fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ratne - 102775 - 14.10.2018 : Nomad Srbija - best (3)

Ljubav u Šekovićima


Ratne priče Nebojše Jevrića
Autor: Nebojša Jevrić 14. 10. 2018.

Šekovići su nekad, pred rat, imali šest hiljada stanovnika. Sad, dao bog da ih ima hiljadu. Nisu ih oterali ni rat ni balije. Stisko nemać a čovek vazda potrebit.

Za vreme rata imali su svoju radio-stanicu. Tu sam jedne noći osvanuo na radiju pričajući ratne priče pokojnom Mrkiju. Stasiti momci, dobri Srbi. Garda Srpska!

Upoznao sam ih kad je Mladić po ko zna koji put oslobađao Trnovo.

Srpko se upoznao sa Šekovićanima na radnoj akciji.

Bio je odnekud iz Aleksandrovca, Aranđelovca, ne pamti priča.

Kad je rat počeo, došao je kod prijatelja.

  • "Nisam mogao da sedim kod kuće dok vi ratujete."

    Bilo je to na početku rata.

    Srpko je krenuo u izviđanje kad je čuo šušanj. Divljači ili čoveka. A onda tihi plač.

    Preplašena kao srna, sakrivena u ljeskaru, čučala je Maida.

    Počela je da beži, spotakla se i pala.

    Bila je bosa, izranavljenih nogu. Odvojila se u mraku od grupe koja je išla od Zvornika prema Tuzli. I zalutala.

    Previo joj je noge i podelio sa njom vojnički obrok.

    Ona je sa strahom gledala u njegov bajonet. Skinuo ga je i pružio joj ga.

    Nije htela da ga uzme.

    Sutradan su zajedno prešli Drinu. Odveo ju je kod majke a posle nekoliko dana su se venčali.

    Srpko se posle petnaest dana vratio u jedinicu. Prva granata koja je pala, pala je u njegov rov.

    Ostao je živ ali unakaženog lica i tela. Od gelera.

    Dugo je lečen na VMA. Ona ga je obilazila, obilazila svaki dan.

    Ida, kako je sad zovu, zaposlila se kao nastavnica u školi. Kad je sve prošlo, otišla je da obiđe roditelje u Brčkom.

    Sa sobom je povela dvoje dece. I vratila se.

    ***


    Boža Krndžov ili Boža Polovina bio je na transporteru koji je pogodio erbejac. Eksplodirala je granata, ali su eksplodirale i bombe.

    Kad je pomoć stigla pokupili su ranjene, a Božu su pokrili ćebetom. Granata mu je odnela ruku i nogu. Mislili su da je mrtav.

    Naišao je seljak sa konjskim zapregom, utovario ga i odvezao u bolnicu u Milićima. I tu su ga stavili ispred vrata. Imao je sreće. Tog dana je došao helikopter sa VMA. I pokupili su ga.

    Dugo se lečio na VMA, ali je opstao. Tvrd su narod Šekovićani.

    Vesko Vukotić mu je kupio električna kolica.

    O čudu je zabavljao vozače u Knez Miloševoj kad bi krenuo do Terazija električnim kolicima. Da obiđe grad.

    Posle je naučio i kola da vozi. Kad mu pukne guma, on prepreči put i čeka policiju. Da mu točak zameni.

    "Vidikovac" je kafana smeštena na steni iznad Drine visokoj pedeset metara. Odatle je put Drine i legende poleteo Risto Đogo o čijoj se sudbini nijedno novinarsko udruženje nikad nije propitivalo. (Obećavali su mi nagradu "Risto Đogo", ali pretekao sam. )

    U blizini su bile napuštene vikendice. U jednoj od njih, sto metara od kafane, bila je smeštena javna kuća. Rumunke, Ukrajinke, Ruskinje.

    Tu od Boža Polovine niko nije tražio novac. Mogao je da bira. I izabrao je Ruskinju Natašu. Samo je jedne večeri rekao:

  • "Od večeras ona nije na prodaju. Ženim se!"
    Tada je glavno stručno lice za trgovinu ženama bila naka Milka iz Šapca. Kod nje je gazda javne kuće kupio Natašu.

    Ta Milka joj je uzela pasoš i deset hiljada maraka.

    Sa čamdžijama Zeke Buljubaše Božo Polovina je prešao reku. Ušao je kod Milke sa dve bombe u rukama. Zverac je bio Božo Polovina.

  • "Natašin pasoš i deset hiljada maraka, inače svi letimo u vazduh!", kažu da joj je rekao. Grdno je izgledao Božo Polovina. I Milka je videla da sa njim šale nema.

    Donela je pasoš i pare.

    Božo Polovina ih je odneo svojoj Ruskinji. I pitao je da li hoće da se uda za njega. Pristala je. Ali Božo je hteo i blagoslov roditelja. Poslao ju je u Rusiju. Ona je otišla i vratila se.

    Božo Krndžov i Nataša dobili su sina i preselili se u kuću u Dvorovima kraj Bijeljine.

    I još bi živ bio da nije pio koliko je pio, Božo Krndžov, Božo Polovina. Ali jebo Bosanca koji ne pije rakije!
  • trebinje - 102773 - 13.10.2018 : Neba Bak Srbija - best (3)

    Hum


    Navrsilo se 23 godine od, za nas velike akcije vraćanja Huma. Bilo je, kao da je juče bilo, u mojim očima, oduvali smo njihovu specijalnu Laste, kao da nisu ni bile.

    Te večeri je vraški dobar posao odradila i naša artiljerija. Poklopila ih je sa svih strana, tako da smo ima naneli velike gubitke, kako u ljudstvu tako i u tehnici. Pogođen je i glavni magacin, i još su pri tome dva dana pre akcije izgubili i njihovog zlikoca Zaima, tako da smo im napravili pravi dar-mar. Veličanstvena pobeda, ali smo mi nažalost imali i nekoliko poginulih, među njima veliki Bunjevac i ruski heroj, Sergej Mirončuk, Velika tuga! Rat je bio i verovatno je tako Bog rekao da mora biti.

    Kad se sve sabere, izvojevali smo veliku pobedu, i trebamo je pamtiti, prenositi sa kolena na koleno priču o našoj borbi, za opstanak srpskog naroda na našoj, srpskoj zemlji.

    Živi bili, svi ostali preživeli heroji našeg rata, a pokojnicima neka je laka crna zemlja.
    bijeljina - 95515 - 15.03.2016 : Zoka Bijeljina - best (13)

    Akademija u Bijeljini


    Ovo je moje razmišljanje svidjelo se kome ilI ne, baš me i briga!

    Danima je na TV najavljivana akademija povodom 20 godina egzodusa sarajevskih Srba. Akademija je održana u bijeljinskom centru za kulturu kojem mogu da pozavide i veći gradovi. Krenem i ja i već kada sam prišao blizu centru vidim ja da to nije baš za svakoga. Obezbjeđenje, policija i treba dolazi predsednik ipak je on štićena ličnost volio ga ko ili ne volio...

    Ispred veliki video bim, preko puta dva šatora sa hranom, dvije poznate bijeljinske pekare, dosta novinarskih ekipa, foto-reportera i stotinjak građana, ili bolje bi bilo reći osamdesedak.

    Vidim da nema šanse da uđem, pa hajde da malo gledam šta ima unutra na video bimu. Ulaze neki ljudi, neki pokažu pozivnicu, neki ne pa bože oni su odabrani i što da se ponižavaju pokazujući taj komad papira. Prolaze tako neke gospoje, koje su malo potkratile suknjice i natapirale kosu, nesvjesne da ih je pregazilo vrijeme i da ima malađih i ljepših, a bogami i starijih i ljepših.

    Prolazi predsjednik Dodik i dobije onako lijep apaluz za tu šačicu ljudi, naš narod voli svog predjednika pa ko je god. Prođe on, mahne i otpozdravi prilično veseo.

    Malo pogledam šta ima unutra. Vidim u prvom redu sjedi Kačavenda. Šta će ovaj ovde, pomislim pa optužuju ga za ubistvo i svi znate za šta još? Gospođe Karadžić, šta ćeš i one su se trpale na dajceve i fapove pa preko Trebevića, po onom jadu i kijametu a vjerovatno su i tjerale stado ovaca. Momčilo, o Sunce ti tvoje, pa zbog tebe se i održava ova akademija, kako si dobro pregovarao! Kalinić, Boze dal' je ponio onaj bukovi čekić iz Skupstine i zlatnike Bijelog Anđela za prvo srpsko porodilisšte, a za koje više niko ne zna gdje su. U svemu dobra trećina unutra nikad nije ni vidjela Sarajeva već su to društveno političke ličnosti koje u politiku ulaze samo zbog dobiti, lične naravno. Niko se nije sjetio da pozove ono dijete što tjera karvu ispred sebe (a osvano u svim novinama) jer ako mu ona ostane ostadoće braća i sestre gladni. On bi vama imao šta reći, a ne Kačavenda!

    Krene jedan dedica da uđe, poznam ga sin mu pogino, jedinac bio sam na sahrani, pitaju ga za pozivnicu a on naravno nema. On se okrene nazad imo sam osjećaj da bi ga onaj iz obezbeđenja pustio već se sklonio, ali i starina ima ponosa pa se vrati. Na sahrani sina nije plakao, A sve mi se čini da mu je tog momenta malo falilo - potresen, što kadrovima filma o prenosu posmrtnih ostataka, što tom prokletnom pozivnicom.

    Jasno je meni da svi ne mogu ući, ali tamo petina i nije trebala da ulazi pa bi bilo mjesta za ovih osamdesetak što su baš preživjeli i osjetili šta znači 20 kilometara prelaziti po pet sati.

    Nele Karajlić, na pitanje novinarke šta ima da kaže povodom 20 godina egzodusa, odgovara da je on malo duže u egzodusu - tri godine duže. Moš misliti tri godine. Svaka tebi čast Nele, na tvom radu i ja te rado gledam i slušam. Za te tvoje tri godine koje si proveo duže u izbjeglištvu od ostalih Sarajlija i pateći se svirajući po svijetu meni su izginuli najbolji drugovi, eeej kamo sreće da su se i oni tako patili ko ti!

    Napustim ja taj tužni il veseli skup a bogami i dosta onih sto je bilo sa mnom.

    U svakom slucaju akademija povodom pomenutog dogadjaja je trebala da se odrzi da se ne zaboravi muka. A sto je bilo tako malo ljudi vani .. . ?
    izbori - 102751 - 07.10.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

    Dodik član Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović Predsjednik Republike Srpske


    Svega nekoliko sati nakon zatvaranja glasačkih mjesta, Milorad Dodik je proglasio pobjedu u trci za srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Druga dva člana Predsjedništva izabrali su muslimani, po svojoj volji, a to su Šefik Džaferović i Željko Komšić. Ovim se gungula na političkoj sceni još više zaoštrava, jer nije prošao Dragan Čović, koji je vjerovatno mnogo bolja opicija, kako za Hrvate, tako i za Srbe.

    Kada mi nije jasno šta je dobro za Srbe, ja uvijek "konsultujem" američke i engleske novinare, tj. pročitam ono što objave "The Guardian" i "The New York Times". I ovaj put su se svi oni obrušili na Dodika, što znači da je on nešto dobro za Srbe.

    Ja lično nisam ni sumnjao u Dodikovu pobjedu, jer je opozicija u Republici Srpskoj je već odavno uništila samu sebe otvorenom saradnjom sa Sarajevom i Bakirom Izetbegovićem, pa nije ni čudo što se srpski narod, uprkos ogromnom pritisku, masovno odlučio da glasa za Milorada Dodika.

    Onako, po već više puta viđenom američkom scenariju, Dodikovu predizbornu kampanju su pokušali da unište tako što je opozicija u političke svrhe iskoristila ubistvo Davida Dragičevića. Lično ja sam očekivao da se nešto jako prljavo pripiše Dodiku, pa zbog toga nisam ni povjerovao u to. Izgleda da nije ni ogromna većina srpskog naroda u Republici Srpskoj.

    Izbor Željke Cvijanović za Predsjednika Republike Srpske je takođe očekivan. Mislim da je u ovom trenutku izbor žene na tu poziciju fantastičan potez, jer se žene dobro kotiraju na tim pozicijama, što su već odavno shvatili i Albanci i Hrvati.
    ilijas_nemanjici - 23970 - 06.03.2010 : Velimir Adžić Ilijaš - best (30)

    Jecaji za najmilijim


    Kad se pokušate prisjetiti tužnih trenutaka rata, a bilo ih je mnogo, onda vas uhvati neka jeza i počnete da gubite pamet. A kada se prisjetite tih događaja, gotovo je, ne možete se od njih više otrgnuti. Oni počnu da vam se nižu u glavi jedna za drugom. Niste do kraja ni ispričali jednu priču, a već vas pritišće druga i treća. Niste ni započeli, a već vam suze teku niz obraze. Odjednom, kao u snu, stvaraju vam se slike pred očima i sve vidite jasno, baš kao na filmu. I kao da se sve to pred vama ponovo dešava. Ne trebate nikoga da vas podsjeća, sve samo dolazi. Ne treba vam više od jednog sagovornika, pa da počnete da pričate kao da držite predavanje čitavoj masi ljudi.

    A kako i nećete kada u jednom danu, u jednom satu i na jednom mjestu pogine pet boraca, sve braće i rođaci. Kada ih svih pet sahranjujete, istog dana u istom satu i na istom groblju. Kad je crkva mala da primi svih pet kovčega u svoju unutrašnjost, nego ih svih pet poredate ispred crkve. Kad u toj grupi otac sahranjuje dva sina, i dok sveštenik obavlja pravoslavni obred i posle njega držite oproštajni govor, on za svo to vrijeme kleči između dva kovčega svojih sinova, jednu ruku stavio na kovčeg starijeg sina, a drugu na kovčeg mlađeg sina pridržavajući harmoniku koju želi da sahrani sa sinom, jer je on uz istu rastao, razvijao se, i sa istom poginuo. I dok drugi građani plaču i jecaju, otac nijemo kleči kao skamenjen. A kad je obred pred crkvom završen, porodice uzimaju kovčege svojih najmilijih i nose ih do grobnica koje su za njih iskopane. Vidite samo kako se građani dijele u kolone koje istovremeno idu kroz groblje. Tužno da ne može tužnije biti!

    Kad sahranjujete borca, mladića, pravog deliju, kojem ni kovčeg ni grobnica standardnih mjera nisu odgovarali nego je i jedno i drugo trebalo produživati. Kad kod grobnice pored spuštenog kovčega, dok sveštenik obavlja pravoslavni običaj i drži se oproštajni govor, svi prisutni se suzdrže i ušute, iako se prije toga čuo plač i jecaji, samo majčino srce ne može da zaćuti i u toj mukloj tišini odjednom čujete njen glas: "Jabuko moja, sine moj! "

    Koje srce da bude ravnodušno?

    Kad sahranjujete borca izbjeglicu koji je izbjegao iz druge opštine da bi spasio život, a poginuo na vašem ratištu. Porodica mu nije uspjela izaći, pa ga sahranjujete uz samo šest prisutnih osoba, bez ikoga od njegove bliže rodbine. Tužno, kao da ne sahranjujete čovjeka!

    Kad borac, izbjeglica, pogine na Nišićkoj visoravni i treba da javite porodici, ali prvo treba da je nađete. Tragajući, nađete je u Rakovici u nečijoj vikendici, odmah uz prvu liniju prema Kiseljaku. Otac ranjen i leži nepokretan, a majka sama uz njega. Ne mogu da vjeruju da je njihov sin poginuo i neće da prihvate tu sudbinu jer je, kažu, njihov sin na bolovanju i nije na liniji. Međutim, sin je ipak otišao na liniju da pomogne saboracima i tamo poginuo.

    Kad odete u stan da javite porodici da im je sin poginuo i da im izjavite saučešće, a otac kaže: "Ja tu vijest očekujem punih 500 dana. " Odmah vam kroz glavu prođe koliko je taj otac strepio za sudbinu svog sina. Otac je vjernik, a sin je bio snajperista. Stalno se plašio Božijeg suda. Otac je rekao: "Gdje god ja budem išao, nosiću i svog sina sa sobom. " Sin je sahranjen u groblju u Ilijašu, ali ga tamo više nema. Nema ga ni na Vojničkom groblju u Sokocu.

    Kad se obavlja sahrana poginulog borca, jedinca, u groblju u Ilijašu koje je daleko i zaklonjeno od muslimanske linije i kad se oglasi vojnička počasna paljba, muslimani iz svoje artiljerije počnu da granatiraju groblje i okolini. Sav plač i svi jecaji prestaju, a prisutni građani se razbježe. Ipak, majka i otac ostaju uz grob ne žaleći ni poginuti pored svoga mrtvog sina.

    E, koliko je samo takvih i sličnih situacija bilo!
    legende - 1342 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (47)

    Legenda o Cvijetima


    Autor: Željko Tomić, Sokolac
    Copyright Željko Tomić, kopiranje nije dozvoljeno


    U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko ne zapisa priču kako je sve ovo počelo. Međutim, naš narod nije zaboravio da na Lazarevu subotu bere cvijeće, baš kao što su to nekada radili i njegovi preci.

    Ovoj drevnoj tradiciji me je naučila baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam mada mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena dok sam bio beba. Kada sam imao pet godina, i ja sam trčao po prostranom dvorištu naše kuće sakupljajući cvijeće, a zatim bi ga pažljivo prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro bismo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

    A kada sam imao devet godina, baka mi je ispričala i jednu priču. Reče mi i da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, ovu priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže od koga je priču saznao moj kurđel tj. pradjed moga čukundjeda.

    A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Svake druge godine, domaćica kuće bi rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina a djete bi počelo da se suši, gubi apetit i na kraju bi umrlo. Nesrećnom domaćinu nije preostajalo ništa drugo nego da ispod jedne stare kruške iskopa malu humku u koji bi položio kovčeg sa beživotnim tijelom svoga prerano umrlog djeteta. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu održati u kući tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka!

    Međutim, svi su se trudili da mu pomognu, pa se njegova tužna priča na daleko pročula. Karavandžije su je prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baba koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu ubere livadsko cvijeće, te da djetetu sledećeg jutra operu lice i ruke vodom u u kojoj je ono bilo potopljeno. Još je, ta stara i premudra baba, poručila da su mračne sile pakla nemoćne pred snagom mirisa proljeća, i da će nakon toga Gospod Bog dati da se domaćinu izrodite lijepa i zdrava djeca. Mještani tog crnogorskog zaseoka potvrdiše da je ta baka mnogima pomogla u nedaći, pa dobronamjerni trgovac požuri da ovu vijest odnese na Romaniju.

    Kako je baš nekako u to vrijeme padala Lazareva subota, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ i izraste u lijepog i snažnog mladića.

    Pričalo se po Romaniji da ih je u toj kući bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da kod tog domaćina djeca više nisu manjkala, tj. umirala.

    Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, a zatim i u Crnu Goru, pa tako svi Srbi počeše da umivaju sebe i svoju nejač sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.


    Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski i uznijela se u Carstvo Nebesko. Ja zapamtih ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da je priupitam iz kog sela bješe ona baka koja je srpskom narodu otkri tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.
    deda_vukasin - 85727 - 03.07.2013 : Dragan B. Sokolac - best (1)

    Ded Vukašin - Dedina istina (3)


  • Dobro deda, šta znače?
  • DETE ZNAČE: VATROM ĆEMO KRST BRANITI!

  • Nisam zamišljala da treba nekim nasiljem braniti krst.
  • DETE, NEKAD SU ĐAVOLI UDARALI NA BOŽIJI PRESTO, TE IH JE BOG SPALIO S VATRU. ONDAK SU ADAMOVI POTOMCI RŠUM I LOM NA ZEMLJA POČINILI. TE BOG POSLA SORABE, TE IH SORABI S VATRU PORAZIŠE. I PORUŠIŠE IM I DO TEMELJA SATREŠE SVI DEVET CIVILIZACIJA, KOJA JE SVAKA BILA PO MLOGO PUTA SAVRŠENIJA I NAPREDNIJA OD OVU DANAŠNJU.

  • Deda, ipak su Srbi vandali i rušitelji. Ne optužuju nas bez razloga da smo necivilizovani i divljaci.
  • DETE, DA JE STARI SORAB STARINA DANASKE ŽIV MEĐU SRBI, OVI SA ZAPAD BI NAM STALNO APLAUDIRALI, A VAMA STALNO POKLONI DAVALI I NAGRADE, DA NAM SE ŠTO VIŠE DODVORE. A MOJE DETE, POŠTO NIJE TAKO, SVAK TI MOŽE DANASKE SRBINA PO TURU DA UDARI. A SRBIN MORA DA MU ZAHVALI ŠTO JE DOBIO NOGA U TUR.

  • Deda, zašto su ti Stari Sorabi porušili stare civilizacije?Koji je stvarni razlog?
  • DETE, KAD STARI SORAB STARINA ISPRETURA OD BATINE ADAM I EVA U RAJ ŠTO IZDADOŠE BOGA ĐAVOLU, ONI TI TADE SPADOŠE NA ZEMLJA. TO TI DANASKE OVE SVETE KNJIGE I BIBLIJE ŠTO SE PIŠU U RIM GOVORE, DA JE TO KO NEKAKO OTUĐENJE ČOVEKA OD BOG I PAD IZ RAJ. A NE GOVORE ISTINA! DA SU ADAM I EVA ODALI ĐAVOLU TAJNI PROLAZ ZA BOŽIJI PRESTO! OVO TI DETE NADUGO PRIČAM, DA BI SVATILA SRPSKI KRST SA ČETIRI SVETE VATRE OKO NJEGA. U RAJ VREME NE POSTOJI. U RAJ JE VEČNOST DETE. A VREME JE OTPAD OD KOSMOS. JER DA VREME VALJA, NE BI ČOVEK KAD PROĐE KROZ VREME OSTAREO, OBOLEO I UMRO. TAKO POSLE TAJ RŠUM I BOJ OKO BOŽIJI PRESTO, SKUPI GOSPOD BOG OKO SEBE STARI SORABI U RAJSKI VRT, TE IM KAZUJE: DECO BOGA ŽIVOGA! VEĆ JE U ZEMALJSKO VREME PROŠLO TRISTAHILJADE GODINE KAKO ADAM I EVA UTEKOŠE NA ZEMLJA. ONI SU VEĆ ODAVNO POMRLI, DUŠE IM SE KUVAJU U PAKLENE MUKE ZBOG IZDAJU. ALI NJIOVI POTOMCI SE UDRUŽIŠE SA SAM ĐAVO SOTONA KOGA SAM OKOVAO U VREMENU, TE ČINE ZLO NA ZEMLJA. ČITAV KOSMOS SLUŠA GOSPOD BOG OSIM TI OTPADNICI NA ZEMLJU, KOJI PONOVO PRAVE NEKO ORUŽIJE SA ĐAVOLI ZAJEDNO I POKUŠAVAJU SA TO ORUŽIJE DA SE PROBIJU DO BOŽIJI PRESTO! A SORABI UPITAŠE GOSPOD: GOSPODE, ŠTA DA ČINIMO? A GOSPOD IM ODGOVORI: DECO MOJA, IDITE NA ZEMLJA DA SRUŠITE ZLU VLAST SATANE I NJEGOVI SLUGU! AL SE DETE ĐAVOLI NA ZEMLJU OSILIŠE, I OVA ADAMOVA POKOLJENJA. TE TUKU IZ SVA RASPOLOŽIVA ORUŽIJA PO KOSMOS! OĆE DA PROVALE U RAJSKI VRT!

    NOJE I ATLANTIDA

  • Deda, kako su se to đavoli i Adamovi potomci osilili?Šta su radili?
  • DETE, ZA TE GODINE ĐAVO JE PONOVO OJAČO NA ZEMLJU. TE HTEDE SA ZEMLJU PONOVO DA SE USPNE NA NEBO. I ONDAK ON POČE SA ĐAVOLJU VATRU DA PALI NEBESKI SVOD, DA BI DOPRO DO BOŽIJI PRESTO. U TAJ MAH GOSPOD ŠALJE SVOJI NAJBOLJI RATNICI NA NJEGA, I STARI SORABI SEKUĆI ZMAJSKI JEZICI SILAZAŠE NA ZEMLJU! TAJ KOSMIČKI RAT KOJI JE POTRESO ČITAV KOSMOS U BIBLIJU JE OPISAN KAO POTOP. JEDNA CIVILIZACIJA ZLA KOJA BEŠE MLOGO PUTA SAVRŠENIJA OD OVU NAŠU JE POTPUNO UNIŠTENA. UNIŠTILI SU JE SVETI SORABSKI RATNICI DETE! JEDAN ŠPIJUN OD TA CIVILIZACIJA SA SVO ZNANJE KOJE JE MOGAO DA SAKUPI BEŽI U SVOJ KOSMIČKI BROD. ZVAO SE NOJE. I NJEGA U BIBLIJU OPISUJU KAO NEKOG ČOVEKA KOJI JE SAGRADIO BARKU. SORABI SLAVE SVOJA POBEDA NAD ZLO, SVOJA STARA SRPSKA SLAVA!

  • Deda, gde je Noje pobegao?
  • DETE, NOJE JE POBEGAO U KOSMOS, A ONDAK SE SPUSTI U JUŽNA AMERIKA, U DANAŠNJA DRŽAVA PERU. I TU TI ZA NEKO VREME SA SVOJI SARADNICI PONOVO NAPRAVI ORUŽJE, ALI SADE DA S NJIM TUČE SORABE PO SVET. SVI DRUGI NARODI PRIZNAŠE SORABSKU I BOŽIJU VLAST NAD SOBOM, ALI NOJE NE! TAJ KOSMIČKI BROD KOJI JE NOJE NAPRAVIO BIO JE GOLEM KAO JEDAN KONTINENT. ON TI NJEGA DETE SPUSTI U ATLANSKI OKEAN. I TO SU TI STARI NARODI ZVALI ATLANTIDA. NAJSAVRŠENIJI DRŽAVA GRAD NA SVET! A TO NE BI NIŠTA DRUGO DO NJEGOV KOSMIČKI BROD SA NJEGOVI STRUČNJACI I NAUČNICI. A SORABI SE OD BOJEVI ODMARAŠE NA STARU PLANINU. TUDE TI JEDNO ČOBANČE ČUVAŠE OVCE, PA IH UPITA: ODAKLEN STE? A POŠTO ONO NE RAZUMEDE JEZIK OD STARI SORABI, STARINA SORAB MU NACRTA NA ZEMLJU RAVNOKRAKI KRST ŠTO GA MI DANASKE ZOVEMO VIZANTIJSKI.

  • Dobro deda, nisu ti Sorabi valjda iz krsta. Odakle su oni?
  • STARINA NACRTA ONOM ČOBANČETU MAPU OD RAJSKI VRT. RAVNOKRAKI KRST SU ČETRI SVETE REKE KOJE TEKU U RAJSKI VRT NA ČETIRI KOSMIČKE STRANE SVETA. TO TI JE DETE PEČAT BOŽIJEG STVARANJA NEPOMUĆEN SA ZEMALJSKO ZLO! TO JE DETE SVETO SORABSKO SLOVO! PEČAT OD RAJSKI VRT U LJUDSKA SVEST. TO JE PEČAT OD POBEDE DUŠE U ČOVEKU NAD BOLESNA I POKVARENA PSIHA. GOLEMA JE TAJNA U VIZANTIJSKI KRST! A TO JE ZA VASKE U VLADU SAMO NEKI FOLKLORNI ZNAK. A ONDAK TI DETE ONO ČOBANČE UPITA SORABA : A KUDE IDETE? KUDE STE KRENULI? A SORAB MU NACRTA ČETRI S OKO KRSTA. KAKO JE CRTO TA ČETRI S SA MAČ, VATRA ŽIVA IZ ZEMLJU KREŠE!

  • Deda, šta je Sorab nacrtao?Šta su za čobanina značila ta četiri slova "S" što mu je nacrtao?
  • DETE, TO SU ČETIRI KRILA OD SRPSKU VOJSKU KOJA KREĆE NA ČETIRI STRANE SVETA DA S VATRU NEBESKU SPALI VATRU ĐAVOLSKU! DA NIKAKVO ZLO NE MOŽE DA DOPRE DO BOŽIJI PRESTO! TO SU TI DETE ČETIRI SRPSKA SLOVA S! TO JE SILA I SLAVA STARE SORABSKE VOJSKE! I PREDANJE KAZUJE : KAD SE NA KRAJ OD KOSMIČKO VREME TA SORABSKA VOJSKA PONOVO UJEDINI OKO RAVNOKRAKI KRST, TADE ĆE DA BIDNE PUN KRUG OKO KRST! TO ĆE DA BIDNE POTPUNA POBEDA SORABA NAD SOTONU I NAD VREME!

  • Deda, da li to znači da će tada da bude smak sveta?
  • DETE, TADE ĆE DA BIDNE STRAŠNI SUD! TADE ĆE GOSPOD DA SUDI NARODIMA, A NE PODMITLJIVE SUDIJE OD OVAJ SVET.

  • Deda, tek sada mi postaje jasno, šta zapravo znači vizantijski krst sa četiri slova "S"! To je objava rata neprijateljima Starih Soraba koja je zapečaćena nekada na zemlji!
  • DETE, ONO TI ČOBANČE TAJ ZNAK PRECRTA NA JEDNA JAGNJEĆA KOŽA TE REČE NA DRUGI ČOBANI : KADE SE OVI ZNAK BUDE VIJIORIO NA NEBO, BLIZU JE KRAJ SVETA!

  • Kada će se taj znak vijoriti na nebu deda?
  • DETE, ON SE VIJORI NA SRPSKA ZASTAVA! A TO JE VEĆ GOLEM ZNAK!

  • Deda, nismo mi bili toga svesni kada smo stavljali taj znak na srpsku zastavu.
  • DETE, TAKO JE SUDBINA HTELA! U VAMI JE IPAK OSTALO NEŠTO OD SRPSKA KRV, IAKO VI TO SADE NE VOLITE MLOGO. ETO TI UDES OD SUDBINU! NAJPROZAPADNIJA VLADA U ZEMLJA SRBIJA NA SVOJA ZASTAVA MEĆE ZNAK KOJI JE U STARO DOBA SKRŠIO ZAPADNE SILE!

  • Deda, čime su Stari Sorabi bili naoružani kada su pobedili sve narode sveta?
  • DETE, ARANĐEL MIHAJLO IH NAORUŽO SA SVETI MAČEVI. A SAM GOSPOD BOG DADE STARINI VOĐI SORABA, KOSMIČKO DRVO KOJE NE BEŠE MLOGO GOLEMO, JEDNO PET ŠES METARA. AL BEŠE POTEŠKO, KO JEDNA OSMINA OD ZEMALJSKA KUGLA. KADE JE STARINA TUKO SA TO DRVO KONTINENTI SU PUCALI KO LUBENICA!
  • children - 503 - 15.11.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    The Lion's Gate Bridge


    Once upon a time, there was a city which had a bridge with tow lions guarding the south side of the bridge entrance. Since they were stationed in the shadows of the old maple trees, for most kids they seemed to be alive.

    There was a small princess living in the city. Her father happened not to be a king, so this is not a fairy tale but a true story.

    When the princess was eighteen months old, her father took her over the bridge for the first time. When she noticed the lions, she shouted:

  • "Lions!"

    This was a new word in her modest vocabulary, so her father loved her because of that!

    At the age of three, they went over the bridge again. This time he made up a story that lions used to roam freely in the park, but he captured them and tied up to the bridge. He did this to protect his baby from naughty lions that had craving to scare small kids.

    His daughter listened carefully, but didn't understand a word what he was saying.

    Her father loved her because of that!

    At the age of five they crossed the bridge again. This time she heard a story how her father killed and stoned the lions which used to live in Stanley Park and prey on little children who were riding bicycles.

    She listened carefully with eyes wide open, but said nothing.

    Her father loved her because of that!

    At the age of seven, while going over the bridge, she listened to the story with disbelief, at the same time wondering if the car doors were locked.

    The next day she told him: "Dad, my mother said you were lying to me about the lions!"

    Her father loved her because of that!

    At the age of nine, she listened her father retelling the same story all over again. This time his voice was more convincing and the story had much more details.

    However, she smiled and said:

    "Give me a break, dad! The bridge was named after the two peaks which are called Lion's Mountains. The stone lions are a symbol of the bridge. Don't you think I learn something in the school?"

    Her father was so happy she has grown into a smart girl. However, he was sad at the same time. Over all those years he really enjoyed telling the story, but now nobody is willing to listen to him.



    This is a true Vancouver story dedicated to my daughter Marija Tomic

  • rat_nisici - 102661 - 06.09.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    Misija na Olovo (4)


    Prevedeno iz ruske knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )"

    Poslušavši kompletnu istoriju u "Gardi" dogovorio sam se sa poručnikom Šarencem i njegovim prijateljem da odemo do Hrvata. Oni su, prema riječima ovih oficira, imali mnogo novca i kupovali su odjeću i proizvode. Povjerovao sam im a i bio sam radoznao da prošetam do HVO-a.

    Skupili smo se napokon oko podneva. Ponio sam preostale konzerve hrane, oficiri su ponijeli dva kompleta uniformi i pištoljsku municiju. Cilj putovanja nije bio tako blizu kao što smo mislili, stigli smo tek u sumrak. Desno su bili muslimanski položaji sa kojih su oni povremeno pucali po svojim dojučerašnjim saveznicima. Sa lijeve strane od hrvatskih položaja na desetak metara udaljenosti počinjala je strma padina, sa koje je Hrvatima bilo lakše da odlete zmajem nego da se spuste pješice.

    Položaji Hrvata su me obradovali. Za razliku od Srba, oni su iskopali duboke rovove od kojih su se pružale takođe duboke tranšee sa pokrivkom i završavale otvorenim ćelijama u kojima je dežurao po jedan bojovnik. U rovovima su bile peći i Hrvati nisu bili loše ustrojeni. Takvi bunkeri su bili locirani na svakih 50 metara.

    Mi smo im bili važne osobe i dali su nam kao pratioca mršavog, visokog, ošišanog na "jež" frizuru momka, veoma sličnog solisti engleske grupe "Kleš" (Džo Stramer, op. prevodioca). Komercijalni poslovi nisu nam išli od ruke, Hrvati nisu htjeli ništa kupiti od nas. Poslije obilaska desetak bunkera sjeli smo da predahnemo i popričamo sa Hrvatima o životu. Mene to nije interesovalo i sa svojim vodičem pankerom sam nastavio obilaziti bunkere. Ništa prodati i dalje nisam uspio pa sam, ispivši čašu votke, odlučio da se vratim.

    Ići u mraku po kamenju bilo je opasno a pred svitanje su muslimani voljeli pucati, tako da smo morali požuriti. U povratku mi je moj vodič pričao da je radio u Moskvi i retorički mi predao pozdrave nekim svojim prijateljima iz Moskve, ne davši ni adresu ni broj telefona. Došavši do svojih saputnika predahnuo sam pa smo krenili nazad. Primijetio sam da je u mraku Šarenac vidio bolje od nas i manje se spoticao. Bio sam strašno iscrpljen, ranac sa konzervama mi se bukvalno urezao u ramena. Kasnije mi je došlo u glavu: Ne mogu da shvatim da te konzerve nisam ostavio kod Hrvata. Ali ipak, komercijalni uspjeh je došao do mene, doduše ne mojom zaslugom.

    Vezista Bane tada je odlučio da se ponovo oženi i to mu je omogućilo pristup u kuću njegove navodne nevjeste. Istovremeno, on se dogovorio sa svojom nesuđenom tazbinom i prodao im sve iz naše kuće, zajedno sa mojim konzervama. U poslu je uzeo učešća i Zoran, pa sam im otvorio kuću, u kojoj sam ostao jedini, dozvolivši da iznesu i peć i namještaj i stari ćilim sa rupom na sredini. Dogovor je ispoštovan i ja sam za to dobio 150 maraka. Došlo je do svađe između Zorana i Baneta jer je Bane, izgleda, obojicu nas prevario za novac, no mene to nije interesovalo jer mi nije bilo prvi put da vidim ovakve prizore.

    Poručnik Otašević ubrzo je predložio da ponovo idemo u izviđanje, ali se odjednom sve promijenilo. Stigla je naredba da se hitno prebacimo pod Okruglicu, srpsko selo na suprotnoj strani u odnosu na prilaz Olovu, gdje je bila probijena linija fronta. Kao ispomoć su nam dali tenk, koji je stajao pored sela. Sjeo sam na oklop toga tenka, ostali su se smjestili u kamion i krenuli smo. Na odredištu nas je čekao komandir koji nas je smjestio u dva "bunkera" u ćupljini na liniji. Ispred nas je bila visoka gora, sa jedne strane ćelava a sa druge prekrivena grmljem i niskim rastinjem.

    Po njenom vrhu je išla linija koju je neprijatelj uzeo od Srba a koja se sastojala od nekoliko međusobno neuvezanih "bunkera". Iz razgovora smo saznali da je neprijateljska grupa napala na jedan "bunker", jednog borca su ubili a drugoga zarobili. Na radiju su Srbi slušali da su neprijatelji zarobljeniku iskopali oči i odveli ga u svoj zatvor. Ostali srpski borci su jednostavno pobjegli sa svojih položaja.

    Neprijatelj nije htio ozbiljno da brani novodostignute položaje, ali se čula razmjena jake vatre. Naša grupa, spustivši se, pošla je pravo u čelo izgubljenih položaja. Naprijed je išao lokalni komandir, kojem su već bili saopštili da je gora slobodna. Mi smo ga pratili. Mene je tješilo to da nas neprijatelj ne može sve odjednom pobiti. Na istu goru sa desne strane pela se još jedna jedinica.

    Slava Bogu, tada nismo imali gubitaka. Goru smo uzeli bez borbe, no Čuba, sa svojim bolesnim bubrezima, savijao se je i bez pucnjave i nastojao sam da se ne odvajam od njega.

    Vratili smo se u bazu. U Hajdama, međutim, čekalo nas je iznenađenje. Stražarska kućica pred našim kućama je izgorjela, skupa sa šupom. Jasno, bila je to rabota nekoga od "Kasindolaca" koji su stalno tražili od Čube da im dozvoli da svoju smjenu straže provode u kući a ne napolju, na položaju. Mene je to izbacilo iz ravnoteže, zadnja kap bila je to što su "Kasindolci" ukrali sanduk ručnih bombi, koj je nama dodijeljen.

    Ručne bombe su mi bile veoma omiljene i krenuo sam da se raspravim sa komandirom "Kasindolaca". Pri tom sam pomenuo i da se nerado potčinjavaju Čubi, nerado idu u akcije i sve ostalo. Sa moje strane bilo je svega: postrojavanje automatom, udaranje pesnicama, hvatanje za grudi, očigledno su me moji živci izdali. Sada, nakon što je prošlo vrijeme, mislim, mogao sam tada koga ubiti, samo da je neko od njih, ne dao Bog, učinio neki suvišan pokret.

    Potom sam se vratio u kuću, a sa njihove strane je došla delegacija za pregovore, ali je bila odabrana oštra forma, tako da sam morao jednog delegata spucati čašom u glavu kazavši da je nemoguće tako ratovati. Ne znam koliko je moje objašnjenje njima bilo razumljivo, ali smo se rastali srdačno i više među nama nije bilo nerazumijevanja. Ipak se oni nikada nisu promijenili na bolje i ja sam to shvatio, na žalost, tek nakon rata. Kako mi je u Beogradu pričao Dragan N. "Kasindolci" nisu spavali cijele noći i postavili su kružnu odbranu oko kuće, stvarno nisu više htjeli imati posla sa muslimanima.

    Kad nam je sledećeg dana na smjenu došlo novo popunjenje, neki od njih su se rukovali sa mnom dok su se ostali slatko smješkali. Posjedavši u kamione otišli smo kući i ovim je naša akcija na Olovo bila okončana.


    Ovim je okončano i poglavlje 5. iz knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )" Olega Valeckog, prevod Vuka Gradinskog, srpskog borca sa Nišićke visoravni.
    rat_danas - 98108 - 25.10.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    (24.09.2002) Ubijen Željko Marković


     Željko MarkovićŽeljko Marković je bio ponos Sokoca i čitave gore Romanije. U trenutku smrti je bio na funkciji Načelnika CJB Srpsko Sarajevo. Priča se da je bio na putu da razriješi nekoliko političkih ubistava koja su se desila u godinama nakon rata u BiH. Ubijen je u svom dvorištu u Sokocu, 24. septembra 2002. godine, u dva sata ujutro sa dvanaest metaka. Njegovo ubistvo nikada nije razriješeno, što se i nije očekivalo od imptentne sokolačke vlasti.
    ozren - 102683 - 13.09.2018 : Mili77 Doboj - best (2)

    Čuvari manastira


    Malo analizirao svoje podatke, koje sam dosada sakupio, došao sam do toga da sam ukupno dosada popisao 1062 nastradala borca VRS od 1992-1995 u opštinama Zavidovići, Banovići, Lukavac (odnosno od Vijenca pa južno preko Lozna-Ribnica-Gostovići-Podvolujak-Svinjašnica-Paljenik-Podsjelovo. Odnosno zone odgovornosti 2. ozrenske lpbr i 4. ozrenske lpbr).

    Po godinama to izgleda ovako:
  • 1992. godine - nastradalo 219 boraca ili 20, 62 %
  • 1993. godine - nastradalo 78 boraca ili 7, 34 %
  • 1994. godine - nastradala 294 borca ili 27, 62 %
  • 1995. godine - nastradao 471 borac ili 44, 35 %

    U 1995. godini od 471 nastradalog borcaVRS, 253 su nastradala prilikom pada Vozuće (10. i 11. 09. ) ili 53, 71 %.

    A prilikom pada Vozuće i južnog Ozrena nastradalo je 280 boraca ili 59, 44% nastradalih od ukupnog broja nastradalih u 1995. godini.

    Ako sada ovo malo smanjimo i suzimo, tj. ako isključim opštinu Lukavac, što znači baziram se na zonu odgovornosti 1. srbačke lpbr, 1. prnjavorske lpbr, 14. lpbr, bPJP MUP-a RS i 4. ozrenske lpbr (Lozna- južno prema Ribnici- Gostovići-Podvolujak-Svinjašnica-Podsjelovo na tom potezu nastradalo je 833 borca od 1062 borca što iznosi 78, 43 %.

    Po godinama to iznosi ovako:

  • 1992. godine - nastradalo 130 boraca ili 15, 60 %
  • 1993. godine - nastradala 63 borca ili 7, 56 %
  • 1994. godine - nastradala 202 borca ili 24, 24 %
  • 1995. godine - nastradalo 438 boraca ili 52, 58 %.

    U 1995. godini od 438 nastradalih boraca VRS, 253 su nastradala prilikom pada Vozuće (10. i 11. 09. ) ili oko 72, 72 %.
    A od tog broja nastradalih boraca VRS (833), kao što sam već gore napisao 253 borca su poginula i nestala prilikom pada Vozuće 810. i 11. 09. 1995. godine) ili 30, 37 %.

    Znači faktički prema dosada prikupljenim podacima od 1062 borca nastradala u odbrani Vozuće (opština Zavidovići i Banovići) nastradalo je 833 borca ili 78,43%.

    Četvrta ozrenska lpbr VRS je od dana formiranja 01. 11. 1993. godine do kraja rata prema dosada sakupljenim podacima imala 198 nastradalih boraca. Od toga broja pri padu Vozuće poginulo je i nestalo 126 boraca ili 63,63% od ukupnog broja nastradalih boraca, što znači da su do 10. 09. 1995. godine iz 4. ozrenske lpbr nastradala 72 borca ili 36,37%.

    Ako na ovih nastradalih 198 boraca 4. ozrenske lpbr dodamo poginule (do 31. 10. 1993. godine - borci 2. ozrenske lpbr) iz opština Zavidovići (Vozuća i Gostovići) i opštine Banovići 1992-1993 njih 186, dobijamo ukupno da je poginulo 384 borca sa tih opština, što se u neku ruku slaže sa Spomen panoom 4. ozrenske lpbr u Modriči.

    Ja sakupih 280 nastradalih u septembarskim danima 1995. na Vozući i južnom Ozrenu.
  • ozren - 102689 - 17.09.2018 : Mili77Doboj Doboj - best (2)

    Odnos snaga na Vozući 10.09.1995. g.


    Poznato je da je u konačan slom odbrane Vozuće i Ozrena 10. 09. 1995. godine iz 3. korpusa krenulo oko 14.000 neprijateljskih vojnika, a iz 2. korpusa 7.200 vojnika, što ukupno iznosi oko 21.200 vojnika. U svojoj knjizi "Bitka za Vozuću 1992-1995", autor Nenad M. Cvjetković kaže da je 4. ozrenska lpbr imala 1.176 boraca, 14. lpbr oko 500 boraca. I neprijatelj se toga drži...

    Hajde da pokušamo ustanoviti tačno stanje ljudstva VRS na dan 10. 09. 1995. godine.

    Ovako je bilo:
  • 4. ozrenska lpbr je imala "na papiru" 1.176 boraca, ako odbijemo tu razne rashode (odmor kući, bolovanje, liječenje), smatram da na prvoj borbenoj liniji nije moglo biti više od 700-800 boraca.

  • 14. lpbr je imala oko 500 boraca "na papiru". Odbijmo isto rashode, smatram da je na liniji odbrane bilo 250-300 boraca,

  • 1. srbačka lpbr, ona je na papiru imala oko 860 boraca. Oduzmimo i ovdje rashode, smatram da je i njih na liniji odbrane bilo oko 600. Najveći teret podnio je 2. pb pomenute brigade, koji je držao poziciju Okretaljka-Popovo Osoje-Paljenik. Koliko je bilo brojno stanje bataljona? Smatram da ni njih na l/o nije bilo više od 250-300.

  • bataljon PJP MUP-a RS, bilo ih 400-450. Na liniji ih nije bilo više od 100-150.

    Znači ja dolazim do tog podatka da je VRS za odbranu Vozuće 10. 09. 1995. godine imala oko 1.900 boraca, a po brojnom stanju bilo je oko 2.986 boraca.

    Od OMJ neprijatelj je iz 3. korpusa imao 3. tenkovsku četu, a iz 2. korpusa 2. tenkovsku četu. Pretpostavljam, da je i njihova formacija slična ili ista ko u bivše JNA, što znači da su imali na raspolaganju oko 24 tenka, po 12 u svakom korpusu.

    Sa druge strane, jedinice VRS su na tom području imale mješovitu oklopnu četu iz sastava 2. okbr (tenkovi T-55, oklopni transporteri M-60 i samohotke ZSU 57/2). Zbog šarolikosti mješovite oklopne čete VRS, možemo reći da je i ovdje neprijatelj imao prednost minimalno 3:1.

    Artiljerijsku podršku neprijatelju su davala dva mješovita ariljerijska puka, 2. map i 3. map.

    Jedinice VRS su podržavale (dok su imale municije) dvije haubičke baterije D-30 122 mm. I ovdje je odnos minimalno 6:1 u korist neprijatelja.

    Ako uz to još uzmimo i prazne međuprostore između jedinica VRS koji su bili i do 2-3 km, rezultat se unaprijed znao.
  • zuc_razno - 97737 - 02.11.2016 : Miner Vogosca Vogosca - best (2)

    Za Deminera


    Pozdrav Deminer!

    Već odavno nisam pisao na ovom sajtu, ali pošto radiš jednu humanu stvar odlučio sam da ti se javim. Pokojni Rajko Brezo je predao sve šeme minskih polja naše zone odgovornosti, od Orahovog Brijega (spoj sa Koševskom brigadom) do Mijatovića kose (spoj sa Rajlovačkom) u Višegradu kad smo se razduživali. Na tim šemama koje su bile jako dobro odrađene jer je pok. Rajko bio injženjerac iz bivše JNA sa bogatim iskustvom. I nas podređene je naučio kako se radi taj posao, a poslije toga je strogo zahtjevao da mu redovno dostavljamo sve nastale promijene. Na tim šemama je profesionalno sa svim kordinatama bilo ucrtano 2360 mina. Bile su to uglavnom potezne, koje su mahom bile obezbeđene nagaznim jer nam se u početku dešavala "krađa" mina od protivničke strane. Također i dio Mrudova je bio obzbjeđen nagaznim.

    Na tim šemema je bilo i oko 500 raznih mina koje nisu bile postavljene od nas ali smo ih locirali i upisali u šeme. Poslije Dejtona mi smo imali želju da uklonimo sve mine, ali nedostatak vremena i loši vremenski uslovi su nas spriječili u tome. U blizini naselja ja i on smo razminirali sve naše od Veterinarske stanice do Hrastika. Ovo je uglavnom livada o kojoj pria Pravi a gdje je bilo dosta veliki broj mina i mislim da su dobre vile pronosale njega i njegove drugove tada jer smo smatrali da je to najlakša ruta za ulazak u Vogošću s obzirom na naše položaje.

    Uglavnom, želim ti sreću jer je tu "rokano" svašta sa obje strane.




    Idi na stranu - |listaj dalje|