fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

srebrenica - 101307 - 09.10.2017 : Nebojša Jevrić Republika Srpska - best (5)

Izvinjenje Srebrenici


Uvažene nene, daidže i amidže, koji ste došli sa svih strana Fedaracije jer su vaši izginuli ratnici ovde donešeni i sahranjeni, primite moje izvinjenje.

Piše: Nebojša Jevrić

Izvinjavam vam se u ime mog prijatelja Pera Makića kojem je glava odsečena i nabijena na vile.

Izvinjavam vam se u ime nepoznatog Srbina kojeg sam izvukao iz Save, glave razbijene maljem.

Izvinjavam vam se u ime 154 Srbina odsečenih glava, širom Bosne, koje je Dr Stanković obdukovao.

Izvinjavam vam se u ime starice rođene 1920. čiju sam glavu slikao u rukama dr Stankovića.

Izvinite zbog 132 mrtva Srbina, koji bi došli da se izvine, koje sam slikao u Mrkonjić gradu.

Izvinite zbog Jasenovca, Pribilovaca, Jadovna; izvinite u ime ostataka poklanog naroda koji je morao da napusti svoja spaljena ognjišta.

Na bratunačkom Gradskom groblju služen je parastos za oko 3. 500 srpskih civila i vojnika iz srednjeg Podrinja koje su pripadnici muslimanskih snaga ubili u proteklom ratu. Mogli biste i tamo da svratite. Niste tamo bili.

Deset hiljada Srba je ubijeno u Sarajevu. Ubijali su Caco, Juka, Ćela, Kinez, Kimina i svakakav ološ u naseljima koje su kontrolisali. Najveći deo organizatora, na čelu sa Alijinim Bakirom, je u vlasti i redovno na tv ekranima traže " rezoluciju o Srebrenici". Traže da se svim Srbima natakne legalno omča za vjeki vjekov. Izvinite uvažene nene, daidže i amidže šezdeset posto vaših zločinaca je poznato. Na najmonstruznije načine ubijali nejač po Sarajevu. Mali broj je simbolično osuđen ili proglašen ludim.

Da li su vam pričali, uvažene nene, o posudi sa izvađenim srpskim očima kada je "hrvatsko cvijeće" haralo na Drini?

Tada je nastala pesma: "Drino, vodo, ustavi valove, da pokupim kosti draganove. " I tu je ubijeno deset hiljada Srba. Među njima mnogo žena i dece.

Izvinite zbog Nasera Orića koji vam se nikada neće izviniti.

Izvinite zbog rahmetli Baba Alije Izetbegovića koji je sve dogovorio.

Izvinite zbog Bila Klintona, Engleza i Francuza sa kojim je dogovorio.

Oni vam se nikad neće izviniti.

Izvinite zbog onih Srba koji su u tom dogovoru učestvovali.

RAHMETULAHI ALEJHI RAHMETEN VASIJAH

PS: Izvinjavam se na kraju našim vlastodršcima i svima koji su se pre mene izvinili. Iako za ono što su nama uradili nikad se niko izviniti neće. Za tolike žrtve i stradanja.
bihac - 101325 - 11.10.2017 : Tigar1975 Bihać - best (3)

Borba na kamionu


Opet slučajno navratih pa vidjeh pitanje koje je postavio Vitez Koja, pa ću odgovoriti i njemui ovom drugom.

Istina je da smo vozili kamion sa dopunom municije jer su snage 5. korpusa već bile u Bosanskom Petrovcu. M mi smo otišli pjećice po taj kamion u selo Vrtoče (vidi google map) koje je udaljeno oko 20 kilometara od Bosanskog Petrovca i nalazi se na putu Bihać-Bosanski Petrovac, što je ujedno bila i linije sukoba u tom momentu.

Istina je da je jedan pripadanik banjalučke Specijalne policije stradao na našem kamionu, kada je shvatio da smo mi pripadnici ABiH i pokušao pucati na nas. Kako sam naveo u svom postu prije, mi smo mislili da su oni pripadanici 5. korpusa a oni da smo mi pripadnici VRS i nastavili smo put. U "tamiću" su bili pripadnici 5. korpusa i došlo je do sukoba gdje je nekoliko pripadnika 5. korpusa poginulo, ta danas postoji spomen ploča na mjestu pogibije. Mi smo shvatili situaciju, i što se stvarno događalo tek nakon par stotina metara vožnje kad je počela pucnjava i kada je ovaj specijalac takođe shvativši gdje se našao i krenuo pucati po nama.

Nakon jednog kilometra vožnje smo naletili na kolonu pripadnika IDČ Tigar i izvjestili njihovog komandira o događaju. Ovi su se vratili na lice mjesta i što se tačno dogodilo tamo ja lično ne znam jer mi smo nastavili svoj put ka Bosanskom Petrovcu. Tek kasnije sam načuo da je došlo do okršaja sa IDČ-om i da je veći broj pripadnika banjalučke policije poginuo, ali ja ovu informaciju ne mogu potvrditi.

Moj prethodni post koji sam napisao se odnosio na taj "fantomski" kamion koji se navodno umješao sa vojskom 5. korpusa. I samo sam naveo da to nije tačno, jer sam lično ja bio na tom kamionu.
gorazde - 101301 - 08.10.2017 : Nedo Ševo Banjaluka - best (3)

Kako je spašena djevojčica Minka Živojević


...nastavak

Siguran sam da je trebala spretnost i hrabrost ekipama zaraćenih strana, naročito pilotu helikoptera u zoni dejstava, koji je obavio toliko opasan zadatak.

Trijažom povrijeđenih dr Boriša Stojanović, hirurg, odlučio je da Minku hitno uvedu u operacionu salu, prije pristiglih, brojnih, ranjenih srpskih boraca koji su, kao i ona, čekali svoj spas. Djevojčica je operisana i zbrinuta.

Nakon njenog oporavka, general Ratko Mladić, komandant Vojske RS, radi njene sigurnosti, predložio je da je zadrže u bolnici, dok se ne ostvare uslovi da je vrate njenim roditeljima. Tako je i bilo. Minka je postala miljenica osoblja bolnice.

Školska (Edina Kamenica)

Edina, poznato mi je da si odmah, početkom rata, ušla u ratnu propagandnu mašineriju jedne od zaraćenih strana, što mi uopšte ne smeta. Ipak, ne mogu, a da ne reagujem na ovaj tvoj tekst, u kojem si iznijela niz neistina. Napisala si da je djevojčica Minka Živojević postala "ratni zarobljenik", a u podnaslovu priče, napisala si: "Četvoromjesečno zarobljenišvo djevojčice Minke Živojević".

Edina, to je veoma licemjerno od tebe, kao novinara, i kao žene. Bez obzira na rat, trebala si raditi profesionalno. Sporni članak napisala si pet mjeseci nakon tog događaja. Dakle, imala si sasvim dovoljno vremena da, kao novinar, kvalitetno pripremiš tekst. Tvoj i moj profesor, ugledni dr Emil Vlajki, učio nas je da moramo sagledati događaj sa više strana. U suprotnom, vijest je neprovjerena, neobjektivna, nema suštinsko značenje. Tekst postaje jednostran i bezvrijedan. Ali, ti ovaj članak nisi slučajno ovako napisala. Napisala si na takav način da bi mu dala neki drugačiji smisao.

Kada se uđe u bolnicu iz nje se, kao po nekom pravilu, obično, i iziđe. Međutim, rat stvara konfuziju, stvara vanredne poteškoće, za koje je potrebno uložiti određeni napor da bi se one uspješno riješile.

Iz Sokolačke bolnice, ili bolje reći ekspresne ratne hirurgije, zahvaljujući stručnosti i nadčovječanskim naporima njenih hirurga, kao i drugih ljekara, većina pridošlih ranjenika ponovo je uspijevala vidjeti svjetlost sunca. Nažalost, neke su iznosili kroz podrumska vrata do mrtvačkih kola. Jedan prizor, koji sam lično vidio u toj bolnici, ostao mi je trajno u sjećanju. Zvuči strašno, ali, moglo bi se reći da to nije bilo iznošenje, nego brzi "istovar" pridošlih ranjenika. A, oni su stalno pristizali... Prijemni prostor bio je prepun tih nesrećnih ljudi, koji su ležali na, prljavim, krvavim i blatnjavim, nasumice poređanim, vojničkim ili improvizovanim nosilima. Gužva, jauk i miris joda.

Naročito mi se urezala u sjećanje trijaža dežurnog hirurga. Nakon što bi ekipa tehničara, prilikom ukazivanja prve pomoći, isjekla, razmotala, ili odvojila od tijela, razne, krvlju natopljene "zavoje", napravljene od krpa, košulja, stoljnjaka ili onog što je bilo prvo, pri ruci, na licu mjesta, što se moglo dohvatiti. Hirurg bi donosio, naizgled, hladnu odluku, da li će pristiglog ranjenika "krpiti" ili će mu odstraniti dio tijela. Počeo sam posmatrati prema kojim vratima nekog od ranjenika nose. Za svakog od njih, pitao sam se hoće li ga sreća pratiti. Bespomoćno su čekali da im neko pomogne. Gledajući tu golgotu shvatio sam da je najbolje onom koji je bez svjesti. Bar preskoči prvi čin. U tom trenutku, palo mi je na pamet šta li rade sa tim odstranjenim cijelim nogama, šakama, dijelovima vilice...

U "Sokolačkoj" bolnici, skoro da nikad nije bilo mjesta. To je bila "Fordova" pokretna traka.

nastaviće se

Ratna situacija oko Goražda, drastično se pogoršala. Minka se oporavila, i neočekivano dobila novi dom, stacionar Glavne bolnice Vrhovnog štaba Vojske RS. Mjeseci su prolazili, a neki siguran način za njen povratak roditeljima, nije se mogao pronaći.

Tačno je da su se pojavljivali i "mešetari", oni koji su pokušavali da, pomoću priče o djevojčici Minki, izvuku neku korist. Takvi se uvjek pojavljuju u ratovima, poplavama, kao i drugim ljudskim nesrećama. Nude se da budu posrednici. To je njihov način življenja. Takvi tipovi su raznih zvanja i zanimanja, medicinske sestre, vozači, šibicari, načelnici opština, rukovodioci u ministarstvima unutrašnjih poslova... Školska, u ratnom periodu, poznavala si takve i usvojoj cijenjenoj firmi, kao i ulici.

Sredinom novembra, od neposrednog rukovodioca, ponuđen mi je zadatak da Minku Živojević vratim njenim roditeljima.

Nakon nekoliko dana prikupljanja podataka, analize, pristao sam da obavim zadatak, da djevojčicu Minku vratim njenim roditeljima. Uslijedio je radio kontakt sa Goraždom. Precizan dogovor. Imam i pratioca. Goran, iskusni radnik službe. Jedinstven. Pratio me i obezbjeđivao u svim akcijama, "gostovanjima" kodtadašnjeg neprijatelja.

U jutarnjim satima, 25. novebra, pored Sokoca, u kabinetu načelnika Glavne bolnice Vrhovnog štaba Vojske RS, pukovnika Taušana, preuzeli smo djevojčicu Minku Živojević. Bolnicom je, brzinom munje, prošla vijest da Minka ide kući, da je bolnički otpuštena. Da bismo je što više upoznali, kao i ona nas, proveli smo s njom izvjesno vrijeme, u obilasku bolnice. Minka nam je bila kao bolnički vodič. Držala me za ruku. Imenom je pozdravljala ranjene borce, koji su ležali na krevetima, kao teži, ili po hodnicima na nosilima, kao lakši bolesnici. Pokazala nam je svoju sobu, krevet, ormarić, igračke... Prvi utisak, pametnica, umiljata i zaista simpatična djevojčica.

Centralni ispraćaj bio je ispred bolnice. Zaključili smo da je sve bilo u organizaciji načelnika pukovnika Taušana. Nasumice poređani ljekari, medicinske sestre, pomoćni radnici. Grljenje, poljupci, suze... Slika za pamćenje. Bili smo iznenađeni, jer nismo očekivali tako veliki broj, bijelih i zelenih, bolničkih mantila na jednom mjestu, takav ispraćaj. A, Minka, shvatila da ide svojoj kući, da će moći da zagrli majku i oca, možda sestru ili brata, drugarice, pa postala važna.

Kroz nekih dva sata, stigli smo u kompleks Glavnog štaba Vojske RS, u blizini Han Pijeska. Na kontrolnom ulazu, u prolazu, iz terenskog vozila, mahao nam je komandant Vojske RS, general Ratko Mladić. U ratnoj sobi Glavnog štaba, primio nas je general Manojlo Milovanović. Čim smo sjeli, saopštio nam je da imamo pozdrav od komandanta Mladića, uz obrazloženje da je on hitno morao da ode. Minku su poslužili koka-kolom. Obradovala se. Dobila je notes i pakovanje flomastera, a general joj je rekao: "Minkice, žajde čika Manojlu, flomasterom, nacrtaj kućicu. " Minka, nakon razgledanja boja, izvuče zeleni flomaster i poče da crta. "Krv nije voda", kroz smjeh, reče general. S paketićima za Minku, pristiglim od generala Mladića, generala Milovanovića i od ženskog osoblja Glavnog štaba Vojske RS, nastade još veće raspoloženje. Milovanović je na svom paketiću napisao: "Ako se nekada setiš i ako ti to ne bude pravilo neprilike, reci svojima da te je spasila srpska vojska. Ako ne, ti oćuti."

Po dogovoru, tačno u 12. 00 sati, iz Centra veze, Glavnog štaba Vojske RS, uz asistenciju pukovnika Prole, načelnika veze Vojske RS, na kratkim talasima, javljam se Goraždu i definišemo polazak iz Rogatice, u 17. 00 časova.

...nastavak slijedi...
gorazde - 101313 - 09.10.2017 : Nedo Ševo Banjaluka - best (2)

Kako je spašena djevojčica Minka Živojević iz Goražda (3)


U povratku, ponovo Sokolac. Za mene posebna poruka iz Bijeljine, od glavnog rukovodioca Resora nacionalne bezbjednosti MUP-a RS, koji predlaže da odustanemo, ako želimo, to je opasno.

Odlazimo za Rogaticu. Lokalni komandant Rajko Kušić predočava nam posljednje bezbjednosne informacije kojima raspolaže. Prati nas do izlaska iz Rogatice. Zabrinut.

  • "Vi ste ludi, pa vi nemate pojma ko su danas oni", rekao nam je na rastanku.

    Uveliko je pao mrak, sablasno, naročito mnogo kamenja na putu. Krajnje otežana vožnja. Prolazimo prvi, drugi, treći tunel i vozimo se još od 150 do 200 metara. Zaustavili smo se. Ispred nas je, neočekivano, barikada od kamenja i pjeska. Razgledamo. Nazire se omanji objekat, sa desne strane. "Deveta stražara" ili nekadašnja kućica čuvara uskotračne pruge. Dogovoreno mjesto. Odjednom nastaje pravi pakao. Rafalna paljba prema nama, uvećana odjecima u kanjonu. Varnice po željeznoj bezbjednosnoj ogradi puta. Asfalt, kao rikošet, zasipa automobil. Mrak je naš zaštinik. Uspijevamo okrenuti automobil i skloniti se u tunel. Tišina. Ugašenih svjetala, krećemo nazad. Prilazimo kraju tunela da bismo pokušali da, putem ultra kratih talasa, dobijemo "Goražde". Muk. Odjednom, u eteru glas posebno jakog signala: "Idite odmah nazad i čuvajte se. Čuvajte Minku, sa ovim mojima nešto nije u redu". Odbio je bilo kakvu dalju komunikaciju. Tako jak signal, mogao je stići samo sa vrha Trovrh. Hvala muslimanskom operateru, koji je presreo moje pozive prema "Goraždu"! Pri povratku, nakratko koristim farove. Nakon izlaska iz tih tunela, odjednom nas je uhvatio strah od moguće sljedeće zasjede. Na retrovizoru sam pogledao ka zadnjem sjedištu. Minka je bila, vidno, uplašena. Shvatila je da smo u, nekoj, gadnoj situaciji. Približila se naslonima naših sjedišta.

    Rogatica. Večera kod lokalnog komandanta Kušića. Drago mu je što smo se izvukli nepovrijeđeni. Stigao je i pukovnik Taušan, načelnik Glavne bolnice štaba Vojske RS. Minka je, od kuvarice, dobila i palačinke. Spavamo u prostorijama komandantove prateće jedinice. Prisutno je tridesetak boraca. Nekolicini, Minka zna imena. Pozdravlja ih. To su bivši ranjenici, koje je upoznala u bolnici. Ipak, prestrašena, nije htjela da se odvoji od mene.

    Jutrom krećemo za Sarajevo. Grbavica. srpski bedem u ratu. Mjesto mog rođenja, školovanja, zaposlenja.. . Tu položaje drže agresori ili četnici, kako ti Edina, Školska, voliš da pišeš u svojim člancima, o onima koji imaju naciju kojoj pripadam.

    Čim smo stigli, podijelili smo zadatke. Goran je otišao svojoj kući s Minkom, gdje ju je njegova supruga Kata nahranila, okupala i obukla joj garderobu svojih kćerkica, sličnog uzrasta. Ja, sam, odlazim do svog kratko-talasnog radio-uređaja i brzo stupam u kontakt sa radio-amaterom iz Goražda. Uspijevam da dobijem adresu tetke Minkine majke Sabre, koja je u sarajevskom naselju Pofalići. Nakon što sam ga, radio vezom, obavijestio o trenutnim problemima, Jusuf Juka Prazina, koji je tada već bio na području planine Igman, zadužuje pripadnike svoje jedinice u Sarajevu da "tetku" dovedu u hotel "Bristol", jedno od sarajevskih lokalnih komandnih mjesta. Dogovorili smo vrijeme prelaska i precizirali da to bude kod obližnjeg drvenog mosta. Podignuta je bezbjednost prilazu mostu sa obe strane.

    Prohladno veče, 26. novembra. Napola izgorjeli neboder, pored drvenog mosta sarajevskog naselja Grbavica II, mjesto je gdje čekamo. Bezbjednosno nesigurno i opasno. U sendviču smo zaraćenih strana. Minki je od kupanja bila mokra kosa. Stavili smo joj kapu na glavu i čvrsto svezali kapuljaču. Kao iskusna majka, Goranova supruga Kata spremila ju je kao svoje dijete.

    Javili su nam vezom, iz pravca hotela Bristol, da nema ništa od realizacije, jer "tetka" neće da pređe preko mosta po Minku. Razumljiv strah. Slušajući radio komunikaciju između Prazine i "Bristola", saznali smo da "tetku" tuku, vjerovatno isprovocirani što ona neće da krene po "svoje" dijete. Goran je, u trenutku, bez objašnjenja šta namjerava da učini, uzeo Minku u naručje i krenuo da pretrčava most.

    Kada su ga ugledali sa djevojčicom u naručju, borci Juke Prazine počeli su, histerično, i nogama da udaraju "tetku", koja je već bila oborena na pod. Prilikom povratka, na sredini mosta, Goranu je iz futrole ispao pištolj. Hoće nazad po njega. Ne dozvoljavam, opasno je. Pretrčavamo do naših rovovova.

    Školska, u priči si iskonstruisala i "da se neki Jukin borac dobrovoljno javio, po zapovjedi skinuo dio svoje odjeće i, tako ostavši samo u majici i pantalonama, razgolićen i nenaoružan, krenuo po Minku. " A, posebno detalj: "Kažu i to, da su, u povratku, meci fijukali oko njih. Mladić je čvrsto stegao djevojčicu u svome naručju i još brže potrčao. "

    Edina, to je bio izuzetno hrabar potez jednog srpskog policajca! Nenajavljen je prešao liniju razdvajanja, istrasiranu rovovima, na kojoj su, do tada, ostale desetine ljudskih života. Nisi se mogla pomiriti s činjenicom da je taj herojski podvig učinio jedan Srbin, pa to nisi mogla ni napisati. Moram naglasiti i da je sve proteklo mirno i bez ijednog ispaljenog metka. Uostalom, prema dogovoru, u rovove kod hotela "Bristol", za vrijeme obavljanja akcije, ušli su borci Jusufa Juke Prazine, koji su sav taj rejon držali pod kontrolom.

    Edina, u ovoj priči nije postojao Luka Marković, niti bilježnica koju je "on" vodio. I to je samo tvoja konstrukcija. Tačno je da je bilježnica postojala, ali ju je Minka, sa flomasterima, dobila od generala Manojla Milovanovića, načelnika Glavnog štaba Vojske RS. Nosila ju je sa sobom, kao i tri pomenuta paketića. Naime, tokom povratka i boravka u Goranovoj kući, na Grbavici, Minka i Goranove dvije kćerkice, sličnog uzrasta, igrajući se, crtale su po toj bilježnici. Pomenuti tekst, napisan na bilježnici, a potpisan "s ljubavlju" je Goranov.

    Edina fantaziraš, toliko da si prevazišla i Žila Verna. Napisala si "Između ostalog, za ratnog zarobljenika Minku Živojević tražena su i 42 četnika".

    Školska, među Srbima sam rat proveo, a četnika nisam vidio, osim, izuzetnog Slavka Aleksića, deklarisanog četnika, sa ratnih položaja sarajevskog Jevrejskog groblja.

    U sarajevskim elektronskim medijima, Minka Živojević danima je još bila u "četničkom" zarobljeništvu!

    General Ratko Mladić, istog dana, putem depeše u 23. 00 časa iz komande Sarajevskog korpusa, obaviješten je o uspješno izvršenom zadatku da se, po njegovoj izričitoj želji, djevojčica Minka Živojević vrati porodici, i to bez "pomoći" raznih mešetara. Depeša je, istovremeno, otišla i rukovodiocu Nacionalne bezbjednosti MUP-a RS.

    Edina, moram da ti se pohvalim da sam 1993. godine, za Dan bezbjednosti MUP-a RS, dobio priznanje od dr Radovana Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, između ostalih zasluga, i za akciju vraćanja porodici petogodišnje muslimanke Minke Živojević.

    Događaj kod Devete stražare ostao je nerazjašnjen s pitanjem: Da li je to bila zasjeda ili je pucao, neobaviješteni, iznenađeni borac usamljenog rova oko Devete stražare? Planirana zasjeda, u ovom slučaju, bila bi naročito podmukao čin. "Goražde" me moglo pronaći na tada uobičajen način, radio vezom, i pružiti mi valjanu, dodatnu informaciju. Napravili su tišinu, veoma nekorektno i podmuklo.

    Poslije četvrt vijeka od tog događaja i dodatnih informacija koje su izišle na vidjelo nakon ovog prljavog, građanskog rata, kao i raskrinkavanja raznih događaja, smatram da propagandnoj sarajevskoj mašineriji, nije bilo u interesu da se, u tom vremenu, "slučaj Minka Živojević", javnosti prikaže kao lijepa i humana srpska priča.

    Na kraju, sve ukazuje da je to, ipak, bila zasjeda!

    Edina, Školska, pozivam te javno da se, nakon četvrt vijeka, najaviš i posjetiš porodicu Sabre i Mehe Živojević u Goraždu i da se toj porodici izviniš za nevolje koje si im svojim tekstom napravila, jer ta porodica sigurno ima najljepše riječi o osobama koje su im pomogle da njihovo mezimče ozdravi, kao i o onima koji su im omogućili da ponovo svi budu zajedno.

    Tvoj propagandni članak obmanjuje javnost, falsifikuje istinu, umanjuje značaj ovog humanog i hrabrog gesta pripadnika Vojske i MUP-a RS, a stvara i strah porodici Živojević koji ih, siguran sam, sprečava da, na bilo koji način, kontaktiraju nekog od učesnika ovog humanog djela i da se ljudski zahvale...

    I poslije dvadeset pet godina, te posljedice su vidljive!

    Nedo Ševo, Sarajevo-Banjaluka, 28. 09. 2017.
  • sport - 101283 - 04.10.2017 : JOSIP PALE - best (2)

    FK Sokolac


    Čujem da će se na Palama odigrati fudbalska utakmica između kadeta FK "Romanije" sa Pala i ekipe FK "Sokolac" iz Sokoca. Malo sam tražio podataka o FK "Sokolac" i n zvaničnom sajtu Opštine Sokolac o njima NEMA NITI JENE RIJEČI. Na zvaničnom sajtu FSRS postoji da ima taj klub i ništa više, mada se vidi da su ti momci bili prvaci u kategoriji Kadeta grupa JUG koju organizuje FS RS.

    Ove godine ih nema da učestvuju u toj kategoriji pa ne znam zbog čega. Na sajtu FSKS (fudbalski savez kantona Sarajevo) se vidi da imaju ekipu u kategoriji Juniora i da su do sada odigrali tri utakmice i sve tri pobijedilii sa impoznatnom gol razlikom 17:2 i da su drugi sa utakmicom manje, a vjerovatno će biti prvi pošto rezultati govore i da će da pobijede našu Romaniju.

    Interesuje me ko i za koga i na koji način uređuje zvanični sajt Opštine Sokolac i da o ovim dječacima NEMA niti jedne riječi. Napomenuo bih da dječaci FK Sokolac igraju veoma dopadljiv fudbal i da su u kategoriji Kadeta bili prvi na "Piksi" kupu na Palama gdje su veoma dobro dočekani i ispraćeni kao najbolja ekipa. Nije mi jasno KOME to SMETA u Opštini Sokolac pod čijem imenu se i takmiče te o njima NEMA niti jedne RIJEČI.

    SRAMOTA!!!!!

    RE: FK Sokolac


    Ovaj članak je komentarisao jedan posjetilac, pa admin sajta isti prenosi u cjelosti!
    Da te prijatelju dragi obavjestim da su momci iz FK Sokolac savladali momke iz FK Romanija rezultatom 4:0 i da su prišili odličnu partiju. Kao što si rekao o njima NEMA ništa na sajtu Opštine Sokolac ali zato ima o uspjehu strelaca, atletičara, planinara i naravno o štraparijadi što dovoljno govori o odnosu vlasti u Opštini prema klubu koji postoji osam godina i ima veliki broj talentovane djece i niže odlične uspjehe gdje se god pojave. malo je reći da je to SRAMOTA kako ti kažeš.
    moje_price - 101243 - 20.09.2017 : Nebojša Stanković Beograd - best (2)

    Tomići, deo familije


    Pošto je prvo objavljivanje ove priče prošlo neuspešno, odnosno nije objavljena, rešio sam da ponovim ovo moje pisanije. Kao što kaže i sam naslov, po predanju se deo porodice Tomić, odselio negde sa Podromanije na teritoriju opštine Šekovići, selo Tupanari, zaselak Tomići. Krsna slava je ostala ista, Jovanjdan.

    Kako su starine odveć napustile ovaj svet ostalo je malo tragova i priča koji nas vezuju za poreklo i pra-rodni kraj ali sam dobro upamtio da su preci došli negde sa teritorije Romanije, a pre toga iz Crne Gore. Istražujući po internetu i upoređujući sa predanjima, došao sam do saznanja da su se ovi majčini Tomići najverovatnije prezivali Danilović a bio sam ubeđen da su to Danilovići, deo bratstva Starohercegovačkih Drobnjaka sa Durmitora kojima pripada i sa očeve strane, ali sticajem okolnosti sam čuo i pročitao neke priče i događaje moračkih Danilovića koji su me odmah naveli na ozbiljno razmišljanje jer se događaju poklapaju jako dobro. Morački Danilovići slave također Sv. Jovana za razliku od Drobnjačkih koji slave Sv. Georgija i druge slave osim Sv. Jovana a slave su upravo ono što se jako retko i nerado menjalo kroz istoriju pa čak i kada su dolazili na tuđu zemlju, preci su uzimali novu slavu tog zemljišta kao nekakvu preslavu a zadržavali svoju staru krsnu slavu ili je makar obeležavali i čuvali od zaborava. Odlučio sam da kontaktiram bratstvo moračkih Danilovića koje je staro više od 8 vekova i sve sumnje su mi bile odagnate jer i oni čuvaju od zaborava svoju priču da je se u 15. veku jedan deo bratstva odvojio i otišao upravo na Romaniju i za Glasinac nakon krvave borbe sa Arbanaškim klanom Klimenta koji su došli pljačkati dobra Moračkih Danilovaća, nakon čega su im ovi ubili oko 12 duša, te uplašeni za bezbednost žena dece i nejači se povukli ka Romaniji. Nedugo zatim je se deo Danilovića vratio na svoje Moračko ognjište a sve ostalo je istorija (danilovici.com).

    Ukoliko neko ima drugih podataka, dokumentacije i porodičnih legendi u vezi ovih porodica i ovih događaja, voleo bih da me kontaktira na moj mail: praettorianŽhotmail.com.

    Svako dobro svima!
    rusija - 101305 - 09.10.2017 : Nedeljko Žugić Sokolac - best (1)

    Istočno Novo Sarajevo: Proslava 65. rođendana Vladimira Putina


    gorazde - 101265 - 30.09.2017 : Nedo żevo Banjaluka - best (1)

    Kako je spašena djevojčica Minka Živojević iz Goražda


    ČEDO U RUKSAKU

    autora Edine Kamenice, objavljen u sarajevskom dnevnom listu "Oslobođenje", 20. maja 1993. godine.

    Poštovana Vildana Selimbegović, urednice lista "Oslobođenje",

    Na više mjesta, po elektronskim portalima, u štampanim medijima i u nekim od televizijskih emisija, objavljena je priča o Minki Živojević iz Goražda.

    Nakon četvrt vijeka od tog ratnog, humanog događaja, kao direktni učesnik te akcije, tadašnji operativni radnik Resora nacionalne bezbjednosti MUP-a RS, odlučio sam da i ja zavirim u svoje sjećanje i da prokomentarišem tekst novinarke Edine Kamenice, objavljen u listu "Oslobođenje", 20. maja 1993. godine.


    Djevojčicu Minku Živojević, od oca Mehe i majke Sabre, koja je tada imala nešto više od pet godina, teško bolesnu, životno ugroženu, u jeku borbi proteklog građanskog rata, uz dogovor zaraćenih strana, tačnije na molbu lokalnog muslimanskog komandanta Goražda, pripadnici vojske Republike Srpske, zbog hitnosti slučaja, uz pomoć helikoptera, krajem juna 1992. godine, prebacili su iz Goražda u Glavnu bolnicu Vrhovnog štaba Vojske RS u Sokocu.

    ...nastaviće se...
    srbija - 101299 - 08.10.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Ljepote Srbije: Oplenac, Topola


    Danas se u Topoli završio još jedan "Oplenački vašar", ove godine poznat pod nazivom 54. oplenačka berba groržđa. Na ovogodišnji vašar došlo je više od 200.000 ljudi, među njima i moja malenkost, u namjeri da probaju i kupe dobro vino i med, te da pojedu po komad mesa sa ražnja. Kući se zadovoljno vraćaju sa punim torbama grožđa i dunja, odlazeći zadovoljno noseći na svojoj odjeći mirise pljeskavica, kobasica i pilećih bataka. Pred vama se otvori čitav jedan svijet, jer ste uz svo ovo zadovoljstvo, koje ste pružili svom stomaku, upoznali i djelić istorije ovog izuzetno važnog kraja.





    Idi na stranu - |listaj dalje|