fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas - 101078 - 18.08.2017 : Vera Breza - best (3)

Odgovor za Siki Breza


Ja sam živjela u Brezi jedan period svoga života i ne može se osporiti sve sto su Srbi doživjeli u Brezi od komšija muslimana. Srbi su protjerani iz svojih domova! Niko nije sam bježao niti je bilo ko lud da napusta svoj dom dobrovoljno! Mnogi lokali čiji su vlasnici bili Srbi su minirani i izloženi napadima a mnoge srpske kuće su do temelja spaljene i srušene. Narod se plašio tih stvari i masovno bježao u Ilijaš, ali tamo je bilo još gore... Ubijeno je mnogo civila, žena i djece! Slažem se da su to bili fanatici, ali u periodu rata je najteže kada si u manjini i kad treba da dočekuješ svaki novi dan sa strepnjom, da li će te neko ubiti. Ovo je nepotpuni spisak srpskih civila sa podrucja Breze koji su ubijene od strane TO Breza, tkz. armije BiH i muslimanskih civila. Molim da se objavi:

1. Ranko Novaković (1934-1992) ubijen vatrenim oružjem u Gornjoj Brezi
2. Obrenija Novaković (1932-1992), njegova supruga zaklana nožem
3. Milka Novaković (1934-1992), njegova snaha izbodena nožem
4. Rajka Novaković (1922-1992) njegova starija sestra, zaklana nožem
5. Nikica Radić, prva srpska žrtva u Brezi, ubio ga kum musliman
6. Mile Buzedžija i njegova supruga
7. Ruža Buzedžija, starci su ubijeni sjekirom, a potom su im tijela izrešetana hicima iz heklera. Na kraju su zapaljeni
8. Momčilo Subotić (1920-1992)
9. Savo Subotić (1969 - 06. 08. 1992. godine)
10. Bora Subotić (1942-1992) Gornja Breza
11. Neđo Subotić (-1992) svirepo ubijen a njegova snaha i komšinica silovane
12. Goran Subotić (1972-1993)
13. Savo Bunjevac (1964-1992)
14. Vojno Bunjevac (1964-1992)
15. Radovanović Neđo i njegova supruga
16. Radovanović Milka, ubijeni 1992
17. Ristić Rajka (1924-1992) starica ubijena u Brezi
18. Brano Radić ubijen je na monstruozan način tako što su ga u selu Vlahinje zavezali konjima za repove i rastrgnuli ga
19. Savo Bajić, ubijen 1992
20. Blagoje Čabak, ubijen 1992
21. Radojka Pletikosa (1911-1992) ubijena u porodičnoj kući
22. Makedonac, pekar ubijen 1992
23. Slađana Adžić (1969-1992) masakrirana u naselju Banjevac, sa svoje dvoje djece
24. Siniša Adžić (1990-1992)
25. Snježana Adžić (1990-1992)
26. Muhamed Fazlić (za prezime nisam sigurna) opljačkan i ubijen od muslimana

Neka dopuni ko može ovaj spisak ubijenih civila u Brezi i da se ne zaborave nevine žrtve a obzirom da niko ne piće i ne izvještava o njima, sigurno da jesu...
srbi_hrvati - 82016 - 29.01.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (1)

Ruđer Bošković je bio Srbin!


"Na osnovu falsifikata i prećutkivanja (Franjo) Rački je još 1887. godine stvorio osnovu Hrvatima da oni 1993. godine predlože ime svom novcu "ruđer", po Ruđeru Boškoviću. Kad predlog nije usvojen, Boškovićev lik je štampan na hrvatskoj novčanici, da bi se Hrvati legetimirali pred svijetom kao narod koji je, eto, dao svijetu i takve naučne veličine poput Ruđera Boškovića. A on je odista bio Hrvat koliko i Nikola Kopernik."

Tako je još pre 12 godina napisao Svetozar Borak u svojoj knjizi "Srbi katolici", prepunoj podataka o pokatoličavanju Srba a potom njihovom pohrvaćivanju, tako da danas Srba katolika više i nema. U katoličanstvo su prelazili jer su ih na to nagonile prilike tokom proteklih vekova, pre svega rasutost na velikom prostoru, pa time i nemogućnost da se čvršće povezuju i suprotstavljaju sve agresivnijem nastupanju katoličke crkve, koje ni do danas nije prestalo.

Borak ukazuje na pisanje Franje Račkog 1887. godine o Boškovićevom poreklu, koji kaže da Boškovići potiču iz sela Orahovo kod Popova (polja) u Hercegovini, odnosno starom Humu. Iz tog sela došao je u drugoj polovini 17. veka Boškov sin Nikola u Dubrovnik u službu Rada Gleđevića, koji ga je poslao u trgivinu u Novi Pazar, gde je bilo dosta dubrovačkih trgovaca. Kad je stekao imetak Nikola Bošković vratio se u Dubrovnik i oženio se Pavicom, kćerkom Dubrovačkog trgovca Bare Betere, s kojom je izrodio osmoro dece - tri kćeri i osam sinova. Ruđer je bio sedmo dete, a rođen je 1711. godine.

RUĐEROV OTAC NIKOLA PISAO O SRPSKIM STARINAMA

"Rački ni prije ni poslije svoga navoda ne spominje književni rad Ruđerovog oca Nikole", ističe Borak. "Tek ovlaš spominje obrazovanje i književni interes njegove braće. Zato detaljno piše o književnom radu majčine porodice, italijnskog porekla. Nije verovatno da Rački nije imao dovoljno podataka o Boškovićima u Hercegovini. U rukopisu koga i sam navodi kao izvor za njegov rad, a koji se čuva u franjevačkoj knjižnici u Dubrovniku, mogao se obavijestiti i o Boškovićima".

Ali, kako Borak ukazuje - o tome što ne nalazimo kod Račkog, možemo naći kod Jeremije D. Mitrovića u njegovoj vrlo dokumentovanoj knjizi "Srpstvo Dubrovnika", štampanoj 1992. u izdanju Srpske književne zadruge. A on u toj svojoj knjizi kaže da su preci Ruđera Boškovića prvo kao vlastela nosili prezime Podkravići odnosno Pokrajčići. Rano su se spustili u Popovo polje, u selo Orahov Do ili Orahovo, gde su se razmnožili kao Boškovići. Ruđerov otac Nikola, kao katolik, trgujući je ne samo "srpski pisao", već se kao Srbin interesovao i za srpsku prošlost, svoje srpsko poreklo, i to prenosio na svoju decu, i na Ruđera. Upravo zbog toga angažovan je od pisaca čuvenog dela "Illiricum sacrum" (Srpske starine) Ređeputija, Farlatija i Koletija da opiše srpske manastire, koje je upoznao na svojim putovanjima po srpskoj zemlji. Tako je nastao Nikolin spis "Relazioni dei Monasterij della Provincia di Rassia" - staroraška sećanja. Kako Mitrović dalje navodi, Nikola je opisao srpske manastire sve od Hercegovine do Kosova, kako ih je video i kako o njima šta doznao.

"Eto, iz takve srpske kuće potiču deca Nikole Boškovića, i sin mu Ruđer, koji je celog veka vodio prepisku sa svojima u otadžbini, naročito sa sestrom Anicom i bratom Božom, koga je stalno opominjao da traga za njihovim porodičnim grbom iz Bosne. Za ovu Ruđerovu prepisku na "slovinskom" velikohrvatski istoričar Foretić kaže da je vođena "na hrvatskom jeziku". Gde se to Ruđer nazvao Hrvatom? Nije ni Srbinom, ali znamo da je žudeo za potvrdom porekla svoga bosanskog semena. Znamo da je opisujući jedan trenutak sa svog putovanja rekao da su u društvu tu bili on, još jedna osoba i još "Il Croato", Šta znači ova Ruđerova izjava o onom trećem prisutnom?"

POHRVAĆIVANjE BEZ IKAKVOG OSNOVA

Mnogo kasniji kulturni delatnici među Hrvatima setili su se Ruđera Boškovića i krenuli da ga pohrvaćuju. Tako je zaobiđen rad srpskog patriote i tragaoca za prošlošću Srba, Nikole Boškovića, da bi njegov sin Ruđer bez ikakvog osnova bio proglašen za Hrvata.

To bezobzirno pohrvaćivanje Boškovića, zatim Gundulića i svega Dubrovnika i oko Dubrovnika prokomentariosao je Lujo Vojnović, Srbin katolik i dubrovački gospar, u listu "Vreme" od 30. januara 1938. On je napisao:

"Ali da otvoreno rečemo, dosadila je našem svetu zloupotreba imena "Hrvat" i "hrvatski". Ta zloupotreba ne dolazi iz jedne narodne potrebe. Ona izvire iz logora izvesnih elemenata, koji su sa neverovatno veštom propagandom, iskoristeći beskonačnu bezazlenost hrvatskih masa, sa izrednom sugestijom i hipnotičkom moći odvratili narod od njegovih životnih potreba i uštrcali mu u žile otrov ludila gonjenja.(...) Do reke koja deli Srbiju od Bosne sve je strogo centralistički hrvatsko i na tom prostoru kovačnica neprekidno radi, malj na nakovnju automatski ponavlja jedan jedini plemenski ton. Ogradio se najpre plot, pak se podigla ograda, najzad zid, nalik na onaj kojim se Kinezi branijahu od nasrtaja Mongola, i to ovde!. Dalmacija nije više Dalmacija nego "Hrvatsko primorje". Može li se zamisliti veće centralizacije - sva su istorijska imena isključivo hrvatska, sve je zasebno, čak i književnost i jezik, bez i najmanjeg uticaja Srba, i velikog reformatora Vuka. Bošković je Hrvat i samo to, jer su mu roditelji pokatoličeni Hercegovci, Gundulić je Hrvat, svi su dubrovački pisci samo Hrvati, itd, itd."

A, stari Dubrovčani, koji su bili verni katoličkoj crkvi i srpskom rodu sećali su se Ruđerove sestre Anice, u dubokoj joj starosti, njenih svedočanstava o srpskim uspomenama u kući Boškovića.

Bezobzirno nametanje hrvatstva svuda i na svakom mestu s jedne, i prećutkivanje sve glasnijih manifestacija mržnje prema Srbima, s druge strane, koje započinje u vreme Franje Račkog izazvalo je vidno distanciranje Srba. I on i Štrosmajer su se u svojim odmaklijim godinama otvoreno približili nacionalističkim pravašima, kada su ovi već uveliko negirali postojanje Srba kao naroda i odbijali bilo kakvo njihovo prisustvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Bio je to svojevrsni poziv za pokatoličavanje Srba i njihovo ubrzano pretvaranje u Hrvate, a tamo gde to ne uspe da se problem reši proterivanjem ili ubijanjem. Rački je zajedno sa Štrosmajerom, "postao sijač opasnog sjemena, koje će za Srbe uroditi pogubnim plodovima, prvenstveno na planu zablude o jugoslovenstvu, preko kojeg je odronjavano srpsko nacionalno biće.

UZNEMIRENOST KATOLIČKIH I PRAVOSLAVNIH SRBA

To nasilno hrvatovanje uznemirilo je katoličke i pravoslavne Srbe krajem 19. veka. "Svi se još više tuđe od nas, nego prije", napisao je Štrosmajer Račkom, misleći na vidno reagovanje Srba. U prave razloge povlačenja srpskog korpusa, međutim, ni jedan, ni drugi nije ulazio, Ideja o nestajanju Srba na svim tim prostorima već je postojala i oni su se prećutno s njom slagali.

Gde je nastala ta hrvatska misao, koja će potpuno izbrisati Srbe iz Dubrovnika i njegove okoline, a kasnije se kao kuga proširiti po Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji? Odgovor na to pitanje dat je u listu "Dubrovnik", br. 7, iz 1896. godine. "Hrvatska misao nije iznikla u Dubrovniku, gdje, Bogu hvala, ni do danas nije uvriježena i gdje se jedva ko i sjeća hrvatskog imena, nego ta misao bi tek u novije vrijeme amo od nekud uvedena po nastojanju ljudi koji amo dođoše štono kažu trbuhom za kruhom. Ti pioneri hrvatske misli u Dubrovniku ne bijahu ljudi tobož rodom iz Hrvatske, jer do nazad malo godina kod nas amo ne bijaše nastanjen ni cigli jedan Hrvat, a i današnji nema ih do u sve tri, četiri, a to su jedan knjižar, jedan knjigoveža, jedan pop i jedan trgovac, ljudi koji istini na čast, ne ističu se ni najmanje širenjem hrvatizma. Barjaktari hrvatske misli u Dubrovniku bijahu u prvom redu neki Dalmatinci, činovnici i profesori, kojijem se malo docnije pridružiše i gdjekoji naš pop i fratar, a navlastito mlađi učitelji, (koji su) bili rodom iz našeg prostora ili iz gornje Dalmacije."

Najveći delatnik u poricanju bilo kakvog znaka srpstva u Dubrovniku bio je Marsel Kušar, koji je 1892. godine napisao knjižicu "Dubrovčani, jesu li Hrvati"? Došao je iz Zadra, preko Šibenika i počeo da širi hrvatsku ideju falsifikatima i zaobilaženjem činjenica. Na njenu pojavu reagovao je ugledni naučnik i književnik, Srbin katolik iz Cavtata Valtazar Bogišić ocenivši da je "ta knjiga jako pogibeljna u rukama jednog neznalice jer u njoj neće naći nego istinu umetnički izvrnutu". Drugi Srbin katolik Luko Zore je skrenuo pažnju na obilje falsifikata. Armin Pavić, zagovarač hrvatske književnosti u Dubrovniku objasnio zašto je to činio. "Kultus" Gundulićev započe u one dane hrvatskoga književnoga preporoda kada se narodu htjelo da bude drugim evropskim narodom jednak, a u literaturi za tu svrhu nemaše ništa drugo gotova, nego djela Dubrovčana."

Borak na to dodaje: "Nošen hrvatskom nacionalnom idejom i oslijepio od nje da bi mogao vidjeti ono što svak vidi, Pavić je i srpske narodne pjesme, npr. čak i one iz kosovskog ciklusa, proglašavao hrvatskim naraodnim pjesmama. ..Proglasio je da su narodne pjesme koje je Vuk sakupio "hrvatske narodne pjesme" i da boj na Kosovu nije nikakav srpski boj nego saveznička bitka protiv Turaka."

Ako sve to znamo, a i najnovija ponašanja hrvatske države prema Srbima, kao što su proterivanje srpskog naroda velikih razmera, pokatoličavanje preostalih Srba, da bi oni po oprobanom receptu bili pohrvaćeni i svakojaka tužakanja i optuživanja sa te strane, da ne navodimo i nešto ranija stravična klanja Srba, nezabeležena u evropskoj istoriji, onda se moramo zapitati kakva nam je politika prema toj državi? I kakve je rezultate ona dala posle tolikih naših izvinjavanja?

Ako je Ruđer Bošković pretvoren u Hrvata, ako su nebrojene hiljade Srba naterane tokom vremena na razne načine da se pokatoliče, a potom pohrvate, ko garantuje da u nekoj budućnosti neće Nikola Tesla, Mihailo Pupin, Milanković, Njegoš i ko zna koji sve srpski velikani postati značajni Hrvati. O tom ponašanju Hrvata treba ozbiljno razmišljati. Ono ne ugrožava ni Amere, ni Francuze, ni Nemce, ali se nas i našeg opstanka i te kako tiče.




Idi na stranu - |listaj dalje|