fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

poginuli - 103917 - 23.11.2019 : Vesna Antunovic Simić Brčko - best (1)

Tata


Dragi moj tata, volimo te puno. Nedostaješ nam!
rat_danas - 98053 - 27.10.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

(04.12.1994) Sahranjen Mićo Vlahović


Mico Vlahovic - heroj iz Aleksandrova, Velike Livade, Banat Na današnji dan, 4. decembra 1994. godine, u Velikim Livadama, današnje Aleksandrovo, Sahranjen je veliki srpski junak Mićo Vlahović. Umro je nekoliko dana ranije (traži se tačan datum) od posledica ranjavanja sredinom novembra na Treskavici. Mićo Vlahović je kao dobrovoljac došao na Sarajevsko ratište u avgustu 1992. godine i tamo ostao sve do svoje smrti. Više puta je bio ranjavan, a i nagrađivan. Posjetioci ovog portala su u više navrata pokušavali u Aleksandrovu, mjestu u kome je on odrastao u jednoj hraniteljskoj porodici, da preimenuju jednu od ulica u njegovu čast, ali su svi pokušaji propali zbog nezainteresovanosti lokalnih vlasti.
hrasnica - 99277 - 24.01.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

Hrasnica: zločini nad Srbima


dobrinja - 103905 - 15.11.2019 : Nomad Srbija - best (2)

Fejsal se sakrio u mišju rupu


Braćo Srbi i sestre Srpkinje,

kao što sam i pretpostavljao tako se i odigralo. Ozbiljno sam istrajan u mišljenju da je Fejsal Džipa jedan ološ koji samo ima sreće u životu da nije odgovarao za svoje nečovečne postupke tokom rata u Sarajevu.

Posle objava o Fejsal Džipi ovde na slavić net-u, desilo se to da se Fejso sakrio u mišju rupu. Nema ga na kafi i ratluku u kafeteriji Sarajevo u Beču (Wien), to mi pričaju ljudi koji su ga tu redovno viđali, ali postao je oprezniji Fejsal Džipa, koji su razlozi za to, za sada možemo samo da nagađamo, ali potvrđena je ova informacija koju ovde iznosim.

Sledeća stvar je ta da se Fejsal Džipa totalno povukao u ilegalu sa društvenih mreža, konkretno deaktivirao je svoj Fejsbuk nalog, a takođe i Instagram nalog, što bi se ono narodski reklo nestao je u vidu lastinog repa.

Zašto je to uradio nemam preciznu informaciju, ali na vreme smo prikupili neke adrese, da ne pomisli neko da pišem neistinu pomenuo bih ime jedne osobe koja se preziva Džipa (iz Beča, i tu smo našli solidan izvor informacija), a ime počinje na slovo "E" i sa tim podacima baratamo i znamo gde se konkretno kreće Fejsal, to smo odradili onda kada se Fejsal "junačio" ovde na slavić-net, tako "jaro" da sve stoji lagerovano na fleš memorij i šteta što ne mogu ja da postavim na portal ono sa čim raspolažemo, konkretno radi se i o nekim fotografijama na kojima se vidi gde se kreće Fejsal, a one fotke u molerskom belom odelu (sa crvenim tregerima) ne bih nikada objavio jer bi se neke "dame" razočarale kako mu loše stoji radno odelo.

Naravno one glavne stvari sa kojima raspolažemo ne želim da iznosim ovde na slavić-net. u, polako braćo, ima dana...

Ima još nekih informacija o osobama čije je prezime Džipa, a žive u Srbiji, ali i tu ćemo da sačekamo razvoj situacije, pa ako bude trebalo da se reaguje, poslaćemo ono što imamo na slavić-net, pa ako to moderator objavi ovde biće poprilično interesantno.

Pozdrav, Nomad
kosovo_21_vijek - 103909 - 18.11.2019 : Nomad Srbija - best (1)

Istina



pomoc_rat - 25489 - 09.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Pomoc ljudima u ratu


U toku rata, nisam pomagao ljudima, da bi mi se zahvaljivao, ni onda a ni danas poslije rata, ali da li su to neki ljudi zaslužili pitnje je sad.

Svaki Srbin je prije ratra ima barem jednog dobrog prijatelja muslimana. Ni ja nisam bio izuzetak, imao sam svoga prijatelja Feđu, za koga sam bio spreman poginuti, i prije rata a pogotovo u njemu.

U ratu sam imao priliku da pokažem koliko sam bio spreman da pomognem drugima. U mojim venama je proradila krv iz partizanskih filmova, u kojima su ljudi pomagali jedni drugima, čak i po cijenu ugrožavanja vlastitih života, kao i život svoje prodice. Feđa je u razgovorima sa mnom bio antisrpski raspolozen, pa sam ga zamolio da tako ne priča kada nismo bili sami, kako ne bi ugrozio sebe a samim tim i mene jer bih ja u svakom slučaju stao na njegovu stranu.

Činio sam sve što je bilo u mojoj moći da se Feđa osjeća bezbjedno u srpskoj Vogošći. Svaki slobodan dan sam provodio šetajući sa njim po ulici, kako bi nas ljudi vidjeli zajedno. Pošto sam držao teretanu u Vogošći, Feđa je bio moj stalni gost na treninzima. Kako sam bio puno zauzet u pogledu vojnih obaveza, dao sam Feđi ključ od teretane, da on može redovno ići na treninge, čak i kada ja nisam bio tu. Jedne prilike mi je rekao da se boji da sam ide na treninge, jer ne zna ko sve može naići dok je u teretani. Zbog toga sam iz teretane odnio dio sprava u njegov stan da vježba dok sam ja zauzet.

Feđa je imao pištolj sa dozvolom, koji mu je ostao od njegovog oca. Civilna milicija mi je rekla da mu se mora oduzeti pištolj, ali sam im ja rekao da je on kod mene i da nemaju potrebe da idu kod njega. Oni su ovo prihvatili. Naravno, Feđin pištolj je i dalje bio kod njega, čak sam mu nabavio i punu kutiju metaka.

Kada mi je Feđa rekao da se više ne osjeća bezbjedno u Vogošći, kod mene je ostavio sve on što mu je puno značilo u životu. Ja sam te strvari sačuvao, a nakon rata sam našao načina da ih vratim Feđi, a njega sam prebacio na teritoriju pod muslimanskom kontrolom i tom prilikom sam morao potezati oružje na civilnu miliciju koja je bila na punktu, da bih njega prebacio na drugu stranu.

U toku rata sam na sve načine pokušavao da stupim u kontakt i saznam šta se desilo sa Feđom. Preko UNPROFOR-a i električara koji su radili na poravci dalekovoda, zakazivao sam sastanke da se vidimo, ali Feđa nije odgovorio. Konačno sam obavješten da on ne želi da se sastane sa mnom, četničkim komandantom, jer bi ga njihova državna bezbjednost zbog tog susreta, privela na ispitivanje.

Rat se završio, prije petnaest godina a moj bivši drug nikada nije poželio da se samnom sretne a kamoli da se zahvali na pomoći koju sam mu pružio.

Danas se pitam, da je situacija bila obrnuta, dali bi se uopste znalo gdje su moje kosti, kao i mnogih drugih Srba koji su nestali u ratu, na teritorijama pod muslimanskom kontrolom.

Pitam se, dali je takav suživot potreban Srbima u Bosni i Hercegovini
pomoc_rat - 25650 - 27.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Pomoć u ratu - Priča o Armanu


U početku rata u Sarajevu su se dešavale čudne stvari, zbog čega mnogi stanovnici Vogošće nisu bili sigurni da li bi treblo da odu ili da se priključe borbi za svoj narod. U tome su Srbi bili najneodlučniji jer su muslimani i Hrvati putem medija svakog Srbina koji podržavao SDS proglasili za krvoločnog četnika.

Sela oko Sarajeva su uglavnom bila etnički čista zbog čega nije bilo velikih problema da se Srbi priključe organizovanju za odbranu od neprijatelja. Međutim, stanovništvo u zgradama je bilo izmješano pa se komšijama vjerovalo bez obzira na političko ubjeđenje. Nije bilo nimalo čudno da se muslimani i Hrvati slobodno obraćate Srbima za pomoć bilo koje vrste.

Većina muslimana je podržavala političke ideje njihovih lidera, smatrajući ih ispravnim i ne razmišljajući da ta ideologija nikako ne odgovara srpskom narodu. Meni to nije smetalo, uprkos tome sam uvjek stajao u zaštitu svih stanovnika Vogošće.

U dijelu grada u kome sam ja živio, odmah u stanu do mojih roditelja je stanovao jedan Arman, za koga mi se čini da se prezivao Arnautović. Roditelji su mu bili razvedeni, otac mu je živio u Starom Gradu a majka u Vogošći. Jedan dan, Arman mi se obratio sa molbom da mu pomognem da napusti Vogošću i da ode kod oca. Ja sam odmah pristao, i dogovorio se sa njim kako da to izvedemo. Rekao sam mu da po danu dođe u Omladinsku ulicu, a ja ću srediti sa mojim svoji drugovima da niko ne puca dok on bude prelazio na drugu stranu. Nakon što sam provjerio moj raspored, javio sam mu kada da dođe.

Arman je došao baš u ono vrijeme kada smo se dogovorili. Ja sam već bio obavjestio ostale za njegov prelazak i svi su obećali da će ispoštovati dogovor, tj. da će ga pustiti da neometano pređe na muslimansku stranu. I tako se i desilo! Arman je bezbjedno prešao liniju razgraničenja, preko velike livade kod Saobraćajnog fakulteta.

Nekoliko dana nakon Armanovog odlaska, šetao sam Vogošćom, i na moje veliko zaprepšćenje ugledah Armana sa osmijehom na licu. Naprosto nisam mogao da vjerujem da se on ponovo vratio u Vogošću.

Prišao sam mu i pitao ga zašto je to uradio, on mi odgovori da ga je otac natjerao da se vrati jer bi mu u gradu odmah dali pušku, bez obzira što još nije bio punoljetan.

Armanov povratak me je uznemirio jer sam se bojao da će ga neko nakon povratka pozvati na razgovor iz kojeg bi se saznalo da sam mu ja pomogao da napusti Vogošću. Srećom, Armanov nestanak niko nije primjetio i kako je vrijeme odmicalo i ja sam zbog toga sve manje i manje brinuo.

Armanova majka je bila alkoholičar, a uz to i invalid, tj. teško se kretala zbog loših kukova. Kako Arman nije imao nikakva novčanih primanja, ja sam ga zaposlio u mojoj privatnoj teretani, tj. klubu. Sa njim je radio i Damir, koji takođe nije imao nikakvih prohoda, a nisu bili podložni ni vojnoj ni radnoj obavezi.

Arman je dobio zaštitu i novčanu pomoć od "Body Building" kluba. Ostao je u Vogošći sve do samog kraja rata.


Pravi, priča ti je prava! Za nju si od mene dobio čistu desetku!
raspad_juge - 23701 - 13.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (72)

Pitanje u vezi hrvatske istorije




Danas sam dobio jednu veoma interesantnu poruku na engleskom. Ona mi se jako svidjela pa sam na nju i odgovorio. Pitanje je bilo interesantno pa sam odlučio da ga prevedem na srpski, za sve one koji ne znaju engleski.

Imam 68 godina i rođen sam u St. Luisu, američka država Misuri. Moj otac je otišao iz Evrope kada je imao pet godina. Uvijek su mi govorili da sam Hrvat, ali nikada nisam obraćao mnogo pažnje na to. Moj sin je sada u američkoj vojsci pa je imao priliku da posjeti neke rođake u Hrvatskoj. Tamo je boravio samo nekolika dana ali mi je pričao da je bio jako dobro prihvaćen. Ja sam se nadao da ću i ja imati priliku da odem tamo, ali to se nikada nije desilo.

Nedavno sam se penzionisao, pa sam počeo da proučavam Drugi svjetski rati i istoriju Hrvatske. Šta sam pročitao, više je nego odvratno. Čitao sam sve što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu pa do današnjeg dana. Nakon toga sam skinuo malu Hrvatsku zastavu koju mi je sin donio. Hvata me neka muka kada mislim o istoriji tih ljudi. Nastaviću da i dalje čitam, i nadam se da mogu pronaći nešto dobro o Hrvatima, ali mi se sve čini da će njima trebati još mnogo vremena pa da imaju čime da se pohvale. Ako imate nešto pozitivno da mi napišete o njima, ja bih vam na tome bio vrlo zahvalan. U međuvremenu ja ću nastaviti da istražujem, sa namjerom da vidim šta još mogu da naučim o toj zemlji.

Gene


Pomislio sam da je i moj odgovor na ovo pismo takođe interesantan, pa sam odlučio da i njega prevedem na srpski. Trudio sam se da prevod bude identičan originalu. Ovo je moj odgovor:


Poštovani prijatelju,

mnogo sam razmišljao o ovom Vašem pitanju, ali nisam mogao da se sjetim ničega dobrog u vezi Hrvata, izuzev da imam nekoliko hrvatskih prijatelja koji su sasvim normalni ljudi, baš kao i ti.

Hrvati imaju vrlo tužnu istoriju. Dugo vremena su bili okupirani od strane velikih imperija, tako da su vjekovima patili za svojom nacionalnom sviješći. Ključni momenat u njihovoj istoriji je kraj Prvog svjetskog rata (1918), kada su im srpski vojnici sa vratova skinuli jaram austrougarskih okupatora. Nekako baš u to vrijeme je nekoliko hrvatskih intelektualaca izrazilo želju da se stvori zemlja južnih Slovena. Eto, tako je nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Međutim, Hrvati su oduvjek željeli više! U Drugom svjetskom ratu su stali na stranu Hitlera, u nadi da će proširiti svoje teritorije na račun Srba. Da bi ostvarili svoj cilj, prihvatili su Hitlerovu doktrinu i postali narod koji je ubio najviše Jevreja, naravno nakon nacista. Hrvatska država je osnovala Jasenovac, jedan od najzloglasnijih koncentracionih logora u istoriji ljudske civilizacije, i u njemu su na zvjerski način pobili oko 900. 000 civila, uglavnom Srba. I tako je ta žalosna nacija masakrirala onaj isti narod koji joj je 1918. godine, po prvi put u njihovo istoriji, donio slobodu.

Uprkos tome što su Hrvati poraženi u Drugom svjetskom ratu, nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili. Ustvari, komunisti su ih čak i nagradili za njihova zlodjela tako što su im pomogli da dobiju kontrolu nad gradom Rijekom, kao i većim dijelom Dalmacije, teritorija koju su između dva svjetska rata bile u sastavu Italije. Pored toga, Hrvatska je proširena i na štetu Crne Gore i Srbije.

Treba da napomenem da je ovo jednistven slučaj u istoriji da jedna zemlja koja izgubi rat proširi svoje granice na štetu susjednih zemalja, pobjednica u ratu. Moje jedino objašnjenje za ovaj apsurd je da je predsjednik komunističke Jugoslavije bio Josip Broz - Tito, Hrvat po nacionalnosti.

Međutim, ni nakon Drugog svjetskog rata Hrvati nisu odustali od ideje da stvore svoju nezavisnu državu uprkos činjenici da su sve ključne odluke komunisti donosili u njihovu korist.

Građanski rat ( 1991 - 1995 ) se završio tako što je četvrt miliona Srba moralo da napusti Hrvatsku. Oni su zauvjek izgubili svu svoju imovinu, a nova hrvatska vlast je učinila sve da se Srbi nikada ne vrate na svoja vjekovna ognjišta. Još je tužnija sudbina ono malo Srba koji su ostali da žive u Hrvatskoj - većina njih je bila prinuđena da prihvati katoličku vjeru.

Savremena hrvatska država je ispunjenje snova Ante Pavelića, vođe satelitske države fašističke Njemačke. Ono što Pavelić nije uspio da ostvari uz pomoć Hitlera, uspješno je završio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uz pomoć svoga američkog prijatelja Bila Klintona: u "savremenoj" hrvatskoj državi isključivo žive Hrvati, i u njoj nema mjesta za druge narode.

Sa poštovanjem,
Zeljko Tomic



Kada sam završio sa pisanjem engleske verzije ovoga teksta, zamolih moju četrnaestogodišnju kćerku da ga pročita i eventualno ispravi poneku loše konstruisanu rečenicu. Nakon što završi sa čitanjem, ona nezainteresovano nastavi da čita neku knjigu. Meni to bješe nekako sumnjivo pa je upitah šta misli o tekstu.

"Ne valja! " - odgovori ona.

"A zašto? " - upitah je iznenađeno.

"Pa čovjek ti se obratio sa molbom da ga utješiš a ti si ga sa svojim odgovorom još više razočarao. Nije fer sa tvoje strane! " - odbrusi ljutito.

Ako se ne slažete sa mojom kćerkom, molim vas da kliknete na zvjezdicu iznad ovog posta, te istom date ocjenu. Volio bih da joj dokažem da nije u pravu. Takođe bih volio da joj dokažem da sam najbolji pisac, ako ne u cijelom svijetu onda bar u svojoj vlastitoj kući.
rat_zvornik - 95527 - 18.03.2016 : Samir Alić Zvornik - best (3)

Bitka na Boškovićima


Napad na Boškoviće i dominantnu kotu Pećina-Stražba dogodio se 01. 08. 1993. godine. U ranim jutarnjim časovima, oko 5 sati, muslimanski borci iz pravca Anđelića su upali u selo Boškoviće. Otprilike, u napadu je učestvovalo oko 300 boraca, uglavnom iz 206. brigade iz Sapne i neke grupe iz Teočaka. (Semirove kobre, Hap Vodi i ostali interevnetni vodovi iz Sapne).

U napadu je zapaljeno dosta kuća i ubijeno je i masakrirano dosta srpskih civila i vojnika (mislim da je bilo 15-tak poginulih). Sa muslimanske strane bilo je takođe poginulih u samom napadu 01. 08. 1993, međutim veći broj poginulih su imali sledeći dan, kada su srpski vojnici u kontra-napadu i izuzetnu artiljerijsku pripremu povratili selo Boškoviće, i kotu Pećina. Ta kota je samo dva dana, i to od 01. do 03. 08. 1993 godine, bila u rukama muslimanskih vojnika, odnosno pripadnika 206. brigade, a sav rat je bila u rukama srpskih vojnika.

Inače, sama Boškovićka pećina bukvalno iznad Sapne i sa te pozicije je srpska vojska kontrolisala Sapnu ceo rat.

Re: Napad na Boškoviće


Samire, svaka čast za objektivno, novinarsko pisanje!




Idi na stranu - |listaj dalje|