fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_doboj - 96269 - 24.06.2016 : Max Wolf Usora - best (5)

Poraz oklopne brigade vrs, matra '93


u rano jutro 20. marta 1993. napadom sa 8 oklopnjaka VRS počinje u rejonu Putnikova brda. Sa distance počinju da dejstvuju po našim položajima i uspješno pogađaju naš položaj. U špicu imamo dva teško ranjena vojnika, jedan ostaje bez ruke a drugi je imao tešku ranu noge koju mu spasavaju ali je ostao teški invalid.

Sve to čuje moj brat preko motorole, pošto je maljutkas, brine da nisam ja jedan od tih šifriranih ranjenika! Možda mu je to dalo još veću snagu da kod sledećeg izlaska tenka koji sad gađa položaj desno od nas, misleći da je nas sredio, SSS mi mu javljamo tenk na 43, suklja vatra iz cijevi tenka plamen od minimum 20 metara ko je to doživio zna o cemu pričam tad čujemo frktanje maljutke, tenk se priprema na korekciju i jedan član posade je na luku kupole tad maljutka pogađa tenk. Taj tenkista je katapultiran iz tenka a tenk zahvaca plamen. Mi smo ludi od radosti jer smo vidjeli sve to uživo, još moj brat sve to odrađuje

Poslje rata tenkista VRS iz Doboja mi je pričao da su tenk morali puniti zemljom da bi prestao goriti!

Međutim, to je bio pomoćni pravac napada. Glavni pravac je ušće Usore u Bosnu, u Makljenovcu. Tu je VRS postavila ponton kod stadiona i počela sa prebacivanjem tenkova i oklopne pjesadije. Na našem položaju poderali smo pješadiju koja je bezglavo bježala ostavši bez oklopa. Kada je nas centar veze ulovio da neće na nas nego na Karuše, počinje se okupljati borbena grupa koja će na ispomoć dole jer su tenkovi ušli u prve kuće.

U sledećem postu ću opisati najteži poraz tadašnjeg pukovnika Slavka Lisice, poraz oklopne brigade vrs i naš povratak u Posavinu.
jevrejsko_groblje - 102007 - 20.02.2018 : Sa 71000 Amerika - best (3)

Napad na Debelo brdo, Antene, juni '95. godine (1.dio)


Evo jedan opis iz prve ruke - maj 1995. - Debelo brdo, Antene

Već neko vrijeme prije događaja na Debelom brdu, kojeg ću ovdje opisati, redovno smo, kao interventna jedinica, preuzimali liniju na Antenama (vrh Debelog brda) u noćnim satima, jer su Srbi, korištenjem radnog voda, kopanjem tranšeje prema našem bunkeru na vrhu Debelog brda, pokušavali da nas potisnu sa te pozicije. Naime, tu smo imali dva bunkera, jedan odmah ispod antena, odakle smo mogli da pratimo putnu komunikaciju Lukavica - Pale, i jedan odmah 20-ak metara ispod njega, koji je služio da zaštiti izvlačenje posade iz gornjeg bunkera ili da spriječi napredovanje neprijatelja prema njemu, u slučaju snažnijeg napada. Zvuci krampi i lopata su se svakim novim danom mogli čuti sve bliže našim bunkerima. Sve je bilo dobro dok udaljenost između te nove neprijateljske tranšeje i naših bunkera na antenama nije postala suviše mala. Borci iz bataljona u čijoj zoni odgovornosti se ovo dešavalo su nerado provodili noći u tim gornjim bunkerima, jer je bilo samo pitanje trenutka kada će se oni biti napadnuti. Zbog toga je tokom noćnih sati na taj položaj izlazila naša interventna jedinica, tadašnji POČ 115. brigade, sastavljen najvećim dijelom od pripadnika nekadašnje jurišne čete 10. bb). Vrijeme je odmicalo i moralo se nešto učiniti...

Prvo je jednu noć došla ekipa inženjeraca i razbacali smo tokom noći protivpješadijske mine oko gornjeg bunkera. Nakon par dana je na tom dijelu linije prebjegao na našu stranu cio radni vod, koji je kopao spomenutu tranšeju u pravcu našeg bunkera na antenama. Sprovedeni su bezbjednjaku i svi su u svojim izjavama spominjali neprijateljski napad na koji su se oni pripremali i zbog kojega su i bili prinuđeni da kopaju tranšeju. Znači, neprijatelj je planirao da se privuče našem bunkeru na što manju udaljenost (tranšeja je već dospjela na 20-ak metara od našeg bunkera), te da na taj način izbjegnu prebacivanje preko dobro pokrivenog prostora (preko igrališta u dnu Debelog brda)... Odlično! Sada smo znali da spremaju napad i imali smo za to i dokaz ali nismo znali ni kada ni kojim snagama namjeravaju da udare po nama...

Par dana nakon toga se iz čista mira zapucalo na suprotnoj strani grada, na Špicastoj stijeni. Nakon samo par minuta "Špica" je već solidno proradila i mogli su se čuti jasno i protivoklopi i pješadijska vatra i neprijateljska artiljerija. Nama u kasarni svira uzbuna... Dok se užurbano okupljamo i opremamo, nagađamo o tome na koju stranu će nas okrenuti. Jevrejsko? Debelo? Ablakovina? Zelengorska? Ili u ispomoć na drugu stranu odakle se čula grmljavina koja je nagovještavala belaj? Za samo par minuta smo već bili u kombiju i penjali se prema Soukbunaru. Svi smo na neki način osjetili olakšanje jer makar idemo na dio linije koji maltene svi poznajemo kao svoj džep. Nismo puno pričali i atmosfera u kombiju je bila napeta kako to obično biva kada su u pitanju takve situacije. Samo je poneko, tu i tamo, kakvom nesuvislom šalom pokušavao da otkloni nelagodu koja nas je ispunjavala.

Prođosmo lijevo pored rezervoara na Soukbunaru i tek nam je malo nedostajalo da izađemo gore na zaravan, kad tačno na raskrsnicu gore ispred nas, dvadesetak metara od kombija, pade minobacačka granata. Božje davanje, sreća ili sudbina - svi smo živi i svi OK. U sljedećih deset sekundi smo već parkirani iznad kratera u asfaltu i istrčavamo iz kombija u onu malu pećinu u stijeni odmah naspram raskrsnice. Komandir POČ-a (H. H. odmah po ulasku u pećinu traži da se preraspodjelimo po odjeljenjima pa 1. odjeljenju 1. vod-a POČ-a (kojim sam komandovao), izdaje naređenje da se odmah uputimo na dio linije u podnožju Debelog brda i da pojačamo 4 stražarska mjesta sa našim ljudima. Trčećim korakom, pod duplim borbenim kompletima i svom silom tromblona, ručnih bombi i mina za RPG, spuštamo se na taj dio linije i pojačavamo 4 stražarska mjesta sa po 2 čovjeka iz POČ-a. Na ovome dijelu linije sve je još uvijek mirno. Svi nas gledaju upitno, ne slutivši šta nam se svima sprema. Tada nekada dolazi i naredba da našim ljudima pojačamo i dva spomenuta bunkera ispod antena. Jedan pripadnik naše jedinice odlazi u gornji bunker a jedan u onaj donji. Još uvijek je sablasno mirno... A onda počinje lagana uvertira... Neprijatelj, iz bunkera kojeg sam mogao da lijepo gledam u puškarnicu, počne lagano da nam štema betonsku puškarnicu, a sa te udaljenosti od 100-injak metara M84-ka je u toj raboti bila više nego učinkovita. Kod svakog rafala meci su ulijetali u naš bunker ili krnjili puškarnicu, pršteći tako u bunkeru komade naše puškarnice od betona, koja je svako malo bivala sve veća. U bunkeru nas dvojica iz POČ-a i dvojica starijih ljudi koji su tu davali stražu. Uspjeli smo nekako da poliježemo jedni preko drugih, kako bi se sklonili od direktnog pogotka ili od krhotina betona... Trajalo je to možda sve skupa nekih 5 minuta. Onda tišina. I onda moj drug Nerćo koji uskače u bunker naglvačke i panično traži RB ili RPG i vrišti: Ljudi, šta vam je?! Eto ih idu!!! Eto ih, bolan, trče preko livade!

I onda je nastupio pakao...

Istrčali smo svi u tranše i rasporedili se na svkih 2 do 2.5 metra. Pogledao sam preko grudobrana i isprva nisam mogao da vjerujem svojim očima: Trojica neprijateljskih vojnika su počeli da pretrčavaju brisani prostor, trče uzbrdo i gube mi se iz vidika u rastinju ispod našeg donjeg bunkera na antenama. Iza njih trči sljedeća grupa. Ne mogu da ustanovim odakle niču na sred poljane. Iz naše tranšeje grmi. Imamo ih sa boka na prostoru od nekih 150-200 metara, koliko moraju preći livade i brisanog prostora, do prvog rastinja, gdje ih je gotovo nemoguće vidjeti golim okom. Ovu drugu grupu neutrališemo na pola njihovog puta, što tromblonima, što minama iz RPG-a, što pješadijskim naoružanjem. No, iza te izlazi sljedeća grupa... Pa sljedeća... Pa sljedeća... Jedni padaju a drugi iskaču iz ničega u sred poljane i trče preko poginulih prema našim bunkerima po obodu Debelog brda... Prošao sam mnoga ratišta tokom rata i nagledao se i akcija i napada i odbrana, ali moram priznati tim Srbima da su stvarno imali jaja, jer izviriti tada glavu iz zemlje i pokušati pretrčati tih 150-200 metara uzbrdice, pod punom borbenom spremom, bio je poduhvat vrijedan klimoglava...

Ubrzo nastaje haos. Uključuju se i neprijateljska praga, koja iz pozadine mlati vreće kojima smo štitili tranšeju na mjestima na kojima kamenito tlo nije dopuštalo da se kopa dublje od 40-ak cm. Vreće su letjele okolo kao da su punjene perjem, pa je komunikacija tranšejom na nekoliko mjesta postala ravna samoubistvu. Deseci granata se pretvaralo u stotine, a stotine u hiljade... Prštalo je na sve strane. Onda eksplozija na gornjem bunkeru odmah ispod antena. Poznat zvuk eksplozije ručne bombe u zatvorenom prostoru. Pokušavamo induktorskim telefonom uspostaviti vezu sa gornjim bunkerom. Uzaluno. Veza je negdje prekinuta. Dvojica momaka idu da pokušaju naći prekid na kablu, slijedeći ga prema gornjem bunkeru... Skrpili su kabl koji je bio pokidan gelerima na nekoliko mjesta, ali zbog raznesenih vreća na pojedinim mjestima, nisu mogli doprijeti do gornjeg bunkera. Pozivali smo gornji bunker, no nismo već par sati odozgo imali bilo kakav znak da su ljudi uopšte živi. Onda na gornji bunker uputismo našeg Rokija, dečka koji se za tu misiju dobrovoljno prijavio. Trebalo se pod svaku cijenu dokopati gornjeg bunkera i provjeriti stanje, odnosno, ima li gore iko da je živ? Nakon nekog vremena Roki se vraća. Izraz njegovog lica govorio nam je više nego riječi. U gornjem bunkeru nije bilo preživjelih.




Idi na stranu - |listaj dalje|