fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

kultura_srpska - 102380 - 08.06.2018 : Nedeljko Žugić Pale - best (1)

Čajniče: 25. festival guslara Republike Srpske (finale)


vojnicko_groblje - 102391 - 13.06.2018 : Boračka Brod Brod - best (2)

Brođani u posjeti Vojničkom groblju


VELIKO POŠTOVANjE BORCIMA NA VJEČNOJ STRAŽI

U nedjelju, 10.juna, posjetili smo, organizovano pri Boračkoj organizciji, vojničko groblje u Sokocu- mali Zejtinlik.

Pogledi na nepregledne redove bijelih grobova i nadgrobnih krstova oživjeli su priče junaka koji su živote dali za otadžbinu, za Republiku Srpsku. Od jednog krsta, u sredini groblja, dopirao je bolni jauk i naricanje starije žene u crnini. Razumjeli smo kroz njen lelek, kroz njenu plačnu priču koju je pričala bijelom krstu, da je to majka čiji je sin jedinac tu sahranjen. Razumjeli smo da, iako je prošlo 25 godina od smrti sina , bol majke za sinom jedincem je ista i bolno odjekuje Romanijom. Na samom početku groblja mlađa žena smireno uređuje i čisti (iako su čisti) četiri groba u nizu sa istim prezimenima-Đuričić. Pitali smo je, a ona tiho i sjetno kaže: " To je moj otac i moja dva brata koji su poginuli u ratu, a tu sam sahranila i majku koja je umrla od boli za njima.

Na majčinom grobu uklesano je srce na kojem piše "napaćeno".

Pitamo se koliko još Romanija, koliko još Mali Zejtinlik, čuva sinova jedinaca u svojoj svetoj zemlji, koliko braće oplakuju sestre, koliko djece tu traži svoje očeve, sa koliko je Romanija krvi zalivena?

Kao da znaju šta mislimo, borci, čuvari groblja, provodeći nas kroz redove srpskih grobova pričaju:

  • Srpsko vojničko spomen-groblje Mali Zejtinlik je nastalo po završetku Otadžbinskog rata 1996. godine, odnosno po potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, jedan dio teritorije Srpskog Sarajeva je pripao Federaciji BiH, nakon čega je došlo do masovnog egzodusa 150.000 Srba iz Vogošće, Grbavice, Dobrinje, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Ilijaša, Centra i drugih dijelova Srpskog Sarajeva. Tada je došlo do masovnog iskopavanja i prenošenja grobnica srpskih boraca, od čega je jedan dio bio organizovano prenesen na današnju lokaciju srpskog vojničkog spomen-groblja Mali Zejtinlik na Sokocu. Te tužne godine kraja rata, na ovom groblju, sveštenici su sahranjivali već jednom sahranjene srbe, po cijeli dan i cijelu noć. Ovdje su grobovi osam porodica sa 3 poginula borca, 30 porodica sa dva poginula borca, tri mlada borca od po 15 godina, baš kao što je bio i Spomenko Gostić, 29 godina je prosjek starosti poginulih boraca, a računajući koliko jedna osoba ima krvi u svom tijelu i broj poginulih, ovo sveto mjesto je natopljeno sa preko pet hiljada litara krvi.

  • Svaki grob ima svoju priču. Kod svakog bi trebalo stati, svijeću upaliti. U mnogim porodicama je ugašena slavska svijeće, zatrto je sjeme i za nekoliko godina, ili deceniju, neće imati ko ni svijeću da upali na grobu. Zato su oni ovdje našli mir, a na nama je da dostojanstveno prenosimo svojim potomcima, da škole prenose učenicima, istinu o našoj borci, da ovo mjesto bude posjećeno i da se svijeća na njihovim grobovima ne ugasi.

  • Evo vidite, reče nam jedan od RVI koji čuvaju groblje, ovdje su grobovi braće Cvijanović, pripadnika Ilijaške lpbr. Slobodan je poginuo '93., Cvjetko '94., a Milinko '95. godine. Kakav je Božiji put trojice braće?

    Staze kroz svete krstove junaka dovedoše nas i do groba Riste Jankovića. Pripadnika VP 7061 Pale, koji je poginuo 1993. godine u mjestu Nedžarići. Njegova kćerka Milena sa sinom Petrom došla je sa nama u autobusu. Njegova porodica je izbjegla i živi u Brodu. Položili smo cvijeće na njegov grob. Pored njega sahranjena su i dva brata, Vučenović Boško i Žarko. Milena nam je rekla da njihov brat Nenad živi u Brodu. Upalili smo svijeće za njih i za sve srpske borce.

    Kakav je to Božiji put i mnoge druge naše braće, naših očeva, naših djedova? To je put istine i Vaskrsenja! Kakav će naš put biti ako sve to zaboravimo? Na ovo pitanje i odgovore dao nam je i monah Andrej u manastiru Sokolica, koji smo takođe posjetili ovom prilikom. Zidovi manastirskog hrama su obloženi spomen-pločama na kojima su ispisana imena 4.000 poginulih srpskih boraca. Na ulaznom zidu u manastir stoje uklesane riječi:

  • "Nema njive koja nije groblje, niti drveta koje nije nadgrobni spomenik"

    Romanija je samo jedno od mijesta stradanja srpskog naroda.

    Na dozvolimo zabrorav, tražimo i prenosimo istinu, svako na svoj način, posjetom, spomenom, upaljenom svijećom, pisanom riječi, pročitanom knjigom¿., svako ko ima dobru namjeru, naćiće svoj način da se oduži precima.
  • prepiska - 102311 - 19.05.2018 : Zoran Vogosca - best (4)

    Boro Radić


    E moj Željko, spomenik pokojnom Bori je podignut, i to je u redu i po Božijim pravilima. Aleks to objavljuje na ovom sajtu, i to je uredu i po Božijim pravilima. A ti šutiš, i to je po Božijim pravilima, a ja to poštujem.

    Jedno pitanje za tebe. Da li je sve to po Božijim pravilima? Šta reći. Sve je pokrenuto ovde, na TVOM sajtu a sada miševi kolo vode. Izgleda da se stara srpska istorija ponavlja. Znam da ćeš ovo pročitati ali nećeš objavititi ali jedini način da doprem do tebe!

    Ali nema veze, život teče dalje i neke nove inicijative su u toku!

    RE: Boro Radić



    Poštovani,

    U svemu ovome, dobro je da je Boro Radić najzad našao Vječni Mir, i da počiva sa krstom iznad glave. Strašno je bilo da njegova humka nije bila čak ni obilježena, tj. sa je gotovo niko nije mogao naći, čak ni na onako malom groblju kakvo je ono u Radića Potoku.

    Aleks me je zvao na parastos, ali ja iz opravdanih razloga nisam mogao da odem. Koliko ja znam, nekoliko njih koji žive na ovim našim prostorima su sakupili novac i podigli Boru spomenik...

    Dobro je da ima i drugih inicijativa. Iskreno da kažem, ja sam pomalo umoran da gazim kroz smetove, pa mi je drago da ima još onih kakvi su Aleks, Slavica i još neki drugi.

    Pozdravljam te puno, pa se javi kada si na ovim našim prostorima.
    sc_komentari - 102367 - 06.06.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Dobro došli u Sokolac


    Evo mene, moji dragi sokolački sugrađani, hitam Jerininom cestom iz Pravca Žljebova, u namjeri da vas posjetim. Ovaj put sam krenuo na Sokolac u namjeri da produžim saobrađajnu dozvolu za mog Renoa, jer mu registracija ističe početkom juna.

    Već na ulasku u Luburić polje, pogled mi privuče prekrasan krst koji je karakterističan za Rusku pravoslavnu crkvu, mada se on može naći i na manastirima koristi još iz vremena prvih Nemanjića. U principu, ideja postavljanja krsta sa pogledom na Košuticu mi se dopada, ali ne i priča sokolačkih baba da je nekropola u Luburić polju nekakvo sveto mjesto, koje je Sisko zaregistrovao u UNESCO. Provjereno, i jedno i drugo je čista laž. Svi stećci u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori su pod UNESCO zaštitom, a pripadnici te srednjovjekovne crkve su samo djelimično bili pravoslavni, uglavnom su bili otpadnici iz Grčke pravoslavne crkve.

    Prolazim kroz Vidriće. U žurbi sam pa nemam vremena da svratim do krsta, koji su donacijom podigli drvo-prerađivači sa sokolačke opštine. Koliko je meni poznato, gradska uprava za ovaj projekat nije dala ništa, jer je u opštinskom budžetu katastrofalna rupa, kroz koju je "iscurilo" u nečije džepove oko jedanaest miliona i sedamsto hiljada maraka. Drugim riječima, SDS je potrošio tri godišnja budžeta Opštine Sokolac, pa me nije ni iznenadilo da su prije mjesec dana penzionerima blokirali čekove i sa njih nadoknadili nenaplaćene poreze na imovinu. Svaka čast, gradski oče, ovako se nije radilo čak ni u Tursko doba.

    U Sokolac, ulazim sa gornje strane, jer ovdje možeš samo nizbrdo, nikako uzbrdo. Oba sokolačka hotela su spremna za pretsojeću turističku sezonu. Bivši hotel "Romanija" srušen do ležeće ploče, Šs je to idealno mjesto za kampovanje - možeš slobodno da prilegneš u centru grada i nadišeš se svježeg vazduha jer od fabrika već odavno ništa ne radi. U hotelu u Podromaniji, koji ne radi, dobićeš krov nad glavom ali je vazduh zagađen zbog kamenoloma moga djede, koji se nalazi tačno preko puta magistralnog puta.

    Kao i uvijek, obilazak Sokoca započnem uz kafu kod Rusa Bakmaza. I dok smo sjedili pored one ogromne freske sa Putinom, uz dobru piletinu sa roštilja, prozborismo o svemu i svačemu, a najviše o onom Turčinu Hamu, koji je kupio Romaniju, pa sada tamo na veliko nezadovoljstvo sokolačkih drvo-prerađivača pravi nekakve ogromne sušare.

    U Sokocu sve miriše na predsojeće izbore. Doduše, njima se ne raduje ni pozicija ni opozicija jer imaju podjednake šanse da budu gubitnici. Kako stvari stoje, Čolovići su zauzeli rukovodeću fotelju u SNSD-u, i nemaju namjeru da se iz nje maknu.

    Što se biznisa tiče, jedino je Čolovićima pomalo krenulo nabolje. Nedavno su dobili koncesiju na nekakav rudnik glinice (čini mi se u Federaciji BiH) pa su sve svoje točkaše usmjerili na transport. Izgleda da im je baš krenulo.

    Sokolački službenici jako prijatni, ali i očajni. Još uvijek su na sedam neisplaćenih plata, a najavljena su i velika otpuštanja, kao posledica katastrofalne finansijske situacije u gradskoj kasi. Omladina još nezadovoljnija, jedva čekaju da gdje odu, makar da beru maline u Arilju.

    Nastavljam izlazom niz glavnu, sokolačku ulicu. Razmišljam, dobro je što jednosmjerna ulica kroz centar grada vodi direktno prema putu za Beograd, pa ne moram da napravim još jedan krug oko Sokoca. Dosadilo mi ovo sivilo, a teško mi i da gledam tužna lica ovih dobrih ljudi, među kojima sam se rodio i odrastao. Na izlazu iz mjesta, koje je već odavno prestalo da bude grad, sjetih se riječi Arsena Diklića "Ne okreći se sine" i, bez i jednog pogleda na retrovizor, požurih u pravcu iz koga sam i došao.
    akcije - 102351 - 30.05.2018 : Neba Bak Srbija - best (2)

    Pomoć: Rogić Lavko - Roga


    Dobro veče draga braćo. Nisam se skoro javljao, pa koristim priliku i ovog puta bih se obratio svim ljudima dobre volje putem ovog našeg foruma.

    Naime, posle teške operacije karcinoma, našeg saborca i brata, Roge, koji se nalazi u nezavidnoj finansijskoj situaciji, a samim tim njegov oporavak i lečenje iziskuje određena novčana sredstva, pa vas draga braćo, prijatelji ovim putem molim za jednokratnu pomoć. Rogić Lavku-Rogi, su hitno potrebni lekovi pa ako ste zainteresovani da se napravi mala akcija pomoći za njega, simbolično, ko koliko ima njemu će mnogo značiti. Hvala.
    boro_radic - 102365 - 05.06.2018 : Miner- Zoran Vogosca Vogošća - best (2)

    Boro Radić


    Svima onima koji žele na bilo koji način da komuniciraju u vezi pokojnog Bora Radića, a i ostalih ratnih dešavanja, neka se jave na moju imail adresu: darchptyltdŽgmail.com.

    Ima toga puno što je napisano, bilo tačno ili netačno, a i nenapisano, a što bi trebalo da bude zabilježeno. Spreman sam za bilo kakvu prepisku, ali na korektan i pošten način sa argumentima, dokazima, imenima itd. Može direktno sa mnom i na mom imailu. Ne želim da koristim ovaj sajt is prostog razloga jer je ovdje sve pokrenuto, iskreno i pošteno i sa najboljom namijerom od samog osnivača, ali se je nažalost sve izrodilo u nešto što ne dolikuje normalnim i poštenim ljudima i borcima.

    Sa Stanislavom sam razmijenio par prepiski. Mom imenjaku Zoranu iz Beograda sam poslao sličnu poruku koja je objavljena sa malim zakašnjenjem. Ali generalno svi imate moju imail adresu i ko god želi, može da mi se javi direktno "jedan na jedan" da prodiskutujemo o svemu ili o bilo čemu ili direktno "oko u oko" kada za to budem imao priliku. A moje destinacije su jako poznate i unaprijed objavljene!

    Generalno svi koji gajite neke iskrene osijećaje za rodoljublje, ponos i poštovanje naših saboraca ste pozvani na parastos našeg heroja pok. Miće Vlahovića, 02. 08. 2018. godine u Aleksandrovu (Velike Livade) u Bačkoj u blizini Zrenjanjina. Za one koji su dalje od 50 km imaju od mene donaciju za potrošeni benzin, za dolazak i povratak!
    moje_price - 102277 - 11.05.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (11)

    Bilo jednom na Ilindan


    Prije mnogo godina, u vrijeme kada sam bio jako mlad, uzeh nekakav čekić i počeh da popravljam staru, drvenu kapiju ispred naše kuće. Nije mi smetalo toplo avgustovsko sunce, ne znam da li zbog moje uzavrele mladalačke krvi ili su u to vrijeme ljeta na Romaniji bila nekako manje topla nego što su danas.

    I tek što udarih par puta u nekakav zarđali ekser, izleše iz kuće moja stara baka. Inače, otkako se moja majka udala u Tomiće, baba je prestala da se zanima kućanskim poslovima, pa je njen jedini posao bio da me špijunira i roditeljima prepričava moje vragolije. Bala mi priđe ubrzanim korakom, postavi ruke na bokove i otpoče da mi čita bukvicu:

  • "Šta to radiš, crni kukavče? Pa znaš li ti da je danas Sveti Ilija?"

    O Svetom Iliji u tim godinama nisam znao skoro ništa, izuzev što sam u školi učio da su Makedonci na taj praznik podigli nekakav ustanak, koji se za njih kobno završio.

  • "Pa šta? Kakve veze ima taj tvoj Sveti Ilija sa mojim čekićem?" - ljutito uzvratih ja, uvijek spreman da se prepirem sa njom.

    Baka nervozno pruži svoju tanku, staračku ruku u pravcu mog čekića. Ja ustuknuh, pokušavajući da zaštitim taj zarđali komad gvožđa, koji je bio dio moje lične imovine.

    Pošto je dobro znala da je moja mladost na kantaru sile već odavno nadvladala njenu slabašnu figuru, baba popravi svoju crnu maramu i odluči da promjeni taktiku:

  • "Sveti Ilija Gromovnik je kod nas Srba jedan od najvećih praznika. Taj dan se ništa ne radi. Tada čak ni muslimani ne obavljaju nikakve poslove u polju i njivi..."

  • "A zašto?" - upitah je ja, spreman da joj dam i čekić, jer sam znao da nakon ovog kratkog uvoda slijedi još jedna njena zanimljiva priča.

  • "Sve ovo što ću ti sada ispričati desilo još prije onog Velikog rata, u vrijeme kada su muslimani bili jako svjesni svoga porjekla, pa su poštovali i naše, srpske običaje i praznike. U to vrijeme, živjela je nedaleko od Sokoca, u selu Kuti, jedna porodica čiji su preci prešli na Islam. Jednom prilikom krenu oni na Svetog Iliju u polje da pokupe sijeno. Njihova porodica je bila velika i radna, pa taj dan na sakupljanje sijena krenu njih sedmoro: djed, otac, majka i četvero djece."

  • "I tek što su započeli sa radom, naiđe nekakav hodža. On se, onako kao što dolikuje putniku prolazniku, najprije pozdravi sa gazdom, a zatim ga zabrinutim glasom upita:"

  • ""A brte gazdo, što baš sada iziđe da kupiš sijeno? Znaš li ti bolan, da je danas aziz, koga su i naši preci od davnina poštovali?""

  • ""Znam hodžo, znam. Međutim, od nerada se ne živi, a hoće i kiša, pa je hasar da se isharaba ovako dobro sijeno.""

  • "Nakon što ga sasluša, hodža produži niz sokak, nezadovoljno klimajući glavom. Gazda se vrati k poslu."

  • "Kada se Sunce već visoko popelo na nebo, gazda odluči da svi zajedno sjednu na podinu, popiju malo kiselog mlijeka i pojedu po komadić pite sa sirom. Kako su svi članovi porodice vrijedno radili, posao se brzo primicao kraju. Rezultat njihovog rada se mogao vidjeti na prostranoj livadi, po kojoj su se, poput niza bisera, pružili svježe strpani plastovi. Zadovoljan prizorom koji se pružao ispred njega, gazda prkosno pogleda prema crnom oblaku koji se nadvio nad njima i tiho izusti:"

  • ""E sad mi, šejtane, ne možeš ništa!""

  • "I tek što to izgovori, udari grom baš u mjesto gdje su sjedili, i izginu svih sedam duša: i djed, i sin, i snaha, i svo četvoro djece..."

    I dok sam ja otvorenih usta gledao u baku, ona iskoristi priliku da mi otme čekić. Međutim, ja ne obratih pažnju na to. Moj pogled je bio uperen u nebo. Ono bješe čisto, plavo, gotovo bez oblačka. Kao da mi čita misli, baba reče:

  • "Hoće Ilija Gromovnik ponekad da opali i iz vedra neba. Međutim, ako ga poštuješ, ne moraš ga se plašiti jer on gađa samo mjesta na kojima stoji đavo."

    Stajao sam zbunjeno i razmišljao. Nisam znao šta da mislim o Iliji Gromovniku. Baka odluči da prekine tu mučnu situaciju, pa mi se obrati onim svojim tihim, gotovo molećivim glasom:

  • "Hoćeš da tebi tvoja baba sa pekmezom od šljiva namaže jednu krišku hljeba?"

    Dal' zbog toga što sam jako volio pekmez od šljiva, ili što sam želio da se sakrijem od Ilije Gromovnika, babinu ponudu sa zadovoljstvom prihvatih. I ne čekajući baku dugim koracima krenuh u pravcu kuće.

    Ovu priču sam još jednom čuo od nekog starca. Miđutim, niko nije znao da je ispriča tako dobro i ubjedljivo kao moja baka. Kroz nju mi je usadila u glavu poštovanje prema Svetom Iliji, ali i Ostroškom Vasiliju i još nekim svecima.
  • moje_price - 19343 - 02.11.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (14)

    Za šaku dukata


    U godinama pred Drugi svjetski rat život na Romaniji je bio jako težak, pa je imati malo značilo mnogo jer drugi nisu imali ništa. U kući Ljubinog oca je bilo nešto dukata, koje su Renovice iz Gazivoda generacijama otkidale od siromašnih ljetina i plodova njegovanih u krševitim baštama, zalivanim znojem isto onoliko koliko i vodom. I svaki bi predak od svojih usta odvojio sve što pretekne kada se nahrane uvijek gladna djeca, da bi kupio poneki dukat i u domaćinske kuće poudao svoje kćeri.

    Kada su svatovi poveli Ljubu za Luku Tomića iz Podromanije, njeno djevojačko ruho je krasilo devetnaest zlatinih dukata. I dok se kočija, u pratnji stasitih konjanika, kotrljale Glasinačkim poljem, buljili su prolaznici u prelijepu Ljubu, i njene zlatnike što su ponosno zveckali na njenim grudima. Na dan vjenčanja kuća Stojana Tomića je bila otvorena za sve goste, zvane i nezvane. Došli su na svadbu njegovog sina Luke, da se najedu i u kolo uhvate, i Srbi i muslimani, dobronamjerni ljudi ali i dušmani. I niko Od njih nije mogao da odlijepi oči sa zanosne Ljube, mnogi od njih priželjkujući da i njihove kćerke budu tako lijepo okićene na dan udaje...

    * * *
    Par dana pred Božić 1942. godine, jedan od komšija iz susjednog sela Nevoseoci, dovede u Podromaniju nekoliko ustaša iz zloglasne goraždanske Handžar divizije. Upadoše u Stojanovu kuću sa namjerom da otmu dukate koje je imala Ljuba. Nakon bezuspješne premetačine domaćinstva, ustaše počeše da tuku Stojanovog brata Pera koji tu dođe da zaštiti Milku i Ljubu, jer to bješe bratova dužnost kada u kući nema muške glave.

    Nakon višečasovne torture, ustaše izvedoše Pera i Milku pod jednu trešnju a Ljubi ponoviše svoje zahtjeve: da im preda dukate ili će strijeljati njenu svekrvu i svekrovog brata. Međutim, Ljuba ponovo odgovori da nema dukata, te dušmani ubiše Milku i Petra, a nju natjeraše da ih pokopa pod tom istom trešnjim. Ljubu su poštedjeli jer su namjeravali da se vrate, ili su se možda bojali da će partizanska jedinica njenog muža Luke da napravi pokolj u Nevoseocima.

    Tomići iz okolnih kuća su nemoćno posmatrali šta se dešava. Nisu mogli da im pomognu, jer bi ih zadesila Milkina i Perova sudbina. Kada se ustaše raziđoše, silan narod se sakupi u dvorištu da oplakuje Milku (rođenu Cerovina) i Petra Tomića. Kuknjava žena je odjekivala Podromanijom sve do kasno u noć.

    Nakon tog krvavog januara 1942. godine, u kome je na kućnom pragu nastradalo još petnaestak Tomića, otisnulo se stanovništvo Podromanije u zbjegove. Ljuba krenu za njima, ne razdvajajući se od svojih dukata. Međutim, kada neko pokrade zlato jednoj porodici iz zbjega, Ljuba odluči da polovinu svojih dukata zakopa ispod jednog stoljetnog hrasta koji je dominirao tim područjem. Pred kraj rata, partizani, da bi istjerali četnike is šuma, zapališe Romaniju te u silnoj vatri nastrada i hrast, čuvar Ljubinih dukata, koje ona više nikada ne nađe.

    Preostale dukate Ljuba sačuva, te ih nakon rata odnese u Lazarevo, gdje su njeni ukućani kolonizirani. Pozajmljivala ih je mladim djevojkama, da se kite sa njima za svadbe i igranke. Vojvođanska zemlja biješe rodna, a Tomići dobri poljoprivrednici, pa Ljuba kupi još devet dukata sa namjerom da za svoje unuke, od kćeri Nevenke i sina Miša, ostavi isto onoliko dukata koliko je dobila od oca.

    A uveče, kada bi ugasila svjetlo i krenula na spavanje, Ljuba bi iz tišine svoje sobe zamišljeno gledala u plodne banatske bašte. Jer kad bi utihnuo plač djece i smijeh najmilijih, vaskrsnule bi pred njom uvijek iste slike iz prošlosti koje su je tjerale da se zapita da li bi Petar i Milka još uvijek bili živi da je ustašama dala tu njenu šaku dukata.
    moje_price - 2242 - 13.10.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (19)

    Davno izgubljeni prijatelj


    Prije par dana mi se javio neki Željko iz Užica. Kaže da sam sa njim služio vojsku u Bihaću 1985. godine. Danas mi šalje kopiju strane iz njegovog dnevnika. Zadrhtah! Rukopis nekako poznat, izgleda da je moj. I dok čitam riječi oproštajnog teksta, koji sam napisao kada je on odlazio iz Bihaća, bude se u meni sjećanje na trenutak kada sam negdje u podnožju Pelješca, na komadu teleprinterskog papira sastavljao tekst koji upravo čitam.

    Ispred zatvorenih očiju prolijeću slike kasarne u Željavi, i vojnika koji sakupljaju opalo lišće. Sjećanja na te trenutke su živa, i previše ubjedljiva. čini da na svojim ramenima još uvijek osjećam teret borbenog ranca, bolove u tabanima nakon iscrpnog marša, i miris hrane iz vojničke kuhinje.

    U mislima ređam imena vojnika iz moje čete. Jedan za drugim, oni su odlazili kroz zelenu kapiju ukrašenu velikom crvenom petokrakom, i zauvjek nestajali iz mog života. Uspomene na njih pregazilo vrijeme, sjećam se samo likova, ali ne i lica.

    Željka sam potpuno zaboravio! Međutim, dok čitam ovaj tekst, sjećam se koliko mi je bio drag. Osjećanja su najljepše uspomene iz prošlosti! Zahvalan sam što Google postoji na ovom svijetu.

    "U finišu ovog, ne toliko slavnog trenutka tvoje biografije, dopusti meni, sužnju Božijem, da napišem par riječi koje će biti samo jedna klica na polju života, čija žetva bi ti mogla donijeti i slavu.

    Vrijeme provedeno u vojsci ti je pomoglo da napuniš svoje "akumulatore" i pun energije pođeš u pohod na stranice istorije. Nisi me u potpunosti upoznao sa svojom životnim planovima, pa ne znam na koja vrata ćeš da udariš tim tvojim "tajnim" oružjem, "zamajnim ovnom" kojeg ponosno nosiš na ramenima kao dar majke prirode.

    Ubjeđen sam u tvoj uspjeh! Proričem ti da ćeš u istoriju ući na najmanja vrata i da ćeš ostati u analima tvoje mjesne zajednice bar desetak godina. Postaćeš uvažani lokalni funkcioner, a ako se malo više potrudiš mogao bi biti i član nekog kućnog savjeta. Oženićeš se, žena će ti biti car u kući, a prvo dijete će ti biti djevojčica. Bićeš srećan uprkos maloj plati i podstanarskim problemima.

    Zaboravićeš svoje drugove iz vojske, a možda i rod u kome si služio. Međutim, kada ti kosa pobjeli, naslonjen na starački štap i uz vruću rakiju, rado ćeš se sjećati svoje mladosti i vojnika u plavim uniformama. Međutim, njihova lica će biti nekako blijeda, kao da ih gledaš kroz maglu. I dok ti vruća rakija lagano klizi niz grlo, duša će lagano da ti ti zatreperi...

    A ja, ako ikada budem imao vremana, opisaću te u nekom os svojih romana. Moj omiljeni roman je "Idiot" od Dostojevskog, pa sam oduvjek tako nešto namjeravao da napišem. Za tebe sam rezervisao glavnu ulogu.

    Ne ljuti se, zezam se. Želim ti sve najbolje u životu, a posebno puno sreće i djece.

    Sigurno je da ja nisam onaj u kome si u vojsci našao "druga do groba" ali ću te ja sigurno pamtiti i to po tome što znaš sve Balaševićeve pjesme, što voliš da pjevaš (kreštiš) i lutaš šumom uz obavezno branje jagoda, kupina, drenjaka i krušaka.

    Sem imena, vezalo nas je i nešto više, pa zato možda, možda.....

    Zeljko Tomić & sin"


    P. S. Željko nema kćerku, nego sina sa kojim živi u Užicu. Svoju karijeru nije napravio u nekoj mjesnoj zajednici, nego u gradskoj biblioteci. Ne pitah kolika mu je plata, ali sam siguran da se od nje nije mogao obogatiti. Žena mu nije car u kući, ali živi u Carigradu. Ovaj tekst je napisan iz zezanja, međutim izgleda da je život taj koji se najviše zeza sa nama.

    P.S. U životu ni ja nisam prošao ništa bolje od Željka. Moj prvi roman još uvijek nisam napisao, a ukoliko to i uradim u njemu će biti opisano mnogo više idiota nego što sam pretpostavljao.
    moje_price - 88611 - 09.02.2014 : Željko Tomic Sokolac - best (21)

    2. Baba Đuša


    Ovo je nastavak priče "Dno života," koju možete pročitati kada kliknete ovdje

    Svjetlost lagano curi kroz kroz polupana prozorska stakla i ispunjavala sobu u kojoj sam dočekao jutro. Iako su naprsli od detonacija, prozore u ovoj sobi nekim čudom nije pogodio ni jedan jedini metak, pa to bješe presudan faktor u izboru mjesta na kome sam odlučio da prespavam hladnu sarajevsku noć preplavljenu zvucima rata.

    Soba u kojoj sam dočekao zoru bila je najmanja od svih prostorija u tom luksuznom, oficirskom stanu. Mjesec je dobar dio noći stajao iznad Željinog stadiona, prosipajući blijede zrake po hladnim zidovima prostorije u kojoj sam pokušavao da utonem u san. Sjedeći na podu, posmatrao sam noćne sjene kako se igraju na zidu ukrašenim posterom Bijelog Dugmeta, očigledno zaboravljenim od strane vlasnika koji se u žurbi iselio iz ovog stana. Oh, kako bi bilo lijepo kada bi ovu grobnu tišinu razbila neka od melodija ovog fenomenalnog benda! Kako bi bilo divno kada bih bar za trenutak mogao da zaboravim na ovu odvratnu hladnoću, koja se poput noža zabija u meso i reže kosti!

    U situaciji u kojoj sam se nalazio, ništa nije pomagalo! Aveti rata su iz ove lude zemlje protjerale sve, pa čak i pjesmu. Iz ove perspektive, čak i sjećanja na one srećne dane, nekako daleka i previše blijeda. Sve mi se čini da sada živim tuđi život.

    U stanu sam, na moju veliku sreću, pronašao i par vojničkih ćebadi. Umotao sam se u njih i podvio noge ispod sebe. Do ponoći sam pokušavao da se zagrijem drhtanjem, a onda odlučih da ispod sebe stavim i one vlažne pantalone, jer je to bio jedini način da se osuše do jutra. Samo oni koji su prošli kroz vihor rata znaju kako su duge i hladne bosanska noć: vjetar neprestano duva sa svih strana, a san ti nikako ne dolazi na oči. Gubiš bitku sa hladnoćom, čak i onda kada ti duša spava! Teško je povjerovati da čovjek i u ovako lijepom stanu može da bude poražen od prirode, da se smrzne u prostorijama koje su nekada bile ispunjene toplotom i srećom.

    Zima me konačno savlada, pa odlučih da ustanem i pokušam da zapušim rupe na prozorskim staklima. Međutim, sem novinskog papira, u stanu ne pronađoh ništa što bi moglo poslužiti u tu svrhu. Umjesto toga, pokušah da ubijem vrijeme razgledajući razrušeni dnevni boravak. Razmišljao sam malo i o vlasniku ovoga stana, mom komandantu, koji se očigledno nije imao namjeru vrati u njega jer je iz dnevnog boravka čak počeo da skida i parket u namjeri da ga odnese za Srbiju.

    Jutro sam dočekao šetajući između zidova, pokušavajući da budem na korak ispred hladnoće, koja me je sve čvršće stiskala u svoje ledene kandže. U trenutku kada Sunce svojim zracima obasja Željin stadion, stubište se ispuni zvukovima života. Za mene to bješe znak da pokupim svoje stvari i krenem da pronađem Markovu komšinicu, babu Đušu.

    Nakon što pomenuh Markovo ime, ona bojažljivo odškrinu vrata. U procjepu se pojavi sićušno lice jedne starice, koja bješe u svojim ranim sedamdesetim godinama. Za trenutak me je posmatrala ispitivački, a onda potpuno otvori vrata i ponudi me da uđem.

  • "Pa ti se sav treseš od zime!" - uzviknu zabrinuto - "uđi, upravo sam naložila vatru. "

    Baba Đušin stan bješe dosta manji od Markovog, ali su u njemu svi prozori bili čitavi i potpuno zamračeni jer su bili okrenuti u pravcu Miljacke, pa su zbog toga bili izloženi i snajperskom dejstvu sa muslimanske strane. U trpezariji se nalazila i peć na drva, koja je više pristajala nekom seoskom ambijentu nego stanu iz jedne urbane sredine. Ipak, u ratu je i nelogično logično, pa je i ovaj starinski šporet predstavljao veliko bogatstvo.

    Sjedoh na omanju stolicu i leđima se naslonih na toplu peć. Baba Đuša dohvati nekakvo lonče napunjeno sa vrelom vodom, stavi u njega par grančica osušene trave i ponudi mi da pijem. Čaj mi je u ovom trenutku bio najpotrebniji, pa počeh da ga halapljivo gutam opojnu tečnost, udišući pri tome omamljive mirise planinskih trava. U isto vrijeme osjetih i da me sinusi počinju peckati, znajući da ću u narednih nekoliko dana obavezno preboljeti ovu moju avanturu.

    U pauzi između gutljaja domaćeg čaja, koji mi ispuni tijelo sa nekom božanskom toplinom, bacih pogled i po prostoriji u kojoj smo sjedili. Sa druge strani šporeta se nalazio jedan omanji dvosjed, na kome je bilo složeno nekoliko ćebadi. Odmah uz prozor je satajao omanji trrpezarijski sto sa četiri stolice, a kraj njega i mašina za šivenje.

    Baba Đuša vjerovatno primjeti moju znatiželju pa poče da govori:

  • "Znaš, ja ovdje i spavam! Prostorija je mala pa se začas zagrije. Na šporetu kuvam hranu koji mi donose vojnici jer im ponekad skratim pantalone, zašijem dugme ili zakrpim uniformu. Ponešto mi pošalje i Marko sa Sokoca, tako da se barem imam šta da jedem. Međutim, drva su mi najveći problem ali se ja i za njih snađem! Čim dođe proljeće, ja svakoga dana odem na Trebević, nalomim malo grana a onda se sa povećim svežnjem na leđima spustim do stana. Ne mogu ja ponijeti mnogo, pa zbog toga ponekad u šumu odem i dvaput dnevno. U svakom sučaju, do zime ti ja onu moju sobu do plafona napunim sa drvima. Ponešta složim i u Markov stan. Ove godine sam imala jako dobre zalihe, pa sam nešto drva mjenjala i za hranu, uglavnom za konzerve jer one mogu dugo da stoje!"

    I doista, u njenoj spavaćoj sobi ugledah dva dugačka reda drva, snopove uvezane kanapom i uredno složene do plafona. Slika bješe domaćinska, ali ja samo uzdahnuh i u sebi pomislih:

  • "Eh živote gradski, u šta si se pretvorio!"

    Baba Đuša me ponudi da malo legnem na onaj njen crveni kauč, što ja sa zadovoljstvom prihvatih. Ona na mene nabaca onu njenu ćebad, pa ja zaspah gotovo u istom trenutku kada položih glavu na jastuk. Usnuh kako me kroz toplu, ljetnju noć nose dva anđela. Ispod mene su promicala pokošena romanijska polja, ispresjecana sa njivama nabreklim od pšenice. Potom se nađoh na obali mora, okićenoj plažama i preplavljenoj dječijim smijehom. Ugledah i moje drugove iz osnovne škole, kako leže i sunčaju se uz vodu. Sunce mi prži kožu, ali mi vrućina uopšte ne smeta. Osjetih miris jaja prženih na slanine i to me natjera - da polako otvorim oči.

  • "E, baš si se u pravi čas probudio! Upravo sam ti pripremila da nešto pojedeš a onda idemo u Lukavicu!"

    Baba Đuša me prisjeti da sam svoje odsustvo iz jedinice i dobio zahvaljujući njoj. Naime, moj zadatak je bio da sa joj pomognem da Fiću njenog sina, koji sada živi u Pragu, prebaci do Smedereva.

    Uspon ka Vracame je u tim ratnim danima bio jedan veliki izazov. Kako je ulica bila stalna meta muslimanskih snajperista, oni koji su se kretali brzo su imali mnogo veću šansu da prežive. Temperamentna baba je imala korak divokoze, pa je bez ikakvog napora savlađivala strmi uspon. Bilo je očigledno da su njeni česti izleti na Trebević urodili plodom, pa je bila u mnogo boljoj kondiciji od mene, iako sam od nje bio mlađi bar dva puta. U jednom trenutku baba se okrenu pa me upita:

  • "Može li to?"

    Ja je pogledah drsko i pomislih:

  • "E vidi matore babe, u sliku joj poljubim! Kočoperi se kao pjevac u kokošinjcu. Još samo da me upita da li hoću da mi i pušku ponese. Kada stignem na Pale, predložću Karadžiću da organizuje i jednu bablju Olimpijadu. On se kalemi na ovakve gluposti, pa će odmah pristati, pogotovu kada čuje da ćemo zasigurno osvojiti zlatnu medalju u nošenju drva sa Trebevića!"

    Ipak, odlučih da ostanem pristojan, pa joj uz osmjeh odgovorih:

  • "Mogu ja mogu, baba Đušo, samo moram pomalo i da osmatram okolinu da nas ne bi zaskočio neki mudžahedin!".

    Baba Đuša je sve više povećavala rastojanje između mene i nje, jer je vjerovatno željela da što prije pređe dionicu puta po kojoj su ponekad padale i muslimanske granate. Iskreno se potrudih da mnogo ne zaostajem, mada sam sve nade polagao u to da ću nadoknaditi rastojanje između nas kada počnemo da se spuštamo nizbrdo.

  • "Izdrži! Kad može baba Đuša, možeš i ti!" - izgovorih tiho bodreći sam sebe.

    Ništa manje nije bila uzbudljiva ni naša "šetnja" Lukavičkom cestom. Mada sam sa autom tu dionicu prešao bar stotinu puta, ovo bješe prvi put da tuda idem pješke pa do sada i nisam primjetio da je tih nekoliko stotina metara asfaltne treke bilo jako izloženo snajperu, koji bješe mnogo pogubniji za pješake nego za vozače. Posebno je bila opasna deonica puta između male pošte i kasarne "Slobodan Princip - Seljo". Teren bješe u potpunosti otvoren prema Mojmilu, sa kojeg su se krvoločni muslimanski snajperisti naprosto iživljavali nad srpskim civilima.

    Rat je jedno veliko čudo! U njemu postoji mnogo stvari koje ne treba ni pokušavati da shvatiš, već ih jednostavno prihvatiš onakvim kakve jesu. Jer, kako razumjeti ljude koji su svakodnevno hodali Lukavičkom cestom, prkoseći snajperistima i ne mareći mnogo za smrtonosne pucnje sa Mojmila. Nikada mi nije bilo jasno da li su to oni radili iz beznađa ili su jednostavno vjerovali da im metak ne može ništa. Iako je udaljenost između Mojmila i Lukavičke ceste bila velika, a samim time i rizik relativno mali, mnogo je onih koji su svoje živote izgubili upravo na toj dionici puta.

  • "Ma ne mogu oni nama ništa sve dok ne nabave Broving!" - reče baba Đuša, kao da mi je čitala misli.

    Nešto kasnije, dok smo se u krugu kasarne penjali uz neke stepenice, začuh fijuk granate i nesvjesno se bacih na zemlju. Baba Đuša se samo nasmija, odmahnu rukom i reče:

  • "Prebacuje!"

    I doista, granata tresnu na nekih stotinjak metara iza nas, na plato preko kojega smo upravo prošli. Zemlja se dobro zatrese, ali nas zgrade zaštitiše od gelera. I dok sam se ispravljao, razmišljao sam da li da se stidim ili zavidim babi Đuši, koja je mnogo bolje od mene ocjenila putanju granate. I upravo u tom trenutku donesoh odluku da više nikada zbog granate ne zalegnem u prašinu, makar zbog toga i poginuo.

    Sledećeg dana sam uspio da baba Đušu i njenog Fiću prebacim na Romaniju, a nešto kasnije smo uspjeli da stignemo i do Beograda. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Srbiji, ona se ponovo vratila na Grbavicu, gdje je ostala da živi i nakon Dejtona.

    Čak i danas, kada me sjećanja odvedu u ona sumorna, ratna vremena, uvjek se nekako prisjetim i babe Đuše. Neko mi reče da su je njene hitre nogice već odavno odnijele u Carstvo Nebesko, gdje vjerovatno Anđelima prišiva dugmad i sakuplja lovorove grančice za zimu. Možda se čak i u Raju smjestila u nekakav sobičak, sličan onom iz Lenjinove 58, u kome loži vatru u onu istu svoju peć. Ipak, kada razmišljam o njoj, najčešće se sjetim one njene božanstvene kajgane, koja mi čak i sada ispunjava usta i puni nozdrve opojnim mirisom kakav čovjek može da osjeti samo kada dobro upozna glad.

    Za sve nas koji smo prošli kroz ta teška vremena, bilo da smo se borili ili sakrivali, tamo slučajno zatekli ili došli da se borimo, važi jedno te isto pravilo: u ratu čovjeka može da promjeni samo jedan trenutak, a meni se čini da je kod svih nas njih bilo jako puno.
  • rat1992 - 82523 - 13.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (30)

    Zašto nikada neću biti Bosanac!


    1. Zato što musilimani neće da prihvate činjenicu da su i oni srpskog porijekla

    2. Zato što muslimani ne vole Republiku Srpsku, za koju nisam žalio ni poginuti

    3. Zato što nas muslimani iza leđa nazivaju "četnici", a u razgovoru sa nama uporno ponavljaju priču o nekakvom "zajedničkom suživotu!"

    4. Zato što muslimani vjeruju da se u prethodnom ratu desila "agresija na BiH", a pri tome tvrde da to nije bila ona od strane HVO-a iz Republike Hrvatske.

    5. Zato što se muslimani ne mogu pomiriti sa činjenicom da su izgubili rat od 37% Srba, pa žele da vjeruju da su ih porazili "srbijanski četnici" i Rusi, kojih je kod nas Srba bilo pet puta manje u odnosu na broj Sandžaklija i mudžahedina u njihovim redovima.

    6. Zato što su muslimani nakon rata ubjedili sami sebe da su dobili rat, a uspjeli su da opstanu u Bosni samo zbog toga što su Srbi bili prinuđeni da im stalno, pod pritiskom Međunarodne zajednice, ustupaju teritorije: aerodrom u Sarajevu, Mostar, Goražde, Bihać, Igman... Realno gledajući, da ovoga nije bilo, Armija muslimanske BiH bi kapitulirala još 1993. godine! Muslimani su opstali samo zato jer ih je polovina živjela u "zaštićenim zonama" iz kojih su mogli da slobodno ratuju, dok su srpski topovi stalno bili pod nadzorom UNPROFOR-a. Opstali su i zbog toga što je na njihovu stranu stao i NATO, koji je zbog muslimanske vojne inferiornosti, čak morao i da bombarduje srpske položaje.

    7. Zato što muslimani žale za Srebrenicom i Žepom, a ne shvataju da su Srbi zbog mira u Bosni izgubili mnogo vrednije teritorije, poput Vogošće, Ilijaša, Grbavice, Ilidže i Hadžića.

    8. Zato što muslimani još uvijek ne znaju da je rat u Bosni bio jedna unosna igra za Velike Sile, i da u njemu niko od nas nije pobjedio.

    9. Zato što muslimani vjeruju da su im Amerikanci prijatelji, i ne shavataju da nas Zapad muze poput "sanske koze". Ne shvataju da se iz Bosne svakodnevno odnosi sve ono što su naši preci vjekovima stvrali i za što su mnoge generacije prolivale znoj i krv.

    10. Zato što muslimanima nije jasno da u prethodnom ratu niko nije imao značajnijih vojničkih uspjeha i da su sve teritorije razmjenjene politički: Mostar za Koridor, Srebrenica za Srpsko Sarajevo, Krajina za Dejton.

    11. Zato što su muslimani bili spremni da za Islam žrtvuju čak i svoj vlastiti narod: Markale, Srebrenica...

    12. Zato što muslimani uveličavaju svoje žrtve, a umanjuju i ne poštuju srpske. Još uvijek vjeruju da je u Srebrenici ubijeno 8000 muslimana, a tvrde da je u Sarajevu ubijeno samo 200 Srba.
    moje_price - 11599 - 17.02.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (32)

    Tetka Zora


    Posvećeno Zori Tošić rođ. Tomić (1927-2007)

    Danima pokušavam nešto da napišem, ali riječi nikako da poteku. U glavi odzvanja samo jedna misao:

    "Umrla mi tetka Zora... Umrla mi tetka Zora... "

    Znam, mnogima je umrla tetka, ali moja je bila nešto posebno. Zbog toga pokušavam da je opišem onako kako to ona i zaslužuje, jer samo je jedna tetka Zora.

    Sjećanja na nju dosežu u moju najraniju mladost. Kao da je i sada vidim kako, onako pogurena korača preko Crnog brda u pravcu naše kuće. Pošla tetka u Sokolac pa navratila da vidi svoju majku Rosu, koju je zvala "Māmā". Ovu riječ je izgovarala sa oba duga slova "a", kao u riječi "tama". Tako je ona svoju majku zvala još od svoje najranije mladosti. Mamu je zvala "Gospoja", a oca "Brato". Tatu je voljela najviše od trojice braće preteklih iz Aleksinog i Rosinog braka u kome su Zorini roditelji izrodili devetero djece. I ja sam imao nadimak, kojim me je samo ona tako zvala. Prolazeći pored mene, uvijek bi me pozdravljala sa "Dobar dan, Mile", kao da sam ja neka odrasla osoba a ne dijete.

    Njen piskavi i pomalo otegnuti glas je nekako zračio ljubaznost i zabrinutost u isto vrijeme. Iz svoga "cekera" bi vadila tople gurabije ukrašene kockom šećera i dijelila ih nama, djeci. U ta davna vremena, gurabija je bile rijetka poslastica pa je za mene i moje sestre dolazak tetke Zore u našu kuću bio neka vrsta praznika. Ponekad bi nam ona donosila i sušene kruške, koje je tetak Branko dobijao iz svog rodnog sela, Đedovaca.

    Zatim bi tetka Zora odlazila do svoje Māmē, ljubila joj ruku a onda sjedala na njenu postelju i pažljivo slušala kako joj se ova žali na slabo zdravlje. A kada bi se baka umorila od pričanja, tetka bi se izvinula što mora da ide jer žuri na pijacu "da se podmiri" pa će onda svratiti.

    Nakon povratka iz grada, tetka bi pored bakinog kreveta ostavljala poneku sočnu krušku, rahat-lokum ili neku drugu sitnicu. Njeni skromni pokloni su bili jako cjenjeni u našoj kući, jer se znalo da tetak Branko svaki, u Pilani zarađeni dinar, zaključava u drveni sanduk, sakriven negdje na tavanu.

    Potom bi se tetka, kolskim putem pored Brezjaka, uputila u pravcu Bjelosavljevića. Ni kiši, ni snijeg, ni bolest nisu mogli sprečiti tetku Zoru da pješice ode kući, vjerovatno i zbog toga što je novac za autobusku kartu trošila na poklone svojoj majci. Žurila je ona svome domu da napoji stoku i namiri živinu.

    Kada sam malo odrastao, primjetih da ispod noktiju njenih ogrubjelih ruku viri zemlja, pa se požalih majci. Ne dugo nakon toga, prestade tetka Zora da donosi gurabije. Iz svoje torbe je vadila čokolade na kojima je pisalo "Volim te".

    Godine su prolazile. Jednog dana je tetka Zora dala svojoj kćerci Milanki bubreg, onako srdačno i bez razmišljanja kao što je vadila gurabije iz svoje torbe. Međutim, ni to nije pomoglo! Ne dugo potom, odnese Milanka tetkin bubreg u grob, a nekoliko godina nakon toga umrla je i njena Māmā. Zbog ovih nemilih događaja, tetka Zora postade još pogurenija, a i sve češće joj se iz grudi otimao dubok uzdah.

    Ja sam se otisnuo u svijet, najprije na studije u Srbiji, zatim putovanja po Evropi, da bi se konačno skrasio u Americi. Zaboravio sam na tetkine čokolade i gurabije. Ali nikada nisam zaboravio njenu dobrotu. Prilikom svojih vraćanja u Sokolac, odlazio bih i kod nje. Tetka Zora bi nas, onako sićušna, stiskala u svoj topli zagrljaj, poput majke koja grli svoje prvorođenče. Zbog te njene roditeljske nježnosti, nju smo uvijek zvali "naša tetka", a njene ukućane - Tošići. Dočekivala bi nas, onako bolesna i oronula, izlazeći iz vrta u odjeći koja je širila blagi miris krava. Čini mi se da je uvjek nosila, jedan te isti, ishabani džemper na kopčanje, te seljačku maramu iz čije su crne podloge izranjali crveni cvjetići. Mora da se tako obučena uzdigla i do carstva Gospodnjeg, da tamo traži svoju kćerku Milanku i svoju dragu majku Rosu.

    Otišla je moja tetka Zora da kopa nebeske njive i muze rajske krave. Otišla je da svojim grubim rukama mjesi gurabije anđelima, iste onakve kakve je spremala za nas. Kada me je pokosila vijest da je umrla tetka Zora, najprije se sjetih tih njenih, već odavno zaboravljenih gurabija. Danas, kada imam svega sem ptičijeg mlijeka, sve bih dao da još jednom zagrizem u to njeno remek-djelo ukrašeno sa običnom kockom šećera. I, dok sam gledao neku čudnu svjetlost koja treperi iznad njenog groba na Ðedovcima, zatreperih od tuge što joj nikada ne rekoh da je pravila gurabije najbolje na svijetu.
    moje_price - 88517 - 04.02.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (32)

    Verice, kćero moja!


    (*)istinita priča

    Danas, poslije toliko godina života u miru, ona sumorna, ratna vremena mi izgledaju nekako daleka i strana. Ponekad mi se čini da ih nikada nisam ni doživio, već sam o njima samo slušao iz priča. Sjećanja na te tmurne godine stvara nekakvu gorčinu u ustima, prazninu u duši, te sve više shvatam da još uvijek bezuspješno pokušavam da pronađem put ka nekom novom životu...

    Možda bih ja i uspio da u zaborav potisnem slike tih sumornih vremena, da u sebi ne skrivam jednu veliku tajnu, koja me stalno proganja i vraća u surove vrleti planinskog masiva koji se ogleda u plahovitoj Drini. Nije mi jasno zašto je Svevišnji htio da upravo ja doznam istinu o jednoj strašnoj tragediji, koja mi se poput filma stalno premotava u glavi! Moguće je da sam ja jedini Srbin, čuvar ove tajne, koja me iz dana u dan sve više pritišće i muči. Ovaj teret na mojoj duši me je i natjerao da postanem neumorni tragač za istinom, uporno pokušavajući da rasvjetlim detalje ovog stravičnog događaja i da ih složim u jedan jasan mozaik. Ukoliko u tome uspjem, iz ove tajne bi mogla da iznikne jedna pouka, snažna poput bujice koju stvara Drina kad nabrekne od istopljenog snijega...

    Događaj koji ovdje želim da opišem se desio u jednom bratunačkom selu u kome su živjeli otac i kćerka, žrtave ovog zločina. Odmah da kažem da mi njihova imena još uvijek nisu poznata! Na koja god vrata zakucam, nailazim na zid ćutanja, a ponekad i na blagi podsmjeh. Iz dana u dan, sve više gubim nadu da ću da se domognem ključa ove tajne. Zbog toga u mislima pokušavam da odgonetnem ime te djevojke. Naš narod ima toliko lijepih imena, ali mi kroz glavu sve češće prolazi ime Verica, pa upravo zbog toga i odlučih da ovu, još uvijek bezimenu djevojku, u ovoj mojoj ispovjesti tako i nazovem.

    U one poratne dane, kada su se borci vraćali sa fronta, u nekakvoj tuzlanskoj kafani se napio jedan od pripadnika srebreničkih hordi zla i pod uticajem alkohola počeo da priča o tome šta su sve on i njegovi saborci radili po srpskim selima u okolini Bratunca. Hvalio se taj Turčin da je bio jedan od najboljih Naserovih boraca, da je učestvovao u gotovo svim njegovim akcijama i da je posebno bio okrutan prema zarobljenim spskim civilima.

    Potom je taj isti Bošnjo priznao da se od mnoštva zločina nad Srbima, koji su mu se urezali u glavu, najčešće sjeća jednog, naizgled banalnog - u kome gotovo da nije ni učestvovao.

    Desilo se to još na samom početku rata, u jednom selu na bratunačkoj opštini. Stotinjak muslimana, odabranih boraca Nasera Orića, opkolilo je jedan srpski zaseok. Bješe to bogat kraj sa dosta hrane i stoke, a kako se u njemu nalazila samo šačica onih koji su mogli da ga brane, selo za njih bješe veoma lak plijen.

    Plan njihove akcije je uvijek bio isti! Manja grupa muslimanskih bojovnika bi na jednom kraju sela otvorila žestoku paljbu, dok bi se ostali sakrili u šumi na suprotnoj strani, čekajući u zasjedi one koji bi spas potražili u bjekstvu. Na taj bi način narod satjerali u klopku, a potom bi se nad njim iživljavali, poput mačke koja se igra se bespomoćnim mišem. Žene bi najprije silovali, a zatim bi ih uz stravično mučenje ubijali, čineći pri tome stvari koje je nemoguće opisati jer su one neshvatljive za normalnog čovjeka.

    Još prilikom osmatranja tog sela, jedan od vodiča im je skrenuo pažnju da se u njemu nalazi i jedna prelijepa Srpkinja, koja "Turke nije zarezivala ni za suvu šljivu." Nakon što im je pokazao njenu kuću, nekoliko nih odluči da je uhvate živu. Zbog toga su se uoči same akcije vješto sakrili u šumarku nedaleko od tog mjesta, procjenivši da bi naša heroina, Verica, mogla da potraži spas bježeći upravo u tom pravcu.

    Nakon što otpoče pucnjava, ono malo naoružanih Srba se upusti u neravnopravnu borbu, davajući stanovnicima sela bar nekakvu šansu da spas pronađu u bjekstvu. I upravo kao što su bolesni umovi i predvidjeli, izbezumljena masa je haotično jurnula baš ka mjestu gdje su je Turci i očekivali.

    U jednom trenutku se na Veričinoj kući otvoriše vrata. Ona najprije izađe u dvorište, pažljivo oslušnu iz kog pravca dopire pucnjava, a zatim potrča ka šumarku u kojem su se nalazili Turci.

    U isto vrijeme, na uzvišenju iznad njihovog imanja se nalazio i Veričin otac, jedan od branilaca sela. Dok je pucao u pravcu napadača, povremeno bi bacao zabrinuti pogled u pravcu svoga dvorišta, pitajući se šta se dešava sa njegovom ljubimicom. U trenutku kada Verica izađe pred kuću, otac slučajno opazi one muslimane koji su je iščekivali u zasjedi, te tako prozre njihove namjere. Iz njegovog grla se ote nadljuski krik, koji se potom pretvori u očajničko dozivanje:

  • "Vericeee, kćero moje Vericeeeeeee!".

    Međutim, svi njegovi napori da upozori Vericu su bili uzaludni. U tom opštem haosu, ljudski povici se nisu mogli probiti kroz kišu puščanih metaka već se izgubiše u moru bespomoćnih vapaja unezvjerenih mještana i izmješaše se sa stravičnim povicima nepijatelja:

  • "... Alahu ekber, Alahu ekber... "

    Veričin otac je samo za trenutak oklijevao, a onda podiže pušku i sa dva hica pogodi svoju ljubimicu pravo u leđa. Potom se iz njegovih usta ote još jedan, bolan krik. U tom trenutku, rat za njega stade! Bacio je pušku i potrčao ka mjestu gdje je ležalo Veričino, sada već beživotno tijelo. Nije mario ni što krvnici izađoše iz svog skrovišta i odvažno krenuše prema njemu. Već iz daljine, jedan od muslimana isprazni čitav šanžer svoje automatske puške u bespomoćnog oca, koji se nijemo sruči kraj tijela svoje jedinice.

    I pričao je dalje taj isti Bošnjo da su oni to selo opljačkali, zarobljenike pobili, a njihove kuće popalili. Potom su sakupili ratni plijen i potjerali stoku u pravcu Srebrenice. Jedan od njih je, prolazeći pored ovo dvoje nastradalih, nogom šutnuo očevo beživotno tijelo, i pri tom rekao:

  • "Pu, što je ubi jeb'o te ćaća ćetnićki? Da ne bi tebe, danas smo mogli nešto dobro zguzit'!"

    Sve ratne priče su nekako iste. Uglavnom govore o žrtvama i njihovim dželatima. Tek poneka od njih nema jasnu granicu između paćenike i krvnika, ubijenih i onih koji su povukli oroz. Ponekad ubicu zaboli više ono što nije uradio od onoga što jeste. Ni svi zločini nisu isti! Ipak, ni jedan od njih se ne smije zaboraviti, a pogotovu oni čije krvnike još uvijek nije stigla zaslužena kazna.

    Autor: Željko Tomić - zabranjeno kopiranje

    P.S. Mislim da sam veoma blizu da utvrdim identitet oca i kćerke, čije su potresne sudbine opisane u ovoj priči. Ukoliko sam u pravu, onda mogu da kažem da su od Veričinih ukućana, rat preživjeli majka, koja se tog dana slučajno nije zatekla kod kuće, i brat, koji se u trenutku napada na selo nalazio na borbenom zadatku.
  • moje_price - 1548 - 15.05.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (33)

    Moja najdraža četvorka


    Moj prvi učitelj, koji me je vodio kroz prva dva razreda, je učinio sve da ne zavolim školu. Čini mi se da još uvijek u rukama osjećam bolove onog njegovog debelog štapa, kojim nam je on drobio kosti u dlanovima. Ne znam da li sam više mrzio njega ili školu, ali to se u mnogome odrazilo na mene i moj uspjeh - prva dva razreda sam završio sa tankom trojkom.

    Srećom, moji su roditelji uspjeli da me nekako prepišu kod Milana Bašića, koji je učinio sve da me "izliječi" od trauma iz prethodna dva razreda. Sjećam se kada me je prvi put izveo da odgovaram pred tablom. Bilo je to na času "Poznavanja prirode i društva", u jednoj maloj učionici u prizemlju, odmah do glavnog ulaza u Osnovnu školu. I dok ja stojim pred tablom i nezainteresovano buljim kroz prozor, pita me Milan Bašić da mu na karti pokažem Panonsku niziju. A ja, zamrzio učitelje pa neću da progovorim ni riječi, makar me iz škole izbacili. U jednom trenutku, okrenuh se prema karti, i pogled mi se zaustavi na Panonskoj niziji.

    Pita on mene čime se bave seljaci u Panonskoj niziji, a ja se samo nasmijah. Mnogo kasnije sam saznao da mu je moj otac ispričao kako sam na ljetnjem raspustu, dok sam bio kod tetke u Lazarevu, zalutao u banatske njive, pa me je tražilo tridesetak ljudi i nekoliko policijskih auta. Našao me neki čovjek kako bespomoćno plačem na nekom kolskom putu između žita, suncokreta i kukuruzišta. Moj učitelj me posla nazad u klupu a u dnevnik upisa - četvorku.

    Cio razred je bio zapanjen da neko dobije četvorku a da ni jednu jedinu riječi ne progovori. Moj prethodni učitelj mi je davao dvojku i kada sam sve znao, a vidi ovaj mi dade četvorku a da ni usta ne otvorih. Da bi opravdao svoj postupak pred razredom, Milan reče: "Znam ja dobro, Tomiću, da ti to znaš ali ti se danas baš nešto i ne priča. Zbog toga sam ti samo dao ocjenu koju zaslužuješ. "

    Sledećeg dana, navrati Milan kod moga oca i ja saznadoh da je rekao:

    "Sin ti je mnogo inteligentan, ali zbog nečega ne voli školu. Vi nemojte ništa da brinete, znam ja kako treba sa takvima. "

    Dani su prolazili, a ja tu četvorku nikako nisam mogao da zaboravim. Kao devetogodišnje dijete nikako nisam mogao da shvatim zašto bi mi neko dao više nego što sam zaslužio. Odmah nakon toga moji roditelji primjetiše da ja nad knjigom provodim znatno više vremena. Najprije naučih sve o Panonskoj niziji a potom i sve ostale lekcije. Moj napredak u školi se prvo osjetio već na prvim testovima iz matematike. Na njima bih najčešće dobijao preko 90 procenata. Oni su obilježili jedan važan preokret u mom životu, pa i danas čuvam kao dragu uspomenu đačkih dana.

    Nakon par mjeseci, dođe opet red na mene da odgovaram "Prirodu i društvo". Izađem ja na tablu, pogledam kroz prozor, a napolju pada prvi snijeg. I dok su bijele pahulje kucale na topla prozorska stakla, Milan mi postavi ono isto pitanje iz septembra: "Panonska nizija". Nakon što sam ja završio svoje detaljno izlaganje, Milan mi reče:

  • "Eto djeco, vidite da sam bio u pravu, kada sam Željku u septembru dao četvorku. Međutim, sada ga neću ocjeniti, jer sam siguran da iz ovog predmeta može da dobije i peticu. "

    I danas se često sjetim te krupne ljudine, i njegovih tamnih, uredno potkresanih brkova. U njemu sam vidio nekog dobroćudnog diva, koga nikako nisam mogao da zamislim kako udara nekog đaka. Ponekad se sjetim i one moje četvorke, za koju sam tek u zrelom dobu shatio da mi je promjenila čitav život.

    A danas, kada malo bolje razmislim, gotovo sam siguran da ta četvorka nikada nije ni postojala, tj. da je nju Milan izmislio da bi od mene napravio dobrog đaka. Postojala ili ne, ipak je ona za mene najvažnija ocjena u mom životu.
  • groblje_bratunac - 71768 - 17.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (36)

    Na bratunačkom groblju


    Vojničko groblje u Bratuncu je najvjerovatnije drugo po veličini groblje srpskih vojnika zapadno od Drine. Na njemu počiva oko 500 poginulih boraca Vojske Republike Srpske, koja se uzdigla iz pepela kostiju armije poginulih junaka. Većina palih boraca je na ovaj lokalitet prenešena nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bratunačko groblje je priča o mrtvima koji su pobjegli iz svojih starih grobova strahujući pred osvetom živih! Ovo je moja priča o posjeti tom svetom mjestu!


    Sunce se već bješe propelo visoko na nebo kada stigosmo do kapije groblja. Uprkos tome što smo Nedeljko i ja planirali da u posjetu poginulim saborcima dođemo nešto ranije, dobro nas namučiše krivine koje su se nakotile na putu između Sokoca i Bratunca, pa smo morali da se pomirimo sa činjenicom da nas u ovoj varošici dočekao dan u svom punom sjaju. Odmah pri ulasku u ovaj lijepi gradić postade nam jasno da ćemo morati da se borimo sa vrućinom koja se kroz nebo nezadrživo sliva u procjep između dva brežuljka na čijim padinama se smjestilo Vojničko groblje u Bratuncu.

    Na nizbrdici sa moje lijeve strane poređane su u nekoliko nizova 182 humke, koje me neodoljivo podsjećaju na vojnički stroj. Požurih u tom pravcu, naoružan svojim foto-aparatom i željom da za uspomenu na ovo mjesto sa sobom ponesem sliku svakog groba. Iz iskustva sam znao da će mi trebati bar četiri sata da se poklonim pored svakim krstom i škljocnem mojim digitalcem. Međutim, kako svaki grob u sebi krije po jednu nepotrošenu mladost i hiljade nezapisanih priča, mogao sam pretpostaviti da će moja posjeta mrtvima potrajati nešto duže nego što to obećah Nedeljku. Jer, kakav bih ja bio čovjek da prođem pored ovoliko palih heroja a da ni za trenutak ne zastanem ispred njihove Vječne Kuće. Svjeće ne palim, jer bi mi onda za posjetu trebalo nekoliko dana, ali ispred svakog krsta dam nemušti zavjet da ću to uraditi nekom drugom prilikom u crkvi...

    Ispred mene promiču grobovi palih boraca. U grobnoj tišini odjekuje šklocanje moga digitalca. Fotografije utisnute u granitne spomenike otkrivaju i poneki poznat lik. Za neke poginule sam siguran da su nam se životni putevi ukrstili, ali mi njihova imena ne zvuče poznato... Zbog toga žurnim korakom idem dalje...

    Svaki put kad se začuje ono "škljoc", ja brojim: "Jedan, dva, tri... osamdeset šest, osamdeset sedam..." Ponekad se zbunim ali ipak nastavljam: "...osamdeset devet, devedeset..."

    Aleksandar ( Aćim ) Krajišnik 1938 - 1992Pod rednim brojem 174, u zadnjem redu i uz samu ograde groblja, sa spomenika se smješi potpuno nepoznat lik jednog brke. Međutim, njegovo ime mi reče sve! Pa naravno, radi se o Aleksandru Krajišniku - Aki, saborcu našeg Zoke iz Hadžića koji ga je tako slikovito opisao u onoj njegovoj predivnoj priči da nisam uspio da se suzdržim a da ne uzviknem oduševljeno što pronađoh Akin grob. I dok sam se saginjao da cjelivam krst, u mislima se vratih na brdo Tinovo i juni 1992. godine. Jasno, baš kao na filmu, vidjeh mudžahedina kako iz neposredne blizine ubija zarobljenog Aleksu hicem u potiljak...

    Nakon što obiđoh sve grobove na lijevoj strani, zastadoh kod česme ispred grobljanske zgrade da se napijem vode i povratim dušu. Pogledom milujem krstove na drugom brežuljku i sve mi se čini da ih tamo ima mnogo više. Eh, koliko je meni sudbina zapisala da obiđem grobova u ovom mom pasjem životu!

    Krećem dalje. Škljoc, škljoc, škljoc.. . Ispred groba Radinke-Race Cvjetinović zatičem njenu sestru kako pali svijeće. Kako Radinka nije bila udata, njena sestra joj najčešće obilazi grob.

  • "Eh, jadna moja Raca! Govorila sam ja njoj da zajedno bježimo u Bratunac jer će nas muslimani pobiti! A ona mi kaže da ne može jer mora neko da kuva za vojsku!"

    Cvjetinović (Dragomir) Radinka ima status poginulog borca, a svoj život je izgubila 12.07.1992. godine u Zalazju, mjestu u kome je u prethodnom ratu poginulo bar 55 srpskih boraca.

    Eto, ovo je samo djelić jedne tužne životne priče koja je zauvjek sahranjena u Radinkin grob!

    Nakon četiri sata nesnošljive vrućine i buljenja u mermernu bjelinu, u glavi mi nastade takav košmar da počeh da se sudaram sa grobovima. Fotografije na krstovima više i ne vidim, a sa velikom mukom pokušavam da objektiv fokusiram na slike palih boraca.

    U jednom trenutku se nađoh pred grobom prekrivenim prelijepom pločom od crvenog mermera. Lik na krstu mi se učini nekako poznatim, ali je i ovdje ime bilo ključ za pitanje ko počiva u humci ispred mene.

    Za Srđana Amidžića ne mogu reći da sam ga baš dobro poznavao, ali ga se sjećam iz onih ratnih dana pred početak ljeta 1992. godine. U ta sumorna ratna vremena sam, skupa sa Nikolom Poplašenom, bio veoma čest gost u hotelu "Park". Za razliku od nekih "žestokih momaka", Srđan bješe tih i skroman dečko, što u ono vrijeme možda i nije toliko bilo na cijeni, ali je meni govorilo da se radi o perspektivnom mladiću sa izuzetno dobrim kućnim vaspitanjem.

    Jednom prilikom sam sjedio sa Božurom u hotelu "Park" i upravo smo razgovarali o Golfovima koji se suludo arče i uništavaju na Palama, kad pored nas naiđe Srđan. Ljubazno nas pozdravi. Božur mu uzvrati pozdrav i blago mu se nasmješi, a zatim se okrenu prema meni i reče:

  • "E vidiš, brate, ovakvima treba dati Golfove da ih vozaju, a ne onim lopovima sa Pala! Jer, ova djeca već sutra mogu poginuti a da još uvijek nisu imali prilike da okuse sve one blagodeti života, koje su još pred njima..."

    Srđanov grob je bio 490-ti kojeg sam slikao toga dana. Škljoc, škljoc, škljoc... Trebalo mi je još dvadeset minuta da uslikam čitavo groblje, na kome se smjestilo oko 410 vojničkih grobova i isto toliko neispričanih priča i prerano ugašenih života...

    Nekako u ovo vrijeme, kada obilježavamo godišnjicu tog tragičnog 19. jula 1992. godine, na ovoj stranici se uvjek sjetimo Bore Radića i onako usput pomenemo i Srđana Amidžića, Željka Markovića i Dejana Lalića. Zbog toga ovu priču posvećujem upravo onim skromnim i hrabrim borcima koji na točku istorije ostadoše u sjeni "žestokih momaka"...

    Napisano povodom 20 godina smrti Srđana (Rajka) Amidžića. Slava mu!
  • moje_price - 14650 - 15.09.2007 : Zeljko Tomic Sokolac - best (42)

    Pogled sa tetkinog tavana


    U hladnoj, grubo omalterisanoj sobi veliki krevet sa izvezenom posteljinom. Ništa se na ovom tavanu nije promjenilo u zadnjih tridesetak godina! U potkrovlju još uvijek treperi miris borovih greda pomješan sa parama prosute rakije koju tetak čuva u malom sobičku na kraju sobe.

    I nigdje mi se uspomene na djetinjstvo ne bude tako snažno kao u ovom zagušljivom tavanu, koji me privlači više od bilo kojeg američkog hotela. Legnem na tvrdi krevet i gledam Miloša, moga sestrića, kako naslonjen na prozor posmatra seosku idilu.

    Prije mnogo godina, stajao sam i ja na tom istom prozoru i posmatrao petrovdanske lile ili avgustovske svice. Bože, koliko je nekada na ovim poljima bilo svitaca! Mi bismo ih hvatali, zatvarali u tegle, a onda sa njima trčali po sokaku. Sem Gorana, tu su bili i Zeljo, pokojni Zoran Cvijetić, te njegov brat Rade.

    Na tom istom tavanu smo kovali planove za moj prvi veliki poduhvat - osvajanje pećine na stijeni koja štrči iz sredine sokolovićke visoravni. Nakon uspješne misije i pronalaska napuštenog orlovskog gnijezda, postao sam predmet priče cijelih Sokolovića, a tetka mi je zabranila da joj dolazim u "pohode".

    Mnogo godina nakon toga, kada mi je ukinut embargo na posjete, došao sam u tu istu kuću i umalo da u njoj ostanem bez glave! To je bilo onom prilikom kada je Momo Cvijetić na svojoj krsnoj slavi počeo da puca po svojim gostima. Doduše, prošao sam bez ogrebotine ali je neki Delić jedva ostao živ. Ni kriv ni dužan, ponovo sam protjeran iz Sokolovića!

    Od tada, u te krajeve idem rijetko. A kad me put nanese u Gajeve, uvjek se popnem na tetkin tavan. Ni ovaj put nisam imao vremena da prenoćim, a čini mi se ako bih zaspao u tom krevetu, vaskrsle bi u mojim snovima, u punom sjaju, zamagljene slike moje mladosti.

    Baš na tom mjestu gdje vrijeme ne teče, prođe mi kroz glavu misao da se ljudski život dijeli na dva dijela: mladost, kada smo živjeli, i ostatak života kada se sa gorčinom sjećamo kako smo živjeli.

    I dok sam silazio sa tavana, ote mi se uzdah te pomislih: "O, mladosti, kako si bila lijepa! "

    tetkin tavan
























    *** Ova fotografija je stvarno snimljena na tetkinom tavanu, tj. predstavlja "Pogled sa tetkinog tavana"

    moje_price - 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (44)

    Pogled na prošlost iz Amerike


    Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

    Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

    Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

    Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

    Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


    Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

    Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

    Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

    Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

    Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

    Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

    Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...
    moje_price - 25978 - 30.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (45)

    1. Dio - Dno života


    Jutro maglovito i svježe. Iz gustih borovih šuma još uvijek izbija zadah romanijske zime. Zubato sunce stidljivim zracima umiva paljanske proplanke. Iz požutjelih trava nazire se poneka visibaba, siguran vijesnik proljeća.

    Već tri sata čekam na jahorinskoj raskrsnici, uzaludno zaustavljajući svaki auto koji prođe pokraj mene. A prošlo ih je svega desetak, uglavnom krcatih ljudima i robom jer u ovim tmurnim vremena u kojima je benzin pet maraka ljudi putuju samo kada moraju. Možda bi se našlo i neko mjesto za mene, ali vozači pritisnu papučicu gasa čim primjete pakete kraj puta.

    Posmatram ta moja dva saputnike i razmišljam o tome kako su čudni putevi sudbine koji su nas sastavili. Do juče ujutro gotovo da nisam ni razmišljao o Svjetlani, mojoj bivšoj ljubavi, a onda naletjeh na Ljilju, njenu drugaricu sa Pala, koja mi u glavu ubaci crva koji neprestalno rovari i tjera me da razmišljam o njoj. A rekla mi je samo jednu rečenicu: "Svjetlana u Sarajevu gladuje, pati! "

    Otkako sretoh Ljiljanu neprestano me, poput psa lutalice kome sam ja jedina nada da će toga dana pojesti neki obrok, prate i u glavi odzvanjaju riječi: "gladuje, pati... gladuje, pati... "

    Tog popodneva sam krenuo u kasarnu na Koranu da zastavniku Staniću predam nekakve papire. Za trenutak mi se učini da bi bilo dobro sa ovim dobroćudnim čovjekom podjelim ovaj moj teret, ponajviše zbog toga što je Dimšo, Svjetlanin otac, nekada bio Stanićev kolega iz jedinice. Nakon što zastavnik sasluša moju priču, pređe rukom preko brade pa reče:

  • Eh, šta se tu može? Već duže vremena muslimani ne dozvoljavaju da se humanitarna pomoć preveze u Sarajevo. Valjda se nadaju nekoj međunarodnoj intervenciji pa glađu muče onaj jadni narod. Evo i kod mene u skladištu ima oko pet hiljada paketa koje dovezoše vozači Dobrotvora iz Beograda, a koji nikako ne uspjeva da ih pošalje u Sarajevo...

    Zamolih Stanića da me odvede do silosa, kojeg je vojska nekada koristila za skladištenje žita. Popesmo se na jednu platformu koja je zauzimala centralni dio objekta. Odatle nam se ukaza more paketa, uredno upakovanih po svim poštanskim propisima, umotanih u pak papir i lanenu špagu. Na svakom od njih je krupnim slovima bila ispisana adresa primaoca.

    A onda se desi nešto jako čudno! Sa udaljenosti od tridesetak metara opazih paket adresiran na Svjetlaninog oca. Zastavnik je sa nevjericom odmahivao glavom, čvrsto ubjeđen da je nemoguće sa tolike udaljenosti pročitati ime pošiljaoca, pogotovu što je skromna svjetlost u prostoriju ulazila isključivo kroz svjetlarnike pod krovom.

    Stanić nevoljno pristade da siđemo u silos i pogledamo paket na koji pokazah prstom. Nakon što uđosmo u prostranu betonsku prostoriju ispunjenu polumrakom i ljubavnom pjesmom golubova, shvatih i zbog čega nije bio voljan da me prati u tu moju malu avanturu. Iz paketa je izbijao nepodnošljivi zadah hrane u raspadanju, jer su darežljivi Beograđani svojim sarajevskim prijateljima slali čak i ono što ne bješe po propisu: sušeno meso, povrće, voće, jaja, kajmak...

    Svaki paket bješe priča za sebe: U njega bi pošiljalac stavljao sve ono čega se njegova porodice mogla odreći u tim teškim vremenima, ali bi u isto vrijeme dodavao i nešto namjernica po želji primaoca, bespomoćnog jadnika koji je životario zatvoren u svom skučenom stanu nekada olimpijskog grada, željno očekujući pomoć od onih koji ga još uvijek nisu otpisali.

    Vođen nekakvom neobjašnjivom silom, uputih se ka mjestu na kome se nalazio objekat moje pažnje. Krajičkom oka prepoznah adresu, Obala 27. jula, a onda ga pobjednički podigoh iznad glave.

    Zastavnik Stanić je zabezeknuto gledao u mene, kao da je upravo vidio duha. Nije mogao da veruje da se desilo ono što je upravo vidio rođenim očima. I dok je on sa nevjericom razgledao u paket, nedaleko od mjesta na kome smo stajali izrovih još jednu, istu takvu kutiju.

    I baš tu, na tom mjestu, dok sam stajao okružen ustajalim zadahom hrane, zapljusnu me plima gađenja na svo zlo ovoga svijeta koje izađe iz pakla i izli se nad Bosnom. U glavi prelistavam slike okrutne svakodnevnice, u kojoj jedna nesreća sustiže drugu, zbog čega kada kreneš na počinak poželiš da zaspiš i da se ne probudiš sve dok ovaj cirkus ne prođe.

    Potom me obuze misao da me je Svevišnji poslao na ovo mjesto sa nekom određenom namjerom. Možda su ova dva paketa Njegov znak da treba da učinim jedno humano djelo i tako se pridružim sveopštem otporu protiv zla.

    Na zastavnikovo veliko zadovoljstvo krenusmo ka izlazu iz skladišta. U rukama sam čvrsto držao ona dva paketa te Staniću postade jasno da se od njih ne razdvajam. Zbog toga mi, u znak odobrenja da ih mogu ponijeti sa sobom, prijateljski reče:

  • "Otiđi na Grbavici kod popa Žuće. Rekoše mi da on još uvjek može da pošalje humanitarnu pomoć na muslimansku stranu. "

    Eto, tako sam se ja nađšap na paljanskoj raskrsnici stopirajući aute koji su išli za Vrace. Već sam pomalo gubio nadu da ću u ovim teškim ratnim vremenima sresti neku dobru dušu koja će me povesti za Lukavicu.

    Iz pravca Pala se začu tiho brujanje motora, a zatim se ispod nadvožnjaka pomoli plavi tamić, koji se sa mukom penjao uz Kalovita brda. Vozač nije imao namjeru da stane, ali se nakon što ja ljutito opsovah i zamahnuh rukama, začu se oštro škripanje kočnica. Na moje veliko zadovoljstvo metalna šklopocija se zaustavi na svega nekoliko metara od mene.

  • "Nema mjesta, vidiš i sam da nas je četvorica u kabini" - uzviknu vozač kroz otvoren prozor sa moje strane. Lice govornika nisam vidio jer su ga zaklanjali vojnici koji su se stiskali u kabini.

  • "Mogu ja i pozadi? " - molećivim glasom predložih ja.

  • "Dobro, ako baš hoćeš" - uzviknu vozač - "ali vjeruj mi na riječ da ti se društvo neće svidjeti. "

    Ne oklijevajući ni jednog trenutka, u strahu da se vozač ne predomisli, ja i moji paketi smo se u dva skoka našli ispod polumračne cerade kamiona. U trenutku kada je vozilo već kretalo, shvatih šta je vozač mislio kada reče da mi se društvo neće svidjeti - izpod cerade kamiona je u mene buljilo dvadesetak svinja, svaka od njih bar šezdesetak kilograma teška.

    Naslonih se leđima na kabinu tamića. Svinje su neumorno bauljale po vozilu, a prilikom svakog kočenja grokteća rulja bi se po zakonu inercije sručila na mene. U želji da zaštitim pakete, podizao sam ih u visinu, a čekinjasto krdo svom svojom težinom obrušavalo na moje noge.

    Ipak, najviše mi je smetao svinjski izmet, zbog kojeg ni u jednom trenutku nisam mogao da spustim pakete na drveni pod kamiona. Zbog oštre špage, koja mi se poput žileta urezivala u ruke zaustavljajući krvotok, počeo sam polako da gubim osjećaj u prstima.

    Ubrzo se svinje privikoše na mene, pa svojim ogromnim njuškama krenuše u pravcu ova moja dva paketa. Nastala je borba prsa u prsa: napaćeni srpski vojnik u borbi protiv čopora gladnih životinje koje nisu prezale ni od čega da dođu do hrane.

    Nemoguće je opisati moju sreću kada se vozilo zaustavilo na Vracama. U jednom skoku sam se našao ispred ljubaznog vozača koji mi reče da ide za Vojkoviće, pa ću dalje morati pješke. Dva kilometra pješačenja do Grbavice za mene nije predstavljalo nikakav problem. Najvažnije je bilo da sam pobjegao iz onog svinjskog pakla, a dalje ću ja već stići nekako. Vrijeme u ratu teče sporo i nije baš na velikoj cijeni. Dan ti prođe u nastojanju da preživiš, nadajući se da ni sutra neće biti mnogo gore.

    Nadomak pijace na Grbavici, po grupi civila zapuca snajper. Naše minobacačlije sa Vraca odgovoriše sa tri granate, pa ja žurno potražih sklonište u najbližem ulazu. Iako sam bio došljak sa Romanije, dobro sam znao da će nakon toga na pijacu pasti nekoliko muslimanskih granate. Čak i u ovom prljavom ratu sve se dešavalo po Njutnovom zakonu akcije i reakcije!

    U haustoru zatekoh jednu stariju babu i neku djevojčicu, očigledno prekinutu u igri. Baba bješe jako nervozna pa poče da pominje Aliju i Turke, koristeći sočne psovke iz svog bogatog ratnog repertoara. Kada joj ponestade daha, poče da njuši vazduh:

  • "Ma šta ovo smrdi? Kao da se krme posralo! " - uzviknu baka i pogleda u pravcu njenih cipela da u ovoj gužvi slučajno nije ugazila u nešto smrdljivo.

    Ja i moja dva paketa istrčasmo na ulicu. Tek tada shvatih da mi je uniforma upila smrad svinjskog izmeta i da ovakav ne mogu pred popa Žuću. Umjesto toga idem u Lenjinovu 58, u napušteni stan moga komadanta. Tamo ću da se sakrijem od ljudi sve dok iz odjela ne istjeram ovaj grozni smrad.

    Stan na desetom spratu potpuno prazan. Prozore polupali muslimanski snajperisti sa Trga Pere Kosorića. Oprah pantalone a zatim ih okačih da se suše kraj prozora. U stanu hladno pa se skupih u jednom uglu. Ćutim. Čekam da se pantalone osuše ili da umrem od zime. Šta god da se desi biće dobro. Biće bolje od ovog mog pasijeg života! Evo, prođe skoro godina kako se gušim u ovom prokletom ratu i sve mi se više čini da iz dana u dan tonemo sve dublje i dublje. Dalje se ne može! Ovo mora biti dno života!
  • ratne - 21974 - 15.06.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (45)

    Priča o Draganu i Almiru


    Toga dana, daleke 1992. godine, na Beograd se sručila topla ljetnja kiša pomješana sa istočnim vjetrom koji je donosio prve nagovještaje jeseni. Sklonih se u jedan od prolaza Knez Mihajlove ulice, ravnodušno posmatrajući uskomešanu gomilu kako užurbano promiče vlažnim pločnicima poznatog beogradskog šetališta.

    U Beograd sam došao da se malo odmorim ali me u njemu dočeka neka čudna apatiju za sve naše bosanske patnje pa se zatvorih u omanju sobu na Miljkovcu gdje sam uglavnom spavao i gledao filmove uzaludno pokušavajući da se isključim iz stvarnosti! Trećeg jutra sam osjetio neko čudno gušenje u grudima pa odlučih da velegrad napustim ranije nego što sam planirao. Od mog prelaska preko Drine me je dijelio još samo susret sa jednim mojim prijateljem, koji zatraži da se vidimo jer je imao nešto da mi kaže.

    Dragana sam upoznao prije par mjeseci. Sreo sam ga u prostranom hodniku Vojne bolnice u Podromaniji. Ležao je na nosilima ispred hirurške sale čekajući svoj red za operaciju. Bio je tu još nekoliko ranjenika. Neki od njih su ječali zatvorenih očiju a drugi su buljili u prazno uz povremeno škripanje zubima. Dragana je neko spustio nemarno na sred hodnika pa se on, uz svu svoju nevolju, našao na putu nervoznih posjetilaca i osoblja Bolnice. Iako je svima smetao, niko se ne potrudi da Dragana pomjeri u stranu. Onako spontano, iz straha da mu ne zakače glavu umotanu u krvave zavoje, povukoh ga pažljivo prema zidu a zatim pomjerih i drugu stranu nosila, onu na kojoj su ležale noge. U jednom trenutku pogledi nam se susretoše i ja primjetih suze u njegovim očima! Primakoh se preplašeno njegovom licu i zbunjeno upitah:

  • "Da te nisam povrijedio? "

  • "Ma ne! " - odgovori Dragan pokušavajući da se osmjehne - "Ja sam pod sedativima pa bolove više i ne osjećam. "

  • "Da li te je neko pregledao? " - nastavih sa pitanjima.

  • "Ma ne! Ranjen sam prije dva dana. Ovi oko mene su iz Ilijaške brigade i tek su donešeni sa ratišta. Oni će prvi pod nož! Ja smo čekam da mi doktori očiste rane. "

    Pokušah da se nađem na usluzi i ostalim vojnicima, međutim nikome od njih nije bio voljan da razgovara sa mnom, pa ja nastavih da bodrim Dragana.

    Jedan za drugim, ranjenici su odnošeni niz hodnika i postavljani na operacioni sto, obasut reflektorima iz zarđalog agregata u dubini dvorišta. Dragan ostade poslednji, a kada i on iščeznu iza vrata operacione sale meni ne preostade mi ništa drugo nego da se uputim kući.

    Vrijeme provedeno sa Draganom u polumračnom hodniku bolnice u Podromaniji, koji su bili preplavljenim mirisom krvi, lijekova i jeftinih preparata za čišćenje, na mene je ostavilo dubok utisak. Iz Draganovih očiju je zračila nekakva čudna dobrota, koju nisu ubile ni surove slike rata, a suze u njegovim očima su budile neku neodoljivu potrebu da doznam šta to razara njegovu dušu, okovanu zavojima i osušenom krvlju. Predosjećao sam da Draganovu dušu tišti neka strašna bol koja je mnogo jača od one koja izbija iz tjelesnih rana.

    Sutradan u bolnicu ponesoh parče vrućeg hljeba i zdjelicu kajmaka. Dragan se mojim "ponudama" mnogo obradova, i po prvi put nakon svoga ranjavanja dozvoli da mu se u usta stavi parče hrane. I dugo je na jeziku držao zalogaj hljeba, puštajući da mu kajmak lagano curi niz grlo, ali ga ne proguta.

    Dani su prolazili. Postao sam čest gost bolničkih hodnika. Dragan bi me dočekivao sa neprikrivenom radošću. Od njega saznadoh i to da sam mu postao drag zbog toga što sam u mnogo čemu sličio na njegovog brata koga već u prvim danima rata na kućnom pragu ubi neprijateljski snajper. Draganov otac, takođe borac iz Nedžarića, je samo jednom dobio dozvolu da u Vojnoj bolnici posjeti svoga sina, pa ja tako postadoh i porodični izvještač o progresu Draganovog oporavka.

    U narednih nekoliko sedmica Dragan se značajno oporavio. Počeo je da jede, a i sve češće sam ga nalazio izvan postelje. Ipak, iz njegovih očiju je i dalje izvirala tuga. Uprkos tome što su njegove rane polako zarastale, njegova duša se lomila poput krhkog čamca na uzburkanom moru. Iako smo postali jako bliski, nikako mi nije polazilo za rukom da dokučim pravi uzrok Draganove tuge.

    Jednoga dana, Dragana prebaciše na oporavak u Srbiju. Uz srdačan pozdrav, obeća on da će mi se redovno javljati. Međutim, prođe par mjeseci a o Draganu ništa ne saznadoh. A onda, kada sam izgubio svaku nadu da ćemo se ponovo sresti, zazvoni telefon u stanu moje sestre i Dragan zatraži da se vidimo u gradu.

    Stajao sam tako u jednom od zapuštenih prolaza u Knez Mihajlovoj ulici, povremeno izvirujući na šetalište koje je kvasila kiša. Čekanje mi nije smetalo, jer u rat samo onaj ko umje strpljivo da čeka ima šansu i da preživi. Vrijeme sam ubijao posmatrajući prolaznike i tražeći Draganovo lice ispod raširenih kišobrana.

    Dragan se pojavio mokar kao čep, ali on zbog toga i nije baš previše mario. Stisak ruke mu je bio blag i nekako bojažljiv, ali mu je iz očiju izbijala neka topla srdačnost. Bilo je očigledno da mu je jako drago što me vidi.

    Onako, bez ikakvog uvoda, poče Dragan svoju ispovjest:

  • "Znaš, sa tobom nikada nisam pričao o ratu! Kada su mi ubili brata, ispunila me je neka čudna hrabrost, i više se nisam bojao da ću i ja poginuti. Borili smo se kao lavovi, ja i moji saborci iz Nedžarića. Mudžahedini nam nisu mogli ništa, sve da ih je bilo još sto hiljada! Padali su kao snoplje ispred naših užarenih cijevi i nikada nisam žalio za njima. Njihova smrt me je podsjećala na ono kada noktima ubijaš gnjide u kosi. Pomalo sam u tome pčeo i da uživam. Potpuno sam siguran da sam ih bar pet ja lično ubio."

  • "Međutim, jednoga dana u dušmanskoj hordi koja je neumorno jurišala na nas, ugledah i jedno meni dobro poznato lice. Bio je to Almir, moj najbolji drug iz djetinjstva, sa kojim sam dugo godina dijelio školsku klupu. Nije imao pušku poput ostalih. U jednoj ruci je držao pištolj, a u drugoj bombu. Jurišao je pravo na moj rov. Obuze me nekakav čudan strah, ali ne zbog mene već zbog Almira. Uspravih se i povikah:

  • "Almire, lezi Almire! Neću pucati!"

  • "U tom trenutku rafal iz susjednog rova presječe Almira i on klonu na zemlju. Gotovo u istom trenutku osjetih tup udarac u rame, a ppotom još jedan, nešto žešći, udarac u glavu. Kada sam se probudio iz kome, svijet je oko mene bio mnogo drugačiji. Nešto mi je govorilo da je Almir mrtav, a sa njim je umrla i moja želja da osvetim brata! Zbog toga sa odlučio da se na ratište više ne vratim! Našao sam neku vezu, tako da uskoro treba da otputujem u Čehoslovačku. Tebe bih zamolio da sve ovo preneseš mome ocu. Nadam se da će me on shvatiti! "

    Dragan istrča na ulicu i zauvijek nestade u rijeci ljudi.

    Izađoh na šetalište. Kiša je lagano natapala moje civilno odjelo, koje za tu priliku pozajmih od moga zeta. Pogledah u nebo. Krupne kišne kapi mi skliznuše niz lice. Pokušah da sakrijem pogled od prolaznika, jer nisam mogao da zadržim suze. Za nas Srbe kažu da se mi ne plašimo smrti jer je miris baruta od pamtivjeka bio neraskidivi dio našhi života. Ipak, meni se sve čini da postoje i strašnija stvari od olovnog zrna. Metak ubija samo tijelo, rat razara dušu!
  • legende - 1342 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (46)

    Legenda o Cvijetima


    Autor: Željko Tomić, Sokolac
    © Copyright Željko Tomić, kopiranje nije dozvoljeno


    U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko ne zapisa priču kako je sve ovo počelo. Međutim, naš narod nije zaboravio da na Lazarevu subotu bere cvijeće, baš kao što su to nekada radili i njegovi preci.

    Ovoj drevnoj tradiciji me je naučila baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam mada mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena dok sam bio beba. Kada sam imao pet godina, i ja sam trčao po prostranom dvorištu naše kuće sakupljajući cvijeće, a zatim bi ga pažljivo prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro bismo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

    A kada sam imao devet godina, baka mi je ispričala i jednu priču. Reče mi i da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, ovu priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže od koga je priču saznao moj kurđel tj. pradjed moga čukundjeda.

    A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Svake druge godine, domaćica kuće bi rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina a djete bi počelo da se suši, gubi apetit i na kraju bi umrlo. Nesrećnom domaćinu nije preostajalo ništa drugo nego da ispod jedne stare kruške iskopa malu humku u koji bi položio kovčeg sa beživotnim tijelom svoga prerano umrlog djeteta. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu održati u kući tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka!

    Međutim, svi su se trudili da mu pomognu, pa se njegova tužna priča na daleko pročula. Karavandžije su je prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baba koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu ubere livadsko cvijeće, te da djetetu sledećeg jutra operu lice i ruke vodom u u kojoj je ono bilo potopljeno. Još je, ta stara i premudra baba, poručila da su mračne sile pakla nemoćne pred snagom mirisa proljeća, i da će nakon toga Gospod Bog dati da se domaćinu izrodite lijepa i zdrava djeca. Mještani tog crnogorskog zaseoka potvrdiše da je ta baka mnogima pomogla u nedaći, pa dobronamjerni trgovac požuri da ovu vijest odnese na Romaniju.

    Kako je baš nekako u to vrijeme padala Lazareva subota, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ i izraste u lijepog i snažnog mladića.

    Pričalo se po Romaniji da ih je u toj kući bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da kod tog domaćina djeca više nisu manjkala, tj. umirala.

    Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, a zatim i u Crnu Goru, pa tako svi Srbi počeše da umivaju sebe i svoju nejač sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.


    Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski i uznijela se u Carstvo Nebesko. Ja zapamtih ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da je priupitam iz kog sela bješe ona baka koja je srpskom narodu otkri tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.
    moje_price - 41482 - 17.09.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (50)

    Miris duše


    Sa prvim zadahom jeseni gorom Romanijom se razlije miris pečene paprike i kuvanog pekmeza, te zvukovi tupih udaraca sjekira i reskog cijuka motornih pila. Ovakva atmosfera u meni stvara nekakvu blagu jezu koja me podsjeća da su se nad Sokolac ponovo nadvile surove sjene zime. Sa prvim nagovještajima jeseni, zazvoni u meni nekakav alarm koji me tjera da razmišljam o drvima za zimu. Drva još nisam kupio, valjda zbog toga što u stanu imam centralno grijanje. Zato mogu da se opustim i uživam u mirisima pečenih paprika i pekmeza od šljiva, koji dopiru do mene čak i kada sam daleko na hiljade kolometara od rodnog kraja.

    Dobar domaćin ogrevno drvo za zimu nabavlja još u rano ljeto. Naše starine su govorile da ukoliko u septembar uđeš bez dobrih zaliha drva i nisi baš neki domaćin. Što se mene tiče, u šumu sam po drva išao samo jednom. Ovo je moja priča o tome.


    Mislim da je to bilo u jesen 1994. godine. Drva se u toku rata nisu mogla kupiti u Šumarstvu, pa je svaki vojnik morao da sam sebi organizuje sječu. Doduše, komande su se te godine pobrinule za prevoz, ali smo se za sve ostalo morali snaći sami.

    U šumu krenuh sa Radom Vukovićem iz Vlasenice i par njegovih saboraca iz čuvenih vlaseničkih jurišnika, koji su se proslavili u bitkama na Cerskoj. Vozač vojnog "Dajca" nam ujedno bješe i vodič, te nas odvede na nekakvu lokaciju, čini mi se u pravcu Stjenica. Po njegovim riječima na tom mjestu je bilo najlakše izvući drva na put.

    Rado je bio pravi virtuoz na motornoj testeri. Za sat vremena je oborio nekoliko stabala, potkresao grane i počeo da debla reže na ćutke, koje smo kasnije kotrljali niz padinu i utovarali na kamion. Sve je išlo kao po loju, pa za trenutak pomislih da i nije tako teško biti drvosječa.

    Odjednom, ugledah čovjeka kako nam se užurbano približava utabanim šumskim putem. Kada priđe dovoljno blizu, uzviknu nervozno:

  • "Ma šta to radite, ljudi? "
  • "Sječemo drva za ogrev!" - odgovori jedan o mojih prijatelja.
  • "A što, bolan, u mojoj šumi? "
  • "Kako tvoja, pa ovo je državna! " - umješa se i vozač kamiona.
  • "Ma nije državna, ušli ste desetak metara u moje imanje! Eno, tamo vam je međa! " - odgovori domaćin i pokaza na nekakav kamen koji se ni po čemu nije razlikovao od bilo kojeg drugog kamena u šumi.

    Osjetih da je došlo vrijeme da se i ja umješam u razgovor i pokušam da smirim situaciju. Objasnih vlasniku šume da se radi o nesporazumu i da niko od nas nije imao namjeru da krade drva. Čovjek, očigledno veoma ljut, započe da objašnjava da je to već treći put u toj sedmici da mu vojska pustoši šumu tako da mu je svega preko glave. Zatraži da istovarimo ono malo drva što je već bilo nabacano na kamion i da ga više ništa ne pitamo.

    Nakon što ispunismo starčevu zapovjest, izvadih flašu rakije i ponudih čovjeka da pokvasi grlo. On se zahvali, a zatim iz flaše povuče domaćinski gutljaj. Potom zadovoljno obrisa usne rukom, reče da se zove Slavko, a zatim me upita kako se zovem i ko mi je otac.

  • "A ti si Ljubov sin!? " - uzviknu iznenađeno - "Pa kako ti je otac? Čujem da je puno bolestan i da ne ustaje iz kreveta??? "

    I tako, na moje veliko iznenađenje, narogušeni starkelja postade mnogo blaži prema nama. I dok sam mu ja pričao, potegnu Slavko još par gutljaja iz flaše, slušajući poluotvorenih usta opis zdravstvenih problema moga oca.

    Nakon desetak minuta razgovora, i još nekoliko podizanja flaše iznad glave, Slavko se razmaha rukama pa uzviknu:

  • "E sad slušajte dobro! Hajde da ponovo utovarimo sva ova drva na kamion, a ti momčino upali tu motorku pa obori još nekoliko bukvi. Hoću da se porodica Tomić dobro ogrije ove zime! "

    Nastupio je tajac! Svi su bili iznenađeni naglim preokretom situacije. Da bi nas uvjerio da se ne šali, Slavko i sam poče da nabacuje ćutke na kamion.

    Nakon par sati "Dajc" je bio prepun drva. Kako se približavao trenutak rastanka sa Slavkom, sve više me je pritiskao kamen zebnje da ću otići iz šume a da od Slavka ne dobijem odgovor na pitanje: Zašto ovo činiš?

    Izgleda da je i on, dok mi je u znak pozdrava čvrsto stiskao ruku, nekako dokučio moje misli pa reče:

  • "Znaš li ti momčino da smo tvoj otac i ja u zajedno u kafani popili na stotine litara rakije! Tvoj Ljubo bješe velika drugarčina i strašno dobar čovjek, pa nikada nije žalio da sa prijateljima potroši novac. Sjećam se dobro, dok je tvoja majka radila u Njemačkoj, pošalje ona njemu pare da kupi oluke za kuću a mi ih popijemo... Vinka ponovo pošalje devize, a mi opet u kafanu. E vidiš, prijatelju moj, došlo vrijeme da ti ja šumom oluke platim! Idi sa srećom i nemoj, molim te, zaboraviti da mi pozdraviš pobratima!"

    Puno je hladnih zima prošlo od te moje poslednje sječe drva. Srećni dani života na Romaniji su postali daleka prošlost, a sadašnjost poprimila oblik zidova jednog toplog beogradskog stana. Iz komšiluka dopire miris pečene paprike. Neko priprema zimnicu. Ipak, nešto tu nedostaje! U ovom gradu sve je nekako čudno. U Beogradu su i poznati nekako nepoznati, a u nevolji ti neće pomoći čak ni oni koji su ti najbliža rodbina. Ovdje je i miris paprike nekako drugačiji od onog sa Romanije. Vjerovatno zbog toga što mu nedostaje malo duše, Slavkove ili nekog njemu sličnog.
  • moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (111)

    Argeta


    argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestru i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je naša potraga ostala bezuspješna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se tog dana dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi standardno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • rat_hadzici - 99119 - 12.01.2017 : Dragan - best (3)

    8. juni 1992. godine


    za Zorana Đorđića: Mislim da su ti muslimani poginuli 8. juna dok Borak još uvijek niko nije kontrolisao. Dan prije toga je vojska iz kasarne Žunovnica, u jačini jednog voda, izašla na Borak. Sledećeg jutra, u kratkoj razmjeni vatre, vjerovatno sa muslimanskom izvidnicom, poginulo je pet pripadnika Armije BiH. Ne znam da li znaš za taj događaj?
    nebojsa_spiric - 82257 - 05.02.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (178)

    Umro Miroslav Špirić


    Dragi forumaši,

    sa tugom u srcu želim da vam saopšitim da je umro stari Špiro, otac vogošćanskog heroja Nebojše Špirić - Špire. Neka ti je laka crna zemlja, dragi Špiro!

    Vogošćanin Pravi



    Poštovani prijatelji,
    predlažem da kliknete na pet zvjezdica iznad ovog članka i da na taj način odate počast našem dragom prijatelju Miroslavu Špiriću, koji je toliko godina predano pisao tekstove na ovom forumu. Neka svaka "ocjena" bude izraz saučešća njegovoj porodici!

    Sa poštovanjem,
    Željko Tomić

    Miroslav Spiric
    ratne - 98177 - 16.11.2016 : Zoka Bijeljina - best (27)

    Priča o Milanu i Milici


    Milan je upoznao Milicu na nekom od školskih izleta na Vrelu Bosne. Bila je to dječija ljubav koja je prerasla u onu pravu, iskrenu. Milica je ostala na Grbavici, rat ih je razdvojio. Ali ni jedan rat ne može da uništi ljubav.

    Često ode do nje, čim ima malo slobodnog vremena. Prije dva mjeseca, kada su bili posljednji put zajedno, dogovorili su se da nastave studiranje u Novom Sadu. Često se čuju preko vojnih veza. Jutros mu je rekla da ima radosnu vijest za njega. Nastupilo je primirje i za nekoliko dana treba da se otvori plavi put preko aerodroma.

    Tog dana, kada je krenuo, drugovi iz jedinice su mu poručili da ostane dva-tri dana duže oni će da ga pokriju kod komandira jer je bilo primirje. U autobusu je sreo Draganu, koja nikada nije krila da je zaljubljena u njega. Sad mu je to govorila onako u šiframa. Ali jednostavno on je previše volio Milicu.

    Dolaskom na Grbavicu odnio je vojničke čizme na popravak, kod Janka obućara kome je drug sa Ilidže poslao da mu ih popravi. Janko je znao za njega i Milicu i kroz šalu mu reče:

  • "E, Milane da ne dođe mi bi ti Milicu udali, imamo jednog Japanca dobrovoljca"
  • "Imamo i mi na Ilidži jednu garavu iz Francuske" - odgovori Milan kroz smijeh.

    Na ogledalu, koje je visilo na ulazu u radnju i koje je za čudo bilo čitavo a vjerovatno i jedino čitavo staklo na Grbavici, ugleda Milicu. Istrča na ulicu i pođe joj u susret. Milica kad ga ugleda, potrča prema njemu. Smijeh na njenom i njegovom licu je pokazivao ogromnu sreću. Dva mjeseca nisu bili zajedno.

    Tišinu maglovitog proljećnog jutra prekinu jedan jedini pucanj. Milan je već držao Milicu za ruke. Na njenom licu se pojavi bolan grč. Pade mu u zagrljaj, nesvjesna da je pogođena. Smijeh na licu prvo zamjeni izraz čuđenja, koji lagano poče da prelazi u bolan grč. Pade na asfalt izrovan kraterima granata. Milan pade preko nje. Po asfaltu poče da se širi tanak mlaz krvi i Milan svati šta se desilo.

  • "Mi... Milane" - teško je progovarala - "Lju... ljub...avi..."

    Podigao je u naručje. Još jedan pucanj se prolomi Grbavicom. Milan pade pogođen u nogu. I dalje je grčevito povlačio Milicu ka zaklonu.

  • "Tru... trudn...a sam!" - reče Milica.

    Tanak, pjenušav mlaz krvi joj krenu iz usta. Ljubeći njene krvave usne, Milan primjeti smješak na njenom licu. Glava joj lagano klonu, a oči se ztvoriše. Posljednji put udahnu, držeći Milana čvrsto za ruku.

    Iza jednog ugla sve je to posmatrala Dragana.

  • "Miliceeeeeeeee!" - Prolomi se krik Grbavicom - "Aaaaaaaaa!"

    Ono ogledalo u kome je ugladao Milicu, puče i sasu se lavu ironije, a tolike detonacije mu nisu mogle ništa.

  • "Aaaaajjj... " - i dalje je jecao Milan. U jednom momentu se okrenu u pravcu ispaljenja, rastrga košulju na prsima i povika:

  • "Ubij, ubij i mene!" - isturajući svoja gola prsa - "Pucaj!"

    Vidjevši to, Dragana potrča i baci se na Milana. U tom momentu začu se još jedan pucanj, ali Dragana je bila brža, spasila je Milana ali biva pogođena u lijevu ruku. Vidjevši šta se dešava, srpski vojnici otvaraju vatru u pravcu neprijatelja, jedan transporter prilazi i štiti ranjene pucajući preko Miljacke.

    Vijest ze brzo proširila Grbavicom. Srpski vojnici, čuvši za pogibiju Milice, otvaraju vatru po neprijatelju. Mnogi od njih su bili potajno zaljubljeni u nju. Zoka je uprkos izričitim naredbama komandira da to ne smije da uradi ispalio nekoliko granata iz tenka u pravcu zgrade iz koje je najvjerovatnije pucao snajperista, rizikujući da bude najstrožije kažnjen.

    Sljedećeg dana, u svim svjetskim medijima se pojavila vijest da su Divlji Srbi ponovo prekršili primirje. O velikoj ljubavi, nasilno prekinutoj, nije bilo ni riječi, iako su pojedini novinari svojim redakcijama uredno proslijedili tužnu priču sa Grbavice.
    ***

    Prije nekoliko godina sam od jednog druga čuo da je Milan oženio Draganu. Imaju tri sina i kćerku Milicu. Kažu da je Dragana poslije trećeg sina rekla da će da rađa sve dok ne rodi Milicu.
  • treskavica - 81731 - 19.01.2013 : Mile Pjevač Zvornik - best (1)

    Udruženje Gardista VRS


    Dimitrije,

    Ja kao pojedinac mogu samo da pokrenem tu akciju dobro bi bilo da se javi više gardista, da iskupimo bar 1 do 2 autobusa koji bi krenuli iz Banja Luke do Kalinovika bar toliko nas da ode prve godine.

    Ja mislim da je za vrijeme rata dan garde bio Đurđevdan ili Vidovdan nisam siguran...

    Bitno je da ima zainteresovanih, a uz pomoć sponzora i nas koji želimo otići gore svake godine bi nas bilo sve više i više koji su za to zainteresovani.

    Moja želja je da odemo i napravimo jednodnevnu šetnju Treskavicom od Trnova ka Lupoču, Pašinoj planini, Đokinom Tornju i da se spustimo na istočnu stranu Treskavice ka Neretvi i nazad u Kalinovik.

    Ja ću se pobrinuti da stupim u kontakt sa što više gardista i da dogovorim sa vlastima opštine Kalinovik naš dolazak i to bi bilo negdje u junu ili julu ove godine.

    Postoje velike indicije da osnujemo udruženje gardista. Po meni, ovo ima dosta smisla jer znam da ima dosta elitnih jedinica koje imaju svoja udruženja, a mi smo to zaslužili jer bili smo direktno podređeni Glavnom štabu VRS.

    Veliki pozdrav i ko god dijeli ovo moje mišljenje neka se javi na ovom forumu.
    cazin - 88005 - 06.01.2014 : Krajišnik Cazin - best (5)

    RE: Zašto nas mrze Hrvati i muslimani


    Ovaj Portal sam pročitao uzduž i poprijeko, trebalo mi je dugo vremena ali se ipak isplatilo. Mislio sam da je ta mržnja i ta naša neslaganja već daleka prošlost, ali sam se jako razočarao. Pronašao sam i tekstove koji dolaze od ljudi za koje ne vjerujem da su normalin.

    Ako se ne okrenemo nekom drugom pravcu ne znam cemu ce ovo opet da sve vodi. Također se ne slažem sa ovim pitanjem, ako postoji mržnja onda je to vise mržnja prema srpskoj politici ali ne prema narodu. To je tačno da smo svi iz rata izašli krvavih ruku, svi su radili sve i svašta ali upravo se nalazimo u tom trenutku da se suočimo sa istinom i pravdom a to nam je nažalost svima najteže.

    Ako se osvrnemo na Nijemce, oni su najveći zločinci, ali poslije-ratna je to politika sve saprala i sve to izgladila kao da se ništa nije ni desilo.

    Poceo bih od 91. godine. Sjećam se tog nacionalizma koji se svakodnevno prikazivao na televiziji, od kojeg sam lično imao i strah jer nisam znao što će se desiti, a mislio sam kao i svi drugi da nam slijedi sve ono najgore.

    Prvo što sam tada zapazio jeste progon Hrvata s Korduna i spaljivanje njihovih sela koje sam gledao svojim očima. Počelo je ispod Plješevice pa tako sve naokolo do Cetingrada a mozda i dalje, a narednih dana su se slijevale izbjeglice koji su izgledali jadno i nemoćno. To je obilježilo početak rata pa se zbog toga dobro i sjećam tih crnih dana.

    Zatim dolazi maj '92. godine, čuje se sve i svašta, mnogi od nas u Cazinskoj Krajini po prvi put se susreću s pojmom Mudžehedin, Šehid, Džihad itd.

    Kod nas u Cazinu, uz hrvatsku granicu, je bilo jedno malo selo naseljeno Srbima. Tog maja '92. godine dolazi jedna grupa tih nekih samo-proglasenih Mudžehedina s namjerom da ih protjeraju, kuće popale i ko zna šta su sve imali u glavi. Istog momenta su se digli mještani iz susjednog sela i sa policijom krenuli tamo da takvo nešto spriječe u čemu su i uspjeli. Kasnije su se, pod pritiskom građana, Mudžehedini rasformirali i tako Peti korpus završava rat bez i jednog Mudžehedina, mada se svasta pisalo o njemu. Ipak, svatko ima pravo na svoje misljenje.

    Ovo je jedan primjer da susjedstvo može dosta da pomogne a u drugom smislu i da odmogne. Mnogi prosvjetni radnici srpske nacionalnosti su živjeli i radili cijeli rat kod nas koji nisu imali nikvih problema osim što su se malo osjećali nesigurno ali to je sve uticaj rata.

    Zatim se sve završava, izlazimo s mnogo žrtava i mnogo štete i to sve u ovom slučaju od strane srpske vojske. I šta mi u Krajini činimo, zaboravljamo sve, hvatamo se beznisa, trgovine se pune s svim srpskim artiklima, kao prva opština u BiH vraća sve nekretnine prijeratnim vlasnicima, vec 96. se dovode skoro svi srpski pjevači da nam pjevaju što je i danas praksa kod nas u Cazinu, izuzev Cecu i Baju malog Knindžu, koji ovamo ne dolaze iz svima dobro poznatih razloga.

    Da mi imamo takav stav da mrzimo Srbe i sve što je srpsko onda sigurno ne bi se život kod nas u Krajini odvijao ovim tokom.

    Rat je učinio svoje, došlo je do nepovjerenja i tako da to sve i danas vuče posljedice, takodjer nisam tog mišljenja da svi Srbi mrze muslimane, ja sam optimista i nadam se da ćemo jednog dana naći zajedničku riječ.

    Ono što mi se ovdje posebno sviđa, su doživljaji iz rata sa raznih strana a šta mi se ovdje ne sviđa jeste iznošenje nekakve istorije iz vremena Rimljana, Osmanlija, Austrougara i drugih.
    romanijske_pjesme - 25712 - 05.12.2010 : Drago Cicmil C Gora - best (1)

    Oda Svetom Savi


    Ti najveća srbska brano
    I duhovna naša hrano
    Nasusna nam koro hljeba
    Sjajna zvjezdo srbskog neba.

    Ti nam sjajiš s' neba plava
    Bog kroz tebe snagu dava
    K' tebi naše misli lete
    Srbskih pčela medni cvjete.

    Tvoje mošti kad spališe
    Mislili si nema više
    ponosa i srbske slave
    Nemanjića Svetog Save.

    Zalud sav je trud im bio
    Bog je tebe prosvetio
    Širio si pravoslavlje
    A mi Srbi Svetosavlje.

    Zato tebi pjesmu poje
    milo srbsko čedo tvoje.
    Živjelo nam pravoslavlje
    I sa njime Svetosavlje.

    Auror: Drago Cicmil

    Evropejcima - crnogorskim i srbijanskim

    Ne žurite u Evrouniju
    no pitajte za savjet Rusiju.
    To su nasa braća starostavna
    vjera nam je ista pravoslavna.

    Latinima mi smo robovali
    a sa Švabom dvaput ratovali.
    Petsto ljeta pod Turcima bismo
    od Evrope pomoć ne dobismo.

    Najveći su svjetski velikani
    u narodu srbskome rađani.
    Pa zar može da bude u redu
    gori boljeg kada uči redu.

    Autor: Drago Cicmil, Bu2

    Carica slobode

    Crna Goro slobode prvjencu
    opet živiš u Gorskom vijencu,
    za večeru mnogi vjeru daju
    a za Boga Svevišnjeg ne znaju.

    Crna Goro slobode carice
    opet neke nove poturice
    rađaju se na tvome prostoru
    i brukaju slavnu Crnu Goru.

    Oni pljuju pradjedovske kosti
    odriču se srbske narodnosti,
    odriču se slavnoga Kosova
    Njegoša i Marka Miljanova.

    Naši preci bjehu sokolovi
    i čuveni srbski vitezovi
    za slobodu i za čojstvo borci.
    U pamet se malo Crnogorci.

    Autor: Drago Cicmil, Bu2
    prepiska - 102321 - 22.05.2018 : Zoran Beograd - best (7)

    Zašto je bitno?


    Zorane imenjače moj,

    Slažem se s tobom da se ponavljaju loše stvari iz srpske istorije, ali ne zbog toga kako ti reče u svom postu već zbog našeg prokletstva podeljenosti. Mi kao narod to definitivno jesmo- podeljeni i razdeljeni.

    Zašto je nekome bitno ko kao ja ovo čita sa određene distance, ko je prvi uspio da uradi taj mogu slobodno reći sveti čin preno¿enja posmrtnih ostataka na¿eg velikog heroja? Svima vama koji ste na bilo koji način pa makar to bila i sama ideja o tome skidam kapu, ali isto tako odajem veliko priznanje ljudima koji su direktno organizovali, finansirali i realizovali ovu akciju.

    Kada se radi o bilo kakvoj akciji za junake koji imaju takvu težinu kao što je samo ime Boro Radić tu ne treba da ima ni macki ni miševa vec jedinstva i sloge jer je taj čovek bio podjednako veliki i prema velikima i prema malima, i prema Srbima i prema muslimanima.

    Iako lično ne poznajem ljude koji su organizovali podizanje spomenika, upućen sam u njihov veliki trud i zalaganje i za sve to im skidam kapu do poda sa verom da će se sve podjele između nas samih svesti na minimum i kao što ti kažeš da se ide u nove akcije i pobjede.

    Bivši Vogošćanin.
    boro_radic - 102319 - 20.05.2018 : Stanislav Vogosca - best (5)

    Dosta čudnih dešavanja!


    Poštovani Željko,

    Nisam odavno pisao na ovom sajtu, jer nije bilo ni potrebe, manje-više sve je rečeno. Ali zadnjih godinu dana jedna tema se stalno započinje a nikako da se završi i dobije epilog.

    Naime, dosta puta na ovom sajtu je pokretana inicijativa o eshumaciji Bore Radića, međutim sve se završavalo na tom famoznom potpisu koji se trebao dobiti od porodice. Mnogi su pričali (neću da ih navodim, ko je upućen sam zna o kome se radi) da su odavno skupili novac za Boru, da su tražili članove porodice pa da ih ne mogu pronaći a kada ih nađu porodica se ne slaže sa eshumacijom, itd...

    Onda se vrlo pragmatično to sve ispostavilo da su bile laži (moj lični utisak, ispravite me ako griješim), niko nije dolazio ni kod Nikole Radića ni Igora a ni Borine majke. A u međuvremenu saznalo se da žive u nezavidnoj situaciji, međutim niko nije im ponudio nikakvu pomoć. A onda je čovjek, koji je na sasvim drugom kraju planete (a napisao je dosta članaka ovdje) pokrenuo tu priču, negdje su mu vrata zatvorili ali nije odustajao i na kraju došao i do Igora i svega potrebnog. Novac smo sakupili (nemojte me držati za riječ ali eshumacije Bore, transport i sahrana su koštali nešto više od 900 maraka) i uprkos lošem vremenu za iskop u martu 2017. se sve obavilo bez ikakvih problema, mada smo imali informacije da će možda to njegov sin da spriječi.

    Moje pitanje ka vama Željko je, zbog čega ste vi i još neki sa sajta na neki način bojkotovali ovu akciju (a posebno njenog inicijatora) kada niko od nje nije imao koristi samo moralu satisfakciju prema Bori, i zbog čega sada jedan dotični piše da sada kolo vode miševi, kao da mi ostali nismo dostojini da učestvujemo u ovakvoj priči!?

    Opet ponavljam niko od ovoga nije imao nikakve koristi, već su mnogi očigleno uvrijeđeni što oni nisu (a obećavali su na sva zvona) uspjeli da održe obećanje pa je problem što je neko drugi to uradio i to samo za nekoliko mjeseci angažovanja i to na daljinu.

    Nadam se da nisam nekoga uvrijedio jer mi to nije namjera, ali u priči oko Borine eshumacije je jedna istina ali se uporno pokušavaju proturiti dvije pa bih vas zamolio da mi odgovorite na post, ne morate odgovarati javno, može i preko mejla.

    Unaprijed hvala i svako dobro.

    RE: Dosta čudesnih dešavanja



    Stanislave,

    kao prvo, želim da kažem da u toku svih akcija koje sam organizovao ili pomagao, nikada nisam iznosio (ili radio) po svom nahođenju, već sam plan akcije formirao tako da zadovoljim sve učesnike, u onoj mjeri u kojoj je to moguće.

    Što se Bore Radića tiče, Bog da mu dušu prosti, ja sam jako zadovoljan što je on najzad sahranjen na način koji to dolikuje svakom poginulom srpskom borcu, a pogotovu njemu jer je sačuvao Vogošću, a samim time i Republiku Srpsku.

    Apsolutno nije tačno da sam ja bojkotovao ovu akciju, mada mi se (iskreno rečeno) mnoge stvari u vezi nje nisu sviđale. Insistirao sam da se prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića obavi bez udaranja u bubnjeve i trube, i jako sam se bojao da se ne desi neki incident. Srećom, sve je proteklo bez problema.

    Nije mi zasmetalo ni to što sam vijest da je Boro Radić prenešen na Vojničko groblje dobio od jednog posjetioca ove stranice. Nisam povjeroao da je to tačno, ali sam potvrdu te informacije dobio kada sam pozvonio Sokolac.

    Na parastos nisam mogao doći jer nije bilo teoretske šanse da u isto vrijeme budem na dva različita mjesta. Vjerujem da si već nešto načuo od Aleksa, kome sam objasnio razloge za to.

    Jako mi je drago što ja nisam organizovao ovu akciju jer dobro znam koliki je to posao, a do sada sam gotovo sve obavljao isključivo sam. Međutim, mišljenja sam da je uz Boru Radića trebalo prenijeti još bar tri borca, jer i oni to zaslužuju, a bez Bore na spisku smo izgubili "glavnog aduta" pa će sve buduće akcije (bar na ovom sajtu) biti bezuspješne. Nekada smo na ovom mjestu imali dobru bazu, sada toga više nema. Drago mi je da su vaši glavni donatori tih 450 evra za ekshumaciju bili ljudi koji su se oko te ideje okupili upravo na ovoj stranici, poput Milana iz Podgorice i još nekih.

    Pošto neki ljudi, kada pročitaju ovaj tekst, mogu izvesti nepravilan zaključak, želim da jasno napišem koje su moje zamjerke na tu "vašu" akciju:

  • Zbog nekakvih (vaših) nesuglasica razišli su se ljudi (potencijalni donatori) sa ove stranice, poput brodova na moru, i mišljenja sam da će sve buduće akcije na ovoj stranici biti bezuspješne.
  • Uz Boru Radića je bilo moguće prenijeti još nekoliko boraca. Ja sam siguran da je bilo dovoljno novca obećano za to.
  • rsk - 102249 - 30.04.2018 : Kune 3gbr S brod - best (7)

    Bljesak (1)


    Krenuli smo u zoru u veliku oslobodilačku akciju Bljesak. Kao zapovjednik tenka M-84 imao sam ulogu probijanja linije na pravcu Novska-Okučani. Pomno odabrane ciljeve prije akcije odradili smo po dogovoru. Bio je to klasični blic-krig. Razbili smo snage SAO Krajine, samljeli, pobjedili, preko Save protjerali protivnike poretka naše države.

    Prvog dana akcije uništio sam jedan T-55 i Šerman koji nije imao šanse. Pogodio sam ga na 2700 metara. T-55 sam uništio pošto je posada bila očigladno neiskusna. Pucali su na isti način dva hica i povlačenje za kuću.

    Pustio sam ga da izađe treći put pucajući na kuće u Rajiću neselektivno. Tada naređujem kumulativni metak i da se sačeka njihovo prvo opaljenje, pošto nas nisu primjetili. Namjestio sam nišan na kupolu i naredio nišandžiji da puca. Granata je uništila t-55 pogađajući ga u donji dio kupole. Kumulativni mlaz ga je probio i vatra je počela da zahvaća tenk. Nakon par minuta zapalila se municija unutar tenka. Gorio je dobrih deset sati.
    1992_1995 - 102225 - 25.04.2018 : Ratko Obrenović Detroit, USA - best (3)

    Imena ulica u Banjaluci koje nose ime po poginulim borcima Otadžbinsko-odbrambenog rata


    Banjaluku je zadužilo 2. 117 boraca koji su položili živote za Republiku Srpsku, a njihovi saborci su istrajni u namjeri da gradske ulice ili trgovi ponesu imena heroja Odbrambeno-otadžbinskog rata. Tako već odavno postoji inicijativa da svoje ulice dobiju generali Momir Talić i Novica Simić.

    Borci sa Starčevice pokrenuli su inicijativu da se Tuzlanska ulica preimenuje u ulicu generala Novice Simića. Mjesna boračka organizacija dobila je saglasnost porodice za to.

    Boračka organizacija Starčevice traži da svoje ulice dobiju i Saša Gvozden i Jugoslav Jungić. Borci na Laušu traže da dvije ulice ovog naselja ponesu imena Ranka Kosića i Bojana Majstorovića, u Boriku Stojana Miletića, u Borkovićima traže ulicu Nikole Malbašića, dok u Rekavicama žele da se jedna ulica nazove po braći Račić iz ovog sela.

    Među onima čija imena su ponijele neke od ulica u gradu je i komandant Prve srpske mješovite brigade potpukovnik Radoslav Lakić. Uspomenu na sve hrabre srpske pilote, kao i poginule pripadnike Ratnog vazduhoplovstva RS Draška Božića, Ranka Golemovića, Predraga Marjanovića, Branislava Radulovića i Miodraga Ećimovića, koji su poginuli u obaranju helikoptera na Ilindan 1993. godine iznad Brčkog, čuva naziv ulice srpskih pilota u Novoj varoši. Imenom Slobodana Kusturića, koji je poginuo zajedno s njima, nazvana je ulica u naselju Starčevica.

    Imenom Darka Jakmirovića, dva puta ranjavanog i dva puta odlikovanog najmlađeg kapetana Vojske RS, koji je poginuo u 22. godini braneći svoj narod, nazvana je jedna od ulica na Laušu, dok ulica koja vodi od Tržnice na Dolac nosi ime Gorana Radulovića Bimbe, mladog muzičara koji je poginuo u akciji izviđanja na brodskom ratištu 1992. godine.

    Nije mali broj ulica koje nose imena poginulih boraca VRS i JNA poput narodnog heroja majora Milana Tepića u Centru, zatim majora Zdravka Dejanovića na Mađiru, Jasimira Malčića na Kočićevom vijencu, Franca Šuberta na Pobrđu, Nenada Kostića u Zalužanima.




    Idi na stranu - |listaj dalje|