fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

beograd - 104897 - 06.02.2021 : Stari - best (1)

Evropljanka u Beogradu


Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.

Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao "umetnica" kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. "Kad dolazite?" Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.

Kako joj može pasti na pamet da Evropljanima nudi cjepivo na Balkanu? U zemlji koju jedan od naših najpoznatijih kolumnista zove "poslovično dobro organiziranom" s naglaskom na navodnicima? Ej, Tanja? Hrvatska je Evropa, mi nismo "poslovično dobro organizirani", mi smo poslovično, dobro organizirani. Volim Tanju iako je, sirotica, slijepa pored zdravih očiju.

Kad Nema cjepiva za Evropu. Njeni su vođe otkrili nešto nevjerojatno. Cjepivo je roba koja život znači, dobit će je tko da više. Na primjer Izrael. Na primjer Amerika. I Mađarska. A Mađarska u EU?!

Skužila sam. Moći ću birati između smrti od korone i doživotnog zatvora. "Ljubavi", rekla sam mužu, nekako stidljivo i nekako s nelagodom, "a da nazoveš Tanju."

Otišli smo na testiranje, dobili potvrdu da nismo bolesni, sjeli u auto i krenuli u avanturu. U hotel smo ušli s maskom na licu, svi oko nas su je nosili. Noć je bila košmar. Hoćemo li zaista dobiti cjepivo? Nazvala sam prijateljicu, rođenu Riječanku koja godinama živi u Beogradu. Objasnila nam je da se cijepila i ona i svi oko nje. Može se cijepiti tko god hoće, ljudima preko mobitela javljaju termin i mjesto cijepljenja.

Idućeg jutra smo u pratnji gospođe koja nas je pratila na cijepljenje saznali da u Srbiji imaju prednost stariji ljudi, liječnici, vojska, policija, novinari i umjetnici. Zašto umjetnici? Zato jer je umjetnost hrana za dušu ili tako nekako. Doduše, rekla nam je onako usput, već je cijepljeno četiristo tisuća ljudi, može se i birati cjepivo. Kinesko, rusko, Pfizer i još neko, zaboravila sam mu ime.

Šutjeli smo. Što je ovo? U Srbiji švedski stol krcat cjepiva?

Odlučili smo se za Sinopharm, kinesko cjepivo. Svjetski genetičar Miroslav Radman nedavno je izjavio da vjeruje u "stara" cjepiva, i on bi se za njega odlučio. U tijelo ti uvale mrtvi virus. Bočicu ne treba čuvati u frižideru na minus sedamdeset ili osamdeset.

Cijepili smo se na Sajmištu. Vidjeli smo stotine maskiranih ljudi kako čekaju u redu. Stekla sam dojam da svi misle kako je to normalno. Otkriti rame, primiti iglu u tijelo, sačekati petnaest minuta, za slučaj, ne daj bože, i otići doma. Liječnici i liječnice ljubazni, sestre strpljive. Ubod jedva da sam osjetila. Na povratku u hotel napravili smo test na koronu bez koga nam ulazak u Hrvatsku ne bi bio jednostavan. Nalaz smo dobili na mobitel u roku od dva sata.

Malo je reći da smo ludi od sreće prošetali Knez Mihajlovom. Što je ovo? Kafići? Kafići! Otvoreni kafići?! Ušli smo u jedan. Popili smo kavu kao ljudi nakon tko zna koliko vremena. Koji osjećaj! Biti sa ljudima. U Srbiji nema više mrtvih zato jer se kava pije tamo gdje bi se trebala piti.

Knez Mihajlovom kretale su se horde ljudi. Većina je nosila maske. Na prekrasnoj fasadi ugledali smo hrvatsko ime. Izložba Vlahe Bukovca, "Slikarstvo neprolazne lepote". Ušli smo nakon trećeg pokušaja, zbog korone je broj posjetilaca ograničen. Ulaz besplatan, doživljaj neponovljiv. Izložbu je već posjetilo nekoliko tisuća ljudi.

Sreća, sreća, sreća, sreća. A onda te uhvati neka tuga. Vratit ćemo se u zaključani grad, u zaključanu zemlju, među ljude koji su od svojih političara i Evrope očekivali spas, a dobili.

Ovdje u Hrvatskoj se za Srbiju kaže da "sjedi na nekoliko stolica", "šuruje", govorim o cjepivu, sa Kinezima, Rusima i svima od kojih mogu kupiti cjepivo. Za razliku od Hrvatske koja ne "šuruje" ni sa kim. Hrvatska ne sjedi ni na jednoj stolici, Hrvatska sjedi na guzici i ukočena bulji čekajući milost svojih gospodara. Ovih je dana zapanjujuće jasno, uzalud.

Za tri tjedna krećemo po drugu dozu. Opet ćemo slobodni piti kavu, među neznancima ili sa prijateljima. Da je Vlaho Bukovac živ i on bi se cijepio u Beogradu.

Slinava sam? Baš me briga. Ako doživim drugo cjepivo, skinut ću masku, poljubiti unuka i reći mu, ovo ti je nonin beogradski poljubac.
nesortirano - 72317 - 04.08.2012 : Dejan Nedođija - best (2)

Lazar Lukajić: Krvavi branik pravoslavlja (2)


  • Ko je bio fra Satana?

  • Pre nego što vam odgovorim na ovo pitanje, za vaše čitaoce će biti interesantno da znaju da sam tog katoličkog fratara još kao desetogodišnji dečak video desetak puta. To vam govorim zbog toga što je kao tadašnji kapelan i mlad čovek fra Satana bio apostolskog, anđeoskog, nevinog lika. Dolazio u samostan u Petrićevac, u blizini Banjaluke. Reč je o najmonstruoznijem svešteniku, katoličkom fratru, i tvrdim na nikada i nigde na svetu, otkada postoje religije i narodi, veću zločinačku nakazu svet nije ugledao. Njegovo ime tada je bilo Tomislav Filipović. Još strašnije je kako je postao Vjekoslav Majstorović, i ko mu je tom prilikom "bio kum"! Pomenuti fratar je pripremao, organizovao i direktno učestvovao u najgroznijem jednodnevnom pokolju nedužnih Srba u njihovim domovima. Ni među najvećim dželatima nije bilo takve zveri - strašnog i nezajažljivog koljača.

  • Postoje li dokazi za njegove zločine?

  • Citiraću vam iz dokumentacije, koja je, inače u knjizi, izjavu koju je o fra Satani, Vjekoslavu Majstoroviću, pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina dao ustaški oficir Josip Matijević: "Kada sam došao na dužnost 1941. u Jasenovac, poznavao sam fratra, svećenika iz Jajca Filipovića, zvanog još i Majstorivić, po činu bojnika, a tada je vršio dužnost zapovjednika logora. Kao svećenik u Jajcu poubijao je mnogo Srba. Bio je okrutan. Voleo je da kolje! Mnogo je zatočenika smaknuto u vreme njegovog upravljanja logorom. A kada je bačen na teren kao zapovjednik bojne, mnogo je sela zapalio i klao stanovništvo, osobito na Kozari. U Bosanskoj Dubici sa satnikom Ivanom Sudarom, zvanom Jojo, pokupio je sve pravoslavne, sve potukao do zadnjeg, te ih bacio u Unu".

  • Kažete da se u potpunosti slažu izjave brojnih svedoka, tvrdnje u doprinosu ovog katoličkog sveštenika velikom pokolju Srba u mestima Rakovac, Rudnik, Šargovac, Drakulić. Te događaje ste detaljno na osnovu prikupljenog materijala predstavili u Vašoj knjizi.

  • Izveštaj koji je objavila decembra 1946. godine Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu dopunila je novim podacima ovu užasnu sliku stradanja naših sunarodnika. Vrhunac monstruoznosti fra Satane predstavlja pokolj 6o mališana, Srpčadi, koji su se nesrećni, zatekli u školi u selu Drakulići. Sekli su glave deci, pred očima učiteljice, koja je od tog užasa poludela. Prema kazivanju prof. dr Jovana Jovanovića, koji je razgovarao sa učiteljicom, posle njenog oporavka, ponovo je dokazano da je zver od čoveka pomenuti Vjekoslav fra Satana ubijao malu srpsku decu. U učionicu, za vreme časa, iznenada je upao fratar Tomislav Filipović. Za njim je ušlo 12 ustaša. Fratar je u svojoj bolesnoj glavi umislio da je "bog", "oponašao je" Hrista i vodio često sa sobom 12 ustaša, svojih "apostola". Onda je učiteljicu Dobrilu Martinović "zamolio" da iz klupe izvede jedno srpsko dete. Ne znajući zbog čega, ona je izvela jednu od najboljih đaka, lepuškastu, vrlo urednu malenu Radojku, ćerku Đure Glamočanina, naprednog i uglednog Srbina. Mislila je da dete treba da recituje. Kada je mala Radojka došla do katedre, fratar ju je podigao, izvadio nož i zaklao ju je pred decom i učiteljicom. Tada je smireno, jezitski okrenuo i rekao ustašama: "Ustaše, ovo ja u ime Boga, pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put! Ja prvi primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovijediti i riješiti svih grijeha". Svim učiteljicama je naredio da izvedu srpsku decu u dvorište. Bio je utaban sneg. Ciča zima. Deci je onda naredio da trče u krug, a na određena rastojanja postavio 12 "svojih apostola" - ustaša. Kako je užasnuto, dete, vrišteći od straha, dozivajući oca, majku, trčalo, tako su mu odsecali delove tela: uvo, ruku, nos, vadili oči ! A zatim su masakrirana deca morala da trče, sve dok ne bi potpuno onemoćala. Onda su ih zverski masakrirali! Učiteljice su ostale izbezumljene. U najtužnijem školskom dnevniku ostalo je zapisano da su 7. veljače 1942. Radojka Glamočanin i ostala srpska deca jednostavno - "umrla!" Katoličkoj deci i učiteljicama bilo je strogo zabranjeno da ikada o tome pričaju. Čim se Dobrila oporavila - ispričala je.

  • Ima svedoka, poput dr Nikole Nikolića, Hrvata, koji je bio u Jasenovačkom logoru i svakodnevno gledao užas koji je Fra Satana širio.

  • U jasenovačkom logoru bio je jedan od najmonstruoznijih zločinaca naše epohe, prosvjećen svećenik, a ne neodgojen divljak. Fra Filipović je bio upravnik logora od kraja juna do kraja oktobra 1942. Samo za tih nekoliko meseci, po njegovom priznanju, u Jasenovcu je zaklano oko 30 hiljada Srba. Zatim je premešten za upravnika logora Stara Gradiška, od kraja oktobra do kraja marta 1943. I tamo je organizovao i sa uživanjem masovno ubijao Srbe. U Jasenovac je ponovo vraćen 16. aprila 1945. Dakle, vlasti NDH, ustaše, postavljale su ovog monstruma kada god je trebalo da se izvrši masovni, najužasniji pomor, klanja. U Gradišci je pravio masovne pokolje. Samo za osam dana pobio je u Jablancu preko 12 hiljada srpske nejači. U Jasenovcu je učestvovao u društvu ozloglašenih zločinaca, koljača, Ljube Miloša, Drage Pudića, kada je konačno logor bio oslobođen, a Fra Satana "dostojanstveno i herojski", kao svaki ustaša, krenuo u bekstvo. Na kraju je predat partizanima.

  • Da li je poznato koliko je krvavi koljač pobio srpske nejači?

  • Interesantno, u ime ime Zamaljske komisije Fra Satanu je ispitivao Hrvat Vojdrag Berč. Advokati, lekari, sekretarica, svi su bili Hrvati, osim jednog Jevrejina. Srbi su stradali najviše i neuporedivo, a u procesu protiv Fra Satane - nijednog Srbina! Ni to nije slučajno. Evo kako komentariše to ispitivanje Berčić: "Na saslušanju smo pokušali da dođemo do nekog broja. Računali smo prema dnevnom broju likvidacija u Jasenovcu. Ja s jedne, a Filipović s druge strane stola. Sećam se, dao sam mu mastiljavu olovku, i danas me jeza prođe od tog "zbrajanja"! Ponašao se kao kad kelner noću broji pazar. Moje cifre sam ispisao oko 88 hiljada, a on oko 33 hiljade. Naravno, to je bilo samo za razdoblje od godinu dana, koliko je proveo u Jasenovcu. On je pogledao moj, pa svoj papir i rekao "Vi svoje, ja svoje"!

  • Kako je dobio ime Vjekoslav Majstorović.

  • Maks Luburić mu je jednom prilikom rekao: Ti si "majstor vijeka" (u klanju), pa ćeš se zvati Vjekoslav Majstorović!

  • Kako se organizator satiranja Srba Majstorović ponašao na suđenju i kako je kažnjen?

  • Filipović, odnosno Majstorović priznao je zločine. Sudiji je rekao: "Pa gospodine moj, nisam to radio samo ja. UBIJAO JE SVAKO, KO JE STIGAO, I SVAKO LAŽE KO KAŽE DA NIJE UBIJAO". Na sudu se monstrum branio izjavom da je srpsku decu klao zbog toga da od njih ne bi postali zločinci kada porastu! Osuđen je u Zagrebu na smrt streljanjem juna 1945. Među katoličkim klerom bilo ih je mnogo sličnih, ali nijedan takav. Vatikan i Katolička crkva su znali i onda sve, i danas odlično znaju za zločinca monstruoznog fratra! Majstorović se nikada nije odrekao svog fratarskog zvanja, već se ponosio svojom Katoličkom crkvom i pozivao na nju. Vatikan i Katolička crkva se nikada na pravi način nisu ogradili od tih zločina.

    Posle Drugog svetskog rata o ulozi Vatikana - u užasu koji je snašao naš narod gde god je kročila ustaška noga - pisali su brojni umni ljudi sveta sa zgrožavanjem!

    Karl Hajnc Dašner, nemački književnik napisao je: "Zaštićen i blagosloven od Pija XII sve do kraja beše jedan od najvećih zločina stoleća. Ante Pavelić je bio čovek koga je Pije XII "blagoslovio!" Evo i šta je napisao Kurt Centner, poznati nemački enciklopedista: "Ustaška organizacija i proteklim godinama bili su potpomagani od italijanske vlade i od Vatikana, jer su ustaše predstavljale naglašen rimsko-katolički pokret". I za kraj citiraću, takođe nemačkog pisca Alfreda Milera u svom delu "Hrišćanski masakr u Hrvatskoj:"
    "Tek jačanjem katoličanstva postignut je vrhunac svih gnusoba. Slično nešto kao ovo u Hrvatskoj nije se pojavilo u Evropi od vremena tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), najsvirepijeg u feudalnoj Evropi. Najstrašnije zločine vršili su Hrvati. Po doktrini Ante Starčevića o uništenju Srba, sad su oni, Srbi, žtretirani, iako se zna da su Srbi najžilavija rasa i kulturno na najvišem stepenu na celom Balkanu! Ali zato nisu katolici!"
  • rat1992 - 92243 - 27.01.2015 : Stari - best (2)

    Gdje ste borci i saborci onih poginulih?


    Kada sam pročitao članak 92219, koga ovde postavi Milan iz Podgorice, vjerujte da su mi suze potekle niz lice. A kako i ne bi potekle kada naša srpska majka ostade bez svoja tri sina, bez tri svoja divna sokola.

    I ne samo ta majka o kojoj napisa Milan, već još nekoliko takvih majki, ali i drugih srpskih majki i očeva koji ostadoše bez svojih sinova, djeca bez očeva. Ostadoše bez svoje djece, braneći srpstvo i Republiku Srpsku u koju su ugradili svoje mlade živote, a vremenom se sve ređe pominju, pomalo se zaboravljaju.

    Ni jedna od ovih njihovih majki ne čuje se da su žive, a kamo li da bilo šta kažu o svojim sinovima i njihovoj ljudskoj veličini u odbrani ove nam Republike Srpske. Majke su uvijene u crno ućutkane tugom i bolom i još da bude teže, na sramotu nas i Republike nam Srpske, za takve majke mnogi i ne znaju. Ne znaju gdje, kako i pod kojim uslovima žive bez svojih sinova. Ne čuju se njihovi glasovi i vapaji, jer ih ubija tuga i bol.

    Nasuprot ovim majkama koje ostadoše utučene do kraja svog života, na drugoj strani izniče jedan "heroj" koji odbrani jednu jedinku i koga hoće zbog te jedinke da stave iznad majčinih sinova, od ovih srpskih majki.

    Jutros po običaju uz kafu pregledah i novine. U novinama iz Republike Srpske piše baš kao i u onim iz Sarajeva. I jedni i drugi pišu o "junaštvu" jednog poginulog Srbina. I jedni i drugi traže nešto što će ostati trajno za pamćenje na njegov "junački" podvig, na njegov lik. Hoće da se izgradi spomenik kao simbol njegovog "ljudskog dostojanstva". A tri izgubljena sina za Republiku Srpsku nisu dostojanstvo. Strašno!

    Svi traže da to bude u njegovom rodnom gradu. Da se ulicama u Republici Srpskoj daju nazivi po njegovom imenu, pa i u Banjaluci i drugim gradovima Republike Srpske. Njegov otac, veliki propagator "veličine" svoga sina tako ignoriše izginule sinove ovih navedenih majki i gazi kosti onih koji izginuše direktno na bojištima. Šta reći poslije priče jednog dobrovoljca, koju evo i vama nudim da pročitate.

    Da vam ne govorim dalje, jer sam ogorčen.
    dobrovoljci - 99985 - 25.03.2017 : Radan Nikolic Podgorica - best (3)

    Poginuli borci VRS iz Crne Gore


    Poštovani Željko,

    Nađoh na portalu ratnih veterana VRS Vaš mejl i, kako ste naveli da ste radili u FAMOS-u. Molim da mi, ukoliko ih imate, pošaljete podatke o okolnostima pogibije Sekulović Vujice Ratka - mašinskog inženjera koji je radio i bio jedan od rukovodilaca u FAMOS-u.

    Ratko je rođen 1955. godine u Sarajevu i bio rezervni poručnik, a ubijen je pod nepoznatim okolnostima 6. 05. 1992. godine u Srajevu (Dobrinja).

    Takođe molim da me povežete sa nekim ko zna o okolnostima pogibibje Pejović Pavla Gorana iz Pogorice, starijeg maloljetnika- dobrovoljca u sastavu VRS u Srajevu.

    Goran Pejović je rođen 18. 03. 1976. godine u Podgorici. Ubijen je 25. 10. 1993. godin u Hadžićima, Sarajevo po zarobljavanju od strane muslimanskih oružanih formacija.

    Ja se zovem Radan Nikolić i predsjednik sam Udruženja boraca ratova od 1990. godine Crne Gore. Trenutno radim na objavljivanju spomen knjige borcima iz Crne Gore palim u ratovima 1991-1999. Godine. Među njima su i poginuli borci VRS iz Crne Gore.

    Bio bih Vam zahvalan da me povežete sa predsjednikom boračke organizacije iz Sarajeva.

    Inače, 1974. godine završio sam Fakultet za fizičku kulturu u Sarajevu i stanovao privatno na Marin Dvoru i u studenjaku na Bjelavama.

    Kontakt: Udruženje boraca ratova od 1990. godine Crne Gore, Arsenija 3 Čarnojevića broj 2, Podgorica, mob. tel. 067 817 629 i 068 872 840 - Radan Nikolić, mejl. ubrŽt-com. me i radan. nikolicŽuip. gov. me

    Srdačan pozdrav iz Podgorice.
    history - 78769 - 04.11.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (16)

    Europe living on the ruins of the Serbian civilization


    11th June 2005, Source: "Independent" London - London

    Independent "cover fits over the entirepublished article about the discovery of the oldest civilization in Europe. According to the newspaper, that civilization is 2,000 years older than Stonehenge in the UK. It was found that under the fields andcities in Germany, Austria, the Czech Republic and Slovakia has a network of more than 150 huge temples, built 7,000 years ago or 300 years before similar temples in Mesopotamia, the BBC reported. The newspaper says that this discovery will fundamentally change the existing perceptions of the Stone Age in Europe, since up to now considered to be monumental architecture developed in Europe before Mesopotamia and Egypt, the newspaper said."

    It is not hard to guess that the oldest civilization - Slavs or Serbs Lusatian, who are still the closest genetic relatives of the Balkan Serbs.

    The truth that slowly comes out, and they "civilized Europeans" at any price they want to hide it - that the whole of Europe was created in the ruins an ancient Slavic (Serbian) civilization.

    Dresden in Germany, were excavated prehistoric Slavic settlement in downtown, excavated the site 7-8000 years old, who of course belonged to the Slavs (Serbs Lusatian)...

    Dresden 8000 - an archaeological journey through time



    Dresden celebrates its birthday in 2006. 800 years ago, on this day, the capital of Saxony, was first mentioned in medieval documents. However, its history began long before the first written because people were living in Dresden, in the valley of the river Elbe (Labe) thousands of years. We invite you to discover many unknown details of the past, outside of official documents and familiar images!

    The exhibition contains more than 1,000 m to 1,000 artifacts from the earliest traces of human activity in the Neanderthal period, the first Neolithic villages to baroque. Visitors can expect an exciting journey towards new discoveries.

    The early settlers nearly 7,000 years ago, they left behind traces that were found with the Frauenkirche, a ridge along the western valley of the River Elbe (Labe). Here, the district Nickern, archaeologists found in 2003 large circular tomb of Neolithic settlements. At least one of the oldest pottery from Dresden in Saxony-Mockritz - dates from 5500 years BC (before more than 7,500 g.) Particular attention will cause the results of archaeological excavations in the inner city. Since Dresden after severe war damage and the radical urban planning almost completely changed his appearance, tangible evidence of the old urban areas can only be found underground. So, archaeologists have found the foundation walls in the basement of the old building in the heart of the city. The old market, new markets, and on Wall Street and Weber Street, suddenly human buildings from past centuries were visible again. Here you'll find stuff from all areas of daily life, from old centuries and 20 centuries, ceramic tile and children's toys.

    Focal point for archeology in recent years the district Frauenkirche. Redevelopment of the village of Neumarkt, has led to the need to have become extensive research. The remains of the former city and houses have been discovered on the Neumarkt.

    We also found a cemetery in the Frauenkirche. By the 16th century, the church Sv. Gospe the walls of the city of Dresden had its own cemetery, but later it became a cemetery. This cemetery dates back to before the time of the baroque church Baersch time developed srednjegm century, and even from the time of the Slavs, about 1000 g BC, tombs were found here. These arh. nalazi are older than the later settlement within walls.

    The dead were buried without attachments and simply, it was found in the Baroque period, one of the unexpected things, they were buried with dieVerstorbenen citizenship. Gold jewelry, silver crosses and nice clothes adorned the dead. Single women - perhaps even men - wore silver-plated filigree crown, embroidered flowers on the cloth.

    The strong impression against the outer fortifications of the enemy, leaving a well-preserved remains of the walls, which were also exhibited at the Neumarkt. The urban expansion in the 16th century walls were removed to ground level only. The walls of the bridge market, along with former Frauentor have survived in the soil. Also, pre-historic fort - the so-called "Barbican" - was visible again. Unfortunately, it is a city underground garage.

    The focus of this exhibition are an ancient people and their lives in the city. They have left their mark in the "underground site": town houses and Barbican, tombs, and gold jewelry, castles, stone axes, and the crown of the dead are just some of the others that appear on our show.
    zepa - 104857 - 19.01.2021 : Nomad Srbija - best (5)

    Sjećaš li se Žepe?


    (priča Jovica Goreta)

    Ujedinjene nacije proglasile su Žepu zaštićenom zonom.

    Sve novine svijeta su o tome pisale.

    O pedeset najboljih momaka koji su izginuli na Žepi niko nije pisao. Njihovih imena nema u izvještajima Ujedinjenih nacija.

    Žepa je zaštićena zona. I Morijon je išao tamo.

    I padobrani su muslimanima dolazili sa neba. Sa hranom (oružjem).

    ***


    Naredba: "Mirnim putem provući namirnice i municiju do Zlovrha kod Žepe. Tu je centar veze važan za nas gdje je u okruženju dvadesetak srpskih vojnika."

    "Došli smo do Han Dervente. Tu su nam se priključile još dvije jedinice. Pošli smo sa pjesmom. U smrt. Možda je ovo dosadno, ali ja se svakog momenta sjećam. Meni je sve važno. Sedam sati tog užasnog 5. juna. Jelovci, srpsko selo koje se graniči sa žepskim područjem. Tamo dalje nema ništa srpsko. Skinuli smo cerade sa kamiona i popeli se na njih. Svi. Kolona je krenula. Tri stotine dvadeset boraca pošlo je na kamionima u borbu. Kao na cigansku svadbu. Takvo je naređenje. Prolazimo kroz dva muslimanska sela, ispred kojih smo motorkama sjekli barikade oko sat vremena. Da li se neko od nas sjetio da tuda ne možemo proći mirnim putem, ne znam. Slušali smo komandanta koji je opet imao svoje pretpostavljene.

    (Plan za Žepu napravio je general Manojle Milovanović, N. J. ) Došli smo u taj jebeni klanac. Iz okolnih kuća muslimani su bježali u šumu. Veza sa početka kolone javlja da je most neprohodan.

    U tih deset minuta dok je most popravljen počelo je puškaranje. Tada smo imali i prvog ranjenika.

    Major Šuka naređuje da idemo dalje. Da sve palimo i ubijamo. Oni su prvi zapucali. Prelazimo most. Ljudi trče pored kamiona, pucaju. Ne vidimo u koga pucamo. Imaju muslimani rovove, pripremili se. Znali su da ćemo doći. Jer smo bili izdani. Poslani u zamku, u smrt.

    Došli smo i do te proklete čistine gdje je pedesetak ljudi izginulo. Svi trčimo pored kamiona. Ja, sto i sedam žive vage težak, sa svojim brnjom od dvanaest kila, trčim. Nestade mi municije. Popeh se na kamion i uzeh redenik.

    Onda me Turkešinja pogodi u leđa. Jeza, hladan znoj. Još ne umirem, ali gadan osećaj imam da ću uskoro. Tada je nastao pakao.

    Kolona je zaustavljena. Pljuštalo je na sve strane. Moji prijatelji su padali i padali. Umirali, ječali, krvarili. Prijatelji su ginuli. Desimir Bojović, ranjen u nogu, leži pored mene na kamionu. Iza nas, na kamionu, Kolar i Tomić. Kamioni stoje. Naš je pogođen u bateriju i ne može dalje.

    Smeta ostatku kolone.

    Jebeni klanac je u obliku slova V, a mi smo u dnu.

    Odozgo, sa obe strane klanca, tuku po nama.

    Paljba iz četiri stotine pušaka. Smrt. Miris krvi. Smrdi.

    Kamion smeta, stoji nasred puta, a mi na njemu.

    Ovi naši iza hoće da ga gurnu u provaliju.

    I nas u njemu.

    Uhvatila me panika.

    Psujem, kukam, majku dozivam.

    I dalje nas guraju.
    Sreća, muslimani pogodiše i kamion iza nas.

    Ljudi, naši ljudi - Srbi i dalje ginu.

    Opet mene. Opet mene pogodi.

    Prošao metak kroz stranicu od kamiona.

    Bojoviću kroz nogu, meni kroz nogu i izašao kroz drugu stranicu.

    Valjda ona jebena mauzerka, koju sam kasnije vidio kod ustaša.
    Kolar, koji je iza mene, hoće da iskače i da mene ponese.

    Jedva ga ubijedih da sa mnom nema nikakve šanse.

    Iskoči sam. Iznad nas kiša od metaka dok je iskakao.


    Tomić iskoči za njim.

    Ostadosmo Bojović i ja.

    Oko kamiona ginu moji prijatelji. Prijatelji sa kojima sam kao mali klikera igrao.

    Odlučih onako ranjen da iskočim, pa šta bude.

    Desko hoće za mnom. Padoh na zemlju kao vreća. Odvukao sam se do kamiona, gdje su se svi okupili.

    Nas četrdesetak. Dođe i Bojović.

    Jedni ranjeni, drugi preplašeni. Mrtvi oko nas. Krv do koljena. Oko nas pljušte meci. Pucamo.

    Lale Veselinović i još jedan borac krkljaju pored mene. Umirali su šest sati. Zar je iko zaslužio da tako umre? Mozak, krv, crijeva.

    Pred očima i danas krv. Pao prvi mrak. Okruženi smo.

    Neko kaže da se predamo. Došli su nam na desetak metara. Naša sreća, nemaju bombe.

    Zdravko Pavlović, naš komandant, teško ranjen, baci bombu pod sebe. Pored njega mu leži mrtav brat blizanac već dva sata.

    Uzeh bombu i izvukoh osigurač. Hoću da se ubijem.

    U trenutku vidjeh, naši se predaju a Turci ih ne ubijaju, iako su blizu. Bacih bombu u potok. Ona puče. Prestade puškaranje.

    Uhvatiše nas žive. Niko ne razmišlja hoće li nas mučiti. Živi smo. Ima nade.

    Vodili su nas kroz blato do neke škole. Iza nas odsjaj vatre. Zapalili su kamion gdje smo do prije deset minuta ležali. Izgorjelo je petnaest leševa. Ugljenisani su bili. Najrođeniji ih kasnije prepoznati nisu mogli. Jedni hoće da nas kolju, drugi ne daju. Nikog ne tuku, previše nas ranjenika. Nas dvadeset devet.

    Mišo Cicović, bog dušu da mu prosti, teško ranjen u stomak. Niko ništa nije jeo od kada smo pošli sa Pala. Niko ne misli na glad.

    Svu noć su se čuli rafali. Ganjaju naše koji su se probili i koncentrisali se u šumi. Nemaju vremena da misle na nas.

    Oko podne umrije Mišo u teškim mukama. Skoro petnaest sati je umirao. Prođe i taj dan. Strašan, avetinjski.
    Druga noć i opet pucnjava.

    Oko ponoći počeše detonacije. Skontali smo da nam je stigla pomoć. Svu noć borbe. Napokon svanu. Oko šest rekoše da će nas pobiti.

    I oni imaju strašne gubitke.

    Neće da nas puste žive.

    Oko pola sedam dođe tenk iznad škole i poče tući po selu. Muslimani se razbježaše. Opali granata i u školu. Geler rani već ranjenog Nika Kostovića. Izdahnuo je kasnije u bolnici.

    Razvalismo vrata i dođosmo do tenka.

    Poslije tog užasa vidjeti četnika kakvog sam vidio je kao i rođenu majku vidjeti.

    Pedeset ljudi je poginulo, a malo ko se sjeća Žepe. Niko se iz Vlade ne sjeća da obiđe katkad porodice poginulih. A koliko ih je svoju djecu na sigurno smjestilo. Koliko ima samo Sarajlija po Palama koji vozikaju ženske u ukradenim golfovima. Nigdje ti šminkeri ne idu u rovove.

    Na Palama pravi borac ne može uloviti žensku od sarajevskih manekena."

    Jovica Goreta je preživio rat. Posle rata čisteći mine ostao je bez noge. Javio mi se sa Romanije. Evo njegovog pisma koje prosleđujem svim mojim prijateljima: "Zdravo, brate, idem sa grupom hodočasnika pešaka iz Istočnog Sarajeva na Hilandar, sa Božijom pomoći, kao pratnja sa kombijem. Jedan je slijep, ima vodiča koji je čitav. Jedan ima tumor limfnih žlijezda od 1997. kao posledicu bombardovanja, jedan nema ruku, ja kao vozač jednog kombija, kao što znaš, nemam nogu, drugi vozač ima osušenu ruku. Idu 1000 kilometara od crkve Sokolice na Ravnoj Romaniji na Hilandar. Tamo treba da stignemo 11. jula. Trideset kilometara dnevno." Jovica je stigao na Svetu Goru i popeo se na vrh Atosa sa jednom nogom.

    Autor priče Nebojša Jevrić
    grbavica - 104889 - 02.02.2021 : Azra M. Sarajevo - best (3)

    Žrtve na Grbavici od strane Armije BiH


    Vidim da je neko pisao o dešavanjima na Grbavici, moram da kazem da se mnogo lagalo o tome a žao mi je što su vlasti iz Istočnog Sarajeva nijeme na sve podvale i manipulacije koje dolaze sa druge strane.

    Veliki broj Bošnjaka i muslimana (kako je kome ljepše) stradao je u artiljerijskim i snajperskim napadima sa polozaja Armije RBIH na naselje Grbavica. Ne znam za druga naselja, ali dobro znam da je bolnica Kasindo bila prepuna naših bošnjačkih civila ranjenih od granata i snajpera, to vjerujte niko nije pomenuo ni ovdje ni bilo gdje.

    Ovaj dio historije ne postoji u Sarajevu. Mnogi civili i Hrvati i Srbi i Bošnjaci su izgubili živote u granatiranju naselja Grbavica, čak i djeca a ja molim posjetioce da ako znaju imena neka i slučajeve neka postavljaju na forum.

    Ove žrtve se popisuju kao žrtve opkoljenog Sarajeva i pripisuju VRS a svi ćute. Imate neke arhive, popise pa neka se progovori i o tim slučajevima. Rane i povrede od snajpera i granata nikad ne mogu da se zacele, te sam uvjek bila za procesuiranje zločinaca iz redova Armije BIH.
    16_krajiska - 104871 - 24.01.2021 : Nomad Srbija - best (4)

    Kakav je Film?


    Pozdrav bratu Kartumu!

    Gledao sam "film" Koridor 92. Očekivanja su mi bila velika jer sam pre toga gledao najave i delove sa snimanja tog "filma". Odgledao sam "film" do kraja, iz razloga da ispoštujem sebe zbog po mom mišljenju protraćenog mi vremena. Na moje razočarenje nigde akcije, samo, mape, očajna dramaturgija, naracija G. Sultanovića kao da prepričava deci neku bajku braće Grim. Neprijateljske snage prikazane kao karikature iz partizanskih filmova, iako su na terenu bile itekako respektabilne.

    Najbolji delovi "filma" su ipak originalni snimci iz tog doba sa Youtube-a.

    Da ne dužim, lično sam razočaran "filmom" iako sam očekivao da se o takvoj blistavoj pobedi srpskog vojnika napravi dostojna priča, ali ko ga je producirao pametnom je jasno kako to izgleda.

    Voleo bih da i neko drugi sa ovog foruma napiše šta misli o "filmu" Koridor 92.

    Pozdrav Kartumu, bratu po oružju.
    Nomad.
    ilijas_sjecanja - 104858 - 19.01.2021 : Nomad Srbija - best (5)

    Mudžahedin


    Ilijaš. Radničko naselje. Željezara. Retki su oni koji su za vreme rata tamo svratili.

    Nema ga u istorijskim sveskama. U udžbenicima istorije.

    A preko hiljadu mrtvih Srba. Po broju stanovnika najveći procenat u ratu.

    Sada se Ilijaš rasuo po Semberiji, Zvorniku, Vojvodini i širom Zemljinog šara. Od Beča do Australije, Amerike, Kanade.

    Moj prijatelj je došao iz Kanade da obiđe majku.

    Bio je nišandžija na tenku.

    U mojim dječačkim godinama 28. decembar je imao posebno mjesto.

    Većini ljudi sasvim običan dan, a opet meni veoma poseban.

    Moja najdraža profesorica Tijana je rođena na taj dan.

    Onako, uvijek opušteno i srdačno, poslije završenog časa engleskog jezika čestitao bih joj rođendan.

    Moja najljepša školska drugarica Sandra je taj isti dan slavila rođendan.

    Na taj dan pravila rođendanske žurke.

    Slavili smo te rođendane od prvog razreda osnovne škole pa sve do tinejdžerskih dana. Dvadeset osmi decembar! Osjeća se miris Nove godine, Božića. Sluti na bezbrižnost i ljubav.

    Godina 1992, rat već uveliko počeo. Puca se, gine se.

    A ja čekam 28. decembar.

    Nadam se da će baš taj dan rat stati. Da će rođendanska žurka biti najbolja od svih dosadašnjih. Zaboga, imamo 20 godina. Da ću skupiti hrabrosti da joj kažem ono što nikad nisam smio reći.



    Osvanuo je 28. decembar te 1992. godine. Pet sati ujutru.

    Budi me zvonjavom kućni telefon. Zove me komandir.

    Kaže da hitno idemo na Žuč. Brdo sa kojeg se kontroliše dolina. Vogošća, Ilijaš. Fabrika municije "Pretis". Bez koje ne bismo imali čime da pucamo.

    Žuč je prelazila iz ruke u ruku.

    U 5. 30 sam u tenku, na svom mjestu. Mjestu nišandžije. Krećemo.

    Šest sati. Komandir zaustavlja tenk.

    Kaže: "Probili na Bioči".
    Idemo tamo. Ja ne znam, niti hoću da znam koliko su dugo probili.

    Sjedim na svom mjestu, mjestu nišandžije i sanjam sve 28. decembre. I znam da dolazi Nova godina i Božić. Hoću da se radujem, da se zaljubim. Hoću za Novaka da otvorim j**e. ni šampanjac, prvi put u životu. Da poljubim sebi dragu osobu i da njoj prvoj čestitam novo ljeto. Hoću sve. Samo neću da ubijam. Ne! 7. 30. Stižemo prvi.

    Bioča gori!
    Pucaju, ljudi bježe. Mi idemo tenkom. Cestom. Palim stabilizator. Lijevo-desno okrećem kupolu. Sunce se presijava na snijegu. Svaku mrlju vidim na snježnoj bjelini. Ali neću da pucam. Čujem komandira kako kaže vozaču da stane. On staje.

    Komandir me udari po ramenu i kaže da izađem iz tenka. On je već na cesti, diže dijete sa ceste. Stojim na tenku i čekam. Čekam, a ne znam šta.

    Zvižde meci oko nas. Svi pucaju na tenk. Čuje se "Alahu ekber". Meni noge klecaju. On diže dijete, a na cesti pokrivenoj snijegom ostade crvena mrlja.
    Kaže: "Uzmi je".

    Pruža je meni. Ja drhtim. Saginjem se, uzimam je. Ona je već pola sata mrtva. Jedanaest godina. Ali ona je za mene živa.

    Ona diše. Oči su joj otvorene. Nemam snage da ih zatvorim.

    To je taj moj j**e. ni 28. decembar. Znam da je to poseban dan. Valjda treba da se čuda dešavaju.

    Ali čuda nema. Vraćamo se u rikverc, da dječiji leš predamo u sanitet. Pantalone raskrojene nožem. Ne smem da mislim.
    Okrećem stabilizator. Na brežuljku iznad mene vidim desetak ljudi koji su se zagrlili i deru se: "Alahu ekber!".

    Ti ljudi nisu ljudi. Ne onakvi kakve sam ja do tada viđao. Uvećam nišansku spravu.
    Bradurine, kratke pantole i tamna put. Bijeli snijeg im još više ozaruje krvoločno lice. Mudžahedini. Alahovi vojnici.

    U meni tad nešto se budi. Neki drugi 28. decembar.

    Sa 20 godina i 24 dana, ja odlučujem da ubijam. Da ubijam ili da budem ubijen. Mudžahedin sa Alahovom zastavom krvave bijele košulje je ispred rova.

    Tada shvatam da će ovaj dan ipak biti poseban za mene. Ili ću biti mrtav ili ću ubiti prvog mudžahedina u Evropi. Pucam! Bez prestanka.

    Vidim kako se prevrće i pada u rov.


    Pucam. U one sa skraćenim nogavicama. U one sa bradama.

    U one koji su ubili malu Mirjanu.

    Stiže nam pomoć. Dan odmiče. Oni su u našim rovovima.

    Pucam u naše rovove. Oni ostaju zauvijek tu. Nepomični.

    Drugi bježe, naši ih ubijaju. Ostalo ih je šezdeset mrtvih u našim rovovima. Ili su se preselili na Ahiret.

    Vraćena linija. Mala Mirjana Dragičević sahranjena.

    Rat stao.

    A ja svakog 28. decembra, 28 godina kasnije, još pucam i pucam.

    Hteo sam da bude moj gost ovog 28. decembra. Morao je na put. Ali je sa majkom, pre toga, proveo mesec dana u Srpskoj. Da mu starica "uzme želju".

    Umrla je posle desetak dana.

    On je već bio u Kanadi. Na četrdesetnicu ne veruje da će doći. Nema letova.

    Autor priče Nebojša Jevrić
    pocetak_rata - 104867 - 23.01.2021 : Alen Tuzla - best (3)

    Početak rata u BiH


    Nesumnjivo najveći krivac za izbijanje ratnih sukoba u BiH je Alija Izetbegović i vrh SDA.

    U razgovoru sa Slobodanom Miloševićem koji je održan u Beogradu pred samo izbijanje rata Aliji je ponuđeno mu je da bude prvi predsjednik krnje Jugoslavije.

    Ovaj je to kategorički odbio ne uzimajući u obzir da je u to vrijeme veliki broj njegovih sunarodnika koji su se izjašnjavali kao muslimani bio u suživotu sa srpskim nacionalnim korpusom i u drugim republikama SFRJ.

    Ostankom u skraćenoj verziji Jugoslavije moglo je posle izvjesnog vremena da se otvori bošnjačko nacionalno pitanje gde bi kao konstitutivni element mogli da učestvuju u svim procesima novonastale države te da jačanjem svojih nacionalnih interesa u dogledno vreme dobiju svoj entitet ili federalnu jedinicu unutar zajednice nakon čega bi povod za nezavisnost bio mnogo veći.

    Podsijetimo da su sada Bošnjaci konstitutivni samo u BiH dok u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji imaju status nacionalne manjine.

    Tuđman je znalački i perfidno uvukao Aliju u savez da bi rasteretio svoje jedinice na bojištu i da bi u mnogo labavijoj situaciji planirao vojne akcije koje su učinile da Srbi nestanu sa tih prostora što mu je i bio krajnji cilj.

    Muslimansko rukovodstvo bi ostankom u Jugoslaviji takođe dobilo na vremenu te umanjilo veliki broj žrtava prije svega sopstvenog naroda. Srbi bi dobijanjem autonomije unutar Republike Hrvatske morali da reciprotetno olabave status Sandžaka gdje bi i taj prostor mogao da uđe u taj eventualni Bošnjački entitet.

    Pored svega gore navedenog jasno je da su Bošnjaci najveći gubitnici u ratu u celoj bivšoj Jugoslaviji. Uzimajući u obzir broj žrtava, pustoši koje je ratni vihor ostavio iza sebe i broj stanovnika koji su imali u zajedničkoj državi dobili su manje nego što bi dobili u bilo kakvim dogovorima bez rata.

    Ja kao čovek iz mijesanog braka i na popisu iz 91. godine izjašnjen kao Jugosloven sam izričito bio protiv rata kao i veliki broj mojih komšija bez obzira na nacionalnu pripadnost.

    Neko je na ovom sajtu ranije napisao da je bilo bolje pregovarati deset godina nego ratovati jedan jedini dan. Pametnom dosta!
    treskavica - 82039 - 30.01.2013 : Slavisa Gajic Ugljevik - best (11)

    1. gmtbr na Bjelašnici


    Sve ove događaje sam potisnuo negdje duboko u podsvijest i mislio sam da o njima nikada neću progovoriti jer sa mnogima koji su bili učesnici nisam više u kontaktu, a pričati nekome ko nije bio vinovnik svega toga nema smisla jer mi ne bi povjerovao.

    Sjećanja su izblijedila i pomalo su maglovita, pa se za mnoge događaje pitam da li sam ih izmislio ili su stvarni.

    Na Bjelašnicu sam stigao u januaru 1994. godine. Sve vrijeme sam bio na onoj kosi iznad Lukovca, mislim da se zvala Lisičija Glava. Moje najranije sjećanje je ona noć u kojoj je bjesnila strašna oluja tako da iz bajte nisi mogao ni nos da promoliš a njihovi izviđači su napali na susjednu bajtu na Ljuljovoj Stijeni. Tom prilikom je poginuo Milorad Railić, a ranjen Milan Aleksić. Sjećam se dobro da su svi iz te bajte zezali jednog momka kako je plašljiv a on to veče nije smio da spava i slučajno je podigao ćebe sa otvora i ugledao njihovog diverzanta koji je i ostao tu ispred, zauvijek.

    Drugo čega se jako dobro sjećam je jedan proljećnji dan za vrijeme kojeg smo igrali fudbala na onom proplanku iznad izvora koji smo zvali Hair. U jednom trenutku su se pojavili oni engleski ošišani, krupni specijalci a iza njih general Majkl Rouz. Zatekli su nas u debelim čarapama i dugim gaćama. Ja sam ga odveo da obiđe mjesta gdje bi mogli postaviti kamp za francuske vojnike, koji su uskoro nakon toga i stigli. Sa njima sam uspostavio dobru saradnju i gotovo svako veče sam bio kod njih na večeri. Najveći problem je bio koga da povedem sa sobom i kome da dam cigarete koje sam dobijao od njih, jer bi se neko mogao naljutiti što njega ne vodim.

    Unproforci su nam najviše služili za šlepanje 110-ke kad ostane bez nafte. Eh, koliko su nam samo puta su dali naftu kada nam nestane, a onda nas i odšlepaju, samo da nas sklone iz svoje zone odgovornosti. Ovo najbolje zna Dragan Stanković, vozač tog vozila.

    Sjećam se i dana kada je poginuo Bajbi, a ona dva momka zarobljena. Tada sam zaprijetio mojim prijateljima Unproforcima da ćemo ih napasti ako ih ne oslobode i hvala Bogu oni su odmah pušteni.

    Sjećam se i kada smo zarobili onog muslimana sa dvije bombe i dvanaest kutija sarajevske "Drine". Ja sam bio dovoljno lud da ga natovarim na 110-ku i preko Unproforske zone sprovedem u Ostojiće. Međutim, u toku puta nam nestane nafte, pa sam morao da ga tjeram da zrači pumpu kako Unproforci ne bi shvatili da je on zarobljenik. On nam je ispričao da se priprema napad na nas, a zatim je to isto ponovio i u našoj komandi. Međutim, ništa nije preduzeto! Napali su nas 1. oktobra 1994. godine. Znam samo da smo poručnik Rajko Đurić, Pajdo i ja sišli u Rakitnicu i shvatili da su svi sa našeg boka napustili položaje a da su muslimani već prošli iza naših leđa jer je selo bilo pusto.

    Sjećam se i 06. oktobra 1994. godine, kada su njihovi diverzanti napali na komandu na Čakljama. Tada je poginula i Tanja Bjelica a samo nekoliko dana prije toga sam sa njom bio na večeri kod Unproforaca.

    Sjećam se i kada smo ostali zaglavljeni na onom putu gdje nam je zaklon bila lokva kad iz nje istisnemo vodu. Ne mogu da se sjetim ime momka koji je dobio metak u dupe, pa sam ja, pošto smo bili okruženi, zvao Unproforce i natovarili smo ga u njihov transporter pa su ga oni odvezli do iza Babinog Dola. Mislim da tada niko od oficira nije bio sa nama i da smo se sami organizovali i dogovarali šta da radimo jer su Pajdu povukli negdje na drugo mjesto iako je on bio legenda a Vuletu je valjda udario grom dok je telefonirao pa je sa 110-kom otišao dok smo mi ostali. Sjecam se da smo se izvukli do ispod Šiljka i tu zaposjeli položaje i da je tada ranjen Čevriz Dalibor. Nakon toga smo se mi sa nekoliko specijalaca iz Vojkovića čitav dan pentrali uz Šiljak.

    Tek sada shvatam koliko su u to vrijeme naši životi bili jeftini jer nam niko nije rekao da je pukla linija, niti nas posavjetovao šta da radimo. Uvijek smo morali da se sami snalazimo.

    Iako ne volim da pričam o ratu, ovo sam napisao zbog onih čija sam imena gore naveo. Mislim da oni ne treba da padnu u zaborav jer su svi oni bili izuzetne osobe.
    rat_danas - 98107 - 01.11.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    (29.01.1997) Okrugli sto 'Geopolitička stvarnost Srba'


    Okrugli sto: "Geopolitička stvarnost Srba" održan u Novom Sadu 29-31 januar Rajko Gnjato, docent na Prirodno-matematičkom fakultetu, Banjaluka:
  • ...Najveća opasnost za opstanak i prosperitet republike Srpske jeste Aneks 7 Dejtonskog sporazuma tj. Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima.. . Sa stanovišta srpskih nacionalnih intersa taj sporazum je mač sa dvije oštrice. Njegovim sprovođenjem se gubi koheziona moć RS, a jača uloga onih snaga koje Republiku Srpsku "utapaju" u jedinstvenu sržavu BiH, i, što još teže, interese srpskog naroda potčinjavaju interesima muslimana.
  • ...Sa stanovišta srpskih interesa, Republika Srpska je jedina svijetla tačka u procesu razbijanja SFRJ. No, u narednom periodu treba očekivati sve veći pritisak i ucjene tzv. međunarodne zajednice, tj. Moćnika novog svetskog poretka, na RS radi provođenja odredaba Aneksa 7. Jedan od načina da se pariira ostvarenju mulsimanskih ciljeva, a osnovni je slamanje RS, i to putem povratka mulsimana na njenu teritoriju i biološkom dinamikom, jeste povratak srpskih izbjeglica u RS i unapređenje mjera populacione politike.
  • ...Međutim, optimizam u pogledu opstojanosti i ukupnog napretka, posebno socioekonomskog, zasniva se na konstataciji da je Republika Srpska, i srpski narod u njoj, u ovom trenutku, i u dogledno vrijeme, potreban Evropi radi očuvanja vlastitih interesa. Prije svega, zbog uloge RS u sprečavanju prodora islamskog fundamentalizma u srce Evrope.. . Tako se Republici Srpskoj nameće nekadašnja uloga Vojne krajine. Kad prestanu razlozi za njeno postojanje naši neprijatelji, Hrvati i katoličanstvo, ako budu u prilici uništiće Republiku Srpsku i granicu katoličanstva pomjeriti na istok.
  • ...Veoma su značajni i uloga Srpske pravoslavne crkve i stimulativne mjere populaciopne politike, kao nezamjenjivi činioci postojanosti Republike Srpske. (Geopolitička stvarnost Srba, Institut za geopolitičke studije, Beograd, 1997)




  • Idi na stranu - |listaj dalje|