fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ozren - 83785 - 19.03.2013 : Nenad NS - best (2)

MTS na Ozrenu u završnoj godini rata


Našao sam podatak koji u korenu seče muslimanski mit o tome da je VRS na raspolaganju imala neograničene količine MTS-a.

" .. . Stanje municije u skladistu domicilne 4. ozrenske brigade (Vozućke) bilo je zabrinjavajuće. Dana 25. avgusta 1995. evidentirano je: 15 komada mina za MB 60mm , 40 komada mina za MB 82mm , 50 komada mina za MB 120mm , 10 komada metaka 76 mm za B-1, 27.000 komada metaka kalibra 7. 62mm za poluautomatske i automatske puške, 500 komada metaka kalibra 12.7mm."

Izvor: knjiga N. Cvjetkovića - Bitka za Vozuću

Zbog nedostatka pogonskog goriva, dotur municije, izvlačenje ranjenika snadbevanje hranom i vodom se vršilo isključivo konjskim zapregama a svi konjovoci su bili stariji od 65 godina.

Znali su da neprijatelj grupiše snage oko obruča, da žele da spoje Tuzlu i Zenicu, da je pitanje sata kada će udariti i pored svega toga je u magacinu bilo taman toliko municije da svaki borac dobije malo više od dva okvira a granata nije bilo dovoljno ni za 15 min artiljerijske podrške.

Komandant 4. ozrenske brigade, major Novoslav Nikolić je situaciju pred dane raspleta vidio ovako:

"Sa osnovimi ciljem da "Srbe baci na koljena" krajem avgusta u rat se direktno uključila avijacija NATO-pakta bombardirajući srpski položaje, telekomunikacijska postrojenja, opremu za komandovanje, sistem protiv-vazdušne odbrane i logističku infrastrukturu. Očigledno da politička i materijalna pomoć NATO muslimanskoj strani nije bila dovoljna za ravnotežu, pa se admiral Leighton Smith, nakon tragičnog događaja na Sarajevskoj pijaci "Markale", odlučio za direktno vojno uplitanje. To je učinjeno iz više razloga: da se uništi komunikacijski sistem VRS, umanji njena borbena sposobnost, da se srpski državni grunt svede na 49 posto, te da se Izetbegovićevoj strani omoguće povoljniji uslovi za nastavak vođenja rata i bolja pregovaračka pozicija u budućim mirovnim pregovorima. U operaciji nazvanoj "Oslobađajuća snaga", koja je trajala od 30. avgusta do 13. septembra, učestvovalo je 400 borbenih aviona koji su na RS izručili deset hiljada tona eksplozivnog materijala. Za dve nedelje izvedeno je 3515 borbenih letova i gađano 150 vojnih i civilnih ciljeva. Šestog septembra srušen je telekomunikacijski čvor Kraljica, simbol prkosnog Ozrena, a radio-stanice su zaćutale, što je kod Vozućkih branilaca izazvalo osjećaj napuštenosti. Pored pričinjene velike materijalne štete, akcija NATO je usmrtila 157 i ranila 273 osoba. Sinhronizovano sa akcijom iz vazduha, snage za brza dejstva UN, artiljerijom najvećih kalibara žestoko dejstvuju po linijama razdvajanja ili po dubini srpskih teritorija.
Dvanaestog septembra, u popodnevnim dejstvima NATO bombardera pružena je direktna podrška muslimanskoj pješadiji u operacijama na Ozrenu."
miodrag_lazic - 83783 - 19.03.2013 : Stari Blizo - best (2)

Odlikovanje za Dr. Lazića


Kada sam neki dan uputio predlog onima koji čitaju ovu stranicu, pa i šire, koji se susrećemo na ovoj stranici, pa i šire, prethodno sam pogledao odlikovanja Dr. Lazića.

Tačno je da je Dr. Lazić odlikovan ordenom Svetog Save, ali je tačno i to, da je taj orden dobio od Pravoslavne crkve, kojim ga je odlikovao patrijah Pavle.

Ako se do sada u Republici Srpskoj nisu sjetili, prije svega boračka udruženja, u prvom redu oni koji stoje na čelu tih udruženja (Pantelija i Perendija), da tog čovjeka predlože za odlikovanje, onda to mora poteći od boraca, a posebno boraca sa Sarajevsko-romanijkog ratišta. Da se potpisima uputi predlog nadležnoj instituciji da se Dr. Lazić odlikuje.

Ja nisam pristalica prikupljanja dobrovoljnog priloga za kupovinu bilo čega (iako bih dao prilog), jer bi po meni to (ovo je moje lično mišljenje), bila za Dr. Lazića uvreda. Oni borci kojima je Dr. Lazić direktno pomogao spasavajući im živote, vjerujem da bi u međusobnom ličnom dogovoru pristali da na takav način pristupe prikupljanju dobrovoljnog priloga i kupovini nečega, da se oduže svome doktoru što im je spasio život.
Dr. Laziću za njegov humani doprinos u toku rata, Republika Srpska ne samo da treba, već se mora oduži za njegovo hrabro i humano dijelo, jednim od visokih odlikovanja Republike Srpske.

Živjeli mi i pozdrav svima. Stari.
prepiska - 83781 - 19.03.2013 : Malislatki - best (0)

Duško Milošević


Miloševiću, da li si 1994. godine boravio u Beogradu, bolnica "Rudo", soba 7B, kod lifta, krevet do zida, kod vrata, sa Ljumom, Mandom, Đoletom, Alijom... , profesorom i mojom malenkosti! Eh, ala se tada kartalo! Sobni doktor dr. Kržić. Milošević arhitekta, ako si još radio u tvornici montažni kuća Ilijaš.

P. S. Željko ima moju email adresu
pofalici - 83779 - 19.03.2013 : Mićo - best (1)

Tihomir (Blagoje) Bratić


Da li bi neko mogao nešto napisati o Tihomiru (Blagoja) Bratiću koji je poginuo na Pofalićima. Interesuje me da li je imao porodicu.
srbi_izdajnici - 83778 - 19.03.2013 : Stojan Jankovic Uzice - best (0)

Aleksandar Trifunović - ckipetina


Nema većeg izdajnika od ovog "generala" koji je stvorio kostur hrvatske vojske time što je predao čitav korpus ustašama. Dabogda živeo sto pedeset godina "generale" ophrvan savešću koju će Bog probuditi u tebi!
miodrag_lazic - 83777 - 19.03.2013 : Zoka - best (0)

Orden za doktora Lazića


Negdje pred kraj rata kada je Zoran Kapetina, komadant Srpske garde Ilidža, čuo da dr Lazić nije dobio orden skinuo svoj i okačio mu o grudi.
srebrenica - 83773 - 19.03.2013 : Novica Bogdan Futog - best (0)

Borbe na Čaušu, januar 1993. godine


Molim Vas da ako imate neke informacije o borbama na Čaušu u januaru 1993. godine, i o poginulim pripadnicima Armija muslimanske BiH, ja mogu sa druge strane pisati o našem delovanju na tom području.

Pancir
planirani_haos - 83771 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

Planirani haos 1990 - 1996 (4)


POLITIČKO DJELOVANjE

To je bila prva informacija o Nurifu Rizvanoviću u kojoj se spominje direktno njegova likvidacija, jer sam do sada samo mogao nazirati. "Zar su ga ubili?", prekinuo sam brata."Jesu, i to tako podlo i na najbrutalniji način! Na udaru su im i najugledniji i najkorisniji ljudi koji se prema njima odnose ravnodušno. Zabranili su i rad stranke. Ne samo SDA, nego svakog političkog djelovanja. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, je običan borac koji se živ ne čuje, niti bilo kako eksponira", pričao je brat. Počeo sam razmišljati o svemu, a onda rekoh: "Molim te, sve mi ispričaj u tančine šta se ovdje događalo za vrijeme moga odsustva?" Brat je počeo: "Nakon tvog odlaska u Sarajevo na tu prokletu Skupštinu, Sado (načelnik SJB) je donio rješenje o formiranju sedam ratnih stanica policije na terenu, onako kako je i dogovoreno. Ja sam bio u stanici na Potočarima, zajedno sa svima našim. Poslije ubistva Mehe i Bahrudina, zavladala je opšta panika među narodom, takođe je dosta ljudi pobjeglo za Tuzlu, čak i nekih koji su bili članovi rezervnog sastava policije. Svi su krenuli na svoju stranu, jednostavno je došlo do povlačenja i policije i naroda prema brdima. Većina nas je to veče zaglavila prema Pasiku, gdje smo čitavu noć beznadežno tumarali.

BARIKADE PREMA BRATUNCU

Nakon toga su se od nas odvojili Naser i Mirza Halilović, otišli su kod Zuhde i Himze u Klanac. Naser nam je rekao da se snalazimo kako ko zna i umije i da ide svako na svoju stranu? Mi smo se ostali dogovorili da se oko tri sata iza pola noći sastanemo naprostoru Metalske Vode, ali se tu Mirza i Naser nisu pojavili. Poslije našeg okupljanja na Metalama, razbili smo se i ja sam sa Saidom Atićem Sajom otišao u Jelahe, gdje smo noćili. Kada je malo popustio strah, došlo je do novog okupljanja. Četnici su počeli s prvim granatiranjem Potočara, tako da su pale i prve žrtve. Bilo je i ranjenih. Zakazano je novo postrojavanje u Pasiku. Postrojavanje jedinice je izvršio Ekrem Salihović. Nakon postrojavanja, odlučeno je da siđemo na Donje Potočare i napravimo barikadu kako bismo zakrčili glavni putni pravac Bratunac - Srebrenica. Kolona se uputila prema Donjim Potočarima. Ja sam zauzeo položaj iznad fabrike 'Cinkare', podno Potočarske stijene, a u mojoj neposrednoj blizini je bio Ibe Planić. Glavni zadatak je bio istjerati kamione iz transporta i njima prepriječiti putni pravac. U momentu kada je Zurijet Smajić počeo izvoziti kamione, začule su se sirene iz auta koja su se kretala izpravca Srebrenice prema Bratuncu. Zurijet je jedva uspio istrčati iz kamiona. Nije se imalo kuda dalje, tako da je nastala opšta pucnjava po autima u kojima su se nalazili Srbi.

KOMANDIR STRAŽE

Pri prvom otvaranju vatre, ključnu ulogu je odigrao Ekrem, koji se nalazio u neposrednoj blizini puta pored magacina, kraj samog mosta u centru Potočara. Svi koji su bili u autim asu poginuli, koliko znam, samo se jedan od njih, ranjen, uspio probiti prema Pećištima. Bilo je i dosta naoružanja u autima, ali je većina izgorjelo kada su auta zapaljena od pucnjave. Tog momenta je sve više postajala očita borba između Nasera i Adema ko će biti jedan od komandanata, ali je Adem izgubio bitku, tako da se pokunjio i pokušao sebi formirati neku grupicu kojoj će biti komandir na Donjim Potočarima. Nama je bio jedan od prioriteta zauzeti kotu Lipa, koja je dominirala iznad srpskog sela Gniona, a sa koje se kontrolisalo kompletno okruženje Potočara i dolina do samog grada Srebrenice. Ja sam na Lipi u prvim momentima bio komandir straže. Nakon jednog incidenta, poginuo je Bajrin sin iz Budovića. Izgleda da ga je ubio neko od naših. Spominje se Feho. Uhvatio ga strah, pa je počeo trčati. Na naše povike "stoj", nije stao, tako da je nanjega otvorena vatra, misleći da je Srbin. Nažalost, platio je glavom. Bacuta je bila okupirana kako vojskom ili preciznije rečeno policijom, tako i izbjeglim stanovništvom iz pravca Donjih Potočara. Mehin Sead sa Bacute, koji je imao kamion i trgovinu kod punca u Kazanima, je na Bacutu istjerao kamion brašna. Sve pristiglo stanovništvo i vojska se uglavnom hranila po kućama Bacučana, tako da sam odmah od Seadaza vojsku kupio 350 kilograma brašna i platio 400 maraka.

VOD ZA STRIJELjANjE

Jedan dan smo se samoinicijativno organizovali ja, Mevćo iz Krajevače, Hajro Bešić iz Podčauša, Sapko, Zuhrija, Nezir sa Bacute, Elvir Fehimov iz Broševića i još neki, te otišli u srpsko selo Čumaviće. Kako sam se lično dobro poznavao sa Milošem iz Čumavića, kad smo došli u Čumaviće, zovnuo sam Miloša da porazgovaramo. Milošu sam rekao da smo došli u Čumaviće da tražimo od njih da predaju naoružanje, iako je bio blef, rekao sam mu da su Čumavići opkoljeni sa svih strana sa 150 ljudi i da smo mi određeni da sa njima obavimo razgovor o predaji naoružanja. Naravno, rekao sam mu da bi to za njih bilo najbolje rješenje, a da im mi zauzvrat garantujemo bezbjednost. Poslije dugog ubjeđivanja, postrojili smo žene i djecu. Već smo sa ubjeđivanjem počeli da gubimo živce, tako da je Hajro iz stroja izveo jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati ako ne prihvate ultimatum o predaji naoružanja. Znao sam da je Hajro stari kavgadžija i problem, tako da sam se uplašio da to i ne uradi. Prišao sam Hajri i uze odjevojčicu rekavši da se ne šali i curicu vratio njenoj majci, koja je stajala u stroju. Djevojčicina mati je odahnula jer se zaista uplašila za kćerkicu, a kada sam je predao majci, uzvratila je riječima "da ni mi nismo svi isti i da i nas ima dobrih". Nakon ponovnih Miloševih konsultacija sa svojim komšijama, konačno su donijeli odlukuo predaji naoružanja. Predali su 14 dugih cijevi, a Miloš mi je izvadio i ponudio svoj vlastiti pištolj. Pištolj nisam htio uzeti, rekavši mu da je to njegovo lično naoružanje za samoodbranu, a kako je ovo teško vrijeme, da ga treba zadržati za sebe. Zlu ne trebalo, jer se uvijek može naći neka budala. Kada su se mještani Čumavića razišli svojim kućama, natovarili smo naoružanje na sebe ikrenuli u pravcu Bacute."

(Napad na srpski zaselak Čumovići izveden je 6. maja 1992. na Đurđevdan. Čitavo stanovništvo je zatvoreno, maltretirano, ucjenjivano ipretvoreno u taoce 9. maja 1992. pr. r.)

RATNE TORTURE


Moram posebno spomenuti Sabahudina Planića Sapka, koji je bio jedan od najboljih prijatelja mog brata, pa i moj. Sapko je bio na policijskom kursu na Vracama kada je napadnuta škola unutrašnjih poslova. Iako tako mlad, pretrpio je ratne torture prijemnog ih i kada je uspio sačuvati živu glavu na Vracama, sa svojom automatskom puškom se uspio probiti u Potočare. Nema više Sapka, ni mog brata, ni Nezira, Hajre, Mevće... nema Potočara, ni Srebrenice bez takvih. Nema Bosne bez takvih. Prave patriote, ma gdje bili, vraćaju se svojoj grudi kada joj je najteže. Oni trče sa zarobljenom puškom u ruci sa Vraca, ne žaleći života, tamo gdje ih srce vuče. U svom putu susreću one koji bježe u Njemačku sa potvrdom da su Srbima uredno predali naoružanje ili su ga uspjeli baciti. Poslije boja, ako prežive, pognuto uzdignute glave, kada izgube posljednji atom duhovne snage, oni idu dalje. Daljina ih liječi. Njihov osnovni moto je da idu da bi svoju domovinu mogli opet zavoljeti, jer narušenu ljubav vraćaju nostalgijom. Opet će doći kada joj bude najteže. U svom putu ponovo se mimoilaze sa onim koji su branili njemačke šatore, jer se nisu izborili za papire da nastave dalje. A misle i da je sada prilika da dobiju donaciju. Ljudi su dvosmjerna ulica. Uvijek negdje trče, ali pola u jednom a pola u drugom smjeru. Ima i jedna kategorija koja sebe naziva "kosmopolitima".

NASEROVA EKIPA

Njihova parola je da je njihova ledina tamo gdje je bolja djetelina. Svaka ovca gleda samo gdje je dobra ispaša. Ako opet zagusti, ponovo će se mimoići. Oni koji su poslije rata otišli iz beznađa, vratiće se domovini, a oni koji su se poslije rata vratili u Bosnu, navaliće na osvajanje novih imanja. Oni su cijeli život na nečijim leđima. Ovako mi je Same dalje govorio: "Kada smo stigli na Bacutu uzdignuta čela, nismo mogli da vjerujemo da, poslije ovako obavljenog posla, nekom može biti i krivo. Naser sa svojom ekipom ponašao se krajnje čudno, jer je bio zavidan na svačiji izuzetan potez. Ja i Sapko nismo nikom predali naoružanje, već smo ga odnijeli i naoružali Naserove Orićane. Kako je Naser bio više nego nestrpljiv, da i on uradi nešto slično, uzeo je Ekrema sa sobom i odjurio u Sijemovo. Po našem scenariju za Čumaviće, izdao je ultimatum o predaji naoružanja. Ultimatum su dali sutradan do 12 sati i vratili se nazad. Kada je sutradan ekipa otišla u Sijemovo, svi stanovnici su sa naoružanjem napustili selo, samo je u kući ostao stari Miloš Zekić. Iz ljutnje, zbog loše obavljenog posla, glupani su opljačkali selo, ubili Miloša, a poslije pljačke zapalili selo. Piratstvo je krenulo, pšenica je sva završila kod Nasera, Ekrema, Envera, Kemala i još nekih iz njihove ekipe. Biznis i danas cvjeta. Možeš zamisliti, ovdje se otvoreno priča kako se Makso iz Sijemova dovikivao sa nekim našim preko linije i, navodno, govorio kako je puškomitraljez kupio od Ibrana Mustafića. To Naser i njegova ekipa prepričavaju narodu. "Sa dinamitom, koji su dobili od načelnika policije, Dževad Osmanović, Safet Mujić i Osman sa Šušnjara krenuli 8. maja 1992. uveče da miniraju dionicu puta između Vidikovca i Zalazja. U tom momentu presreli su kolonu automobila iz Bratunca na koju su otvorili vatru i ubili više Srba. Prenoseći dio razgovora koji je vodio sa bratom Samirom, po dolasku iz Sarajeva, gdje se duže vremena zadržao zbog izbijanja rata, Ibran Mustafić u svojoj knjizi piše: "Nakon našeg razoružanja Čumovljana, ponovo je nova ekipa krenula za Čumaviće. Od Čumovljana su zaplijenili još nekoliko pušaka, a poslije su Čumovljani kolektivno otjerani u Potočare. Prije nego što su Čumovljani dovedeni u Potočare, po Čumavićima su "operisali" Džoni i Garmiš, navodno skupljajući marke i zlato. Poslije transporta Čumovljana u Potočare, naš hodža Alija Jusić je postao glavni magacioner, koji se sa traktorom obreo u Čumavićima. Krenula je pljačka. Osjetio hodža da je rat bolji biznis od vjere. Došlo je i do prvih negodovanja u "ekipi" oko podjele plijena. Kada su "opljačkali" Čumaviće, našli su u jednoj kući keramičke pločice. Neki je hodžu upitao da li da i totovare, na šta je hodža uzvratio potvrdno, jer će i pločice zatrebati. Nakon pljačke Čumavića i Sijemova, cijela Johovača je bila puna stoke. Naser je bio nezadovoljan raspodjelom plijena iz Čumavića, tako da je bilo negodovanja. U prepirci je opsovao i Boga hodži. Ipak je uzeo mlin, traktor "Tomo Vinković" i vola. Nakon deportacije Čumovljana u Potočare nastala je polarizacija među Potočarcima na one koji ne prihvataju četničku metodologiju i na one koji se sa njima skoro poistovjećuju. Jedni Čumovljane hrane, drugi ih maltretiraju. Jedni im nose mlijeko, a drugi im sole vodu. Zbog načina rada dolazi do sukoba koji kulminiraju do granice incidenta.

CIGARETE IZ BRATUNCA

Poslije toga Čumovljani su prebačeni u kuću Sabita Efendića, a nakon toga su smješteni u kuću Sidika Mustafića, dok konačno nisu razmijenjeni. Ibrahim ih je vozio nekoliko puta na razmjenu, ali kasnije su razmijenjeni za naše mrtve na Zalazju. Prije nego što će biti razmijenjeni, Miloša su pustili u Bratunac, ostavili mu porodicu, a on se, pored toga, nije htio vratiti. Žrtvovao je cijelu porodicu. Poslije ovladavanja četnika Bratuncem, stanje se u Bratuncu prividno normalizovalo. Ja sam od nepredatog pazara sa stovarišta imao pun džep para. Kadira, žena Seada Hafizovića, sa Bratuncem je bila razvila biznis. Ide preko brda u Bratunac i kupuje robu. Ja sam joj u dva-tri navrata dao svežanj para tako da mi je donosila iz Bratunca šteke cigara. Vjeruj,oni koji se sada tresu, nakon nekoliko dana rata nisu imali šta zapaliti. Kadira donese šteke cigara, a mnogi gledaju da li ću im dati cigaru. Ja, bolan Ibro, uzmem raspakujem šteku i svima podijelim po kutiju. Ne bih dozvolio da pušim, a drugi da nemaju. Mnogi, kada je rat i počeo, nisu u džepu imali ni kintu, i to većina onih koji o tebi predu razne priče i oni koji su pravili plan propagande protiv tebe. Poslije prvih granatiranja, ranjen je i Redžin Rešad. Pandža ga je sa bolničkim autom, jer nije bilo drugog izbora, prebacio u bolnicu u Bratunac. Umalo nije izgubio glavu. Rešada su u bolnici zbrinuli i, izgleda, prebacili preko Srbije, a Pandžu su dobro izudarali ali, sva sreća, nekako se uspio iščupati i vratiti živ.

EKSPLOZIV

Nakon formiranja Gornjepotočarske čete, Ekrem je izabran za njenog komandanta, a ja za njegovog zamjenika. Iz ljutnje prema meni, Enver na mene nateže pušku. To mi je bio najteži momenat u mom životu. Nakon toga sam demonstrativno otišao kući, a kada sam se pojavio pred mamu rasplakao sam se kao "guja u procijepu". Nikada nisam zaplakao ali izliv takve mržnje me je dokusurio, tako da nisam mogao izdržati. Majka je bila toliko van sebe, da sam je sa suzom toliko izbacio iz takta, pa im je ona prekorila, rekavši da će ona da ide na Ribnjak da se sa njima obračuna. Ko mati. Na Lipi, poslije mog obilaska straže, susrećem se sa Osmanom (sa Šušnjara) i Dževadom Osmanovićem i Safetom Mujićem koji su se prebacili do Lipe sa Soločuše da bi se priključili jedinicama. Jedne večeri Osman odlazi do Sade (načelnika SJB), uzima od njega eksploziv, a onda sa Dževadom i Safetom odlazi da na putnom pravcu između Vidikovca i Zalazja miniraju put koji je jedina četnička komunikacija sa Srebrenicom iz Bratunca. Tekšto su došli do puta koji trebaju minirati, naišla je kolona vozila. Otvorili su vatru na posljednje vozilo u koloni. Iako nije bilo teoretske šanse da preživi, iz auta uspijeva izaći neki krupan čovjek koji nasumce otvara vatru. Dževad baca bombu ali je ona bila kobna i za njega, tako da Dževad gine, a Safet i Osman se uspijevaju izvući. Sutradan sredstva informisanja iz Srbije objavljuju vijest da je poginuo srebrenički vojvoda Goran Zekić.

(Narodni poslanik u Skupštini BiH Goran Zekić ubijen je iz zasjede 8. maja 1992. godine, pr. r.)

KOMANDIR STANICE

Početkom maja Sućeska dobija ultimatum o predaji naoružanja. Iako je i sam bio prepušten sam sebi, Sado odlazi u Sućesku. Na sastanku u zgradi osnovne škole Zulfo Tursunović se ponaša kabadahijski. Osjetio da je pogodan trenutak da sprovodi svoju samovolju. Suljo Hasanović, aktuelni komandant Štaba TO Srebrenica, na sastanku dobija prve šamare kao znak upozorenja da se kloni svog posla. Suljo je poslije toga pokušao sakupiti nekoliko ljudi i krenuti prema Zvorniku kako bi pomogao odbrani na Kuli ali ni od toga nije bilo ništa. Hasan Mustafić, kao komandir Ratne stanice u Sućeskoj, biva isto tako zaobiđen ili bolje rečeno nepodoban, tako da je Sado napustio sastanak u Sućeskoj, vidjevši da je vrag odnio šalu i da je pojedinim ljudima veći prioritet borba protiv uglednih i odgovornih ljudi sa legalitetom i legitimitetom, nego borba protiv četnika.

(Autor uknjizi najčešće za srpsku vojsku ili civile upotrebljava pojam - četnici, pr. r.)

Nakon toga Sućeska odbija ultimatum o predaji naoružanja i dolazi do prvih okršaja, takoda Sućešćani odbijaju prvi napad iz pravca Milića, a na putu na Žutici, izrešetan je autobus od strane naše zasjede. Bilo je mrtvih i zarobljenih četnika. I pored toga što je očigledno ratno stanje, neki Sućešćani, koji su radili u "Boksitu", pokupili su se u Miliće da podignu platu. Dosta ih je zaglavilo u logore, neki su premlaćeni, pa su se nekako uspjeli vratiti. Neki Sućešćani su razmijenjeni za njihove poginule i zarobljene.

(Zasjeda u Žutici u kojoj je poginulo više lica organizovana 21. maja 1992. godine)

GLAVNA KOMUNIKACIJA

U tom periodu na putnom pravcu Kragljivoda - Zeleni Jadar organizovana ekipa ispod Osmača postavlja zasjedu četničkoj koloni koja se kretala iz pravca Skelana. U toj zasjedi četnici trpe gubitke, tako da je presječen prolaz prema gradu i iz pravca Skelana. Tokom prvih dana našeg konsolidovanja, sa nama je stalno bio i Fahro Alić ali i sam razočaran odnosom nekih ljudi prema situaciji, on nas napušta i odlazi u svoje rodno selo Brezovice i radi konkretno na organizaciji otpora na tom lokalitetu. Akif Ustić sa svojom ekipom je zauzeo pozicije na Starom Gradu. Kada su Srbi pokušali da izvrše napad, Akifovi su ušli u direktni okršaj, tako da su Srbi imali gubitaka i morali su odstupiti, ali je poginuo Muamer. Kako je ovladano glavnim komunikacijama ka Srebrenici i odbijeni prvi napadi koji su uslijedili, vrijeme je bilo da se krene u objedinjavanje slobodnih teritorija. Srbi sa Soločuše daju ultimatum Gostiljanima opredaji naoružanja ali ključnu ulogu odigrava Hajrudin Osmanović, brat prve žrtve -Bahrudina, koji ni po koju cijenu ne prihvata. Naprotiv, on kao rezervni policajac daje ultimatum njima ali Srbi, uvidjevši da na prepad ne mogu ništa uraditi, napuštajuS oločušu i bježe prema Zalazju.

PSIHOLOŠKA PODRŠKA

Srbi iz Studenca su već napustili svoje selo, i to su ih prema Bratuncu sprovela dva-tri muslimana, među kojima i Hasan Malić. Poslije prevladavanja psihološke barijere i konsolidovanja jedinica, slijede akcije na uspostavljanju i povezivanju slobodnih teritorija Srebrenice, gdje smo god mogli ovladati terenom. Prvo na udaru je bilo srpsko selo Gniona. Nije pružilo neki otpor ali su Srbi napustili Gnionu i preko Soločuše pobjegli prema Zalazju i Sasama. Slijedi napad na Viogor, Orahovicu, koji su pali bez većeg otpora, a većina sela je popaljena, jer se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. U tim prvim akcijama, iako je za većinu nas bio dijete, veliku psihološku podršku nam je pružao Juso Orić, koji je bio i na hrvatskom ratištu. Iako sitan i vižljast, baratao je puškomitraljezom M53 kao olovkom. Nažalost, Juso je poginuo. Žao mi je svih koji su poginuli ali mi je Jusina smrt najteže pala. Posvetio sam mu i jednu pjesmu. Moraš je pročitati? Zanimljiv prizor je bio iz Gnione. Mi palimo Gnionu, četnici pale grad. Gori Gniona, gori Srebrenica. Ali, u Gnionoj nikog nismo ubili

(Napad na Đurđevdan 6. maja1992. ubijena dva starca, a kompletno selo opljačkano i spaljeno, pr. a.) ,

a u Srebrenici je u kućama izgorjelo oko 30 ljudi, uglavnom staraca, dok su neki likvidirani na brutalan način. Poslije uzimanja Gnione, Orahovice, Viogora, četnici, a sa njima kompletni srpski narod, bježe iz grada, preko Zalazja i Sasa, prema Bratuncu.

NAJVEĆA PRIJETNjA

Ostalo je nekoliko Srba. Sve što su mogli opljačkati, opljačkali su. Grad ostaje sablasno prazan i tek nakon dva dana nas jedna grupa iz Potočara odlazi do grada. U toj grupi smo bili ja i Sapko. U gradu smo našli Mijača. Obišli smo i nekoliko stanova ali nas ništa drugo nije interesovalo, osim rakije. Kad smo obezbijedili dovoljno, sa Mijačem smo cijelu noć proveli uz priču i piće. Grad Srebrenica nije ni oslobađana, ostavljena je, tako da je ispalo da smo ja, Sapko i još nekolicina nas, koja je prva ušla u Srebrenicu, ušla kao oslobodioci. Na samom početku je od strane nekoliko naših momaka oslobođena Zvijezda koja je bila najveća prijetnja iz pravca Bratunca. Hajro sa Pala, Salih i Melvo sa Budaka, Aziz iz Dugog Polja, su kao od šale uzeli Zvijezdu ali je nisu mogli zadržati. Nažalost, poslije napuštanja Zvijezde, naletjeli su na mine i nekoliko ih je izginulo. Stanovništvo se vratilo svojim kućama ali je sav prostor bio izložen konstantnom granatiranju...

IZMIŠLjENI "SPECIJALCI"

Gornji Potočari bili su stalno izloženi paljbi sa Čauša iz pravca Likari, sa jedne strane, a sa Rogača, iz pravca druge strane. U više navrata slobodni prostor opštine Srebrenica je bio izložen i dejstvu avijacije. "Migovi" su nas bombardovali sa kasetnim bombama. Kako granatiranja nisu prestajala, morao se napadati prostor Čauša i Obadi. Kad smo ovladali prostorom prema Obadima, bilo je i poginulih. Među prvima je poginuo Sead Orić. Napadi nisu jenjavali. U četničkim napadima na prostor oko Čauša imali smo direktne borbe sa niškim specijalcima i specijalcima iz Bijeljine. Poslije jedne bitke, kada sam došao do mrtvog četnika, zarobio sam vojni snajper, tako da je i prvi vojni snajper stigao upravo u našu kuću. Nije uspjela radost ni prenoćiti, jer su me probudili prije rane zore da mi ga uzmu. Dao sam im. Na odbrani rubova oko Čauša poginuli su, između ostalih, i Bekir Begović i Musa Nurijin. Poslije napada na Ježesticu, Kemo iz Pala donio u torbi odsječenu glavu u Srebrenicu, a pričalo se da je umiješan i u likvidaciju Bate iz Srebrenice i njegove majke, koji su zaklani u kući - Izbjeglica je bilo sa svih strana. Sve što je moglo pristići iz Glogove i Podčauša, bilo je ovdje. Poslije masovnih likvidacija u Glogovoj i Bratuncu, sve što je moglo stići došlo je. Nisu sa sobom imali ništa, pa je glavni problem bio kako ih sve prehraniti. Kod nas su došli rođaci Ćatići iz Dugog Polja ali su poslije mjesec našli smještaj, jer nije bilo teoretske šanse da borave kod svojih kuća, iako smo taj prostor mi kontrolisali. Znaš da je Mefail (Gaibijin brat) bio ranjen, ali je, hvala Bogu, sada dobro, iako je pored njega na kauču poginulo dvoje, jedno sa lijeve, a drugo sa desne strane. Kako je cijela Johovača bila puna stoke, počelo se meso masovno klati i dijeliti.
planirani_haos - 83770 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

Planirani haos 1990 - 1996 (3)


KRIMINAL U DUŠI

"Roka, uhvatili smo dvije puške koje je na Skelane dobacio Naser! Je li moguće da su iste trebale biti prodate Srbima? Ti znaš, Roka, da oni toga imaju napretek ali će biti u stanju i da kupe od nas samo da bi ušli u trag ili da ih mi nemamo. Ako do zore ne vratite puške i o svemu me ne izvijestite, znaj, Roka, da ćete do zore najebati i ti i Naser?!", bio sam ozbiljan. Roka je bio pomalo iznenađen ali je rekao da će to sve završiti. Sutradan me je našao i rekao da su posao završili onako kako je trebalo. U tom periodu sam u Nasera zaista ima opovjerenje, jer me je, koliko respektovao, toliko se i bojao. Bio mi je uvijek pri ruci i svaki moj zadatak je besprijekorno izvršavao, ali je, isto tako, svaku priliku koristio da šmugne u stranu i odradi posao u sopstvenom interesu, ne gledajući da li je taj posao kriminalan i moralno opravdan. Jednostavno je volio kriminal, ali je, i takav kakav je, meni bio neophodan. Iako policajac, u tom periodu Naser brzo oko sebe okuplja momke krajnje sumnjivog morala, tako da se često, u noćima kada je Naser na službi, događaju kriminalne radnje na prostoru grada, od krađe automobila, do provala, u koje je, očigledno, i sam upleten. U tom periodu su ukradena dva "golfa" sa ozbiljnim indicijama da je i sam znao za krađu. Tokom intenzivnog naoružanja muslimanskog stanovništva na području opštine Srebrenica 1991. godine, u organizaciji SDA i njenih funkcionera u lokalnim strukturama vlasti, glavni liferant bio je Šaja iz Foče. Ne znam kojeg decembra 1991. godine Hamed Efendić me je zovnuo i rekao da dođem do njega na kafu u kancelariju. Odmah sam otišao. Rekao mi je da je ponovo kontaktirao sa Šajom (Senad Šahinpašić iz Foče, pr. r.) i da su dogovorili novu pošiljku naoružanja. Hamed je već dogovorio sa Ahmom Tihićem da transport naoružanja on obavi svojim kamionom, tako što će u Ustikolini natovariti kamion pun stočnog brašna, a poslije toga ispod brašna da utovare naoružanje. Hamedu sam rekao da s tim ne želim ništa imati direktno, a da ću oko svega biti pri ruci. Hamed mi je rekao da me ne želi izlagati bilo čemu i da će on sve završiti, samo da pristanem da se naoružanje istovari u mojoj kući, s obzirom na to da je Hamed smatrao da je ona najbezbjednija na kompletnom prostoru opštine Srebrenica. Pristao sam bez razmišljanja. Hamed je u Foču otputovao putničkim automobilom, a Ahmo je krenuo kamionom i poveo Esusa Skelana. Kako je utovar brašna i naoružanja prošao bez ikakvih problema, Hamed je putničkim autom krenuo preko Romanije za Srebrenicu, a Ahmo i Eso su krenuli Srbijom preko Tare. U ranim večernjim satima Hamed je došao kod mene i pitao da li je stigao Ahmo. Nisam imao nikakvih informacija pa smo nastavili da čekamo oko dva sata. Ahmo se nije pojavljivao. Nas je sve više i više počela da hvata panika da se nije nešto dogodilo. Tek nakon još jedan sat čekanja, Ahmo se pojavio, a ja i Hamed smo konačno odahnuli.

PUŠKOMITRALjEZ "BREN"

U Gornjim Potočarima smo kamion parkirali neposredno pored prozora moje kuće i počeli sa istovarom naoružanja. Sve smo istovarili i smjestili u maloj sobi na spratu moje kuće. U ovoj pošiljci je bilo 30 automata kalibra 7,62 i 9 mm, 14 pušaka M48, jedan puškomitraljez "bren", engleske proizvodnje, sa 500 komada metaka, 12 protivtenkovskih mina, oko 30 kilograma trotila TNT i 30 kg dinamita. Za ostalo naoružanje je takođe bio po jedan komplet municije. Čim sam ugledao puškomitraljez, koji je izgledao moćno, odmah sam Hameda pitao koliko ga je plati. "Tri i po hiljade njemačkih maraka puškomitraljez i municija 500 DM, dakle 4.000 DM", odgovorio je. Iako je izazivao divljenje i čežnju, ipak je bio više nego skup, s obzirom na tadašnju platežnu moć. Odmah sam negodovao, pitavši što ga je uopšte kupovao, ako je već ovoliko skup, s obzirom na to da nam je potrebnije 10-ak pušaka M48, nego jedan puškomitraljez. Na to mi je Hamed odgovorio da je puškomitraljez bio uslov da bi se moglo dobiti drugo naoružanje. Zaista, u ovu pošiljku naoružanja nisam se posebno miješao. Samo sam Hamedu rekao da, kada mu zatreba neka cijev, neka dođe u bilo koje doba dana i noći da uzme. Lično znam da je Hamed, odmah nakon istovara, dao Esi jedan automat i Ahmi pušku M48, jer su to oni više nego zaslužili. Isto tako znam da je Begi Begiću iz Lipovca dat automat, Osmanu Osmanoviću Ćimobi iz Ljeskovika sam dao pušku M48. Pored toga, znam da je Ćazimu Salimoviću dat automat, a puška M48 Zulfi Tursunoviću iz Sućeske.

OBAVEZE PREMA ŠAJI

Jednom me je Hamed pozvao da odemo autom do Ljubisavića. Sačekao sam ga u autu, a on mi je rekao da treba ostaviti automat Beširu. Pored toga sam bio sa njim jednom u autu kada se zaustavio na Vidikovcu i izašao iz auta sa paketom. Kada sam ga pitao gdje treba, rekao mi je da treba ostaviti automat kod brata, dr Avde Hasanovića. U neke detalje oko Hamedovog rada sa oružjem nisam ulazio, ali sam mu uvijek sugerisao kome bi bilo neophodno dostaviti oružje bez plaćanja. Hamedov princip je bio nekom dati, a nekom prodati, s obzirom na to da je oružje kupljeno i da je trebalo izmiriti obaveze prema Šaji. Zaista je bilo onih koji su puno učinili i dali od sebe, a nisu bili u prilici doći do naoružanja. Bili su i slabog imovnog stanja. Njima je bilo korisno naoružanje, jer su takvi bili začetnici stvaranja nekih oružanih formacija na terenu, da bi se mogao pružiti otpor ako zatreba. Ako je jedan puškomitraljez plaćen 4.000 DM, onda je zaista bilo neophodno prodati nekoliko cijevi da bi puškomitraljez ostao u posjedu, jer nije bilo domaćina koji može izdvojiti toliki novac za puškomitraljez. Jednostavno, naberi od svake puške i automata da bi pokrio puškomitraljez. Nekom je trebalo dati naoružanje po zaslugama. Jedan automat sam dao Nusretu Salihoviću, direktoru "Transporta i mehanizacije".

NEOPHODAN MRKI

Isti taj automat Nusret mi je rekao da je poklonio Džehlaludinu Delibegoviću Mrkom u Tuzlu. Jako mi je bilo žao, jer je otišao van Srebrenice, ali nam je bio potreban i Mrki, pa ga je trebalo pripaziti. Dovoljno je reći da je tada "Transport i mehanizacija" dobila posao vrijedan oko 25.000 milijardi tadašnjih dinara, a ticao se spajanja putnog pravca između Srebrenice i Skelana. Znam da sam jedan automat dostavio u Kutuzero, i to jednom čovjeku koji se, čini mise, prezivao Alemić. Kada je u pitanju ovo naoružanje, nekih novih detalja ne bih se moga osjetiti, samo znam da mi je, nakon petnaestak dana, Hamed Efendić rekao da će po ostatak naoružanja doći mojoj kući i da ga ostavi kod sebe jer nema posebne opasnosti ako stoji i kod njega.

U mojoj kući je ostalo samo dvanaest protivtenkovskih mina, nešto municije i po tridesetak kilograma trotila i dinamita. Pored toga, kod mene je ostao i puškomitraljez "bren", a od prije sam imao automat "tompson", automatsku i poluautomatsku pušku i dva pištolja. To je ono što sam sa bratom raspolagao, ali to nisam nikada smatrao svojim, samo je bilo pitanje vremena ko će sav taj višak nositi. Smatrao sam da to trebaju imati najbolji i najhrabriji. Ono što mogu sa sigurnošću tvrditi je da je po dvije-tri cijevi prodato u Pusmoliće i, po mojim saznanjima, u Daljegošću.

ULOGA HASANA ČENGIĆA

Nakon izvjesnog vremena, kada sam otišao na sjednicu skupštine RBiH, susreo sam se sa Šajom, koji mi je rekao da mu dugujemo još oko 5.000 DM i pitao je kada ćemo mu te obaveze podmiriti. Šaji sam rekao da s tim nemam ništa i da ništa konkretno nisam radio s tim naoružanjem, te da je to stvar između njega i Hameda i da ću ja to prenijeti Hamedu, a njih dvojica neka sravne račune. Kada sam tu informaciju prenio Hamedu Efendiću, on mi je rekao da prenesem Šaji, kako reče, "da je Hamed već prije nekoliko mjeseci Hasanu Čengiću uplatio istu sumu sredstava za četiri automata 'kalašnjikov', a da nikada nije dobio niti jedne cijevi i da ta sredstva traži od Čengića, tako da bi Hamed i Šaja bili kvit". Zaista ne znam da li je Hasan ova sredstva proslijedio Šaji, jedino vjerujem da Hamed nije lagao, mada me je ova Hamedova informacija pomalo zbunila. Zaista nisam imao pojma dotada da je Hamed već nešto sa Hasanom radio, tako da sam se od ovog posla definitivno distancirao, ali sam isto tako bio dovoljno liberalan da Hamedu Efendiću ništa posebno ne sugerišem, jer sam znao da je Hamed za takvu vrstu posla od mene puno sposobniji.

POKLON OMERU BEHMENU

Hamed je za takve poslove, što je rekao naš narod, "imao nos". Zaista, tada sam bio unekakvoj sumnji da mi ništa nije bilo jasno. Kao prvo, pri jednom odlasku i Foču, ispred Šljivine kuće, u čijem je podrumu bio magacin oružja, stajala je jedna cisterna, sivomaslinaste boje, vojno vozilo sa registarskim tablicama JNA u Šajinom vlasništvu. To me pomalo zbunilo, s obzirom na takvu Šajinu hladnoću. Pri prvoj kupovini, puške su bile u konzerviranim sanducima. Očigledno, da su puške JNA koje se dopremaju u cisterni JNA. Sve mi sumnjivo. Jednom sam zamoljen od strane Hameda Efendića da odemo do Sarajeva, jer je on, kako reče, dogovorio susret sa Omerom Behmenom. Pristao sam. Prije nego što smo krenuli, Hamed mi reče da odavno ima jedan jako dobar poklon i da ga je namijenio Omeru Behmenu. Niti sam kada zbog interesa od nekog popio kafu, niti sam kada iz interesa nekom platio kafu, tako da mi je takva "komunikacija" sa ljudima bila potpuno strana, ali se nisam petljao u Hamedove ideje, jer je očigledno znao da je najlakše ljude imati kada ih "kupiš". Ono samo što sam znao je to da su Omer i Hasan "jedna duša i dva tijela", tako da su neki poslovi Hameda i Hasana vjerovatno išli preko Omera, kao posrednika. Od svega što mi je bilo tada jasno je to da su Hamedove namjere dobronamjerne, a njegova sredstva kako da dođe do cilja me apsolutno nisu interesovala, mada su me puno od svega distancirala. Jednostavno, u takvim vodama se nisam nikada dobro snalazio. Dakle, što se tiče naoružanja, to bi od mene bilo sve, a kad je zapucalo, sav višak je došaou prave ruke, mada sada sa ove distance mogu komotno postaviti pitanje da li su to bileu istinu prave ruke?

POKRET OTPORA

Na terenu je situacija iz dana u dan postajala sve teža. Prilikom jednog susreta sa nekim prijateljima iz zapadne Hercegovine, obećali su mi da bi oni mogli nešto uraditi za mene. "Naoružanje možeš prihvatiti u Hercegovini. Tvoj je transport i svaki drugi rizik koji moraš sam prihvatiti", rekoše mi. Iste riječi, dobijene od ljudi iz Hercegovine, sam prenio Hamedu Efendiću, predsjedniku SDA, ali je on bio izričito protiv: "Ibrane, ja ne želim više bilo šta raditi po pitanju oružja! Oružje je posao na kojem čovjek može izgorjeti. Zalažemo sebe i svoju porodicu da bi, nemajući dinar, neštou radili, a poslije toga možemo samo postati šverceri uz sve naše žrtvovanje". Stvarno je bio u pravu. Ipak, kada se situacija toliko usložnila da je neki prividni mir doslovno lebdio u vazduhu, rekao sam Hamedu da bih bio ponovo u stanju raditi na naoružanju, jer sam smatrao da sutra, ako zapuca, neće niko nikog pitati odakle ti, nego samo imaš li? Zaista, oni zlonamjernici koji nisu ni prstom mrdnuli već su počeli proturati razne dezinformacije, tako da čovjek nije mogao ništa ni raditi. Bilo je mnogo ljudi koji su se interesovali za naoružanje, neki uistinu, a neki samo da bi imali povoda za neke nove priče. Svakom sam rekao da ih mogu samo povezati sa određenim ljudima iz Hercegovine koji rade sa oružjem, a da ne želim u tome direktno učestvovati.

PATRIOTSKA LIGA

Neki ljudi proturaju priče o masovnom dolasku naoružanja koje dijeli stranka iz Sarajeva, a da se to oružje preprodaje. Ja zaista tvrdim pred Bogom, narodom i bilo kojim zakonom da ni jedna puška, za koju znam, u Srebrenicu nije došla džaba, osim jednog automata "tompson" i puške M48, koje sam, kao što sam prethodno napisao, dobio od Asima Juzbašića iz Zvornika... Iako konstantno u ovom periodu činimo sve što je u našoj moći da bismo se mogli oduprijeti težim vremenima koja su pred nama, noćima držeći straže, a danju se ponašajući normalno i radno, dopiru inicijative i sa strane da se treba konkretno raditi na formiranju i organizaciji pokreta otpora ako u BiH dođe do onog najgoreg. Tu će organizaciju kasnije nazivati Patriotskom ligom. Na nekoliko sastanaka smo bili prisutni i mi iz Srebrenice. Ja sam lično bio na jednom sastanku u Brčkom, Živinicama i Tojšićima kod Kalesije, a na jednom sastanku u Kalesiji su iz Srebrenice bili prisutni predsjednik SO Besim Ibišević i načelnik SJB Hamed Salihović. Svi ovi sastanci su bili regionalnog karaktera. Na sastanku u Brčkom, tek što sam stigao sa Hamedom Efendićem u Dom kulture, nakon što smo iznijeli neke naše stavove, ponovo smo morali nazad u Srebrenicu. Stigla je vijest da je stanje u Skelanima nepodnošljivo. Iako se nismo čestito ni odmorili, naša nova odrednica je bila - Skelani. Rat u BiH zatekao je Ibrana Mustafića u Sarajevu, gdje je kao poslanik trebao da prisustvuje hitno sazvanoj sjednici Skupštine BiH. Skupština RBiH je zvanično prestala sa radom i sve njene nadležnosti preuzelo je Predsjedništvo RBiH, a očigledno da su neki jedva i čekali da se kompletna vlast prenese i koncentriše na uski krug ljudi koji trebaju odlučivati. Grupa poslanika koja je bila u Sarajevu insistirala je na reaktiviranju poslanika i da, iako ni o čemu ne odlučuju, ipak održavaju sedmično sastanke sa civilnim i vojnim strukturama vlasti i da se informišu o glavnim pitanjima i dešavanjima na nivou cijele države. Kako sam kao poslanik i prije rata bio član skupštinske Komisije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, nakon susreta sa prof. Muhamedom Filipovićem dogovorili smo da nastavimo rad te skupštinske komisije. Ja, prof. Filipović, Safet Isović i prof. Tatjana Ljujić -Mijatović smo se sastali i održali sastanak komisije, jer smo smatrali da je njen rad upravo najbitniji u ovom vremenu, s obzirom na to da je BiH postala klanica u kojoj čovjek nije imao ni osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na sopstveni život. Objektivno,nismo napravili neki vidan napredak u radu komisije.

NARODNI TRIBUNI

Od grupe poslanika, koja je ponekad brojala do petnaest članova, napravili smo jedno neformalno skupštinsko tijelo koje se okupljalo svake srijede u zgradi Predsjedništva RBiH. Pored tih sastanaka, svakodnevno sam "obijao" pragove mnogih institucija kako bih našao bilo kakav modus da se pomogne Podrinju, a prije svega Srebrenici. Jednom prilikomsam otišao do centrale SDA da bih potražio Omera Behmena kako bih pokušao obezbijediti bar municiju za Srebrenicu, ali sam u centrali SDA samo zatekao Biseru Turković, koja nije znala ni zašto se tu obrela. Bilo mi je jasno da oni ne znaju ni šta će sami sa sobom, a kamo li da mogu nekom pomoći, pogotovo Srebrenici. Počela su se formirati razna udruženja građana. Svi su tražili bilo kakav modus da nosaju fascikle, umjesto puške i na jednom su svi postali narodni tribuni. Tako se začelo formirati neko udruženje Srebreničana, potpomognuto Bratunčanima. Najagilniji u ime Srebrenice je bio Murat Efendić, koji je svoju djecu iz Sarajeva poslao u Švedsku preko Beograda. Bilo mi je sve jasnije da dolazi vrijeme takvih i da se ljudi preoblikuju preko noći da bi pod noge bacili istinske patriote domovine. U dva navrata sam otišao na sastanak tog udruženja. Već se počelo pričati o pisanju knjiga, edicija, enciklopedija i drugih patriotskih djela samo da bi se patriotizam dokazivao na bilo koji način, osim puške. Jedan broj ljudi, koji je drugačije razmišljao, otišao je svojim putem da bi individualnim sposobnostima doprinio borbi za slobodu, a edicije takve ljude nisu ni zanimale. Odmah na prvom sastanku je postavljeno pitanje prostorija za rad udruženja.

LIČNI INTERESI

Nakon što sam vidio u čemu je problem, susreo sam se sa Mehmedom Avdagićem, koji je bio u rukovodstvu Saveza sindikata BiH. "Sve mi se čini da će one prostorije koje se traže za udruženje biti poslovne prostorije Murata Efendića", rekao sam Mehmedu, što je on jedva dočekao da prenese Muratu, a iskreno, to mi je i bio cilj. Zaista, poslije rata te prostorije su i imale tu namjenu. Dovoljno sam poznavao Murata i bilo mi je jasno da on ni kašiku do usta ne donosi džaba. Profit i lični interes je njegova vjera, nacija, država i familija. Kako sam konstantno obilazio sve državne institucije da bih pokušao na bilo koji način pomoći mojoj Srebrenici, prilikom jednog susreta sa Muratom na ulici, rekao mi je da ni jednu instituciju ne posjećujem sam bez znanja udruženja i bez njihovog prisustva. Ja sam, u stvari, tada trebao njega i njegovu ekipu vodati od vrata do vrata po Predsjedništvu i Vladi, kako da bi oni poslije toga mogli i bez mene. Kada mi je to rekao, pogledao sam ga cinično i nisam nikako znao kako da reagujem. Da li da prećutim ili da ga otjeram u neku stvar, da li da mu saspem zube u grlo, ali je, ipak, u meni preovladalo dostojanstvo. Znao sam da se sve čini na mojoj kompromitaciji i da bi neki ljudi najradije sebe proglasili i za poslanika. KOS je učinio svoje. Iako sam totalno bio odsječen od bilo kakve komunikacije, "burgijaši" su bili i te kako aktivni, tako da sam sasvim slučajno saznao da se na relaciji Srebrenica - Sarajevo razmjenjuju telefaksi i poruke. Meni je to bilo nedostupno.

NOVOPEČENI BORCI

U Sarajevu mi je agresija zatekla amidžića Elvira Mustafića, koji je bio student Poljoprivrednog fakulteta. Iako sam gledao na bilo koji način da mu pomognem, nisam imao mogućnosti, jer sam i ja bio u istom položaju. On se preko Adnana Karovića ubacio u MUP i konstantno je bio na dežuri, ali sam se uspijevao sa njim viđati. Kako sam ga uvijek jako volio, jer krv nije voda, i sam moj amidžić je kroz komunikaciju osjećao ogromnu nepravdu od novopečenih boraca za Srebrenicu u Sarajevu. Sav izbezumljen, u potpunom bijesu, jednom progovori iz njega: "Šta taj Murat više ima protiv tebe, sad ću mu ja j... mamče?!" Imao sam osjećaj da je momak bio toliko povrijeđen odnosom prema meni, da je u stanju bio na njih pucati. Uspio sam ga smiriti, jer sam znao da nisu u pitanju pojedinci, nego da je u igri kompletan sistem KOS-a. Već saznajem da je u Srebrenici komandant TO Naser Orić, a da je predsjednik Ratnog predsjedništva opštine Hajrudin Avdić. Pošto sam u Ministarstvu odbrane imao rođaka Nijaza Mustafića, inače Naserovog daidžića i Muratovog kompanjona, od njega sam saznao da se on ponekad čuje sa Srebrenicom.

NASEROVO IMENOVANjE

Saznao sam da je Naser dobio i rješenje o imenovanju za komandanta TO Srebrenica od strane ministarstva i da je rješenje potpisao ministar Jerko Doko. Veza je bio Nijaz Mustafić. Saznao sam da je u vezi sa Naserom i Sefer Halilović. Čak se spominjalo da je on imenovao Nasera za komandanta. Koliko sam svemu vjerovao, toliko i nisam, ali kada sam vidio faks koji je došao iz Srebrenice i koji je potpisao Naser, onda mi je bilo jasno da se ipak nekako ostvaruje veza sa Srebrenicom. Na faksu je bio napisan izvještaj o zasjedi koja se dogodila u Potočarima u kojoj se kaže "da je tom prilikom poginulo osamnaest četnika, među kojima i Željko Ražnjatović Arkan". Imao sam priliku da čujem kasete snimljene sa radio-amaterske stanice. Bio je to razgovor Nijaza Mustafića i Rešida Efendića Muje, inspektora SJB Srebrenica. Kroz snimljeni razgovor sam vidio da se oko Srebrenice naveliko ratuje i da se drže straže, a saznao sam i za prve žrtve pri granatiranju Potočarske doline - piše Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", koji se poslije propale sjednice Skupštine BiH u Sarajevu na putu za Srebrenicu obreo u Tuzli.

PARE IZ SREBRENICE

- U Tuzli sam ostao ukupno osam dana. Moj definitivan stav je bio "ako ne mogu iz Tuzle za Srebrenicu, onda nemam šta tražiti u Tuzli". Kad sam došao u Tuzlu, Mirsad mi je rekao da je jedna ekipa iz Srebrenice došla u Tuzlu i da se namjerava vratiti. Među pridošlim iz Srebrenice su bili Sakib Malga, Meho sa Kule, Mehmed sa Kule, Sadik Li Kuk, Salan Mandžić, Mirzet sa Kule. Pričalo se da im je jedan od zadataka bio da iz Srebrenice donesu pare, jugoslovenske dinare, i da ih zamijeneza bh. dinare. Jedno veče sam se sreo sa Salanom, ali nismo ništa konkretno razgovarali. Amidža Nurćo mi je pričao da se viđao sa Mehom i Li Kukom i da ih je najviše pitao kakvo je stanje u Srebrenici. Kako su mog amidžu cijeli život najviše interesovale žene, uglavnom ih je ispitivao na tu temu. "Bratiću, priča mi onaj Sadik od Kule da je tamo opšta uzbuna. Najviše sam o tome sa njim pričao, 'ljuljaju' i oni od kojih se ne bi niko nadao", nabrajao je. Kako mi je o tome pričao, obuzimao ga je gromoglasan smijeh i veselje, ali sam u njemu osjećao čežnju što i on nije tamo.

MASAKR SRPSKIH CIVILA

Mirsad mi je dao jedan papir, ne znam da li je iz novina ili je pristigao iz Srebrenice, u kojem je pisalo da je jedna grupa srpskih boraca zarobljena na Zalazju i da su poslije toga likvidirani. Među njima je bio Branko Šimić, moj školski iz Gnione, i njegov brat Pero. Pored njih dvojice na spisku sam prepoznao i Slobodana Ilića, nekada sudiju u Opštinskom sudu u Srebrenici, Miju Rakića, autoprevoznika sa Zalazja. Bila je i bolničarka Rada na spisku. Kada sam to vidio, obuzela me neka sumnja. Daleko od toga da samih žalio, naprotiv, veselio sam se svakom poginulom četniku, ali ovaj slučaj me je totalno zagolicao, jer sam taj gest smatrao lošim potezom i da nije u skladu sa ratnim pravilima, ali sam isto tako smatrao da će nam se takvi potezi dugoročno obiti o glavu.

KEMO SA PALA

"Mi ne smijemo biti kao oni. Ako smo kao oni, onda ne trebamo ni ratovati. Naš cilj je jasan, a to je sloboda naše domovine i borba protiv agresora", tako razmišljaju praviborci. Saznao sam u Tuzli da je i Kemo sa Pala nosio po Srebrenici neku odsječenu glavu i plašio ljude. Po tim saznanjima sam vidio da glavno kolo u Srebrenici vode ljudi od kojih se svašta može očekivati. Od Mirsada sam saznao da je u Konjević Polju uhapšen i Nurif Rizvanović, koji je ljetos sa sobom iz Tuzle doveo na prostor Konjević Polja oko 500 do zuba naoružanih momaka. Nurif je po tadašnjim saznanjima bio odveden u zatvor u Srebrenicu i da je navodno bio optužen za izdaju. Svaka nova vijest koju sam čuo iz Srebrenice me je dodatno brinula i bila je, doslovno rečeno, produkt samo glupih i neiživljenih ljudi kojima je rat došao kao najbolji poligon da pokažu svoje pravo lice. Ipak, ja sam stalno insistirao da nešto radim na odlasku u Srebrenicu, pa makar se vrtio u krug. Mirsad mi je uporno trubio i insistirao da ne budem nestrpljiv i da malo sačekam: "Strpi se malo? Mi imamo na Nezuku oko 200 ljudi koje namjeravamo uputiti za Srebrenicu. Čim se ukaže prilika, mogao bi sa njima."

ŠEF POVJERENIŠTVA

Inače, moj amidžić Mirsad je bio na čelu isturenog štaba ili, bolje rečeno, povjereništvaza Srebrenicu u Tuzli, tako da je znao šta se događa oko Srebrenice u Tuzli, ali i u samoj Srebrenici. Iskreno rečeno, s obzirom na to da sam znao da se mnoge mutne radnje igraju oko mene, nije mi baš bilo dovoljno jasno kako su iz Srebrenice pristali da za šefa povjereništva u Tuzli za Srebrenicu imenuju mog amidžića. Vjerovatno su razmišljali da će me tako lakše obraditi i napraviti opšti rascjep u mojoj porodici. Jedno veče kasno je Mirsad došao u stan. Prije nego Što smo pošli na spavanje, reče mi: "Danas sam se čuo sa Srebrenicom. Razgovarao sam sa Naserom i rekao sam mu da si stigao do Tuzle. Reče mi da bi bilo najbolje da se što prije probijaš i dođeš do Srebrenice, jer si tamo veoma potreban?" Ove njegove riječi nisam uopšte komentarisao, ali sam malo ostao zatečen. Moja odluka je da po svaku cijenu idem u Srebrenicu, ali to je moja odluka i ničija drugo. Uvijek sam išao logikom da ništa ne radim što mi neprijatelj predlaže, a s obzirom na to da sam već imao jasne signale kakav je stav u Srebrenici prema meni, ali sam isto tako znao da je Naser postao glavni gazda. Poslije oružanog napada na srpski zaselak Čumaviće, postrojene su žene i djeca, a Hajro Bešić iz Podčauša odvojio je jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati, ako mještani ne predaju sve oružje.

Poslije višednevnog putešestvija Ibran Mustafić je konačno iz Sarajeva stigao u Srebrenicu, gdje je, kako piše u svojoj knjizi, zatekao pravo haos, o čemu ga je prvi informisao brat Samir.

- Interesovalo me je sve. Cijeli dosadašnji tok rata na ovim prostorima. Iako smo se jedan drugog zaželjeli da se nismo mogli međusobno nagledati, moj brat je još uvijek mislio da je možda bilo bolje da nisam ni dolazio. Iz njega je već vapilo preveliko razočarenje na svešto se u Srebrenici događalo do tada. Počeo je: "Moraš se čuvati?! Ovdje se protiv tebe vodi velika kampanja. Sve ide od Nasera. Ništa ne radi javno. Sve je sinhronizovano i planski izrežirano, a sva kampanja je zacrtana u taboru Bajramovaca u Begovoj Njivi. Naime, prije nego što je i definitivno zapucalo, sastali su se u kući Envera Salihovića i zacrtali šta trebaju činiti. Za sve njihove ciljeve ti si im najveća prepreka. Naser nije ono što ti je nekada bio, on je drugi čovjek i pod njihovim je ogromnim uticajem. Naveliko radi protiv tebe. Prva dva mjeseca su se plašili tvoje sjene. Glavno sjedište i, maltene štab, je bila naša kuća, sve dok je nad njima tvoj duh lebdio. Kada su pomislili da se ti nikada nećeš vratiti u Srebrenicu, počela je ogromna kampanja protiv tebe. Po narodu se priča da si ti samo na naoružanju zaradio oko 740.000 maraka, da si opljačkao opštinu, da si izdao narod, da si sa parama pobjegao u Tursku. Spominje se i Švajcarska, Španija..., ja sam totalno u podređenom položaju. Razoružali su me, što sam, iskreno, jedva i dočekao, jer meni i nije mjesto među njima. Moraš da znaš da su spremni na sve. Ako su spremni likvidirati Nurifa Rizvanovića, onda treba da znaš kakvi su i na što su spremni."
planirani_haos - 83769 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

Planirani haos 1990 - 1996 (2)


INICIJATIVNI ODBORI

Bio sam čest gost Muhameda Čengića. Zaduživao sam na revers prve propagandne materijale, bedževe, majice, pristupnice i razvijao inicijativu na području opštine Srebrenica i Bratunac. Sve što je od propagandnog materijala bilo na prodaju, uredno sam plaćao. Iako još za opštinu Srebrenica i Bratunac nije formiran ni inicijativni odbor, odzivgrađanstva za pristupanje stranci je bio iznad svih očekivanja. Pri jednom odlasku u Tešanjsku 4a susreo sam se sa Hasanom Bećirovićem iz Sućeske kod Srebrenice, koji je došao u Sarajevo interesujući se za aktivnosti stranke. Poslije našeg prvog poznanstva, krenuli smo zajedno autobusom za Srebrenicu. Iz autobusa je izašao u Milićima, jer mu jeto bila najbliža stanica za njegovo selo. Dao sam mu određenu količinu propagandnog materijala, a poslije toga smo se često sastajali. Uporedo sa svim ovim aktivnostima, pripremao sam diplomski rad. Kada sam početkom jula odbranio diplomski rad, definitivno sam poslije toga bio stalnovezan za Srebrenicu i političke aktivnosti. Odmah sam se zaposlio u UNIS-ovu fabriku "Feros" u Potočarima. Moje aktivnosti su počinjale u šest, a završavale u 24 sata. Počelose definitivno raditi na formiranju inicijativnog odbora za opštinu Srebrenica. Prema ocjeni autora knjige i predsjednika Izvršnog odbora opštine Srebrenica Ibrana Mustafića, u ljeto 1991. godine, najteža situacija vladala je u mjesnoj zajednici Skelani, zbog pokretanja inicijative za formiranje posebne opštine. - S obzirom na kompletnu situaciju u tom periodu, sve više je uz mene Naser Orić, policajac specijalne jedinice MUP-a Srbije. Sve je uporniji da mu pomognem da pređe u MUP RBiH. Zaista smo se često družili i ja sam nastojao da mu u tim namjerama pomognem. Pored njegovih konstantnih molbi, meni je na to ukazivao i moj brat, koji se uglavnom često, mimo mene, družio sa Naserom, a ujedno smo i najbliži rođaci. Iako po cijelu noć ne spavam i konstantno sam na terenu, sve više stiže pritužba nakompletnu bezbjednosnu situaciju na cijelom prostoru opštine Srebrenica. Na terenu su česte provokacije građana muslimanske nacionalnosti od strane Srba, a one uglavnom dolaze iz Srbije, i to u noćnim časovima. Faktički, u tom periodu moj posao se svodio od sedam do 15 sati u opštini, a pravi posao je kretao poslije 15 časova, obilazeći terenstranačkim autom, najčešće sa Hamedom Efendićem ili sa načelnikom SJB Srebrenica Hamedom Salihovićem Sadom i patrolom policije. Zaista, ni sam ne znam koliko je mogla i policija u tom periodu izmoći da bude prisutna na kompletnom terenu opštine? Ne mogu a da ne pomenem Hasana Mustafića, Aliju Hasića i Edima Bektića, koji su više vremena radili nego što im je službom propisano.

VATRENO ORUŽJE

Nakon loše bezbjednosne situacije, sve je više pritisaka i zahtjeva prema SJB za dodjelu dozvola za nošenje vatrenog naoružanja. Ja sam načelniku stalno govorio da svakom čovjeku koji može nabaviti naoružanje odgovori pozitivno na njegov zahtjev po bilo kojem osnovu. Jedno poslijepodne sam imao informaciju o sve većoj uznemirenosti stanovnika duž granice, odnosno duž obale Drine, pogotovo na potezu Perućac - Klotjevac. Bilo je već duboko u noć kad sam sa Hamedom Efendićem, predsjednikom SDA, krenuo na područje Osata da obiđemo teren i vidimo o čemu je riječ. Već na potezu od Kragljivoda do Oštrika naišli smo na barikade. Na svakoj barikadi smo izlazili i razgovarali sa ljudima koji su nam govorili o sve češćim provokacijama iz vatrenog oružja sa one strana jezera na Drini. Znali smo da je velika koncentracija vojske na desnoj obali Drine, a pogotovo na platou planine Tare. Kad smo sišli niz Osat i došli do sela Rađanovići, koje se nalazilo u neposrednoj blizini jezera, naišli smo na mučnu situaciju - izbezumljeni ljudi su stajali pored puta sa sjekirama i vilama u rukama. Vriska žena i djece se čula sa svih strana. Više ih je bilo po obližnjim baščama, nego u kućama, jer sam instinkt govori da pri opasnim situacijama ništa drugo ne preostaje nego bježati iz kuće.

PRIVIDAN MIR

Nakon umirujuće situacije, nastavili smo dalje uz lijevu obalu. U Prolićima je bilo isto, a sa narodom smo zatekli i Mevludina Sulejmanovića, koji je bio član IO stranke. Kada smo došli u Klotjevac, situacija je bila prilično mirna. Na seoskoj vodi smo našli tri-četiri momka koji su držali stražu. Kad smo prišli bliže i pozdravili se, vidjeli smo da je Nekir Bečić, član IO stranke i Senahid Halilović, član Glavnog odbora stranke u Srebrenici. Držali su neke puške. Pitali smo ih za stanje u Klotjevcu. Rekli su da je prilično mirno, ali da je, ipak, bolje biti na oprezu i držati stanje pod kontrolom. Danas, Hamed Efendić nije živ, Mevludin Sulejmanović nije živ. Nekir Bečić i Senahid Halilović su živi. Jedan je u Americi, a drugi u Australiji. Sada su uglavnom "generali" ARBiH oni, između ostalih, od kojih smo se tada branili i po cijelu noć bili budni. Svaka podanička vlast voli hulje, oni su poslije svakog rata nagrađeni, a patriote se poslije rata protjeruju da cijeli život tumaraju po bijelom svijetu. Poslije našeg razlaza sa Nekirom i Senahidom, krenuli smo u pravcu Srebrenice. Kad smostigli u grad, zatekli smo mirnu atmosferu. Nekoliko članova gradske "elite" je bezbrižno igralo karte u Osminoj kafani.

DODATNA MOBILIZACIJA

Bože, kakva drastična razlika na dva lokaliteta jedne opštine. Otišao sam do zgrade opštine i ušao u svoju kancelariju. Iako je bila kasna noć, telefonski sam sazvao vanrednu sjednicu Izvršnog odbora opštine Srebrenica, bez srpskih članova. Nakon pola sata, pozvani članovi Izvršnog odbora su došli na sastanak, a jedina tačka dnevnog reda je bila političko-bezbjednosna situacija na području Srebrenice. Nakon kratke diskusije donesena je odluka o dizanju rezervnog sastava policije u SJB Srebrenica. Istu odluku smo uputili u Sarajevo Vladi RBiH i MUP-u RBiH, čekajući odgovor o tome da li smo ih dovoljno zainteresovali da postupe po našim zahtjevima na nivou Republike i donesu Odluku o mobilizaciji rezervnog sastava. Odluka Izvršnogodbora je proslijeđena na ruke predsjedniku Vlade Juri Pelivanu i ministru unutrašnjih poslova Aliji Delimustafiću. Decidirano smo rekli, ako oni ne donesu takvu odluku ilinam ne daju saglasnost, mi ćemo samoinicijativno pristupiti mobilizaciji rezervnog sastava. Iako smo izvršili sve pripreme i počeli sa mobilizacijom rezervnog sastava, nakon izvjesnog vremena dobili smo i odgovor da Vlada razmatra taj prijedlog. Zaista, poslije toga uslijedila je i odluka Vlade o mobilizaciji rezervnog sastava na nivou čitave Republike shodno procijenjenim potrebama po opštinama.

KURS U ZAGREBU

Kako je kod nas mobilizacija bila u toku, načelnik SJB je insistirao da se na nivou opštine za početak mobiliše 50 odsto ukupnog rezervnog sastava, jer je njegova procjena bila da trenutno tolika formacija može biti dovoljna da kontroliše situaciju. Većina momaka, koja je u Zagrebu pohađala kurs, ušla je u novi rezervni sastav policije. Bilo je problema kako finansirati dodatne snage u policiji, jer ministarstvo nije našlo adekvatno rješenje. Morao sam otići u policiju da u direktnim razgovorima sa rezervistima pokušam riješiti nastalu problematiku. U razgovorima sa direktorima srebreničke privrede dogovorili smo se da svi rezervisti, koji su do mobilizacije bili dio njihovog kolektiva, obavljaju dužnost policajca, a da će biti zadržani na platnom spisku svoje matične firme. Problem je bio za one koji nisu nigdje bili u radnom odnosu. Ipak, iznašli smo neki modus. U početku, da se uđe u rezervni sastav policije, osnovni motiv svih je bio da se dođe do puške, ali poslije dobijene puške, odmah su prioriteti bili drugi.

KORIST ZA STRANKU

Jednog dana u moju kancelariju je došao Adib Đozić, odbornik DSS-a (Demokratski socijalistički savez, pr. r.) i direktor "Srebrenica kamena". Pošto je dugo godina bio blizak Hamedu Efendiću, jer je jedno vrijeme bio direktor GP "Radnik", Adib je osjetio potrebu da se približi rukovodstvu opštine i stranke, a vjerovatno je i prije komunikacije sa mnom bio u kontaktu sa Hamedom. Poslije razmijenjenih nekoliko rečenica i popijene kafe, Adib mi je rekao: "Znaš šta, predsjedniče, na nivou opštine Srebrenica postoji jedan Fond za takozvano dodatno zapošljavanje koji je formiran 1988. godine, za koji je sredstva izdvajala srebrenička privreda. Ja sam potpredsjednik tog Fonda, a predsjednik je Mira Petrović. Mi bismo trebali da vidimo šta ćemo konkretno sa tim sredstvima, koja već jede inflacija, a mogu biti od koristi za stranku? Meni treba samo odluka Izvršnog odbora da se ta sredstva mogu koristiti namjenski. Ko j... Miru, ja ću, mimo njenog znanja, završiti posao! "Po nekim našim internim kalkulacijama trebali smo odrediti preduzeća kojima bi bila donirana ta sredstva pod uslovom da od tih sredstava izdvoje po 30 odsto za stranku. Objektivno, tražili smo koliko-toliko podobne, pa bi sredstva trebalo donirati DP "Srebrenicakamen", JKP "Polet", DP "Boksit" i DP "Rudnik olova i cinka"..

NAORUŽAVANjE NARODA

Sve je lako, ali kako doći do oružja? Mnogi su ljudi pitali za oružje? Mnogi su bili spremni da ga kupe. Dvije puške koje je trebalo prodati, da bi se izmirili troškovi, prodao sam ljudima koji su me molili da dođu do nje tako što će je platiti. Jednu Ćamilu Deliću sa Meljanovca, u mjesnoj zajednici Potočari, a drugu rođaku Kemalu Mustafiću. Sredstva od ove dvije puške sam uredno predao Hamedu Efendiću, koji je vodio računa o finansijama i koji je trebao izmiriti dugove Šaji. Hamedu sam predložio da ostatak od preostalih osam pušaka ja, on, Naser i amidža Ibrahim trebamo zadržati po jednu za sebe. Valjda smo to zaslužili, jer smo zbog njih mogli glavom platiti. Preostale četiri smo se dogovorili da damo Ahmi Tihiću na Skelane, Azizu ef. Hasanoviću iz Osmače, Adibu Đoziću u Zabojnu, jer nam je obezbijedio sredstva preko Fonda, i posljednju Zulfi Salihoviću u Sućeski. Ja sam lično na Poligonu u autu dao pušku Zulfi Salihoviću, rekavši mu da su puške nabavljene i da ih treba platiti oko 1.000 maraka po komadu. Zulfi sam htio pojasniti da puške nisu dobijene besplatno, tako da je shvatio da pušku treba platiti. Zaista, ta puška je bila namijenjena njemu iz sredstava koja su bila obezbijeđena... Nakon nekoliko dana zvao me Hamed i upitao da li bih sa njim otišao do Goražda i Foče? Odgovorio sam potvrdno. Ujutro smo krenuli za Goražde službenim "sitroenom" DP "Srebrenicakamen", čiji je direktor bio Adib Đozić. Zaista, tog momenta je Adib bio kao odbornik DSS-a najkorisniji čovjek iz kompletne srebreničke privrede, a ujedno je bio na usluzi SDA. Stari vuk zna u svakom momentu šta treba činiti.

NOVE POŠILjKE

U Goraždu smo se zadržali jedno vrijeme sa prijateljima, a zatim smo produžili u Foču. Tek u putu mi je Hamed rekao da opet namjerava da poveze još 10 PAP-ovki (puške). Zaista, poslije našeg prvog transporta, rekao sam - nikada više. Radiš iz ubjeđenja posao na kojem se gubi glava, da bi poslije svega samo bio predmet ogovaranja i u narodu kao švercer. Hamedov prijedlog sam dočekao izričito protiv, jer je, prije svega, osnovni razlog za taj stav bio moj strah na osnovu prvog iskustva, ali sam vidio da dobre namjere vode samokompromitaciji. Ipak me je Hamed ubijedio da se ne bojim i da će biti sve u redu. Poslije Hamedovog završetka poslova sa Šajom, krenuli smo nazad za Srebrenicu. Bio je dan, kiša je lila kao iz kabla, a put je protekao bez ikakvih problema. Hamed je uzeo sve na sebe oko ove nove pošiljke od 10 PAP-ovki i nisam više htio da budem direktno uključen oko bilo čega. Hamed mi je rekao da je obavezan da od ovih deset cijevi Adibu da tri komada. Znam da mi je rekao da je jednu dao Sadiku Begiću, njegovom badži, i direktoru DP Fabrika stolica "Zeleni Jadar" i našem poslaniku u Vijeću građana Skupštine RBiH. Jednu od tih pušaka uzeo sam ja i poklonio je Mehmedu Mustafiću Ćiletu sa Dobraka, našem aktivisti koji je uvijek bio pri ruci. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, bio je u veoma čestim kontaktima sa ljudima iz privrede, tako da je pronalazio sve mogućnosti da dođe do pomoći stranci. Iako je za njim bila raspisana savezna potjernica zbog teških kriminalnih djela, Naser Orić predlagao Ibranu Mustafiću da obije skladište specijalne policije Srbije u Batajnici i doveze oružje u Srebrenicu - Poslije moja dva-tri odlaska u MUP, insistirajući da se Naser prebaci u našu policiju, jednom sam, nakon razgovora sa Avdom Hebibom, otišao do Hajrudina Hodžića, koji je bio jedan od načelnika sektora u MUP-u i obavio razgovor na tu temu. Hajro me je pitao da li ima još naših momaka sa radom u MUP-u Srbije i da bi trebao doći do još imena, da bi se radilo na njihovom prebacivanju u naše ministarstvo, onako "u paketu". Nakon mojih odlazaka u ministarstvo, jednom je u MUP otišao i Hamed Efendić i vratio se sa zabrinjavajućom informacijom. Naime, Hamed se u MUP-u sreo sa Asimom Dautbašićem, načelnikom SDB-a, i on mu je rekao da je za Naserom raspisana savezna potjernica. U pitanju je bilo djelo kriminala. Hamed je zamolio Asima da potjernica ostane u ladici i ne ugleda svjetlo dana. Zaista, nisam ni jednog momenta sumnjao da to nije istina, jer je očigledno bilo da je Naser sve rjeđe išao u Beograd, a pitanje je da li je uopšte i išao. Kako je stalno bio pored mene, više puta mi je predlagao da bi on bio spreman da ode u Batajnicu u sjedište specijalne policije Srbije i da sa jednom našom grupom pokuša obiti magacin i ukrasti naoružanje. Zaista, ta ideja me golicala i stalno sam razmišljao, ali je ona za mene bila nerealna, tako da se nikada nisam izjasnio pozitivno, jer sam smatrao da mogu izgubiti glavu.

AUTOMAT "UZI"

Poslije nekoliko dana dobili smo informaciju da su Naser Orić i njegov kolega Fahrudin Alić prebačeni u naše ministarstvo. Raspored su dobili u SJB Ilidža i tu su na službi proveli nešto više od mjesec dana. Ponovo sam otišao u naše ministarstvo, insistirajući na tome da budu prebačeni u Srebrenicu. Tako je i bilo. Kako je SJB, poredstanice u gradu, imala i jednu područnu stanicu policije sa sjedištem u Skelanima, jedanod njih dvojice je trebao ostati u Srebrenici, a drugi je trebao biti prebačen na Skelane. U razgovoru sa Sadom, načelnikom SJB, dogovorili smo se da Naser ostane u Srebrenici, a Fahrudin Alić da bude upućen u Skelane. Kako se situacija u cijeloj BiH sve više usložnjavala, osjećala se potreba za oružjem. U ovom periodu ja i Hamed Efendić smo najviše bili vezani za gornje područje opštine Srebrenica, jer je situacija na tom prostoru bila puno teža i komplikovanija. Naser je imao neki svoj automat "uzi", izraelske proizvodnje, koji je bio i tehnički neispravan. Jednom smo ja i Hamed krenuli da obiđemo gornje Podrinje i vidimo kakva je situacija, te da se sretnemo sa našim prijateljima i razmijenimo iskustva. Sa nama je krenuo Naser i ponio "uzi". Prvo smo navratili do Hadže Efendića, predsjednika SDA i Skupštine opštine Goražde. Ostali smo sa njim u dužem razgovoru, a Hadžo je uzeo i Naserov "uzi", rekavši da on ima ljude koji mogu otkloniti kvar. Hadžo nam je tada dao dva-tri primjerka improvizovanih ručnih bombi. Nakon toga smo produžili do Foče. Naser mi je govorio da mu je i Šaja nudio neko drugo oružje za njegov "uzi".

ŠLEPERI ORUŽJA

Kako se situacija sve više usložnjavala, na području Bratunca postaju sve interesantnije aktivnosti Nurifa Rizvanovića, koji svoju mrežu pokušava širiti i na prostor opštine Srebrenica, predstavljajući se kao predsjednik Muslimanskog nacionalnog vijeća. Rukovodstvo SDA u Srebrenici je sprečavalo bilo kakav vid vršljanja raznih mešetara u ime nekih neprofilisanih organizacija, jer za to nije bilo potrebe. Mi smo uvijek nastupali sa pozicije legaliteta i legitimiteta svih organa, pošto smo u Srebrenici kontrolisali sve organe vlasti. Iako je stalno Naser sa nama, on koristi svaku priliku da ima komunikaciju sa članovima MNV, pokušavajući da se što više približi Nurifu Rizvanoviću. Pored svih motiva koji su bili prisutni pri bilo kakvom organizovanju, jedanod osnovnih motiva je posao sa oružjem, jer su zaista u tom periodu mnogi osjetili da se na oružju može dobro zaraditi. Jedan od razloga Naserovog približavanja Nurifu je bio i taj, jer je zaista uživao u poslovima koji su izvan zakona, a novac je zaista volio. Preko drugih smo saznali da Naser ima dobru komunikaciju sa Nurifom. U tom periodu po cijelom terenu opština Srebrenica i Bratunac kruže priče o masovnoj dopremi naoružanja. Više se ne priča o komadima, nego o šleperima. Jednom priliku u kancelariju u Srebrenici je upao Bekir Avdić Barak da me direktno pita za istinitost tih priča. Bekiru sam, bez bilo kakve tajne, rekao sve što sam znao, a o navodnim šleperima nisam imao blage veze.

GLAVA U TORBI

Poslije našeg prijateljskog i iskrenog razgovora, Bekir je zadovoljno napustio kancelariju, shvativši da se radi o potpunim neistinama. Istina je da je u to vrijeme mnogo ljudi na prostoru opštine Srebrenica pokušavalo da radi sa naoružanjem. Ja sam svima davao podršku, nezavisno od bilo kakvih komentara, jer je osnovni cilj bio samo neka ima. Ako zapuca, neće biti prioritet odakle ti, nego imaš li. Nakon mog gorkog iskustva sa Han Pijeska, nisam više ni sanjao da trebam stavljati "glavu u torbu", jer i tad moj osnovni motiv je bila tadašnja situacija u kojoj smo se našli. Svakom čovjeku, koji je pokušavao nešto uraditi na nabavci, uvijek sam sugerisao da na svakom poslu čovjek treba zaraditi, ali da "imaju dušu" i da sa cijenama budu primjereni. S obzirom na to da je Srebrenica bila privredno među razvijenijim opštinama u BiH, nije bilo puno ljudi sa našeg prostora koji su radili u inostranstvu, a svaki posao naših ljudi se uglavnom svodio na preživljavanje. Samim tim, stanovništvo opštine Srebrenica nije imalo neku platežnu moć da bi bili dobri kupci. Jedan dan mi je u kancelariju svratio Husein Aljkanović Behaija. Priča poznata; ima jedan kanal za nabavku naoružanja iz pravca Hrvatske i ako mogu da mu, preko ljudi koje poznajem, obezbijedim što bezbjedniju dopremu do Srebrenice. Učinio sam sve sa svoje strane, nazvavši načelnika SJB Srebrenica, te sam ga zamolio da poradi šta na bezbjednosti. Sadomi je rekao da može komunicirati sa povjerljivim kolegama-načelnicima, preko kojih opština ide put od granice na Savi do Srebrenice.

PROIZVODNjA PUŠAKA

Iako smo na nekoj bezbjednosti poradili, po mom saznanju do tog Behaijinog posla nije nikada došlo, mada sam i u razgovoru bio svjestan da je to samo jedna od uobičajenih Behaijinih "šupljih priča". Nakon ovog neizvodljivog transfera, dobio sam informacijuda je Behaija sa Husom sa Skelana drugom prilikom nešto i napravio, ali nisam imao pouzdanih informacija o kojoj se količini radi. Pored pokušaja nabavke naoružanja, sve je više onih koji pokušavaju praviti primitivno naoružanje koje je ličilo na lovačke puške - sačmarice, a osnovni materijal je bio dvije vodovodne cijevi od pola cola. Prve primjerke takvog naoružanja mi je pokazao daidžić Gaibija i on je nekoliko takvih pušaka donio u Srebrenicu iz Sarajeva. Gaibija je pokušavao uspostaviti proizvodnju ovakvih pušaka sa našim rođakom Sakibom Ćatićem, ali je bilo neophodno nabaviti zatezne opruge za okidač. Kako je bio urađen izvjestan broj, ali bez opruga, moj daidžić i njegov otac (moj daidža) Mustafa Ćatić su krenuli u Gračanicu da pokušaju nabaviti opruge. Na putu za Gračanicu, u neposrednoj blizini Zvornika, doživjeli su saobraćajni udes u kojem je daidža poginuo, a Gaibija preživio sa težim povredama. Ponavljam, mi smo u svakom momentu vodili evidenciju lovačkog naoružanja u pojedinimmjesnim zajednicama Srebrenice. Na primjer, mjesna zajednica Sućeska je imala oko 120 cijevi lovačkog naoružanja, pušaka i karabina. Iako sam čvrsto rekao da me posao okonaoružanja ne interesuje, ipak sam jednom prilikom krenuo sa Hamedom Efendićem i Ahmom Tihićem da pronađemo mogućnost nabavke. Ako bismo sa nekim uspostavili kontakt ko se bavi ovim poslom, bar bi mogli druge upućivati na pravu adresu. Obišli smo Višegrad, Goražde, Foču, Sarajevo, Mostar, Lišticu (Široki Brijeg), Grude, Tuzlu... Nažalost, ništa konkretno nije urađeno.

TRAŽENE "PUMPARICE"

U Mostaru sam otišao do CSB, pokušavajući pronaći Ivana Lučića, sa kojim sam bio udobrim odnosima. Nažalost, Ivana nisam uspio naći, tako da smo produžili u zapadnu Hercegovinu. U Grudama sam pokušao ostvariti kontakt sa Matom Bobanom, sa kojim sam proveo u Skupštini RBiH dosta vremena i bio jako blizak. Međutim, nisam ni njega uspio naći. Sa ovoga puta smo se vratili "kratkih rukava", ne uradivši ništa. Mada nisam imao slobodnog vremena, ponekada sam, sa bratom i ostalim članovima "Torcide", odlazio u kafić "Čarli" kod Ahme Hadžimujagića Roke. Uglavnom bi sa nama bili još Naser i Mrki iz Voljavice. Sa Rokom sam bio prilično blizak. Jedno veče me je odveo usvoju sobu i pokazao nekoliko pušaka "pumparica". Na pitanje odakle mu, rekao mi je da uglavnom dolaze iz Srebrenika, preko našeg glavnog imama Hasiba Kovača, koji je rodom iz Srebrenika. Nakon "pumparica" u Rokinoj sobi, poslije dva dana Ahmo Tihić je došao zabrinut. Rekao mi je da je ušao u trag švercu s naoružanjem i da se treba što prije intervenisati. Tog dana kada je Ahmo Tihić dojurio iz Skelana, Naser Orić je dolazio na Skelane sa sobom, dovezavši dvije "pumparice". I, umjesto da ih ostavi u kafani kod Ismeta Hajdarevića, greškom ih je ostavio u trgovini Ahme Tihića. Puške su bile namijenjene za prodaju Srbima. Trkom sam odjurio do Ahmeta Hadžimujagića i rekao mu za taj slučaj, jer sam imao indicije da se radi o puškama koje sam vidio kod njega.
miodrag_lazic - 83767 - 18.03.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Ikona za Srbina ikonu, Dr. Lazića


Željko,

ja sam preko jednog mog prijatelja kupio za 400 eura ikonu Svetog Nikole 20x40 cm sa 24 karatnom zlatnom podlogom i orginalnim bojama za ikone umućenim sa bjelancetom. Žena koja mi je napravila ikonu izrađuje ih negdje u Beogradu uz odobrenje Srpske pravoslavne crkve. Mogli bi se raspitati koja je slava Dr. Lazića i naručiti ikonu za njega. Može biti i manja da bude jeftinija. Ako se slažeš javi mi da kontaktiram moga prijatelja preko FB da vidim dali se još uvjek može naručiti preko njega i koliko bi koštala. Mislim da bi to bio naj bolji poklon za Dr. Lazića!
rat_olovo - 83765 - 18.03.2013 : Bogdan Nikolić Sombor - best (2)

Ašpriljske stijene, Slivanjsko brdo, Bogdan Nikolić


čitajući tekstove koje ste objavili od 09 do 11 marta 2013 god. a vezani su za borbe na reonu Ašpriljskih stijena i Slivanjskog brda, obraćam Vam se sa molbom za više informacija o poginulim ili zarobljenim borcima VRS.

Moj otac, Dragomir (Sime) Nikolić bio je učesnik tih događaja, odnosno borac 2. romanijske brigade. U napadu Armije BiH na linije VRS koji se dogodio 01 do 05 maja 1994. godine došlo je do pada linija koje je kontrolisala Vojska RS. Položaj VRS na kojem se nalazio moj otac su tri rova na početku šume, ispred rovova nalazi se livada i deo šume sa posečenim stablima. U tim napadima bilo je više poginulih boraca Vojske RS a nekolicina je živa uhvaćena u rovovima. Tela poginulih boraca razmenjena su u Zvorniku nekoliko meseci kasnije. Razmene živih boraca nije bilo. Po informacijama koje imam moj otac je živ uhvaćen od strane vojnika Armije BiH. Posle napada ocu se gubi svaki trag. Poslednja informacija koju imam vezana je za selo Mala Kula.

Molim Vas da mi pomognete sa informacijama, ako ih imate. Nadam se da ću uspeti sastaviti širu sliku i doći do posmrtnih ostataka. Moj e-mail adresa je poznata moderatoru.

RE: Ašpriljske stijene, Slivanjsko brdo, Bogdan Nikolić



Ja sam već ranije ponudio da ću, u ime posjetilaca ove stranice, ja lično dati 500 maraka osobi koja pomogne u pronalaženju posmrtnih ostataka Dragoljuba Nikolića. Ja lično garantujem za novac koji će dobiti nakon nakon pozitivne identifikacije. Nas ne interesuje odakle toj osobi podaci, mada bi bilo poželjno da se ekshumacija izvrši u prisustvu porodice.

Zahvaljujem se Nešob, za mapu položaja na Ašpiljskim stijenama, kao obilježavanju mjesta gdje je nestao Bogdan Nikolić.

miodrag_lazic - 83763 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (9)

Doktoru Laziću treba dodjeliti orden!


Više učesnika ove stranice, pisalo je o ratnom hirurgu Dr. Laziću. Čovjeku koji je svoj život stavio na kocku, a nije morao, pomažući ranjenim borcima Sarajevsko-romanijskog i drugih ratišta. Koji je za život boraca odlučio da stavi svoj život na kocku i biti ili ne biti živ.

Danas nađoh jedan članak o doktoru i ponovo ga pročitah. I dok čitam kroz glavu mi dođe i jedno po meni veoma važno pitanje:

Da li se iko od već pomenutih učesnika na ovoj stranici, pa i od nas boraca, a i onih kojima je Dr. Lazić bio i otac i majka u Žici sjetio, a nalazi se u Republici Srpskoj, da pokrene predlog da se taj heroj iz Žice odlikuje najvišim odlikovanjem Republike Srpske za ratne zasluge?

Evo ja predlažem da se Dr. Miodrag Lazić, ratni hirurg iz Žice predloži za jedno od najviših odlikovanja za zasluge u doprinosu u proteklom ratu.

Pozdrav, Stari

RE: Doktoru Laziću treba dodjeliti orden!



Koliko je meni poznato doktor Lazić je dobio orden Svetog Save.

U svakom slučaju, meni se sviđa ideja da mu mi, posjetioci ove stranice uručimo jedan mali poklon, kao znak pažnje i zahvalnosti za sve ono što je učinio za nas. Trenutno nemam ideju šta bi to moglo biti, može bilo kakav poklon u vrijednosti od par stotina evra, čak i iz Amerike i Kanade, a može i nešto od tradicionalnih srpskih obilježja. Uostalom, mogao bi i neki novčani prilog pa neka on sam kupi sebi i svojoj porodici ono što hoće.

Ukoliko podržavate ovu ideju, molim vas da kliknete na pet zvjezdica i ocjenite članak. Umjesto poruke upišite vaš prijedlog šta bismo mogli da mu poklonimo i u kojoj novčanoj vrijednosti.

Napominjem da ovoga ljeta namjeravam da ga potražim i tom prilikom bih mu eventualno uručio poklon. Novac ovaj put neću skupljati jer kod sebe još uvijek imam izvjesna sredstva od prošlih akcija.

Evo i nekoliko prijedloga:

  • Gusle
  • Ikonu izrezbarenu u drvetu
  • Jednu zlatnu pločicu sa narukvicom na kojoj bismo mogli urezati poruku: "U ime svih onih koji život duguju Bogu i dr. Laziću".

    Ukoliko podržavate ovu ideju kliknite na pet zvjezdica i ocjenite članak.
  • miodrag_lazic - 83761 - 18.03.2013 : Sarajlija Grand forks - best (1)

    Zahvalnost doktoru Laziću


    Čitam ove današnje članke i postavke i ne znam ništa o tome gdje se sada nalazi i kako se može kontaktirati dr. Lazić, ali ga i ovom prilikom pozdravljam i zahvaljujem mu se što sam i danas živ i u jednom komadu. To je čovjek koji je spasao mene, ali i na stotine drugih, kako boraca taa i civila. Doktore Laziću, ma gdje bio želim ti sve najbolje. Hvala ti još jednom što si mi omogućio da proživim sve ove godine nakon rata!
    ozren - 83758 - 18.03.2013 : Nenad NS - best (2)

    Broj stradalih u troipogodišnjoj opsadi Vozuće


    Iz knjige N. Cvjetkovića - Bitka za Vozuću 1992. -1995. godine

    Braneći vozućke bedeme tokom troipogodišnje opsade poginulo je 1008 boraca VRS i 62 civila. Ukupno 1070 osoba. Večna im slava! Gledano teritorijalno - 470 boraca i civila sa područja Vozuće, Svinjačnice, Lozne, Vijenca i Gostovića (4. ozrenska brigada, deo 2. ozrenske brigade i bataljon Gostović) i najmanje 600 pripadnika drugih jedinica 1 KK VRS, od čega najviše iz opština Prnjavor, Srbac, područja Podnovlja, Krnjinskih sela, Dobojske opštine 15 iz opštine Brod, i 4 sa područja opštine Teslić.

    Gledano po godinama, ljudski gubici na Srpskoj strani u bici za Vozucu su sledeći:

    -1992. godine poginulo 201, od čega 27 civila
    -1993. godine poginulo 55, od cega 8 civila
    -1994. godine poginulo oko 200, od čega 7 civila
    -1995. godine poginulo 614, od čega 20 civila.


    Ukupni gubici neprijatelja u troipogodišnjoj opsadi Vozuće nisu prikazani, ali ih nije teško proceniti. Iznose najmanje 1200 boraca.

    Ratna bolnica Zavidovići koja je radila u prizemlju hotela "Kristal", u periodu leto 1993 - oktobar 1995. godine, zbrinula je preko 3000 ranjenika, izvršila 800 operacija i sto amputacija. Na spomen obilježju šehidima, poginulim borcima i civilnim žrtvama rata u Zavidovićima, upisano je 1116 imena: od toga 518 boraca sa područja Zavidovića i 459 iz drugih krajeva BiH. Preostalih 138 su civilne žrtve rata.

    Slične podatke ima Istrazivačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva.

    Ako se od ukupno 518 poginulih sa Zavidovića iz tri brdske brigade (318. , 320. i 329. ) i 4. manevarskog bataljona, oduzmu poginuli na ratištu prema bližnoj (40 boraca) i oni koji su stradali u sukobu sa HVO (78 boraca), preostaje da je na Vozućkom ratistu poginulo 400 boraca.

    Pored Zavidovaćkih jedinica, u troipogodišnjoj bici za Vozuću učestvova su brigade ili manje jedinice iz 18 BiH opština. Najviše gubitaka imale su tri kakanjske brigade (309. , 311. i 329. ). U rejonu Krst, Lokve, Krvavac, Čauševac, Gradić i Stolic, tokom rata poginulo je ukupno 128 boraca. Prema zvaničnim podacima Boračke organizacije opštine Kakanj tokom rata 1992-1995. godine, 285 kakanjskih boraca je izgubilo život, što znači na Vozućkom ratištu je poginulo skoro polovina.

    Banovićke muslimanske jedinice, a pre svega 119. brigada, izgubile su 163 borca ​​( 6 se vodi nestali ). Iz ove brigade ranjeno je 880 boraca.

    Zenička 303. brigada imala je ukupno 76 poginulih i 120 ranjenih, za 8 meseci koliko je bila angazovana na Vozući. Iz ostalih zeničkih brigada (314, 330, 7. muslimanska, CSB, VP), uključujući i Žepče, poginula su 122 borca.

    Iz Tuzlanskog korpusa samo u završnoj operaciji poginula su 104 muslimanska borca. Prethodnih godina s područja opštine Živinice 25, a iz ostalih opština Tuzlanskog regiona 33 borca ​​(Zvornik 7, Kladanj 6, Kalesija 5, Teočak 3, Srebrenik 3, Sapna 2.. . Gubici, lukavačke 117. brigade koja je držala rejon Vijenca nisu poznati, ali svakako da zbog žestine tog ratišta nisu manji od 50 boraca.

    Prema nepotpunoj evidenciji, u dve letnje i završnoj operaciji "Farz" 150 stranih mudžahedina iz odreda "El mudžahid" teže je ili lakše ranjeno, dok je 99 poginulo. Trećina, ili preciznije 34 stradalih su iz država Jemena, Egipta, Tunisa i Turske. Imeđu ostalog i 6 inostranih starešina: Abu Abdullah iz Libije (veteran iz Afganistana ), Abu Muaz iz Kuvajta, Abu Umar iz Saudijske Arabije, Abu Muslim iz UAE, Abu Sabit iz Egipta (aktivni oficir Egipatske armije), i Bilahi Muatez. Deo preživjelih mudžahedina je napustio BiH i uključio se u međunarodnu terorističku mrežu.

    Troipogodisnja opsada napadača je koštala najmanje 1200 zivota i 495 ratnih vojnih invalida. Najviše poginulih je na koti 715 na Podsjelovu, gdje je poginulo 110 boraca.
    zaboravljeni - 83757 - 18.03.2013 : Sasa Skopljak Zvornik - best (0)

    Ranko (Dusan) Skopljak - Braco


    Ovim putem bih zamolio sve ljude koji nešto znaju ili imaju bilo kakvu informaciju o ovom čovjeku da to kažu, napišu...
    cetnici - 83755 - 18.03.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Slom anti-komunizma u 2. svjetskom ratu


    Ovo je prevod nekih dokumenata iz Britanske tajne arhive koji su po njihovim zakonima čuvani punih 50 godina u najstrožijoj tajnosti, a koji analiziraju odnos saveznika prema četnicima i partizanima. Ovo je prava slika rata, sa posebnim osvrtom zbog čega je antifašistička koalicija odlučila da umjesto rojalista na prostorima bivše Jugoslavije podrži komuniste. Zahvaljujem se svom dragom prijatelju, posjetiocu ovog portala, koji je uspio da direktno iz Britanske vojne arhiva dobije ove dokumente. Oni su na engleskom jeziku i njih možete pogledati ako kliknete ovdje.


    Sa engleskog preveo Željko Tomić

    Draža Mihailović, oficir Kraljevine Jugoslavije, koji je u Francuskoj studirao taktiku gerilske borbe, postao je prvi vođa jugoslovenskog vojnog otpora protiv Nijemaca i Italijana koji su okupirali Jugoslaviju. On je dobio podršku Zapadnih saveznika, a u Americi su ga nazivali "Balkanski orao", "Srpski Robin Hud" i "bijela nada saveznika". U 1942. godini mu je general Ajzenhauer, u to vrijeme saveznički komandant mediteranskih trupa, poslao telegram zahvalnosti za njegovu herojsku borbu protiv neprijatelja. General Čarls de Gol, komandant francuske armije, mu je dodjelio orden (Croix de Guerre) za njegovu junačku borbu protiv "zajedničkog neprijatelja". U to vrijeme Romel, njemački komandant sjeverno-afričkih trupa je bio samo 30 kilometara daleko od Aleksandrije. Mihailovićeva gerilska borba je usporila pozadinsku podršku i popunjavanje trupama Romelovih jedinica: Draža je u znak zahvalnosti prestavljen engleskim oficirima i nagrađen sa kesom zlata od strane engleskog kralja Džordža VI.

    Nakon Teheranske konferencije u novembru 1943. godine, na kojoj su se sastali Ruzvelt, Čerčil i Staljin, Mihailovićeva zvijezda je počela da blijedi. Nakon tog sastanka, Ruzvelt i Čerčil su značajno promjenili poglede na budućnost Evrope nakon rata. U tom pogledu, zapadni saveznici su nagovoreni da daju podršku Titovim partizanima i odmah prekinu sa podrškom mnogo jačih vojnih formacija Draže Mihailovića. Uprkos činjenici da su podaci obavještajnih službi govorili suprtotno, pobjedila je čuvena Čerčilova tvrdnja koji je izjavio da "Titovi partizani ubijaju više Nijemaca".

    Mnogo manje se zna o tome koliko daleko su išli saveznici da bi bili sigurni da će Titovi partizani pobjediti u Jugoslaviji nakon rata. Posebno se ističu dva događaja. Prvi je stravično bombardovanje gradova u kojima su Mihailovićeve trupe imale najsnažniju podršku. Beograd je uništavan od strane saveznika tri puna dana u toku Vaskrsa tj. 7. aprila 1945. godine. Crnogorski gradovi Nikšić, Podgorica i Danilovgrad su uništeni na Đurđevdan ( 6. maj 1945. ) a 50 američkih bombardera B-29 su poravnjali Leskovac.

    Jedna druga epizoda, o kojoj se do nedavno samo šaputalo jer nije bilo nikakve dokumentacije po tom pitanju, bilo je uručivanje Titovim partizanima oko 200 hiljada hrvatskih ustaša koji su kao hrvatski fašisti služili režimu Ante Pavelića. Navodno, ovi zločinci su pobijeni od strane partizana. Međutim, prava istina je da je ogromna većina njih, nakon što su predati komunistima u drugoj sedmici maja 1945. godine, odmah regrutovano od strane pratizana i odmah poslati da se bore protiv Mihailovićevih snaga u Bosni i Srbiji. Ovo je bio zadatak za koji su oni, zbog svog anti-srpskog i genocidnog iskustva u ranijoj fazi rata, bili idealna jedinica.

    Ovo je odmah izmjenilo odnos snaga u Jugoslaviji jer su do tada Titove slabije jedinice došle u situaciju da mogu da pobjede Rojaliste, i na taj način Tito više nije bio zavisan od pomoći Staljina i njegovih trupa. U isto vrijeme, uništavanjem srpskih anti-fašističkih trupa, koje su bile okosnica otpora protiv Hitlera i Musolinija, dozvolio je kreiranje posleratnogkomunističkog mita o bratstvu i jedinstvu.

    Nakon što je shvatio težinu situacije u kojoj se našao nakon Teheranske konferencije, Draža Mihailović je u avgustu 1944. godine dao sledeću izjavu:

  • "Pre više od tri godine sam uzeo oružje i otpočeo borbu za demokratiju protiv diktature u formi Nacizma i Fašizma. U ovoj borbi sam bio u desetak situacija kada sam umalo izgubio i svoj život. Ako moram da umrem u borbi protiv okupatora, trebao bih umrijeti sa gorčinom u duši jer sam bio napušten od strane onih koji tvrde da se bore za demokratiju, ali sam bar zadovolan da sam se borio hrabro i pošteno i da sam odbio da kompromitujem ciljeve moje borbe".

    Titova ideologija je nakon pedesetak godina kolapsirala i Jugoslavija je ponovo postala poligon jednog varvarskog rata, čiji su korjeni bili u nacionalizmu koji je stvoren još u 2. svjetskom ratu a potom samo privremeno prikriven od strane komunista.

    26. april 2004. godine




    Vojna tajna - Komandant Savezničkih snaga

    J.P. (44)133(FINAL)
    24. maj 1944. godine


    Ratni kabinet - Štab za planiranje udruženih dejstava
    Jugoslavija - Snabdjevanje Srba


    U skladu sa instrukcijama, uz konsultaciju sa službom za specijalne operacije, razmotrili zapisnik Sekretara za inostrane poslove u vezi povećanja broja Titovih trupa u Srbiji.

    Trenutna situacija

    2. kao što pokazuje mapa u dodatku ovog izvještaja, Titovi partizani pokrivaju veće područje Jugoslavije, sa izuzetkom Srbije gdje uticaj Mihailovićevih snaga je još uvijek dominantan. Njegove srpske snage se sastoje od tri veće grupe, veličine 11.000 vojnika, dok makedonskih partizana ima oko 2.500 i locirani su u enklavama koje su prikazane na mapi. Ove jedinice su aktivne i već su im poslata izvjesna materijalno-tehnička sredstva. One su na idealnim lokacijama da ugroze Njemačke aktivnosti na Balkanu, posebno njihove komunikacije i rudnike sirovina.

    Značaj srpskog otpora

    3. Dvije strateški važne pruge, Beograd-Niš-Skoplje i Beograd-Kraljevo-Skoplje, prolaze kroz srpsku teritoriju. Ugrožavanje ovih komunikacija bi imalo ogromnu stratešku važnost pod ovim uslovima. Međutim, u slučaju povlačenja Nijemaca iz Grčke i Bugarske, važnost ovih komunikacija bi se značajno povećao.

    4. Najkvalitetniji hrom i 3/4 trenutnih potreba njemačke armije za kromom dolazi sa područja Skoplja i Grčke. Ukoliko pokret otpora presječe dotok ovog materijala u Njemačku, ovo će imati ogroman značaj za Saveznike.

    C.O.S. (44) 155. sastanak(0) C.O.S. (44) 412(0)




    Vojna tajna - Komanda Savezničkih snaga

    Sredina maja 1944. godine

    Lokacija Draže Mihailovića i njegovih četnika

    1. Draža Mihailović je trenutno u Doboju u Bosni, skupa sa njegovih 80 do 100.000 boraca. Ostali četnici su locirani u Istočnoj Bosni, Sloveniji i području Gorice u Italiji.

    2. Do kraja aprila 1944. godine, oko 3000 četnika se borilo iznad Fuime i Kočevlja. Oni koji se nalaze u Gorici su jako dobro primljeni od strane lokalnog stanovništva. U vezi naređenja koje su dobili od četničke Vrhovne komande, ovi ljudi namjeravaju da pređu rijeku Isozo i potraže utočišče u Italiji. Međutim, Titove jedinice su takođe stigle do ove rijeke i onemogućile njihov prelazak. Ove dvije jedinice su započele međusobnu borbu, ali je general Brejberg postavio svoje jedinice iz Novog Zelanda između njih i omogućio četnicima da pređu rijeku i oni su sada pod Savezničkom zaštitom.

    3. U ovom trenutku, oko 15.000 četnika je locirano oko Forlija i Cesena; oni su razoružani ali nisu zatvoreni. Među njima se nalazi i pop Đujić, koji se borio u Dalmaciji, iznad Knina.
  • ilidza - 83754 - 18.03.2013 : Razvigor Srbija - best (1)

    Početak rata u Nedžarićima


    Ovo je dio intervijua koji govori o ratu u Nedžarićima



    Evo i videa za kompletan intervju:

    miodrag_lazic - 83753 - 18.03.2013 : Duško Milošević Beograd - best (0)

    Kontakt sa dr Miodragom Lazićem


    Poštovani,

    pokušavam neko vreme da dođem do email adrese dr Lazića. Ja sam Duško Milošević, arhitekta, a takođe i pišem. Upravo zbog moje još neobjavljene knjige "Balkanske sitnice" želim da stupim u vezu sa doktorom Lazićem, pogotovo zbog mesta Blažuj gde je bila smeštena njegova bolnica. Biću zahvalan svakome ko mi omogući email kontakt s poštovanim dr Lazićem.

    Pozdrav
    Duško Milošević
    miodrag_lazic - 83751 - 18.03.2013 : Feniks Republika Srpska - best (4)

    Jedan hirurg na pola korpusa


    Željko želim da ti se zahvalim u svoje ime za tvoje objavljivanje članka o dr. Laziću i dokumentarca o njemu.

    Razočarao sam se što nakon tog objavljivanja nisam pronašao na ovom sajtu nikakav komentar, a pogotovu ni jednu riječ zahvalnosti boraca sa prostora sarajevskog ratišta čiji su životi uvijek zavisili od ruku ovog izuzetnog hirurga, velikog čovjeka i humaniste.

    Radi velike udaljenosti bolnice do Pala i višečasovnog transporta po makadamskom putu smrtnost ranjenih boraca VRS u našoj zoni borbenih dejstava je iznosila preko 80% a u večini slučajeva uzrok smrti je bilo obilno unutrašnje ili vanjsko krvarenje.

    Nažalost ovaj podatak nije puno uticao na reakcije našeg rukovodstva sa Pala kako bi formirali jednu ratnu bolnicu u zoni borbenih dejstava sa potrebnim medicinskim kadrom, koji bi mogao da pruži adekvatnu pomoć ranjenim borcima koji su izumirali tokom transporta a velikom broju takvih životi bi bili spašeni skoro rutinskim operacijama.

    Na ovaj problem rukovodstvu sa Pala više puta je ukazivao dr. Lazić a kada se uvjerio njihovu nezainteresovanost i nebrigu rizikujući svoj život spakovao je svoje stvari i sa Pala sišao u pakao rata. Veoma brzo je uspjeo da na skoro prvoj liniji ratišta osposobi uslove za svoj rad, a smrtnost ranjenika se sa dotatašnjih 80% smanjio na 4%. Da se to nije desilo danas bi "Zejtinlik" zauzimao pola Sokolca.

    Šta reči o razumjevanju našeg ratnog rukovodstva sa Pala i predsjedniku kojeg smo iscrpljeni u ratnim danima gledali na dnevniku kako sa svojim obezbjeđenjem i "umornim" saradnicima igra mali fudbal i koji nije imao hrabrosti da za četiri godine rata siđe u sarajevsku kotlinu i iskaže svojim dolaskom borcima bar malo poštovanja. Nasuprot toga šta reči za dr. Lazića, pitam se da li postoje tako velike rječi i odlikovanja kojima bi se mogla izraziti zahvalnost za njegova djela i njegov doprinos.

    Iskreno se nadam da naša pokolenja neče zaboraviti njegovo veliko ime i da će u nekoj daljoj budučnosti u znak zahvalnosti največi klinički centar u Republici Srpskoj zaslužno nositi njegovo ime a najzaslužni pojedinci u oblasti medicine biti odlikovani ordenom koji će nosi njegovo ime.
    rat_nevesinje - 83739 - 17.03.2013 : Nenad NS - best (1)

    Intervju muslimanskog generala Ramiza Derkovića


    Intervju po započinjanju jedne od najvećih katastrofa tekbir multietničke armije

    "Gospodine generale, razgovaramo neposedno nakon velikih uspjeha snaga 4. korpusa koje su na konjičkom i bjelimićko-glavatičevskom bojištu oslobodile više od stotinu kvadratnih kilometara teritorije. Trenutno je intezitet borbi nešto splasnuo, ali, po svemu sudeći, borbe će u narednom periodu postati još žešće. Ako je ova konstatacija tačna, recite nam kako prognozirate ishod narednih borbi?

    DREKOVIĆ: U pravu ste, trenutno je intezitet borbi na čitavoj liniji fronta nešto opao, ali to ne znači da će se taj trend nastaviti. Mi nismo stali i ne mislimo stajati, jer naša opredjeljenja su jasna i nedvosmislena - osloboditi čitavu teritoriju BiH koja je privremeno zauzeta. Što se tiče vašeg pitanja, reći ću i ovo; u slučaju da otklonimo neke male slabosti koje su uočene tokom ovih posljednjih borbi, uopće ne sumnjam u našu pobjedu. U to me uvjeravaju i ove posljednje blistave pobjede kojima smo pokazali srpskocrnogorskoni agresoru da se nije smio igrati sa 4. korpusom Armije BiH.

    Pokazali smo i njihovim umobolnim političarima da nemaju nikakvih šansi da svoju tzv. srpsku republiku izgrade na ovim prostorima, koja je trebala imati granice na Neretvi. Granice će biti na Drini, uvjeren sam, ali granice Republike Bosne i Hercegovine, s tim da neće biti te njihove fantomske tvorevine. Njihova ofanziva, koja je počela 10. septembra, a imala je cilj presijecanje komunikacije Sarajevo - Mostar, čime bi ispunili dvostruki cilj, stavili Sarajevo u potpuno okruženje, a to bi uticalo i na odnose između Bošnjaka i Hrvata, četnički je posljednji pokušaj da počnu uobličavati "veliku Srbiju". Kao što već znate to im nije uspjelo.

    Tu njihovu namjeru smo osujetili, jer smo za tu namjeru saznali od naših obavještajnih organa. Nakon amortiziranja njihovih udara, prešli smo u kontraofanzivu. U prvom momentu smo koristili samo specijalne jedinice i izviđačko-diverzantske čete, a poslije smo uključili i ostale snage 4. korpusa. Ubacili smo neke jedinice duboko u njihovu pozadinu, poremetili agresorski sistem rukovođenja i komandovanja, snabdijevanje, sve to donijelo je dobar rezultat. Potpuno smo ih paralizirali, a u njihovim redovima nastupila je prava pometnja. Tada smo krenuli sa fronta i kao što se zna, oslobodili smo više od 100 kvadratnih kilometara teritorija. Bitno je istaći da smo skoro u potpunosti oslobodili općinu Konjic.

    Još nije slobodan širi rejon Boračkog jezera, selo Borci te komunikacija Borci - Glavatičevo, ali to će uskoro biti odrađeno, i mi ćemo produžiti dalje. Zauzeli smo više dominantnih kota, a najznačajnija je zloglasno četničko uporište na prijevoju Ljubina, i ništa manje nisu važne kote: Gluhi do, Rapti, Rakova laz, Begov do, Kalemuša, Runjavi kuk, Majdan i Zamač, te sela smještena uz rijeku Bijelu: Tešići, Livade, Jakovljevići, Janjina, Sućešnica, Vulići, Vidočkovići. Gotovo identičan rezultat postigli smo i u širem rejonu Glavatičeva, gdje smo, također, oslobodili više dominantnih kota, od kojih izdvajamo: Orlov kuk, Ćetkov kuk, Lastavu, Janjinu, Vranješine i Zaspilicu te selo Ladanicu.

    Potrebno je istaći činjenicu da smo zarobili ogromne količine materijalno-tehničkih sredstava tako da nama ne treba skidati embargo, jer oružja ima dovoljno kod četnika, a nanijeli smo im takve gubitke u živoj sili da se od tih gubitaka, zasigurno, neće zadugo oporaviti. Ovo vam govorim da shvatite da smo sada stekli sve uvjete za pregrupiranje i dalji manevar naših snaga, i po frontu i po dubini, radi daljih borbenih djelovanja. Moram istaći i činjenicu da kod četnika vlada opće rasulo koje je izazvano, prije svega, silinom našeg udara. Nakon toga, mnogi visoki četnićki oficiri u istoćnoj Hercegovini smijenjeni su, a taj trend se i dalje nastavlja.

  • Ako ovako nastavite, gospodine generale, uskoro ni Nevesinje neće biti daleko?

    DREKOVIC: Nevesinje ni sada nije daleko. Znaju to najbolje četnički oficir koji su svjesni da je sada i ovaj grad meta naše artiljerije. Od sada ćemo i mi odgovarati na svaki njihov pokušaj da granatiraju naše gradove. U tom slučaju ni Nevesinje neće biti izuzetak. Za vrijeme borbenih djelovanja o kojima sam maloprije govorio, oni su granatirali Konjic, a naši artiljerci su uzvratili po Kalinoviku. Prema tome, ovaj put Kalinovik, a sutra Nevesinje, ali isključivo vojni ciljevi, za razliku od njih kojima ništa nije sveto. Mi raspolažemo informacijama koje govore o razmještaju vojnih ciljeva i u slučaju da se granatiranje naših gradova nastavi, brzo će se uvjeriti u sposobnost naših artiljeraca, a neće proći puno vremena kada će ovaj grad u biti i na dometu lakših oruđa.

  • Nakon pada četničkog uporišta Ljubina, 56. domobranska pukovnija HVO-a Konjic napustila je linije odbrane prema neprijatelju na Turiji, koje su preuzeli pripadnici 4. korpusa Armije RBiH. Bojovnici HVO-a su predali sva oruđa 4. korpusu, a zatim su napustili Konjic. Zašto, kada je u planu stvaranje zajedničke vojske?

    DREKOV1Ć: Da budem kratak i jasan, bojovnici HVO-a su sami zahtijevali da odu sa ovih prostora, koji se nalaze neposredno iznad Konjica. U toku operacije za oslobađanje Ljubine, koja je iznad hrvatskih sela: Zabrđa, Zaslivlja, Turije i Drecelja, pripadnici 4. korpusa uložili su maksimalan trud i uspjeli u tome. U toku same operacije nijedan stanovnik ovih sela nije povrijeđen. Isti tretman su imali i bojovnici HVO-a. Zašto su bojovnici napustili svoja sela, dok je većina civila ostala, ne znam, ali to je njihova stvar. Mogli su ostati i boriti se zajedno sa nama protiv četnika a za Federaciju, ali izgleda da na to nisu spremni , mada će doći i to vrijeme kada ćemo se zajednički boriti protiv neprijatelja. Neći ići to da oni leže, dok se mi borimo. I ovaj slučaj pokazuje da nisu stvoreni svi uvjeti da stvaramo zajedničku vojsku. Međutim, uvjeren sam da će se i to brzo prevladati.

  • U posljednje vrijeme neki političari iz reda opozicije, iznose tezu da bi se o ovim stvarima prije dogovorili vojnici, odnosno predstavnici Armije BiH i HVO-a, nego političari iz vladajućih stranaka?

    DREKOVIĆ: Ja tako ne bih rezonirao. Armija BiH je u funkciji legalnih organa vlasti RBiH. Prema tome ne mogu različito razmišljati i ponašati se starješine Armije. Oni su vojnici našega naroda i moraju poštovati njegovu volju i odluku organa vlasti. Mi samo realiziramo te odluke. Smatram da i druga strana samo provodi odluke svojih hrvatskih predstavnika, i ako bude politička volja mislim da će se ovaj projekat dovesti do kraja. Šest mjeseci je malo vremena da se provede implementacija političkog i vojnog sporazuma, ali je stanje iz dana u dan sve bolje, što ne znači da nismo oprezni jer ne smijemo sebi dozvoliti luksuz da budemo iznenađeni na bilo koji način.

  • Malo ste govorili o južnom dijelu zone odgovornosti 4. korpusa. Postoji li opasnost za demilitarizirani Mostar, jer znamo kako se agresor odnosi prema zaštićenim zonama?

    DREKOVIĆ: Ne postoji više direktna opasnost ni zajedno mjesto u zoni odgovornosti 4. korpusa . U slučaju da četnici nešto pokušaju na području Mostara, mi smo spremni da uzvratimo istom mjerom i spriječimo bilo kakvo iznenađenje. Mada nema nijednog našeg vojnika u gradu, koji je pod upravom Evropske unije, na linijama prema četnicima ima dovoljno pripadnika 4. korpusa, tako da opasnosti nema. Nije ovo vrijeme od prije godinu dana, sada su jedinice 4. korpusa osposobljene za sve vidove borbe, i, ako agresor ne bude poštovao principe demilitarizacije, imat će posla sa pripadnicima naših jedinica u južnom dijelu zone odgovornosti. Četnici Mostar mogu samo sanjati!

  • Prema čestitki, koju su Vam u povodu najnovijih pobjeda uputili pripadnici 5. korpusa, na čijem te se čelu svojevremeno nalazili, jasno se da uočiti da ste u razvoj te vojne formacije uložili dio sebe i dobar dio vojničkih znanja koje posjedujete?

    DREKOVIC: Znate da sam na čelo 4. korpusa došao prije 10 mjeseci. Za to vrijeme nije se moglo desiti čudo. Stvaranje 5. korpusa i uspjesi koje je postigao nisu samo plod moga rada, nego svih boraca i starješina. Želim, međutim, pojasniti i neke stvari o kojima se u javnosti malo zna. jedna od njih je i činjenica da je Cazin pao u Fikretove ruke u vrijeme dok sam ja bio komandant 5. korpusa. Oslobodili su ga borci i starješine ovog korpusa, a operaciju sam lično vodio. Na bojnom polju sa Fikretovim izdajničkim formacijama bio sam dana, a rat se vodio više od godinu dana.

    Meni je sada posebno drago što je Abdić konačno poražen. Ja sam dosta truda uložio uvjeravajući ga da neće moći formirati fantomsku Zapadnu Bosnu, ali se on nije na to obazirao. Mislio je da može prekrajati granice BiH, odnosno, odvojiti ovaj njen dio i predati ga agresoru, kao što vidite to se nije desilo iz jednog prostog razloga što su borci 5. korpusa, od prvog dana bili opredijeljeni za cjelovitu BiH. Moram istaći da su Krajišnici borci posebnog kova i do sada su puno dali za BiH. Sada je jasno daje Fikret Abdić, najveći izdajnik bošnjačkog naroda i siguran sam da će mu uskoro suditi organi vlasti.

  • Koliko su Vaša insistiranja na uvojničavanju, ustrojavanju, disciplini.. . od Vašeg dolaska na čelo 4. korpusa, koja su neupućenim u osnovne karakteristike vojnog sustava pomalo i smetala, došla do izražaja u ovoj uspješno vođenoj kontraofanzivi?

    DREKOVIĆ: Bez dobro ustrojene vojske, bez čvrste discipline i odgovornosti nema ni rezultata na bojnom polju. Nakon dolaska na čelo 4. korpusa nisam žalio ni truda, ni napora i rezultati nisu izostali, a na tom planu ćemo i dalje raditi. Samo da kažem, prilikom ovih posljednjih borbi, kada smo oslobodili dvadeset i pet objekata i pet sela, imali smo pet mrtvih boraca i osam ranjenih. Kada se uzme u obzir teritorija koju smo oslobodili i broj agresorskih oruđa, možemo reći da smo i te kako uspjeli, zahvaljujući dobroj organizaciji, disciplini i pripremljenosti svih boraca koji su učestvovali u borbenim djelovanjima.

  • Vremensku dimenziju rata moguće je pratiti i kroz pojavu tipično oslobodilačke vojske koja nosi alternativni sistem vrijednosti prihvatljiv za sve demokratski orijentirane strane. Vaše jedinice su oslobodile više od stotinu kvadratnih kilometara teritirija, a da nisu zabilježeni incidenti, pljačke, paljevine i slično. Koliko taj sistem vrijednosti i ponašanje pripadnika Armije, doprinosi njenim uspjesima?

    DREKOVIĆ: Već sam rekao da smo u ovim posljednjim borbama oslobodili pet sela i u njima nijedna srpska kuća nije zapaljena niti oštećena, a sav ratni plijen je uredno evidentiran i ravnomjerno raspoređen u jedinice. Paljevine, silovanja i ostala zlodjela koja čini agresor, nisu svojstvena našem narodu, a samim tim ni Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Armija, koja je u pravom smislu prava narodna vojska, mora imati tu humanu komponentu, koju ćemo i dalje njegovati. Već odavno je jasno sa srpsko-crnogorski agresor ne može dobiti rat jer je po svojoj strukturi prava fašistička vojska. Kolika je razlika između nas i njih najbolje se vidi iz činjenice, da smo mi u vrijeme najvećih progona iz Banje Luke i Bijeljine, pozvali srpsko stanovništvo iz oslobođenih sela, koje je napustilo svoja rodna ognjišta, da se vrate i nastave normalno živjeti i raditi, a Armija BiH će im osigurati ličnu i imovinsku sigurnost. Jedino se ne mogu vratiti oni koji su držali oružje u ruci i oni koji su mjesecima sijali smrt po Konjicu. Njima ćemo mi suditi na bojnom polju.

  • Pripadnici Vašeg korpusa uporedo ratuju i grade zemlju, kako to uspijevaju?

    DREKOVIĆ: Da, upravo tako. Dok jedni ratuju, drugi grade u čitavoj zoni odgovornosti, od Vranjevića pa sve do Bjelimića. Prevazišli smo stanje, kada smo svi morali biti u rovovima, jer je neprijatelj bio mnogo premoćniji. Danas smo došli do tog stepena da to istovremeno radimo, a takav način podržava i narod za koga se uostalom i borimo i za koga i radimo. Samo da vam spomenem jedan primjer. U jeku najvećih borbi na konjičkom ratištu posljednjih dana, pripadnici 609. brigade inženjerijskog bataljon 4. korpusa nisu prekidali radove na zaobilaznici Bijela, kod Jablanice i juče smo pustili saobraćaj tom trasom dugom dva kilometra pa je sada cestovno povezana mostarska regija sa ostalim dijelovima države. Kada smo počeli tu zaobilaznim, pripadnici španskog bataljona su nas uvjeravali da mi nemamo ni sredstava a ni znanja da završimo tako složen zadatak. Nismo ih poslušali, krenuli smo u realizaciju vlastitim snagama i juče smo taj posao okončali.

    Zaobilaznicu dugu dva kilometra a široku šest metara, pripadnici 609. inženjerijskog bataljona izgradili su u rekordno kratkom vremenu, za samo dva mjeseca. Pontonski most preko rijeke Bijele, koji su montirali pripadnici zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija, ubrzo će biti uklonjen a saobraćaj će ići novoizgradenom trasom. Ovako ćemo i dalje raditi, jer ne treba očekivati milost od bilo koga. Trebamo uzeti stvar u svoje ruke; graditi, i planirati, i borbeno djelovati i rezultat će doći. Ovakav način razmišljanja i djelovanja cijeni i međunarodna zajednica, a to će natjerati i agresora da nas uvažava. To on već radi jer je Armija BiH postala respektabilna vojna sila i više se niko sa njom ne može igrati, a to će itekako uticati na rješenje bosanskohercegovačke ratne drame.




    I na kraju "vratia se Šime i donio frisku ribu" pa su tela nekoliko stotina muslimana poređana na poljani kao sardine, mudžahedinska ofanziva JESEN 94 je jedna od najvećih katastrofa muslimanske armije u toku rata. U jednom danu je četvrti korpus praktično prestao da postoji i do kraja rata nisu ni mrko pogledali ka drugoj strani linije.. . Naravno da je intervju kompletna budalaština i propaganda za dizanje morala muslimanima. Naravno da nisu uzeli ni metar srpske teritorije i naravno da su kod Boračkog jezera na kraju ofanzive muslimani završili iza svojih rezervnih položaja na kojima su bili Anteljovi sokolovi a nekadašnja muslimanska prva linija je na kraju ofanzive bila rezervna linija VRS-a.

    Da neko, ko ne poznaje tekbir propagandu, pročita ovaj intervju pomislio bi da je general najveći vojskovođa u istoriji muslimana, da je u Sarajevu dočekan paradom, cvećem i da su mu se devojke na ulici bacale oko vrata, da je Alija pretopio zlatne rezerve da napravi ljiljane za generala... Kad ono, međutim.

    General je popio krivičnu prijavu, radikalni muslimani u Sarajevu su čak želeli da ga streljaju za primer i postao je vic kao i njegov korpus. Nekoliko stotina vojnika, 5 komandanata bataljona, 12 komandira odelenja i 20 komandira vodova su izazvali pometnju u dženetu jer je zbog velike navale Sehida Alahu ponestalo devica pa ih je uputio jedne na druge dok traje recesija devica!
  • rat_hadzici - 83738 - 17.03.2013 : Malislatki - best (1)

    Žunovnica


    U vezi svjedočenja zaštićenog svjedoka komandanta kasarne Žunovnica, mislim da je bio major po činu i prije rata je bio komandant, kod njega sam bio u rezervi, dao bih ti nekoliko podataka.

    1. Specijalna jedinica je došla na kraju dana ako me sjećanje dobro služi, sa njom su došle 2 ili 3 "Gvozdike" samohodke 122 mm, i 1 KOT, pod komandom poručnika ili potporučnika / mislim da se prezivao Radaković, ali nisam siguran/, lično sam se sa njim sretao više puta za nekoliko dana, u selu Kasatiči, on je komandovao i pješadijom i artiljerijom dok se nije povukao 03. 06. 1992. godine za Lukavicu. Prvenstveni cilj ove jedinice je bila zaštita pitomaca iz kasarne Pazarić jer je kasarna služila kao poligon za pitomce, pitomci došli iz Artiljeriskog centra Zadar 1991 godine, kada su pitomci izvučeni iz kasrne jedinica se povukla, odmah sutradan su nas napali tj. drugi napad na kasarnu Žunovnica koji sam spomeno ranije.

    2. Naši avioni su dejstovali MIG-21 25. 05. 1992. po selu Kasatići, toliko je bila kritična situacija, ali nisu bili precizni koliko sam ja očekivao.

    3. Situacija se stabilizovala i utvrdila, naredbu za premaštaj moje jedinice 6 MB 120 mm sam dobio negde 27/28. 05. i premješten sam u selo Kasatiće, na golu livadu, / tu sam se sretao sa pomenutim poručnikom/, škrguto sam zubima što smo na otvorenom/ tu je i bio i Zoka sa ZIS-om/, on je došao dan prije mene. Dejstovali smo sa tih položaja iako smo bili vidljivi golim okom sa padina Igmana.

    3. U toku napada 04. -08. 06. 1992, nisam mogao dejstovati, a u noći 06. 06. sam zakopao sve nišanske sprave u zemlju. Uspjeo sam i da odem do Zavoda u Hadžićima ali sam se za sat vratio. Gledao sam Ljude kako bježe i preskaću bodljikavu žicu u dva koraka.

    4. Kapetan Jaslar /imao ranjenu glavu svu zamotanu/ je sa pješadiskom jedinicom došao iz Lukavice i reorganizovao našu odbranu, sa njim je bio još jedan oficir mislim potpukovnik, izdali su naredbe, kapetan Jaslar je pored mene ubacio metak u cijev pištolja i rekao: " ko počne bježati on će ga lično ubiti". Ja sam se sa MB povukao pred veče na drugi položaj. Kapetan Jaslar je uputio u jačini jednog vodana na dominantne kote Gradelj, Borak i Laze ali su se oni po odlasku kapetana i potpokovnika drugi dan samoincijativno povukli što nas je kasnije skupo koštalo.

    5. Pukovnika / generala Živanovića sam lično sreo 1993. godine u komandi Drinskog korpusa kada je bio u posjeti ranjenicima u Vlasenici pitao za Žunovnicu, nasmijao se zagrlio me, poljubio i rekao mi: "Nemoj me ništa više pitati, morao sam tako da uradim, prioritet su bili pitomci iz Pazarića, (dosta je bilo pitomaca iz Srbije), a već je prošao rok za povlačenje 19. 05. 1992, to je bila viša naredba. To je bila demonstracija sile, na malom prostoru/mnogo artiljerije na uskom prostoru/, i dan danas se ne ljutim na njega zbog takve naredbe!". Čovjek mi je objasnio zbog čega je to urađenio.


    7. Spomenuo sam klanje ranjenih vojnika, prvenstveno mislim na Gorana Todorovića. Te podatke mi je dao čovjek koji je bio ranjen sa njim ali se napravio mrtav i ostao živ. Goran je ječao i po tome su vidjeli da je živ. Po priči Gorana je zaklao brat od Mekca /jedan od onih koji su spasili Mirka Avdalovića/. Koja ironija jedan brat spašava život a drugi na veoma krvoločan način uzima drugi /radi se o Džani/, ne sumljam u istinitost Crepe Samoukovića koji nije više među živim, dobro je poznavao svoje komšije.

    8. A ovaj mali Ali Sadiković sigurno nije učestovao u pomenutim događajima, što se našao pogođenim za prozivanje za poginule civile/prvenstveno misli na malog Miloševića koji je bio nepokretan i slijep/, to mi i nije bila namjera odavno sam na to zaboravio, pogotovo na njegovog rođaka Azema koji je uhapšen prije dvije godine i ne znam šta se sa njim posle dešavalo. Nek se mali peče u sosu koji je sam zakuvao, ako mali još nešto napiše o drugim događajima oko kasarne Žunovnica ja ću ga uputiti u stvarne događaje.
    treskavica - 83723 - 17.03.2013 : Burke - best (0)

    RE: Na dan kada je potpisan Dejton


    Mladene, ako znaš i prezime Muhamedovo, potraži u spisku "Dosije Srebrenica." Ko zna, možda je i "ubijen" u julu '95. godine!

    Pozdravljam ratne drugove Mladena i "bezimenog" i iskreno se nadam da ćemo se uskoro (nakon 18 godina) i sresti.
    poginuli - 83721 - 17.03.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Duplikati u evidenciji BORS-a


    Postoji mogučnost da je Milenko živio u Osjeku i poginuo kao pripadnik Ilidžanske brigade na Hađičkom ratištu, a onda je Osječki bataljon '94 pripao 3. sarajevskoj brigadi i na taj način došlo do dupliranja spiskova poginulih boraca.

    Koliko sam ja mogao primjetiti najviše je poginulih boraca pored kojih stoji Vogošča-Ilidža, Vogošća-Stari grad itd...

    Jedinice iz Osjeka i Hreše su bile u drugim brigadama do osnivanja TG Vogošća a onda posle su ušle u sastav 3. sarajevske brigade. Kada su ove jedinice pripojene novoj brigadi, napravljena je revizija poginulih i tako se poduplale opšine u kojim se vode kao poginuli borci. Znam da su svi poginuli borci iz bivših brigada u kojima su poginuli, kada su brigade ušle u sastav 3. sarajevske brigade, iste su postali bataljoni i na taj način su prenešeni na spiskove 3. sarajevske brigade. Pošto je komanda 3. sarajevske brigade bila stacionirana u Opštini Vogošća evidencija se počela voditi i na toj opštini, što je potpuno netačno. 3 sarajevska brigada je bila stacionirana na 6 opština: Ilidža, Ilijaš, Centar, Rajlovac, Stari grad i Vogošća. Ako je borac poginuo kao pripadnik Hrešanskog bataljona onda je on pripadao Opštini Stari grad, a ne Vogošće.

    Ja ne vidi drugačije objašnjenje!

    P. S. Željko, pošto ti imaš puno bolji pregled informacija o poginulim borcima, moj predlog je da ti pogledaš u kojem je vremenu poginuo borac i tako procijeniš kojoj je jedinici pripadao. Mislim da bi se te greške samo tako mogle ispraviti!
    rat_nevesinje - 83719 - 17.03.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Nevesinje, Mitrovdan '92


    Ovo je priča o možda najvećoj neprijateljskoj ofanzivi u Otadžbinskom ratu. Više od 40000 boraca udruženih hrvatsko-muslimanskih snaga, pod komandom Janka Bobetka napalo je na položaje Nevesinjske brigade, koja je u tom momentu imala oko 4200 boraca, mahom ljudi iz doline Neretve i Nevesinjaca, sa ciljem da zauzmu Nevesinje a potom i cijelu Svetosavsku Hercegovinu.

    Oštrica neprijateljske ofanzive bila je uperena na područje sela Vranjevići, na položaje koje je držao legendarni vojvoda Radovan Rade Radović, sa svojim Bilećkim dobrovoljcima. Neprijatelj na tvrđe i nije mogao udariti! Vojvoda Rade, sa svojim ljudima i ostali borci-vitezovi Nevesinjske brigade, toga Mitrovdana '92. kao Mitrovdana '94. godine upisaše se zlatnim slovima u istoriju Republike Srpske i cijelog srpskog naroda! Neka je vječna slava borcima palim za slobodu Otadžbine!

    Dio 1.



    Dio 2.



    Dio 3.



    Dio 4.


    srebrenica - 83717 - 17.03.2013 : Stari Blizo - best (3)

    Ibran Mustafić: Orićeve snage ubile 1000 Bošnjaka


    "Alija Izetbegović i Naser Orić su se s Bilom Klintonom dogovorili o genocidu u Srebrenici, a Orićeve snage likvidirale nepodobne Bošnjake" kaže Ibran Mustafić.

    Ibran Mustafić, pisac knjige "Planirani haos", osnivač SDA i član Organizacionog odbora za obeležavanje događaja u Srebrenici izjavio je da je su iza zločina u Srebrenici stoje Alija Izetbegović i Naser Orić u dogovoru sa Bil Klintonom, kao i da ima dovoljno dokimentacije da raskrinka mnoge zablude u vezi ovog zločina.

    "Bošnjaci su činili zločine nad Bošnjacima u Srebrenici! Orićeve snage su likvidirale između 500 i 1. 000 ljudi za koje su procenili da su im pretnja ako se domognu slobodne teritorije. Zbog žrtava, boli i manipulacije, neću se smiriti sve dok Orić i njegovi vojnici ne budu iza rešetaka. "

    Ovo su tvrdnje Ibrana Mustafića, koji kaže da je pripremio obimnu dokumentaciju sa izjavama svedoka i vojnim izveštajima, koju će dostaviti pravosuđu BiH.

    Mustafić, koji je izgubio više članova porodice u srebreničkoj tragediji i o svemu detaljno pisao u svojoj knjizi "Planirani haos" kaže da je Srebrenica "planirani genocid" za koji su direktno odgovorni tadašnji bošnjački lider Alija Izetbegović i srebrenički komandant Naser Orić.

    "Bošnjački ratni političko-vojni vrh, u saradnji sa tadašnjim američkim predsednikom Bilom Klintonom, dogovorio se o genocidu u Srebrenici. ", navodi Mustafić.

    Pripremio je, kaže, obimnu dokumentaciju, na stotinu stranica, sa izjavama svedoka.

    I Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva je utvrdio da je na spisku stradalih Srebreničana čak 500 ljudi za koje je utvrđeno da su - živi"

    Prema njihovim podacima, u Memorijalnom centru Potočari sahranjeno je 70 ljudi koji u julu 1995. godine uopšte nisu bili u Srebrenici.

    Otkrili su da je od 7. 100 nestalih osoba u Srebrenici i okolini utvrđeno da ih je više od 5. 000 iz Srebrenice, a 1. 600 iz Zvornika i Bratunca.

    Mustafagić svedoči da Orić ne samo da je dobro znao da su uhapšeni srpski vojnici pobijeni, nego da je i sam u tome učestvovo. Naveo je da mu je Orić lično ispričao šta se desilo:

    "Kada smo onu ekipu zarobljenih iz zatvora ponovo poveli prema Zalazju i kad je počelo klanje, meni je dopao Slobodan Ilić. Popeo sam mu se na prsa. Bio je bradat i čupav kao životinja. Gledao je u mene i nije progovarao ni reči. Izvadio sam bajonetu i direktno ga udario u jedno oko, a zatim provrteo nožem. Nije ni zapomagao. Zatim sam ga nožem udario u drugo oko. Nisam mogao da verujem da ne reaguje. Tada sam se prvi put uplašio, tako da sam ga odmah posle toga preklao. "
    planirani_haos - 83716 - 17.03.2013 : Staro Blizo - best (3)

    Planirani haos 1990 - 1996 (1)


    Autor: N.N.

    Kada se sjetim vremena i vlastite naivnosti kada je u Sarajevu održana osnivačka skupština SDA početkom maja 1990. godine, sam se sebi smijem, jer je prevara bila zastrašujuća

    Ibran Mustafić iz Potočara kod Srebrenice političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora, postaje poslanik u Vijeću opština tadašnje Skupštine Republike BiH. Pored toga, obavljao je dužnost predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica i bio je jedan od ključnih ljudi tokom rata sve do pada Srebrenice u julu 1995. godine. Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Mustafića su izvršena tri atentata, koje je preživio pukom slučajnošću. Poslije pada Srebrenice bio je zarobljen i proveo je u pritvoru sve do 1996. godine, kada je razmijenjen za pukovnika Aleksu Krsmanovića.

    U poslijeratnom periodu izabran je za predsjednika Izvršnog odbora organizacije "Majke Srebrenice i Podrinja".

    VELIK DOŽIVLjAJ

    O početku političkog djelovanja Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", između ostalog, piše:

    - Početkom maja 1990. godine krenule su aktivnosti na organizaciji osnivačke skupštine SDA. Od Muhameda Čengića sam dobio deset svečanih pozivnica da bih mogao pozvati svoje ljude za koje ocijenim da bi trebali prisustvovati ovom, tada za mene, najuzvišenijem činu. Osnivačka skupština je bila zakazana za 26. maj 1990. godine u kongresnoj dvorani hotela "Holidej in" u Sarajevu. Ponovo sam otišao u Srebrenicu i uručio poziv Hamedu Efendiću, Hamedu Salihoviću i mom bratu Samidu, te im rekao da ostatak poziva uruče ljudima po ličnom nahođenju za koje smatraju da bi mogli predstavljati dio našeg tima u narednom periodu. Po povratku iz Srebrenice u Sarajevo željno sam iščekivao 26. maj. Nikada u životu nisam doživio svečaniji dan. Po biblioteci sam hodao sa bedžom. Konačno sam dočekao da i ja mogu neko obilježje prikačiti na rever. Tog 26. maja ustao sam rano, jer od uzbuđenja nisam mogao spavati. Kako od garderobe nisam imao ništa, osim teksasa, od daidžića sam pozajmio neku bijelu košulju i sako. Kada se približilo vrijeme polaska, ja, daidžići Gaibija i Mefail Ćatić krenuli smo sa Skenderije pješke preko Marindvora do "Holidej ina". Grad je bio sablasno prazan.

    SILNI APLAUZI

    Pred hotelom nas je čekao Ibe. Nismo odmah ušli, jer smo čekali moga brata i prijatelje iz Srebrenice. Nažalost, niko se nije pojavio, što me je rastužilo. Brat nije mogao da dođe sam, dok je kod ostalih očito prevladao oprez. Kada smo ušli u kongresnu dvoranu, sala je bila dupke puna. Na ulaznim vratima u dvoranu ponovo sam se sreo sa Rasimom Ljajićem. Sa njim je stajao momak crnog tena i plavkastih očiju. Srdačno sam se pozdravio sa Rasimom i pitao ga jesu li njegovi došli iz Sandžaka? Upoznao me je sa momkom koji je stajao sa njim. Bio je to Sulejman Ugljanin. Program je počeo. Ni sam ne znam odakle su mi tolike suze navirale? Svaki govor je i bez moje volje završavao suzama.

    Sada, sa ove vremenske distance ne znam da li bih se tom vremenu smijao ili bih plakao, ali sa potpuno drugim motivima? Tada sam zaista trebao plakati, ali ne od sreće, već od vremena i situacije koja će uslijediti. Ipak, s obzirom na vremena u kojima smo se tada nalazili, bila je neminovnost reći da postojimo. Za vrijeme govora dr Halida Čauševića ruke su mi doslovce bile obamrle od silnih aplauza. Suze su toliko navirale na oči da me je jednog trenutka bilo stid. Uslijedio je referat Alije Izetbegovića. Ponovo suze, aplauzi, divljenje... U tim trenucima zaista sam osjećao da mi je duh i srce veće od tijela. Nacionalni ponos je opijum koji obara i djeluje puno jače od alkohola. Alkohol, droga i seks su tri koplja ispod njega, a ispod njega, bar jedno koplje, je i vjera. Poslije govora Alije Izetbegovića više se i ne sjećam ko je bio sljedeći. Ja sam bio dovoljno van sebe da mi više niko nije ni trebao. Na kraju se pristupilo inauguraciji rukovodstva stranke. Za predsjednika stranke je predložen i izabran Alija Izetbegović. Prvi potpredsjednik Adil Zulfikarpašić, drugi potpredsjednik Salim Šabić, ako me dobro pamćenje služi, treći potpredsjednik Mirsad Ćeman. Mislim da je Behmen bio samo član Izvršnog odbora stranke. Prethodnike sam, osim Šabića, izuzetno dobro znao ali tog Ćemana - nisam. Neki ljudi u sali čestitali su na izboru čovjeku koji je sjedio ispred mene. Tad sam tek vidio da se radi o Mirsadu Ćemanu iz Tešnja. Na toj osnivačkoj skupštini je iznesen podatak da u Tešnju ima oko 1.400 članova stranke. Do danas ne znam da li su ti podaci uistinu bili tačni, jer smatram da na taj dan 1.400 ljudi u cijeloj BiH objektivno nije znalo da će se održati osnivačka skupština SDA. Za generalnog sekretara stranke je izabran Muhamed Čengić.

    ROĐACI I PRIJATELjI

    S obzirom na to da iz rata nisam iznio nijednu fotografiju, a, kamoli, bilo kakav dokument, ovu knjigu zaista pišem na osnovu sjećanja. Nadam se da sam mnoge činjenice dobro zapamtio. Na kraju krajeva, da li je uopšte i bitna činjenica koje se čovjek ne sjeća? Treba pisati o onom što se do smrti ne zaboravlja.

    Nakon svih govora, dobili su priliku i gosti. Posebno će mi trajno u sjećanju ostati govor dr Brozovića (Dalibor, pr. r.) iz Zagreba, a naročito kada je rekao da je interes hrvatskog naroda granica na Drini. Tada sam mislio da uistinu imamo saveznike na koje se možemo osloniti. Moji rođaci i prijatelji su me počeli nagovarati da se i ja prijavim za kratak govor. Poslije dugog oklijevanja, napisao sam svoje ime na ceduljici i predao na protokol. Nakon nekoliko izlaganja, voditeljica programa je pročitala moje ime i pozvala me da se obratim skupu. Srce mi je stalo. Nisam nikada osjetio veću tremu. Krenuo sam prema govornici, ali bih bio puno sretniji da me je neko zadržao i odvratio od izlaska. Ipak, povratka nije bilo. Bio je to moj prvi javni politički istup. Kad sam izašao za govornicu, imao sam osjećaj da sam zanijemio, usta se ukočila; grlo osušilo. Svi ispred mene su mi se učinili kao neki gorostasi ili, još gore, kao porotnici koji mi trebaju suditi. Ipak, krajnjim naporom uspio sam da progovorim:

    LjUDI IZ EMIGRACIJE

    "Dolazim iz Srebrenice, opštine koju Srbi, zbog njihovog navodnog iseljavanja pod pritiskom, već proglasiše bh. Kosovom. Ja se, uz Božiju pomoć, nadam da će SDA odbraniti i sačuvati to bosanskohercegovačko Kosovo."

    Aplauz se prolomio, a ja sam krenuo iza govornice. Bože, sada kada se sjetim tih riječi, ostanem bez teksta.

    Tada toliko ushićenja, a da sam znao sa kakvim lupežima imam posla, logičnije bi bilo da sam donio koju bombu i bacio na taj skup. Ne da pomogoše u odbrani, naprotiv, svojim odnosom i direktnim učešćem dopriniješe da Srebrenica bude grad genocida nad bošnjačkim narodom, a nakon genocida potpisaše "tapiju" da je Srebrenica "drevni srpski grad". Sjeme im se zatrlo!

    Vratio sam se iza govornice potpuno preznojen. Program se polako privodio kraju. U holu, ispred dvorane, već je atmosfera ličila na veliki brifing neformalnih razgovora i međusobnog upoznavanja. Popunjavale su se pristupnice, davali dobrovoljni prilozi i sklapala prva poznanstva. Ne mogu a da ne spomenem upoznavanje sa jednim dobrim i meni jako dragim Muhamedom iz Visokog. Oko jednog čovjeka se okupila gomila ljudi. Od ljudi koji su bili u mojoj blizini čuo sam da je neko došao iz Sjedinjenih Američkih Država. Poslije nekoliko decenija emigracije, prvi put se obreo u Bosni i Hercegovini. Pričao je da iza nas stoji naša emigracija, da su u stanju pomoći i uraditi za nas mnoge stvari, da će finansijske pomoći biti u izobilju. Mislim da se radilo o Nedžibu Šaćirbegoviću. Sada sam ubijeđen da je iz SAD došao na poziv KOS-a, kako bi za nas, obične smrtnike, bila još ubjedljivija najveća istorijska prevara koja će moju državu i muslimanski narod odvesti u propast. Zaista, prevara je bila uspješna. I sam sam, kao neki bašak, gledao u Šaćirbegovića, zamišljajući ga kao vanzemaljca koji je došao u Bosnu. Doduše, nekako po izgledu je više i podsjećao na vanzemaljca, nego na ovozemaljsko biće. Čudan i uvijek namrgođen.

    PLEMENITA STVAR

    "Vidi, iza nas stoji naša emigracija sa Zapada!", ubjeđivao sam sebe, praveći se odvažan.

    Kada se sjetim tih vremena i sopstvene naivnosti, sam se sebi smijem. Ipak, ne mogu da sam sebe toliko osuđujem. Prevara je stvarno bila zastrašujuća! Mislim da takvu prevaru nije mogla da smisli ni Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU). I oni su za takvu briljantnu prevaru morali da potraže sugestije i prijedloge sa strane. Kada sam prišao stolu, da bih dao dobrovoljni prilog i zvanično popunio pristupnicu, mada sam to uradio prije dva mjeseca, tog istog momenta za susjednim stolom je to isto radio rahmetli prof. dr Fuad Muhić, što me izuzetno obradovalo i davalo neko dodatno samopouzdanje.

    Uzeo sam bedž SDA, okačio ga o sako, uzdignuta čela napustio dvoranu sa svojim daidžićima i Ibetom, te krenuo u šetnju po Sarajevu sabirajući utiske o "najsrećnijem" danu u dotadašnjem životu.

    Više nije bilo stajanja. Stalno sam putovao na relaciji Sarajevo - Srebrenica, i obratno. Ubijeđen da radim najsvetiju i najplemenitiju stvar, počeo sam nesvjesno da varam sebe i svoj narod. Ono što je najcrnje, prepoznao sam prevaru. Narod je umirao u prevari, a dosta preživjelih nisu uvidjeli najveću istorijsku zabludu, tako da imam osjećaj da sad narod vara mene, ne znajući, u stvari, da vara sebe do sopstvenog samoubistva.

    INICIJATIVNI ODBORI

    Bio sam čest gost Muhameda Čengića. Zaduživao sam na revers prve propagandne materijale, bedževe, majice, pristupnice i razvijao inicijativu na području opštine Srebrenica i Bratunac. Sve što je od propagandnog materijala bilo na prodaju, uredno sam plaćao. Iako još za opštinu Srebrenica i Bratunac nije formiran ni inicijativni odbor, odziv građanstva za pristupanje stranci je bio iznad svih očekivanja. Pri jednom odlasku u Tešanjsku 4a susreo sam se sa Hasanom Bećirovićem iz Sućeske kod Srebrenice, koji je došao u Sarajevo interesujući se za aktivnosti stranke. Poslije našeg prvog poznanstva, krenuli smo zajedno autobusom za Srebrenicu. Iz autobusa je izašao u Milićima, jer mu je to bila najbliža stanica za njegovo selo. Dao sam mu određenu količinu propagandnog materijala, a poslije toga smo se često sastajali.

    Uporedo sa svim ovim aktivnostima, pripremao sam diplomski rad.

    Kada sam početkom jula odbranio diplomski rad, definitivno sam poslije toga bio stalno vezan za Srebrenicu i političke aktivnosti. Odmah sam se zaposlio u UNIS-ovu fabriku "Feros" u Potočarima. Moje aktivnosti su počinjale u šest, a završavale u 24 sata. Počelo se definitivno raditi na formiranju inicijativnog odbora za opštinu Srebrenica.

    (Nastaviće se)

    PRVO PRIZNANjE

    Feljton je napravljen prema knjizi Ibrana Mustafića "Planirani haos" (1990-1996). Pored detaljnog opisa događaja, prije i poslije pada Srebrenice, u režiji bošnjačkih lidera u Sarajevu, autor, prvi put iz bošnjačkih izvora, govori o organizovanim napadima na srpska sela u Podrinju i stravičnim zločinima nad Srbima u Srebrenici.

    "Glas Srpske" će objaviti dijelove iz knjige o političkoj i vojnoj situaciji tokom rata u Srebrenici, kao i o zločinima koje su počinile jedinica Nasera Orića.
    groblje_pijesak - 83715 - 17.03.2013 : Vojo Šešlija Hag - best (1)

    Pokolj u opštini Han Pijesak na Ilindan 1993. godine


    Pripremio: Milivoje Ivanišević

    Žeravice, dosta veliko etnički čisto srpsko selo u opštini Han Pijesak (Srba 215), napadnuto je iznenada na veliki srpski praznik Svetog Iliju, 2. avgusta 1993. godine. Napad je izvršila terorističko-diverzantska jedinica iz sastava muslimanskih oružanih formacija Armije BiH, verovatno regrutovanih iz ove i susednih opština. Pored žrtava koje su stradale prilikom napada, znatan broj meštana je odveden u po zlu poznati logor za Srbe u Kladnju. Reč je o velikom broju ranjenih civila, starijih osoba i ženske čeljadi. Tela mnogih pobijenih žrtava masakrirana su, a zatim zapaljena u njihovim kućama. Selo je opljačkano (samo krupne stoke odvedeno je oko 200 komada), a zatim, kako to obično čine muslimanski osvajači, pri povlačenju, razoreni su i spaljeni svi stambeni objekti (preko 70 stambenih objekata), kao i ostale zgrade domaćinstva. Istog dana napadnuto i srpsko selo Rečica (46 stanovnika), ali su meštani na vreme izbegli i time su izbegnute ljudske žrtve. Međutim i njihova imovina je takođe opljačkana i uništena.

    Žrtve:

    1) Dobrivoje (Milo) Golijan, 1926;
    2) Rajka (Desimir) Todorović, 1958;
    3) Aleksa (Božo) Golijan, 1923;
    4) Milovan (Obrad) Golijan, 1967;
    5) Marko (Mićan) Mirović, 1923;
    6) Jovan (Jovo) Sokanović, 1931. njegova supruga
    7) Zorka (Stojan) Sokanović, 1936. i njena sestra
    8) Danica (Jovo) Sokanović, 1926.
    rat_kalinovik - 83714 - 17.03.2013 : Vojo Šešlija Hag - best (2)

    Pokolj u opštini Kalinovik na Ilindan 1992. godine


    Pripremio: Milivoje Ivanišević

    U maloj opštini Kalinovik, planinska sela Osija (Srba 15), Varizi (Srba 6), Ruđice (Srba 21, muslimana 29), Unkovići (Srba 2, muslimana 15) našla su se na žestokom udaru svojih suseda naoružanih muslimana, pripadnika Armije BiH, na veliki srpski praznik Ilindan, 2. avgusta 1992. godine. U muslimanskom pogromu stradalo više pretežno starih, bolesnih i nepokretnih lica srpske nacionalnosti koji su se za vreme praznika zatekli kod svojih kuća. Neke od žrtava ubijene su na veoma surov način i potom spaljene u svojim domovima. Imovina žrtava do temelja je opljačkana i uništena. Ukupno je opljačkano, popaljeno i uništeno 61 porodična kuća, 49 pojata i 500 ostalih građevinskih objekata. Opljačkano je preko sto komada krupne i sitne stoke, nekoliko putničkih automobila, traktora, motornih testera i ostalih poljoprivrednih uređaja i priključnih alata. Preživeli meštani zaštitu su potražili u susednim srpskim selima i u opštinskom centru Kalinoviku.

    Žrtve:

    1) Pero (Blagoje) Drašković, 1920;
    2) Vlado (Vukan) Drašković, 1905;
    3) Danica (Jevto) Drašković, 1907;
    4) Vojin (Lazar) Drašković, 1919. i njegova supruga
    5) Joka (Ljupko) Drašković, 1923;
    6) Vidosava (Obren) Drašković, 1932;
    7) Risto (Pero) Tomović, 1932;
    8) Jelenka (Dušan) Tomović, 1935;
    9) Joka (Nikola) Tomović 1930;
    10) Novak (Savo) Krstović, 1956;
    11) Pero (Blaško) Bjelica, 1964;
    12) Todor (Petar) Gavrilović, 1957;
    13) Slađan (Milorad) Glogovac, 1966;
    14) Dušan (Milo) Jokić, 1958;
    15) Savo (Rajko) Pržulj, 1957;
    16) Vladimir (Vojin) Todorović, 1956;
    17) Radovan (Mirko) Drašković, 1955;
    18) Radovan (Risto) Simanić, 1942.
    prepiska - 83713 - 17.03.2013 : Sarajlija Grand forks - best (0)

    Vladika Teodosije: To je bio zločin nad ranjenikom


    Vladika Teodosije je u besedi istakao da oni koji su pre devet godina na današnji dan ubijali i proterivali, palili svetinje božije, domove Srba koji su bili opredeljeni da žive ovde, mislili da će smrću sve biti završeno.

    "Mislili smo da će ti koji čine zlo prestati jednog dana i najmanje smo se nadali 17. i 18. marta 2004. da se može dogoditi tako nešto i da može ovaj svet koji je bio prisutan u liku međunarodne zajednice dopustiti takav pogrom i zločin nad nedužnim srpskim stanovništvom koji je ostao da živi ovde. Martovski pogrom nas je sve iznenadio uključujući i vojnike koji su čuvali naše svetinje i bili zaduženi da obezbede mir na ovom prostoru i ceo svet", rekao je vladika.

    Prema njegovim rečima, pogrom iz 2004. bio je veća rana od one "koja nam je naneta 99. godine zato što je srpsko biće bilo ranjeno" a izvršen je zločin nad tim "ranjenikom koji nije mogao da se brani i koji je bio nemoćan".
    prepiska - 83712 - 17.03.2013 : Diverzant72 BL - best (0)

    Ratni dnevnik


    Zna li neko gdje mogu da nađem ratni dnevnik iz '93. godine, što se prije 4/5 godina prikazivao na BEL-televiziji?
    vrs - 83711 - 17.03.2013 : Nikola Drvar - best (1)

    2. krajiški korpus VRS


    Operativno područije koje je pokrivao ovaj korpus je bio prostor između Lina i Bihaća (Zapadna Krajina). Zona je obuhvatala 16 zapodno- krajiških opština RS.

    Tokom 1992. godine Korpus je brojao 11.500 vojnika, ali usljed pogibija, ranjavanja i osipanja boraca taj će se broj do kraja rata smanjiti za 1000-2000 vojnika.

    Ovaj korpus je imao oko 2000 poginulih vojnika. 2KK su komandovali general Radivoje Tomanić i general Grujo Borić. Štab korpusa je bio u Drvaru.

    Grahovo, Glamoč, Drvar i Petrovac su na kraju rata uzeti gotovo bez borbi, zbog etničkog čisto srpskog prostora, a prethodno je organizovana lokalna vlast koja je ušla u sastavi SAO Bosanske Krajine. To je bilo jedino područije u BiH gde se nije održao referendum o samostalnosti BIH.

    Prije zvaničnog početka rata, na ovom područiju koje pokriva 2 KK. je bilo sitni čarki između hrvatskog i srpskog stanovništa i preuzimanja Kupresa od Hrvata. Tada kreće JNA na čelu sa puk. S. Lisicom i tada dolaze tenkovske i oklopne snage i preuzimaju Kupres i on ostaje u srpskim rukama do novembra 1994. godine kada pada!

    2KK. korpus je bio najslabiji korpus u VRS. Razlog je nedostatak stanovništva, zato što je to područije bilo planinsko. Mladi su odlazili u velike gradove a stari su ostalai na svojim ognjištima. Što se tiče Korpusa, u njemu je vladala loša obučenost, naoružanje, veliko područije koje Korpus pokriva. Ovaj korpus je imao 4000-5000 aktivnih vojnika, a toliko je bilo u nekim brigadama 1. KK na Teslićko-dobojskom ratistu. Pored toga, bilo je i oko 10.000 u rezervi i 2.500 mladih vojnika na odsluženju vojnog roka. Ukupno, uz ostala vojna lica i mobilizaciju, Korpus je mogao da skupi oko 20.000 ljudi pod oružje.

    Sa druge strane, dejstva prema Bihaću su vođena u sadejstvu sa snagama 1. KK i Vojske Republike Srpske Krajine. Mada su većinom imali defanzivne aktivnosti, jer nisu imali kvalitetne diverzantsko-izviđačke jedinice i eitne odrede koje bi izvodile udarne akcije.
    ,br> 2. KK je u prosjeku imao između 8.000 - 14.000 vojnika koji su sudjelovali u ratu. Pokretna vatrena moć korpusa je bio Drugi mešovito artiljeriski puk (2. map) On je raspolagao sa 20 topova 130 mm, 6 haubica 122mm D-30 J, 4 VBR Plamen, 4 VBR Oganj. U puku je tokom rata bilo oko 300 vojnika, a komandant ove jedinice je bio potpukovnik Simo Despanić.

    Prema srpskim izvorima ovaj korpus je raspolagao sa 60 tenkova i 30 oklopni vozila.
    srebrenica - 83709 - 17.03.2013 : Stari Blizo - best (2)

    Mustafić: Orić u julu 1995. ubio 1.000 Bošnjaka u Srebrenici


    20. februar 2013. godine
    Izvor: FoNet


    SREBRENICA - Jedan od osnivača SDA i dugogodišnji član Organizacionog odbora za obeležavanje događaja u Srebrenici Ibran Mustafić izjavio je za Vesti onlajn da su između 500 i 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice ubili njihovi sunarodnici.

    Prema njegovim rečima, to je učinjeno tokom proboja ka Tuzli u julu 1995. godine, zato što su postojali spiskovi onih koji ni po koju cenu ne smeju živi da se dokopaju slobode.

    Za spiskove nepodobnih Bošnjaka znalo je muslimansko rukovodstvo sa Alijom Izetbegovićem na čelu, a ratni komandant u Srebrenici Naser Orić je najodgovorniji što je taj grad postao najveća mrlja u istoriji čovečanstva, rekao je Mustafić.

    On je istakao da je spisak nepodobnih Bošnjaka pravila srebrenička mafija, usko vojno i političko rukovodstvo u Srebrenici, koje je od 1993. godine bilo "gospodar života i smrti".

    Da sam mogao da sudim Oriću u Hagu, ja bih mu za zločine nad Srbima presudio najmanje 20 godina zatvora, a za zločine nad sunarodnicima presudio bih mu najmanje 200.000 godina, rekao je Mustafić, dodavši da je Orić 1993. godine, kada je ta enklava umalo osvojena, pobegao iz Srebrenice, a to je uradio i dve godine kasnije.

    Zločin u Srebrenici dogovorili Izetbegović i Klinton

    Mustafić tvrdi da su zločin u Srebrenici dogovorili Izetbegović i tadašnji predsednik SAD Bil Klinton.

    "Srebrenica je apsolutno dogovorni genocid između međunarodne zajednice i Izetbegovića, odnosno između Izetbegovića i Klintona. Zato je za mene mnogo veći zločin od onog počinjenog jula 1995. godine bio trenutak kada je u Memorijalni centar zakoračio Klinton. To je bio trenutak kada se zločinac vratio na mesto zločina", rekao je Mustafić.

    On je istakao i da postoje velike manipulacije imenima žrtava u Srebrenici i smatra da se veoma teško može utvrditi tačan broj ubijenih i nestalih u tom gradu.

    "Srebrenica je odavno predmet manipulacija, a mnogi iz Izetbegovićevog okruženja su još od leta 1992. godine krenuli u sprovođenje projekta po kome je jedino bitno da se prikaže što više bošnjačkih žrtava", naglasio je Mustafić.

    Mustafić je autor knjige "Planirani haos", u kojoj je izneo niz optužbi na račun tadašnjeg muslimanskog rukovodstva da je zločin u Srebrenici bio dogovoren, zbog čega mu je više puta prećeno, a 2008. godine bio je brutalno pretučen.
    treskavica - 83708 - 17.03.2013 : Mladen Tuzlak Modrica - best (4)

    Na dan kada je potpisan Dejton


    Pito bi naše drugare sa druge strane da li se neko sjeća 21. 11. 1995. godine, znači dana kada se potpisivo Dejton? Bio je to sunčan i vedar dan i svi smo bili opušteni i veseli zbog sunca. Pošto je bilo primirje nije se pucalo i hodali smo duž linije ispod Pašine planine do Treskaca i na kraju smo se popeli na najviši vrh Treskaca i bukvalno smo vaše rovove imali kao na dlanu. Sa mnom je bio jedan moj saborac, čije ime namjerno neću pominjati. Javili smo se vašem vojniku i samo je momak rekao:

  • "Nemojte bolan tu stajati, nema smisla!"

    Nakon toga je krenulo dozivanje i pozivi da se sastanemo. Međutim, vaši nisu smjeli zbog komande. Na kraju su odlučili da se sretnemo ispod Treskaca, dva na dava. Došli smo do pod sami vaš rov i vaš borac je tražio kartu da vidi gdje su posijane mine ali je jedan dobacio da nema potrebe da znamo gdje su mine.

    Bili smo na nekih 8 metara od vaše dvojice i malo smo popričali i dobili smo dvije kutije sarajevske "Drine". Sjećam se da su na onim markicama odozgo bili ljiljani.

    Eto, tako je to bilo taj dan. Kroz dva ili tri dana sam zbog tog susreta morao u zatvor na 10 dana. Taj vojnik mi je rekao da se zove Muhamed i da je sa Dolac Malte tj. iz Sarajeva.

    Interesuje me da li ima neko od vas ko zna za ovaj slučaj ili poznaje ovog momka?
  • poginuli - 83705 - 17.03.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Milenko (Ratko) Galinac


    Željko,

    Milenko Galinac, mislim da nije pripadao jeinicama iz Vogošće pa me zbunjuje da kraj njegovog imena stoji Iliđa i Vogošća. Možeš li nam pojasniti šta znači kada kraj borca stoje dva različita imena opština? Vidio sam više takvih primjera a ne razumijem zašto je to tako!

    Milenko (Ratko) Galinac



    Kada pored nekog imena u koloni "Evidencija BORS-a" stoji više opština to znači da se taj borac vodi u više evidencija BORS-a kao poginuli. Po ovome ispada da je Milenko Galinac poginuo i na Ilidži i u Vogošći. Moje mišljenje je da ova "dupla evidencija" stvara pogrešnu sliku o broju poginulih boraca u VRS, i da ovakve slučaje treba ispraviti.
    ratne - 83703 - 17.03.2013 : Djordjo - best (7)

    Na Ilindan 1993. godine


    priča Dane Sokanović

    Borova šuma na sjevernim padinama Romanije, čini se doseže do neba. Samo su joj grane zaklonile njegovo plavetnilo. Pod krošnjama stabala, rasprostro se tepih od osušenih borovih iglica. Na letnjem suncu i ljetnim temperaturama širi se omamljujuci miris četinara. Na ljuspama od kore što štiti dugogodišnja stabla curi smola borovog drveta, u početku kao med, a nakon dužeg perioda kao nakit od ćilibara iz najskupljih juvelirnica svijeta. Kad živis u toj ljepoti i ne vidiš je, a još manje je osjećaš.

    Ječi gora. Raskoš prirode, narušiše ljudi, radnici obližnjeg šumarskog preduzeća iz gradića Olova, smještenog na obroncima planine Romanije. Predradnik Jovan Sokanović, bilježi stabla za obaranje. Ječe gladne motorne pile, svoje oštre zube, kao da žele što prije zariti u debljinu borovih stabala. U rukama iskusnih drvosječa, zvukovno, s brda na brdo, odzvanja reski zvuk Husquvarni i Sthilovki, poznatih evropskih proizvodjača motornih pila. Od one Bogom dane pitomine, narušiše tišinu i cijeli teren pretvoriše u start auto trke formule 1. Oštri lanci motornih pila prekriše tepihe sirovim rezancima sječene borovine. Zamirisa šuma na kanadski sirup od javora. Pada stablo za stablom. Znoj se sliva sa mišićavih gorštaka što motorke držaše kao što inženjeri drže olovke. Raskoračio se Fadil, nogama obgrlio deblo, ide pravo sa motorkom u drvo, pa na lijevu, pa na desnu stranu, popusti gas, osmotri i lijevo i desno te oštrim glasom upozori ostale:

  • "Čuvaj, pada..."

    Hitrim pokretom izvuče mač motorne pile i gleda kako se stablo odlama i svom svojom ljepotom ispruži uz tresak niz padinu planine. Složno, vrlo brzo ispuniše normu, odložiše britke alatke te posjedaše na oborena stabla. Po starom običaju potegnu se "polovka" šljivovice rakije, a odnekud se nađe i sušena pečenica, ko te pita koje je to meso, goveđe ili svinjeće? Ubrzo se razliježe pjesma, velika romanijska. Započinje Fadil, a prati ga Jovan i ostale drvosječe:

    "Evo brace i jarana,
    Zajedno su svakog dana.
    Svakog dana svake noći,
    Jedan drugom u pomoći."


    Olovo je gradić smješten 50 km sjeveroistočno od Sarajeva , na magistralnoj cesti što vodi od Sarajeva prema Tuzli. U Olovu su još od srednjeg vijeka poznata nalazišta olovne rude, po čemu je grad i dobio ime. Ali Olovo je više od toga. Ono je simbol idiličnog života u pitomoj dolini okruženoj mirisom četinarske šume, plavetnilom neba i hukom bistrih i brzih voda. Dolazeći do Olova, možete proći kroz prekrasni kanjon rijeke Stupčanice, koja plijeni svojom ljepotom i izdvojenošću od ostatka svijeta. Ova rijeka se u centru grada, spaja sa rijekom Biošticom, te zajedno sa njom formira Krivaju koja teče dalje prema Zavidovićima. U to vrijeme, početkom devedesetih, muslimansko stanovnistvo je činilo 75%, srpsko 19% i hrvatsko 4% sveukupne populacije. U procijepu novog svjetskog poretka, nestalo je zajedničke pjesme. Grad Olovo, pritisnut planinama i tim predratnim kao olovo teškim vremenom bilo je tjeskobno i teško porodici Sokanović. Odlučili su napustiti stan u Olovu i vratiti se na selo gdje su i imali prilično veliko imanje koje im je davalo sigurnost da neće ogladniti. Kao i svugdje širom BiH, stale su fabrike sa radom i bez stalnih primanja u gradovima život je bio nesiguran, nesiguran u smislu materijalne egzistencije, a Boga mi i u pogledu vjerskih i nacionalnih razlika.

    Sokanovići su vrlo brzo pokrenuli život na imanju i u funkciju stavili sve raspoložive kapacitete za proizvodnju hrane. Selo Žeravice je bilo planinska naseobina nekako na pola puta između Olova i Han Pijeska. Bilo je naseljeno srpskim stanovništvom. Rat je. Bili su zabrinuti i pomalo ohrabreni da su van direktnog sukoba između ABiH i VRS. Svakodnevno su obavljali seoske uobičajene poslove, očeva sestra Danica, majka Zora i otac Jovan, dvije sestre Dana od 11 i Vera od 14 godina starosti.

    Dana i Vera su vrijeme školske nastave živjele u Han Pijesku kod jedne starije žene. Vraćale se na selo kod roditelja u vrijeme školskih raspusta i praznika. Po završetku školske godine u junu 1993. su sa nestrpljenjem očekivale povratak na selo. Uspješno su završile razred i znale su da ih kod kuće čekaju ljubav i nježnost roditelja kao i njihova tetka Danica. Tetka se nije udavala i svu pažnju je posvetila njima dvjema. Pomagala bi im u svakodnevnim seoskim obavezama.

    Imanje je izgledalo kao na filmu. Ležalo je na brežuljku iznad sela Žeravice. Pored dvije kuće tu su bili i ostali pomoćni objekti i obori za stoku. Dva konja, dva parnjaka su korišteni za rad. Krave, ovce, svinje su uzgajani i bili su nada da u ovim ratnim vremenima kuća neće ostati bez hrane.

    "Gotovo smo iskočile iz auta koji nas je dovezao iz Han Pijeska i trčeći približavali se rodnoj kući moga djeda i moga oca. Na blagoj padini stotinjak metara od kuće, konji su lijeno pasli pripeti na livadi. Uzbuni ih naša graja, podigose glavu, uši naćuljiše i oglasiše se konjskim rzanjem u znak našeg dolaska. Prepoznali su nas dvije, koje smo znali potrošiti vrijeme timareći i hraneci ih. S vrha brežuljka, ispred kuće prema nama se sjuri pas Bobi, radosno lajući. Nije ni on skrivao oduševljenje što nas vidi. Umiljato dođe do nas, motajući se oko naših nogi, veselo mašući repom.", priča nam Dana.

    Majka širi ruke i dobacuje: "Ljepotice moje, dođite da vas ljubim i izgrlim." Osjećale smo se lepršavo, veselo i razdragano što ćemo provesti 2-3 mjeseca školskog raspusta kod naše kuće i sa našim roditeljima. Bile smo spremne da im pomognemo i olakšamo poslove po kući, u bašti ili poslove oko skupljanja sijena za prehranu stoke u toku zimskog period kada snijeg pokrije sve i zadrži se u našim predjelima 4-5 mjeseci.

    "Eh, samo da još nije ratno stanje. Selo Žeravice je bilo naseljeno 100% srpskim stanovništvom. S vremena na vrijeme, muslimanska armija je artiljerijskom vatrom granatirala selo. Granate su dolazile iz pravca muslimanskih položaja, iz gradića Olova i Kladnja. Navikli smo se na ta granatiranja i znali smo se zakloniti i sakriti u podrume naših kuća. Nije bilo neobično čuti hotimično puškaranje, nedaleko od naše kuće. Živili smo u tom ambijentu. Linija razdvajanja je bila jako blizu ali nisam razmišljalja da je i linija života i smrti tu iznad naših glava."

    Smireno, reklo bi se ravnodušno, ko zna, koliko puta je ispričala i koliko bezbroj puta se sjetila tih događaja iz avgusta 1993. godine. Svako sjećanje je gorkim suzama zalila i dušu svoju oštrim bolom zaparala.

    Sjedimo u foajeu biblioteke u Liverpulu, predgrađu Sidneja sa najvećom koncentracijom srpskog življa, izbjeglicama, žrtvama etnickog čišćenja u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini. Obradova nas stalna postavka nacionalnih nošnji iz svih krajeva svijeta među kojima prepoznasmo, žensku i mušku, narodnu nošnju srpskog naroda.

    Dana, plijeni svojom pojavom. Visoka kao četinar sa planine Romanije, duge crne kose slobodno joj padaju na ramena, dva oka, dva zelena smaragda, ali u dubini njenog tijela ili iz dubine njene duše izbija nemir. Kao košuta, progonjena od krvoločnih zvijeri, bježi, traži sigurno skrovište i vazduh koji udiše kao da pita smije li? Uključujem diktafon, ništa ne govorim. Dana čita moje misli koje joj govore:

    "Hajde Dano, hajde da to zapišemo i ostavimo civilizovanom svijetu, šta doživi sa svojih dvanaestak ljeta."

    Isprekidano, ali ipak odlučnim glasom i tečnim rečenicama, prisjeti se ranog jutra na Ilindan 1993.

    "Toplinu ljetne noći, tišinu planinskog praskozorja, naruši lavež našeg Bobija. Oštrina laveža bila je znak da ja naš pas čuvar uznemiren. Bacih pogled na sat na natkasnu pored kreveta. Bilo je četiri sata ujutro. Čula sam i ostale ukućane. Bili su budni. I njih je probudio uznemireni lavež našeg psa. Jedan oštar zvuk pješadijskog naoružanja zapara okolinu. Obukosmo se. Otac, usplahiren, posla nas dvije i tetku na uzvišenje pored kuće u namjeri da ga izvjestimo o čemu se radi. Slutio je i pribojavao se napada muslimana iz Olova i Kladnja. Opet, tješio se da nikada do sada to nisu učinili, a već je druga godina rata. Na uzvišenju, na koje smo se popele nismo mogle ništa primjetiti. Zebnju nam donese, poslije onog pojedinačnog hica, sinhronizovana paljba automatskih pušaka. Očusmo kratak rafal sa jedne strane na koji su se nadovezivali, takođe, kratki rafali jedan na drugi. Činili su u psihološkom smislu, orkestar. Rafalna paljba je bila dogovorena i pokazivali su nam da smo opkoljeni. Od onog prvog rafala, polukružno nakon kratkog vremena, završiše sa pucanjem skroz na drugoj strani naših kuća. Bile smo u panici, dok smo grozničavo razmišljali kuda dalje, začuh ponovo još žešću paljbu po našim kućama. Lome se prozorska stakla, puca crijep i u sitnim komadima, praveći ogromnu buku poče padati sa krovne konstrukcije. Potrčasmo prema centru sela. Bježale smo. U momentu, sjetih se majke i oca. Zastadoh. Okrenuh se i počeh trčati prema kući u nadi da ću zateći roditelje i da ću im ja reći da bježe i da ću ih tako ja spasiti. Nisam ugledala njihova topla lica, njihov pogled koji me je toliko puta bezrezervno, iskreno milovao. Odjednom, ispred mene se pojaviše dva muslimanska vojnika, gonjena strahom i instiktom da preživim, počeh bježati ponovo nazad u pravcu na kojem sam i otišla od sestre i tetke. Nedaleko od naših kuća na livadi su bila pripeta nasa dva konja. Pomislih, bar da njih spasim. Povukoh lanac i kolac koji je bio poboden u zemlju. Oslobodih jednog pa onda i drugog. Životinje isprepadane od još većih životinja, muslimanskih vojnika, dadoše se u galop. Smetao im je lanac koji je jednim krajem bio vezan za njihovu prednju nogu."

    "Praskozorje je. Sa istoka zora blijedi. Nebom svijetle svijetleci metci 12.7 mm. Brovingom, protivavionskim mitraljezom tuku našu kuću iz pravca Olova. Sve ličci na organizovani napad, tatinih dojučerašnjih radnih kolega. Pogledah sa moje lijeve strane u pravcu grupe od pet-šest muslimanskih vojnika. Dižu puške i nišane u mene. Joj, majko moja. Tijelo mi drhti, trese se kao list na vjetru. Žedna sam. Ja sam samo dijete, tek mi je 11 godina, zar hoće neko da me ubije? Sveti Ilija, Sveti Ilija, pomozi! Gdje su moji? Sestra! Tetka! Sve ja kao na filmu. Ali na filmu to kratko traje, ovaj lični horor nikako da prođe..."

    "Osjetih jak, oštar bol u podlaktici moje lijeve ruke. Pala sam. Ne znam šta se to dešava sa mnom. Nemam snage. Podigoh glavu u pravcu vojnika koji su nišanili i pucali u mene. Trčali su prema meni. Ustala sam, pokusala sam im pobjeći. Muslimanski vojnici su psujuci mi majku četničku brzo pristizali. Gotovo je. Uhvatili su me. U tom trenutku, osjetih bol, toplinu rane i mlazeve krvi niz moju lijevu ruku. Ruka mi je trnula i malaksala. Nisam je mogla pomjeriti. Ranili su me. Povedoše me nazad prema kući. Ugledah veliki broj muslimanskih vojnika, brzo su se kretali i nosili sve što su mogli ponijeti. Pljačkali su našu imovinu. Stoku su izveli iz obora i potjerali je uz brdo. Nisu namjeravali ostati tu. Počeli su paliti pomoćne objekte. Imali smo dvije kuće. Djedova kuća je već gorila. U strahu sam, pogledom tražim roditelje. Ne vidim ih. Uveli su me u kuću uz psovke i prijetnje. Tražili su novac i dragocjenosti. Pitali su me:"

  • "Četnikušo, gdje su pare, gdje ste zlato sakrili?"

    "Nisam im mogla odgovoriti, iako je nešto i bilo to i nije bilo dato na znanje djevojčici od jedanaest godina. Poveli su me van kuće. Osjećala sam da roditelje više nikada neću vidjeti. Po njihovim licima i njihovom ponašanju zaključujem da su ubijeni. Ubijeni i da leže ispod kuće. Premrla sam od nemoći i pomisli da su roditelji ubijeni. Neko je naredio ostalim vojnicima da stanu u vrstu i zaklone mi pogled. Stajali su kao garda. Nisam vidjela tijela ubijenih roditelja. Poveli su me na vrh brežuljka. Sačekali smo psine rata koji su jos pljačkali našu imovinu. U tom iščekivanju, njihov doktor ili bolničar mi je previo ruku. Čitav dan smo išli po nekim šumama i planinskim gudurama. U predvečerje su me doveli u Kladanj. Smjestili su me u neku ambulantu."

    Dana zastaje sa pričom i uzima dubok uzdah. Treba joj kiseonik. Suze naviru, daleko smo 20 hiljada kilometaraod mjesta zločina. Fizička udaljenost nije lijek. Bolna sjećanja su u Dani. Možda neće moći da završi svoje potresno svjedočenje? Ipak nastavlja:

    "Ambulanta ili neka laboratorija, tako nešto. Okupilo se dosta muslimana oko te ambulante. Pokušavali su doći do mene. Htjeli su me ubiti. Tu je bila i njihova policija. U rukama su imali motke i palije. Sad nakon skoro 20 godina od tog događaja znam da je ta masa neobuzdanih ljudi bila instruisana da me zaplaši. Policija ih je rastjerala kako bi mene prevarila navodno imali su zastitnički odnos prema meni. Ubrzo su mi rekli da ovdje u Kladnju nije sigurno i da me moraju prebaciti u grad Tuzlu."

    "U Tuzli su me odveli u policiju i ponovo počeli sa ispitivanjem. Međutim ja kao dijete nisam im bila od koristi. Nisam znala odgovoriti na njihova pitanja. Pitanja su bila o Vojsci Republike Srpske. Nakon tog ispitivanja rekli su mi da ću biti smještena u dječiji dom. Mislim da se taj dom za nezbrinutu djecu zvao "Vojo Perić". U blizini tog doma je bila vojna baza koja je služila za obuku i trening muslimanskih vojnika. Vojnici iz tog objekta su često dolazili da me ispituju i provociraju. Pošto sam bila ranjena vodili su me do bolnice na previjanje. Hranila sam se istom hranom kao i ostala djeca u domu. Hrana nije bila baš dobrog kvaliteta. Dali su mi jednu presvlaku i to je bilo sve. Bilo je teško, zvali su me "četnikuša", druga djeca su me napadala i nerijetko tukla. Jedne prilike su htjeli da uđu u moju prostoriju, podigla sam krevet i njime zablokirala vrata. E, šta se sve dešavalo dok sam bila tu! Dešavalo se ovako: kao sklanjaju nas djecu u sklonište, kao četnici će da bombarduju sa obližnje planine Majevice. To su izveli tri puta, tri puta dok sam ja tu bila, koliko su to puta ukupno izveli, ko to zna? To su radili onda kad su im dolazile strane delegacije i UNPROFOR, samo da lažno optuže Srbe i VRS. To nije bilo sa srpskih položaja, to nije bilo sa Majevice. Oni su sami sebe bombardovali. Predstava za UNPROFOR. Ubacivali su bombe u limene kontejnere za odlaganje smeća. Takva eksplozija je odzvanjala gradskim blokovima i činila napetu situaciju što je bila dobra predstava za "plave šljemove". U Tuzlu je dolazio Međunarodni Crveni Krst. Registrovali su me. Osjećala sam se sigurnije. Ne smiju me ubiti. Preko MCK sam napisala poruke za moju familiju. Poslije tridesetak dana provedenih u Tuzli, oni su riješili da me strpaju sa grupom građana srpske nacionalnosti koji su pošli na razmjenu za njihove građane, muslimane, koji su bili na srpskoj strani u srpskoj Bijeljini. Međutim, muslimansko rukovodstvo je u autobus ubacilo, mimo dogovora sa srpskom stranom, mentalne bolesnike iz bolnice za mentalno zdravlje u Tuzli. Bilo je dvadesetak bolesnika, šizofreničara u toj grupi. Sa njima sam bila i ja. Ti bolesnici su bili nesrećni Srbi koji su imali familiju u Bijeljini. Na mjestu dogovorenom za razmjenu, na liniji razgraničenja njih je neko čekao od članova familije. Mene nije čekao niko. Ja nisam ništa nosila jer ništa nisam ni imala. Da, oni su mi još rekli, ti muslimanski policajci, da sam jako sretna, da sam imala sreću da me nisu zarobili neki sa Srednjeg Istoka mudžehadini, sveti ratnici islama, Pakistanci, Iračani. Da su me oni zarobili, bila bih mrtva i ko zna sta bi mi sve radili. Sjećam se, dok su me vodili do bolnice u Tuzli, vidjela sam tamnopute strane vojnike koji nisu sigurno bili iz naše zemlje. Kad smo napustali Tuzlu oni su gađali kamenjem naš autobus na čjim prozorima se bile navucene neke male zavjese. U mjestu Šatorovići između Bijeljine i Tuzle, oni su otišli na pregovore oko razmjene. Tu je bilo nekih problema, očito umjesto radno-sposobnog stanovništva, muslimani su doveli retardirane osobe iz tuzlanske bolnice. Razmjena nije uspjela. Vozač autobusa u kojem sam bila i ja okrenuo se i pošao nazad. Bolesni ljudi iz autobusa su ustali sa svojih sjedišta i krenuli prema vozaču s namjerom da zaustavi autobus i otvori vrata. Vozač je zaustavio autobus i u strahu od mentalno retardiranih ljudi otvorio vrata. Istrčali su iz autobusa i ja sa njima. Potrčali smo prema srpskoj strani. Dočepali smo se srpske zemlje. Utrčali smo sada u srpski autobus koji nas je vozio ka slobodi. Srpska policija me je smjestila u studentski dom. Bilo im je čudno i nejasno da sam sama. Pitali su me gdje su mi roditelji..."

    Ućuta Dana i tada primjetismo još ponekog posjetioca u liverpolskoj biblioteci. Suze naviru, sjećamo se svih tih crnih dana koje mi kao predstavnici srpskog naroda u BiH preživjesmo. Suze nas hrabre da nastavimo. Diktafon bilježi Danin isprekidani glas:

    "Nisam ništa znala o roditeljima. Rekla sam im da imam rodbinu u Vlasenici. Vlasenica je gradić na suprotnoj strani Romanije u odnosu na moje selo Žeravice. U Vlasenici mi je živio prvi rođak i stric. Stavili su me u neki autobus koji je išao u tom pravcu. U autobusu su bili naši Srbi koji rade u Švajcarskoj. Sjećam se nekog dobrog čovjeka. Zvao se Miloš, inače svi ti ljudi kad su me vidjeli kako izgledam skupili su nešto novca i dali mi. Dobila sam oko 500 švajcarskih franaka. Osjećala sam da imam dosta novca mada nisam znala koliko to tačno vrijedi. Miloš, gasterbrajter iz Švajcarske mi je obećao da će me on povesti kod svoje familije i da će me on svojim autom prevesti do Vlasenice. On je živio u Loparama. Prenoćila sam kod tog dobrog čovjeka. Dali su mi nešto garderobe od njegove djece. Imala sam nešto da obučem i imala sam 500 franaka, što je bilo sasvim u redu za mene. Sutradan sam stigla u Vlasenicu do stričeve kuće. Ugledala sam svu familiju u crnini."

    Dok bilježimo ovu priču, Dani po treći put zastaje dah. Plač je sada sve jači i bolniji. Kratki i bučni uzdasi se otimaju iz Danine duše.

    "Oni su mi rekli da ja idem da vidim Veru, moju sestru, za koju nisam znala da je živa i nisam znala je li uspjela pobjeci zločincima. Znači preživjela je, ja se toga ničega ne sjećam. Čula sam samo da su moji poginuli, da mi je tetka poginula. Ona se vratila u Žeravice, vratila se nakon dva-tri dana do naše kuće. Našla je naše roditelje, našla tetku, sahranila ih. Mene nije bilo. Tražili su me. Po spaljenoj kući su tražili moje tragove. Mislili su da sam izgorjela. Međutim nigdje me nisu mogli naći. Pisma koja sam ja slala preko MCK nisu ni stigla do mojih. Pisala sam i stricu koji je bio mornarički oficir, koji je ostao u Hrvatskoj. On je dobio na vrijeme moje pismo, ali me nije smio kontaktirati jer u Hrvatskoj ni njemu nije bilo sigurno, a kamo li meni i ko zna šta bi me čekalo tamo."

    "Sestra Vera je bila starija i preuzela je svu brigu o meni. U Beogradu smo podnijele zahtjev za iseljene u ambasadi Australije. Pod zaštitom programa "Žene u opasnosti", doselile smo se u ovu predivnu državu. Dolaskom u Australiju, učila sam. Smatram da se na neki način odužujem svojim roditeljima kad se obrazujem. Sjećam se njihovih savjeta o važnosti obrazovanja. Završila sam fakultet. Radim kao racunovođa u jednoj kompaniji u Sidneju. Znam, daleko sam od događaja iz 1993. godine, daleko sam vremenski, daleko sam geografski, ali sjećanja su tu, tu u meni, tako blizu kao što je smrt bila tog jutra, na Ilindan 1993. godine.
  • ustashe - 83697 - 17.03.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    The Destruction of Anti-Communism in Yugoslavia


    This article is supported by several documents from the British Military Archive, which were held as a secret for 50 years. The original documents you can download if you click here.


    Draza Mihajlovic, an officer in the Army of Royal Yugoslavia who had studied methods of irregular warfare, became t first leader of Yugoslav military resistance against the invading Germans and Italians in 1941. He was supported by the Allies, described in America and Britain as "The Balkan Eagle", 'The Robin Hood of Serbia' and 'The White Hope of the Allies'. In 1942 General Dwight D. Eisenhower, then Allied Commander-in-Chief in the Mediterranean, sent the Yugoslav hero a telegram of congratulation on his valiant campaign of military resistance. General Charles de Gaulle, leader of the Free French Forces, awarded the Croix de Guerre to his fellow freedom fighter against 'the common enemy'. At the time the Wrhrmacht, commanded in North Africa by Field Marshal Erwin Rommel, was less than 30 miles from Alexandria. Mihailovic's guerrilla campaign slowed the flow of reinforcements and war material to Rommel: He was showed with thanks by Britain's military leaders, and presented with a purse of gold on behalf of King George VI.

    After the Teheran Conference between Roosewelt, Churchil and Stalin in November 1943 Mihailovic's star began to wane. The wider course of the war influenced the perceptions of the leaders of the two democracies, Roosevelt and Churchill. But a critical factor, never appreciated at the time, was the role played by Communist agents in the British intelligence services. Eventually, the western allies were persuaded to back the Communist Partisans of Josip Broz Tito', and to effectively terminate their support for the much larger military formations commanded by Mihailovic. Subsequent research has cast doubt upon the 'facts' that were gathered and reported to the British and American authorities, including the supposedly objective basis that, as Churchill famously expressed it, 'Tito's partisans are killing more Germans'.

    Much less well known are the lengths to which the allies were prepared to go to ensure that Tito should consolidate his victory in Yugoslavia at the end of the war. Two episodes stand out. One was the heavy bombardment of several cities where support for Mihailovic's cause was strongest. Belgrade was truck by allied air forces for three consecutive days over Orthodox Easter ( 7th April 1945). The Montenegrian towns of Niksic, Podgorica and Danilovrad were distroyed on St. George's Day (6. May 1945). Fifty American B-29;S flattened Leskovac in Serbia.

    The other episode, until recently rumoured but almost entirely undocumented, was the had-over to Tito of 200, 000 Croat troops, in intact military formations. Allegedly these troops were killed or sent on 'death marches' by the Partisans. But after being handed over to Tito in the second week of May 1945 what actually happened? n fact most were enlisted as Partisans - as numerous units that served the Croat Fascist regime of Ante Pavelic previously had been - and they were then directed against Mihailovic's forces in Bosnia and Serbia. This was a task for which, because of the genocidal anti-Serb nature of Croatian Fascism, they were ideally suited.

    This immediately altered the balance of power in Yugoslavia. It meant that Tito's weaker forces could outfight the Royalists; and that Tito could dispense with what would otherwise have been his necessary dependence on military assistance from Stalin. In turn, the suppression of Serbian anti=Nazi patriotism - which had been the backbone of resistance against Hitler and Mussolini - allowed the creation of a new post-war Communist myth of fraternity and brotherhood.

    Realising his difficult position in the aftermath of the agreements reached at Teheran, Mihailovic in August 1944 made the following prophetic statement:

    'More than three years ago I took up arms to fight for democracy against Dictatorship in the form of Nazism and Fascism. In fighting for this cause there were ten occasions on which I almost lost my life. If I must die in fighting against a new form of Dictatorship, I shall die bitter because I have been deserted by those who profess to believe in democracy, but satisfied that I myself have fought bravely and honestly and have refused o compromise my cause.'

    Titoism' was an ideology of such profound mendacity that when it eventually collapsed in Yugoslavia that unhappy country was subjected once again to a barbarous civil war, rooted in the ethnic nationalism that had been inflamed and suppressed during the Second World War.

    26th April 2004




    Circulated for the consideration of the Chiefs of Staff

    J.P. (44)133(FINAL)
    24th May, 1944.

    WAR CABINET - JOINT PLANNING STAFF
    Yugoslavia - Supplies for the Serbs
    Report by the Joint Planning Staff

    In accordance with instructions, we have, in consultation with the Special Operations Executive, examined a minute from the Foreign Secretary on the subject of increasing the size of partisan groups in Serbia owing allegiance to Tito, and the Prime Minister's reply.

    Present Situation

    2. As illustrated in the sketch map at Appendix, Tito's partisan groups cover most of the area of Yugoslavia except Serbia where the influence of Mihailovitch is still predominant. In Serbia, however, Tito has a steadily increasing following. His Serbian Command, in three main groups, number about 11,000, while his Macedonian Command with a strength of about 2,500 is located in small pockets as shown on the map. These bodies are already active and supplies of arms on a limited scale have already started. They are well placed to interfere with German activities in the Balkans, particularly as regards communications and mineral supplies.

    Potential Value of Serbian Effort

    3. Two strategically important railways, Belgrade-Nis-Skolje and Belgrade-Kraljevo-Skoplje, run through Serbian territory. The disruption of these railways would be of great strategic value to us under any conditions. In the event of a German withdrawal from Greece and Bulgaria, the importance of these lines of communication would be greatly increased.

    4. The best quality chrome and about three-quarters of present German supplies of the metal come from the Skoplje area and Northern Greece. Should resistance in this area be such as to deprive the Germans of these supplies, it would have the very gravest effects on their war production.

    C.O.S. (44) 155th Meeting(0)
    C.O.S. (44) 412(0)




    mid May 1994

    Location of Mihailovic and his Chetnics

    1. Mihailovic is at present in Dobij in Bosnia with 80,000 to 100,000 of his men. Other Chetnics are located in eastern Bosnia, in Sangiaccato, in Slovenia, in Istra, and in the Gorizia region.

    2. Toward to end of April, 3000 Chetnics fought above Fiume and at Kocevie. Others occupied Gorizia where they were well received by the population. According to orders issued by Mihailovic's Supreme Command, these men were oging to cross the Isonzo river and seek refuge in Italy. Tito's bands and troops, however reached the Isonzo at that time and blocked the trasit. The tow fractions started to fight each other until General Breyberg wedged his New Zealaders between them and enabled the Chetnics to take refuge across the Isonzo in territory completely under Allied jurisdiction.

    3. At the present, about 15,000 Chetnics are located around Forli and Cesena; they are disarmed but not prisoners. Amog them is the Priest Giuic, who gought in Dalmatia above Knin.
    nedeljko - 83693 - 17.03.2013 : Nedeljko Žugić Pale - best (1)

    Tajkun u mantiji


    Kada niko od živih u Sokocu nije smio da okupi jezgro ljudi i napravi osnivačku skupštinu SNS Sokolac, ja sam to učinio na Spasovdan (gle simbolike, kada je Bogočovjek od zlih ljudi uzletio u nebo) i gradom je vladao strah dušegubac - da je to grupa luđaka koja je osuđena na smrt po diktatu moćnika iz zavjetrine.

    To je blo vrijeme straha, u kojem je lopovska oligarhija SDS-a mogla da te skloni iz života, bez straha od pronalaženja ubica i njihovih platiša.

    Jedne prilike, kada su mene potjerali, uspio sam autom izmaknem do Knežine. Tu sam uizeo brata Veljku i krenuo kod Vladike Vasilija Kačavende. Primio me u Vladičinom dvoru, tada u Centru grada, a iznad njega je dominirala velika slika, ulje na platnu, sa njegovim likom. Brada umašćena od lopovluka. Znao sam da to nije mjesto za dokaze i za velike istine o tome kuda ide srspki nacionalni brod. Kada smo ušli u kancelariju, on je razgovarao preko telefona (kanije sam saznao sa nekim ključnim čovjekom, da mu ne spominjem ime iz Sokoca), koji ga je informisao o mom "političkom" stavu.. . Nakon što me saslušao, rekao je, kao prvo, da me od progonitelja skloni u neki od manastira, a predložio je Papraču.. . Nisam pristao, a onda je on pod dejstvom ostrašćenog zaštitnika lopova i ubica, ne krijući osudu zbog moje podrške Biljani Plavšić, koja je bila u zamahu političke, ali antikriminalne kampanje (prave revolucije u sferi društvenih odnodsa), rekao:

    "Vi ste, gospodine Žugiću, primili u Sokocu američkog ambasadora Ričarda Klauzariča ili neke od njegovih izaslanika, koji su agenti CIA?"

    Nisam čekao dugo, ali sam rekao:

    "Jesam, vaše visokopreosvještenstvo, ali nije sokočanima (mada ja nisam sokočanin) kratka ruka da je ne pruže, ali nije ni duga da je odsijeku!"

    On je sikćući odgovorio: "Pa, je li vam kompleks što vas nisu izrafalali umjesto Belog Vuka (Srđana Kneževiča, najvećeg boričaškom mita Romanije, prim. N. Ž. )?"

    Zastao sam, ali brze misli počele su da od mene bježe, nisam mogao da stojim, u mislima, u mjestu, jer nesreća uvijek vodi dalje.. . Ubrzo sam se pribrao i zahvalio se vladici, te se sa bratom svjedokom uputio u prostorije MUP-a Republike Srpske, koje su tada bile u Bijeljini. Ušavši u kancelariju načelnika Ljubiše Savića Mauzera, sekretarica mi je rekla:

    "Pa zar ne znaš, ubijen je Srđan Knežević..."

    Zakovao sam se za riječi vladike Kačavende: "Pa, je li vam kompleks što vas nisu izrafalali umjesto Belog Vua.. . ?"

    Dalje ne bih svjedočio, osim mog upečatljivog utiska da sam ga doživio kao dželata koji proždire svoju žrtvu i da mu škorpion viri ispod mantije.

    Išao sam 59 puta pod Ostrog, na poklonjenje Vasilijku Ostroškom, za mene najvećem mjestu molitvene moći, na kojem sam se susretao čak i sa Sandžačkim dervišima, jer su ga i oni poštovali.. . Ali, vladike kao što je Kačavenda, koji su napravili pravoslavnu masoneriju, a narodu ostavili Sveto Siromaštvo, molio sam Sveca da prokaže, a ako sam zlurad i imam i primisao zla u sebi - ubezoći me.

    Dao mi je dio svoje moći da budem jasan do bola i strpljiv u prizivu Boga (jer ko ga ne priziva ¿ goni ga) i hvala mu!

    Njegov imenjak Vaslije Kačavenda je tajkun u mantiji! Ko ne vjeruje, neka ode u Bijeljinu i svaka baba će mu pokazati da je radio i gradio ono što ne priliči jednom duhovnom ocu, čuvaru svoga stada, kojem ni u snu ne smije da krade budućnost i ostavlja ga u zagrljaju viška nemanja!

    Nedeljko Žugić,
    svjedok i samostalni istraživač lopova i ubica
    nedeljko - 83692 - 17.03.2013 : Nedeljko ¿ugić Pale - best (1)

    Mafijaška špijunaža


    Narodna poslovica kaže: "Prislušnik, gori nego krvnik". Poznato je da Telekom Republike Srpske ima uređaje za prisluškivanje i nadzor telefonskih razgovora, a od nedavno sam se uvjerio i da ima ili je u vezi sa onima koji imaju uređaje za špijuniranje i prisluškivanje, ali i za maskiranje dolaznih i odlaznih poziva, koje, bez sumnje služe tajnim službama, bez obzira što je to zakonski kažnjivo i nedopušteno.

    Najvjerovatnije je da su u saradnji sa telefonskim kompanijama koje im pružaju dodatne usluge, ili se koriste njihiovom mrežom, za takav posao.

    Uglavnom, takav posao je u potpunoj tajnosti, u što sam se uvjerio u posljednjih nekoliko mjeseci. Ali, iz više razloga, nije sve za javnost.

    Uglavnom, ovakva tvrdnja nije zasnovana na vančulnom opažanju, već ima dubokim tragovima koji ne ostavljaju traumu u mom životu, ali me uvjeravaju da je više nego tačno ovo što sam iznio.

    Kao jedan od dokaza je listing koji sam dobio, putem MUP-a i suda o pozivima u vremenu od 14. 01. do 31. 01. 2006. godine. Pod rednim brojem 3, očitava se da me pozivao broj 057 448-549 (telefon "Šuma Republike Srpske"), na dan 30. 01. 2006. godine u 7, 58 časova, u trajanju razgovora od 1137 sekunde. Sa tog telefona, odgovorno tvrdim nije me niko zvao u naznačeno vrijeme. Na istom listingu, pod rednim brojem 7, očitava se da sam imao poziv sa broja 0038122212-450, na dan 31. 01. 2006. godine u 9, 14 časova, u trajanju razgovora od 1137 sekundi. Taj razgovor sam primio i obavljen je sa meni poznatom osobom, koja se može pojaviti i na sudu.

    Šta je evidentno? Da je u oba slučaja "razgovor" trajao 1137 sekundi. A to je iz dva razloga nemoguće. Prvi je što me niko nije pozvao sa telefona 057 448-549 navedenog datuma, a drugi da se u sekundu poklapa sa stvarnim pozivom od poznate osobe 0038122212-450, navedenog datuma.

    Iz svega proizilazi zaključak da sam podvrgnut potpuno tajnom prisluškivanju (o čemu sam više puta obavještavao MUP I Telekom). Uzalud, MUP nema uređaje za presretanje mobilnih i fiksnih telefona, u potpunosti zavisi od Telekomovog listinga (koji je u mom slučaju netačan). Osim toga, svjestan je da u RS vlada mafija uz podršku političke elite, tako da vrlo površno (skoro nikako) obrađuje slučajeve uznemiravanja telefonom, prisluškivanja, praćenja i raznih oblika špijunaže, a sve u političko-mafijaške svrhe.

    Republika Srpska je eldorado za prisluškivanje. Mafija ima uređaje da mobilnu, ali i fiksnu, telefoniju, sluša kao razgovor u kafani za susjednim stolom. Ti sistemi se uključuju na pojedine riječi, sintagme i sintagmatske spojeve. Volio bih da nije tako i da sam samo "upao" u psihotično stanje, ali višak antena i metod vlastite kože me uvjeravaju da sam u pravu.

    Naša policija, koja će, ako ovako nastavi, doživljeti kadrovski šok, nemoćna je da me prati, jer nije u stanju da nađe napadača čija se šaka oslikala na haubi moga auta. Mafija ima kontraprislušnu opremu, a policija nema ništa osim zjevanja i gutanja strah.

    Nedeljko Žugić
    istorija_srba - 83691 - 17.03.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (1)

    Prof. Jovan I. Deretić: Emisija 'Goli život'


    zepa - 83690 - 16.03.2013 : Sarajlija Grand forks - best (0)

    Tema za razmišljanje


    Solunci su znali za što umiru, danas mnogi ne znaju za šta žive.
    svijet_hapsenja - 83686 - 16.03.2013 : Dejan Nedodjija - best (3)

    Tužbe protiv 100 Srba u Americi


    Poštovani posetioci ovog našeg foruma pomaže Bog,

    ovaj put se javljam u nadi da mi neko od vas može pomoći. Moj otac je uhapšen u Americi krajem septembra 2010. godine od strane američke imigracione policije pod optužbom da je dao lažnu izjavu prilikom ulaska u SAD. On je prećutao svoje učešće u ratu u BiH.

    On je jedan od stotinjak onih ( 100 i slovom i brojem ) koji su uhapšeni u Americi. A Kako je sve počelo! Jedna američka kuja (ne znam joj ime) je radila u hagu (namjerno "hag" pišem malim slovom) pri tužiteljstvu. Kada joj je istekao mandat, vratila se u SAD i sa sobom ponijela kompletan spisak boraca Drinskog korpusa. Da bi ojačala svoj politički status u američkoj politici počela je da česlja spisak i pronalazi ljude koji žive u SAD. Nako toga je slala njihove podatke imigracionoj službi a ovi su na osnovu toga podizali optužbe.

    Među uhapšenim Srbima imam i dosta prijatelja, pa sam preko njih saznao da se na njihovim suđenjima najviše pričalo o takozvanom genocidu u Srebrenici i da se tamo pominju "desetine hiljada ubijenih muslimanskih dečaka".

    Meni su potrebni zvanični dokumenti koji pobijaju te njihove laži. Suđenje mom ocu počinje na Đurđevdan 2014. godine. Nadam se da ćete mi pomoći da do tada sakupim ta dokumenta.

    Napominjem i to da je zbog ovih optužbi dosta Srba je deportovano iz Amerike. Jedan od njih je bio i Dejan Radojković koji je proteran prošle godine nakon gotovo tri godine provedene u američkim zatvorima.

    Molim sve posetioce ovog foruma da, ako poseduju neke originalne dokumente o muslimanskim , unproforskim i ostalim obmanama da mi to dostave preko Željka. Hvala u napred i Bog Vam dao zdravlja.
    rat_nevesinje - 83683 - 16.03.2013 : Nenad NS - best (4)

    Muslimanska katastrofa u agresiji na Istočnu Hercegovinu


    Ovo je video na kome se vide leševi 200 muslimanskih vojnika. Ovo je bio kraj ofanzive u jesen '94. godine, kada je 4. korpus izveo akciju na područje nevesinjske opštine.

    Nakon ove katastrofe 4. korpus je bio potpuno slomnjen, ali ne zbog toga što su izgubili nekoliko stotina boraca već zato što im je ovom prilikom nastradao kompletan komandni kadar:

  • 5 komandanata bataljona
  • 20 komandira vodova
  • 12 komanira odelenja

    Ovo je mapa akcije:



    Ovom prilikom je muslimanski izveštač Šefko Hodžić ovako opisao početak katastrofe:

    "Četvrtoj muslimanskoj lahkoj brigadi pod komandom Nezima Halilovića - Muderisa u operaciji "Jesen '94" dodijeljen je jedan od najvažnijih pravaca u zoni odgovornosti 41. motorizovane slavne brigade. Muderisove borbene grupe trebalo je da se, takođe u noći između 10. i 11. novembra 1994. godine ubace u neprijateljsku pozadinu u Podveležju i napadnu nekoliko srpskih utvrđenja: Poljica, Brašinu, Visoku glavu, Ratinu gomilu, te više objekata u Šipovcu, a neke da napadaju sa čela na jako uporište na Poljicima.

    Kako je komandant 41. slavne brigade Esad Humo tačno u ponoć 10. 11. 1994. poslao izvještaj da je 4. muslimanska ubacila snage u neprijateljsku pozadinu, to je bila jedna od posljednjih radosnih informacija koja je stigla na IKM 4. korpusa uoči početka operacije. Ali, odmah nakon otpočinjaja borbi u 6:20 sati ujutro 11. 11. 1994. na IKM u Blagaju je stigla prva depeša, i to od Muderisa. Drekovićevo naređenje U njoj je pisalo: "Snage koje su trebale biti ubačene u dubinu neprijateljske teritorije nisu uspjele sa ubacivanjem i iste se vraćaju, a one koje idu sa boka su na svom mjestu."

    General Dreković je pet minuta kasnije poslao Muderisu naređenje u kojem je pisalo:

    "Prema mojoj zapovijesti str. pov. broj 02-2496 bili ste dužni izvršiti zadatak. Ko vam je dozvolio da povučete jedinice? Ne izvršenjem zadatka doveli ste u bezizlazan položaj desnog susjeda. Odmah nastavite sa izvršenjem zadatka."

    Zašto u noći uoči dana "D" Muderis nije ušao u neprijateljsku pozadinu po užasnom nevremenu i kiši? A podsjetimo da je u onom izvještaju o spremnosti njegove jedinice za operaciju Jesen upravo pisalo kako je ubacivanje u neprijateljsku pozadinu "jedino moguće po magli i nevremenu".

    U korpusnoj analizi operacije "Jesen" od 21. 11. 1994. navedeno je kako 4. lahka muslimanska brigada, prema svim pokazateljima, nije pokušala ubacivanje jer je dobila onu informaciju sa PEB-a da je u neprijateljskoj pozadini otkrivena jedna naša grupa. Ekipa Štaba Vrhovne komande, sa Mustafom Polutkom na čelu, u svom izvještaju o neuspjehu operacije "Jesen" samo je u jednoj rečenici spomenula 4. lahku muslimansku brigadu i to u kontekstu otkrivanja Šemićeve grupe u Podveležju.

    "Komandant 4. lahke muslimanske brigade", piše u ovoj informaciji, "odlučuje da ne ubacuje svoju jedinicu u pozadinu agresora, a time ne izvršava dobijeni zadatak."

    Stručna grupa Štaba Vrhovne komande, kojom je rukovodio Šaćir Arnautović, a koja je nakon Polutkovog izvještaja i upućena u 4. korpus da utvrdi konkretnu odgovornost za neuspjeh operacije, u izvještaju od 17. 12. 1994. utvrdila je "najznačajniju pojedinačnu odgovornost" i kod Nezima Halilovića Muderisa. Jer, kako piše u izvještaju ove stručne grupe, Muderis" i pored upozorenja, ne izvršava naredbu komandanta 4. korpusa i ne uvodi jedinicu u borbu".

    General Ramiz Dreković je u svojoj knjizi u "U obruču" napisao kako je Komanda Korpusa, odnosno on kao komandant, "pokrenula krivične prijave protiv starješina koje nisu izvršile postavljene zadatke", te da iz njemu nepoznatih razloga "krivične prijave nikad nisu procesuirane". Na tom spisku, koji Dreković nije objavio u knjizi, pod rednim brojem šest, nalazi se ime Nezima Halilovića Muderisa. Postoji više varijanti zašto Muderis nije te noći ubacio svoju jedinicu u neprijateljsku pozadinu.

  • cekrcici - 83680 - 16.03.2013 : Delija Zvornik - best (0)

    Kota odbrane oko Čekrčića


    Sa kotama odbrane oko Čekrčici si manje-vise u pravu, s tim da ti kažem da su te sve kote bile mnogo lošije za kote koje je držala tzv. armija BiH. Mislim da griješiš u vezi Komina i nekih tamo Ratkovaca...
    gusle - 83679 - 16.03.2013 : Milivoje Ašonja Rogatica - best (0)

    Izrada gusala po narudžbi


    Ja se zovem Milivoje Ašonja iz Rogatice izrađuje gusle. Moj kontakt telefon je 066/074-359.

    A ovo su neke od gusala koje sam napravio:

    gusle milivoje Ašonja
    miodrag_lazic - 83676 - 16.03.2013 : Nenad NS - best (2)

    Film o Doktoru Laziću


    Ovde je ceo film o srpskom heroju Doktoru Laziću, a ono samo deo filma.

    ispovjest_zlocinaca - 83671 - 16.03.2013 : Stari Blizo - best (1)


    Posljednja ispovijest Ramiza Delalića Ćele (I): Pitao sam Bakira da li Alija zna da je Kemal Ademović od mene naručio ubistvo Ugljena!?



    Sarajevski sedmičnik "Slobodna Bosna" u julu 2007. godine posthumno je objavio posljednju ispovijest ratnog komandanta Devete brdske brigade Ramiza Delalića Ćele, u kojoj ovaj govori o svojoj ratnoj i poratnoj ulozi u Sarajevu i BiH te daje odgovore na mnoge misterije o ljudima i događajima iz bošnjačkog vrha u glavnom gradu naše zemlje.

    U interesu javnosti i konačnog saznavanja istine o važnim događajima iz nama bliske prošlosti, kompletnu ispovijest prenijet ćemo u nekoliko nastavaka:
    Šta je pisala 'Bosna'

    - Ramiz Delalić Ćelo je 2007. ubijen na isti način kao i čovjek koga je, kako sam Delalić kaže, on trebao ubiti devet godina ranije, dakle Nedžad Ugljen, zamjenik direktora AID-a.

    U policijskim i mafijaškim krugovima se kaže ubistvo istim rukopisom, uz samo jednu razliku. Delalić nije samo ubijen, on je izrešetan mecima od glave do pete i na taj način izmasakriran, dok je Ugljenov ubica bio "elegantniji". Ono što je zajedničko je sljedeće: Delalić je juna 2007. ubijen u Odobašinoj ulici, ispred stana svoje djevojke, odnosno žene sa kojom je, pored zakonske, imao paralelnu vezu, kao što je Ugljen, na Aneksu ubijen ispred stana svoje tadašnje djevojke Atije Muftić. "Hvatalo" ih se u momentu smanjene koncentracije.

    Delalić je bio u stanu i pozvan je na mobitel da ispred zgrade siđe na par minuta. Očito, zvao je neko poznat, jer je izašao potpuno opušten i bez oružja, koje je uvijek nosio, kao što se i Ugljen, stojeći pored auta u koji je htio sjesti, opušteno okrenuo da se pozdravi sa ubicom, kojeg je, očito, znao. Prema opisima susjeda koji su sa prozora posmatrali ubistvo Ugljena, ubica je bio visok preko 180 cm, što odgovara opisu Ramiza Delalića Ćele, ali ne i opisu Enesa Pandžića, vozača Kemala Ademovića, na kojeg je Delalić u razgovoru sa ovim novinarom upro prstom, okrivljujući ga za ubistvo Ugljena.
    Moguće je da je ubica jedan od njih dvojice ili neko sasvim treći iz koloritnog svijeta koji je dolazio u njegov kafić "Kiborg" i sa Ćelom u podrumu igrao pikado. Ali, ono što je nedvosmisleno jasno jeste: da je vrh državne bezbjednosti SDB, odnosno kasnije AID, usko surađivao i koristio mafijaše za specijalne poslove i da je nad tom "neprincipijelnom koalicijom" lebdio blagoslov Alije Izetbegovića, čijim je stopama nastavio da gazi njegov sin Bakir. Kada su se interesi previše prepleli i kada je mafija počela imati državu u šahu, počela su uklanjanja neugodnih svjedoka. Svi oni: Nedžad Herenda, koji je slučajno preživio, Nedžad Ugljen i Ramiz Delalić radili su za istu službu i imali su istog šefa!

    Slijede pitanja koja su novinari SB-a uputili Delaliću i njegovi konkretni odgovori:

    Kada ste upoznali Nedžada Ugljena?

    - Ja sam rahmetli Nedžada Ugljena upoznao u ratu, negdje tokom 1992. Bio je to čisto službeni odnos, jer sam ja u to vrijeme bio komandant 3. brdske brigade, a Ugljen je radio u MUP-u i slovio je kao povjerljivi čovjek Bakira Alispahića, tadašnjeg ministra MUP-a. Moje poznanstvo za Ugljena se veže za taj period kada smo imali nekoliko sastanaka u komandi moje jedinice. U septembru 1996. sam čuo da je ubijen, tada je on već bio na funkciji drugog čovjeka AIDa, i mislim da je nešto ispred Vlade radio za potrebe Suda u Haagu.

    U to vrijeme je direktor AID-a bio Kemal Ademović. U junu ili julu 1996. je bio slučaj Herenda. Mene je dandva ranije na džumi u Carevoj džamiji vidio Hasan Pervan, kojeg sam znao od ranije i ponudio da mi proda "hekler" i "škorpion" sa prigušivačem. Ispričao mi je interesantnu priču. Rekao je da imaju stranog špijuna kojeg trebaju da likvidiraju i da će od njega ostati BMNJ koji, navodno, žele meni da prodaju. Hasan Pervan je u to vrijeme bio u onoj ekipi gdje i Edin Garaplija. Mene je ova ponuda začudila, jer nisam vidio nikakve veze u toj priči, pa sam mu rekao: "Donesi mi naoružanje, a vozilo prodaj Hrvatima u okolini Travnika."

    Sutradan ili nešto kasnije Pervan mi je donio "hekler" koji sam platio 1.200 KM, a "škorpion" je rekao da će donijeti za dan-dva. Nakon toga sam sa Kenanom Ušanovićem, sa kojim sam se našao u svojoj radnji "Kiborg", uputio prema Rajlovcu, kod "Božića pumpe", da isprobam novo oružje. Sa mnom je bio i moj sin. Dok smo se vraćali prema vozilu, naišao je Ugljen koji se iz pravca Rajlovca vozio prema gradu i kada je vidio Kenana, zaustavio je auto četiri do pet metara ispred našeg. Prišao je Ušanoviću koji je stajao pored vozila i pozdravio se sa njim. Meni je mahnuo rukom i dok sam prilazio, rekao je: "Kenane, hajde, kada je već Ramiz tu, neka i on ovo čuje."

    Otmica Herende

  • Kakav je Vaš utisak, da li je Ugljen slučajno naišao?

    - Mislim da jeste. Moj je utisak da jeste. Vidio sam da je jako uznemiren, usplahiren. Rekao je: "Šta se ovo radi u državi i šta to radi Kemo Ademović?" Iz unutrašnjeg džepa sakoa je izvadio jednu kasetu. Ispričao nam je kako je Nedžad Herenda pretučen po naređenju Keme Ademovića, da su mu, navodno, pucali u glavu sa više metaka, a onda ga bacili u neki šaht. Ne sjećam se da je spominjao gdje je taj šaht.

    Razgovor je trajao kratko, četiri do pet minuta. Dakle, dobro se sjećam da je rekao da je ovo urađeno po naređenju Keme Ademovića i da je on, znači Ugljen, obišao Herendu u bolnici i snimio razgovor sa njim. Vjerovatno je to bila kaseta koju je on pokazao meni i Ušanoviću. Ja sam odvezao sina kući, a dogovorili smo se da se nađemo u kafiću na Grbavici, lijevo od raskrsnice koja vodi na Vraca. Tu smo se našli i onda nam je opširno ispričao šta se, ustvari, desilo sa Nedžadom Herendom.

  • Šta Vam je tada rekao Ugljen?

    - On je rekao da su Herendu na Ciglanama, ispred njegovog ulaza, kidnapirali ljudi Keme Ademovića koje on poznaje. Bio je uznemiren i rekao je u jednom momentu: "Ako preživim ovih 15 dana, živiću još 100 godina." Tih dana se po gradu pričalo da je po naređenju Ugljena i Alispahića, Herenda trebao da ubije Ismeta Bajramovića Ćelu, pa je pucao i teško ga ranio. To je bila priča, ali nisam siguran je li bilo tako. Kada smo ga pitali što tako govori, on je rekao: "Upravo zbog ove kasete će me likvidirati Ademović Kemo, jer je meni za vrijeme posjete Herenda Nedžad sve ispričao." Ugljen je rekao da su Herendu kidnapovali iz njegovog BMNJ-a i tada su mi se upalili klikeri.
    Šta ste zaključili iz te priče sa BMNW-om?

    - Izvukao sam zaključak, s obzirom na Pervanovu ponudu da kupim BMNJ, da se meni možda nešto namješta. Opteretilo me to. Kenan i Ugljen su ostali da pričaju, a ja sam otišao kod Fikreta Prevljaka, koji je u to vrijeme bio komandant divizije u Sarajevu i sve mu ispričao.

  • Zašto ste se obratili baš Prevljaku?

    - Znao sam da su ovi iz AID-a dvostruki igrači, imao sam dojam da se meni nešto sprema i htio sam da se nekako osiguram. Pokazao sam Prevljaku "hekler" i rekao ko mi ga je prodao. Prevljak je telefonom nazvao Ademovića i rekao da sam ja tu, u njegovoj kancelariji, da imam interesantnu priču i da bi bilo dobro da dođe. Ademović je rekao da ima neki sastanak i da ćemo se vidjeti kasnije. Stvarno smo se kasnije sreli na Džidžikovcu, u ulici Mustafe Golubića.

    Ademović je sjedio u vozilu, ja sam prišao i kraj otvorenog prozora mu ispričao kako ga Ugljen optužuje u vezi s Herendom. Ademović je rekao: "Jebem li mu mamicu i jebaću mu mamicu." Kemo je tom prilikom bio jako uznemiren. Ponovo smo se našli navečer oko 10 sati. Ja sam bio sam, a on u pratnji Enesa Pandžića, svog vozača. Ponovo sam mu detaljno ispričao Ugljenovu priču, Pandžić je bio malo udaljen od nas i nije čuo šta razgovaramo. Kemo je opet psovao Ugljena, rekao je da on radi za Haag i da ima dokumentaciju koja može kompromitirati državni vrh, dakle, predsjednika i krug ljudi oko njega.

    Zamolio me je da ponovo "uglavim" sastanak sa Ugljenom i dao mi diktafon ili nešto slično kako bih mogao snimiti razgovor. Dva dana kasnije pozvao sam Ugljena i on je došao u moju radnju, u "Kiborg", i sjeli smo u podrum. Ja sam sve snimao, a rekao sam da sam ga pozvao, jer mi je nuđen na prodaju BMNJ iz kojeg je kidnapovan Herenda. Ugljen je sa svoje strane rekao da su otkriveni ljudi koji su pucali Herendi u glavu i sjećam se da je spomenuo ime Garaplija. Pitao me je, naravno, ime osobe koja mi nudila BMNJ na prodaju, ali sam rekao da trebam još neke stvari provjeriti, pa ću mu javiti. Otišao je veoma raspoložen iz radnje.

    Kafa u "Kiborgu"

    Poznato je da ste, naročito od oktobra 1993., imali dobre odnose sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem. Jeste li njih pitali, budući da ste to već pitali i Ademovića, znaju li oni da se planira ubistvo Ugljena?

    - Polovinom septembra 1996. sam otišao kod Bakira Izetbegovića sa kojim sam bio u dobrim odnosima i o svemu ga obavijestio. Tačnije, pitao sam ga da li on zna da se sprema Ugljenova likvidacija i zna li uopšte ko je Ugljen. Odgovorio je da zna ko je Ugljen, ali da o likvidaciji nema pojma. Tom prilikom mi je još rekao: "Vidjećemo se za nekoliko dana, a što se tiče Ugljena, Ramize, mogu ti reći da je on veliko đubre i din-dušman." Nakon nekoliko dana Bakir je došao kod mene u "Kiborg", popili smo kafu i jasno mi je rekao: "Ramize, ti se ne bi trebao u to miješati", misleći na likvidaciju Ugljena. Mislim da je on to od sebe htio da otkloni, da se sutra, ne daj Bože, njemu nešto ne desi, da se on ne poveže sa likvidacijom.

  • Kakav je Vaš utisak, je li Bakir Izetbegović bio upućen u planiranje Ugljenovog ubistva?

    - Lično mislim da je sve znao oko toga!

    Bili ste u bliskim, prijateljskim odnosima sa Vasvijom Vidović, tadašnjim oficirom za vezu BiH sa Tribunalom u Haagu, zašto nju niste pitali je li Ugljen preko Haaga naštetio predsjedniku i državi, kako Vam je rekao Ademović?
    - Pitao sam je. Vasvija mi je rekla da je Ugljen bio veoma koristan za BiH, što se tiče suradnje sa Haagom. Vasvija je o Ugljenu imala pozitivno mišljenje i smatrala je da ispravno radi. Ovo mi je ponovila i nekoliko dana nakon njegove smrti, rekavši da ako išta saznam u vezi s likvidacijom, treba da se obratim sudu ili tužilaštvu i prenesem informacije - objavila je 2007. godine "Slobodna Bosna".

    (U sutrašnjem broju: Ko je Delalića vozio u službenom automobilu, šta su bili grijesi Nedžada Ugljena, ko je Ćelu pozivao u AID, ko je s Delalićem obilazio mjesto Ugljenove likvidacije, šta je tajna italijanske "berete")

    Šta je zanimalo Bakira Alispahića

  • Ugljena više niste sretali ili jeste, nakon susreta u "Kiborgu"?

    - Jesam, jer je njega zanimalo ko mi je nudio da mi proda "hekler" i BMW. Ja mu to nisam htio reći. Jednom je dolazio sa Bakirom Alispahićem, a poslije nekoliko dana je do mene došao Bakir Alispahić sa ženom jednog našeg pjevača. Kada smo se malo odvojili, on je pitao: "Ramize, da li znaš o Ugljenu, jer se njemu nešto sprema!?" Pitao me je i o onom Pervanu, ali nisam ništa htio reći, nego sam odgovorio u smislu otkud mu ideja da ja znam da se nešto opasno sprema Ugljenu i, inače, kako bi ja to mogao da znam!? Poslije toga su dolazili neki ljudi, jedan po imenu Fazlić...

    Zašto "Dnevni avaz" objavljuje intervju Ramiza Delalića Ćele

    S obzirom na to da državna mafijaška hobotnica putem svojih medija pokazuje da je u panici zbog činjenice da se otkrivaju ubice ratnog komandanta Ramiza Delalića Ćele i da pokušavaju svoje leševe podvaliti drugima, što se čini putem mafijaških biltena "Dani" i "Oslobođenje", Redakcija "Dnevnog avaza" objavljuje intervju, senzacionalnu ispovijest koju je "Slobodnoj Bosni" dao Delalić i koja je objavljena poslije njegove smrti. Intervju otkriva pozadinu i strah Delalića od ljudi oko SDA, za koju je godinama radio i čak ubijao! Oprema teksta preuzeta je iz "Slobodne Bosne".
  • zaboravljeni - 83669 - 16.03.2013 : - best (0)

    Tihomir (Blagoje) Bratić


    Voleo bih nešto više saznati o Tihomiru (Blagoje) Bratiću. Da li je imao porodicu i kako je poginuo.
    treskavica - 83665 - 16.03.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (0)

    Treskavica '94


    Iz knjige Miroslava Lazanskog - Istina o Srpskoj - tekst je pisan 1994. godine

    Vrhovni komandant VRS Radovan Karadžić dao je izjavu "da su srpske snage krenule u završnicu rata u bivšoj BiH" i da će ta završnica biti vojnički vrlo komplikovan zadatak svjedoče i borbe jugoistočno od Sarajeva, gdje su snage 1. korpusa muslimanske vojske navodno zauzele 50 kvadratnih kilometara teritorije u pravcu Trnova.

    Naime, koristeći pasivnost UNPROFOR-a i tunel ispod aerodroma u Sarajevu, 1. korpus muslimanske vojske uspio je da na planine Igman i Bjelašnicu izvuče oko 7000 vojnika i krene u ofanzivu ka Trnovu i Kalinoviku. Pod komandom generala Vahida Karavelića te jedinice postigle djelimičan uspjeh, ali nisu zarobile sedam tenkova T-55 kao što je objavljeno u saopštenju Prvog korpusa muslimanske armije. UNPROFOR nije izvršio demilitarizaciju zona na Igmanu i Bjelašnici, kao što je obaćao, tako da upravo iz tih područja kreću muslimanski udari na srpske položaje. Ako je stratešku ravnoteži u zoni Sarajeva, pa i na širem prosoru bivše BiH, činio odnos između brojnije muslimanske pješadije, dakle preimućstvo u ljudstvu, i srpke borbene tehnike (tenkovi i topovi) izvlačenjem snaga 1. korpusa iz Sarajeva narušena je ta relativna ravnoteža. Srpsko teško oružje ostalo je u zoni isključenja u Sarajevu i okolini pod kontrolom UNRPOFOR-a. Srbi ne mogu da uzmu to oružje, a muslimani su kroz tunel izveli svoju pješadiju i uključili je u borbene operacije za Kalinovik i Trnovo. Unprofor sve to mirno konstatuje s akademskim raspravama o tome "da su muslimani krenuli u proširenje rata".

    Da li še u krajnjem slučaju, onda, Vrhovna komanda VRS morati da posegne i za drugim oružjima, ukoliko vojna situacija i neravnoteža to budu zahtijevale? Hoće li Srpska vojska aktivirati svoju avijaciju kaje je sada prizemljena, i da li će NATO u tom slučaju inervenissati napadom na srpske avione i kopnene položaje?

    Ako je sporazum o zonama isključenja teškog oružja između muslimana, Srba i UNPROFOR-a bio zasnovan na premisi o bilansu muslimanske pješadije i srpskog teškog oružja, može li sada general Rouz da objasni generalu Mladiću kojim su to putem muslimanski vojnici u tolikom broju stigli na Igman i Bjelašnicu, a da je istovremeno srpsko teško oružje ostalo u zoni isključenja? Ili, kako to da iz zone zaštićenosti kao što je Bihać, muslimanski Peti korpus ima pravo na ofanzivne operacije, a Srpska vojska istovremeno mora da poštuje rezoluciju UN o Bihaću kao zaštićenom grdu?

    Očigledno je da se to skupa više nema nikave logike ni vojničkog ferpleja, da se na prostoru bivše BiH muslimanske i Hrvatske jedinice pojavljuju kao prvi, a UNPROFOR kao drugi ešalon NATO-a, sa svom mogućom američkom, političkom, propagandnom, psihološkom, pa i vojnom pomoći.
    bihac - 83664 - 16.03.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Srpska kotra-ofanziva na Bihać


    Iz knjige Miroslava Lazanskog - Istina o Srpskoj - tekst napisan 1994. godine

    Sinhronizovanim napadima iz "zaštićenih" zona Bihać, Igman i Bjelašnica, kao i iz pravca prema Kupresu, snage vlade Alije Izetbegovića preduzele su do sada najveću i najžeću ovanzivu na području Republike Srpske. Da se radi o vrlo ozbiljnom vojnom pokušaju unitarizacije prostora BiH potvrđuju vijesti sa terena i intenzitet borbi, ali i najave novih koncentracija muslimanskih trupa na prilazima posavskom koridoru i oko Doboja. Pa ipak, sve te borbe, sadašnje i buduće, medijski su potisnute operacijama muslimanskog Petog korpusa u rejonu Bihaća i Cazina, čije su jedinice uspjele da prethodnih dana osvoje više od 200 kvadratnih kilometara teritorije, da zauzmu i grad Kulen Vakuf (Spasovo), da pokole Krupu na Uni i da ozbiljno uzdrmaju vojne pozicije 2. krajiškog korpubas VRS.

    U čemu je tajna opstanka i relativnih vojničkih uspjeha jedinica Petog korpusa muslimanske vojske, koji se bori u praktičnom okruženju vojnih snaga Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, koji je pobijedio snage Fikreta Abdića, zauzeo Veliku Kladušu i još ima ambicije da ofanzivnie prodore prema Petrovcu? Kako to da taj korpus muslimanske armije toliko dugo opstaje u najtežim okolnostima protivničkog okruženja?

    Tajne uspjeha Petog muslimanskog korpusa nije toliko u njegovoj vojnoj moći, niti u nemoći VRS u tom prodručju. Cijeli je splet okolnosti koji već duže pogoduje opstanku Petkog korpusa vlade Alije Izetbegovića. Taj korpus ima osam brigada sa ukupno 25. 000 pripadnika:

    1. brigada (Bihać)
    2. bridaga (Bihać)
    3. brigada
    501. brigada (okolina Bosanske Krupe)
    502. brigada (Bihać)
    503. brigada (Cazin)
    504. brigada
    505. brigada (Bužin)
    511. brigada (okolina Bosanske Krupe)
    512. brigada (Cazin)
    517. brigada (Cazin)
    Specijalna jedinica "Sanske muhe"

    Jedinice Petog korpusa većinom su naoružane lakim pješadijskim oružjem uz nešto topova kalibra 76 mm, haubicama 105 i 122 milimetra, kao i sa većim brojem minobacača od 60, 82, i 120 mm. Logističku podršku snagama Petog korpusa neprekidno daje bataljon UNPROFOR-a iz Bangladeša, a dosta dugo sabdjevanje oružjem, municijom i hranom Peti korpus imao je iza vazduha: avioni jedne ukrajinske kompanije obično leteći na liniji Pula-Kijev skretali su iznad Cazina i izbacivali pošiljke pomoći. Prije tri mjeseca protivavionske jedinice VRS i RSK su raketama tipa SA-6 pogodile i srušile dva ukrajinska transportna aviona tipa AH-26, pri čemu je poginulo sedam pilota i mehaničara. Ukrajinske vlasti taj incident taje, a kompanija koja je iznajmila transportne aviona AH-26 za krijumčarenje oružja ne želi da potvrdi nestanak aviona i pilota.

    Analize borbene vrijednosti Petog muslimanskog korpusa pokazuje da je ta formacija sastavljena od krajiških muslimana, koji su uz Sandžaklije i najborbeniji dio vojske Alije Izetbegovića. Osim toga, tim jedinicama komanduju muslimanski oficiri iz bivše JNA, koji su svoje ratno stažiranje prethodno odradili u Sloveniji i Hrvatskoj ( oko Vukovara, Pakraca i Lipika). Poznato je da je general Atif Dudaković, komandant 5. korpusa, u Hrvatskoj proglašen za ratnog zločinca zbog njegovih operacija dok je još bio u JNA.
    Zapravo, u bivšoj JNA oficiri po nacionalnosti Srbi i muslimani većinom su završavali pješadijske škole i akademije, odnosno, većinom su odabirali kopnenu vojsku, kao specijalnost, dok su Slovenci i Hrvati obično odlazili u sofisticirane vidove oružanih snaga: ratno vazduhoplovstvo i mornaricu. Zbog toga je cijela jedna generacija muslimanskih oficira iz bivše JNA, vojnički gledano sposoban kadar: general Rasim Delić, Vahid Karazelić, Ramiz Dreković, Atif Dudaković.. .

    Peti korpus muslimanske vojske svoju žilavost i borbenu aktivnost temelji na statusu opkoljene vojne formacije. Za njega nema mnogo alternativa: potpuno uništenje ili ofanzivne operacije sa nadom u proboj na nekom od izabranih pravaca.

    Situacija oko Bihaća sa VRSK djelimično je sanirana, srpske jedinice povratile su Kulen Vakuf (Spasovo) i kreću prema mjestu Vrtoče, važnoj raskrsnici puteva za Petrovac i Donji Lapac. Jedinice 2 kk VRS nastavljaju kontraofanzivu u dolini Une, pri čemu je novi momenat uključivanje trupa HVO u borbe na zapadnoj obali Une s ciljem podrške muslimansko Petom korpusu.
    bihac - 83663 - 16.03.2013 : Ratko Obrenović Detroit, USA - best (1)

    Bihaćko ratište, šverc oružjem, porjeklo oružja u Bosni


    Iz knjige "Istina o Srpskoj" Miroslava Lazanskog - tekst napisan 1994. godine

    U novembru 1994. godine snage 2. krajiškog korpusa su se nalazile u predgrađu Bihaća, sa velikim izgledima da potpuno ovladaju Grmuško-grabeškim platoom, koji je strateški važan položaj u tom području. U borbama oko Bihaća razbijeno je nekoliko muslimanskih brigada iz sastava 5. korpusa generala Atifa Dudakovića, pri čemu je najveća bitka bila u Ripačkom klancu, gdje je srpska vojska uvela u borbu i tenkove. Istina, cijena srpskih uspjeha u zoni Bihaća nije mala jer je u muslimanskoj ofanzivi na pravcu Bosanske Krupe, kao i na Grabeškoj visoravni u prvim danima zarobljeno 27 oklopnih vozila, što tenkova što transportera, kao i veća količina minobacača i topova VRS. U tim prvim danima muslimanske ofanzive 2. krajiški korpus VRS je imao vrlo malo ljudi na borbenim položajima: neke brigade držale su na liniji fronta samo pet do deset osto vojnika, sve ostalo je bilo na odmoru kod kuće, ili zauzeto poljoprivrednim radovima.

    Koristeći NATO i američke obavještajne slike i informacije, muslimani su uočili opuštenost, slabu posjednutost i statičnost srpske linije odbrane prema Bosanskoj Krupi i tu su usmjerili jedan od svojih pravaca udara.

    Drugi klin muslimansko prodora, onaj prema Kulen-Vakufu (Spasovo), mogao bi da bude i plod taktičke varke srpske Vrhovne komande, koja je "izmamila" Peti korpus muslimanske vojske iz zaštićene zone Bihaća, rasjekla ga po dijelovima i sada uništava jednu za drugom jedinice tog korpusa. Trenutno je muslimanski Peti korpus u sendviču između dva korpusa Vojske Republike Srpske.

    Muslimanskoj armiji Alije Izetbegovića oružje je do sada stizalo preko operacije "Padobran", kopnenim putem od hrvatskih luka na Jadranu, preko UNPROFOR-a i od strane srpskih švercera spremnih da vojnim protivniku za devize prodaju čak i tenkove. pogledu švercera, nediscipline, i raznih mahinacija, situacija je bila najkritičnija upravo u nekim jedinicama Drugog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske.

    Ukoliko srpska strana i BiH želi da sačuva Republiku Srpsku kao državu, ona mora u korijenu sasjeći svaki kriminal u redovima vojske, ojačati moralne kriterijume borbenih sastava u borbenim i neborbenim operacijama, maksimalno podići nivo borbene discipline i ojačati ofanzivni duh vojske. Biće vrlo teško kordinski braniti više od hiljadu kolometara duge linije fronta, na i u tom pogledu treba izvršiti određene predislokacije jedinica.

    Upravo oko isporuke oružja muslimanskoj vojsci srpski borci mogu da iskoriste partizansko iskustvo otimanja oružja i opreme od protivnika. Dosadašnji tok sukoba na prostorima BiH, pokazao je i veliku razliku u aktivnostima srpskih i muslimanskih komando-jedinica. Dok su muslimani od prvih dana rata forsirali osnivanje specijalnih udarnih diverzantskih timova, grupa i jedinica, predviđenih za upade u duboku pozadinu protivnika, srpska strana se zadovoljila osnivanjem manjeg broja takvih elitnih jedinica.

    Vijesti sa terena pokazuju nevjerovatno veliku aktivnot muslimanskih komando-jedinica, koje uspjevaju da uđu u pozadinu srpskih položaja i po tridesetak kilometara, da napadnu glavne štabove srpskih korpusa, jednim prilikom čak i Glavni štab Vojske Republike Srpske, dok za slične poduhvate srpskih komandosa nema podataka. Možda će nova situacija sa dopremanjem oružja za muslimansku stranu inicirati i ofanzivnije akcije i operacije srpskih komandosa daleko u protivničkoj pozadini?

    Bosna polako postaje svjetski bazar oružja, svih mogućih tipova i porijekla. Za muslimansku armiju islamske zemlje kupuju oružje u arsenalima bivših članica Varšavskog ugovora, oružje sovjetskog porijekla, jer je ono najlakše za obuku i slično je jugoslovenskim tipovima oružja. Posebno vilik arsenal modernog sovjetskog oružja postoji i danas u Njemačkoj, koja je naslijedila cjelokupan ratni potencijal biše armije Njemačke DR, više od 2500 tenkova, 250. 00 automatskih pušaka, 2. 000 topova, oko milion tona municije raznih kalibara, helikoptere i avione, rakete i mine, radare i inženjerijsku opremu.. .

    Tu su naravno i razni tipovi pakistanskog oružja i opreme, jer Pakistan ima vrlo solidnu industriju oružja, kinesko oružje koje je vrlo jeftino i na crnom tržištu, neki zapani modeli protivavionskih raketa, italijanski eksplozivi i plastične mine, tursko i egipatsko oružje proizvedeno po zapadnim, ili sovjetskim licencama.

    Šta će dakle donijeti zima u bivšoj BiH? muslimani se sigurno neće zaustaviti svoje ofanzivne akcije, sada i uzotvorenu i jasnu podršku Amerike. Hrvatska još uvijek neće ući punom snagom u bosanski sukop jer je zauzeta "domaćim" problemima sa Krajinom. Vojska Republike Srpske nastojaće da sačuva što više teritorije koju sada kontroliše, čekajući jače pukotine u Kontakt-grupi, posebno između Moskve i Vašingtona.




    Idi na stranu - |listaj dalje|