fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_danas - 98187 - 18.11.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

(16.02.1995) Izjava Henri Kisindžera


Henri Kisindžer je na pravnom fakultetu u Nju Orleansu izjavio: "Priznanje Bosne je bila velika greška. Bosanska država nije nikad postojala, niti postoji bosanski jezik ili bosanski narod. Tamo žive Srbi, Hrvati i muslimani. Prema tome, ako smo dozvolili podjelu Jugoslavije zato što njeni narodi nisu mogli da žive zajedno ne vidim zašto bi održavali Bosnu!"
poginuli - 100947 - 16.07.2017 : Svjetlana Lizdek Prnjavor - best (1)

Lizdek Miodrag: 5. novembar 1994. godine


Interesuje me da li neko TAČNO zna kako je poginuo moj muž Lizdek Miodrag. Hvala unaprijed!
poginuli - 101561 - 06.12.2017 : - best (3)

Zoran (Milivoje) Živković


Nakon saznanja detalja o ubistvu moga oca, stalno sam ponavljao da oni koji su pucali ne snose krivicu za pogibiju moga oca, ali sam tražio svjedoke da potvrde moje saznanje o tom nemilom događaju. Jedini se javio Zoran Živković, sa tvrdnjom da je te noći bio u šumi i obečao da će svedočiti o tom ubistvu. Međutim, Zoran se bojao za svoj život i moju osvetu prema krivcima tog ubistva, pa je rekao da će o tome da govori i bude svjedok tek kada se rat završi. Poštovao sam njegovu odluku i nisam htjeo da vršim pritisak na njega, nadajući se da će Zoran biti moj glavni svjedok na suđenju.

U zadnjoj muslimanskoj ofanzivi u borbama na Lipi 27. jula 1995. godine Zoran Živković je poginuo. Neka mu je vječna slava i laka zemlja! Zoki hvala ti na iskrenosti!
poginuli - 101601 - 19.12.2017 : Mirioslav Kovačević Višegrad - best (2)

Pero (Miloš) Kovačević


16. 10. 1992. Meremišlje. Selo na ušću lima u Drinu. U toj akciji takozvane armije BIH poginulo je 26 boraca VRS i četri živa uhavćena. Jedan borac je izumro u zatvoru, a jedan živ bačen sa Kaoštičkog mosta u Drinu i dan-danas nije nađen. Dvojica zarobljenih razmjenjeni su posle tri godine, nažalost vrlo brzo su izumrli.

Moj otac je razmjenjen 02. 12. 1992. i sahranjen u Vojničkom groblju. Po razmjeni na tjelu bile vidljivi znakovi zlostavljanja ne samo na njegovom lešu nego na svim koji su razmjenjeni. Među poginulim borcima bila je i jedna žena, medicinska sestra.

Razmjene vodio Vinko Pandurević, tadašnji komadant taktičke grupe sa njihovim komadantom Ahmedom Sejdićem, koji ni dan-danas nije odgovarao ni za jedan zločin počinjen na području opštine Višegrad, a podignuta je optužnica.

U to vrijeme otac se nalazio na prvoj liniji jer je tu bio formiran IKM, a imao je čin kapetana i funkciju Načelnika štaba Višegradske brigade. Inače je radio kod vojske i prije rata kao civilno lice u službi JNA.

Ahmed Sejdić je dobro isplanirao akciju i sa mnogo brojnijom vojskom napao sa svih strana našu liniju gdje je uspio likvidira dio snaga, dok se jedan dio uspio izvući iz okruženja. Po svjedočenju preživjelih moj otac je među zadnjima napustio liniju gdje je potom naišao na zasjedu gdje su on i još jedan borac poginuli dok se jedan spasio i sada je živ.

Na mjestu Meremišlju gdje se ovo desilo, na moju inicijativu smo podigli spomenik sa imenima boraca poginulih na ovome mjestu. Dugo sam čekao da se neko drugi sjeti ovog stradanja i obilježi ovo mjesto koje je u crno zavilo Višegrad, ali se to nije desilo sam sam krenuo u tu priču izgradnje spomen obilježja, a onda su iz boračke uvidjeli na ovaj propust i pomogli izgradnju tog spomen obilježja.
poginuli - 102025 - 23.02.2018 : Mico Kulic Foča - best (1)

Saša (Danilo) Todorović


Jedinac u roditelja, poginuo 1995. godine.
poginuli - 102257 - 01.05.2018 : Aleksandar Adzic Bijeljina - best (1)

Sreto (Dušan) Adžić


Supruga Cvija Adžić. Sinovi Aleksandar i Bojan. Poginuo je u Zabrđu na Mijatovića kosi sa Snježanom Mastilom. Upala im je granata u rov.
poginuli - 102536 - 07.08.2018 : Aleksandar Patrovic Srbija - best (1)

Relja (Božidar) Pustivuk


Siguran sam da je bio junačina, heroj i borac za srpstvo kao i svi borci slavne i jake Republike Srpske. Slava mu i hvala, srce mi se cepa što srpske vođe i generali trunu po ovim lažnim sudovima i zatvorima, ali narod iz Srbije nije za to kriv već ovi da ih nazovem nasi poglavari što nas vode u propast. Izuzetak je samo Vojislav Šešelj.

Živela Republika Srpska, živela Srbija i moćna i bratska nam Rusija. Živeli braćo Srbi i na da Bog u Boga se uzdamo, da nas bude na milijarde pa da pokažemo dušmanima i srbomrscima ko su SRbi. Živeli braćo Srbi širom sveta.
poginuli - 103009 - 09.01.2019 : - best (1)

Veljko (Pajo) Plakalović


Kćerka Veljka.
poginuli - 103137 - 31.01.2019 : Bojan Stanković Bratunac - best (1)

Ranko (Milovan) Stanković


Rodjen: 11. 09. 1957. godine
Mjesto rođenja: Drivuša, Zenica
Supruga Jovanka Stanković
Sinovi: Boško i Bojan
poginuli - 103375 - 04.05.2019 : Mike Sarajevo - best (1)

Ljuban (Mato) Boljanović


Ljuban Boljanović je poginuo u Aerodromskom naselju, hrabro braneći srpsku Ilidžu od dušmana. Prilikom pretrčavanja ulice, u povratku iz smjene, pogodio ga je snajper u čelo. Umro je na VMA u Beogradu trinaest dana nakon ranjavanja. Neka mu je vječna slava!
poginuli - 103429 - 02.06.2019 : Olja Puhalo Visegrad - best (1)

Momir (Ostoja) Kokošar


"Poštuj svoga oca, jer neko bi mnogo dao da ga još jednom vidi i bar jednom zagrli"

Moj otac Momir je iza sebe ostavio nas troje djece Marinu (1980) Nikolu(1992) i mene Olju(1976). Ostavio je uspomene sačinjene od njegovog vedrog duha, pozitivnog stava, ljubavi prema nama, našoj mami Vesni, ljubavi prema životu, koji je prekinut zbog ljubavi prema ovoj zemlji. Nije morao, kao ni mnogi drugi borci što nisu morali, ostati i boriti se, imao je hljeb u rukama, bio sposoban, vrijedan, nije želio da neko drugi gine za njegovo ognjište.

Zato, dragi moj tata neka ti je laka crna zemlja, tebi i tvojim saborcima, vječna slava i HVALA! Vole te tvoji Vesna, Nikola, Marina i Olja❤️
poginuli - 103673 - 28.07.2019 : Sinisa Bjelica Trnovo - best (1)

Siniša Bjelica


Siniša Bjelica poginuo 4. 7. 1992. je bio oženjen Gordanom Stojanović-Bjelica, i ima sina (tj. mene) rođenog 28. 7. 1992. godine, koji je dobio ime po njemu.
manastiri_kosovo - 102501 - 05.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

Gorka strana Visokih Dečana


Skupa sa jednim ratnim i jednim poratnim drugom, u ranim jutarnjim časovima smo 16. septembra 2017. godine krenuli iz Zubinog Potoka, u posjetu manastiru Visoki Dečani. Evo šta sam tom prilikom zabilježio...

Put do manastira uopšte nije jednostavan. Za to su se pobrinuli i Šiptari, koji su zatvorili jednu ulicu, tako da vam navigacija ne pomaže. Varijanta da pitaš "slučajnog prolaznika" na Kosovu nije baš preporučiva, pa odlučih da malo manevrišem po paralelnim ulicama Peći, i na taj način nađem izlaz iz grada.

Ulaz u manastir čuvaju Slovenci. Sa njima započeh razgovor oko Piranskog zaliva, i veoma brzo se dogovorismo o podjeli Hrvatske na dva dijela: srpski i slovenački. Bio sam izdašan prema njima, te za nas uzeh samo ono što Šešelj preporučuje. Takođe ih ubjedih da Hrvatima ostave Zagorje, sa glavnim gradom Kumrovcem - ipak i oni su ljudi pa moraju negdje da žive.

Jedan od Slovenaca me upita:

  • "Kakve su tvoje prognoze u vezi sutrašnje utakmice na Eurobasketu 2017, između Slovenije i Srbije. "

  • "Ja se mnogo izvinjavam, ali bez obzira na rezultat Srbi će da pobjede!"

    U manastiru zatekoh nekakve Albance. Jedan od njih poče objašnjavati jednom od mladića koji tu rade kao vodiči, da se njih sedam "naučnika" sa Kosova i Albanije interesuju za kulturno blago manastira, kako nepokretno tako i pokretno. Drugim riječima, došli gadovi da vrše popis srpske kulturne zaostavštine.

    Ja jednog dečkića, koji tu radi kao prevodilac, upozorih na njih, ali mi on samo odgovori:

  • "Mi tu ništa ne možemo uraditi! Sva imovina manastira, uključujući i pokretne relikvije, publikovana je u knjizi o manastiru, koju i Albanci već odavno imaju. "

    Posjeta manastiru mi nekako ne ostade u lijepom sjećanju. Svu onu nestvarnu ljepotu baci u sjenu prijem koji smo doživjeli od "domaćina" manastira. Naime, u manastiru rade tri "turistička vodiča", koji dočekuju goste i trude se da im u tu ljepotu koja ih okružuje, potkrijepe pričama iz bogate istorije manastira. U trenutku kada smo ušli u manastir, tu biješe još jedna porodica srpskih iseljenika, koji žive negdje u Velikoj Britaniji. Supruga najstarijeh iz njih, po mojoj procjeni Irkinja, nije govorila srpski, pa su se ovi momci iz Goraždevca svim silama trudili da joj, onako u horu, ispričaju sve što znaju o manastiru. Primjetih i to da je ta "engleska porodica" bila jako skromno obučena. Srpska snaha, Irkinja, je imala izlizane farmerice i neku jeftinu jaknu, odjeću nimalo prikladnu za manastir.

    Pošto ne uspjeh da bar jednog od tih vodiča "pridobijem na našu stranu", priključih se grupi i do kraja "turističke ture" sam slušao njihovo izlaganje na jako dobrom engleskom jeziku. Ovu mogućnost nisu mogli da iskoriste i moji prijatelji, Nedeljko Žugić i Vuk Pantović, jer im engleski ne ide od ruke.

    Ovakav, rekao bih diskriminatorski, odnos od strane manastirskog osoblja nisam mogao ni zamisliti! U mojoj grupi od tri čovjeka su se nalazili: jedan poznati srpski pjesnik, vlasnik prve srpske Internet televizije, jedan poznati epski pjesnik, guslar, višestruki pobjednik na Guči u držanju zdravice, cijenjeni biznismen, kaoi jedan kanadski državljanin i moderator na ovom forumu. Sve u svemu, gospoda vodiči iz Goraždevca su se mogli malo više potruditi oko nas, jer bi to bilo mnogo korisnije za opštu stvar, nego lizati žopu onoj jeftinoj Irkinji.

    Ovo je ujedno bio i razlog zašto do sada nisam htio da pišem o manastiru Visoki Dečani.

    Ipak, biti Srbin u manastiru Visoki Dečani ima i izvjesnih prednosti. Primjera radi, kada kupuješ kvalitetno manastirsko vino, umjesto 10 evra za litar možeš da ga dobijeć za šest, što je velika prednost.

    Da ne bude zabune, manastir Visoki Dečani je nešto najljepše što sam u životu vidio, a vidio sam mnogo toga. Jako mi je drago što sam imao priliku da ga posjetim. Međutim, mislim da mi Srbi treba da uživamo, ako ne veće, onda bar podjednako poštovanje kada uđemo u takvu svetinju kao što su Visoki Dečani. Pa valjda trebamo upravo mi Srbi, kada uđemo u ovaj sveti objekat, da se osjećamo kao svoj na svome!
  • manastiri_kosovo - 102643 - 02.09.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Gorka strana Pećke patrijaršije


    Kada putuješ Kosovom, ne moraš da pitaš u kom mjestu žive Srbi, a u kom Šiptari. Dovoljno je da obratiš pažnju na bankine pored puta: ukoliko su zatrpani smećem, znaš da je to šiptarski kraj. Iskreno rečeno, ni srpski krajevi nisu mnogo bolji, ali je razlika je ipak primjetna.

    Prolazak kroz Peć takođe budi nekakvo neprijatno osjećanje. Na gradskim putevima velika gužva. Sve vrvi od ljudi, konja i stoke. Kroz grad se probijaš isto tako teško kao kroz Njujork ili Moskvu, samo imaš osjećaj da si se nekim čudom vratio sto godina u prošlost. Na ulicama se odvija živa trgovina alatom, ali ne sa bušilicama I brusilicama, već onim koga prave kovači I druge tradicionalne zanatlije.

    Do Pećke patrijaršije je teško doći, čak i ako imaš navigaciju. Za to su se pobrinuli Šiptari, koji su ulicu koja do tamo vodi pregradili sa par stambenih objekata. Ipak, uz malo manevrisanja i lutanja, nekako smo uspjeli da riješimo I taj problem.

    Nakon što nas policajci, uz provjeru ličnih dokumenata, propustiše na manastirsku zemlju, odahnuh. Bješe mi nekako prijatnije, ipak imaš osjećaj da je to srpska zemlja i da si svoj na svome.

    Pred unutrašnjim zidom, onim koji okružuje Manastir, odmah tu na parkingu nas dočeka jedan policajac. Progovori na srpskom, ali mi odmah bješe jasno da je Albanac. Upita nas:

  • "Vi ste došli iz Bosne?"

    Odmah mi bješe jasno da me nije prepoznao po frizuri, već po registraciji mog Renoa. Svo ovo putovanje kroz Peć mi je pomalo pokvarilo raspoloženje, pa mu ja pomalo drsko odgovorih:

  • "Nismo mi iz Bosne, mi smo iz Republike Srpske!"

    On se samo nasmija na moj komentar pa nastavi:

  • "Jeste li vi Srbi!"

    Umjesto odgovora, potvrdno klimnuh glavom.

  • "A ja sam čuo da ste vi Srbi porijeklom Vlasi?" - uzvrati Albanac.

  • "Nismo mi Srbi porijeklom Vlasi, nego vi, Albanci" - odgovorih ja.

  • "A kako to?" - pomalo iznenađeno upita policajac.

  • "Zar nije onaj vaš najpoznatiji političar, što vas je predstavljao u Beogradu, bio Azem Vlasi? E, ako ste ga vi izabrali za predstavnika, onda ste i vi Vlasi!"

    Nedeljko Žugić, koji je stajao iza leđa tog Albanca, oštrim pogledom me prekori, i dade znak da ćutim. U isto vrijeme, Albanac se slatko nasmija, izgleda da mu se moj odgovor mnogo svidio. Vjerovatno je na isti fazon dočekao desetine Srba, ali mu niko nije tako domišljato odgovorio. U svakom slučaju, on me je nakon toga, poput vjernog kučeta pratio, čak i u dvorište Manastira, pokušavajući da što više sazna o meni. Čak je pristao i da se slika sa mnom, uz molbu da njegovu sliku ne stavim na Fejsbuk, jer mu to nije dozvoljeno kada je u uniformi.

    Uđosmo u Crkvu Svetog Nikole. Odmah na ulazu, sa lijeve strane, nalazi se jedan veliki sto na kome jedna od monahinja prodaje svijeće i knjige. Još par njih je stajalo tu, odmah do stola. Dok smo kupovali svijeće, upitah jednu od njih:

  • "Da li biste nam mogli reći par riječi o ovoj crkvi?"

  • "Nama nije dozvoljeno da budemo vodiči grupa, to radi samo Igumanija, ali je ona trenutno zauzeta!"

    Dok je to govorila, pokaza rukom prema jednom drugom stolu, na kome je jedna starija žena slagala nekakve brošure.

  • "Vi možete da iznajmite audio vodič za deset evra, ili da koristite ovu brošuru.. . " - nastavi ta ista monahinja.

    Za audio-vodič nismo imali vremena, jer smo morali taj isti dan da se preko Prokletija i Rožaja vratimo za Srbiju. Zbog toga uzeh brošuru, i pokušah da iz nje nešto naučim. Međutim, taj list papira nam nije bio od velike pomoći, pa odlučismo da odmah, nakon što smo zapalili svijeće, napustimo crkvu Svetog Nikole.

    U dvorištu crkve nas je čekao Osman, uvijek spreman za razgovor. Pridruži nam se i jedan Italijan, pripadnik KFOR-a, i mi započesmo razgovor, malo na engleskom, malo na italijanskom, a ponajviše na srpskom, koji je ipak nekako zvanični jezik na tim prostorima. U jednom trenutku, iz Crkve izleće Igumanija i uputi se ka nama. Kada je prišla na nekoliko koraka, reče nam povišenim glasom:

  • "Nemojte tako da galamite, u Crkvi je počela služba!?"


    Osjećao sam veliku potrebu da se posvađam sa njom, da joj svašta kažem. A imao sam šta i reći. Htio sam da zna da sam prešao hiljadu kilometara da dođem na Kosovo i dovedem svoje prijatelje. Najprije sam se iz Beograda uputio za Pale da pokupi Nedeljka, a zatim smo preko Višegrada otišli do Sjenice da pokupimo Vuka. Potom smo se nas trojica uputili na Kosovo, kod njih, sa namjerom da na ovom našem svetom mjestu zapalimo koju svijeću, ostavimo koji dinar i popričamo sa njima, u namjeri da ih podržimo. U isto vrijeme, oni se prema nama odnose kao da smo im nekakva velika smetnja, prepreka, obaveza.

    Htio sam joj reći, da sam prošao pola svijeta, od Aljaske do Rusije, od Meksika do Indije, ali sam se samo na Kosovu osjetio strancem iako sam čvrsto stajao na svome, među svojima. Htio sam joj reći da su me isto tako šikanirali i "domaćini" u Visokim Dečanima. Ipak najgore je kada te ne prihvati neko u Pećkoj patrijaršiji, prestonici Srba i srpstva. Bio sam razočaran, i to je jako puno boljelo!

    Nigdje u svijetu nisam doživio takav doček. Došao sam na Kosovo da od njih nešto naučim, da od njih udahnem tračak Svetosavlja, koji ću kao amanet da ponesem sa sobom. Htio sam da "iz prve ruke" proniknem u veliku istoriju Pećke patrijaršije, tog našeg svetog mjesta. I moga, a ne samo njihovog.

    Šta će meni njihovi audio zapisi koji oni prodaju po deset evra? Mogu ja njih besplatno, vjerovatno i bolje, da skinem sa Internetu i na da ih na miru poslušam u Americi, tamo gdje živim.

    Htio sam joj reći da, ako sam ja kao Srbin dužan da ih pomažem, neka mi to samo kažu! Onih deset evra ću im poslati preko Western Union-a, tako da ne moram da ih smaram sa svojim dolaskom na Kosovo!

    Ipak, u svađu se nisam upustio! Izgovorih samo jedno tiho "izvinite" i užurbano napustih manastirsko dvorište.

    Pećku patrijaršiju sam napustio sa nekakvom gorčinom u grlu. Dok sam cjelivao hladnu kamenu stijenu na izlasku iz crkvenog dvorišta, znao sam da se tamo više nikada neću vratiti - ne zbog toga što to ne želim, nego što nemam koga da posjetim. A Bog mi je svjedok, da sam imao jako veliku želju da tamo odem!
  • moje_price - 102277 - 11.05.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (14)

    Bilo jednom na Ilindan


    Prije mnogo godina, u vrijeme kada sam bio jako mlad, uzeh nekakav čekić i počeh da popravljam staru, drvenu kapiju ispred naše kuće. Nije mi smetalo toplo avgustovsko sunce, ne znam da li zbog moje uzavrele mladalačke krvi ili su u to vrijeme ljeta na Romaniji bila nekako manje topla nego što su danas.

    I tek što udarih par puta u nekakav zarđali ekser, izleše iz kuće moja stara baka. Inače, otkako se moja majka udala u Tomiće, baba je prestala da se zanima kućanskim poslovima, pa je njen jedini posao bio da me špijunira i roditeljima prepričava moje vragolije. Bala mi priđe ubrzanim korakom, postavi ruke na bokove i otpoče da mi čita bukvicu:

  • "Šta to radiš, crni kukavče? Pa znaš li ti da je danas Sveti Ilija?"

    O Svetom Iliji u tim godinama nisam znao skoro ništa, izuzev što sam u školi učio da su Makedonci na taj praznik podigli nekakav ustanak, koji se za njih kobno završio.

  • "Pa šta? Kakve veze ima taj tvoj Sveti Ilija sa mojim čekićem?" - ljutito uzvratih ja, uvijek spreman da se prepirem sa njom.

    Baka nervozno pruži svoju tanku, staračku ruku u pravcu mog čekića. Ja ustuknuh, pokušavajući da zaštitim taj zarđali komad gvožđa, koji je bio dio moje lične imovine.

    Pošto je dobro znala da je moja mladost na kantaru sile već odavno nadvladala njenu slabašnu figuru, baba popravi svoju crnu maramu i odluči da promjeni taktiku:

  • "Sveti Ilija Gromovnik je kod nas Srba jedan od najvećih praznika. Taj dan se ništa ne radi. Tada čak ni muslimani ne obavljaju nikakve poslove u polju i njivi..."

  • "A zašto?" - upitah je ja, spreman da joj dam i čekić, jer sam znao da nakon ovog kratkog uvoda slijedi još jedna njena zanimljiva priča.

  • "Sve ovo što ću ti sada ispričati desilo još prije onog Velikog rata, u vrijeme kada su muslimani bili jako svjesni svoga porjekla, pa su poštovali i naše, srpske običaje i praznike. U to vrijeme, živjela je nedaleko od Sokoca, u selu Kuti, jedna porodica čiji su preci prešli na Islam. Jednom prilikom krenu oni na Svetog Iliju u polje da pokupe sijeno. Njihova porodica je bila velika i radna, pa taj dan na sakupljanje sijena krenu njih sedmoro: djed, otac, majka i četvero djece."

  • "I tek što su započeli sa radom, naiđe nekakav hodža. On se, onako kao što dolikuje putniku prolazniku, najprije pozdravi sa gazdom, a zatim ga zabrinutim glasom upita:"

  • ""A brte gazdo, što baš sada iziđe da kupiš sijeno? Znaš li ti bolan, da je danas aziz, koga su i naši preci od davnina poštovali?""

  • ""Znam hodžo, znam. Međutim, od nerada se ne živi, a hoće i kiša, pa je hasar da se isharaba ovako dobro sijeno.""

  • "Nakon što ga sasluša, hodža produži niz sokak, nezadovoljno klimajući glavom. Gazda se vrati k poslu."

  • "Kada se Sunce već visoko popelo na nebo, gazda odluči da svi zajedno sjednu na podinu, popiju malo kiselog mlijeka i pojedu po komadić pite sa sirom. Kako su svi članovi porodice vrijedno radili, posao se brzo primicao kraju. Rezultat njihovog rada se mogao vidjeti na prostranoj livadi, po kojoj su se, poput niza bisera, pružili svježe strpani plastovi. Zadovoljan prizorom koji se pružao ispred njega, gazda prkosno pogleda prema crnom oblaku koji se nadvio nad njima i tiho izusti:"

  • ""E sad mi, šejtane, ne možeš ništa!""

  • "I tek što to izgovori, udari grom baš u mjesto gdje su sjedili, i izginu svih sedam duša: i djed, i sin, i snaha, i svo četvoro djece..."

    I dok sam ja otvorenih usta gledao u baku, ona iskoristi priliku da mi otme čekić. Međutim, ja ne obratih pažnju na to. Moj pogled je bio uperen u nebo. Ono bješe čisto, plavo, gotovo bez oblačka. Kao da mi čita misli, baba reče:

  • "Hoće Ilija Gromovnik ponekad da opali i iz vedra neba. Međutim, ako ga poštuješ, ne moraš ga se plašiti jer on gađa samo mjesta na kojima stoji đavo."

    Stajao sam zbunjeno i razmišljao. Nisam znao šta da mislim o Iliji Gromovniku. Baka odluči da prekine tu mučnu situaciju, pa mi se obrati onim svojim tihim, gotovo molećivim glasom:

  • "Hoćeš da tebi tvoja baba sa pekmezom od šljiva namaže jednu krišku hljeba?"

    Dal' zbog toga što sam jako volio pekmez od šljiva, ili što sam želio da se sakrijem od Ilije Gromovnika, babinu ponudu sa zadovoljstvom prihvatih. I ne čekajući baku dugim koracima krenuh u pravcu kuće.

    Ovu priču sam još jednom čuo od nekog starca. Miđutim, niko nije znao da je ispriča tako dobro i ubjedljivo kao moja baka. Kroz nju mi je usadila u glavu poštovanje prema Svetom Iliji, ali i Ostroškom Vasiliju i još nekim svecima.
  • moje_price - 19343 - 02.11.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (17)

    Za šaku dukata


    U godinama pred Drugi svjetski rat život na Romaniji je bio jako težak, pa je imati malo značilo mnogo jer drugi nisu imali ništa. U kući Ljubinog oca je bilo nešto dukata, koje su Renovice iz Gazivoda generacijama otkidale od siromašnih ljetina i plodova njegovanih u krševitim baštama, zalivanim znojem isto onoliko koliko i vodom. I svaki bi predak od svojih usta odvojio sve što pretekne kada se nahrane uvijek gladna djeca, da bi kupio poneki dukat i u domaćinske kuće poudao svoje kćeri.

    Kada su svatovi poveli Ljubu za Luku Tomića iz Podromanije, njeno djevojačko ruho je krasilo devetnaest zlatinih dukata. I dok se kočija, u pratnji stasitih konjanika, kotrljale Glasinačkim poljem, buljili su prolaznici u prelijepu Ljubu, i njene zlatnike što su ponosno zveckali na njenim grudima. Na dan vjenčanja kuća Stojana Tomića je bila otvorena za sve goste, zvane i nezvane. Došli su na svadbu njegovog sina Luke, da se najedu i u kolo uhvate, i Srbi i muslimani, dobronamjerni ljudi ali i dušmani. I niko Od njih nije mogao da odlijepi oči sa zanosne Ljube, mnogi od njih priželjkujući da i njihove kćerke budu tako lijepo okićene na dan udaje...

    ***
    Par dana pred Božić 1942. godine, jedan od komšija iz susjednog sela Nevoseoci, dovede u Podromaniju nekoliko ustaša iz zloglasne goraždanske Handžar divizije. Upadoše u Stojanovu kuću sa namjerom da otmu dukate koje je imala Ljuba. Nakon bezuspješne premetačine domaćinstva, ustaše počeše da tuku Stojanovog brata Pera koji tu dođe da zaštiti Milku i Ljubu, jer to bješe bratova dužnost kada u kući nema muške glave.

    Nakon višečasovne torture, ustaše izvedoše Pera i Milku pod jednu trešnju a Ljubi ponoviše svoje zahtjeve: da im preda dukate ili će strijeljati njenu svekrvu i svekrovog brata. Međutim, Ljuba ponovo odgovori da nema dukata, te dušmani ubiše Milku i Petra, a nju natjeraše da ih pokopa pod tom istom trešnjim. Ljubu su poštedjeli jer su namjeravali da se vrate, ili su se možda bojali da će partizanska jedinica njenog muža Luke da napravi pokolj u Nevoseocima.

    Tomići iz okolnih kuća su nemoćno posmatrali šta se dešava. Nisu mogli da im pomognu, jer bi ih zadesila Milkina i Perova sudbina. Kada se ustaše raziđoše, silan narod se sakupi u dvorištu da oplakuje Milku (rođenu Cerovina) i Petra Tomića. Kuknjava žena je odjekivala Podromanijom sve do kasno u noć.

    Nakon tog krvavog januara 1942. godine, u kome je na kućnom pragu nastradalo još petnaestak Tomića, otisnulo se stanovništvo Podromanije u zbjegove. Ljuba krenu za njima, ne razdvajajući se od svojih dukata. Međutim, kada neko pokrade zlato jednoj porodici iz zbjega, Ljuba odluči da polovinu svojih dukata zakopa ispod jednog stoljetnog hrasta koji je dominirao tim područjem. Pred kraj rata, partizani, da bi istjerali četnike is šuma, zapališe Romaniju te u silnoj vatri nastrada i hrast, čuvar Ljubinih dukata, koje ona više nikada ne nađe.

    Preostale dukate Ljuba sačuva, te ih nakon rata odnese u Lazarevo, gdje su njeni ukućani kolonizirani. Pozajmljivala ih je mladim djevojkama, da se kite sa njima za svadbe i igranke. Vojvođanska zemlja biješe rodna, a Tomići dobri poljoprivrednici, pa Ljuba kupi još devet dukata sa namjerom da za svoje unuke, od kćeri Nevenke i sina Miša, ostavi isto onoliko dukata koliko je dobila od oca.

    A uveče, kada bi ugasila svjetlo i krenula na spavanje, Ljuba bi iz tišine svoje sobe zamišljeno gledala u plodne banatske bašte. Jer kad bi utihnuo plač djece i smijeh najmilijih, vaskrsnule bi pred njom uvijek iste slike iz prošlosti koje su je tjerale da se zapita da li bi Petar i Milka još uvijek bili živi da je ustašama dala tu njenu šaku dukata.
    rat1992 - 82523 - 13.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (33)

    Zašto nikada neću biti Bosanac!


    1. Zato što musilimani neće da prihvate činjenicu da su i oni srpskog porijekla

    2. Zato što muslimani ne vole Republiku Srpsku, za koju nisam žalio ni poginuti

    3. Zato što nas muslimani iza leđa nazivaju "četnici", a u razgovoru sa nama uporno ponavljaju priču o nekakvom "zajedničkom suživotu!"

    4. Zato što muslimani vjeruju da se u prethodnom ratu desila "agresija na BiH", a pri tome tvrde da to nije bila ona od strane HVO-a iz Republike Hrvatske.

    5. Zato što se muslimani ne mogu pomiriti sa činjenicom da su izgubili rat od 37% Srba, pa žele da vjeruju da su ih porazili "srbijanski četnici" i Rusi, kojih je kod nas Srba bilo pet puta manje u odnosu na broj Sandžaklija i mudžahedina u njihovim redovima.

    6. Zato što su muslimani nakon rata ubjedili sami sebe da su dobili rat, a uspjeli su da opstanu u Bosni samo zbog toga što su Srbi bili prinuđeni da im stalno, pod pritiskom Međunarodne zajednice, ustupaju teritorije: aerodrom u Sarajevu, Mostar, Goražde, Bihać, Igman... Realno gledajući, da ovoga nije bilo, Armija muslimanske BiH bi kapitulirala još 1993. godine! Muslimani su opstali samo zato jer ih je polovina živjela u "zaštićenim zonama" iz kojih su mogli da slobodno ratuju, dok su srpski topovi stalno bili pod nadzorom UNPROFOR-a. Opstali su i zbog toga što je na njihovu stranu stao i NATO, koji je zbog muslimanske vojne inferiornosti, čak morao i da bombarduje srpske položaje.

    7. Zato što muslimani žale za Srebrenicom i Žepom, a ne shvataju da su Srbi zbog mira u Bosni izgubili mnogo vrednije teritorije, poput Vogošće, Ilijaša, Grbavice, Ilidže i Hadžića.

    8. Zato što muslimani još uvijek ne znaju da je rat u Bosni bio jedna unosna igra za Velike Sile, i da u njemu niko od nas nije pobjedio.

    9. Zato što muslimani vjeruju da su im Amerikanci prijatelji, i ne shavataju da nas Zapad muze poput "sanske koze". Ne shvataju da se iz Bosne svakodnevno odnosi sve ono što su naši preci vjekovima stvrali i za što su mnoge generacije prolivale znoj i krv.

    10. Zato što muslimanima nije jasno da u prethodnom ratu niko nije imao značajnijih vojničkih uspjeha i da su sve teritorije razmjenjene politički: Mostar za Koridor, Srebrenica za Srpsko Sarajevo, Krajina za Dejton.

    11. Zato što su muslimani bili spremni da za Islam žrtvuju čak i svoj vlastiti narod: Markale, Srebrenica...

    12. Zato što muslimani uveličavaju svoje žrtve, a umanjuju i ne poštuju srpske. Još uvijek vjeruju da je u Srebrenici ubijeno 8000 muslimana, a tvrde da je u Sarajevu ubijeno samo 200 Srba.
    moje_price - 25978 - 30.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (50)

    1. Dio - Dno života


    Jutro maglovito i svježe. Iz gustih borovih šuma još uvijek izbija zadah romanijske zime. Zubato sunce stidljivim zracima umiva paljanske proplanke. Iz požutjelih trava nazire se poneka visibaba, siguran vijesnik proljeća.

    Već tri sata čekam na jahorinskoj raskrsnici, uzaludno zaustavljajući svaki auto koji prođe pokraj mene. A prošlo ih je svega desetak, uglavnom krcatih ljudima i robom jer u ovim tmurnim vremena u kojima je benzin pet maraka ljudi putuju samo kada moraju. Možda bi se našlo i neko mjesto za mene, ali vozači pritisnu papučicu gasa čim primjete pakete kraj puta.

    Posmatram ta moja dva saputnike i razmišljam o tome kako su čudni putevi sudbine koji su nas sastavili. Do juče ujutro gotovo da nisam ni razmišljao o Svjetlani, mojoj bivšoj ljubavi, a onda naletjeh na Ljilju, njenu drugaricu sa Pala, koja mi u glavu ubaci crva koji neprestalno rovari i tjera me da razmišljam o njoj. A rekla mi je samo jednu rečenicu: "Svjetlana u Sarajevu gladuje, pati! "

    Otkako sretoh Ljiljanu neprestano me, poput psa lutalice kome sam ja jedina nada da će toga dana pojesti neki obrok, prate i u glavi odzvanjaju riječi: "gladuje, pati... gladuje, pati... "

    Tog popodneva sam krenuo u kasarnu na Koranu da zastavniku Staniću predam nekakve papire. Za trenutak mi se učini da bi bilo dobro sa ovim dobroćudnim čovjekom podjelim ovaj moj teret, ponajviše zbog toga što je Dimšo, Svjetlanin otac, nekada bio Stanićev kolega iz jedinice. Nakon što zastavnik sasluša moju priču, pređe rukom preko brade pa reče:

  • Eh, šta se tu može? Već duže vremena muslimani ne dozvoljavaju da se humanitarna pomoć preveze u Sarajevo. Valjda se nadaju nekoj međunarodnoj intervenciji pa glađu muče onaj jadni narod. Evo i kod mene u skladištu ima oko pet hiljada paketa koje dovezoše vozači Dobrotvora iz Beograda, a koji nikako ne uspjeva da ih pošalje u Sarajevo...

    Zamolih Stanića da me odvede do silosa, kojeg je vojska nekada koristila za skladištenje žita. Popesmo se na jednu platformu koja je zauzimala centralni dio objekta. Odatle nam se ukaza more paketa, uredno upakovanih po svim poštanskim propisima, umotanih u pak papir i lanenu špagu. Na svakom od njih je krupnim slovima bila ispisana adresa primaoca.

    A onda se desi nešto jako čudno! Sa udaljenosti od tridesetak metara opazih paket adresiran na Svjetlaninog oca. Zastavnik je sa nevjericom odmahivao glavom, čvrsto ubjeđen da je nemoguće sa tolike udaljenosti pročitati ime pošiljaoca, pogotovu što je skromna svjetlost u prostoriju ulazila isključivo kroz svjetlarnike pod krovom.

    Stanić nevoljno pristade da siđemo u silos i pogledamo paket na koji pokazah prstom. Nakon što uđosmo u prostranu betonsku prostoriju ispunjenu polumrakom i ljubavnom pjesmom golubova, shvatih i zbog čega nije bio voljan da me prati u tu moju malu avanturu. Iz paketa je izbijao nepodnošljivi zadah hrane u raspadanju, jer su darežljivi Beograđani svojim sarajevskim prijateljima slali čak i ono što ne bješe po propisu: sušeno meso, povrće, voće, jaja, kajmak...

    Svaki paket bješe priča za sebe: U njega bi pošiljalac stavljao sve ono čega se njegova porodice mogla odreći u tim teškim vremenima, ali bi u isto vrijeme dodavao i nešto namjernica po želji primaoca, bespomoćnog jadnika koji je životario zatvoren u svom skučenom stanu nekada olimpijskog grada, željno očekujući pomoć od onih koji ga još uvijek nisu otpisali.

    Vođen nekakvom neobjašnjivom silom, uputih se ka mjestu na kome se nalazio objekat moje pažnje. Krajičkom oka prepoznah adresu, Obala 27. jula, a onda ga pobjednički podigoh iznad glave.

    Zastavnik Stanić je zabezeknuto gledao u mene, kao da je upravo vidio duha. Nije mogao da veruje da se desilo ono što je upravo vidio rođenim očima. I dok je on sa nevjericom razgledao u paket, nedaleko od mjesta na kome smo stajali izrovih još jednu, istu takvu kutiju.

    I baš tu, na tom mjestu, dok sam stajao okružen ustajalim zadahom hrane, zapljusnu me plima gađenja na svo zlo ovoga svijeta koje izađe iz pakla i izli se nad Bosnom. U glavi prelistavam slike okrutne svakodnevnice, u kojoj jedna nesreća sustiže drugu, zbog čega kada kreneš na počinak poželiš da zaspiš i da se ne probudiš sve dok ovaj cirkus ne prođe.

    Potom me obuze misao da me je Svevišnji poslao na ovo mjesto sa nekom određenom namjerom. Možda su ova dva paketa Njegov znak da treba da učinim jedno humano djelo i tako se pridružim sveopštem otporu protiv zla.

    Na zastavnikovo veliko zadovoljstvo krenusmo ka izlazu iz skladišta. U rukama sam čvrsto držao ona dva paketa te Staniću postade jasno da se od njih ne razdvajam. Zbog toga mi, u znak odobrenja da ih mogu ponijeti sa sobom, prijateljski reče:

  • "Otiđi na Grbavici kod popa Žuće. Rekoše mi da on još uvjek može da pošalje humanitarnu pomoć na muslimansku stranu. "

    Eto, tako sam se ja nađšap na paljanskoj raskrsnici stopirajući aute koji su išli za Vrace. Već sam pomalo gubio nadu da ću u ovim teškim ratnim vremenima sresti neku dobru dušu koja će me povesti za Lukavicu.

    Iz pravca Pala se začu tiho brujanje motora, a zatim se ispod nadvožnjaka pomoli plavi tamić, koji se sa mukom penjao uz Kalovita brda. Vozač nije imao namjeru da stane, ali se nakon što ja ljutito opsovah i zamahnuh rukama, začu se oštro škripanje kočnica. Na moje veliko zadovoljstvo metalna šklopocija se zaustavi na svega nekoliko metara od mene.

  • "Nema mjesta, vidiš i sam da nas je četvorica u kabini" - uzviknu vozač kroz otvoren prozor sa moje strane. Lice govornika nisam vidio jer su ga zaklanjali vojnici koji su se stiskali u kabini.

  • "Mogu ja i pozadi? " - molećivim glasom predložih ja.

  • "Dobro, ako baš hoćeš" - uzviknu vozač - "ali vjeruj mi na riječ da ti se društvo neće svidjeti. "

    Ne oklijevajući ni jednog trenutka, u strahu da se vozač ne predomisli, ja i moji paketi smo se u dva skoka našli ispod polumračne cerade kamiona. U trenutku kada je vozilo već kretalo, shvatih šta je vozač mislio kada reče da mi se društvo neće svidjeti - izpod cerade kamiona je u mene buljilo dvadesetak svinja, svaka od njih bar šezdesetak kilograma teška.

    Naslonih se leđima na kabinu tamića. Svinje su neumorno bauljale po vozilu, a prilikom svakog kočenja grokteća rulja bi se po zakonu inercije sručila na mene. U želji da zaštitim pakete, podizao sam ih u visinu, a čekinjasto krdo svom svojom težinom obrušavalo na moje noge.

    Ipak, najviše mi je smetao svinjski izmet, zbog kojeg ni u jednom trenutku nisam mogao da spustim pakete na drveni pod kamiona. Zbog oštre špage, koja mi se poput žileta urezivala u ruke zaustavljajući krvotok, počeo sam polako da gubim osjećaj u prstima.

    Ubrzo se svinje privikoše na mene, pa svojim ogromnim njuškama krenuše u pravcu ova moja dva paketa. Nastala je borba prsa u prsa: napaćeni srpski vojnik u borbi protiv čopora gladnih životinje koje nisu prezale ni od čega da dođu do hrane.

    Nemoguće je opisati moju sreću kada se vozilo zaustavilo na Vracama. U jednom skoku sam se našao ispred ljubaznog vozača koji mi reče da ide za Vojkoviće, pa ću dalje morati pješke. Dva kilometra pješačenja do Grbavice za mene nije predstavljalo nikakav problem. Najvažnije je bilo da sam pobjegao iz onog svinjskog pakla, a dalje ću ja već stići nekako. Vrijeme u ratu teče sporo i nije baš na velikoj cijeni. Dan ti prođe u nastojanju da preživiš, nadajući se da ni sutra neće biti mnogo gore.

    Nadomak pijace na Grbavici, po grupi civila zapuca snajper. Naše minobacačlije sa Vraca odgovoriše sa tri granate, pa ja žurno potražih sklonište u najbližem ulazu. Iako sam bio došljak sa Romanije, dobro sam znao da će nakon toga na pijacu pasti nekoliko muslimanskih granate. Čak i u ovom prljavom ratu sve se dešavalo po Njutnovom zakonu akcije i reakcije!

    U haustoru zatekoh jednu stariju babu i neku djevojčicu, očigledno prekinutu u igri. Baba bješe jako nervozna pa poče da pominje Aliju i Turke, koristeći sočne psovke iz svog bogatog ratnog repertoara. Kada joj ponestade daha, poče da njuši vazduh:

  • "Ma šta ovo smrdi? Kao da se krme posralo! " - uzviknu baka i pogleda u pravcu njenih cipela da u ovoj gužvi slučajno nije ugazila u nešto smrdljivo.

    Ja i moja dva paketa istrčasmo na ulicu. Tek tada shvatih da mi je uniforma upila smrad svinjskog izmeta i da ovakav ne mogu pred popa Žuću. Umjesto toga idem u Lenjinovu 58, u napušteni stan moga komadanta. Tamo ću da se sakrijem od ljudi sve dok iz odjela ne istjeram ovaj grozni smrad.

    Stan na desetom spratu potpuno prazan. Prozore polupali muslimanski snajperisti sa Trga Pere Kosorića. Oprah pantalone a zatim ih okačih da se suše kraj prozora. U stanu hladno pa se skupih u jednom uglu. Ćutim. Čekam da se pantalone osuše ili da umrem od zime. Šta god da se desi biće dobro. Biće bolje od ovog mog pasijeg života! Evo, prođe skoro godina kako se gušim u ovom prokletom ratu i sve mi se više čini da iz dana u dan tonemo sve dublje i dublje. Dalje se ne može! Ovo mora biti dno života!
  • moje_price - 41482 - 17.09.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (55)

    Miris duše


    Sa prvim zadahom jeseni gorom Romanijom se razlije miris pečene paprike i kuvanog pekmeza, te zvukovi tupih udaraca sjekira i reskog cijuka motornih pila. Ovakva atmosfera u meni stvara nekakvu blagu jezu koja me podsjeća da su se nad Sokolac ponovo nadvile surove sjene zime. Sa prvim nagovještajima jeseni, zazvoni u meni nekakav alarm koji me tjera da razmišljam o drvima za zimu. Drva još nisam kupio, valjda zbog toga što u stanu imam centralno grijanje. Zato mogu da se opustim i uživam u mirisima pečenih paprika i pekmeza od šljiva, koji dopiru do mene čak i kada sam daleko na hiljade kolometara od rodnog kraja.

    Dobar domaćin ogrevno drvo za zimu nabavlja još u rano ljeto. Naše starine su govorile da ukoliko u septembar uđeš bez dobrih zaliha drva i nisi baš neki domaćin. Što se mene tiče, u šumu sam po drva išao samo jednom. Ovo je moja priča o tome.


    Mislim da je to bilo u jesen 1994. godine. Drva se u toku rata nisu mogla kupiti u Šumarstvu, pa je svaki vojnik morao da sam sebi organizuje sječu. Doduše, komande su se te godine pobrinule za prevoz, ali smo se za sve ostalo morali snaći sami.

    U šumu krenuh sa Radom Vukovićem iz Vlasenice i par njegovih saboraca iz čuvenih vlaseničkih jurišnika, koji su se proslavili u bitkama na Cerskoj. Vozač vojnog "Dajca" nam ujedno bješe i vodič, te nas odvede na nekakvu lokaciju, čini mi se u pravcu Stjenica. Po njegovim riječima na tom mjestu je bilo najlakše izvući drva na put.

    Rado je bio pravi virtuoz na motornoj testeri. Za sat vremena je oborio nekoliko stabala, potkresao grane i počeo da debla reže na ćutke, koje smo kasnije kotrljali niz padinu i utovarali na kamion. Sve je išlo kao po loju, pa za trenutak pomislih da i nije tako teško biti drvosječa.

    Odjednom, ugledah čovjeka kako nam se užurbano približava utabanim šumskim putem. Kada priđe dovoljno blizu, uzviknu nervozno:

  • "Ma šta to radite, ljudi? "
  • "Sječemo drva za ogrev!" - odgovori jedan o mojih prijatelja.
  • "A što, bolan, u mojoj šumi? "
  • "Kako tvoja, pa ovo je državna! " - umješa se i vozač kamiona.
  • "Ma nije državna, ušli ste desetak metara u moje imanje! Eno, tamo vam je međa! " - odgovori domaćin i pokaza na nekakav kamen koji se ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg drugog kamena u šumi.

    Osjetih da je došlo vrijeme da se i ja umješam u razgovor i pokušam da smirim situaciju. Objasnih vlasniku šume da se radi o nesporazumu i da niko od nas nije imao namjeru da krade drva. Čovjek, očigledno veoma ljut, započe da objašnjava da je to već treći put u toj sedmici da mu vojska pustoši šumu tako da mu je svega preko glave. Zatraži da istovarimo ono malo drva što je već bilo nabacano na kamion i da ga više ništa ne pitamo.

    Nakon što ispunismo starčevu zapovjest, izvadih flašu rakije i ponudih čovjeka da pokvasi grlo. On se zahvali, a zatim iz flaše povuče domaćinski gutljaj. Potom zadovoljno obrisa usne rukom, reče da se zove Slavko, a zatim me upita kako se zovem i ko mi je otac.

  • "A ti si Ljubov sin!? " - uzviknu iznenađeno - "Pa kako ti je otac? Čujem da je puno bolestan i da ne ustaje iz kreveta??? "

    I tako, na moje veliko iznenađenje, narogušeni starkelja postade mnogo blaži prema nama. I dok sam mu ja pričao, potegnu Slavko još par gutljaja iz flaše, slušajući poluotvorenih usta opis zdravstvenih problema moga oca.

    Nakon desetak minuta razgovora, i još nekoliko podizanja flaše iznad glave, Slavko se razmaha rukama pa uzviknu:

  • "E sad slušajte dobro! Hajde da ponovo utovarimo sva ova drva na kamion, a ti momčino upali tu motorku pa obori još nekoliko bukvi. Hoću da se porodica Tomić dobro ogrije ove zime! "

    Nastupio je tajac! Svi su bili iznenađeni naglim preokretom situacije. Da bi nas uvjerio da se ne šali, Slavko i sam poče da nabacuje ćutke na kamion.

    Nakon par sati "Dajc" je bio prepun drva. Kako se približavao trenutak rastanka sa Slavkom, sve više me je pritiskao kamen zebnje da ću otići iz šume a da od Slavka ne dobijem odgovor na pitanje: Zašto ovo činiš?

    Izgleda da je i on, dok mi je u znak pozdrava čvrsto stiskao ruku, nekako dokučio moje misli pa reče:

  • "Znaš li ti momčino da smo tvoj otac i ja u zajedno u kafani popili na stotine litara rakije! Tvoj Ljubo bješe velika drugarčina i strašno dobar čovjek, pa nikada nije žalio da sa prijateljima potroši novac. Sjećam se dobro, dok je tvoja majka radila u Njemačkoj, pošalje ona njemu pare da kupi oluke za kuću a mi ih popijemo... Vinka ponovo pošalje devize, a mi opet u kafanu. E vidiš, prijatelju moj, došlo vrijeme da ti ja šumom oluke platim! Idi sa srećom i nemoj, molim te, zaboraviti da mi pozdraviš pobratima!"

    Puno je hladnih zima prošlo od te moje poslednje sječe drva. Srećni dani života na Romaniji su postali daleka prošlost, a sadašnjost poprimila oblik zidova jednog toplog beogradskog stana. Iz komšiluka dopire miris pečene paprike. Neko priprema zimnicu. Ipak, nešto tu nedostaje! U ovom gradu sve je nekako čudno. U Beogradu su i poznati nekako nepoznati, a u nevolji ti neće pomoći čak ni oni koji su ti najbliža rodbina. Ovdje je i miris paprike nekako drugačiji od onog sa Romanije. Vjerovatno zbog toga što mu nedostaje malo duše, Slavkove ili nekog njemu sličnog.
  • hadzici - 69388 - 14.05.2012 : Zoka Hadžići - best (78)

    Aleksandar Krajišnik - Aka


    Tinovo 6. jun 1992. godine

    Aleksandar ( Aćim ) Krajišnik 1938 - 1992Kišna junska noć. Stražarim sa Aleksom, koji me inače čitav dan zasmijava svojim dogodovšitnama. Priča mi o tome kako je jedva umolio komandira voda Miku da mu da automatsku pušku. Kaže samo što nanišanio sa papovkom ostane bez municije. Automatsku pušku hvali pa kaže da je nikada ne okreće na ono "trrrr" nego samo na pojedinačnu paljbu.

    Juče nam je na položaj doveo vučjaka koga je našao u gradu.

  • "Sada čitavu noć ne moramo stražariti" - kaže on - "evo nam čuvara!"

    Čuvar nam je trajao do prve granate koja je pala negdje u našoj blizini, a onda je pobjegao niz brdo. Aleksa je za njim bacio neku suvu granu psujući:

  • "A ja mislio da ću noćas da se naspavam, pas ti mater...".

    Pokazuje mi Kopišanj, brdo na kome je Gradsko groblje, i započinje mi priču o četniku Radetu Njegi.

  • "Dole Zoko, ispod brda, odmah iznad Šakotinih kuća su ga ubili partizani '46-te godine. Bio je veoma visok i spretan čovjek. Zakopali su ga tu gdje je i ubijen, a porodici zaprijetili da ne smiju ni pomisliti da ga prenosu..."

    Međutim, ni Aka nije znao da je Radetov sin jedne noći tajno iskopao svoga oca i donio njegove kosti u jednoj jutanoj vreći pred moju kuću. Razgovarao je sa mojim ocem, i on ga je odvukao u Osjek. Otac mi je po povratku ispričao koga je vozio.

    Kad je to čuo Aka, počeo je da se krsti govoreći: "Ruke mu se pozlatile!"

    U praskozorje je počela sporadična pucnjava, a onda i jak napad na Kasatiće i kasarnu Žunovnica, koja je bila krcata oružjem i municijom.

    Na početku bitke ratna sreća je bila naklonjena neprijatelju.

    A onda je krenuo i napad i na nas. Ispred smo imali jedan istureni rov i sa njega su pronijeli jednog ranjenika. Aka je uzeo svoj šešir, stavio ga na glavu i rekao nam:

  • "Idem ja naprijed, bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave. Vi ste svi k'o moja djeca!"

    Uzalud smo ga ubjeđivali da to ne čini. Prebacio je borbeni komplet preko ramena i nestao u gustišu. Dugo se ispred nas čula pucnjava a zatim se sve utišalo. Nastavili smo da pucamo u šumu. Oko nas su padale bombe i trombloni. A onda je pred nas banuo Rade vodeći nekog krvave glave i govoreći:

  • "Ja šta ih je, sve će nas pobiti!"

    Panično smo se povukli do pola Tinova.

    Bitka u Kasatićima je prevagnula u našu korist. Kako u to vrijeme nismo imali nikakvih rezervnih jedinica, ljudi su bukvalno napuštali jedan položaj da bi odbranili drugi. Čim je linija u Kasatićima stabilizovana, K.B. je sa svojom jedinicom došao kod nas i organizovao kontranapad.

    Nas 40-tak smo počeli da se penjemo uz brdo. Nakon stotinjak metara lijevo od mene se začuo kratak rafal i ispred nas pade jedan muslimanski vojnik. Imao je maskirnu uniformu, zelenu beretku na glavi i tri rupe na prsima. Pored njaga je ležala njegova automatska puška. Njegovi su počeli da nam bacaju bombe i zasipaju nas mecima, ali im ni mi nismo ostajali dužni. Sa nekog proplanka K.B. je počeo da ih gađa tromblonima, uprkos tome što su oko njega padali meci dižući zemlju. Psovali su mu srpsku majku a on njima džamiju. Mišo nas je požurivao, jer bližila se noć.

    Napokon smo izašli na vrh jer je otpor naglo prestao. Na samom vrhu je ležao jedan njihov borac, ranjen u vrat i stalno je ponavljao:

  • "Nemojte da me koljete! Nemojte da me koljete!"

    Pored njega je ležala vojnička torba, a u njoj dvije kutije prezervativa. Vjerovatno je mislio da će naići na neku Srpkinju! Pronađosmo i kutiju nekakvih ampula sa crvenom tečnošću. Počeli smo da ga psujemo, ali je Bato reagovao govoreći:

  • "Pustite ga, vidite da će brzo umrijeti!"

    I doista, dok mu je Bato davao vode on je i umro.

    Nešto dalje u šumi smo pronašli i Aleksu. Puška mu je bila prazna, a okviri svuda oko njega. Ubijen je iz neposredne blizine, metkom u glavu. To smo zaključili po spaljenoj kosi. Siguran sam da nije molio za milost jer junaci to ne čine!

    Aleksa je sahranjen na Gradskom groblju u Hadžićima a nakon završetka rata njegovi posmrtni ostaci su prenešeni na Vojničko groblje u Bratuncu.

    Često se sjetim njegovih riječi:

  • "Vi ste svi moja djeca. Bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave."

    Vječna ti slava, junače!
  • moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (117)

    Argeta


    argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestru i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je naša potraga ostala bezuspješna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se tog dana dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi standardno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • vocarstvo - 102917 - 13.12.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Rasadnici autohtonih sorti voća (1)


    Mnogo rasadnika širom Srbije tvrdi da u svom repertoaru ima autohtone voćke, ali je malo onih koji ustvari iste imaju spremne za prodaju. Zbog toga, prije odlaska uvijek treba provjeriti telefonom šta imaju na lageru. Ovom prilikom ću da počnem sa opisom nekih od njih:

  • Rasadnik Omega, vlasnik Tihomir Tomić iz sela Mislođin, Obrenovački put 58, opština Obrenovac, proizvodi kvalitetne sadnice, između ostalog i autohtone voćke. Ovaj čovjek je završio Poljoprivredni fakultet, radio na njemu kao asistent, a zatim se vratio u rodno selo i počeo da se bavi kalemljenjem i proizvodnjom sadnica. Ima uglavnom sve popularne sadnice, koje se koriste u ovim krajevima: kako stare, tako i hibridne. Broj telefona se lako može naći u telefonskom imeniku.
    Prodaje i razmnožava kinesku urmu (žižula) kao i sitnoplodna jabuka.



  • Rasadnik MAVM, iz Kaća, selu udaljenom 10 kilometara od Novog Sada, brojevi telefona 063/541-255 i 021/540-521. Osnivač je veoma pametni profesor sa Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, Vladislav Ognjanov. Rasadnik ima impozantnu lepezu raznih voćaka otpornih na glavne bolesti u voćarstvu, gljivice i parazite. U svom asortimanu imaju, pored ostalog, jabuke, kruške, dunje, mušmule, oskoruše, breskve, nektarine, šljive, kajsije, višnje, lijesku, orah, badem itd. Preporuka jednog uzgajivača voća je da se kupuju: jabuka - Williams Pride, NS 24/121 i NS 25/119 (to su po jedna crvena, žuta i zelena sorta i sve se međusobno oprašuju a pristižu u različito vreme), šljiva - uzeti Čačansku lepoticu i dve Čačanske rodne (rodna je dobra za sušenje), kajsija- sada se u svakom rasadniku mogu naći novosadske sorte NS4, NS6, Novosadska rodna a dobre su i Mađarska najbolja, Segedinski mamut. Dunja - ima jednostavan izbor: dve Leskovačke i jedna Vranjska zbog oprašivanja.

  • Voćne sadnice Antić, iz mjesta Ljubava udaljeno 12 kilometara od Kruševca, telefoni 063/811-4568, 060/0875-383, 037/875-373, proizvode sadnice oko 50 godina. Rasadnik je porodični biznis. Pored standardnih sadnica voća, nude i stare, autohtone sorte voća, sadnice aronije, sadnice kivija, sadnice drena i još mnogo drugih voćnih vrsta. Od starih sorti kruške imaju: Takiša, Lubeničarka, Žutica, Kaluđerka. Od starih sorti jabuke imaju: Petrovača, Tetovača, Krstovača, Senabija, Budimka, Kolačara, Kožara, Šumatovka. Od starih sorti šljive gaje Crvena Ranka, Požegača, Metlaš i Crnošljiva. Od starih sorti višnje imaju: Novosadska, Marela i Oblačinska. Od starih sorti trešnje imaju: Đurđevka, Rušt i Bela Domaća.

  • Rasadnik "Marelica-Višnja" se nalazi u 7. ulici bb, 21105 Novi Sad-Sangaj. Radno vreme im je od 8 do 16 časova, svakog dana u jesenjoj i prolećnoj sezoni. Više podataka možete dobiti na sledeće telefone: Rasadnik: 021-661-4380 ili Jovicu Vidojevića na telefone 063-8-351-900 i 064-129-45-89. Oni u asortimanu imaju trinaest sorti autohtonih jabuka, za kojima su tragali po cijeloj teritoriji Srbije, a poslije gajili u njihovom rasadniku. Ukoliko želite jabuke koje se apsolutno gaje bez hemijske zaštite, daju dobar rod koji će svakog zadovoljiti, onda oni imaju jabuke za vas: Budimka, Petrovača, Kožara, Kolačara, Bihorka, Vidovdanka, Zelenika, Sumatovka, Senabija, Avajlija, Krstovača.

  • Rasadnik GROZD nalazi se u selu Medveđa, 5 kilometara od Trstenika, 12 kilometara od Vrnjačke Banje. Ovo je rasadnik loznih kalemova (sadnice vinove loze) i voćnih sadnica. Već 50 godina ova porodica se bavi proizvodnjom kvalitetnih sadnica. Njihova adresa je 37244 Medveđa, Trstenik, Srbija, a brojevi telefona: 037-723392, 063-813-1370 i 063-464-096.

    Od autohtonih sorta jabuke imaju:

  • Vidovača (dozreva početkom jula - 200 din),
  • Petrovača (dozreva početkom jula - 200 din),
  • Prim ruž (plod srednje krupan, meso žućkasto, vinasto kiselasto. Otporna na čađavu krastavost, pepelnicu i plamenjaču, dozreva krajem avgusta),
  • Ajdared (plod krupan, loptasto-kolačast, meso čvrsto, vinasto-kiselo, odležavanjem dobija na ukusu. Osetljiva na mraz i pepelnicu. Otporna na čađavu krastavost. Dozreva sredinom septembra),
  • Budimka (plod oko 180 grama, okruglasto-pljosnat. Meso dosta tvrdo, bez dovoljno arome. Otporna na mraz, osetljiva na krastavost i sušu. Stara autohtona sorta. Dozreva početkom oktobra. Cena: 200 din po komadu),
  • Kožara(Stara autohtona sorta, otporna na bolesti. Ima debelu pokožicu po kojoj je dobila naziv. Dozreva početkom oktobra. Cena: 200 dinara po komadu),
  • Kolačara(Plod srednje krupan, 120-150 grama, prekriven jerkocrvenim prugama. Meso blago aromatično. Otporna na mrazeve. Stara autohtona sorta, pljosnatog oblika. U narodu se zove Pogačara. Otporna na bolesti. Dozreva polovinom oktobra. Cena: 200 dinara po komadu),
  • Šumatovka (Plod sitan, 50 do 80 grama, izduženo-loptast. Meso skromnog kvaliteta. Veoma otporna, pogodna za eko proizvodnju. Plod može ostati na stablu i preko zime. Dozreva krajem oktobra. Cena je 200 dinara po komadu).

    Od krušaka imaju:

  • Ječmenka (rana domaća sorta, plodovi nisu krupni, ali su jako ukusni. Dozreva krajem juna. Cena 200 dinara),
  • Lubeničarka (plod je srednje veličine, kruškastog oblika. Čim počne da prezreva, truli i gubi karakterističnu tamnocrvenu boju mesa, ali je i tada ukusna. Dozreva početkom jula. Cena 200 dinara po komadu),
  • Citronka - Limunka jako dobra i otporna sorta sa lijepim, žutim plodovima koji podsjećaju na limun. Plodovi su sočni i aromatični. Dozreva krajem avgusta),
  • Karamanka (Stara sorta kruške. Plodovi srednje veličine, malo suženi prema peteljci, boja slamasto-žuta, a sa sunčane strane svetlo-crvena. Sočno, slatkasto-kiselo meso ima prijatnu aromu. Dozreva krajem avgusta),
  • Vodenjak, Jeribasma (Plod mase oko 190 grama, nepravilnog oblika. Meso vodenasto, slabe arome. Otporna, rađa obilno. Dozreva krajem avgusta),
  • Oskoruša (stara otporna sorta kruške, jako dugovečna listopadna biljka. Plod je veoma lekovit. Dozreva krajem avgusta, cena 450 dinara po komadu),
  • Takiša - Takuša (Stara otporna sorta čiji se plodovi mogu koristiti u svežem stanju i za spremanje turšije. Od nje se sprema poznato piće Vodnjika. Dozreva krajem avgusta. Cena 200 dinara po komadu),
  • Arapka (Stara sorta otporna na bolesti. Jedna od sorti sa najkrupnijim plodovima. Dozreva krajem septembra),
  • Kaluđerka (Plodovi krupni, 250 grama, izduženo konusnog oblika. Meso je čvrsto, slatko, sočno. Izuzetno je rodna i delimično otporna na bolesti. Dozreva krajem septembra),
  • Đula stara, otporna sorta kruške sa ogromnim plodovima. Kasna sorta. U svežem stanju može ostati cele zime do marta meseca. Otporna na bolesti i sušu),
  • Brekinja (Njeni plodovi poslije mrazeva sagnjile, postaju kašasti, slatki i ukusni. Jedu se sirovi ili se od njih prave kompoti ili marmelade. U plodovima ima mnogo šećera i organskih kiselina a malo vitamina C, oko 10 mg. Kora, list i plodovi koriste se i za spremanje čajeva. Cena 450 dinara),
  • Medunak (Stara, otporna sorta. Boja ploda kao i njeno meso je braonkaste boje, jako slatkog ukusa. Sam doživljaj prilikom konzumiranja ovih plodova podseća na med po kome je i dobila naziv. Dozreva krajem septembra. Cena 200 dinara).

  • Rasadnik Marković ne proizvodi autohtone voćke, ali zbog toga ima veoma interesantan asortiman stubastih voćaka: jabuke, kruške, trešnje i kajsije. Nalazi se u blizini Beograda, na putu prema Surčinu, dva kilometra od naselja Ledine, u Vojvođanskoj ulici broj 391. Do njih se može stići Surčinskim putem ili Autoputem Beograd - Zagreb. Ukoliko dolazite autobusom, do rasadnika saobraćaju autobuske linije: 72, 601, 603, 604, 605 i 610. Njihovi brojevi telefona su: 011/ 21 65 698, 065/21 65 698, 064/ 24 69 110.

    Nastaviće se
  • groblje_zvornik - 85403 - 09.06.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Spisak poginulih boraca VRS sa opštine Zvornik


    Zvornička brigada je formirana početkom 1992. godine, angažovanjem uglavnom srpskog stanovništva sposobnog za borbu. Organizovana je po teritorijalnom principu, a funkcionisala je isključivo na prostoru opštine Zvornik, u cilju zaštite srpskog stanovništva u okolnim selima.

    Početkom 1993. godine se pristupilo reorganizaciji ove brigade u skladu sa vojnim principima organizovanja Vojske Republike Srpske, tako da ova brigada postaje jedna organizovanam, jedinstvena i funkcionalna cjelina sposobna za upotrebu, kako u zoni odbrane, tako i van nje.

    Početkom Otadžbinsko-odbrambenog rata Zvornička brigada je bila u sastavu Istočno-bosanskog korpusa, ali sa formiranjem Drinskog korpusa ulazi u njen sastav i tu ostaje do kraja rata.

    Zvornička brigada je formirana kao laka pješadijska brigada. Međutim, pošto je u svom sastavu imala pješadijske jedinice, oklopne i mehanizovane jedinice, artiljerijske jedinice, PVO, inženjeriju i jedinice veze, izviđačke jedinice, vojnu policiju i pozadinu, ova brigada je po svojoj ukupnoj konfiguraciji bila između motorizovane i pješadijske brigade.

    Od početka 1993. godine Zvornička brigada je vođena kao laka pješadijska brigada, u čijem sastavu se nalazilo 8 bataljona, kao i Podrinjski odred specijalnih snaga poznat pod nazivom "Vukovi sa Drine", jedna od najelitnijih jedinica VRS.

    Osnovni zadatak Zvorničke brigade je bio da organizuje odbranu i borbena dejstva koja se primjenjuju u odbrani, brani dodjeljenu zonu, štiti srpska sela, naselja i stanovništvo, spriječava ubacivanje neprijatelja u svoje redove i pozadinsku dubinu opštine Zvornik.

    Prema podacima Boračke organizacije Zvornik, ova brigada je imala 538 poginulih, 32 nestala i 1800 ranjenih boraca, od kojih je 1100 sa trajnim posledicama invalidnosti.

    Meni se čini da su ovo jako tačni podaci jer sam do obradio ukupno 578 imena koj i se nalaze na spisku BORS-a Zvornik i na njemu našao samo 11 poginulih boraca koji se vode na spiskovima drugih boračkih organizacija: Sokolac(1), Ilidža(1), Ilijaš(1), Milići(1) i Šekovići(7).

    Na ovom portalu objavljujem i kompletan spisak, svih 578 boraca, koji se vode u listi Boračke organizacije Zvornik.
    Neka je vječna slava svim poginulim borcima ove brigade, koja je po broju boraca bila vjerovatno i najveća u VRS.




    Idi na stranu - |listaj dalje|