fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

prepiska - 101076 - 17.08.2017 : Nedeljko żugić Pale - best (1)

Vučja Luka: Navečerje slave Svetog Pantelejmona 2017.


kosovo - 101053 - 12.08.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Mr. Dejan Tanić: Čije je Kosovo?


prepiska - 101075 - 17.08.2017 : Nedeljko Žugić Pale - best (1)

Kalinovik: Koševina na Gvoznu 2017.


gorazde - 101067 - 15.08.2017 : Sasa 073 NovoGorazde - best (1)

RE: Tane Droca


Tane Droca poginuo na putu Jabučko sedlo, repetitor Trovrh. Vozilo u kojem su bili Droca, Berenc, Jeremić, Đoković naišlo je na postavljenu minu i zasjedu. Niko nije preživio.
srdjan_knezevic - 101023 - 07.08.2017 : Feniks Republika Srpska - best (5)

Heroj Srđan Knežević


Danas sam zajedno sa svojim saborcima na Palama odao počast ubijenom, dvostrukukom heroju Srđanu Kneževiću. Srpskom junaku koji je jedno herojstvo dobio u ratu braneći srpski narod i stvarajući Republiku Srpsku a drugo je herojstvo je pokazao u miru kada je pokušao da sačuva od propasti ono što smo stvorili i izgradili.

Nažalost, na tom putu su ga zaustavili oni koji su bili daleko od prvih borbenih linija, one ljudske fukare kojima je rat bio brat, oni koji su sticali kapital i stvarali mafijaske klanove koji će pljačkati ovaj narod i ovu državu kako u ratu tako i posle njega dok smo mi stvarali i ginuli.

Republiku Srpsku smo izgradili najskupljim materijalom: životima svojih saboraca, dijelovima tijela, prolivenom krvlju junaka i zdravljem. Kada smo je sagradili, njene ključeve smo predali u ruke onima za koje smo vjerovali da će je bolje čuvati i dalje izgrađivati, čak bolje i od nas. Nažalost bili smo prevareni jer mnogi koji su svojim nedjelima i malverizacijama u ratu zaslužili prijeki sud uspjeli su da sa svojim klanovima pronađu put do ključeva nase kuće da bi je raskućavali i nastavili da pune svoje džepove po cjenu da je potpuno uruše. Opljačkali su sačuvane fabrike, prodali banke, vojno naoružanje, državne zgrade, hotele, restorane, poslovne prostore, odmarališta, imovinu u inostranstvu, državno zemljište, šume... Uništili su zdravstvo, školstvo. pravosudni sistem...
Naravno, oni koji su bili spremni da kako skoro oslobođenu teritoriju (Bihać, Igman, Goražde...) kao i sačuvanu teritoriju (Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Rajlovac, Ilidža) prodaju u ratu zašto to ne bi učinili i u miru kada ih je dopalo. Nažalost sa rasprodajom i tyrgovinom jos nisu stali.

Normalno, za sve to trebali su nečiju podršku, a imali su je od onih koji su tokom rata bili protiv nas i koji su uvijek bili na strani našeg neprajatelja. Ne samo tokom ovog rata nego kroz čitavu našu istoriju i koji su sve naše pobjede uz svoj lobi u našaoj vlasti pretvarali u poraze.

Od Kosova i naše junačke pobjede, od koje je Osmanlijska vojska bila prinuđena da se povuče i oporavlja skoro 50 godina da bi ponovo bili spremni na pohod na Srbiju, učili su nas da smo tu bitku izgubili. Prvi svjetski rat, u kojem stradalo oko 1.300.000 Srba, umijesto velike Srbije lobisti su izlobirali Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Posle 2. svjetskog rata, koji su opet dobili isključivo Srbi, i koji su ponovo bili najveće žrtve (poginulo blizu 600.000) lobisti su ponovo nagradili one koji su najmanje dali pa su hrvatsku i slovenačku teritoriju sačuvali a onu koja je bila pod kontrolom Srbije rasparčali na četiri dijela. I u ovom ratu poklonjena je velika teritorija, a pretenzije se i dalje nastavljaju i biće nastavljena sve dok narod ćuti a pita se onaj koji nije ni stvarao.

Nažalost, oni koji su to uvidjeli na vrijeme i otvoreno se suprostavili onima koji rade protv Republike Srpske i njenog naroda su likvidirani ili protjerani. Jedan od tih junaka je sigurno bio i heroj Srđan Knežević, kao i Ljubisa Savić - Mauzer, Željko Marković, Risto Jugović...

Ako mislimo o budućnosti Republike Srpske i budućnosti naših pokolenja moramo svi složno stati na mjesto na kojem su zaustavljeni i nastaviti putem kojim su oni krenuli.

Jadan je narod kad jednome junaku metak zatvori usta a ostali svi zaćute.
sudjenja - 100919 - 09.07.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Sudbina Petra Kovačevića iz Dobruna


Petra Kovačevića sam upoznao slučajno, prošle godine dok sam u prolasku kroz Dobrun zastao da u jednoj omanjoj prodavnici kupim nešto za osvježenje. I dok sam zadovoljno pijuckao Koktu, u prodavnicu uđe čovjek sa šajkačom na glavi. Lice mu bješe izborano pod teretom godina, izgledao je nekako stariji nego što u stvari jeste. Ponudih ga pivom, što on sa zadovoljstvom prihvati.

I tako, dok smo stajali u hladovini, nagovjesti Petar da ima nekakvih problema sa bosanskim pravosuđem, i da je optužen za stvari koje nije počinio. Pomenu i to da je osuđen na 6 godina, ali da se nada da će mu Žalbeno vijeće izađi u susret i usvojiti primjedbe koje ima.

Kasnije sam na internetu našao da ga Kadesa Kasapović tuži da joj je 1992. godine u Dobrunu ubio oca. Interesantno je i to da ona nije bila svjedok tog događaja, već prenosi iskaz svoje dvije komšinice, koje su do sada obje pokojne. U svakom slučaju, Državnom tužilaštvu BiH je i to bilo dovoljno da osudi Petra Kovačevića na 6 godina zatvora.

Prije nekoliko dana sam ponovo prošao kroz Dobrun. Upitah jednog od mještana za sudbinu Petra Kovačevića i saznadoh da je on prije par dana otišao u Foču da odrobija ono što mu je Sud za ratne zločine odredio. Petar je pred svoj odlazak morao da proda par volova koje je ovaj vrijedni domaćin gajio u svom domaćinstvu. U kući je ostavio bolesnu ženu, koja nema nikoga da joj u njenoj muci pomogne.

Petar Kovačević je još jedna žrtva bosanskog tužilaštva koji osuđuje samo Srbe. Oni to rade sistematski, u svakom mjestu, gradu, pa čak i selu, pronalaze po jednu žrtvu koja treba da bude primjer Srbima da sa muslimanima nema šale. U isto vrijeme, na stotine muslimanskih dželata, poput Nasera Orića i njemu sličnih, oslobođeni su optužbi za zločine nad srpskim narodom ili su za svirepa ubistva desetina srpskih civila osuđeni na minimalne kazne, i po nekoliko puta manje od one koju treba da odrobija Petar Kovačević.

Dokle će sve ovo da traje? Ima li na ovom svijetu pravde za Srbe i srpske žrtve? Da li je pravično da mi Srbi samo okrećemo glave kada "kadija" drugome sudi, i praviti se da nas ovo ne interesuje - sve dok i nekoga od nas stigne sudbina Petra Kovačevića iz Dobruna?
rat_znakovi - 100967 - 24.07.2017 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

Krst nositi, nama je suđeno (1)


Iz romana "Znakovi pored ratnog puta" (VII-8)

U vrijeme ovo, u kojem dani promiču kao jablani niz drum dok mi osuđeni da u kontinuitetu i doživotno, "na rijekama vavilonskim oplakujemo svoj nišićki Sion, objesivši na vrbama harfe svoje", povremeno, jednom godišnje, o Petrovdanu, zdušno i frenetično mamuzamo mrtvoga mustanga koji je odavno odgalopirao u vječna lovišta, često se opomenem riječi pokojnog đeda, "propalog" borca propale onovremenske "Jugoslovenske vojske u otadžbini" iz ratozovnih vihorovitih četrdesetih godina dvadesetog vijeka. "U mene" đed, žilavi i uprkos svemu i mnogima dugo poživjeli svjedok proticanja poslednjeg vijeka ove nesretne srpske visoravni, sa kojim sam se rijetko o nečemu slagao.

Kažem tako mu onomad na početku ovog "našeg" rata iz devedesetih da je on srećan čovjek jer je nakon krvavog oktroisanja, godina stradanja pa godina patnje, dočekao i katastrofalnu propast omraženog mu srbomrznog, kabalističkog i antihristovog preteče- komunizma, ostvarenje sna o stvaranju države Srba i vrijeme slobodnog krsta sa tri prsta. E, a onda kao poentu ovog mog preseravanja a sa namjerom da mu malo tamburam po živcima, rekoh:

  • Ali đede, sada ima jedan pijevac što handri naše kokoši: ti si onomad, kad sam ja bio mali, nepromišljeno i ishitreno spalio svoju vojnu bukvicu u kojoj je pisalo, ručno perom i krasnopisom iskićeno, da si četiri godine proveo u "kvislinškoj vojsci- četnicima".

  • Pa šta ako sam- progovara neodređeno nakon što me je nekoliko trenutaka promatrao kao krava mrtvo tele, pa dodaje:
  • I otkud znaš da je baš tako pisalo?

  • Znam- velim -pročitao sam kod Šnajce, on mi je pokazao svoju bukvicu, koju još čuva a u kojoj isto tako piše. A da si ti, k'o što nisi, bio pametniji pa sačuvao svoju bukvicu, sada bi imao najjači adut kao dokaz i bez p'o muke "izganjao" boračku penziju sa sve izostatkom od 47 godina, kad ova Skupština Srpske Bosne i Hercegovine donese zakon o pravima četnika i otkloni dugogodišnju nepravdu prema toj antifašističkoj i antikomunističkoj vojsci.

    Nakon kratkotrajnog presabiranja a pod naletom adrenalina đedo započinje monolog:

  • E, moj sinko, kamo sreće da je to tako. Ali nije. Vidiš, ovi što su sad bajagi poveli ovaj SDS sve su to sami komunisti i to oni sa dna kace. Eto, znaš i sam, da svi rukovodioci ove nove, k'o đoja srpske stranke, su iste funkcije imali i u onoj partiji, sada su preko noći samo promijenili boju knjižice i postali k'o naki Srbi, da bi ostali vlast. Pa nji'ovi očevi su izdavali naše najveće junake (nepredate četnike koji su se skrivali po šumama i gorama Nišićke visoravni do 1952. godine, op. a. ) i poslije rata UDB-a ig pomlatila (ove nepredate, op. a. ). Pa oni su znali na Badnje jutro pripišavati badnjake prislonjene uz kuće ljudima. Nikad oni neće priznati četnicima borački staž, viđećeš.

    Ovo i još mnogo toga napriča tada đed, od te bujice ostade u sjećanju samo gore napisano.

    Godine koje su uslijedile pokazale su koliko je đed bio u pravu. Ovi prozeliti i konvertiti, preletači sa lijeva na desno i sdesna ulijevo, već po potrebi, uz razne popratne dvostruke, trostruke i višestruke akslove, tulupe, ritbergere, flipove i salhove, nekada po ratu (ovom našem) su pilatovski perući do lakata rujne ruke proglasili jednostrano pomirenje partizana i četnika zakrvljenih u ratu "onom njihovom", u skladu sa onom rečenicom "balkanskog špijuna" Ilije Čvorovića:

  • Đuro će ti oprostiti što te je tuk'o.

    Poput Đurе i oni su velikodušno "oprostili" sva "pasja groblja", sve mostove, od Vezirovog do Zidanog i efektno i samozadovoljno riješili "četničko pitanje". A borački dodatak, penziju ili drugu beneficiju ne samo da nisu dali četnicima nego su i svojim savremenicima borcima -srbobraniteljima po završetku "svoga" rata odmjerili isto kao i četnicima iz "onog" rata, od šake do lakta i dali "i s' jedne i s' druge strane", srednjakom ispod nosa.

    Mnogo kasnije, po završetku ovog "našeg" rata, jednom tako zadesih se u društvu u kojem je bio i "visokopozicionirani čimbenik" iz redova esdeesove tadašnje vlasti. Pomenuh tada da nije u redu da mi koji smo stvarali Republiku Srpsku u njoj budemo građani drugog reda i nepotrebni joj balast, ništa ne dobivši za svoje ratovanje. "Čimbenik" se na to brecnu da ja i ovi na koje sam mislio nismo stvarali Republiku nego su je ONI (njegovo boldovano trepereće "MI" imalo je jasno značenje i specifičnu težinu koja ne trpi pogovor i dalji komentar) stvorili a mi (biva ja i "ovi moji") smo samo čuvali ono što su oni stvorili. A usput ginuli i krvarili.

    A kako u stvarnosti je izgledalo to stvaranje i čuvanje? Nekako primjerice ovako:

    Drug moj i ja u novembru 1995. čuvamo hotel "Bistrica" u kojem je u toku zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske. Dok komentarišemo prolazećeg Stvaraoca, omalenog dežmekastog ćelavka Omera (lafo Jovana) Zametiću i njegovu praćenu osobu (tj. osobu kojoj je on pratilac) i njihovu razliku od dvadesetakipetšest godina (u Omerovu korist), nailazi Tvorac Aleksa Buha i izdere se na mog drugara, koji sjedi na stolici pored onog sokoćala za čišćenje obuće na ulazu u hotel:

  • Šta si tu sjeo, ustaj! Hoćeš li sad da te pošaljem na prvu liniju?

    A drugar bješe tek prije nekoliko dana "sjarg'o" sa Treskavice, pravo iz ljute borbe protiv muslimana na divljem prostoru bez linije i bilo kakve organizovane odbrambene formacije, pored njega poginuo zajednički nam drug Dragan Janjić iz Krivajevića.

    Apsurd ili zasluga, tek bješe tako da državu stvoriše šoferi, moleri, magacioneri i gostioničari (što bi rekao pokojni Coka), a ja koji bi u svakoj "normalnoj" državi bio akademski građanin, čuvah po jebišinama to što oni stvaraše i stvoriše.

    Opet, pokaza se u potonjim danima i godinama da je netačno da Stvaraoci iliti Tvorci nisu dobili svoje (dobili su ihahaj), samo Čuvari još čekaju svoje mrvice sa stolova Tvoraca i ordenonosaca, u nadi koja posljednja izumire, uporno, bezmozgno i revnosno glasajući na izborima za Tvorce i satelite im, za razne potencijalne, bivše i buduće papke, zdušno mrzeći sve koji ne misle kao njihove vođe, sa velikom vjerovatnoćom da prije polučenja nagrade za "čuvanje" otputuju u vječna lovišta.

    A nekada mnogo kasnije, "sabirajući dva i dva", po osnovu onih đedovih riječi "nji'ovi očevi su izdavali naše najveće junake", uspio sam dešifrovati đedovu veliku tajnu koju je iz nekog znanog mu razloga krio kao guja noge i smatrao da ju je u grob odnio: ko je izdao komandanta Vasu. Đed je u ljutini ovo neoprezno izletio i upao u kontradikciju sam sa sobom jer je pred slušaocima svojih ratnih priključenija za izdaju konstantno okrivljivao ženu Vasinu a svoju svastiku (o ovome u drugom poglavlju), stalno plašeći se nekoga stvarnog izdajnika (koji mu je valjda "dihal za ovratnik"), ubjeđujući sebe i druge u svoju mantru.

    Poživjevši gotovo pun vijek đed je na ovoj visoravni proveo ukupno dvanaest ratnih godina u tri rata, dva svjetska i jednom lokalnom, ali žešćem od oba velika (bar na visoravni).

    U prvom je bio sasvim malo dijete i nije ga ni upamtio kao ni oca, kojeg su na smrt pretukli šuckori. I tada kao i kasnije dolazili su isti "haldejci sa sjevera na konjima ognjenim" da potru i popale mnogostradalni srpski živalj sa visoravni, da ga izbrišu kao gumicom sa ovih prostora.

    Na početku drugog rata đed je bio tek stasali i iz seljačke bijede tek uzdignuti mladi domaćin, otac troje male djece, koji je morao odložiti malarin i plankaču, kandžiju, jaram, ralicu, kline, oje, kosu i belegije i prihvatiti se mauzera da bi sačuvao na ramenima glavu.

    "Mauzera čuva za megdana,
    Za ustaša Sirća i Merdana".

    Ovako je pjevao Todor Pjesnik (Petrović, nom de guerre Prdavac) te "četeresprve" za junaka narodnog ustanka nišićkog kraja Petra Glišića. Petar je u to vrijeme bio velika inspiracija Todoru, koji je napisao udeseterčenu povjest Petrovog tamnovanja i oslobođenja iz ustaškog kazamata u Olovu ali i simbol otpora toj novoj antinarodnoj i antisrpskoj vlasti.

    Petar je bio i jedan od dvojice predratnih komunista sa područja Nišićke visoravni (drugi je bio Neđo Strojanović). Ustaše su ga odmah po uspostavljanju svoje kvazidržave u aprilu utamničile, oćeralo ga za Olovo iz njegovih Ajdanovića, ali se on na volšeban način oslobodio. Svoje stradanije ispričao je Todoru, koji je kroz guslarske stihove to zapisao i ostavio u jednoj požutjeloj svesci, koja je preživjela sve kasnije golgote i strahote i koja je rijetko pisano i živo svjedočanstvo o dizanju narodnog ustanka Srba na visoravni 1941. godine.

    "Vjerujte mi ja nijesam bio,
    Zvali su me, al' ja nijesam stio.
    U partiji di'ciplina jaka,
    A to nije dobro za seljaka".

    Ovako je odgovorio Petar na pitanje olovskog ustaškog tabornika da li je on član Komunističke partije. Tabornik nije čitao Lenjina, Trockog, Buharina ali ni Domanovića, pa nije znao koliko može biti opasan seljak kad se inkorporira u revolucionarne ili neke druge ciljeve koji se postižu isključivo produženom rukom politike- ratom. Tabornikovo znanje je dosezalo do aksioma da konj ima četiri noge, dalje ga nije zanimalo puno toga, ali pare svakako, jesu.

    Nastavak slijedi, akobogda.
  • pescano_selo - 7824 - 07.04.2006 : Devojcica Florida - best (1)

    Matora devojcica


    Postovana Biljana,
    Pa, davno sam bila devojcica, samo moj pseudonim te zavarava.
    Lepo je da si se javila, jos bi lepse bilo da nam pises kako je u Los-Andjelesu: gde izlazis cime se bavis, uopste kako se nas svet snalazi u tako velikom gradu!
    Jer, svaka se drzava razlikuje, i nigde nije isto. Nadam se da si se lepo snasla i da nemas problema.
    Veliki pozdrav pa se pisemo?

    Devojcice,
    samo se u Leskovcu kaze "pa se pisemo". Bojim se da te Sokocani nece razumeti. Ja sam imao neku Pirocanku, pa pored ruskog, njemackog i engleskog pomalo natucam i "leskovacki".




    Idi na stranu - |listaj dalje|