fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ozren - 101229 - 13.09.2017 : Srbac-11101 Strelac Miljevic Srbac - best (1)

Srpčani na Vozućkom ratištu


Mi iz 1. bataljona Srbačke brigade smo došli na Vozuću 1. juna 1994. i preuzeli položaje na Oštricu-Kamenu. Odmah nakon dan-dva su počeli napadi muslimanskih snaga na našu liniju, kao i na drugoj strani Krivaje na Svinjašnicu, Podsjelovo, Paljenik itd. Mislim da smo u toj prvoj turi ostali gore oko 100 dana bez smjene. Nakon toga nam u smjenu dolazi drugi dio našeg bataljona, i mislim da u isto vrijeme dolazi i 2.bataljon naše brigade i preuzima položaje na Izgorelici vežući se na nas bočno desnom stranom.

Ja sam po naređenu za povlačenje napustio poslednji rov koji smo držali 11. spetembra 1995. u 13:00 (reon Borvci) jer su nam Mudžahedini već ujutro prošli iza leđa i u dlaku smo izbjegli ono najgore. Uprkos tome, imali smo ranjenih u tom povlačenju pod nenormalno jakom vatrom sa svih strana.

Cijeli taj period izmedju 1. 6. 1994. i 11. 9. 1995. sam bio redovno u svim smjenama gore od Kameničkog premeta, Oštrica, Izgorelice, Mašinskog Visa, Popovo Osoje, Paljenik, Borovci, Podselovo i sve ofanzive sam prošao kao pješak-strelac. Ukoliko ima neko da je u to vrijeme bio na istim mjestima, bilo bi mi drago da razmjenim doživljaje, pogotovo sa ljudima sa strane armije BiH koje cjenim jer tačno znam koliko im je hrabrosti bilo potrebno da bi se ono sve izdržalo. Naravno, ovdje ne ubrajam onaj šljam iz El Mudžahid,
ozren - 95720 - 11.04.2016 : Davulija Podozren - best (4)

Podozren


Za sve sudionike rata u podozrenskim krajevima 94-ta godina je bila sudbonosna. Za narod i pripadnike Armije BiH jer smo sačuvali naša bivališta a za srpsko stanovništvo jer je izgubilo svoja ognjišta. Vjerovatno, zauvijek.

Spomenuti period rata za nas će ostat ko važno poglavlje kolektivne istorije jer smo se mukom sačuvali od progonstava i totalnog gubitka ljudi i imovine.

Ne moramo se voljet al istoriju moramo pisat zajedničkim naporom i objektivnim pogledom na ratne godine.
mico_vlahovic - 102493 - 04.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Peticija za Miću Vlahovića


Heroji se ne rađaju negde tamo daleko, oni su deo nas i naših života. Ovu životnu mudrost vrlo dobro znaju svi građani Aleksanrova, jer smo upravo mi imali čast da među njima odraste jedan takav heroj - Mićo Vlahović.

Ostavljen od svoje biološke majke, ovaj naš junak se našao u Domu za nezbrinutu decu u Zvečanskoj ulici, odakle ga je izvukla porodica Korica iz Aleksandrova. Mićo se srodio sa njima, smatrao ih svojim istinskim roditeljima, a prema njihovoj rođenoj deci se odnosio kao prema braći i sestrama. Ukratko, život ga nije mazio, od rane mladosti je kopao tvrdu, banatsku zemlju, deleći sudbinu tipičnog banatskog seljaka.

Uprkos svemu tome, Mićo izrastao u uzornog omladinca. Marljivo je radio u Ferijalnom savezu, bio učesnik svih dešavanja koje je organizovalo ovo, u to vreme veoma aktivno udruženje. Jednoglasno je izabran za Predsednika omladinskog Disko kluba. Bio je mladić za uzor, omiljen u Velikim Livadama.

A onda je došao taj prokleti rat. Mićo Vlahović je najpre otišao u Hrvatsku, a potom i u Bosnu. Nije mu bila namera da napada i ubija, već da pomaže srpskom narodu da se brani. Na Sarajevskom ratištu nije bilo srpskog borca koji nije čuo za Poručnika Miću Vlahovića. Svi ga pamte još iz onih najtežih vremena na početku rata, kada je Mićo došao da im pomogne. Nije odustajao da se bori ni nakon prvog, drugog, trećeg, pa ni četvrtog ranavanja. Ovo poslednje je za Miću, nažalost, bilo kobno. Vratio se u Velike Livade sa svim vojnim počastima, gde je zauvek položen u hladnu banatsku zemlju 4. decembra 1994. godine.

Njegovi saborci i prijatelji, i danas nakon 24 godine, dolaze svakog 3. avgusta u Aleksandrovo da ga pomenu. Dolaze na parastos, koji organizuju skupa sa desetinom Mićinih drugova iz detinjstva. Ima tu i onih koji ga nisu poznavali, koji su za vreme rata bili deca, ali je legenda o Mići Vlahoviću među Srbima sa druge strane Drine danas podjednako živa kao u ona grozna, ratna vremena. Ustvari, može se čak reći da iz dana u dan, sećanje na Miću Vlahovića, njegovu hrabrost i dobrotu postaje sve snažnije i veće.

Neko reče da samo narod koji pamti svoje heroje ima šansu za opstanak. Zbog toga ni vi, građani Aleksandrova, ne smijete zaboraviti našeg Miću. Ne samo zbog Miće, nego i zbog vaše omladine, koja mora da ima svoje svetle heroje da bi imala čistu budućnost. Oni trebaju da budu svesni da se heroji ne rađaju u nekom porodilištu za junake, oni su uvek tu, među nama, i spremni da se žrtvuju za svoju otadžbinu ukoliko to zatreba.

Potpišite se na peticiju za preimenovanje Železničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića!
privreda - 102551 - 09.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Proizvođači autohtonih vrsta voćaka


Uzgoj autohtonih voćaka je jedna od najprivlačnijih grana poljoprivrede. Danas je sve više onih koji se tim prosperitetnim zanimanjem bave, a još je više entuzijasta koji traže takva stabla. Imati voćku iza kuće, kojoj nije potrebno nikakvo prskanje je naprosto bajka za mnoge od nas. Plodovi takođe mogu da budu ukusni, a lako nalaze svoga kupca ukoliko vam ostane koji kilogram viška.

Jedan prijatelj mi reče da je veoma teško naći dobrog proizvođača autohtonih vrsta. Nakon jednog sata istraživanja na Internetu, evo šta sam ja pronašao. Iskreno se nadam da ćete mi i vi pomoći da dopunim ovaj spisak, prvenstveno sa proizvođačima kalemnjenih stabala iz Republike Srpske i Srbije.

Milan Blagojevic iz Karakaja, Zvornik

Ovaj prijatni čovjek uzgaja i prodaje autohtone sorte voća. Sve donedavno se ovim poslom bavio iz hobija, ali je nedavno počeo da radi na proizvodnji podloge za kalemnjenje, kako bi uvećao svoju proizvodnju. Broj autohtonih sorti koje je on sakupio je impresivan. Sakuplja voćne vrste sa šireg regiona Zvornika, ali i dalje.

Janko Jankovic iz Dobrića kod Šapca

Ovaj voćar proizvodi i prodaje sadnice lešnika kalemljenog na mečjoj leski. Prednost ove leske je što raste kao drvo, a ne kao žbun. Drugim rečima, ne pušta bočne izdanke. Takođe ima i kruške koje se ne prskaju, a teške su i po 500 grama.

Mečija leska je endemična za Balkan. Zbog svoje lijepe krošnje, veoma često se koristi u parkovima. Jedna takva, oko 50 godina stara, zasađena je ispred ulaza zgrade u kojoj ja živim. Može da živi i po 200 godina. Lešnjaci na njoj su sitni, ali ih ima jako puno. Za nekoga ko ima osnovno znanje o kalemljenju nije nikakav problem da proizvede na stotine takvih podloga, i da na njih nakalemi hibridnu lijesku.

Miroslav Nikolić iz Apatina

Ovaj proizvođač gaji autohtone sorte kruške i jabuka - uglavnom za sebe - za sada ih ne prodaje. Ima i sadnice leskovačke dunje. Interesantno je da ovu našu autohtonu vrstu niko ne proizvodi pa je Miroslav prinuđen da sadnica uvozi iz Holandije. Ukoliko ste kupac, malo je vjerovatno da ćete kod Miroslava moći da kupite sadnice. Sve što proizvodi, Miroslav koristi za proširenje svoga voćnjaka jer mu je cilj da postane proizvođač rakije od divljih sorti krušaka i jabuka.

Nikola Nikolić iz Patkovače kod Bijeljine

Ovaj proizvođač uzgaja na stotine voćki iz regiona. Cijena jedne sadnice je 10 maraka, tj. 5 evra. Ima oko 1500 vrsta voćki, 40 raznih vrsta jabuka, 50 autohtonih vrsta krušaka, 10 vrsta trešnji, 3 vrste višnje.. . U njegovoj kolekciji se nalazi bijela i crvena lubeničarka, jerbacma, takiša, ininjača, mednica, glibanjka, crvena viljamovka, havav i mnoge druge.

Nikola svoje voćke hrani isključivo organskom hranom, koju proizvodi od oseke, tj. tečnog dela stajskog đubriva. Nju proizvodi sam, tako što 1/2 suda od 500 litara napuni sa stajskim đubrivom, a zatim ga dopuni sa vodom. Tako pripremljena smesa stoji mjesec dana. Nakon toga, uzima jednu kantu te smjese i u nju dodaje 5 do 8 kanti vode. Sve to dobro izmješa, a zatim time zaliva voće, a može i povrće.

Ukoliko vam se sviđa ovaj članak, bio bih zahvalan da ga ocjenite, a ukoliko i vi znate nekog proizvođača autohtonih voćaka, bilo bi mi drago da ovaj spisak proširite. Posebno bih vam bio zahvalan da gore pomenute kontakte dopunite sa adresama i brojevima telefona, koje ja u ovom trenutku nemam.
trebinje - 102539 - 07.08.2018 : Mali Zlikovac Trebinje - best (1)

Trebinje


Envere,
jedan naš je bio lakše ranjen od vašeg tenka prilikom zarobljavanja. Interesuje me nešto, 12. 07. je neko probao izaći na vrh. Da li ste to bili vi? Sigurno ste krenuli iz Uskoplja. Ako se sjećaš možeš i opisati sve to: pravac kuda ste išli i sam plan akcije. Takođe mi nije jasna svrha te akcije, i da ste uzeli ne bi ništa postigli!
losi_srbi - 102555 - 09.08.2018 : Ratko Obrenović Detroit, USA - best (1)

Prodaja blanko oružanih listova u Sokocu 1992. godine


U emisiji "Goli život" Miroslav Savić - Džonson priča Mariću kako je 1992. godine sa Sokoca dobijao blanko oružane listove, a zatim ih falsifikovane prodavao u Beogradu

poginuli - 102017 - 22.02.2018 : Srdjan T - best (2)

Saša (Danilo) Todorović


Pogino na Bijelovcu na padinama Igmana. Bio pripadnik 4. bataljona Vojne policije SRK. Slava mu i hvala!
komunizam - 102549 - 08.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Dan kada je umro Josip Broz Tito, a sa njim i naš put u komunizam


Dan kada je umro "drug Tito" mi se duboko urezao u sjećanje. Ovo je priča o prvim danima bez Tita.

Jutros sam na pijaci za samo pet dinara kupio značku sa Titovim potpisom. Za "petaka" u Srbiji danas ne možeš ništa kupiti, sem značku "druga Tita". A kupio sam je da je pokažem svojoj prijateljici, jer sam joj ispričao jednu priču, ovu istu koju sada želim da prenesem i vama.

U bioskop sam u to vrijeme uglavnom išao u kasnim časovima, ali sam tog 4. maja 1980. godine otišao u bioskom Kosmaj na projekciju od 6 sati. Negdje na polovini filma, tačnije u 18:55, predstava je prekinuta uz najavu spikera da je umro drug Tito.

Narod je tiho počeo da izlazi iz bioskopa. Nađoh se na Terazijama, koje su u tom trenutku bile nekako tihe i zabrinute. Na licima ljudi se ocrtavalo jedno-jedino pitanje:

  • "Šta će biti sad?"

    Očigledno je da su svi već znali šta se desilo. Neki su i plakali. Kada danas razmišljam o tome, mislim da su se više bojali za sebe i svoje najmilije, nego što su stvarno žalili nekoga koga nikada nisu vidjeli svojim vlastitim očima. Nisam ga vidio ni ja, mada sam ga jednom prilikom čekao u Podromaniji. Opštinski funkcioneri su na Ravnoj Romaniji za svega nekoliko dana napravili motel, u kome je navodno Tito trebalo da ručam. Međutim, on je prošao kroz Podromaniju a da nije ni otvorio zatamnjena stakla svoje limuzine, a kod motela se nije ni zaustavio. Sve ovo nije smetalo mnogima da kasnije pričaju kako su vidjeli "druga Tita".

    Tito je još od januara bio u bolnici, pa je njegova smrt bila očekivana. Javljali su prethodnih dana da je njegovo zdravstveno stanje krenulo na bolje, da konzilijum ljekara čini čuda, da mu nova terapija pomaže.. . Zbog toga je za sve nas njegova očekivana smrt došla nekako neočekivano, jer nismo vjerovali da i on može da umre.

    U mjesecima prije njegove smrti, komunisti su poluglasno šaputali da će "subverzivna ustaška banda odmah početi da djeluju, čim drug Tito umere. " Ja tog dana na Terazijama nisam vidio ni jednog-jedinog Ustašu. Bili su tu samo mirni prolaznici, koji su pognute glave, nakon napornog radnog dana, žurili kućama da među svojim porodicama podjele zabrinutost i tugu.

    Josipa Broza su sledećeg dana Plavim vozom dovezli u Beograd. Znam samo da se voz zaustavio u Zagrebu, kao i na još nekim stanicama, gdje se okupljao narod da ga isprati. Nakon toga, Tita su položili u Skupštinu SFRJ, a ispred zgrade su se formirale kilometarske kolone. Njegovi podanici iz čitave Jugoslavije su dolazili da mu odaju poslednju počast.

    U to vrijeme, narod je morao da bude informisan, pa su se novine prodavale 24 sata. Svi ugledni časopisi, poput "Politike" i "Borbe" su imali i po nekoliko izdanja u jednom danu. Angažovano je na stotine studenata, koji su novine prodavali na trotoaru. Jedan moj prijatelj je prodavao novine na uglu Kneza Miloša i Bulevara Revolucije. Pošto je tih dana hitno morao da ode kuću, zamolio me je da ga zamjenim. I tako sam ja, taj prvi dan kada je narod počeo dolaziti da se oprosti od Tita, presjedio na trotoaru prodavajući novine. Imao sam predivan pogled na Skupštinu i sav taj narod koji se tu sakupljao.

    Danas mi se nekako čini da je upravo Titova smrt u meni stvorila taj preduzetnički duh. Da li zbog tog posla, ili zbog nečega drugog, ja nikada nisam ušao u Skupštinu, pa tako nisam vidjeo ni mrtvog Tita.

    Kada je posao prodaje novina splasnuo, odlučih da se malo angažujem oko prodaje značaka sa Titovim potpisom. Njih sam kupovao ispred Doma Sindikata, i prodavao po zgradama - po dvostruko većim cijenama. Ovaj posao je trajao sve do trenuka kada sam zakucao na vrata jednog policajca, koji me je tako naružio da sam odlučio da prestanem zarađivati novac na poštenim Beograđanima.

    Predviđanja ondašnjih političara da će Ustaše rasturiti Jugoslaviju su se doista obistinila, ali deset godina kasnije. Što se raspada socijalizna tiče, ja za njim nisam žalio ni onda, isto kao ni danas. Jer, sistem koji je zamišljen kao vladavina radničke klase nad inteligencijom, nije imao svoju budućnost. U svakom slučaju, meni u njemu mjesta nije bilo.
  • ozren - 102461 - 12.07.2018 : Marko Markovic Modrica - best (1)

    Ratni dnevnik Đurine policije


    Veliki pozdrav ratni druže. Borovaca se sjećam kao da su juče bili! Znao sam tada, a znam i sada, da si ti veličina, ne zato što si imao 96 kilograma nego što si bio čovjek, uvijek i u svakoj situaciji!

    Vjerujem da ti imas tomove zapisa i škrabotine, te se nadam da ćeš nas obradovati svojim zapisima kako bi osvježili sjećanja!
    ilijas_sjecanja - 78759 - 03.11.2012 : Boris Sirob Srbija - best (84)

    Ooojjjj kume!


    U zadnje vrijeme me često put nanese preko gore Romanije. Tako je bilo i prije par dana. Sunce već bješe pri zalasku, a zadnji dani Miholjskog ljeta su ulagali poslednje atome snage da naša voljena gora zablista u svom punom sjaju. Oko mene su se pružali predivni obrisi i koloriti boja ljepših i od onih na slikarskoj paleti.

    Odlučih da se zaustavim i na trenutak odmorim na livadi okupanoj sunčevim zracima. I tako, sjedeći i uživajući u predivnoj ljepoti koja me okružuje, misli mi odlutaše u dane moje mladosti, u vrijeme kada sam Miholjska ljeta doživljavao u prizorima rodnog kraja. Međutim, danas Sunce tamo nema više šta da kupa! Iz onih vremena ostala je samo daleka prošlost za koju me vežu samo sjećanja, koja su sve češće hladna i nekako zimska.

    I dok su mi Sunčevi zraci milovali lice obuze me neka blažena toplina, poput one koju u meni stvara vatra u zimskoj noći, kada se kraj nje skupim posle napornog dana. Tu moju blaženost prekinuo povik:

  • "Ooooooojjjjjjjjjjj kume!"

    Otvorih oči i pomislih kako se ponekad život poigrava sa našim osjećanjima. U obližnjem zaseoku neko je dozivao kuma. Ponovo se začu ono meni dobro poznato:

  • "Oooojjj kume!"

    Bože, da li se to stvarno kumovi dozivaju? Da li su pravi ili se samo šale?

    Ovo dozivanje me podsjeti na onu davnu blaženu noć u kojoj sam čuo jednu priču, koja je toliko savršena da je teško povjerovati da je i istinita. Ipak, ja već dvadeset godina vjerujem da jeste.

    ***


    Sjedili smo pored vatre koja nam je grijala tijela i obasjavala lica. Pri tome je pravila neku čudnu igru sjenki kao da smo glumci u nekom pozorišnom komadu. U jednom trenutku, negdje u daljini se začu:

  • "Ooooojjj kume!"

    Što li nas ovi Turci ovako dozivaju? A kako mi njih dozivamo? Isto kao i svugdje na položajima, čini mi se!

    Već desetak puta Turčin me doziva:

  • "Kume, oj kume!"

    Kako su nam rovovi bili udaljeni svega tridesetak metara, uzviknuh:

  • "Što se dereš konju jedan, čujem te i kada normalno pričaš!"
  • "Šta hoćeš?" - odmah potom dodah ja.
  • "Imate li hljeba, kume?" - odgovori on.
  • "Šta li mu je sada palo na pamet?" - pomislih - "šta li ovaj Turčin hoće?"
  • "Imam!" - odgovorih.
  • "Ajde, baci mi malo!"
  • "A ti ćeš meni nakon toga bombu, je li?"
  • "Neću, zdravlja mi!"

    Ni sam nisam znao šta mi bi, uzeh čitav hljeb i bacih ga prema njihovim rovovima. Hljeb pade na pola puta, na ničiju zemju.

  • "Evo dobacio sam čitav hljeb, pa ga ti uzmi!"
  • "Hoćete li pucati, kume?"
  • "Nećemo!" - odgovorih.

    Mislio sam da nije toliko lud da rizikuje život za jedan hljeb. Oko nas je vladala grobna tišina. Svi su slušali naš dijalog u iščekivanju da vide šta će se dalje desiti.

  • "Kume, evo me dolazim po hljeb. Nemojte pucati!"
  • "Nećemo!" - odgovorih u množini, misleći pri tome i na moje saborce, iako ih nisam upitao niti sam od njih zatražio da to ne rade.

    Noć bješe vedra pa se vidjelo prilično jasno. Iz protivničkog rova se najprije pojavi glava a zatim i čitava silueta. Lagano je krenuo do mjesta na kome je ležao bačen hljeb. Kada je došao do njega, polako se sageo da ga pokupi, za trenutak je zastao a onda se lagano vratio do mjesta sa kojeg je i pošao.

    Opet nastade mukla tišina. Niko i ne diše od čuda koje smo upravo vidjeli. Uh, jebem ti život, šta je sad ovo? Kakva li je njega nevolja natjerala da uradi ovako nešto? Možda se Turci samo poigravaju sa nama da vide kako ćemo reagovati? A da to nije bio neki Srbin primoran da to učini? Možda su ga sa nečim ucjenili? Ipak, nema sumnje da se radi o neprijateljskom vojniku jer je bio u uniformi!

  • "Kume, hvala ti kume!"

    Pa jebo te, on nije Srbin! Želudac mi se skupi u malu lopticu od muke. Sjetih se supruge i dvoje djece koji su ostali na drugoj strani, dolje u gradu. Šta li oni jedu i kakve njih nevolje proganjaju kad njihov vojnik stavlja glavu u torbu za kilu hljeba? Da li su uopšte živi? Da li ima smisla da i ja živim?

  • "Kume, mogu li ja šta za tebe učiniti?"

    Tek tada me obuze pravi strah i muka. Razmišljao sam grčevito. Možda zna ko sam? Možda me je prepoznao po glasu? Možda zna i za moju porodicu? U jebem ti život, jebem ti život, šta sad da radim? Prošla je već godina dana kako nisam ništa čuo za ženu i djecu. Nemam šta izgubiti, ako zna ko sam onda zna i za moju porodicu. Uradiće šta je naumio!

  • "Kume!" - povikah ja.
  • "Reci kume!"
  • "Imam ženu i djecu u gradu i za njih nisam ništa čuo već godinu dana. Možeš li doznati da li su živi?"
  • "Gdje žive kume, na kojoj adresi?"

    Zastadoh za trenutak, a onda mu rekoh ulicu i broj.

  • "Ako šta doznam kume, javiću ti!" - odgovori kum po nevolji!

    Dani su bili dugi kao godine. Pošla je jedna smjena, a zatim i druga. Kum se nije javljao. I taman kada sam pomislio da sam grdno pogriješio što mu dadoh adresu svoje porodice i kada sam izgubio svaku nadu da ću nešto čuti o njima, začuh onaj, sada već dobro pozati glas:

  • "Kumeee!"

    Drhtavim glasom odgovorih kratko:

  • "Reci..."
  • "Žena Mira i djeca Anđela i Stojan su ti živi i zdravi samo su dobro smršali. Puno su te pozdravili!"

    Jedva smogoh snage da mu odgovorim:

  • "Hvala ti kume!"

    Znači, bio je kod njih, jer mu ja nisam rekao kako se zovu. Bože, živi su! Bože pomozi im, treba da se desi čudo pa da prežive ovaj prokleti rat!

    Prošlo je još nekoliko smjena. Jednom prilikom, nakon što pade noć, opet začuh.

  • "Kumeee, jesi li tu?"
  • "Jesam kume!"
  • "Da li bi kume volio da vidiš ženu i djecu?"
  • "Kume, to mi je jedina želja u životu!"
  • "Onda nemojte pucati, evo dovodim ti ih!"

    Od straha sam izgubio glas, noge su mi se oduzele, a na oči gotovo ništa nisam vidio! Ona ista silueta se pojavi iz rova naspram nas, a odmah za njim ugledah i tri manje. Bože, pa to su stvarno oni! Doveo ih do mjesta gdje je pokupio hjeb, a onda se tu zaustavi. Žena i djeca nastaviše da koračaju prema nama. Stajao je tu sve dok oni ne nađoše u mom zagrljaju, a onda se lagano okrenu i polako vrati do svoga rova.

    Savladaše me emocije i osjećanja pa mu tu veče nisam ni zahvalio što je učinio za mene i moju porodicu a kamo li da mu bilo šta drugo kažem.

  • "Kume" - povikah ja - "kako mogu da ti se odužim!"
  • "Možeš li mi nabaviti deset kila brašna da ponesem ženi i djeci" - upita me kum sa druge strane.
  • "Mogu kume!"

    Kada sam sledeći put krenuo u smjenu, na ramenu sam nosio pedeset kilograma brašna. Sačekah da padne noć, a onda uzviknuh:

  • "Kume, jesi li tu?"
  • "Jesam!"
  • "Evo, donio sam ti brašno. Ajde, dođi po njega!"

    Sreli smo se upravo na onom mjestu na kome je pao hjleb. Spustio sam brašno na zemlju i samo smo se međusobno pogledali. Nismo izgovorili ni jedne jedine riječi jer nam je sve bilo jasno. Kum lagano pokupi vreću, a onda smo se okrenuli i lagano vratili u svoje rovove.

    Bože, kakva nas je ovo nevolja snašla? Zar ljudski život vrijedi samo kilogram hljeba? Zar se čitava porodica može otkupiti za deset kilograma brašna? U jebem ti život, jebem ti život!

    ***


    Rat se završio, vatra se ugasila. Miđutim, ništa se nije promjenilo! Čini mi se da nam je sada život još jeftiniji. Zbog toga mi se stalno plače, a od muke mi se sakupi želudac. Ponekad me u ona idilična vremena, koja danas istovremeno i preziremo i žalimo, vrate zvuci muzike iz nekog filma u kome glumci pjevaju:

  • "Uz Maršala Tita, junačkoga sina...."

    Boris.
  • manastiri_kosovo - 102501 - 05.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Gorka strana Visokih Dečana


    Skupa sa jednim ratnim i jednim poratnim drugom, u ranim jutarnjim časovima smo 16. septembra 2017. godine krenuli iz Zubinog Potoka, u posjetu manastiru Visoki Dečani. Evo šta sam tom prilikom zabilježio...

    Put do manastira uopšte nije jednostavan. Za to su se pobrinuli i Šiptari, koji su zatvorili jednu ulicu, tako da vam navigacija ne pomaže. Varijanta da pitaš "slučajnog prolaznika" na Kosovu nije baš preporučiva, pa odlučih da malo manevrišem po paralelnim ulicama Peći, i na taj način nađem izlaz iz grada.

    Ulaz u manastir čuvaju Slovenci. Sa njima započeh razgovor oko Piranskog zaliva, i veoma brzo se dogovorismo o podjeli Hrvatske na dva dijela: srpski i slovenački. Bio sam izdašan prema njima, te za nas uzeh samo ono što Šešelj preporučuje. Takođe ih ubjedih da Hrvatima ostave Zagorje, sa glavnim gradom Kumrovcem - ipak i oni su ljudi pa moraju negdje da žive.

    Jedan od Slovenaca me upita:

  • "Kakve su tvoje prognoze u vezi sutrašnje utakmice na Eurobasketu 2017, između Slovenije i Srbije. "

  • "Ja se mnogo izvinjavam, ali bez obzira na rezultat Srbi će da pobjede!"

    U manastiru zatekoh nekakve Albance. Jedan od njih poče objašnjavati jednom od mladića koji tu rade kao vodiči, da se njih sedam "naučnika" sa Kosova i Albanije interesuju za kulturno blago manastira, kako nepokretno tako i pokretno. Drugim riječima, došli gadovi da vrše popis srpske kulturne zaostavštine.

    Ja jednog dečkića, koji tu radi kao prevodilac, upozorih na njih, ali mi on samo odgovori:

  • "Mi tu ništa ne možemo uraditi! Sva imovina manastira, uključujući i pokretne relikvije, publikovana je u knjizi o manastiru, koju i Albanci već odavno imaju. "

    Posjeta manastiru mi nekako ne ostade u lijepom sjećanju. Svu onu nestvarnu ljepotu baci u sjenu prijem koji smo doživjeli od "domaćina" manastira. Naime, u manastiru rade tri "turistička vodiča", koji dočekuju goste i trude se da im u tu ljepotu koja ih okružuje, potkrijepe pričama iz bogate istorije manastira. U trenutku kada smo ušli u manastir, tu biješe još jedna porodica srpskih iseljenika, koji žive negdje u Velikoj Britaniji. Supruga najstarijeh iz njih, po mojoj procjeni Irkinja, nije govorila srpski, pa su se ovi momci iz Goraždevca svim silama trudili da joj, onako u horu, ispričaju sve što znaju o manastiru. Primjetih i to da je ta "engleska porodica" bila jako skromno obučena. Srpska snaha, Irkinja, je imala izlizane farmerice i neku jeftinu jaknu, odjeću nimalo prikladnu za manastir.

    Pošto ne uspjeh da bar jednog od tih vodiča "pridobijem na našu stranu", priključih se grupi i do kraja "turističke ture" sam slušao njihovo izlaganje na jako dobrom engleskom jeziku. Ovu mogućnost nisu mogli da iskoriste i moji prijatelji, Nedeljko Žugić i Vuk Pantović, jer im engleski ne ide od ruke.

    Ovakav, rekao bih diskriminatorski, odnos od strane manastirskog osoblja nisam mogao ni zamisliti! U mojoj grupi od tri čovjeka su se nalazili: jedan poznati srpski pjesnik, vlasnik prve srpske Internet televizije, jedan poznati epski pjesnik, guslar, višestruki pobjednik na Guči u držanju zdravice, cijenjeni biznismen, kaoi jedan kanadski državljanin i moderator na ovom forumu. Sve u svemu, gospoda vodiči iz Goraždevca su se mogli malo više potruditi oko nas, jer bi to bilo mnogo korisnije za opštu stvar, nego lizati žopu onoj jeftinoj Irkinji.

    Ovo je ujedno bio i razlog zašto do sada nisam htio da pišem o manastiru Visoki Dečani.

    Ipak, biti Srbin u manastiru Visoki Dečani ima i izvjesnih prednosti. Primjera radi, kada kupuješ kvalitetno manastirsko vino, umjesto 10 evra za litar možeš da ga dobijeć za šest, što je velika prednost.

    Da ne bude zabune, manastir Visoki Dečani je nešto najljepše što sam u životu vidio, a vidio sam mnogo toga. Jako mi je drago što sam imao priliku da ga posjetim. Međutim, mislim da mi Srbi treba da uživamo, ako ne veće, onda bar podjednako poštovanje kada uđemo u takvu svetinju kao što su Visoki Dečani. Pa valjda trebamo upravo mi Srbi, kada uđemo u ovaj sveti objekat, da se osjećamo kao svoj na svome!
  • politika_srbija - 102473 - 14.07.2018 : Nomad Srbija - best (2)

    Ništa od nacionalne strategije


    Da li je danas srpski narod manje ugrožen nego pre godinu dana? Pitanje nije samo retoričko. Još malo pa će godinu dana od kada su predsednici Srbije i Republike Srpske Aleksandar Vučić i Milorad Dodik pompezno najavili donošenje nekakve strategije "o opstanku srpskog naroda". Sve je zvučalo urgentno koliko i kontroverzno.
    Dva su datuma bila simbolički tempirana za usvajanje ovog famoznog dokumenta koji kako vreme odmiče sve više liči na nikad obznanjenu "platformu o Kosovu" Tomislava Nikolića. Dakle, "platforma" je bila viđena za usvajanje u parlamentima Srbije i Republike Srpske prvo na Sretenje, a onda je sve prolongirano za Vidovdan. To što je nije bilo na Sretenje objašnjeno je Vidovdanom, pa je "platforma" pomalo zaličila na jeftinu dnevnu politiku, ili ti zamajavanje naroda.

    Prođe i Vidovdan, Vučićev režim je poentirao otvaranjem Narodnog muzeja u Beogradu, čime je na zvaničnom nivou relaksirao vidovdansko-kosovsku paradigmu. Da li je Muzej bio isplativiji od "strategije"?

    Uglavnom, prošao je i Vidovdan a "strategiju" niko ne pominje, niti joj više daje rokove. Da li bi nam takav dokument vezao ruke oko kosovskog raspleta ili bi ga amortizovao?
    Vratimo se u avgust prošle godine: na sastanku u Gradskoj kući u Novom Sadu bili su prisutni predstavnici Srba iz svih zemalja regiona, osim iz Albanije - oni nisu mogli da dođu, kako je tada objasnio Vučićev generalni sekretar Nikola Selaković. Sastanak je trajao sat i po, a po njegovom završetku svi učesnici su prisustvovali obeležavanju Dana sećanja na stradale i prognane Srbe u "Oluji", na novosadskom stadionu FK "Veternik".

    Tamo su koliko sam ja pratio preko TV prenosa okupili gomilu Srba izbeglih iz RS Krajine i BiH i pod velikim policijskim obezbeđenjem podizali srpski patriotizam, koji je bar meni delovao tako patetičan i prazan kao što je pokojni Milošević u prazno obećavao zaštitu Srba ma gde živeli na prostorima bivše SFRJ (a potom ih predao dželatima) i posle kuda koji, političari u svojie crne limuzine, a narod u prazno, u svoje prazne kuće, sa još praznijim novčanicima, a i polotičari (Vučić i Dodik) znaju da od tih priča nema vajde, a i taj po ko zna koji put nasamareni narod zna da od toga nema ništa ode da živi svoje isprazne živote, ne znajući zašto su se uopšte i okupili...

    Eh, narode, nikada pameti nećeš doći, prevaren, pokraden, raseljen, ponižen i opet se okuplja na šupljim pričama vlastodržaca koji na patnjama srpskog nacionalnog korpusa, besciljno vlada, i sve to nažalost prolazi, a Srbi to mazohistički trpe, pogotovo oni koje su ti isti političari devedesetih smatrali za kusur po kojekakvim Dejtonima, Rambujeima, Briselima.

    A, sinovi novih nacionalnih "mesija" sa kriminogenim tipovima gledaju utakmice na svetskom fudbalskom prvenstvu iz prvih redova na stadionu, sa neizbežna tri prsta podignuta u vazduhu, valjda se tako patriotizam dokazuje, a vi prognani, invalidi rata, borci sa frontova, dobro razmislite odakle ćete namaknuti da platite račune i decu nahranite...

    Pozdrav napaćenoj srpskopj sirotinji od Nomada.

    RE: Ništa od nacionalne strategije



    Nomad,

    strategija je dokument koji se ne donosi na jednoj sjednici. O njemu treba da rasprave svi relevantni parametri društva, od inteligencije do sirotinje. Pored toga, strategija nije "slovo u kamenu" jer se ona mijenja zavisno od okolnosti. U svakom slučaju, dobra stvar je što se neko sjetio da pokrene to pitanje. Svaka čast Vučiću, pa i Dodiku.
    rat_hadzici - 102477 - 17.07.2018 : Ex-ponto - best (2)

    Neka svoga i u sudnici sudije


    Završi se i farsa oko suđenja za zločine na hadžićkom prostoru. Iskreno, nisam očekivao ni da će biti osuđeni, "kadija te tuži, kadija ti sudi" vlada u sarajevskom pravosuđu, a kada su već pokušali da odglume da i tamo djeluje pravni sistem, onda su presude gledajući sa tog aspekta sramne.

    Sudinica Minka Kreho kaže u obrazloženju presude: "Vijeće nije utvrdilo da je zatvaranje lica srpske nacionalnosti bilo sigurnosno opravdano, a nije utvrđeno ni da su civili predstavljali opasnost".
    Opaaa! Pa skoro 4 godine u koncentracioni logor? Pa ako to nije za 30 godina za onu dvojicu glavnih osnivača i naredbodavaca, šta je onda. Minka dalje kaže: "U zatočeničkim objektima konstantno i sistematično su zlostavljani civili, u čemu je učestvovao i stražar Kalember. Civili su tučeni u ćelijama ili su izvođeni na premlaćivanje. Zatvorenici su udarani i prilikom odvođenja na prinudne radove, a pojedini su ranjeni, poginuli ili ubijeni."

    Vidi ti Minke i iznošenja fakata. Pa Bubi 5 godina? Da smo se pokoškali zbog pjevaljke u "Žujevini" dobio bi više. Koliko "vrijede" odvaljeni bubrezi, što zahtijevaju hirurške intervencije, polomljene vilice i ključne kosti, probijene plućne maramice i prebijena rebra? A uživanje u činjenju djela. Niko kao Buba nije uživao, niko kao taj bolesnik. I još kaže: "Ja sam bio oštar, ali pravedan". Čuj? U koncentracionom kampu oštar i pravedan. Kako se to postiže i čime se zaslužuje oštrina i pravda, ja skontati ne mogu. Valjda to onaj njegov Tomić Duško zna.

    Sudinica Kreho je Hujića, Mešanovića i Halida Čovića oslobodila krivice za uslove koji su vladali u objektima jer su na to svakodnevno upozoravali i tražili njihovo poboljšanje od Đelilovića i Kazića.

    Ovo je korektno i ne bih se bunio za ovu trojku, ali nije li to jos koja godinica za Djelilovića i Kazića?

    I još kaže da su sva osmorica osuđeni za zločinše nad civilima srpske i hrvatske nacionalnosti, a oslobođeni krivice za zločine nad ratnim zarobljenicima, s obzirom da je Vijeće utvrdilo da su svi zatočenici bili civili.

    Vidi? Pa ovo i Mali Đokica lako dokazuje kao laž. Na youtube-u imate više snimaka zastavnika Božovića koji sa polomljenim zubima daje izjave u Silosu.

    Pa ako to nije dovoljno imaju i dokumenti o izložbi u Montrealu koja se zvala "My Prisoner" Velibora Božovića i mogu se vidjeti fotografije zastavnika Božovića iz Silosa te '90 i neke godine prošlog vijeka. A ako je i to malo, bosanski pisac iz Čikaga, ne bas naklonjen Srbima, Aleksandar Hemon je i knjižicu o tome objavio.

    Tako, dragi naši pravnici i sudinice Kreho, nije što nas lažete, ali zašto mislite da vam vjerujemo?
    betanija - 93245 - 01.07.2015 : Kum ... - best (4)

    Orahov breg i Piksijeva pogibija


    Drugarske reči protivničkom taboru:

    Moćno zvuči kada neko ovde napiše ko je sve "odbranio" Orahov brijeg... Istine radi, Orahov brijeg niste odbranili već smo nas trojica, koji smo vodili prve tri borbene grupe, odlučili da ne idemo dalje jer Betanija nije zauzeta pa nam je levi bok bio potpuno otkriven. Da je Betanija pala, mi bismo zauzeli Orahov brijeg za pola sata, verujte mi.

    Stupar nam je preko radio-stanice rekao da naši na Betaniji dobro napreduju i da krenemo. Školovani smo i videli smo šta se tamo dešava pa zbog toga nismo krenuli.

    Uzgred, imali ste neke smešne bombe, jedna je pala u sneg pored mene na pola metra i ništa mi nije bilo.

    Piksi je na samom početku, sa još jednim dečkom iz VRS-a prošao iza prvih bunker, ali sam mu ja lično rekao preko radio stanice i rukom pokazao da se vrati. Kada je rečeno da se povučemo, pokojni Piksi je poslednji istrčavao iz kuce ispod puta i nije imao sreće. Tražio sam od Stupara oklop da uz njegovu zaštitu dođemo do Piksija i izvučemo ga jer smo znali da je poginuo. Međutim, Stupar nam to nije odobrio!

    Znam kako glasi nalaz Piksijeve obdukcije, pa molim razne "ratnike" da ne lupaju i puste ga da počiva u miru.

    Izgleda da svako u sebi vidi većeg junaka nego što jeste. Oduzmite malo od umišljenog junaštva i prepoznaćete sebe.

    Želim dug život svima onima koji su preživeli...
    republika_srpska - 102451 - 10.07.2018 : Nomad Srbija - best (2)

    Rodoljubivi tender MUP-a Republike Srpske


    Piše: Srđan Puhalo

    Prije neki dan mogli smo pročitati tender MUP-a Republike Srpske broj 348-1-1-62-3-33/18 o nabavci jetrenih pašteta u vrijednosti 180 000 KM. Ono što me fasciniralo je preciznost same specifikacije koji je napisao nevjerovatni poznavalac pašteta, a koji je tražio sljedeće:

  • "pašteta od 150 g treba da sadrži najmanje 22, 5% svinjskog mesa, minimalno 10% jetre, 34% masnog i vezivnog tkiva, 27% supe, crnog luka 2, 5%, bjelančevinastih proizvoda od soje 0, 5 %, začina i ekstrakta začina 0, 4% i šećera 0, 30 %. Ukupno svega 97, 7%. "

    Naravno da me interesovalo koja je to pašteta, jer ako valja policiji Republike Srpske, valja i mojoj porodici? Krenuh u potragu.

    Prvo sam izguglao sve ex-Jugoslovenske proizvođače pašteta, a onda krenuo da analiziram njihove sastojke tražeći najsličniju recepturu sa specifikacijom MUP-a Republike Srpske i evo šta sam našao.

    Odmah sam eliminisao Argetine, Podravkine, Pik Vrbovec i Vindiine paštete pošto oni nemaju pakovanja jetrenih pašteta od 150 g. Za paštetu Gavrilović nisam našao da li se proizvodi u pakovanju od 150 g, ali sam zato pažljivo proanalizirao sastojke i u odnosu na zahtjev MUP-a Republike Srpske, nedostaju sastojci: soja, crni luk i supa. Ova pašteta najvjerovatnije otpada.

    I pored prijteljskih odnosa sa Draganom HDZ BiH Čovićem policajci iz Srpske neće se sladiti hrvatskim paštetama.

    Okrenuh se Bosni i Hercegovini i odmah eliminisah proizvođače iz Federacije BiH: Ovako, Bajra i Madi paštete jer u njima nema svinjetine. U Republici Srpskoj nađoh jetrenu paštetu porizvođača Sare iz Broda u pakovanju od 150 g, ali koje imaju 45% pilećeg mašinski okoštanog mesa, a to nije ni blizu pašteti koju traži MUP Republike Srpske.

    Kao što vidite ni u Bosni i Hercegovini nismo našli paštetu koja bi odgovarala specifikacijama MUP-a Republike Srpske.

    Okrenuh se Srbiji. Prvo odoh do Karnexa i utvrdih da imaju pakovanja jetrenih pašteta od 150 g, ali su vrlo šturi kod navođenja sastojaka. U njihovoj jetrenoj pašteti ima 31, 2 g masti, 9, 1 g proteina, 0, 4 g ugljeni hidrata i teško je povjerovati da sa ovako siromašnom ponudom mogu da zadovolje sitničave zahtjeve policije Republike Srpske. Znači oni otpadaju.

    Neoplanta iz Novog Sada svoje paštete ne pakuju u konzerve od 150 g tako da sam ih odmah eliminisao.

    Potom odoh do još jednog renomiranog proizvođača pašteta Yuhora iz Jagodine za kojeg sam siguran da pakuje jetrenu paštetu u konzerve od 150 g. Pogledam sastav paštete, ima svinjskog mesa, jetre 12%, proteina najmanje 9%, masnog i vezivnog tkiva, bujona, bjelančevinastih proizvoda od soje, začina, ali nema crnog luka. Otpade i Yuhor sa tendera.

    I taman kada sam odustao od potrage za policijskom paštetom negdje u dnu police ugledah konzervu jetrene pa┐tete proizvođača Takovo iz Gornjeg Milanovca. Krenem da čitam sastojke na etiketi i pade mi mrak na oči: masno tkivo, svinjsko meso, supa, jetra min. 10%, bjelančevinasti proizvodi od soje, CRNI LUK, začini, ekstrati začina, kuhinjska so, ┐ećer, konzervans E 250. Bio sam siguran da je to pa┐teta koju traži MUP Republike Srpske, pomislih kakva je ovo koincidencija kao da je Rodoljub Dra┐ković, vlasnik Svislajon iz Takova, pisao specifikaciju za ovaj tender. Rekoh sebi "stani Srđane budi i ti rodoljub, ne oklijevaj, ne sumnjaj, već kupi svojoj porodici i djeci taj delikates, jer ako ta pa┐teta valja na┐oj policiji Republike Srpske, valja i tebi i tvojoj porodici. "

    P. S. U 2017. godini u MUP-u Republike Srpske radilo je 365 Bo┐njaka i oni će imati priliku da jedu ove pa┐tete sa svinjetinom, a u slučaju da ne jedu svinjetinu moraće da kupe sami sebi neku drugu pa┐tetu, jer tendera za druge pa┐tete neće biti.

    Preuzeto sa portala Frontal
  • praistorija - 100753 - 13.06.2017 : Мihailo Danilovic Majur,sabac - best (2)

    HRT3: Na rubu znanosti: gost Goran Šarić


    lnr - 99077 - 09.01.2017 : Serjoga Novorusija - best (1)

    Srećan rodjendan Republiko Srpska!


    I dalje si bastion Srbstva , srećan ti rođendan Republiko Srpska!

    https://www.facebook. com/photo.php?fbid=368635360176733&set=a. 128729637500641.1073741830.100010908158478&type=3&theaterČif_t=likeČif_id=1483971973072680

    https://www.facebook.com/photo.php?fbid=305281153178821&set=a.128729637500641.1073741830.100010908158478&type=3&theater
    rat_danas - 98235 - 24.11.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    (19.07.1992) Sjećanje na heroje


    Samo u jednom danu, 19. jula 1992. godine Vogošća je ostala bez nekoliko najboljih boraca, bez ljudi koji su na svojim leđima iznijeli najveći teret odbrane Vogošće u tim prvim, kritičnim danima. Bila je nedelja. Oko 19:30 časova u vogošćanski hotel "Park" gdje je u to vrijeme boravila ekipa interventnog voda Bore Radića. stiže vijest da su kod Ljubine napadnuti autobusi sa ženama i djecom.

  • Desilo se to tek što smo se vratili iz Misoče, gje smo imali dosta poginulih i ranjenih. No, Boro se nije dvoumio, sjeli smo u "audi" i krenuli - priča jedan od boraca iz interventnog voda.

    Nekoliko sati ranije, tog jutra na Misoči su gotovo desetkovane jedinice koje je predvodio Vukašin Kuzman - Pena i Boro Radić. Poginula su dvojica dobrovoljaca i vodič iz Ilijaša, koji je bio dodijeljen vogošćanskim jedinicama. Komadant jedinice Vukašin Kuzman teško je ranjen i život mu je dugo vremena visio o koncu. Imao je osam rana. Ranjeni su i Vela, Palangetić Siniša, Kec, Mićo...

  • Taj dan je zaista bio koban. U tim jedinicama su bili sve odlučni, sposobni i hrabri momci. Dovoljno je reći doborovoljci. Značenje te riječi se nikada ne smije potcijeniti kad se uzme sam početak rata i njegov neizvjestan ishos. U mojoj grupi najviše su vukli naprijed Milorad Škrkar, Nebojša Lalić i Petar Kuzman. Sva trojica su, nažalost, poginuli - prisjeća se Vukašin Kuzman.

    Crni "audi" jurio je prema Ljubini. Uz Boru su još Slava i Joca. Nekoliko minuta ranije u istom pravcu su projurili vojni policajci Điđa, Lala, Raze, Mišo, Jugo i Peša. Na zadnjoj barikadi prema LJubini, Bori je rečeno da more proći jer se više ne puca. Izgleda da se smirilo. "Audi" je nastupao dalje i koji minut kasnije došao je do mjesta napada. Napadnuti autobusi su prošli, ali je Boro želio vidjeti mjesto gdje su napadnuti. Naoko, i izgledalo je baš da se smirilo. Samo par trenutaka, a onda...

    Odjednom, iz šume su odjeknuli hici. Prvo dva snajperska. Pucali su sa pedesetak metara. Obadva su pogodili Boru. Već tada je bio mrtav. Mi smo se nekako uspjeli izvući iz auta, a muslimani su nastavili bjesomučno pucati. Pucali su punih petnaest minuta - sjeća se jedan borac.

    Te večeri Vogošća je ostala bez četvorice svojih heroja. Poginuli su:
  • Boro Radić, komandant interventnog voda Vogošćanske brigade
  • Srđan Amidžić - Điđa
  • Željko Marković - Raze
  • Dejan Lalić - Lala

    Zaustavljeni su u punom borbenom zamahu momci koji su mnogo toga učinili za Vogošću, a još više planirali.

    Članak je preuzet iz novina "Naš glas", objavljen 19.07.1993. godine. List je izdavala Srpska opština Vogošća
  • lepenski_vir - 79559 - 15.11.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (1)

    Nula (0) je stigla iz Lepenskog Vira


    Prapostojbina cifre, za koju se dugo verovalo da je stigla sa Arapima, nalazi se na našim obalama Dunava.

    Piše: Stanko Stojiljković
    Izvor: Politika

    Ko je prvi pridodao nulu (0) nizu pradavnih cifara kojima su naši preci sve i svašta zapisivali i zbrajali?

    Matematičari još nisu objasnili zašto su u Mesopotamiji božanskim brojevima smatrani 3, 4, 5, 12 i 60, upozorava Božidar Trifunov Mitrović, doktor pravnih nauka, koji na vlastito zapažanje uzvraća: "Odgovor se krije na obalama Dunava - u Lepenskom Viru i Vinči, a dokaze tog izvorišta nalazimo u Rusiji", piše Politika.

    U međurečju Tigra i Eufrata je isprva broj 10 (deset) ispisivan kao "O" (kolo).

    Uporni tragalac za praslovenskim korenima blesak otkrivalačkog nadahnuća doživeo je pre nekoliko godina, razgledajući fresku "Srpski čudotvorci" u predivnom Arhangelskom sabornom hramu, među kremaljskim zidinama u prvoprestonoj Moskvi, kako nas u svojim romanima podseća Boris Akunjin. Koga je to nadareni ikonopisac naslikao?

    Svetog Savu Serbskog i Prepodobnog Simeona.

    U knjizi "Staroslovenski jezik i pismo Etruraca", sveštenik Svetislav S. Bilbija pravilno je pročitao natpis na Zlatnoj pločici iz Pirgija (šesti vek pre nove ere) kao KoloVeni, "ali nije znao pravi smisao i da je iz te reči nastala reč SloVeni", smatra naš sagovornik, čije je neobično i uzbudljivo štivo na 180 strana izuzetno lepo oslikanih stranica, "Azbučna matematika Vinče", nedavno na srpskom izašlo ispod štamparske prese.

    I odmah opovrgava uvreženo mišljenje: "Nije tačna tvrdnja da je nula bila nepoznata u Evropi i da su je Evropljani primili iz Indije, preko Arapa".

    Odgonetanje pravog naziva Slovena pomoći će, dodaje on, da se objasne nekolike očigledne protivrečnosti u istoriji matematike:

  • Evropa nije poznavala nulu do dolaska arapskih osvajača;

  • takozvane arapske cifre, po tvrđenju samih Arapa, nisu arapske;

  • Arapi su cifre preuzeli iz Indije, ali ovakve cifre - nule nije bilo u Indiji do 8. veka;

  • cifre iz Indije preuzeli su zapadni Arapi, a ne istočni, iako je bilo logično da su to učinili (ako jesu) istočni Arapi koji su joj bili bliži;

  • cifr(a) je bila oznaka za nulu;

  • cifr(a) je bila oznaka za tajni znak.

    Ponadajmo se, poštovani čitaoci, da vas već nismo zbunili. Ne časeći ni časa, Božidar Mitrović obznanjuje kao svojevrsnu svetu tajnu da su "znaci azbučnog pisma i azbučne matematike nastali prvo u Lepenskom Viru", pre oko 9.000 godina, koju je počivša litvansko-američka arheološkinja Marija Gimbutas još devedesetih godina minulog stoleća nazvala "kolevkom stare Evrope". Ili prve Evrope, ako vam je lakše da prihvatite.

    Skorije istraživanje rusko-američkog biologa sa Univerziteta Harvard, Anatolija Aleksejeviča Kljosova, utemeljeno na DNK genealogiji, osvetljava da (Pra)Sloveni potiču s Balkana od pre tačno 12.200 godina, što potvrđuje tzv. haplogrupa R1a1! Svoje tumačenje, koje ostavlja bez daha dok ga čitate, ugledni naučnik, nekadašnji profesor Moskovskog državnog univerziteta, saopštiće prvi put i u Srbiji na međunarodnom savetovanju "Ka izvorištu kulture i nauke", od 21. do 23. septembra u Beogradu.

    Gde se, u međuvremenu, zaturila naša lepenskovirska nula, iza koje se ređa još devet cifara u desetičnom (dekadnom) prikazivanju?

    Godinama mukotrpno proučavajući starostavne spise i iščitavajući potonje rukopise, Božidar Mitrović je ustanovio da je arapsko "safira" na latinskom preimenovano u ništa - nullum. Ako niste znali, (Pra)Sloveni su dugo koristili azbučne oznake da bi iskazali brojeve. Kojim je misaonim bespućima valjalo stići do - nule?

    Prateći oskudne i nejasne tragove, pisac rečene naučne pripovesti, protkane brojnim opaskama, nalazima, crtežima i slikama, za neupućenog pokatkad suvišnim, vodi nas u sam osvit evropske kulture (i civilizacije). U Lepenski Vir na Dunavu, u kojem su brojevi nastali da bi se pratilo kretanje Sunca. Konačna predstava: krug kao večni vaskrs prirode.

    U vreme Lepenskog Vira i Vinče, nastavlja naš sagovornik, nula nije bila "ništa", već poimanje "Az" (prvoizvornika - Sunca O), kao večnog vaskrsa Kola drevnih Kolovena (Slovena). "Znaci azbučnog pisma i azbučne matematike nastali su prvo u Lepenskom Viru", zaključuje Božidar Mitrović.

    Dobrodošli u prapostojbinu nule!

    "Arhitektura Lepenskog Vira je prva poznata arhitektura u svetu u kojoj se "oseća" prisustvo brojeva: niko nije do sada uspeo da savlada ovu matematiku, ona je nepredvidiva i zauvek izgubljena za nas", rekao je nedavno arhitekta prof. dr Predrag Peđa Ristić.

    Čuveni ruski matematičar Vladimir Andrejevič Steklov rekao je u 19. veku da je "matematika uvek bila i jeste izvor filosofije, da je ona iznedrila filosofiju i može se slobodno nazvati majkom filosofije".

    U kratkom predgovoru prof. dr Milan Božić, s Matematičkog fakulteta u Beogradu, potcrtava da nas "Azbučna matematika Vinče" vraća u doba "kada su matematika i filosofija bile jedno".
    "Sve je Kolo".
  • vojnicko_groblje - 102391 - 13.06.2018 : Boračka Brod Brod - best (7)

    Brođani u posjeti Vojničkom groblju


    VELIKO POŠTOVANjE BORCIMA NA VJEČNOJ STRAŽI

    U nedjelju, 10.juna, posjetili smo, organizovano pri Boračkoj organizciji, vojničko groblje u Sokocu- mali Zejtinlik.

    Pogledi na nepregledne redove bijelih grobova i nadgrobnih krstova oživjeli su priče junaka koji su živote dali za otadžbinu, za Republiku Srpsku. Od jednog krsta, u sredini groblja, dopirao je bolni jauk i naricanje starije žene u crnini. Razumjeli smo kroz njen lelek, kroz njenu plačnu priču koju je pričala bijelom krstu, da je to majka čiji je sin jedinac tu sahranjen. Razumjeli smo da, iako je prošlo 25 godina od smrti sina , bol majke za sinom jedincem je ista i bolno odjekuje Romanijom. Na samom početku groblja mlađa žena smireno uređuje i čisti (iako su čisti) četiri groba u nizu sa istim prezimenima-Đuričić. Pitali smo je, a ona tiho i sjetno kaže: " To je moj otac i moja dva brata koji su poginuli u ratu, a tu sam sahranila i majku koja je umrla od boli za njima.

    Na majčinom grobu uklesano je srce na kojem piše "napaćeno".

    Pitamo se koliko još Romanija, koliko još Mali Zejtinlik, čuva sinova jedinaca u svojoj svetoj zemlji, koliko braće oplakuju sestre, koliko djece tu traži svoje očeve, sa koliko je Romanija krvi zalivena?

    Kao da znaju šta mislimo, borci, čuvari groblja, provodeći nas kroz redove srpskih grobova pričaju:

  • Srpsko vojničko spomen-groblje Mali Zejtinlik je nastalo po završetku Otadžbinskog rata 1996. godine, odnosno po potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, jedan dio teritorije Srpskog Sarajeva je pripao Federaciji BiH, nakon čega je došlo do masovnog egzodusa 150.000 Srba iz Vogošće, Grbavice, Dobrinje, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Ilijaša, Centra i drugih dijelova Srpskog Sarajeva. Tada je došlo do masovnog iskopavanja i prenošenja grobnica srpskih boraca, od čega je jedan dio bio organizovano prenesen na današnju lokaciju srpskog vojničkog spomen-groblja Mali Zejtinlik na Sokocu. Te tužne godine kraja rata, na ovom groblju, sveštenici su sahranjivali već jednom sahranjene srbe, po cijeli dan i cijelu noć. Ovdje su grobovi osam porodica sa 3 poginula borca, 30 porodica sa dva poginula borca, tri mlada borca od po 15 godina, baš kao što je bio i Spomenko Gostić, 29 godina je prosjek starosti poginulih boraca, a računajući koliko jedna osoba ima krvi u svom tijelu i broj poginulih, ovo sveto mjesto je natopljeno sa preko pet hiljada litara krvi.

  • Svaki grob ima svoju priču. Kod svakog bi trebalo stati, svijeću upaliti. U mnogim porodicama je ugašena slavska svijeće, zatrto je sjeme i za nekoliko godina, ili deceniju, neće imati ko ni svijeću da upali na grobu. Zato su oni ovdje našli mir, a na nama je da dostojanstveno prenosimo svojim potomcima, da škole prenose učenicima, istinu o našoj borci, da ovo mjesto bude posjećeno i da se svijeća na njihovim grobovima ne ugasi.

  • Evo vidite, reče nam jedan od RVI koji čuvaju groblje, ovdje su grobovi braće Cvijanović, pripadnika Ilijaške lpbr. Slobodan je poginuo '93., Cvjetko '94., a Milinko '95. godine. Kakav je Božiji put trojice braće?

    Staze kroz svete krstove junaka dovedoše nas i do groba Riste Jankovića. Pripadnika VP 7061 Pale, koji je poginuo 1993. godine u mjestu Nedžarići. Njegova kćerka Milena sa sinom Petrom došla je sa nama u autobusu. Njegova porodica je izbjegla i živi u Brodu. Položili smo cvijeće na njegov grob. Pored njega sahranjena su i dva brata, Vučenović Boško i Žarko. Milena nam je rekla da njihov brat Nenad živi u Brodu. Upalili smo svijeće za njih i za sve srpske borce.

    Kakav je to Božiji put i mnoge druge naše braće, naših očeva, naših djedova? To je put istine i Vaskrsenja! Kakav će naš put biti ako sve to zaboravimo? Na ovo pitanje i odgovore dao nam je i monah Andrej u manastiru Sokolica, koji smo takođe posjetili ovom prilikom. Zidovi manastirskog hrama su obloženi spomen-pločama na kojima su ispisana imena 4.000 poginulih srpskih boraca. Na ulaznom zidu u manastir stoje uklesane riječi:

  • "Nema njive koja nije groblje, niti drveta koje nije nadgrobni spomenik"

    Romanija je samo jedno od mijesta stradanja srpskog naroda.

    Na dozvolimo zabrorav, tražimo i prenosimo istinu, svako na svoj način, posjetom, spomenom, upaljenom svijećom, pisanom riječi, pročitanom knjigom┐., svako ko ima dobru namjeru, naćiće svoj način da se oduži precima.
  • romanijske_pjesme - 102423 - 02.07.2018 : Peraš Đorđe Kotor - best (2)

    Rat u otadžbini (ja se noćas bojim sebe)


    Krvav mjesec visoko je gore
    rat na pragu moje domovine,
    Nit' se znade hoće l' biti zore,
    Nit' mira, nit' otadžbine.

    Život stade na godinu dana
    Tutnje meci, tutnje i granate,
    Brat je bratu oči iskopao
    Teškog li ga srpskoga junaštva.

    Boj se bije, u ratu smo
    A do juče zagrljeni bili,
    Mila majko, oče mili,
    Proklet bio ko nas razdvojio.

    Istina će brzo isplivati
    Ja se sebe noćas bojat neću,
    Vratiću im sve milo za drago
    Ako mogu makar i kroz pjesmu.

    Ustaj vojsko, otadžbina zove
    Da joj budeš čvrsta desna ruka,
    Proćićemo još hiljadu muka
    Dok odahnem i ne brinem dome.
    rat_olovo - 101603 - 19.12.2017 : Sadmir Muftic Olovo-Vogosca - best (3)

    Olovsko ratište


    Postovani, volio bi da mi se javi putem fb osoba koja se predstavlja kao "Patagon Olovčić". I ja sam iz Olova, sl. Križevici a vidim da Patagon dobro zna ratnu situaciju u Olovu. Volio bi da napiše nešto o avio bombardovanju Olova. U ratu sam bio maloljetan, ali se sjećam nekih ratnih dešavanja. Znam šta bi značilo da su probijene linije u Olovu, a pamtim i sva ta silna granatiranja. Pozdrav i hvala.
    rat_olovo - 101605 - 19.12.2017 : Sadmir Muftic Olovo-Vogosca - best (7)

    Ratna dešavanja u Olovu od 1992. do 1995. godine


    Pozdrav,

    želim da iskažem veliko poštovanje osobi koja se predstavlja kao "Vuk Gradinski" za njegovo pisanje. Mislim da je "čovjek od pera". Takođe želim reći da sam sve njegove tekstove pročitao sa velikom pažnjom. Posebno me dojmilo njegovo razmišljanje nakon pada Crne Rijeke, kada kaže "kakva smo mi vojska kada pljačkamo tuđe kuće". Želio bih ga upitati kako komentariše bombardovanje naselja niz Krivaju i svakodnevno granatiranje istih?
    srbija - 102415 - 28.06.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    Moskva, Bog te video


    Kako je srbijanska štampa propratila nastup svoje fudbalske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji- ne bi bilo iznenađenje da tim fudbalskim manekenima bude organizovan i svečani doček ispred skupštine. Vjerovatno je zapovijest stigla "odozgo", od oca nacije direktno, pa je nezapamćena blamaža i poniženje doživljeno od strane reprezentacije šiptarske dijaspore gurnuto pod tepih. Kažemo da je kriv sudija i kvit.

    Pratim evo već dvanaesto SP i kako znam za sebe na svakome na kojem su bili "naši" su usrali "i rudu i vagire". Uvijek je postojao neki razlog "spolja" nikada nismo krivi sami. Jedino Hrvati, otkako nisu "naši" predstavljaju reprezentaciju za respekt. Oni obuku crne dresove (kao nekada crne košulje), "grizu zemlju" i melju protivnika pa po završetku utakmice pjevaju Tompsonove pjesme i uzvikuju mantru "Za dom- spremni". Sve za domovinu.

    Za razliku od njih Srbi za svoju zemlju igraju "preko klinca", u stilu manekena, kao nešto što treba otaljati ali nije toliko bitno kao bjelosvjetske pare. Dođu u Beograd na utakmicu i po splavovima jure sponzoruše, selektora ne zerezuju ni 1%, a ako slučajno prođu kvalifikacije- bolje da nisu. Njihov sadašnji selektor daje intervju u kojem kaže da je on Crnogorac, odrastao u multikulturnoj Bosni. Sramota ga i reći da je Srbin. A uz to nije trenirao ni BSK iz Borče, nije trener uopšte, u "civilstvu" je predsjednik Radnika iz Bijeljine.

    A narod ko narod, identifikuje se sa reprezentacijom iako ona i nije reprezentacija Srbije nego reprezentacija Fudbalskog saveza Srbije, koju sastavlja "kurva i đidija", bjelosvjetski ološ i varalice koji sebi tepaju: "menadžeri". Izvikani i mnogohvaljeni momak koji nosi i očevo i majčino prezime (tata mu svom prezimenu dodao i ženino) podbacio je najviše, stotine miliona odoše u paru, a zbog njega bosovi najuriše selektora i stručnjaka koji je raspalu reprezentaciju uspio odvesti na SP, što je veći uspjeh nego biti prvak svijeta sa Brazilom.

    A sada svi će se posuti pepelom, Veliki Vođa neće puno talasati, idemo dalje dok ne naletimo na nove granite i đerdane, džake i šaćirije.




    Idi na stranu - |listaj dalje|