovjeka svog na kamionu ustaškome držeći za ruku starijeg sina a mlađeg još u naručju nosaše. Poznade ga, a kako i ne bi, svezanog u lance sa još nekoliko srpskih muških glava, jer joj čovjek bješe krupna stasa i stavljen na ivicu karoserije ustaškog kamiona. Poznade i Kostu na kamionu, s njime joj čovjek ode da kupe duvana...

    Zapomaga žena iz sveg glasa i zakuka kad to vidje, jer znala je da ga više živa vidjeti neće i u ovo naopako doba kud je pristala kukavica sinja sa svojom malom nejači - dvoje male djece. Zurio je u nju čovjek njen i zurio je u svoje dvoje male djece izmučenim očima još ne vjerujući šta ga snađe i ne puštajući ni glasa...

    I pogibe čovjek njen tako ali osta za njim dvoje djece koje ona dizaše u bijedi, ratnim strahotama i drugim silnim nevoljama. Saznade se poslije da su izmučeni bili, maljevima lupani u glave i pobijeni tako i bačeni u neke gudure negdje na Glasincu. Pokopani im ostaci bijahu u zajedničku grobnicu nešto kasnije od lokalnog Srpkog življa negdje kod Djurkovića groblja.

    I pogibe moj djed tako da ga ni rođena djeca upamtili nisu...
    ww2 - 6501 - 24.03.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Malenica


    Autor: Željko Tomic
    (zabranjeno kopiranje i objavljivanje)

    Bilo je to nekako u vrijeme kada se ratni plamen ponovo počeo razbuktavati nad Bosnom. Tutnjava artiljerije sa Hreše se mogla čuti i na Sokocu, a meni se činilo da je barut, koji je kuljao iz čeličnih čeljusti usijanih topova, nošen vjetrom stizao i do mog kućnog praga.

    U Sokolcu su svi pričali o ratu. Bilo je uobičajno da sa slučajnim prolaznikom, umjesto "Pomaže Bog" odmah potegneš priču o događajima na frontu. Ljudi su uglavnom zapitkivali, nadajući se da će saznati nešto novo o tim prevrtljivim dešavanjima oko nas. Međutim, takva neizvjesnost bi ponekad izrodila potrebu da skineš okove sa duše, pa su na vidjelo izlazile i duboko čuvane tajne. Vjerovatno i zbog toga što se živjelo u ubjeđenju da "turska noga više nikada neće kročiti na tlo Romanije".

    Jednoga dana, uđe u naše dvorište sićušan čovjek, sa kojim ja, kako ono naš narod reče "ni parče hljeba ne pojedoh, ni čašicu domaće rakije ne popih". Negovo ime na želim da navodim, pa ću ga u ovoj priči zvati Malenica. On me pozdravi, upita za zdravlje moga bolesnog oca, a onda razočarano reče:

    "Eh, ne može Srbin život da proživi a da ga bar jedan rat ne zakači. Neće valjda opet da se ponovi Drugi svjetski rat! Mnogo su zuluma Ustaše nad nama učinile! Eto, meni su u drugom svjetskom ratu ubile oca, majku, te dvije sestre i šestomjesečnog brata. "

    Malenica primjeti da sam se pretvorio u uho, pa nastavi:

    "Jednoga jutra, u naše selo upadoše Ustaše, komšije iz susjednog sela Nevoseoci. Moja majka, vidjevši da su muslimani počeli paliti kuće i ubijati čeljad, izbaci kroz prozor mene i mog starijeg brata, pa nam naredi da bježimo u šumu. I dok smo trčali preko dvorišta, iza kuće se pojavio komšija Osman i povika:"

  • "Kuda bježite, Vlasi? "

    "U trenutku dok smo preskakali ogradu tora, u kome su bile zatvorene ovce, osjetih tup udar u leđa. Pao sam na zemlju. Topla tečnost je počela je da mi se sliva niz grudi i čelo. Ne dugo potom, tijelom mi prođe oštar bol. U trenutku dok sam gubio svijest, glava mi klonu na lijevu stranu. Vidjeh nepomično tijelo moga brata, koji je ležao na samo nekoliko metara od mene. "

    Nakon nekoliko sedmica, Malenica se probudio iz kome. Našle su ga komšije oblivenog krvlju, izmješanog sa ovčijim izmetom. Zbog pucnjave, ovce su panično skakale preko beživotnih tijela dvojice dječaka, pa su brabonjci kroz rupe na odjeći zagadili rane na njihovim mladim tijelima. Rođaci su ih odnijeli u susjedno selo, jer je na temeljima njihove kuće ostalo samo nekoliko izgorjelih greda.

    Malenica je imao osam prostrijelnih rana. Bio je pogođen u glavu, grudi, nogu i ruku. Ni brat mu nije prošao bolje. Srećom, i on je ostao živ! Međutim, to se nije moglo reći za ostale članovi porodice, uključujući Maleničine sestre i brata, koji su već odavno ležali na porodičnom groblju više sela. Očevici su tvrdili da ih je Osman izveo pred kuću, i na tom mjestu ih je i zaklao.

    "Trebalo mi je dugo vremena da se oporavim od tih rana! " - nastavi svoju priču Malenica - "Vjerovatno sam zbog njih i ostao ovako sićušan pa me narod na Sokocu prozva Malenica".

    Godine su prolazile. Rat se završio, te se život na Romaniji počeo vraćati u svoje normalne tokove. Sud u Sokocu je podnio krivičnu prijavu protiv Osmana, pa je ovaj odveden u Sarajevo na suđenje. Okružni sud iz Sarajeva je pozvao Malenicu i njegovog brata da svjedoče. Osman je osuđen na tri godine zatvora, ali se na Glasinac vratio nakon osamnaest mjeseci. Upravnik zatvora, takiđe musliman, je pustio Osmana na slobodu zbog primjernog vladanja.

    "Ja i moj brat nikada nismo zaboravili ko nam je pobio porodicu. Na taj nemili događaj nas je podsjećao i sam Osman, koji nam se podrugljivo cerekao u lice, svaki put kada bi prošao pored nas. Nekoliko puta je i prokomentarisao kako mu je mnogo žao što nije ubio i "ona dva mala Vlaščeta. " Zbog toga smo ja i moj brat počeli da smišljamo kako da mu se osvetimo. "

    Par godina nakon rata, na Glasincu je formirana Poljoprivredna zadruga, pa je lokalno stanovništvo imalo obavezu da sakuplja sijeno za farmu krava u Primčićima. Tako se jednom prilikom, na toj "dobrovoljnoj radnoj akciji" nađoše gotovo svi mještani susjednih sela. Osman se do tada jako ugojio, pa se zbog toga i otežano kretao. Volio je da stoji na sijenu, i odozgo naređuje drugima šta i kako da se radi. U jednom trenutku, kada niko nije gledao, Malenica izmače vrljiku, te Osman izgubi ravnotežu i tresnu od zemlju. Pad sa visine od nekih pet do šest metara je nanio Osmanu teške telesne povrede. Još uvijek je bio živ, ali se nalazio u komi iz koje se nikada nije ni probudio.

    Istoga dana, dvanaeštogodišnji Malenica i njegov desetogodišnji brat su odvedeni u stanicu milicije u Sokocu. Tu su odvojeno saslušavani, ali ništa nisu priznali, uprkos nesnošljivoj policijskoj torturi. Nakon par mjeseci, pušteni su iz zatvora zbog nedostatka dokaza. U više navrata su ponovo privođeni u miliciju na saslušavanja, koja su ostala bezuspješna. Par godina nakon toga, ovaj slučaj je u potpunosti pao u zaborav.

    Kada je završi svoju priču, Malenica pogleda u sat, pozdravi se i ode u pravcu grada. Čovjek koji je u tom trenutku izašao na ulicu je za mene bio sasvim druga osoba od one koja se ne tako davno pojavila na mojoj kapiji. Neupadljivi čovečuljak, kome je zajedljivi Sokolac dao nadimak Malenica, zablista u mojim očima, i prerastao sve moje idole. U njemu otkrih heroja, produženu ruku pravde, dječaka kroz koga je progovorio Bog.

    I dok je na Romaniji kopnio i deseti snijeg od trenutka otkako su utihnuli topovi nad Hrešom, stiže me vijest da je Malenica umro. Vjerujem da je u Carstvo nebesko otišao sa osmjehom na licu, i da je u sudnjem času pomislio kako će, kada stigne u Raj, svojim sestricama i majušnom bratu ispričati kako je njihovog ubicu stigla zaslužena kazna. U grobu je već neko vrijeme počivao i njegov drugi brat, koji za svoga života nikome ne ispriča kako su on i Malenica kaznili Osmana.
  • porodicne_price - 9846 - 02.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Moj djed Aleksa (1)


    Romanija je između dva svjetska rata grcala u problemima naslijeđenim još iz vremena turskog doba, koje je Prvi svjetski rat samo produbio. Zbog nedostatka muških glava, neophodnih za poljoprivredne radove, život je bio težak, gotovo nemoguć. Pored ljudi, rat je uzeo svoj danak i u stoci. Posebno su stradali konji, pa je snabdijevanje regiona bilo otežano.

    Tomići su tridesetih godina dvadesetog vijeka bili jedna od najuglednijih porodica na Glasincu. Zemlji, koju su otkupili od begova još u vrijeme dok su glasinačkim drumovima tutnjali janjičari, borci iz Prvog svjetskog rata su pridodali parcele koje su dobili od Kralja kao "dobrovoljčevinu". U našoj kući Tomića se oduvjek poštovala ona stara narodna izreka da u zemlji leži moć, jer se u ratu lako ostane bez zlata. Zemlja je bila plodna, pa su ambari uvijek bili puni žita, dok se u štalama množila stoka.

    Ipak, konji su od pamtivjeka bili ponos Tomića. Imali su oni mnogo snažnih i uhranjenih pastuva, pa se porodica bavila i prevozom građe sa Sokoca na željezničku stanicu u Mesićima. Kako je potražnja za "furmanima" i dobrim konjima bila ogromna a narod bio siromašan i bez konja, ova djelatnost je bila jako unosna pa se od nje moglo i ugodno živjeti.

    Uobičajni radni dan mog djede, Alekse Tomića, je počinjao par sati prije svitanja. Nakon što bi upregao konje u masivnu drvenu zapregu, koja je prethodnog dana bila natovarena drvenom građom, zamahnuo bi svojoj "kamdžijom" i potjerao kola niz Glasinačko polje. Moralo se do Kovanja stići prije nego što "upekne zvijezda", jer konji po žezi ne mogu dobro da vuku.

    Sunce bi već bilo na zenitu, kada bi radnici konačno pretovarili teški teret konjske zaprege na zahuktalog ćiru. Aleksa bi iz svoje prtenjače izvadio plosku rakije, pa bi onda svi "potegli" po jednu za srećno obavljenog posla. Na putu kući, Aleksa bi zastao na pijaci da pazari malo zajitina, šećera i brašna. U svoju, slaninom umazanu torbu, djed bi ubacio i poneku đakoniju, uglavnom šećerlame za djecu kojih je u kući već bilo petero, a ponekad, kada bi dobro pazario, kupio bi nove opanke ili nešto odjeće za nejač, te maramu za suprugu Rosu.

    Priča, koju ću ovdje ispričati, počinje je na jednom od ovih mnogobrojnih putovanja moga djede Alekse.


    I škripale su stare, drvena kola, dok su ih Zekan i Vranac sa mukom vukli uz Kovanj. Žurilo se Aleksi kući, ali konji nisu mogli brže. Znao je moj djed da je mnogo konja zastalo i zauvijek ostalo na tih desetak kilometara prašnjavog uspona uz Kovanj. I uprkos tome što se već smrkavalo, kući se nije moglo brže. Trebalo je i konje čuvati! Uostalom, i sutra je radni dan, pa se sa njima mora i njiva uzorati. Sutra će se konji malo i odmoriti, a zatim će Aleksa i konji "put pod noge" pa ponovo nazad u Rogaticu.

    Zastao bi Aleksa, svoje "sokole" da odmori, ali je onda konjima teško tu masivnu zapregu pokrenuti. Da bi konjima olaksao trud, Aleksa uvijek hodao pored kola, a na nekim mjestima bi i sam upirao u njih, trudeći se da im olakša muku. Bio mu je jasno da snaga njegovog suvonjavog tijela ne može biti od velike pomoći konjima, pa bi onda pokušavao da uhodanom dvojcu pomogne tako što je navodio Zekana na tvrđu podlogu, da bi točkovi zaobišli rupe koje su izlokale proljetnje kiše i izbrazdale teške zaprege.

    I tek ponekad bi opalio kamdžijom Vranca, ukoliko bi ovaj počeo da "zabušava", pa bi Zekan gotovo sam vukao kola. Od zvižduka biča, i Zekan bi zadrhtao, te bi Aleksa nježno spustio ruku na njega oznojene sapi sa namjerom da ga umiri. I svaki put kada bi udario Vranca, bacio bi Aleksa zabrinuti pogled preko njegovih leđa, u strahu da ga ne udari prejako.

  • "Hajde Zekane, još par krivina pa ćemo do vrela" - nježnim glasom je zborio Aleksa, kao da moli konja da izdrži još pola kilometra.

    Međutim, Zekan je dobro poznavao svako "kopito" tog puta, jer je ovuda, još kao ždrebe trčao za svojom majkom, koja je takođe vukla ta ista zaprežna kola. Pored toga, u nozdrvama je već osjećao miris bistre, izvorske vode, pa je i bez Aleksine podrške, ubrzanim koracima grabio ka odmorištu.

    Kada bi konačno zastali pred izvorom, iz koga je kuljala hladna planinska voda, Zekan bi tiho frknuo, kao da naređuje svom gospodaru da mu donese vode. Aleksa bi onda uzimao malu činiju, koju je specijalno za tu priliku držao ispod kočijaškog sjedišta, pa bi prvo napojio Zekana, onda Vranca i konačno sebe. Zekan bi tužnim pogledom gledao svog gospodara, kao da ga moli da mu da još vode, ali je znao da istu neće dobiti kao što je nije dobio nikada do tada. Bojao se Aleksa da se konji ne prehlade, pa im nije smio dati da piju onoliko koliko hoće. Takođe je Aleksa znao da konji ne smiju da se odmaraju više od petnaestak minuta, jer će im kasnije biti mnogo teže da vuku zapregu kada se njihovi mišići ohlade. Zbog toga su, čim bi konji iz zobnice pojeli po šaku žita, nastavili sa usponom.
  • porodicne_price - 9908 - 13.06.2006 : Predrag b. Tomić - best (3)

    Na Jovandan '42


    Dva dana pre nego što će se ovo zlo dogoditi, u kuće Srba iz Podromanije su upali muslimani iz okoline Rogatice. Oni su te kuće prisvojili a mještane su proterivali iz kuće ili su ih "sagurali" u neki sobičak ili magazu.

    Tako je bilo i sa porodicom moga pradede Danila Tomića, koji je u to vreme već bio u zarobljeništvu u Nemačkoj. Muslimani su upali u kuću a njih sve sabili u jednu sobu. Tu su još bili i Mara Tomić, žena Vuja (Petko) Tomića i sina mu Stojana. Njih su izbacili iz kuće a Vuja su istog dana ubili na kućnom pragu, jer se protivio. Zajedno sa njim ispred Vujove kuće je streljan i Gavro Živković ( njegova porodica je imala nadimak "PEROVIĆI"). Vujov sin Peko i kćerka Anđelka su bili u bolnici u Vlasenici jer su ranjeni prilikom bombardovanja još aprila '41, što im je nakraju spasilo život.

    U kući Danila Tomića se nalazilo devet duša, od toga osmoro Tomića i Joka Adam ( devojačko Mirković) koja je isto proterana iz svoje kuće u kojoj je živela sama, jer joj je muž Boško bio u partizanima. Od Tomića tu su bili: Danilova žena Malina, kćerka Vojka 18 god, sin Vojko 16 god, kćerka Ljeposava ( mi je zovemo Ljepa) 9 god, sin Ranko 7 god, kćer Koviljka 5 god, Vujova žena Mara i Vujov sin Stojan 5 god.
    ***


    Na sv. Jovana te '42 godine, oko 22h, u kuću su upale Ustaše i sve ih naterale da izađu napolje. Potom su ih potjerali podno kuće u kotar. Kada su tamo sišli, Ustaše im narediše da posedaju po snegu. U tom trenutku Vojka i Vojko počeše da beže, Vojka niz padinu, a Vojko uz. Međutim krvnici zapucaše za njima i oboje padoše u sneg. Vojko je bio na mestu mrtav, a Vojka je jaukala sve do jutra kada je preminula. Bila je ranjena u glavu.

    Odmah pošto to uradiše Ustaše počeše nasumično da pucaju po ostalima sa manje od dva metra rastojanja dok nisu ostali bez municije. Ali tu se nije završio krvavi pir. Da bi se uverili da su svi mrtvi počeše da ih po glavi šutiraju cokulama koliko su jače mogli. Nekom srećom moga dedu Ranka nisu šutirali, ali su njegovu sestru Ljeposavu udarali do besvesti. Ranko je bio ranjen u desnu ruku i desno rame ( taj mu je metak zakačio i bradu ), i ležao je u snegu bez svesti.
    ***


    "Majo, majo! "- bile su Rankove prve reči kada je ponovo došao sebi. Njegova majka, koja ga je pre streljanja držala u naručju, nepomično je ležala pored njega u snegu. Deda mi je tu scenu opisivao kao scenu u filmu "Kozara", i kojoj gine Olivera Marković, a dete je doziva. Samo sto je ovo on tada za stvarno doživeo.

    Onda je Ranko čuo Vojku kako doziva upomoć i otišao do nje ali iako se trudio nije mogao dečak od 7 godina da podigne devojku od 18 godina. Tada se još uvek nesvestan svojih rana vraća na mesto streljanja i tamo začu kako ga Ljeposava pita da li je ranjen.

  • "Nisam" " odgovorio je Ranko.
  • "Nisam ni ja! " " odgovori mu ona.

    Još uvek nisu bili svesni rana koje su još bile tople pa nisu osjećali bol. Tu joj Ranko pomože da ustane i zajedno krenuše ka kući Stojana Tomića koja je bila udaljena nekih 50-tak metara. Da bi što pre stigli oni su krenuli najkraćim putem koji je vodio preko snežnog smeta debljine nekoliko metara. Tu je svake godine bilo toliko snega da bi se na Božić momci kladili ko tuda smije da prođe. Da tuda nisu ostavili krvavi trag, niko im ne bi verovao da su tuda prošli.

    Porodica Stojana Tomića je bila u njihovoj magazi jer su ih muslimani isterali iz kuće. I njih su vodili na streljanje, ali ih je spasao jedan stari musliman koji je poznavao Stojana.

    Kada su prišli magazi Ranko je lagano pokucao na vrata, bojeći se da ga ne čuju Ustaše iz obližnje kuće. Stojanova snaha Ljuba, čiji je muž Luka bio u partizanima, je otvorila vrata kada je prepoznala Rankov glas. Tu noć su prespavali ispod njihovih nogu, jer je mala prostorija bila prepuna. Kako je noć odmicala, a rane se hladile Ranko i Ljepa počeše plakati i žaliti se na bolove.

    ***
    Kada je svanulo njih dvoje su otišli kod Milovana Tomića gde su se zadržali kratko, a odatle su ih prebacili do Sima Tomića, gde su ostali do kraja rata. Simova snaha Cvija, čiji je suprug Miladin bio u partizanima, negovala je ranjenike. Cvija je još uvek živa i ovog aprila je napunila stotu godinu.

    ***
    Rat se završio, ali Danilo se nije vracao kući. Ranka i Ljepu su poslali u Dom za nezbrinutu decu u Šapcu. Ljepa je potom prebačena u Dom u Mokrinu (kod Kikinde). Ranko je proveo neko vrijeme u Beogradu, a zatim u Sloveniji gdje je bio poslat na "popravak". Po povratku iz Slovenije on je ponovo došao u Beograd, u Dom "Lazarev" kod Dunav stanice, gde je za vaspitača imao Mijatović Rajku sa Sokoca.

    Nekih 15 dana nakon povratka Ranko se već spremao da krene put Rusije, ali baš na dan polaska u Dom dođe Aleksa Tomić da kući povede svoga sina Ljuba i brata mu Milanka pa povede i Ranka kod Danila u Lazarevo koji se, kao i Aleksa vratio iz zarobljeništva.

    ***
    Leta 1960 godine Ranko je, sa ženom Petrom (devojačko Kujundžić) i sinom Branislavom, otišao iz Lazareva na Romaniju i preneo kosti svojih najmilijih na groblje u Podromaniji. Sahranio ih je u zajedničku grobnicu, i po svim pravoslavnim običajima podigao spomenik.

    U Lazarevu, 11. 06. 2006 godine.
    Kazivao: Ranko D. Tomić
    Pribeležio: Predrag B. Tomić
  • trazim - 16588 - 07.12.2007 : Viki Miskovic Srbija - best (3)

    Trazim ujaka Miladinovic Slobodana


    Tražim ujaka Miladinović Slobodana, Krupanj koji je zarobljen 1944. godine. Javio se preko novina 55. godine i tražio rodbinu. Ako bilo ko zna šta o njemu i negovoj rodbini neka mi se javi bicu mu zahvalna. Viki.
    ratne - 16650 - 12.12.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Ismet Kurbašić


    Njegovo ime je bilo Ismet Kurbašić. Došao je u Sokolac u martu 1992. godine na "obradu" za invalidsku penziju, i baš u kada je trebao da se vrati u svoj rodni Vučijak, selo na magistralnom putu Tuzla - Pelagićevo, buknuo je rat pa je Ismet ostao na Romaniji da sa Sokočanima proživi ratna zbivanja. Siroti Ismet se našao u gradu u kome nikoga nije poznavao, daleko od svojih voljenih, bez pare i dinara u džepu.

    Pacijenti Psihijatrijske bolnice u Podromaniji su u toku rata prolazili kroz veoma velika iskušenja. Kako se bolnica oduvjek finansirala iz budžeta BiH, sa izbijanjem sukoba presušio je izvor dotoka novca u bolničku blagajnu pa su pacijenti bolnice ostali bez hrane i lijekova. Uprkos svim naporima Uprave i doktora da obezbjedi ono najnužnije za funkcionisanje bolnice, bolesnici su više gladovali nego bili siti, a sa lijekovima je bilo još teže.

    Zog toga su bolesnici svih nacionalnosti, posebno prvih nekoliko mjeseci rata dok nije pristigla humanitarna pomoć UNHCR-a, bauljali po ulicama Sokoca molećI prolaznike za poneku cigaretu, ili novac.

    Treba napomenuti i to, da je i prije izbijanja ratnih sukoba u Sokocu bila uobičajna praksa da se "unajmi" poneki bolesnik za ispomoć u bašti ili poslovima oko kuće. Zbog toga, kada je nama jednog dana zatrebao radnik u bašti, moja majka na preporuku komšija zatraži od nekog doktora Bolnice "poštenog i normalanog" radnika. Nakon tog niza događaja, u naše dvorište dođe Ismet.

    Potrebe našeg domaćinstva za radnicima su bile minimalne i uglavnom su se svodile na okopavanje krompira i vođenje brige o kravi koju nekako u to vrijeme i kupismo. Međutim, kako mi se baš tada razbolje otac, u kućI je uvjek trebala pomoć oko njega. Ismet mu je pomagao da ustane, ode u kupatilo, da se obrije"

    Plaćali smo ga onoliko koliko se moglo, i koliko je radio. Od mene je dobijao vojničke cigarete, jeo je sve ono što smo imali. Za radove u vrtu bi dobio i ponešto novca, za koji bi kupovao cigarette, koje bi nosio ih u Bolnicu, gdje ih je dijelio sa ostalim pacijentima, Srbima i muslimanima.

    Onako, uz kafu, pričali smo o svemu i svačemu. Govorio sam mu, da ako hoće, može da ide i radi kod drugih jer ga mi nismo mogli svakodnevno plaćati. I on bi ponekad odlazio, ali samo kod onih koje je poznavao. U protivnom je, po mom odobrenju, odbijao pozive sa obrazloženjem da ima posla kod nas.

    Ismet je bio prost, ali pošten čovjek. Jednom mi je čak, za moj rođendan, donio i neki poklon kupljen od svoga, sa mukom zarađenog novca. Zahvao sam mu se, ali sam ga zamolio da to više ne radi.

    Mnoga moja sjećanja na ratne dane počinju i završavaju se sa Ismetom. U šali sam mu govorio da mi on dođe kao neka vrsta "ratnog druga" jer bi u cik zore dolazio kod nas na prvu jutarnju kafu, i tu ostajao sve do sumraka, kada bi hitao nazad u Bolnicu gdje je bio obavezan da prespava.

    Ja sam u više navrata pokušao da pomognem Ismetu da se vrati u njegov rodni Vučjak. Na Grbavici sam saznao da se razmjena sa Tuzlom obavlja preko Bijeljine. U "Razmjeni" u Bijeljini su me obavjestili da je muslimanska strana obustavila razmjenu lica sa Srbima. Ismetovu porodicu sam par puta kontaktirao preko radio-amatera, ali sam se na kraju odlučio da to više ne radim jer su oni dobijali iskrivljene informacije poput one da je Ismet u zatvoru u Bijeljini.

    Ismeta je preko Crvenog krsta, redovno dobijao pisama od svoje porodice. Jedno takvo pismo je putovalo i po dva mjeseca od Tuzle do Sokoca, ali je sadržalo dragocjene informacije koje su mu olakšavale brigu za djecom, ženom i unučadima.

    Jednom prilikom, dok nam je čitao jedno njegovih pisama, upitah ga:

  • "Da li se u tvome kraju živi bolje nego kod nas u Sokocu? "

  • "Njima nije bolje, ali bih ja ipak više volio da sam sa njima! " - sjetno je odgovorio Ismet.

    U toku rata kroz moju kuću je prošlo mnogo poznatih ličnosti, političara, oficira itd. Mogao bi se sada Ismet pohvaliti da je iz istog lončeta popio kafu sa Nikolom Poplašenom i Dragicom Šešelj, sestrom Voje Šešelja.

    Ipak, svaka pomisao na Ismeta, asocira me na - protivavionske rakete.

    Za vrijeme zadnjeg rata, u zgradi nekadašnje farme koka nosilja se nalazilo skladište sanitetskog materijala za potrebe Vojne bolnice u Podromaniji. Međutim, sa najavom NATO bombardovanja vojnih ciljeva u Republici Srpskoj, nekakva dilajla se dosjeti da u našu farmu skloni nekakve protivavionskih rakete. Ne bi trebalo da vam bude teško predpostaviti kako sam se osjećao znajući da se jedan od strateških NATO ciljeva nalazi pedeset metara od moje spavaće sobe. Ništa nije pomoglo ni moj protest kod Marka Šarkanovića, komadanta Pozadinske baze locirane u Sokocu.

    Nekoliko dana nakon što su rakete stigle u moje dvorište, u kući zatičem potpukovnika S. J. sa još par vojnika. Iznijeli rakete u dvorište, otvorilo poklopce i nešto razgledaju.

  • "Šta to radite? " - zapanjeno upitah.
  • "Provjetravamo rakete" - odgovori potpukovnik - "znaš, one su osjetljive na vlagu, pa koristimo ovaj sunčani dan da ih malo osušimo. "

    Pogledah u nebo. Američki borbeni avion je ocrtavao bijelu liniju na horizontu.

  • "Pa vidiš li ti da nas avioni stalno prelijeću i snimaju? " " uzviknuh zabrinuto.

    Nakon toga, morao sam da saslušam čitav niz besmislenih argumenata, ravnoduđnog potpukovnika. U tom trenutku primjetih Ismeta kako sa motikom u ruci žuri prema nama. Izgledalo je kao da juriša na nas, i samo je nedostajalo ono "Alahu ekber" pa da slika bude kompletna. Danas kada razmišljam o toj tragikomičnoj situaciji, jasno mi je da je me je ugledao, pomislio da sam krenuo u grad, pa je požurio da me nešto priupita.

    Ismet preskoči par sanduka, i dođe do nas. Toliko sam bio zbunjen da se više i ne sjećam šta me je pitao.

    Nakon što se Ismet udaljio, upitah potpukovnika da li on zna da mi u dvorištu imamo jednog muslimana.

  • "Znam, maloprije sam sa njim popio kafu. Pa kakve to ima veze, pa i moja je žena muslimanka. "

    Nije prošlo ni deset dana a potpukovnik je shvatio da je to ipak imalo neke veze. Jednoga dana, iz Podromanije stigla prijatna vijest da je UNPROFOR došao po Ismeta i odvezao ga za Tuzlu. Istoga dana, komadant Baze u Sokocu je naredio da se rakete izmjeste na drugu lokaciju.

    Nakon Ismetovog odlaska, u našoj kući je treperila neka čudna zabrinutost, sve zbog Ismeta i raketa. Bio sam siguran da će tuzlanska državna i vojna bezbjednost dobro pretresti Ismeta, sa pitanjima šta je sve vidio na Sokocu, pa sam se bojao da on ne "propjeva" i u vezi raketa.

    Međutim, rat je prošao a da se ništa se nije desilo. Ispostavilo se da je moja mama bila u pravu kada je samouvjereno tvrdila da nas taj dobroćudni starkelja "neće odati".

    Godine su se nizale jedna za drugom. Sa Ismetom se više nikada nismo ni čuli ni vidjeli, ali se često sjetim tog tihog starca, sa kojim sam djelio i zadnje parče hljeba, a ponekad čak išao u Komandu na ručak da bi on imao šta da jede.

    Danas se mnogi muslimani "busaju" da su spasili život nekom Srbinu u Sarajevu. Za razliku od njih, ja i moja porodica se ne možemo okititi tim zaslugama. Ismetu smo pomogli da lakše preživi rat, ali ga nismo imalo od koga spašavati. U toku građanskog rata su se na sokolačkoj sceni desile mnoge stvari na koje mi Sokočani nismo ponosni. Ipak, jako sam siguran da je Sokolac u zadnjem ratu, bar što se međunacionalnih odnosa tiče, bio jedna od najtolerantnijih sredina na našim prostorima.
  • vasi_komentari - 17945 - 28.05.2008 : Videoteka max Vogosca - best (3)

    Nemam namjeru da se nadmecem


    Tomiću, o kakvim ti klempama pričaš? Po zaslugama u civanicu samo.

    Nemam namjeru da se nadmećem s tobom umno, mada i nekad poželim. Jedva čekam da pročitam na ovo umno šta ti je palo na pamet.

    Čujem u miljeu mafije sa Sokoca tvoje ime nije baš omiljeno? Kako li ćeš sa tim pilićima onda u budućnosti..

    Živio ti Tomiću, reci mi favorit obojenih ili ne obojenih pica, tvojih naravno.

    Dragi moj Videoteka Max,

    kao prvo, moram da primjetim da ti je ime jako lijepo, pravo muslimansko. Svaka čast, bolje je nego da se zoveš Džordž Buš. Bar ti je prezime ("Videoteka") nekako naše - srpsko.

    Kao drugo, ja i ti nikada ne možemo intelektualno raspravljati, jer za jednu polemiku su potrebna dva intelektualca, a ja nikada nisam sreo radnika neke videoteke koji ima dva fakulteta, govori nekoliko jezika, lijepo priča, a još ljepše piše.

    Kad smo kod pisanja, moram da te kažem da te ništa ne razumjem, tako da od naše dikusije nema ništa. Ako možeš da mi, molim te, pojasniš šta znače ove riječi koje sam "pocrvenio" u tvome tekstu. Hoću da ih stavim u riječnik srpskog jezika, da ih i drugi nauče. Naravno, ako ovo nisu neke tvoje nepismene nebuloze.

    Kao treće, hvala ti na komplimentu da moje ime nije omiljeno kod sokolačke mafije. Naravno da nije jer ja, Bogu hvala, nisam jedan od njih. Ta tebe važi ona narodna, srpska da "čim se budala ponosi, toga se pametan stidi", pa tebi ne smeta što se znaš sa nekom "sitnom buranijom" sa Sokoca, koju ti smatraš "mafijom", a vjerovatno se radi nekim klošarima, lažnim mafijozima, koji pripadaju bivšoj auto-mafiji, koja je sada na krvnoj infuziji kod malo krupnijih zelenaša, jer su ostali bez posla u auto-industriji.

    Pozdrav,
    Željko

    P. S. Zamišljam te kako ovo čitaš otvorenih usta, iz kojih vire pokvareni zubi. Mislim da si mali, debeo, ćelav, i nosiš naočare čija su staklo deblja od sarajevske pive. Ipak, najviše mi smeta što te je majka priroda zaobišla kada je dijelila pamet, a ni ti se nisi potrudio da tu grešku ispraviš, jer si na svoje obrazovanje potrošio samo nekoliko dana koje si bio primoran da provedeš u "akšam školi".
    ratne - 17902 - 22.05.2008 : Srpska Dijaspora - best (3)


    Tužna sudbina junaka ovekovečenog u filmu "Lepa sela lepo gore"



    Teško da na Balkanu još ima sveta koji bar jednom nije video film "Lepa sela lepo gore", koji mnogi najviše pamte po stravičnim scenama stradanja grupe srpskih vojnika u jednom tunelu, a koje su snimljene po istinitom događaju u tunelu Brodar, na ušću Lima u Drinu kod Višegrada u septembru 1992. godine. Samo što je, kako danas tvrdi Mikajlo Šimšić (36), jedan od preživelih, u tunelu Brodar bilo u stvarnosti sto puta gore nego na filmu.

    Tada dvadesetogodišnji Mikajlo Šimšić je nekim čudom, ili zahvaljujući "ludačkoj" hrabrosti preživeo devet dana pakla u tunelu "Brodar". Četvorica njegovih hrabrih drugova nisu.

    Mikajlo je iz tunela izašao sa 25 gelera u telu, malo prezdravio i ponovo se vratio na ratište na kome je ostao sve do poslednjeg ratnog dana. Svaki vojnički predah koristio je da prvo ode do "Brodara", zapali sveću svojim drugovima Novaku, Vladanu, Stevi i Milovanu, a tek onda krene kući peške, daleko gore u brda sela Staniševac iznad manastira Dobrun.

    Vladanova smrt

    Bio je sedmi dan kad se ubio Novak. Četiri dana je gledao kako mu noge vise na kostima, kako ih hvata gangrena. Goreo je, buncao, a onda je uzeo bombu... Nije hteo da je aktivira. Reče: Dajte mi pištolj da se ubijem, bojim se povrediću bombom nekoga od vas. Onda je meni dao sat, a skinuo je i prsten i lančić i zamolio me da dam njegovoj sestri... Kad su zapucali muslimani, okinuo je i Vladan u čelo.

    Dole, u Dobrunu, pravoslavni sveštenici i vernici su ga ispraćali rečima: "Većeg junaka nema nigde do Romanije", a gore, u jednom malom kućerku sačekivali su ga otac, majka i sestra, vidali mu rane i savetovali da ostavi pušku i nađe neku ženu:

  • A ko će braniti državu? - pitao je Mikajlo i uvek se vraćao na položaj.

    Zbog svega pomalo, kad sam onomad odlučio da potražim Mikajla Šimšića (36), prvo sam pomislio da je posle rata stigao do Banjaluke i nekog lepog poslića i stančića, da ne propušta niti jedan prijem za borce, da ima tri klinca koji su odavno "prozujali" i da vozi nekoga starijeg "golfića", recimo "četvorku". Ili je, pade mi na pamet, možda negde u Višegradu, možda je predsednik nekakvog boračkog udruženja i sedi u trećoj ili četvrtoj kancelariji do predsednika opštine. Posumnjah i da se skrasio negde u Srbiji, da ima dobru invalidsku penziju i dve malo skuplje konobarice u nekom lokalu na Ibarskoj.

    Ali, kad sam pitao neke ljude u Dobrunu - dokle li je stigao onaj momak sa Staniševca iznad manastira što je preživeo "Brodar" i što je heroj nad herojima, dobio sam tri odgovora zbog kojih mi se od nekakve muke zavrtelo u glavi i zbog kojih ovaj zapis teče kako teče:
  • Mikajlo Šimšić? Nema, bolan, ni većeg junaka ni veće naše tuge, srpske!...

  • Mikajlo? Eno ga, neđe u Srbiji, radi kod nekog gazde, radi da zaradi parče leba i kutiju cigara! De, jarane, napiši kako se u ratu fukara obogatila, a dobri momci stradali!

  • Mikajlo? Umro mu otac u mukama, majka mu se muči ko crv, a on, boljeg čoeka na svetu nema, ali ni posla, ni žene, ni života!... Da mi je neko ovo prič'o...

    Telo puno gelera

    Imam mnogo gelera u telu. Često me bole leđa i noge. Plašim zanemoći ću, pa šta ću onda. Trebalo bi ovo možda i da izvadim, ali ko će ići u bolnicu, treba i para i svega. Moj prijatelju, nema 'vako nigde! - reče Mikajlo.

    I četvrti odgovor bio je važan:

  • Čini mi se da sam video Mikajla kako je juče otišao kući. Možda je i danas gore. Samo, on nema mobilni telefon, a u kući mu ne radi telefon. Moraćete do njega!

    Krenuh starim izlokanim putem iznad manastira, pa sedam kilometara u brda. Stigoh autom do trećeg kilometra i dalje nastavih peške, po kiši, magli, sa onom mučninom... U daljini, u šumi, izroni starac. Na pitanje koliko ima do Šimšića, starina odgovori: "Nema više od jednog cigara". Posle pet cigara, neka žena ponišani na kuću Mikajla Šimšića, i odmah dodade: "Nije tamo Mikajlo, otiš'o jutros u Srbiju da nadniči, ali tamo mu je majka, sama, eno, ona stara kuća, ima joj pun vijek... Jooj, živote! "

  • Što vam treba moj sin, da nije bilo šta, je li on dobro, ko ste vi, moj Mikajlo nikad obraz nije ukaljao, on je dobar čovek, ko i otac mu... - pitala je i u dahu govorila Milka Šimšić (61), a kad je shvatila da dolazim dobrom, malo se uspravila ispred kuće, nalik onima sa nekih izbledelih bosanskih razglednica.

  • Kad je izašao iz tog tunela, doterali su ga u višegradsku bolnicu. Bila sam tamo. Nisam ga poznala. Devet dana su okolo njega padale bombe, bio je sav u gareži i krvi... Još mi je pred očima njegovo lice. Još nikad nisam zaspala, a da mi ta slika ne sine pred oči... Ma, jok, ništa mu nisu dali, ni medalje ni pare, ni posla. Zaboravili ga svi. Eeeej, moj dobri Mika, govorila sam mu ja... - zastade Milka i ne mogaše više.

    Dva i po sata kasnije, u četvrtak, kasno po podne, ulazim u veliku baštu Sretena Kurčubića u podzlatiborskom selu Kriva Reka.

  • Jeste, kod mene je Mikajlo u nadnici. Nisam video boljeg radnika. Tu je po mesec-dva, radi u njivi, u štali, klanici, sušari... Sve on zna. Spava gde i mi, jede što i mi, i skoro je deo naše porodice... Znam šta je prošao u ratu, ali vidimo da o tome nerado priča... Evo, sad ću ga zovnuti, dole je u njivi! - reče Sreten.

    Ne trebaju mi nagrade

    Na pitanje jesu li ga kad negde pozvali da primi kakvu medalju, ili bar pogleda film, Mikajlo se kiselo nasmeja:

  • Nikad, niko, nigde. Samo je onaj novinar Vanja Bulić došao jednom kod mene kući... Ma, ne tražim ja nikakve nagrade nego tražim da mi samo malo pomognu, da mi bar daju te dozvole za kuću na veresiju. Platio bih ja to njima, nikome ja u životu marke jedne nisam ostao dužan - kaže Mikajlo.

    Mikajlo Šimšić je visok, koščat momak, sa dlanovima ogrubelim od rada, sa nekom zaleđenom crnom misli na licu, sa pogledom sakrivenim u nedra.

  • Nemojte me samo mnogo pitati o tunelu. Počeo sam opet da ga sanjam. Ispričao sam ja sve jednom, ali na filmu su malo drugačije prikazali. Devet dana i devet noći oko nas je bila krv, barut i smrt... Devetog septembra 1992. godine deo voda treće čete Drinskog bataljona je čuvao most ispred tunela "Brodar" kako bi sprečili bošnjačke vojne jedinice da pređu na desnu obalu Drine i Lima. Četvrtog dana straže na mostu, u kanjonu Drine sve je proključalo, sedmorica srpskih vojnika našli su se u klopci i jedini spas im je bilo povlačenje u tunel "Brodar", dug 97 metara, sa desnom krivinom na polovini i pun nekih betonskih ploča. Međutim, sa obe strane tunela bili su bošnjački vojnici. Bio je to početak devetodnevnog pakla za srpske mladiće Mikajla Šimšića iz Staniševca, Slađana Simića iz Bosanske Jagodine, Novaka Arsića iz Veletova, Vladana Gavrilovića iz Višegrada, Stevu Panića iz Smedereva, Milovana Lučića iz Užica i Stanka Maćaševa iz Lazarevca.

    Devet dana i devet noći sa obe strane tunela doletale su bombe, bojni otrovi, "zolje", snajperski meci, devet dana su bili bez hrane, bez vode, devet dana bez sna, devet dana se niz tunel slivala krv i bolni jauci ranjenih, dok su se sa druge strane muslimani pevali...

  • Milovan i Vlado su poginuli u tunelu od gelera. Umirali su nam na rukama. Novak je bio teško ranjen i kad je osetio du umire, pucao je sebi u slepoočnicu. Stevan je ostao u tunelu pored svog pobratima Milovana, da čuva njegovo mrtvo telo i na kraju su ga muslimani zverski ubili. Nas trojica smo krenuli u smrt, ali smo nekim čudom ostali živi. Slađan je posle poginuo - skoro je šaputao Mikajlo.

  • Najgore je bilo kad se Novak ubio. Oni pevaju ispred tunela, a Novaku teče potok krvi iz glave...

  • I? " pitamo Mikajla.

  • Ništa! Prođe rat, i nikom ništa! Tražio sam neki posao, ali kažu nema. Počeo sam od zarade u nadnici da pravim neku kućicu blizu Višegrada, da se, rek'o, malo skrasim, ali stigoh do krova, dalje se nema para, a traže mi za projekat, za neke dozvole... Samo mi za papire treba 3. 000 evra. I, šta ću, ajde opet u nadnicu, druge nema - kaže Mikajlo, uspravi se i bez reči okrenu, ode dole u njivu i nastavi sa poslom.

    Par stotina kilometara dalje, kad se na osmom kilometru magistrale Višegrad - Rogatica pređe most preko Drine, posle nekoliko stotina metara počinje tunel Brodar. Na ulasku u tunel stoji ploča sa imenima četvorice poginulih mladića i tekst:

    "Oj tunelu, tvojega ti mraka, što ne liječi rane od junaka".

    Po zidovima tunela još se vide tragovi jednog od najcrnjih pasusa bosanske ratne priče, a na izlasku iz tunela je nadgrobna ploča sa slikama i imenima doktorke Stojane Jojović i medicinske sestre Ljubice Kastratović, koje su poginule od muslimanskih bombi u pokušaju da ukažu pomoć ranjenima u tunelu. Ispod imena je takođe bolna rima.

    Sve je bolno u ovoj priči - i smrt u tunelu, i život iza kraja tunela.
  • srebrenica - 2605 - 14.11.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Eksperti optužuju SAD zbog Srebrenice


    NJUJORK (Tanjug) - Bivši zvaničnici Ujedinjenih nacija, eksperti i novinari iz više zemalja, okupljeni u istraživačkoj grupi za Srebrenicu, objavili su svoje viđenje događaja u tom bosanskom gradu, u kojem se ističe da je broj žrtava preuveličan, a dosadašnje verzije vlada, nevladinih organizacija i medija - nepouzdane.

    U izveštaju na oko 200 strana pod naslovom: "Srebrenica i politika ratnih zločina", objavljenom na Internetu, navodi se, između ostalog, da su SAD potkopavale mirovne dogovore u BiH, postignute posredstvom UN i Evrope, kojima je rat mogao da se okonča još 1992. ili 1993.

    Omogućavajući ilegalne isporuke naoružanja muslimanskim snagama, SAD su pomogle da se zone bezbednosti pretvore u poprište sukoba i "okidače" za NATO intervenciju. U saopštenju ove grupe istraživača za javnost, objavljenom 12. jula, navedeno je da je od 40. 000 stanovnika Srebrenice pad te enklave preživelo najmanje 38. 000. Bilo je ubijeno oko 2. 000 muslimana koji su pobegli sa 28. divizijom, uglavnom u borbama. Ali stotine su takođe ubile paravojne formacije i grupe plaćenika, tvrdi se u saopštenju.

    SAD su u izveštaju direktno optužene da su ilegalnim isporukama oružja muslimanima minirale napore UN za demilitarizaciju zaštićenih enklava. Precizirano je, uz ostalo, da su Amerikanci to činili avionima S-130 herkules koji su noću pristizali na tuzlanski aerodrom. Operaciju je vodila, navodno, Odbrambena obaveštajna agencija SAD (DIA). Grupa tvrdi i da su snage muslimana u Srebrenici, uprkos sporazumu o demilitarizaciji, bile dobro naoružane i da su imale naređenje da provociraju srpske snage.

    Muslimanski general Sefer Halilović potvrdio je u svom svedočenju pred Tribunalom da je bilo najmanje 5. 500 pripadnika muslimanske 28. divizije u Srebrenici, kao i da je uredio isporuku najmanje osam helikopterskih tovara sofisticiranog naoružanja, stoji u izveštaju grupe. Za uveliko prihvaćenu u javnosti verziju o genocidu koji su izvršili Srbi uveliko je, prema uverenju ove grupe, zaslužna bivši američki državni sekretar Medlin Olbrajt, za koju je navedeno i da je postavila najveći deo osoblja Haškog tribunala.

    U izveštaj je uvrštena i izjava bivšeg koordinatora za civilna pitanja UN Filipa Korvina, koja glasi: "Ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio izdvojeni veliki masakr muslimana od strane Srba, već niz krvavih napada i protivnapada tokom trogodišnjeg perioda, koji dostižu vrhunac u julu 1995. Štaviše, verovatnije je da broj poginulih muslimana nije veći od broja Srba u Srebrenici i okolini.
    jezik - 17709 - 24.04.2008 : B - best (2)

    Zašto se ne zove bosansko-hercegovački


    Da li neko zna ovdje zašto se ne zove bosansko-hercegovački, već bosanski jezik? Jadni hercegovci moraju da pricaju bosanski. Ali nema veze. Koliki je Brazil u odnosu na Hercegovinu a jezik im se ne zove brazilski, nego portugalski. Koliki je Egipat pa ne govore egipatski. A tek kolika je Australija. Ako Austriji ne smeta njemački zašto šaci jada u Crnoj Gori smeta srpski. Uh, ne znam da li se možda nešto promjenilo u palatalizaciji u srpskom jeziku. Nek mi niko ne zamjeri ako nešto pogriješim. Davno sam otišla iz tih krajeva. Vrijeme čini svoje.

    P. S. Ja jesam bila odličan đak, ali puno je toga palo u zaborav.
    gusle - 1194 - 15.04.2005 : Dragana T. Sokolac - best (2)

    Moj djeda sa Sokoca







    legende - 1327 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Najlepse Vaskrsno jaje


    U srpskom narodu postoji predanje da je jedan seoski knez objavio da će svog sina jedinca oženiti djevojkom koja mu donese najljepše vaskrsno jaje. Momak je bio dobar, lijep i stasit, pa su ga sve udavače iz okoline željele za muža. Danima su razmišljale kako da njihovo jaje bude najljepše i kako da pobjede svoje suparnice. Jedna djevojka je lukavo smislila da na jaje prilijepi svoj minijaturni portret, koji je naručila od jednog poznatog slikara. Druga djevojka je dala da se u ljusku utisnu biseri i drago kamenje, a neka bogata udavača je od zlatara naručila bogato ukrašeno, zlatno jaje.

    Siromašna djevojka, po imenu Milica, je čvrsto vjerovala da ona nikako ne može da pobjedi u ovom takmičenju jer nije imala nikakvih mogućnosti da pripremi ili kupi neko skupocjeno jaje. Ipak, pošto je knez naredio da sve djevojke treba da učestvuju u takmičenju, poslije dužeg razmišljanja je zaključila da je najbolje da njeno jaje bude onakvo kakva je i ona sama " lijepa i skromna.

    Smislila je i kako će to postići. Odabrala je jedno krupno jaje bijele ljuske, pa je na njega prilijepila nekoliko ovlaženih listića peršuna. Zatim je sve uvila u komadić, poput gaze rijetkog platna, da se listići ne bi odlijepili, i spustila jaje u vodu sa puno lukovine (listovi glavice crvenog luka). Kuvala je svoje jaje tridesetak minuta. I kada je skinula platno, ukazalo se smeđe obojeno jaje sa lijepim, bijelim šarama u obliku listića peršuna. Jaje je namazala sa malo ulja, da bi ono postalo još ljepše i sjajnije.

    Legenda kaže da je mudri seoski knez pažljivo pregledao sva jaja koja su djevojke donijele i odlučio da za najljepše jaje proglasi ono koje je bilo obojeno na jednostavan, ali atraktivan i do tada neviđen način - pomoću biljaka koje rastu u Milicinoj bašti.

    Od tada se nežno-bijeli listovi često viđaju na uskrsnjim jajima, a za to se koriste ne samo peršun već i listovi mirođije, maslačka, kao i drugih biljaka. A umjesto lukovine, za osnovnu boju se upotrebljavaju i spanać, koji daje lijepu zelenu boju, cvekla za ružičasto-crvenu ili šafran za žutu boju.

    Ja lično mislim da bi svaka djevojka trebala da zna ovu priču. Možda će nekada biti raspisan konkurs sličan ovome, u kome ulog neće biti samo jedan obični knez, nego pravi pravcati - princ.
    ratne - 107 - 04.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Slavko Šuka


    Ponekad, samo za trenutak, sretnete nekoga ko ostavi na vas utisak koji vas "proganja" čitav život.

    Jedan od takvih, bio je moj susret sa Slavkom Šukom. Naime, kada su me 1993. godine poslali na Žepu, na brdo zvano "Majorov grob", imao sam sreću da rov dijelim sa Slavkom. On je bio inteligentan čovjek, i sa svojim optimizmom je opčinio većinu boraca. Njegovim dovitljivim pričama, praćenim smijehom slušalaca nije bilo kraja.

    U takvim situacijama, rijetko je ko imao radio, a kako su svi budno pratili dešavanja u politici i državi, slali smo Slavka u susjedni rov da u ranim večernjim satima sluša "Dnevnik". Kada bi se Slavko vratio sa "zadatka", počinjala je priča, koja bi ponekad trajala satima. Pričao je Slavko, svojim jednostavnim seljačkim glasom, ali su njegove rečenice imale snagu Andrića.

    Kada je detaljno prepričao svaku vijest sa radija, Slavko bi, osjetivši da nam je lijepa riječ potrebnija od onog jedinog obroka koji smo imali toga dana, nastavio da priča i stvari koje nisu bile na vijestima. Mi smo ga molili da nam još jednom ponovi šta je onaj "Ovan" rekao Karadžiću, ili šta je Mladić rekao UNPROFOR-cima na Drini. Pričao je Slavko, a mrak se spuštao na guste bukove šume Žepe. Njegova priča bila je jedino svjetlo u tim tmurnim vremenima.

    Rat se završio, i ja sam otišao daleko od svog rodnog kraja. Kada sam, nakon nekoliko godina ponovo došao u Sokolac, pitao sam i za Slavka. Neko mi reče da je Slavko umro! Tog trenutka nešto je i u meni umrlo. Taj sićušni svijetli zračak ratne prošlosti rasplinuo se sa viješću da Slavka više nema.

    Ne znam da li Žepom još uvijek odzvanja Slavkova gorštačka priča, ali se meni često čini, dok pada noć na američke Stjenovite planine, da čujem Slavkov glas.
    odgovor - 7580 - 05.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Zahvalnica


    Citam ove clanke, i pozeljeh da se zahvalim svima onima koji gotovo svakodnevno pisu na ovom forumu. Bilo da se radi o Zoranu Mirkovicu iz Melburna, koji se upravo javio sa zeljom da pomogne, ili o Mijatu Suki koji je moj prvi saradnik i jedan od prvih posjetilaca ovog foruma.

    Moram vam priznati da sam dosta naucio i da se uvijek odusevim kada na ovoj stranici nadjem komentare koje su napisali:

    1. Rade
    2. Pero iz Rogatice
    3. Jelena Elek
    4. Nedeljko Zugic
    5. Slavko Jovicic - Slavuj
    6. "Srbina Forever"
    7. Djevojcica iz Pescanog sela
    8. i mnogi drugi. Nemam vremena da nabrajam sve, ali cu uskoro objaviti spisak svih onih koji su svoje komentare ostavili na ovom forumu.


    Od vas sam mnogo naucio, pa vjerujem da su i nasa bivsa "braca" procitali ponesto zanimljivo sto ce ih natjerati da pocnu upotrebljavati svoj mozak i za rasmisljanje.

    Konacno, moram da se zahvalim i vama koji svakodnevno dolazite na ovaj forum, ali se jos uvijek ne "usudjujete" da ostavite svoje komentare.

    Pozdrav,
    Zeljko
    rogatica - 9440 - 28.04.2006 : Jesus Soares Portugal - best (2)

    Pozdrav Rogatici


    I like to find friends that I left in Rogatica, I was there when I was a Portuguese soldier belong to IFOR/SFOR in year 1996 to 1997, I was called by the name of "Jesus" I live 8 month in hotel Park, if someone can help me, translate this message in serbian, please send me E-mail (jessussoares999Žhotmail.com), thanks.

    Prevod poruke:

    "Ja bih želio da nađem prijatelje koje sam ostavio u Rogatici, dok sam u toku 1996. i 1997. godine bio tamo kao portugalski vojnik, koji je pripadao IFOR/SFOR-u. Zvali su me "Isus" a živio sam 8 mjeseci u hotelu "Park". Ako mi neko može pomoći da prevedem ovu poruku na srpski, molim da mi posalje email na jessussoares999Žhotmail. com. Unapred zahvalan.
    pjesma - 10481 - 22.09.2006 : - best (2)

    ***


    Čuj Alija kako praga lupa
    Nema više Otesa, ni Stupa
    gusle - 10389 - 11.09.2006 : Jadi Bec - best (2)

    trazim...


    Gde mogu naci guslarsku pesmu "tragicna pogibija branke djukic" od bozidara djukica
    brane_tadic - 11647 - 22.02.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (2)

    Tadić Brane - Romanija ili Role


    Mnogi od vas su imali priliku da pročitaju priču iz "ratnog dnevnika" od doktora Lazića. On je dobar dio rata proveo na Ilidži, odnosno u bolnici "Žica" kao hirurg, i spasao je mnoge živote. Ja, kao srpski borac sa Ilidže, mogu samo da mu se zahvalim za sav njegov trud u spašavanju naših života.

    Sjećam se da kada naš Lazo ode na par dana do Srbije da obiđe svoju porodicu, svi hodaju kao po iglama. O akcijama za vrijeme njegovog odsustva nije bilo ni govora! Svi smo govorili: "Ko će da nas zakrpi, ne daj Bože, ako te šta zakači". Doktor Lazić je bio i ostaće junak Srpskog naroda!

    Međutim, jako mi je žao što u njegovom "Ratnom dnevniku", a ni na drugim mjestima niko nije pomenuo, sada pokojnog Brana Tadića zvanog "Romanija" ili "Role".

    Role je stanovao na Alipašinom polju. Nekako uoči rata je diplomirao na Medicinskom fakultetu kao student generacije. Bio je veliki drug, nimalo "ufuran" kao što znaju biti oni koji završavaju neki od fakulteta. U isto vrijeme, bio je i pravi šmeker za "muvanje" riba koje su ga obožavale.

    Kada je počeo rat, Role je došao na Ilidžu, a kasnije u bolnici "Žica". Tamo je tako-reći preko noći postao hirurg. Bio je jedan od Lazićevih pomoćnika. Asistirao je u mnogim teškim operacijama, a neke i sam obavljao. Sve u svemu, dao je veliki doprinos u spašavanju ljudskih života. Kakvog se užasa Role nagledao u ratu, to je samo on znao.

    Pred kraj rata odlazi u Beograd, a ubrzo i na Novi Zeland. Poslije pet mukotrpnih godina u dalekoj tuđini, gje je radio najteže poslove jer "oni" nisu priznavali njegovo doktorsku titulu, Brane se vraća u Beograd. Tu se zaposlio kao doktor i počeo da živi koliko-toliko normalan zivot. Na Novom Zelandu su mu ostali žena, sin i punica.

    Roditelji su mu se vratili iz izbjeglištva u stan na Alipasinom polju. Prilikom jedne njegove posjete Sarajevu, otac mu se bacio kroz prozor njihovog stana na 9-10 spratu. Role ga je pokušao uhvatiti za nogu, međutim otac mu je iskliznuo, pao i tragično završio.

    Pola godine poslije tog velikog šoka, i Role je skočio sa tog istog prozora i završio kao i njegov otac.

    Tadiću Brane zvani "Romanija" ili "Role", neka ti je vječna slava i hvala u ime svih srpskih boraca i civila kojima si spasao živote!
    brne - 11593 - 16.02.2007 : Sarajlija Zapadna Evropa - best (2)

    Rat 1992 - 1995


    Pozdrav svima i hvala na komentarima! Što se tiče Brneta, uopšte nisam uzeo za loše vaše ispravke oko Grbavice, i mislim da ste dobar poznavalac Brneta. Meni se učinilo da se radi o 12. aprilu '92. godine, a ne 21. pa sam zato i napisao da Brne nije tu bio.

    Ja sam od 6. aprila pa negdje do 15. aprila 1992. godine, ne znam baš tačno, sa svojih par drugara bio na Lukavičkoj cesti. Tu se nalazio Brne sa par svojih boraca još sa Hrvatskog ratišta.

    Negdje oko 15. aprila, po mene i moje drugove je došao kapetan, ne mogu da mu se sjetim imena ali znam da je bio komandant u kasarni "Viktor Bubanj", i sa njim smo otišli u kasarnu kao rezervisti. Napominjem i to da je JNA još uvijek postojala, i da su se u kasarni nalazili mladi vojnici na odsluženju vojnog roka iz svih krajeva bivše Juge sa kojima se sudbina poigrala da se tu zadese na početku rata.

    Već tada sam doživio razočarenje u ljude i shvatio da smo svi pijuni u nečijem prljavom ratu i da samo služimo kao sredstvo za ispunjenje nečijih ciljeva. Poslije nekoliko dana, nas desetak rezervista i dvadesetak mladih vojnik, smo poslati da izvučemo MTS iz vojnog magacina "Faletići" iznad Kovača.

    Kada smo tamo došli, u koloni sa nekoliko vojnih kamiona, ispostavilo se da se radi o stolicama, stolovima i tako nekim glupostima! Izgleda da je neko rizikovao naše živote zbog stolova i stolica.

    Na povratku u kasarnu naša kolona je blokirana baš na Kovačima. Prišli su nam pripadnici "Zelenih beretki" i od našeg komandira tražili da predamo oružje i da zarobe nas rezerviste da bi ostatak kolone mogao da prođe. Ne trepnuvši naš komandir je na to pristao, ne mareći šta će biti sa nama kad nas zarobe.

    Tako je i bilo! Nas desetak rezervista su poskidali sa kamiona, a ostatak kolone je pušten poslije predaje oružja.

    Tom prilikom nam je prišao "Ćelo" Ramiz i glasno nam je govorio kako nas treba streljati. Već sam se pomirio sa sudbinom da je sa mnom gotovo, kada dolazi "Puška" Sakib i kaže da nikome ne smije da fali ni dlaka sa glave. Sakib Puška, ne da je bio fer i korektan, nego i više od toga. Nakon što su nas razoružali, puška nas je stavio u jedan kombi i lično sa nekim vozačem odvezao skroz do kasarne "Viktor Bubanj", gdje nas je pustio. Naravno, znao je da ćemo se vratiti u kasarnu.

    Što se "Puške Sakiba" tiče, o njemu ima svakakvih priča. Ja lično mogu samo da kažem neka mu Bog da zdravlja i hvala mu! Tokom rata sam se našao par puta u sličnoj situaciji kada smo zarobili i neke naše poznanike iz grada i bio-bili smo korektni maksimalno prema njima. Oni su kasnije razmjenjeni i dan-danas su živi i zdravi u Sarajevu.

    U kasarni "Viktor Bubanj" sam proveo i vrijeme blokade (otprilike oko mjesec dana) koje je nastupilo poslije napada na kasarnu. Na kraju smo ipak uspjeli da izađemo uz dosta muke i pregovora.

    Nakon izlaska iz kasarne odlazim na Ilidžu (otprilike sredina maja 92) i tu sam ostao do kraja rata. Što se tiče jedinice u kojoj sam bio vjerovatno mislis na "Saletovu" Gardu. Nisam bio u Gardi nego u "Interventnom vodu".

    Što se tice Pene njega ne poznajem lično i ne znam zbog čega je ranio Brneta, mada začas mogu da saznam tačan razlog. Gagu sam poznavao površno, a sa Vilijem sam bio dobar - prošle godine sam ga sreo ovamo preko.

    Što se Brneta tiče, puno je tu napuhanih priča. Kod njega je u jedinici bilo dosta dobrih momaka: Žuti, Serđo, Deba, Stika... Na Ilidži je bilo dosta dobrih i hrabrih momaka kao npr. Čenta, Stanke, pokojni Brzi, pokojni Đuka, Gogo...

    Što se tiče kriminala tiče, manje-više svi smo se nekako morali snalaziti da preživimo jer "Ikar" konzerve ni mačke nisu htjele da jedu. Pravim kriminalom su se bavili Tomo Kovač, Joja Tintor i ostala bratija na visokim položajima.
    vogosca - 12166 - 06.04.2007 : - best (2)

    Onoj kravetini


    Bozura treba da zoveš herojem koji nije žalio život položiti za spas svoga roda. Zato će vječno da živi. I pjesma ga je opjevala. A Veliki Genije reče:
    Blago tome ko dovijek živi
    imao se rasta i roditi
    vjecna zublja, vjecne pomrčine
    nit dogori, niti svjetlost gubi


    То što Božurovu porodicu sada niko ne vidi, to je sramota srpskijeh izdajnika koji vladaju 15 godina srpskijem narodom.

    Ako Božurove posmrtne ostatke nije srpski narod iznio iz Krivoglavaca u Sokolac, to je zato, što niko od njegove uze porodice izjavio želju, i tu neće biti nikada spora da se ekshumira i sahrani u groblje srpskijeh junaka u Sokolac, mada su i Krivoglavci 100% srpska zemlja.

    Dalje, ja sam rek'o da je bratstvo Žarkovića iz okoline Peći, a ti pitaj profesora Laketu, jednog od najvećih srpskih demografa. Kakve to ima veze koji je vijek. Čovjek mora znati ko je i okle je.
    I paščetu se gleda koga je soja ( da li si kada čula za kereći pedigre, a to je zapravo njegovo porijeklo )? I kako da se čovjeku ne treba znati za porijeklo a paščetu treba?

    Ali meni po priči djeluje da si nekakva balijača, pa i ti da se malo zagledaš u svoje porijeklo i od kog si bratstva i plemena, vrnula bi se vjeri pradjedovskoj i Božurovo ime stojeći spominjala.

    Bozur je poginuo i slava mu!

    Nažalost, nije samo on poginuo, a njegova čeljad da su zanemarena.

    Da li ti je poznato ime pokojnog Predraga Beatovića (Bog da mu dušu prosti i pomiluje ), kad već spominješ opštinu i opštinare? Čovjek poginuo u prodanoj akciji na Tarčinu, iz njega ostalo jedno dijete od nepunu godinu, a drugo u majčinom stomaku.

    Kad se nakon par mjeseci poslije njegove pogibije njegova žena porodila, ode u Dobrotvor (ako znaš sta je "Dobrotvor" i ko je u njemu radio), da traži malo mlijeka u prahu da može hraniti dvoje siročadi.

    A ona kuja Milena Popadić je bukvalno nafurili. Par dana nakon toga, ova kujetina Popadićka ( koja i sad vedri i oblaci u Crvenom krstu, zajedno sa zelenbabom Radovanovom ), i pop Stanko Bosnić bacaju pun Nikolićev tro-osovinac mlijeka u prahu i čokolade u rijeku.

    To što svi nijesmo u boju izginuli, ja nijesam Bog pa da određujem koliko će ko da živi. Bio sam u sve bojeve od Plitvica, pa na ovamo. A kad će ko da dobije poziv od Gospoda, to samo on zna.

    Mene lično što se tiče, ja sam u svaka doba voljan pomoći Bozurovoj porodici i bilo kojoj porodici palog srpskog junaka. Čak sam i onim balijačama koje su u Vogošći ostale u toku rata, pomogao u granicama svoje mogućnosti.

    Prema tome, tvoje pisanije nema nikakva osnova da srpskog junaka koji je branio svoje, zoveš budalom, a da one budale što su iz Sandžaka došli i sa odžinim zapisima jurišali na srpske tenkove ne srpksoj zemlji da zoveš junacima.

    No, tvoje pisanije mogu da razumijem kao želju da nađeš na ove stranice nekog romanijskog rokalja, da te umiri po latinskom receptu: penis bonus, paxis dommus.

    E tu ti može svako od ovijeh učesnika pomoći, i rado ce se tvome pozivu odazvati.
    ispovjest - 15058 - 30.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)


    Još jedan masakr počinjen od strane Srba


    Reporteri demokratskog lista "El Mudžahedin" su ovih dana zabilježili još jedan masakr počinjen od strane srbo-ćetničkih bandita i srbijanskih agresora.

    Čilivak. Mala kasaba na zapadu Kanade. Sve do nedavno, u rijeci koja protice kroz ovo mjesto (rijeka Čilivak) je živjelo oko 32. 000 riba, koje su se tu doselile iz Anadolije u 14. vijeku i od tada se nisu mješale sa domaćim ribama.



    tri lososa na haubi auta

























    Na sabahu, 29. rujna 2007. godine, ribe su ništa ne sumnjajući, mirno plivale po rijeci. Iznenada su među njih upali srbo-ćetnićki agresori i, na oči Holanskog bataljona, počinili, u istoriji nakon drugog svjetskog rata, najveći masakr. Srbo-ćetnici su prvi poćeli rat tako što su pobili sve muške ribe, pa na sledeće izbore neće izaći ni 90% prijeratnih stanovnika te riblje enklave.

    Nakon potpisivanja "Daltonskog sporazuma", SDS je u tu, UN poveljom zaštićenu enklavu, poslao komisiju koja je utvrdila da su srbo-ćetnićki agresori pobili 8. 107 riba. Iskopavanjem masovnih grobnica pronađene su samo tri ribe prikazane na slici. Trebaće 44 godina da se uradi DNK analiza, i da se utvrdi da su ove tri ribe iz te iste rijeke.

    Glavni osumnjičeni za ovaj masakr su neki tip iz Baltića, i jedan momak sa Buloga. Prenosimo i jednu sliku, objavljenu u SRNI, na kojoj se jasno vidi kako jedan srbo-ćetnik masakrira 200 nevinih riba.

    srbo-cetnik sa 200 mrtvih ribaOčekuje se da se formira i sud za riblje zločine, koji će zasjedati u Pragu, i na kome će se ćetnicima suditi za masakr. Bosansko-hercegovanske partije su izjavile da je zločin očigledan, pa ne treba ni dokazivati da ni jedna od 32. 000 ribe u rijeci nije preživjela.
    Glavni krivac za ovu operaciju je general Ratko Mladić, jer je očigledno da je on planirao ovo etničko čišćenje. E generale, ako nećeš da ti se sudi u Hagu, onda će ti se suditi u Pragu!
    pjesma - 13032 - 30.05.2007 : - best (2)


    MATO MILIĆEVIĆ
    -heroj Bilećke četničke brigade-

    Crne vlasi šubara mu skriva
    Dva mu oka k'o dva ognja živa,
    A dva brka na prsi se svili,
    I junaku oružje pokrili.
    Stasa muškog, srca junačkoga,
    I od soja ljuta viteškoga;
    Pogledati bješe ga milina
    Prava slika Nikca od Rovina.
    Crvena ga još pamti divina:
    Kad, k'o soko iz surih planina
    Vazda znaše đe će udarati,
    I kad grada koga pohoditi.
    Od Bileće mjesta čuvenoga,
    I Vučjega Dola krvavoga,
    Pa do Stoca i tvrdog Mostara,
    Staze bjehu Mata slobodara.





    Idi na stranu - |listaj dalje|