fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ratne - 107 - 04.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Slavko Šuka


Ponekad, samo za trenutak, sretnete nekoga ko ostavi na vas utisak koji vas "proganja" čitav život.

Jedan od takvih, bio je moj susret sa Slavkom Šukom. Naime, kada su me 1993. godine poslali na Žepu, na brdo zvano "Majorov grob", imao sam sreću da rov dijelim sa Slavkom. On je bio inteligentan čovjek, i sa svojim optimizmom je opčinio većinu boraca. Njegovim dovitljivim pričama, praćenim smijehom slušalaca nije bilo kraja.

U takvim situacijama, rijetko je ko imao radio, a kako su svi budno pratili dešavanja u politici i državi, slali smo Slavka u susjedni rov da u ranim večernjim satima sluša "Dnevnik". Kada bi se Slavko vratio sa "zadatka", počinjala je priča, koja bi ponekad trajala satima. Pričao je Slavko, svojim jednostavnim seljačkim glasom, ali su njegove rečenice imale snagu Andrića.

Kada je detaljno prepričao svaku vijest sa radija, Slavko bi, osjetivši da nam je lijepa riječ potrebnija od onog jedinog obroka koji smo imali toga dana, nastavio da priča i stvari koje nisu bile na vijestima. Mi smo ga molili da nam još jednom ponovi šta je onaj "Ovan" rekao Karadžiću, ili šta je Mladić rekao UNPROFOR-cima na Drini. Pričao je Slavko, a mrak se spuštao na guste bukove šume Žepe. Njegova priča bila je jedino svjetlo u tim tmurnim vremenima.

Rat se završio, i ja sam otišao daleko od svog rodnog kraja. Kada sam, nakon nekoliko godina ponovo došao u Sokolac, pitao sam i za Slavka. Neko mi reče da je Slavko umro! Tog trenutka nešto je i u meni umrlo. Taj sićušni svijetli zračak ratne prošlosti rasplinuo se sa viješću da Slavka više nema.

Ne znam da li Žepom još uvijek odzvanja Slavkova gorštačka priča, ali se meni često čini, dok pada noć na američke Stjenovite planine, da čujem Slavkov glas.




Idi na stranu - |listaj dalje|