fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rodoslov - 89083 - 02.03.2014 : Sanja Bulatovic Kraljevo - best (3)

Tomovići, pleme, poreklo...


Ušla sam slučajno na ovu stranicu i pronašla sam pleme svojih predaka. Moja pokojna majka je bila Miroslavka Tomović, opština Leposavić, selo Bare.

Ne znam, ali bih volela da se nikada ne zaboravi njeno ime i da se upiše na toj jednoj grančici porekla njenoga. Bila je jaka žena, vredna i plemenita ali i izdana od svoje braće i svoje porodice. Zaboravljena.

Miroslavkin otac se zvao Miloje. Majka joj je umrla kada je bila devojčica. Baka mi se zvala Kostandinka, devojačko prezime Filipović. Miloje i Kosadinka su imali četvoro dece: Miodraga, Miroslavku, Vitomira i Proka. Baku nikada nisam upoznala. Slušala sam o njoj i znam da je mama mnogo patila za njom.

Miloje, mamin otac, je bio jako loš čovek. Sećam se da sam imala sedam godina kada me je majka po prvi put odvela odvela kod svoga oca. Otišli smo u selo Bare, pokisli i promrzli. Sećam se izvora u zemlji i plehanog lončeta iz kojeg nas je majka napojila. Stigli smo do vrha sela. Mati mi je pokazala gde je čuvala ovce kada je bila kao ja te mlekaru gde su držali mleko i sir. Stigli smo do vrata kuće. Otvorio je njen otac. Tada sam prvi put videla tog čoveka. Nije nas primio. Nije me ni pogledao. Zašto? Majka je plakala, odvela nas je u neku trošnu kućicu. Tu je bila slama i tu smo prespavali. Majka je saznala da se otac opet oženio. Žena mu se zvala Coka. Iz tog braka je imao dete koje se zove Zvonko.

I ova noć će biti posvećena tebi mati moja. Tebi i tvom životu, tvojoj muci i porodici koja te je zaboravila, koja te se stidela i koja te se odrekla. Preneću priču dalje svojoj deci, majko moja, svojim unucima i praunucima da se nikada ne zaboravi! Iako te nisu želeli i ako su te se stideli, opraštam vam Tomovići samo zato što volim svoju mamu koje više nema. Ja ću da vam oprostim a da li će Bog?

Hvala vam,
Sanja
poturice - 100779 - 16.06.2017 : Мihailo Danilovic Majur,sabac - best (2)

Istoričar dr. Salih Selimović


rsk - 100415 - 13.05.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (1)

RE: Oslobođenje Vukovara


Kod nas se kaže za nekoga ko traži dlaku u jajetu da rđavom k.... i dlake smetaju. Zašto to kažem? Kao prvo, poznajem Nebu Bak i neke od te njegovih ratnih drugova, pa mogu da potvrdim da je to bila jedna od najboljih jedinica satstavljena od dobrovoljaca iz Srbije, koji su dolazili u Vogošću tokom rata.

Po njegovom pisanju sam primjetio da je zaboravio kako se koja čuka oko Vogošće zove i da je pobrkao nazive. Nikada ga nisam ispravio, jer sam siguran da ni tada ne bi zapamtio naziv nekog sela ili brda. A i kako bi zapamtio kad te nazive više od 90% ljudi koji su odrasli na tim prostorima su prvi put za njih čuli. Ako mi domorodci znamo bolje te nazive, ne znači da treba one koji to ne znaju omalovažavamo i ponižavamo svojim komentarima! Zato Neba Bek samo ti piši, ima nas dovoljno koji smo odlično razumili tvoj tekst o borbama u Vukovaru.
moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (105)

Argeta


argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestru i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je naša potraga ostala bezuspješna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se tog dana dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi standardno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • prepiska - 100669 - 03.06.2017 : Siki Breza - best (7)

    Rasprave na ovom forumu


    Mislim da nema više nikakve svrhe javljati se na ovaj portal i polemisatio bilo kakvoj temi sa stranom koja sebe naziva Repulika Srpska. Vi se trudite da na svaki način i ondje gdje je to nepotrebno omalovažite sve što je nepravoslavno. Vi time i ne primjećujete da se na taj način sami diskreditujete i dovodite u situaciju druge da reaguju onako u Konjicu. Zašto bi Armija BiH bila takozvana a zna i ptica na grani da je upravo obratno što su potvrdile najveće vodeće sile svijeta.

    RE: Rasprave na ovom forumu



    Siki,

    krajnje je neobjektivno od tebe, i tebi sličnim, da upravo na ovom sajtu pišu o "smislu" neke polemike kada već u prvoj rečenici Srbe nazivaju "četnicima" a i negiraju "Republiku Četničku". Primjetio sam da vi muslimani čak ni u pisanju ne možete da napišete "Republika Srpska" veće je nazivate "RS".

    Ime "Armije BiH" je sporno zbog toga što ona nikada nije bila, niti će biti, armija koja je kontrolisala cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine. Koliko se ja sjećam, sve do političke podjele BiH, muslimanska vojska je kontrolisala oko 30% teritorije Bosne, pa bi bilo pravično da se vaša "armija" tj. vojska naziva "Armija 30% BiH" ili ako baš hoćeš "Armija Federacije BiH". Svi ostali nazivi su krajnje nekorektni i neprihvatljivi za nas Srbe. Mi smo svoju armiju, koja vas je debelo porazila u ratu, nazvali Vojska Republike Srpske, što je adekvatno standardima srpskog jezika. Naša namjera nikada nije bila da kontrolišemo cijelu Bosnu i Hercegovinu, već samo ono što nama pripada.

    Niko vama ne osporava pravo da imate svoju vjeru i budete ono što hoćete. Međutim, što se više udaljavate od svojih korjena, a dobro znamo da ste i vi slovenski narod - potomci Srba, sve smo bliže jednom prelomnom trenutku kada više nećemo moći da živimo u istoj državi.

    To što vas podržavaju "velike sile" i nije baš neka velika čast za vas. Nama je dovoljno da nas podržavaju "male sile" poput Rusije, Kine i Indije, što je više od polovine svjetske populacije. Opšte je poznato da Amerikanci i Englezi podržavaju uvijek pogrešnu stranu i da su se svi ratovi koje su oni vodili završili jako nesrećno po države u čiji su se suverenitet oni umješali.

    I na kraju, da pomenem i prekrajanje istorije. Nauka je danas otišla toliko daleko da genetskom analizom možemo dokazati za svakog čovjeka, pa i cijelu naciju, odakle vodi njihovo porijeklo. Tako se već sada zna da su Hrvati u ogromnoj većini Srbi, pa su i oni sami morali da priznaju da Pavelićeva teorija porijekla Hrvata više ne važi. Vaša nauka još uvijek tvrdi da ste vi Bogumili, dok onih 9 miliona Turaka, koji danas žive u Turskoj, sa ponosom kažu da su oni srpskog porijekla, čak još uvijek njeguju srpsku tradiciju i srpski jezik.

    Sve ovo, da nije istinito bilo bi smješno, a ovako možemo reći da je žalosno. Sve dok ne prihvatite istinu onakvu kakva jeste, ne možete očekivati od nas Srba da se sa poštovanjem odnosimo prema vama.
    nevesinjska - 100707 - 07.06.2017 : Hvo Capljina Capljina - best (2)

    Operacija Lipanjske zore


    07. 06. 1992, tog dana krećemo u akciju oslobadjanja desne obale rijeke Neretve (Prebilovci, Tasovčići Klepci)

    Krećemo iz pravca Metkovića na selo Klepce kojega drži JNA i paravojne srpske formacije. U selo ulazimo s nešto lakše ranjenog, sa boka uz nas ide HOS, a HV ide s desna. Selo ubrzo pada (2-3 ) sata, ostala samo starčad, JNA se već povlači prema Tasovčićima i dalje prema Dubravskoj visoravni.

    Sledeći dan padaju Tasovčići i Prebilovci. U Prebilivcima zarobljavamo tenk i Vbr. Naši VBR-ovi prevrću zemlju ispred nas, JNA u totalnom rasulu se povlači prema Stocu, tek tad smo vidjeli koji haos vlada među njima.

    Svim poginulim borcima neka je laka zemlja!
    dnk - 100687 - 05.06.2017 : Мihailo Danilovic Majur,sabac - best (1)

    Jovica Krtinić: DNK Poreklo


    EEmisija "Pravac" emitovana 26.05.2017. godine
    DNK Poreklo, gost Jovica Krtinić
    breza - 100691 - 06.06.2017 : Milan Podgorica - best (2)

    Ko koga podržava?


    Molio bih Sikija, onako prijateljski, da mi da precizan odgovor na pitanje, pa posle toga ne moramo ništa više. Molim te najljubaznije da mi kažeš, ali ljudski i pošteno, šta u dubini duše misliš kada kažeš da "vas podržavaju najveće sile svijeta"? Znam da u prvom redu mislis Amerika, Engleska, Njemačka...

    Poštenja ti tvoga, nemoj za tren biti musliman iz Bosne, nego budi samo čovjek nebitno odakle i reci kako možeš da se hvališ podrškom zemalja koje su pokrenule na stotine tajnih ratova, srušile desetine legalnih vlasti, ubile milione tvojih vjernika, a sve za rad svojih ekonomskih i geopolitičkih interesa. I ti kažeš kako tebe takvi "mirotvorci" podržavaju. E svaka ti čast, toliko mržnje imaš u sebi.
    zlocini - 100703 - 06.06.2017 : SaSrbin Canada - best (4)

    Zločini nad Srbima


    Svjedoci smo kako se posljednjih godina a i ovih dana stidljivo pojavljuju članci o hapšenjima muslimanskih zločinaca ili o još nekažnjenih muslimanskim zločinima tokom rata u BiH. Tako možemo pročitati o nekakvoj "Azri četiri noža", Ilfeti Veseli, o streljanju zarobljenika u Velikom parku u Sarajevu, o hapšenju monstruma koji su silovali maloljetne Srpkinje po Sarajevu, o ubistvu civila u Presjenici, Rogatici, Foči, Sijekovcu, Bihaću, Zenici, Tuzli, Konjicu, Visokom, Goraždu, Srebrenici... Praktično nema mjesta u BiH gdje nije bilo zločina nad Srbima a veliki broj tih zločina dogodio se na početku rata, u jeku antisrpske medijske kampanje. Što bi rekli "povika na vuka dok lisica jede meso".

    Mišljenja sam da treba organizovati međunarodnu konferenciju u Banjaluci, pozvati sve ambasadore i relevantne evropske i američke novinare i političare koji imaju želju da saslušaju i srpsku stranu i da se i na taj način bar malo osvjetle događaji iz rata u BiH. Taj početak je jako bitan jer je umnogome kasnije odredio tok rata. Kako je moguće da "nenaoružani" muslimani još 1992. izvrše toliko broj ratnih zločina? Treba tražiti da se pod hitno pravdi privedu i ratni zločinci iz Sarajeva koji su odgovorni za zločine u Pofalićima, Hrasnom i ostalim sarajevskim naseljima. Tu prije svega mislim na Dževada Topića - Topu, Kerima Lučarevića, veliki broj pripadnika 9. i 10. brdske brigade pod komandom Cele i Cace, pripadnike Vojne policije tzv. ARBiH, pripadnike "Ševa", Envera Zornića i njegove ubice i silovatelje iz Hrasnog...

    Srpske žrtve vape za pravdom!
    zaboravljeni - 100683 - 05.06.2017 : Pavlovic Doboj - best (1)

    Zeljko Pavlović


    Da li neko zna kako je poginuo Željko, sin Jove Pavlovića, Osječani, Doboj, 4. juna 1992 kod Vile?
    prepiska - 100689 - 05.06.2017 : NOMAD Srbija - best (1)

    Tačan odgovor


    Precizno. Istinito (tačno). Vrlo dobro sročeno. Sve čestitke na odgovoru g. Tomića na tendeciozno piskaranje "Siki_Breza.
    Potpisujem svaku reč odgovora koji je napisao moderator!
    NOMAD
    2sr - 87223 - 13.11.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Nemački sveštenik i njegova propoved posle drugog svetskog rata o Srbima


    Objavljeno: 13. novembar 2013.
    br> Propoved koju je održao nemački sveštenik i protestant Fridrih Grisendorf godine 1945. u svome selu Everburgu kraj Osnabrika, neposredno pred odlazak u penziju, u selu gde se tada nalazilo na hiljade srpskih zarobljenika.

    Ko se osveti, taj se ne posveti

    Martin Luter osnivač protestantizma nemački sveštenik o Srbima

  • "Naša otadžbina je izgubila rat. Pobedili su Englezi, Amerikanci, Rusi. Možda su imali bolji materijal, više vojske, bolje vojskovođe. No, to je ustvari izrazito materijalna pobeda. Tu pobedu su odneli oni. Međutim, ima ovde među nama jedan narod koji je od svih pobednika izvojevao jednu mnogo lepšu, drugu pobedu. Pobedu duše, pobedu srca, pobedu poštenja, pobedu mira i Hristove ljubavi prema bližnjemu. Taj narod su Srbi.

    Mi smo ih ranije samo površno poznavali. Ali smo takođe dobro znali šta smo mi činili u njihovoj otadžbini. Ubijali smo na stotine Srba, koji su branili zemlju; za jednog našeg ubijenog vojnika, koji je inače predstavljao vlast okupatora - nasilnika. Pa ne samo da smo to činili, već smo sa blagonaklonošću posmatrali kako tamo na Srbe pucaju sa svih strana: i Hrvati, i Albanci, i Italijani, i Mađari i Bugari i... Znali smo da se ovde među nama nalazi 5. 000 Srba oficira koji su nekada predstavljali elitu društva u svojoj zemlji, a sada liče na žive kosture, malaksali i iznemogli od gladi. Znali smo da kod Srba živi verovanje da "ko se osveti - taj se ne posveti", i mi smo se zaista plašili osvete tih srpskih mučenika.

    Bojali smo se da će oni posle kapitulacije naše zemlje činiti s nama ono što smo mi njima činili. Živo smo zamišljali tu dramu i već smo u mašti gledali našu decu kako plove niz kanalizaciju ili ih peku u gradskoj pekari. Zamišljali smo ubijanje naših ljudi, silovanje naših žena, rušenje i razaranje naših domova. Međutim, kako je bilo?

    Kad su pokidane logorske žice i kada se 5. 000 živih srpskih kostura rasulo slobodno po našoj zemlji, oni su milovali našu decu poklanjajući im bonbone, mirno razgovarali sa nama. Srbi su dakle milovali decu onih koji su njihovu Otadžbinu u crnoj zavili. Tek sada razumemo zašto je naš veliki pesnik Gete učio srpski jezik. Sada tek shvatamo zašto Bizmarkova poslednja reč na samrtnoj postelji beše - Srbija!

    Ta pobjeda je veća i uzvišenija od svake materijalne pobede! Takvu pobedu čini mi se, mogli su izvojevati i zadobiti samo Srbi, odgajeni u njihovom svetskom duhu i junačkim srpskim pesmama koje je naš Gete tako mnogo voleo...

    Ova pobeda će vekovima živeti u dušama Nemaca, a toj pobedi i Srbima koji su je izvojevali, želeo sam da posvetim ovu moju poslednju svešteničku propoved".

    Fridrih Grizendorf je bio dvorski sveštenik, vrlo obrazovan i širokih vidika. Svojevremeno ga je njemački car Viljem Drugi poslao Vilsonu da primi 14 tačaka njegovog programa o samoopredjeljenju naroda. Umro je 1958. godine.

    (Baštabalkana)
  • 2sr - 88211 - 16.01.2014 : Drago BG-SA - best (8)

    Istorija se ponavlja!


    Odmah da kažem da sam odgledao sve epizode serije Ravna Gora, i uprkos tome što nisam baš veliki poznavalac istorijskih događaja tog vremena, saznao sam dosta toga novog, tj. otkrila se jednu druga strana istorije tog vremena.

    U isto vrijeme, dok sam gledao tu seriju, poredio sam događaje iz proljeća 1941. sa dešavanjima u proljeće 1992. godine - i našao sam mnogo sličnosti. U toku 1941. godine je iščezla Kraljevina Jugoslavija, a samim time se raspala i vojska: oficiri drugih nacionalnosti su otišli na svoju stranu a pojedini srpski oficiri su se sklonili ili pobjegli. Ono malo njih što je ostalo je odlučilo da pruži otpor neprijatelju i zaštite nemoćni srpski narod.

    Srpski narod je u 2. svjetskom ratu trebalo štititi, kako od Švaba kao zvaničnih neprijatelja tako još više i od doskorašnjih "bratskih" naroda Hrvata i muslimana. U seriji "Ravna Gora" je obrađen period od mjesec dana od početka 2. svjetskog rata. U jednoj epizodi je bilo riječi o Istočnoj Bosni gdje su muslimani palili srpska sela, a vjerujem da se činilo i obrnuto.

    U ovom zadnjem ratu, prvih mjesec dana je u Bosni bila gotovo identična situacija: Jugoslavija se srušila kao kula od karata, JNA se takođe na neki način raspala - mnogi oficiri drugih nacionalnosti se priključuju svojim vojskama, veliki dio srpskih oficira odlazi za Srbiju dok neki ostaju uz svoj narod. Srbi u BiH se faktički samoinicijativno organizuju da bi zaštitili živote i sačuvali vjekovna ognjišta - počeli su se priključivati Četničkom pokretu - koji je na početku rata bio samo grupa vojnika koji su odlučili da zaštite stanovništvo i suprotstave se neprijatelju. Nisu bili ništa više! Narod je na početku Otadžbinsko-odbrambenog rata izbezumljeno bježao, dok su neki ostajali.

    A ta Istočna Bosna... U samom početku ovog zadnjeg rata najgore je bilo upravo na tim područjima i tu su se dešavale i prve borbe: Višegrad, Foča, pa onda Bratunac, Srebrenica, Cerska itd.

    I tajming se u oba rata poklopio:

  • Beograd je bombardovan 6. aprila i tada je i počeo rat, a Draža je 13. maja zvanično organizovao ustanak i ustrojio pokret, tj. vojsku na Ravnoj Gori.

  • I rat u Bosni je počeo 6. aprila 1992. godine, sa izuzetkom dešavanja u Posavini, dok je Vojska Republike Srpske zvanično formirana 12. maja.

    Većina ljudi koja je pripadala Četničkom pokretu u 2. svjetskom ratu, i protiv kojih je bila tolika propaganda, a koji su prolazili golgotu za vrijeme SFRJ jer im nije bio dozvoljen povratak u zemlju, su ustvari bili najobičniji stanovnici, najčešće seljaci koji su se priključili da bi zaštitili familije i sačuvali svoja imanja. Isto tako su u ovom predhodnom ratu vojnici VRS ustvari bili obični stanovnici koji su ustvari samo branili živote familija i svoja ognjišta.

    RE: Istorija se ponavlja

    Drago,

    hvala ti na ovom, izuzetno mudrom poređenju. Ne zaboravi da smo i u ovom ratu imali Nijemce kao naše protivnike, samo kao članove mnogo moćnije vojske - NATO agresora.

    Ne zaboravi da su u 2. svjetskom ratu svi srpski gradovi bombardovani 1945. godine od strane "naših" saveznika, tačnije Britanaca i Amerike dok je Republika Srpska u zadnjem ratu bombardovana 1995. godine. U "tajming" se jedino ne uklapa bombardovanje Srbije i Beograda, koje se desilo sa četiri godine zakašnjenja.

    Dalje, i nakon ovog zadnjeg rata mnogo je dobrih momaka, boraca sa prve linije, sakupilo hrabrosti da krene trbuhom za kruhom - u Zapadnu Evropu, Ameriku, Australiji....

    Konačno, isto kao i 1945. godine, na vlast je došao ološ i fukara, ratni profiteri i prelivode.

    I nakon 2. svjetskog rata su pošteni Srbi odvođeni u Sarajevo, gdje im se sudilo samo zbog toga što su bili u Četničkom pokretu. U isto vrijeme Hrvatima i muslimanima su oprošteni ratni zločini, ili su na sudu dobijali izuzetno kratke zatvorske kazne.

    Više od 10 godina je nakon 2. svjetskog rata trajala potraga za "ratnim zločincima", ili bolje rečeno Srbima, koji su se skrivali po pećinama i bosanskim vrletima. Oni koji su uhvaćeni živi su imali tu nesreću da im se sudi javno, preko radija, da im se montiraju lažni svjedoci i falsifikovani dokumenti. Oni koji su bili previše "opasni" ubijani su eksplozivom (npr. Radivoje Kosorić) ili trovani (npr. Slobodan Milošević).

    U nakon 2. svjetskog rata se moralo ćutati o ustaškim zločinima u Jasenovcu, na Kozari, po hercegovačkim jamama, Kninu... Sve je to rađeno zbog "bratstva i jedinstva" - danas se to zove "zajednički suživot!"

    Sve u svemu, istorija se stalno ponavlja ali to shvataju samo oni koji je proučavaju i znaju. Upravo zbog ovoga ja stalno pokušavam da na ovu stranicu ubacim i poneki tekst iz Prvog i Drugog svjetskog rata, ali mi se sve čini da je interesovanje za njih relativno malo.
  • rat_sekovici - 100011 - 27.03.2017 : Miki Sekovici - best (1)

    Pogibija dvojice momaka


    Za Strijelu M53,

    još jedan pozdrav i pitanje: možeš li mi reći tj. potvrditi da li su pružili otpor i da li ste imali vi gubitaka na vašoj strani. Činjenica je da su njih dvojica ostali istureni, da bi ostali mogli da se povuku. Međutim njihovi saborci su se previše povukli, tako da su njih dvojica ostali sami i ubrzo su bili opkoljeni u okruženju. Pozdrav!
    rat_sekovici - 99931 - 21.03.2017 : Orkan Sekovici - best (1)

    Pelemiši


    Pozdrav za Strijelu,

    na kojoj si koti bio sa suprotne strane Pelemiša? Da li si bio u rovu ili nekom idc? Sigurno si bio i na Pelemišima tih ratnih godina. Veliki pozdrav sa Zeca, a ti sigurno znaš gdje je to.
    rsk - 100649 - 28.05.2017 : Zeljo Poskoci Doboj - best (1)

    Pohod na Vukovar


    Nakon velikih, i nažalost bezuspješnih, ofanziva, komanda Gardijske brigade odlučuje prebaciti špic probijanja na naselje 6. proleterske, Minimarket, Desna Supoderica. Mi smo imali prvi napad na Novu Ulicu, domaća TO i dobrovoljci SRS takođe su učestvovali ali bez podrške JNA ne bi pomjerili Zenge jer nas pesto smo krenuli u napad na njih plus naši tenkovi, PAT-ovi, artiljerija, sravnili smo sve sa zemljom.

    Zenge su držale špic u tom naselju, mini-market. Gardijska sa nama sa majorom Tešićem smo zauzeli naselje 6. proleterske i Desnu Supodericu.

    Kao što vidite, istina je ovo što pričaju ova dva vojnika zng i srs. iz ove priče. Vukovar je najveća bitka ratova u bivšoj Jugi. Šteta što ne mogu da sve ispričam, izvinite i razumite me.
    rsk - 100657 - 31.05.2017 : Zeljo Poskoci Doboj - best (3)

    Vukovar '91: Zauzimanje naselja 6.proleterske


    Nakon zadnje velike ofanzive 16. 10. 1991. godine, komanda se odlučuje na drugu taktiku tako da elitne jedinice zajedno sa nama prebacuju na zapadni dio Sajmišta, tj. Cvjetno Naselje, ul. Otokara Kersovanija, 1. maja, Minimarket, 6. proleterske.

    Išlo se na fingirane napade tako da razvučemo njihove snage jer se pretpostavljalo da ne raspolažu većim snagama. Na našem pravcu napada išla je TO Vukovar i rezervisti, dobrovoljci oni na minimarket a mi na naselje 6. proleterske. Moja četa podjeljena u BG u desetinama ja sam bio u paru sa Slobom i nosio sam samo pumpericu sa puno patrona, te bombi bez svog PM da se lakše krećem jer okretnost i brzina znače život. Otvorili smo vatru da otkrijemo njihove položaje a nas par smo se prikradali da rješimo te položaje, već sam prije razvukao zolju i držao je zakočenu. Vidio sam da se puca sa malog prozora od špajiza, opalio sam bez puno nišanjenja i pogodio 20 cm ispod prozora. Slobo i ja smo odmah zasuli kuću bombama, te otvorili paljbu po svim otvorima na kući a to su uradili i naši preostali.

    Čekali smo 5 minuta da krenemo u čišćenje te kuće. Pucao sam pumpericom po svim sobama, onako sa boka. Čim sam zakoračio na vrata, naišli smo na njihove čaure, krvave zavoje, međutim izvukli su se u kuće sa druge strane ulice, tako je to išlo u vukovaru, opet borba za sledeću kuću.

    Odjednom pade bomba kraj nas i rikošetira se od zida i kroz ulazna vrata izlazi i eksplodira. Bila je to bomba koju su zvali "pijani ustaša". Promjenili smo položaj jer smo znali da će još da ih doleti. Ušli smo u jednu ljetnu kuhinju gdje sam ja punio pumpericu a Slobo i Miki naizmjenice pucali tromblone. Dovučen je naš PAT koji je otvorio vatru po kućama preko puta ulice, a i ostatak čete se poredao po kućama i tukli smo nemilice. PAT će nas pokrivati a mi idemo u juriš. Moja BG, poručnik je rekao ako zauzmemo tu kuću da su gotovi pošto major Tešić kaže da je minimarket pao i da se oni moraju povući ka Desnoj Supoderici i dalje ka gradu.

    Prekrstio sam se, ubacio metak u cjev i čekao komandu. Ostatak će nas pokrivati, a mi moramo pretrčati nekih 30-ak metara čistine bez ikakvog zaklona. Dat je znak i jurnuli smo. Strah je trajao tri sekunde i onda osjećaj smirenosti. Zenge su otvorile vatru na nas, ali iz kuća 50-ak metara dalje a ne iz ove koju smo očistili. Slobo, Miki i ja, opet klasično bombe, brzo pucanje, brzo kretanje, moja desetina nije imala nastradalih, a 2. vod je imao jednog poginulog i tri ranjena.

    Opet smo imali problema sa bombama iz pijanih ustaša. One su nas usporavale jer padale su sa krovova i aktivirale se u vazduhu. Do kraja dana smo uspjeli da očistimo naselje i povežemo se sa našim kod minimarketa.
    luzicki_srbi - 90049 - 05.05.2014 : Mihailo Danilovic Majur, sabac - best (2)

    Drevna karta lužičke Severne Srbije


    Središnjim delom današnje Nemačke protezala se nekada srbska granica Limes sorabicus (Limes sorabicus) sa mestima osnovanim od strane Srba kao što su Hamburg, Hanover i Nirnberg. Ostaci tih severnih Srba poznati su pod imenom Lužički Srbi. Njih čine ostaci dva srpska plemena: Milčani i Lužičani. Oni sebe zovu Srbi, a nas Južni Srbi.

    Oblast severno od reke Labe je do 18. veka bila srpska, a pogranična plemena pokorili su Franci, . Oko 400 godine s. e. živeli su na ušću Rajne u more, baveći se pljačkom i pokoravajući okolna srpska plemena. Franci su šireći svoj uticaj stigli do carstava pod Karlom Velikim.

    Pokorili su Tetovce (Tetmarkones/Tetmarcones), Maršane (Markomanes/Marcomanes , poznate danas kao Markomane), Hete (Holkates/Holcates) što dolazi od lužičke reči holci, momci (slov. hlapci). To je današnji Holštajn (nem. Holstein, šuplja stena).

    Ravničarska je oblast, a njen jugoistočni deo zove se Travenija i pun je srbskih toponima. Takav je recimo Oldenburg, koji se do 1127 godine zvao Starigrad, a potom je pisan kao Oldenburg (Oldenburg, bukvalno Stari grad), zbog toga što su Franci u desetom veku prestali da koriste slovo "r" kao samoglasnik. Kako su ga pogrešno čuli, tako su ga pogrešno zapisali, kao što su to radili Englezi sa rečima starih Brita.

    Srbi u ovim oblastima su se čvrsto držali svojih običaja. Helmold kaže da nikako nisu hteli da se odreknu svojih kućnih zaštitnika, tj. Slave. Dokaz da se zaista radi o srpskim oblastima je i danas čuvena rasa konja Holštajnski preponaš. Ona je potpuno bela kao i lipicaneri. Takvi belci su ukrštani hiljadama godina od strane srpskih sveštenika koji su ih koristili u hramovima za obred bogu Svetovidu.

    Jugoistočno od Hamburga nalazi se oblast Humfeld (Humfeld/Humine ili Zahumlje), u kojoj je živelo pleme Bardi (Bradani), u istoriji poznati kao Longobardi. Oni su pre 13. veka pokoreni od strane Franaka.

    Istočno do njih živeli su Srbi Dervani (Derevljani), na čijem području se u desetom veku odigrala Vidovdanska bitka, u kojoj je na prevaru stradalo 120.000 Srba, po nemačkim hronikama.

    Ko danas pamti da se grad Lineberg nekada zvao Glinobor, u kome je živelo čuveno pleme Glinjana (Glinones/Glinones)? Ili da se u području zvanom Hanoverska srpska zemlja (nem. Hanoverisched Wendland/Hanoverisched Vendland) govorilo polapsko-srbski.

    Lužiške Srpkinje ostale verne drevnim uskršnjim običajima

    U području Nirnberga postoje granični kamenovi iz ranog srednjeg veka između Srba i Franaka.

    A zapadnije od od ovog područja i danas je puno srpskih toponima, kako zapadno tako istočno od Rajne, koja je i sama srpski naziv.

    Takvi su Bazel (selo Ba), Frajburg in Brazgau (Slobodni grad u župi Brus), Strazbur (do petog veka Brodnica), Visbaden (Banja Visoko), Koblenc (Oplenac), Keln (Kalna), Solingen (Solin), Utreht (Valeta), Amsterdam (Slavenograd)!?

    Rečice Brege i Brigah koje čine Dunav izviru pod Tribergom (Triglavom). Zapadno od Rajne i južno od reke Mozel (Mosla) čitava oblast se zove Sarland (srpska zemlja), a njen južni deo danas je u Francuskoj i dopire do Strazbura.

    (Svetilica , Magacin)
    plemena - 89439 - 25.03.2014 : Ankica Dimitrov Beograd - best (1)

    Poreklo prezimena Bodo


    Interesuje me gde se prvo pojavljuje prezime Bodo, tj. koreni i rodoslov.
    jasenovac - 81795 - 21.01.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (2)

    Osvestite se Srbi!


    rsk - 96561 - 05.08.2016 : 127. lae Vitezovi Beograd - best (3)

    Republika Srpska Krajina


    Dragi moji Krajišnici,

    Srbima prođe 21 godina bez Krajine. Pitamo se danas i još uvijek niko da nam odgovori, da li je sve ovo moglo drugačije da prođe, bezbolnije?! Mišljenja sam da nije, a evo i zašto.

    Nije više tajna da su Jugoslaviju razbile "Zapadne" sile, a u tom poslu im je trebao saveznik koji će da odradi sve na terenu umjesto njih, da se oni ne troše, a i da ostanu demokrate, mirotvorci i spasitelji. Veoma lako su te saveznike našli u našim komšijama, kojima je obračun sa Srbima bio mnogo važniji od ekonomskog jačanja, stabilnosti i budućnosti zajedničke nam države. Hrvati su rekli "DA" zapadnom planu pod uslovom da se Zapad ne miješa u hrvatsku odluku da Srbe protjeraju sa tih prostora. Naravno Zapadu nije stalo da tih malih Srba pa su se partneri u zločinu brzo dogovorili.

    Hrvatskoj mir nije trebao, jer da su mirno išli ka samostalnosti, Srbi bi ostali u toj novoj Hrvatskoj ali tu i leži hrvatski problem, Srba ima previše i igraće važnu ulogu u političkoj sceni Hrvatske. Srbe treba dovesti na ispod 5 procenata kako bi oni bili na margini političkog života, a ne da ostanu u znatnom broju i tako u budućnosti traže razna prava koja bi ugrozila ljepu im njihovu. Tih famoznih pet procenata su mogli postići samo ratom!

    Mi Srbi iz Hrvatske smo ušli u borbu jer smo imali podršku starijeg brata u Beogradu, koji nam je ostavio malo naoružanja, opreme, kojekakvih dobrovoljaca i najviše problema u svoj toj kako se danas kaže donaciji. Nije prošlo dugo, počeše problemi i našeg srednjeg brata u BiH, koji je mora se priznati bio malo bolji nego onaj u Beogradu, odlazili smo mu u pomoć, dolazio je i on kod nas, a ovaj iz Beograda nam je obojici slao pakete, smo nas nije posjećivao. Počeli su kasnije dolaziti paketi našoj dojučerašnjoj braći u Goražde, Bihać, Sarajevo, samo oni su te pakete plaćali sa puno para, toliko puno da se moglo cijelo političko rukovodstvo nakupiti da obezbede buduće generacije, svoje naravno.

    Rat je tako trajao i trajao, nama paketi više nisu stizali, ali prolazili su pored nas, punio se tako džep ovog našeg brata u Beogradu i kada se napunio on je bio prezauzet sljepilom i pohlepom da bi vidio šta se dešava sa nama mlađima preko Drine.

    Krenula je akcija Oluja, mi se tako tukli i zvali braću u pomoć, baš isto kao kad se dječak tuče u školskom dvorištu, tuče i doziva braću u pomoć. Brat iz Beograda nas nije čuo, valjda je prebrojavao one pare iz džepova sto ih je četiri godine skupljao, srednji brat je možda i htio pomoći, ali nije ni mogao jer ruku na srce imao je problema koliko i mi sami.

    Nestade naša Krajina za račune velikih, koje prevariše još veći tipovi iz Brisela, Vašingtona, Londona...

    Mom narodu iz Krajine poručujem da bude jak i složan, neka čuva svoje ime, običaje i ponos. Živi naša Krajina u našim srcima i mislima, dok je tako budemo nosili, postojaćemo i mi i ona.

    Živjela Krajina!
    nebojsa_spiric - 82257 - 05.02.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (176)

    Umro Miroslav Špirić


    Dragi forumaši,

    sa tugom u srcu želim da vam saopšitim da je umro stari Špiro, otac vogošćanskog heroja Nebojše Špirić - Špire. Neka ti je laka crna zemlja, dragi Špiro!

    Vogošćanin Pravi



    Poštovani prijatelji,
    predlažem da kliknete na pet zvjezdica iznad ovog članka i da na taj način odate počast našem dragom prijatelju Miroslavu Špiriću, koji je toliko godina predano pisao tekstove na ovom forumu. Neka svaka "ocjena" bude izraz saučešća njegovoj porodici!

    Sa poštovanjem,
    Željko Tomić

    Miroslav Spiric
    rsk - 100635 - 26.05.2017 : Neba Bak Srbija - best (2)

    Moja borba za Vukovar


    Nekima na ovom forumu baš smeta nečija borba i prošlost. Za informaciju, pošto vidim da pojedinci ništa ne znaju, pa čak i ne pročitaju moje tekstove do kraja, a potom nostavljaju replike na moje tekstove, mogu reći da svaki događaj mogu da potkrepim nekom pričom.

    Kao što sam i naveo u mom prethodnom postu, ko zna okolinu i teritoriju, zna gde su se nalazili minobacači od moje kuće levo, tj. iza komande TO Vukovar, i tu je bilo kukuruzno polje.

    Mnogo se polemike podigne oko nekog nevažnog faktora, bolje da pisci pišu o borbama, o ratu, a ne o vođenju tuđe politike, a ima mnogo učesnika koji pišu svašta, samo ne o borbama. Ja nisam neki pisac, kao što ovde ima učesnika koji, kao da su ne znam ni ja koje škole završili i kojima skidam kapu, ali se ipak trudim koliko mogu, da opišem i prenesem svoje doživljaje kroz sećnja, a ima ih mnogo, koja naviru u datim trenucima da od ushićenja i samog prisećanja i zaboravim. Jeste da mi teško ide, ali šta ću, dosta imam za opisati, i kad se ukaže prilika uskočim na forum i opišem događaje koliko mi dozvoljavaju prilike.

    Hotel "Dunav" je oslobođen u potpunosti, kao što sam opisao, 16. novembra, prvi je zastavu na isti okačio kapetan Beli, tj. Fetahović Redžep, a ne Safet kao što sam prošli put napisao. Momak je muslimanske veroispovesti, rodom iz Bara, prekršten i učestvovao u borbama rame uz rame sa nama Srbima, a kasnije i na Vogošćanskom ratištu pod mojom komandom.

    Groblje isto, kao što sam opisao, prošli smo ga, tu je recimo pokojni Crvenko, snajperom vređao ustaše, jer je na groblju bila česma ili bunar, ne sećam se tačno, gde su se snabdevali vodom, jer kako smo bili obavešteni nisu u tom periodu imali gde da uzimaju vodu. Jednom prilikom sam sa pokojnim Crvenkom i Kujom i sam učestvovao na sačekuši, ali su već tad ustaše postavili duž njihove putanje kretanja do vode, neke limove, podizali zidove noću i još mnogo toga, samo da se zaštite od Crvenkovog snajpera. Tog dana je Crvenko baš bio raspoložen, reče:
  • "Sacekajte čas, odmah se vraćam.
    Prišunjao se on lepo njima što je bliže mogao, Kuja ga je pokrivao njegovim snajperom, dok sam ja gledao svojim očima šta se dešava. Crvewnko je opalio zoljom po njima na mestu gde je čžesma-bunar, gde je u tom trenutku bio nekakav kamion kojim su došli po vodu, i baš ih je bilo poprilično. Posle zolje tu je ostala čistina, kamionče je odletelo u stranu, ršum je napravio. Crvenko se vratio, uzeo snajper, ali nažalost u tom periodu koje smo proveli nigde nikog da se pojavi, znali su za jadac.

    Inače, pokojni Crvenko i Kuja su bili bokseri niškog "Radnicčog", pod rukovodstvom vojvode Vakića. Oni su svoje žene doveli na ratište, koje su rame uz rame išle sa nama, a za to postoje snimci na Youtube, i mogu vam reći da su bile istinski heroji, kao i njihovi pokojni muževi. Laka im crna zemlja, strašni junaci su bili, kao i mnogo naših četnika koji su položili svoje živote za Srbstvo.

    Evo prenosim tekst koji je objavljen pre tacno 5 casova:PAŽNJA!OVOG TRENUTKA DOBIJAM OBAVEŠTENJE IZ PRIŠTINE, OD ADMINISTRATIVNOG RADNIKA HOTELA GRAND, INAČE DRŽAVLJANA SAUDIJSKE ARABIJE, KOJI JE U NIŠU ZAVRŠIO MEDICINSKI FAKULTET, MOJ PRIJATELJ, KOJI KAŽE:KAMENICA NA GOČU, GDE JE CENTAR ŽANDARMERIJE, VRŠI SE SONDAŽA TERENA, PRISUTNO OKO 20 VOZILA UGLAVNOM PINCGAUERA I MERCEDESA(TERENACA). OKO 100 AMERIČKIH VOJNIKA, U NAŠIM UNIFORMAMA I TABLICAMA NA VOZILA! OČEKUJE SE NAPAD MUDZAHEDINA IZ OKOLINE NOVOG PAZARA. Ne daj Boze da se zarati, ali, nesto se sprema, sto se kaze ko rat voleo, dabogba mu u kuci bio. Opet kazem, ali na muci se poznaju junaci, i dragi moji, videcemo ko je u pravu, a cvrsto stojim iza svojih reci, kako u dosadasnjem pisanju, tako i sad, mnogi sa ovog foruma, rata nisu videli, VEC SAMO U SVOJIM GLAVAMA, a i ne daj Boze, opet kazem, prvi ce da uhvate maglu. Ko razume , shvatice. Pozdrav draga moja braco Srbi, ali kad kazem Srbi, to i mislim, jer ima i takvih, koji se ovde predstavljaju kao n
  • rsk - 100639 - 27.05.2017 : Razvigor Srbija - best (2)

    Oslobodjenje Vukovara 1991.


    Hvala puno svima koji su pisali o Vukovaru, voleo bih da nastave da pišu. "Neba Bak" i Zeljo svoja sećanja na borbe i saborce, a Vitez Koja da nastavi citat iz knjige Karlovica, ako nije završio.

    Vukovar je izuzetno bitna priča za srpsku istoriju. Mnogo toga nosi samo jedna rečenica koju je napisao "Neba Bak" i koja glasi: "Ekipa je bila da se smrzneš..." Onda on nastavlja nabrajanje članova ekipe.

    Zašto je to bitna rečenica? Nakon skoro 47 godina komunističke okupacije Srbije, u početku građanskog rata u SFRJ, na bojno polje stupaju srpski ratnici pod srpskim obeležjima i zastavama koji otvoreno za sebe govore da su četnici. Odlaze u Vukovar, u taj pakao na zemlji, gde se ne zna šta se dešava i ko tu stvarno protiv koga ratuje. Oni malobrojni staju ispred raspomaljenih ustaša, a za leđima su im komunističke ubice KOS-a, koji samo gledaju koga će od Srba da ubiju sa leđa, kao što su to radili 1941. u ustanku. Ti momci dobrovoljci u Vukovaru su bili avangarda Srbije i Srpstva, što su kasnije dokazali po mnogim ratištima Republike Srpske gde su nastavili da ginu i prolivaju krv u odbrani Srbije i svete pravoslavне vere. Bez obzira kakav je ko od njih lično bio, oni su bili spremni na žrtvu i to im se mora večno zapamtiti.

    Voleo bih da i "Neba Bak" i Zeljo nastave priče o konkretnim akcijama, po mogućnosti sa datumima i pre svega o podvizima svojih poginulih drugova, kao što možemo da pročitamo u ovoj knjizi gde Marko Ljuboja govori o podvizima svojih mrtvih drugova. Te junake ne smemo zaboraviti.

    Tesko je i pretpostaviti koliko je neizvodljivo u urbanoj borbi nožem likvidirati protivničkog stražara, kao što se to desilo kad su naši zauzeli taj čuveni položaj Minimarket? To je neverovatno delo, a to je uradio izvesni Mićko Vukovarac, kako ga naziva Marko Ljuboja u knjizi.

    Treba pomenuti velikog junaka iz Niša Dragana Mladenovića zvanog Gale, koji je poginuo na Moševačkom brdu 1994. a bio je i u Vukovaru. Bješe to veliki junak.
    rsk - 100610 - 22.05.2017 : Vitez Koja Tamo daleko - best (3)

    Iz knjige hrvatskog vojnika (3)


    Svi smo kasnije jeli samo ta sledovanja!

  • Pa istina je da je zadnjih 10, 15 dana bilo gotovo nemoguća logistička potpora u gradu jer su mnogi koji su se brinuli i dostavljali bilo šta kroz grad izginuli od granata! Na svoje oči sam vidio kad je tako jedan čovjek koji je dostavljao hranu na položaje poginuo od granate! Možda na 20 metara od mene, Mare!

  • Pa ja nemam takav osećaj, da su toliko padale granate po gradu!
  • Ma Prvomajska je bila nešto drugo jer smo tamo bili preblizu, ali zato su tamo radili ovi manji kalibri, to i sam znaš!
  • Mi smo dobijali i od svojih i od vaših!
  • Dodaje Mare, na što mu ja uzvraćam pitanjem:
  • Misliš da mi nismo? ¿ pa se obojica nasmijasmo. Mare nema osjećaj o količini granatiranja grada jer na Prvomajskoj nije bilo teške artiljerije zbog blizine izmedju njih i nas, pa je i logično to što mi govori.
  • Vraćam se na moje spašavanje i prisjećanje nečega što sam zapamtio za cijeli život, što me je uvijek sa čudnim osjećajem vraćalo na tu noć:
  • Uvijek razmišljam o onome što si mi rekao onu noć, kako si ti Srbin koji vjeruje u Boga, kad sam te pitao zašto me spašavaš!
  • Ma vidi, Vilime, ja sam imao 22 godine i bio sam klinac kao i ti, ali znao sam dobro šta se u ratu sme, a šta ne sme! Znao sam dobro da tu postoje neke ženevske konvencije i prava o zarobljenicima! Drugo, tu je bila i moja verska crta koja mi nije dozvoljavala da svoju dušu ukaljam grehom!
  • Ma sjećam se dobro kako si mi pričao o časti srpske vojske u prvom svjetskom ratu!
  • Sav sam bio u pričama o srpskom vojniku koji hrabro gine i časno vojuje, a pogotovo inspirisan i nadahnut prvim svetskim ratom, sećam se! - pa još dodaje:
  • Nikako nisam smeo niti hteo bilo kakav zločin počiniti niti sudelovati u njemu!
  • Znaš, ja sam u jednom trenutku pomislio da se možda vi svi sa mnom dobro sprdate! Kao i ono, vi me spašavate pa me onda opet date njima na mučenje! Ali to je bio samo jedan trenutak moga pesimizma jer mi je sve ono bilo užasno velika muka"
  • Ma šta ti je! Pa znaš kako si se ti dobro držao! Ti nijednog trena nisi pokazao strah!

    Što misli o predaji neprijatelju, najbolje mi je opisao u jednom detalju sa sarajevskog ratišta na kojem je teško ranjen:

    Što misli o predaji neprijatelju, najbolje mi je opisao u jednom detalju sa sarajevskog ratišta na kojem je teško ranjen:

  • Bio sam na jednom položaju u Sarajevu teško ranjen i ostao u okruženju, a muslimani me okružili! Znao sam da im neću doći živ u ruke. " Kokarda" na čelu, srpski grb na desnoj ruci i na levoj strani grudi sa malo većim belim orlovima a uniforma maskirna! Mislim da bi me totalno izmasakrirali da su me zarobili! ¿ malo zastajkuje pa nastavlja:
  • Držao sam dve bombe u ruci, izvukao osigurače i čekao da mi pridju kako bi ih aktivirao da i njih što više povedem sa sobom! Srećom, Gospod je hteo da me muslimani ne nadju u toj medji, a bilo je to dobro i za mene i za njih! - malo kroz smeh nastavlja.
  • Mada to oni i ne znaju! - pojačava smeh.
  • Pa kako si se izvukao?
  • Na kraju su došli naši i jakom efikasnim vatrom izvukli me iz okruženja! Zato se tebi divim što si prošao kao zarobljenik!

    ******

  • Nikad nisam mogao zamisliti da je neki četnik u stanju spasiti nekoga, a pogotovo Hrvata!

  • To što sam ja po opredelenju četnik ne znači da odobravam zločine! Ja sam srpski nacionalista i ako bih mogao, rado bih živeo u Srbiji sa drugačijim i prirodnim granicama, ali sada to ima i svoju drugu stranu! - nastavljam i dalje objašnjavati:

  • Ljudi u Srbiji ne mogu verovati zbog agresivne propagande, da postoji neko ko je spreman poginuti za Srbiju bez razmišljanja. Jedno sam vreme razmišljao o tome kako bi bilo lepo napraviti junačko deolo i poginuti kao vojnik.

  • Bio sam na jednom položaju u Sarajevu teško ranjen i ostao u okruženju, a muslimani me okružili! Znao sam da im neću doći živ u ruke. " Kokarda" na čelu, srpski grb na desnoj ruci i na levoj strani grudi sa malo većim belim orlovima a uniforma maskirna! Mislim da bi me totalno izmasakrirali da su me zarobili! ¿ malo zastajkuje pa nastavlja:
  • Držao sam dve bombe u ruci, izvukao osigurače i čekao da mi pridju kako bi ih aktivirao da i njih što više povedem sa sobom! Srećom, Gospod je hteo da me muslimani ne nadju u toj medji, a bilo je to dobro i za mene i za njih! - malo kroz smeh nastavlja.
  • Mada to oni i ne znaju! - pojačava smeh.
  • Pa kako si se izvukao?
  • Na kraju su došli naši i jakom efikasnim vatrom izvukli me iz okruženja! Zato se tebi divim što si prošao kao zarobljenik!

    ******

  • Nikad nisam mogao zamisliti da je neki četnik u stanju spasiti nekoga, a pogotovo Hrvata!

  • To što sam ja po opredelenju četnik ne znači da odobravam zločine! Ja sam srpski nacionalista i ako bih mogao, rado bih živeo u Srbiji sa drugačijim i prirodnim granicama, ali sada to ima i svoju drugu stranu! - nastavljam i dalje objašnjavati:

  • Ljudi u Srbiji ne mogu verovati zbog agresivne propagande, da postoji neko ko je spreman poginuti za Srbiju bez razmišljanja. Jedno sam vreme razmišljao o tome kako bi bilo lepo napraviti junačko deolo i poginuti kao vojnik.

    Razgovor nastavljamo o zločinu i mržnji pa mi objašnjava nešto što me dovelo u nevjericu.

  • Sećam se Sove, jednog od naših najboljih vojnika, ali jednom je uradio nešto što me je razočaralo i razbesnilo. Ubili smo jednog vašeg snajperistu, pogodili smo krov te kuće tromblonom. Taj vaš vojnik je imao mnoge rane od gelera po telu, bio je trenutno mrtav od tog pogotka. Sova ga je mrtvog dovukao na ukicu, podigao pušku i uperio je u tog mrtvog Hrvatskog vojnika. Prišao sam mu i proderao se: " Da li si ti puko, poludeo, šta?!" U tom trenutku to je značilo više od pitanja, značilo je da je on psihički popustio kao vojnik i da se uplašio, a pogotovo zato što sam ga gledao prezrivo. Sve je to Sova osetio.

  • Ljudi u navali adrenalina i nekad iz nekog straha znaju postupiti kao što ne bi nikada!

  • Kod njega je bilo nešto drugo. Te večeri smo se vratili u isturenu komandu na Cvetnom naselju i dok smo se mi spremali na počinak, on mi poče pričati i opravdavati se što se u njemu dogodilo. Pa mi kaže: " Znaš Mare, ja sam do vas ovde došao kroz njive i minska polja, a pobegao sam sa obale Drave ¿ sa streljanja!" Pitam ga: " Kako, Sovo, sa streljanja?" On mi samo kratko kaže: " mare, u Osijeku postoji jedan komandant grada i po njegovom naredjenju do sada je ubijeno ili streljano oko 200 Srba".

  • Jel ti pričao još neke detalje o tome?

  • Više ga nisam ispitivao, na žalost! Ni sam ne znam zašto sam sumnjao u njegovu priču, ali sam razmišljao o tome da je možda i istina što mi reče. Čak ga nisam pitao ni za roditelje koji su verovatno ostali u Osijeku! Jedino što sam rekao, da nikad više tako nešto ne pokuša, a njegov odgovor je bio da neće i na tome se sve završilo! Do kraja bitke za Vukovar više nije nešto slično uradio. Shvatio sam da on psihički nije popustio, nego je u njemu prevelika mržnja.
  • rsk - 100615 - 23.05.2017 : Vitez Koja Tamo daleko - best (2)

    Iz knjige hrvatskog vojnika (4)


    Nastavljamo dalje razgovarati o " doktorovoj kući" jer su je gotovo isti dan izgubili nakon što su je osvojili i naši su opet u nju uletjeli. Tada su se u toj kući pomiješali naši i njihovi i ponovo je Mare sa svojom skupinom osvojio kuću. Tada sam i ja pokušao spriječiti njihovo napredovanje iz kuće preko puta, odakle smo nemilosrdno tukli po njima.

    Na toj kući iz koje smo pucali po njima bila je izvješena hrvatska zastava, a u njoj sam boravio 3 dana. Desetak bombi koje su bačene na tu kuću upravo je Mare bacio, ali, na moju sreću, nijedna nije uspjela učiniti nikakvu štetu niti ikoga od nas ubiti jer nije mogao pogoditi prozor od granja koje mu je smetalo izmedju tih dviju kuća. Imao je namjeru ispaliti tromblon na mjesto odakle smo ih tukli vatrom, ali zbog granja i žestine naše vatre nije uspio ni to. Inače bi ispalio " zolju" ali nije mogao zbog zatvorenog prostora u kojem se nalazio. Jer prvo što vojnik o ručnim raketnim bacačima nauči jeste da ih ne ispaljuje u zatvorenom prostoru, darem što se tiče istočnih inačica tog oružja. Strašno ih je živcirala naša zastava, pa je njihov mitraljezac Joja ispucao bezbroj rafala nebi li je skinuo i uništio. Kad bi je i uspio skinuti, mi bismo je ponovo objesili iako je već bila potpuno podrapana. Pričao mi je da je, nakon što su zauzeli tu " doktorovu kuću" bio pod strašnom vatrom upravo iz kuće u kojoj smo bili i djelovali moji suborci i ja. Na to mu ja u šali govorim kako mogu zhvaliti Bigu što ga nisam pogodio. Ja mu pokušavam objasniti da nisam samo ja pucao jer su tu bile još dvije kuće koje su držali naši suborci i svi smo pucali po njima, ali njemu je zanimljivije da samo mene okrivi kako sam ga htio ubiti. Naravno, uz stalno bockanje: " Eto kakvi smo, mi ujke, čede nas spašavaju, a ujke bi čede u jamu" Činjenica je i to da sam imao namjeru ubiti bilo koga tko bi se od njih pojavio, pa tako i njega. Žalio sam se na tromblone koji su neprestano padali po nama i kako su nam oni bili najveća opasnost. Objasnio sam mu dvije situacije u kojima me je pogodio " tromblon" . Tako sam konačno i ja dočekao svojih " pet minuta" kako bih ga zezao da nije ništa bolji od mene što se tiče želje da me ubije. Saznao sam da su Kinez , Mare i njihovi suborci ispalili i bacili oko 24 sanduka bombi i tromblona zajedno, a da je od njegovih ljudi on bio najveći potrošač tromblona, tih opasnih projektila, za pješaštvo.
    Razgovaramo o još nekoliko situacija u kojima smo bili blizu jedan drugome.

    Kuće sa druge strane Prvomajske prema školi, iz kojih smo pucali po šešeljevcima, Mare i njegova skupina zapalili su napalmom te nas tako iz njih istjeravali. Nisu ni imali drugog izbora jer smo mi znali da se na tim kućama prelama bitka pa su bacali zapaljive smjese u kuće iz kojih smo mi nemilosrdno tukli po njima.

    Prepoznali smo kako smo se borili i na još jednom položaju, a to je bilo na križanju Markovićeve i Prvomajske. Bio sam u jednoj kući u kojoj sam zauzeo položaj nakon što su iz cvijetnog naselja namjeravali izbiti na Prvomajsku. Pričao sam mu kako sam pucao na neke njihove vojnike na pedesetak metara udaljenosti i da su bili iza nekog zida. Objašnjavam kako su bila dvojica četnika sa kacigama i jedan sa smećkasom četničkom šubaricom koji je stalno provirivao iza tog zida. Govorim mu kako sam se ljutio na sebe jer ga nikako nisam mogao pogoditi zbog toga što je mijenjao svoje pozicije iza tog zida dužine možda desetak metara. Osim mene pucao je i moj suborac Marko Rogić koji je cijelo vrijeme bio sa mnom.

  • Takodjer, Mare mi je ponovio da je glavni planer četničkog napada prema našim položajima bio upravo zapovjednik Milan Lančužanin - Kameni, domaći Srbin koji nije bio aktivna vojna osoba, a čiji plan su u početku oficiri JNA ignorirali. Na neki način se taj plan pokazao presudnim za zauzimanje tog cijelog prostora koji smo držali pod kontrolom. To je kasnije dovelo do toga da je neprijatelju bio otvoren put u centar grada, što je značilo konačni slom našeg otpora.

    Razgovaram s njime o tome kako nam katkad nije ništa bilo jasno jer su oni znali granatirati i usred svog napada pa su njihove mine pogadjale i jedne i druge. Dok o tom raspravljanju, on me iznenadjuje izjavom da je njihov glavni topnik iz Titove garde bio musliman, oficir JNA, i da je zbog toga često pucao i po jednim i po drugim. Mare misli da je njemu, ustvari bilo svejedno tko gine.

    Upravo na svim pravcima napada na kojima se ja borim i povlačim djeluje Mare sa svojom grupom i ponovno na nekoliko pozicija prepoznajemo trenutke kad smo pucali jedan na drugoga.

    Sve što usporedjujemo i analiziramo preklapa se i pričamo iste dogadjaje samo sa suprotnih strana. Cijelo vrijeme ratujemo jedan protiv drugoga i on me prati u mojim pravcima povlačenja prema centru grada pokušavajući me ubiti, kao što i ja želim u svom povlačenju ubiti što više neprijatelja, pa tako i njega. Mare je u tom napredovanju prvo ranjen 6. na 7. studenog kad je od eksplozije imao traumu glave, pri čemu mu je puknuo bubnjić. Drugi put je ranjen kod Milovog brda od minobacačke mine, kad su ga pogodila dva gelera u desnu nogu, a treći put je teže ranjen snajperom u lijevu ruku, i to u blizini mog smjera povlačenja, prije nego što ćemo se mi povući preko rijeke Vuke kod " farbare".

    Dok razgovaramo o svemu, Mare me pita:
  • Da li se sećaš kad smo vas zvali da se predate?
  • Pa zvali ste nas stalno! Čak jednom kad smi išli u neki napad koji nije uspio, vi ste nas zvali da se predamo!
  • Pa nismo mogli verovati da još uvek želite napadati, pa smo mislili da nam prilazite da nam se predate! ¿ smješka se Mare.
  • Ma nije nam padalo na pamet da se predamo, pogotovo što smo znali da ste Šešeljevi četnici! Eto, koji apsurd, kad me na kraju dva Šešeljevca spasila!
  • Pa cela je moja jedinica bila apsolutno protiv bilo kakvih zločina, pogotovo što su na čelu te jedinice bili Kameni i Kinez, a ja bih vas prihvatio u toku predajena Prvomajskoj. Koja je to kontradikcija svega; da ste se predali nama ništa vam se nebi dogodilo, a vi hoćete JNA i tamo vas dočeka Štuka sa svojim mesarima!
  • Dobro, na sreću, meni je Štuka ipak bio od koristi! Stvarno je to nevjerojatno da me odlučio spasiti!
  • Ma rekao sam ti već, psihopata se igrao Boga s tobom!

  • Znao sam da je sve o čemu govorimo potpuno neshvatljivo, ali sam svjestan da cjela ova nevjerovatna priča izmedju mene i njega toliko neobična, gotovo nerealna, da me ništa više ne može iznenaditi, čak ni to da bi Šešeljevi četnici pod vodstvom kamenog sigurno poštivali sve ratne običaje. Jasno je i da razgovaraju dva vojnika koji su prekaljeni ratnici i o svemu tome mogu razgovarati na potpuno drugačiji način nego " obični" ljudi.

  • Iz naših razgovora i analiza o tome šta se dogadjalo zaključujem da ni oni nisu mogli nigdje probiti niti napredovati dok nas nisu potisnuli sa Prvomajske ulice. Zaključili smo da smo se i jedani i drugi potpuno potrošili zbog velikih gubitaka i neprestanog ratovanja.

  • Mi smo imali oko pedeset poginulih i sedamdeset ranjenih, a njihovi gubici su na tom dijelu bojišta bili petnaest mrtvih i tridesetak ranjenih. To su veliki gubici za tako mali prostor i bojišnicu na kojoj smo ratovali. Prostor gje je najveći broj ljudi poginuo bio je izmedju " doktorove kuće" , " Minimarketa", Prvomajske i Osnovne škole II. Kongresa. To je mogao biti prostor veličine dvjesto puta dvjesto metara.

  • Znam da na tom prostoru za koji smo ratovali nije bilo zločina niti je bilo vremena da to netko čini; ratovali su s obje strane ratnici koji su željeli pobijediti u ratu.

  • Kroz cijeli razgovor i analizu koju vodimo osjećam s njegove strane poštovanje naših boraca i vojnika, a u nekoliko navrata mi odaje priznanje kako smo se dobro borili tih dvadesetak dana. Priznaje mi da im je bilo teško i da su tek po uzimanju naših položaja osjetili da je bitka za Vukovar gotova. Bez obzira na to koliko mi nije drago, sada, s odmakom od toliko godina, morao sam mu priznati da su nam napravili veliki nered, i da se nisam mogao načuditi njihovoj želji za ratovanjem i koliko su bili spremni ginuti. Rekao sam mu da smo ponekad mislili da su ih nečim drogirali, na što se on samo nasmijao i potpuno demantirao bilo kakvu mogućnost takve motivacije vojnika.
  • Pričao je i o tome kako su glavni teret borbe nosili stalno isti ljudi i da je s njihove strane bilo jako puno onih koji su izbjegavali direktne borbe. Uvijek je to prisutno, na svim stranama i u svim bitkama, jer i mi smo imali glavnu snagu koja je nosila veći teret, zbog prevelikih gubitaka i stalnog povlačenja nismo se mogli " izvlačiti" od borbi. Moram priznati da je motivacija kod naših ljudi bila izrazito visoka pa je i to bio razlog što nismo imali problema da ljudi koji su odlučili ostati u gradu sudjeluju u borbama i obrani.
  • rsk - 100603 - 22.05.2017 : Vitez Koja Tamo daleko - best (3)

    Iz knjige hrvatskog vojnika (1)


    Kao što sami i obećao, delovi poglavlja u kojem razgovaraju:
    Vilim Karlović pripadnik ZNG iz Zagreba i Marko Ljuboja dobrovoljac SRS iz Beograda i pripadnik odreda Leva Supoderica. Sve vezano za Vukovar i borbe u njemu.

    Marko me odlučio počastiti večerom u jednom dobrom restoranu koji ima dobru srpsku kuhinju. Čekajućo večeru počeli smo razgovarati o svemu što se dogodilo one noći kada su me spasili. Nakon svih godina konačno smo imali priliku o tome razgovarati oči u oči. Imao sam strahovitu potrebu ponovno mu zahvaliti i pokazati koliko mi je drago što me spasio, ali njegov odgovor bio je onakav kakav je možda i očekivan za čovjeka koji vjeruje u Boga.

    Znaš, Vilime, ja bih bio nasrećniji da te nikada nisam upoznao! Tvojim spašavanjem bio sam mnogo drag Gospodu. Voleo bih da te nisam upoznao na ovaj način, da mi nisi morao vratiti uslugu!

  • Ma moja usluga je nemjerljiva tvojim djelom mog spašavanja!- Odgovaram mu, ali on nastavlja:- Ne sme da se traži plata kod Gospoda za dobro delo! Da te nisam morao zvati na svedočenje, imao bih više Božije milosti! I znaš, nisam te ja spasao, ja sam ti samo bio orudje u Božijim rukama!

  • Bog je odabrao zbog nekog razloga da to budeš ti, on uvjek djeluje kroz ljude ali je iz nekog razloga poslao onog momka iz kuće da ode po tebe!

  • Kojeg momka? Nije niko došao po mene!
  • Kako nije? Pa zar nije netko iz kuće došao po tebe?
  • Ma jok bre! Tamo su bacali neke bombe i bančili, moj vojnik Plavi je došao i preneo mi da se tamo neko žali na njih. Pre toga on je sve vreme sa mnom i otišao je na deset minuta da to izvidi, tako sam ja dobio informaciju od njega, a on je potom otišao na Cetno naselje.
  • Pa, šta si ti, brate, slučajo došao u tu kuću?
  • Tako nekako. Da su oni bili tiši ti danas ne bi pričao sa mnom! Sećaš li se onog svog pogleda kad sam ušao u onu sobu i video te onako izrezanog s rupom na čelu? Kao da si mi pogledom govorio spasi me!
  • Vjeruj mi, Marko, da sam upravo to i mislio! Ali doslovno tako, mislio sam: "Daj me spasi odavde, izbavi me od ovog mučenja!"
  • Ma video sam ja u tom pogledu da ne smem dozvoliti da ovog čoveka ubiju! Rekao sam sebi: "Mare moraš ga spasiti od ovih krvoloka!"

  • Ali ti si se brzo vratio nakon 3-4 minute, s Kinezom.
  • Ma da, odmah tamo gde sam provalio u šupicu da uzmem cipele bila je komanda! Jel se sećaš?
  • Ma znam ali ne mogu se sad sjetiti gdje je to točno bilo. Sjećam se šupice, dvorišta i kuće u njemu!

  • E, odmah je tu iza bila komanda! Tu je Kinez večerao sa Kamenim, Radićem i još nekim oficirima! Ja tu udjem i odmah Kinezu kažem: " Eno Kinez, tamo u onoj kući one pijane budale uhvatile nekog mladog ustašu i hoće da ga kolju, već su celog isekli!" On mi kaže da će odmah samo da završi večeru, a ja mu opet ponovim:" Ma neće biti vremena, moramo odmah jer samo što ga nisu ubili!" Kinez na to prekine Večeru, uze svoj "PM" iz hodnika i odmah krene za mnom.

  • Ali kad ste upali u kuću ništa mi nije bilo jasno!- ubacujem se nakratko dok smo dobivali predjelo.

  • Ma Kinez je poludeo, počeo je psovati na njih! Ništa ja ne bih mogao da nije njega bilo! Kinez se baš jako zauzeo za tebe, bio je spreman pucati na njih!Časno je ratovao na Prvomajskoj i nije trpeo ničiju nedisciplinu, a kamoli zločin!
  • Čekaj brate, ti si se borio na Prvomajskoj? - iznenadjeno ga pitam.
  • Pa da, gore sam bio mesec dana, na ovom području!
  • I ja sam se gore borio, negdje negdje od 20. listopada pa na dalje!
  • Pa eto, brate, ja sam negde od 15. oktobra gore ratovao!
  • Ovo je zaista zanimljivo! - kratko komentiram.
  • Kameni ti je prvi uvideo strateški značaj pada Prvomajske. On je ubedjivao oficire, Tešića i ostale, da je naše napredovanje u tom pravcu ključno za pad Vukovara. Oni su se prvo bunili, ali Kameni mi je pričao da je kapetan Stijaković prvi uvideo težinu i važnost njegovih predloga. Potom su se i oni složili da naša jedinica udari punom snagom u pravcu naselja Boška Buhe i Milovog brda preko Prvomajske. Kameni i ja smo mnogo cenili operativne sposobnosti kapetana Stijakovića! Znaš mi smo oficire JNA zvali komunjare, ali ne one niže oficire koji su s nama ratovali i ginuli, nego tu mislim na potpukovnike i više, a to su ovi niži oficiri i razumeli!
  • Pa gledaj, Mare, i mi smo svoje iz JNA zvali "komunjare" isto tako misleći na sve one koji su bili po nekim kancelarijama i s većim činovima!
  • Vraćamo se na noć mog spašavanja i kako je ono izvedeno, a Mare mi sa smijehom govori koliko sam ga ispitivao o svemu i svačemu. Kaže mi da sam bio toliko dosadan da sam svojim insistiranjem uspio od njega saznati čak i njegovo puno ime i prezime. Takodjer mi govori i da je znao zašto ga "zapričavam" te da sam želio psihološki utjecati na Kineza i njega jer sam bio u strahu za život. Iako ga je malo živciralo to što sam bio nepovjerljiv prema njima dvojici nakon onakvog spašavanja ipak, me shvaćao, pogotovo kad bi mi pogledao onako izmasakrirano tijelo i rupu na čelu.
  • Zatim se malo uozbilji pa me pita: - Ujko, sjećaš se onog zavoja gde si me pitao da te pustim?
  • Iako sam mu rekao da se ja nikad nisam osjećao ustašom i da mi se ta ideologija ne svidja, a pogotovo sve ono što su učinili, on me ipak uporno naziva " ujkom". Uglavnom me tako naziva u trenucima kad se želi našaliti, sjetiti se nečeg smješnoga.
  • Sjećam se, brate, kako ne! Odgovaram mu.
  • E pa, dobro da te nisam dole pustio! Posle sam saznao da je celo ono polje bilo minirano!
  • Ajde, dobro da me nisi poslušao i nasjeo na moje molbe!
  • Ma pusti, ti si bio "mudrov" ! Ujko je mudrovao sve vreme! - kroz smjeh mi govori dok već polako jedemo večeru.
  • Morao sam psihološki djelovati na vas da mi se smilujete! - S mješkam se dok mu odgovaram pa ga još pitam: - nije mi jasno kako to da je Kinez imao na beretki petokraku? Znam da četnici ne vole komuniste kao ni mi!
  • Ma to je malo specifična priča! Kinez je bio zamenik komandanta, pa da bi ga ovi "partizani", mislim na visoke oficire JNA, malo ozbiljnije shvaćali i uvažavali nosio je petokraku. Jednostavno da si olakša komunikaciju s njima! Ti visoki oficiri JNA nisu nas baš voleli, ali su nas poštovali, hteli su da ratujemo za njih jer su dobro znali da vas bez nas ne mogu nikada pobediti.

    Takodjer mi je pričao o tome kako je njihov vodja, Vojislav Šešelj, obilazećo prvu crtu na Cvijetnom naselju 04. 11. rekao Kamenom:

  • "Pazi, Kameni, da te ne uvuku u neki zločin!"

    Mare je sve to čuo jer je bio u njihovoj pratnji, a misli da je do toga komentara došlo jer je Šešelj obilazeći prvu borbenu crtu ugledao mrtve hrvatske vojnike. Još jednom je Šešelj dolazio u Vukovar, 12. 11. i tad je, podržavajući Kamenog, otjerao nedisciplinirane vojnjike kao i neke prije toga. Šešelj je sve ponovio oko 25. 11. u svojoj kancelariji u starom sjedištu stranke na Slaviji, ali detaljno, čemu je prisustvovalo i Mare. Rekao je da im zabranjuje bilo kakvo sudjelovanje u masakrima i bilo kakvom ubijanju civila ili ranjenih zarobljenika. Mare mi govori kako su te riječi i zapovjedi koje im je izdavao Šešelj kasnije dovele do zaključka i sumnji u to da su mu "komunjare" htjeli namjestiti ratni zločin i u to uvući njega i njegovu vojsku. Zanima me što Mare misli o Šešelju i kako danas gleda na njega i njegovu ideju pa ga pitam:

  • A šta danas misliš o Šešelju?
  • Šešelj svojim stradanjem i dostojanstvenim držanjem u Hagu staje u red najvećih srpskih vojvoda koji su hodali srpskom zemljom! - pa mi dodaje još nešto aludirajući na njegov položaj u Hagu: - Ako ga ubiju njegova nacionalistička ideologija tek će zaživeti za 10, 20 godina. Ako li ga pak puste i dodje ovde on je nerešiva energija za sve koji imaju interes na ovim prostorima.

    Njegovo mišljenje o Šešelju me nije iznenadilo, ali isto tako se nadam da njegova nacionalistička ideologija nikad neće zaživjeti, jer znam da bi to značilo nove ratove izmedju naših naroda. Saznao sam da je Šešeljeva skupina bila satavljena od oko 100 vojnika dobrovoljaca, većinom iz Srbije, a jedan dio vojnika bio je iz Vukovara. Do kraja operacija za Vukovar broj njihovih boraca je porastao na 350, ali Mare mi objašnjava da nikad u akcijama nije sudjelovalo više od 60 do 70 vojnika. Šešeljevi ljudi bili su pridodani postrojbama gardijske brigade. Jedinicom je zapovjedao Milan Lančužanin zvan Kameni, dok je Kamenom zapovjedi izdavao major Tešić. Jedinica se zvala "Leva Supoderica" , zamjenik Kamenog je bio Kinez, a zapovjednici odjeljenja koji su vodili akcije na Cvijetnom naselju bili su pokojni Joja iz okoline Zrenjanina i Mare. Kaže mi da su ta dva odjeljenja pretrpjela najteže gubitke i da su njihovi pripadnici bili nosioci borbi na Prvomajskoj. Govori mi i o nekim zapovjednicima grupa, pa tako spominje Kapetana ili Cecu, a kasnije, na kraju bitke za Vukovar, zapovjednik jednog odjeljenja će postati i Džo zbog hrabrog držanja u borbama. Dok spominje ta imena izgovara ih s posebnim poštovanjem te mi govori da su to sve bili hrabri pošteni ratnici i da nikome od njih zločin nije padao na pamet. Ja mu sve to ne mogu zamjeriti i ne želim jer i ja o svojim suborcima i dobrim ratnicima govorim kao on o svojima. Mare mi je još rekao da je njega Kameni promaknuo u zapovjednika drugog udarnog voda dan ili dva prije njegovog ranjavanja u lijevu ruku, odnosno nekoliko dana prije završetka borbi. Kameni je svim svojim vojnicima i dobrovoljcima strogo zabranio sudijelovanje u bilo kakvom zločinu. Dok mi to priča, pitam se koliko je njih zaista poslušalo tu zapovjed i koliko ih je sudjelovalo u zločinima na Ovčari. Po onome što sam saznao od Mareta, nitko od zapovjednika iz njihove jedinice nije imao veže sa zločinom i nedjelom na Ovčari. Mare mi je objašnjavao da je ponosan što nitko iz njegovog odjeljenja i nitko od ljudi s prve crte na Prvomajskoj nije osumnjičen niti osuđen za Ovčaru. Večer provodimo cijelo vrijeme razgovarajući od tom zločinu, a on ima i svoje viđenje cijele situacije:
  • rsk - 100607 - 22.05.2017 : Vitez Koja Tamo daleko - best (3)

    Iz knjige hrvatskog vojnika (2)


  • Znaš, da se nije dogodio takav zločin prema vama, naša pobeda na Vukovaru bila bi historijska, bez obzira na to što smo bili nadmoćniji u lakoj artiljeriji od vas! - dodaje još nešto: - ali vi ste imali daleko bolje pešadijsko naoružanje od nas! To me malo iznenadilo pa mu pokušavam pojasniti da mi nismo mogli ni pružiti jači otpor s obzirom na odnos snaga na cijelom vukovarskom bojištu, iako je on mislio na područje gdje su se naše postrojbe borile jedne protiv drugih.

  • Pa nas je u Vukovaru bilo možda do dvije i po tisuće u najjače vrijeme, nije to neka snaga za obranu! - ubacujem se.
  • Brate Vilime, mi smo jednu veliku pobedu pretvorili u poraz! Našu bitku za Vukovar će srpska deca pamtiti samo po Ovčari i zločinu, jer niko ne pamti kako mi je tada pričao danas pokojni Vukovarčanin, da su Hrvati do 01. 10. '91. pobili 300 Srba, što u Veslačkom klubu što na drugim mestima. Kasnije ću u specijalnom sudu saznati da je broj postradalih poimenično na temelju dosad prikupljenih dokaza, oko 160 Srba. Nešto kasnije ću doći do informacije da je 167 Srba pobijeno pre bilo kakvih ratnih dešavanja u Vukovaru. Ti kažeš da ćeš pisati knjigu o stradanju tvog naroda i već oplakuješ svoj narod na Ovčari što ja cenim i poštujem. Ima li iko ko je pisao i zabeležio bol i patnju tih Srba koji su odvedeni u Veslački klub i kako su oni molili za život ili kako su oni jaukali u mukama? Da li je neko u Srbiji ili u Hrvatskoj napravio ozbiljnu istragu ili namerava pokrenuti postupak? Slušao sam od Vukovarčana da su im tela zakopana u stare vukovarske grobove dok je drugi deo tih žrtava isečen i bačen u Dunav. Kad i ako se utvrdi broj tih mučenika, hoće li im iko podići spomenik kod Veslačkog kluba kao nevinim žrtvama? I tebi ovo pričam drugi put, no ti mi ne veruješ, kao ni za Osijek, a ja ti kažem da su tog krvnika, koji je bio glavni u zločinu, tvoji čak u gepeku izveli iz Vukovara i odveli za Zagreb. Još sam ti pokušao objasniti ostrašćenost Srba u Vukovaru koji su pustili bradu i stavili kokardu, koje ti zoveš četnicima a mnogo puta ti ponovih: Četnik se postaje na frontu i nige drugde.

  • Ne znam, Mare, glupo je da ti bilo šta kažem na to nemam pojma da se tako nešto dogodilo! Ne vjerujem da je to moguće! ¿ malo sam iznenadjen i nisam pametan što da mu kažem jer mi ta informacija zvuči jako ružno i ne želim da je to istina. Nakon toga vraćamo se na borbe na Prvomajskoj, pa Mare kaže:

  • Vi ste se tamo odlično borili, nismo vam dugo ništa mogli! Mnogo ste nam vojnika pobili, i to dobrih boraca! Poginuo komandir Joja dok smo pokušavali da zauzmemo " Kongres školu", Oko 4. novembra, to je onaj isti koji je držao mitraljeskom vatrom doktorovu kuću i sve ispred nje!
  • Čekaj malo, tamo su nam poginuli ljudi koji su " fićekom" krenuli prema minimarketu, a izašli su iz " doktorove kuće" !
  • E tako je, on je ubio tu četvoricu vaših vojnika ispred doktorove kuće!
  • Pa meni nije bilo jasno zašto su se vozili autom na takvoj borbenoj liniji kakva je bila naša! Jer tamo gdje smo se mi borili i 10, 15 metara izmedju nas i vas bilo je sigurno udaljenosti, tako da nije čudo ¿to se ginulo! ¿ dodajem na to.
  • Ako se sećaš, Joja ti je onaj što vam je rušio zastavu na kući preko puta doktorove, a vi ste je sve vreme ponovo postavljali!
    Koliko god čudno zvučalo, ipak mi je zanimljivo slušati svog neprijatelja o tome kako je bilo na drugoj strani i kako je to kod njih izgledalo, pa i dalje sa zanimanjem slušam sve što mi priča.

  • Samo znam, ujko da ste nam mnogo dobrih boraca pobili u borbama! Moje celo odelenje sa Prvomajske je mrtvo, mislim na najuži deo, okosnicu odelenja. Ja sam poslednji preživeli, doduše sačetiri rane, ali opet živ!

    U meni se javlja čudna mješavina osjećaja dok slušam o tim njegovim mrtvim suborcima. Ni sam ne znam bih li trebao biti sretan zbog toga što su moji neprijatelji mrtvi ili bih, dok slušam Mareta, trebao suosjećati s njim. Jer slušajući njega, dok mi to govori oči u oči, svim svojim osjećajima, iskreno osijećam ono što se očekuje da čovjek osjeća prema svom neprijatelju. Mare i dalje nastavlja dok ga pažljivo slušam.
  • Istina da oni nisu svi poginuli u Vukovaru, ali su daljne ratovanje i ranjavanja bila fatalna. Pslednji je umro Džo, 2004. godine. Umro je od mrcvarenja istražitelja kako bi ga slomili i optužili zajedno s nama. Privodili su ga na ispitivanje 12 puta, i na kraju, izrnjavani organizam je podlegao.
  • Saznajem od Mareta kako je i on, dok je bio u zatvoru Klisa kod Novog Sada od ruba deka napravio omču za slučaj da ga počnu tući i mučiti jer nije htio biti svjedok pokajnik koji je trebao optuživati druge ljude za zločin. Bio je spreman oduzeti si život jer ne bi mogao podnijeti da ga tuku zbog nečega što nije učinio i pogotovo da mu to rade njegovi. Srećom, nije nikad dobio ni jedan udarac tijekom istrage pa je i ta omča ostala neupotrebljena.
  • Mare i dalje želi pričati o svojim suborcima pa nastavlja:
  • Niko od tih momaka, osim Džoa i Pirketa, nije imao više od 25 godina. Sad su svi pod zemljom. Ginuli su noseći Srbiju u srcu, a niko danas u Srbiji ne zna za njih. To su: Sova, Mićko Snajper, Damir, koji je imao 19 godina, Kurir, Džo, Vuk, Pirke. Jedino za Plavog ne znam ništa, da li je mrtav ili živ. Znao sam na ratištu trojicu ili četvoricu koji su se zvali Pirke, ali ovaj koga ste vi ubili bio je poseban.
  • Kako misliš poseban? -ubacujem se ja.
  • On je negde od 25. oktobra do 4. ili 5. novembra, odlazio noću u vaše redove! Napunim mu ruksag bombama, on se izuje i uzme samo pištolj i tako trži noću vaša skrovišta. Kurir i ja odemo i popnemo se na " siporeks hangar" i gledamo gde se vidi svetlost od eksplozije bombi. I tako do 2- 3 sata ujutro, dok se ne vrati na našu stranu.
  • Čuo sam za to, kod nas se pričalo o tome mada nisam vjerovao! On je iz tvoga odjeljenja?
  • Jeste, o njega sam se mnogo ogrešio. Negde 4. ili 5. novembra on se nije vratio, a ja sam pred borcima pričao kako ne mogu da verujem da je Pirke dezertirao, pobegao iz Vukovara kao " p.. . 2", a ni jednom nisam pomislio da je možda poginuo, to nisam uzimao ni kao mogućnost.
  • Ma dobro, to je samo znak koliko si imao povjerenja u njegove sposobnosti.
  • I još sam mu na predzadnje ubacivanje i odlasku na vašu teritoriju dok sam mu punio ranac bombama rekao: " Pirke, ja ovo ne bih imao hrabrosti da radim". On me pogledao i reče s osmehom: " Stvarno Mare?" Ja odgovorih: " Stvarno"! Video sam da mu je bilo drago što odajem poštovanje njegovoj hrabrosti. Mada tebi moram sad priznati: ja stvarno nisam imao smelosti da činim što i on.
  • Šta se dogodilo s njim?
  • Našli smo ga negde 10. ili 11. novembra na 20 metara od ulice koja razdvaja Milovo brdo od naselja Boško Buha bez pola glave! Ja nisam prilazio lešu. Video sam ga s neki 10 metara, a i drago mi je zbog toga, jer sad ga pamtim po njegovom zadnjem osmehu. Ovi moji su ga detaljno pregledali i kazali su mi da je uzrok smrti bio hitac iz neposredne blizine.
  • Znam da je negde u naselju Boško Buha noću ubijen jedan vaš, ali znam da su jedan ili dva naša poginula u tom okršaju. Znali smo da se netko od vaših ubacuje pa ga je netko dočekao ili u okršaju ubio!

  • Da ne poveruješ! On je od " siporeks hangara" u Cvetnom naselju, gde sam ga ja ispratio oko 22 sata, otišao na vašu teritoriju skoro dvesto metara.
  • Ponovo iskazuje žaljenje što ga je u jednom trenutku smatrao dezerterom pa ponavlja:
  • Tako se ja ogreši o toga hrbrog vojnika, mnogo!
  • A šta je s ostalim dijelom vaše postrojbe?
  • Jojino odelenje se raspalo posle njegove pogibije dok je napadao " Kongres školu " i pola je pridodato mom odelenju. Mićo Vukovarac, koji je rešio Minimarket tako što je hladnim oružjem ubio vaša dva stražara, poginu je u okršaju njegove grupe sa vašima dok su zauzimali Minimarket. Znam da je u tom okršaju još vaših 7 poginulo, mi smo potom zauzeli taj važan položaj, a njegova se grupa potom raspala.
  • Uz doktorovu kuću taj položaj je bio presudan za vaše dalje napredovanje i teško nam je palo to gubljenje Minimarketa, gotovo zbog 9 poginulih! - ubacujem se, a Mare nastavlja sa pričom o svojim borcima:
  • U proširenom sastavu mog odelenja bilo je pojedinaca i grupa koje su se izvanredno borile, kao grupa sa Banjice iz Beograda, grupa Srba iz okoline Vukovara i iz samoga grada, grupa iz Zemuna, momci iz Novog Sada i okoline, Grupa sa juga Srbije koju sam posebno poštovao zbog upornosti i hrabrosti.
  • Vidim da je i kod vas bilo ljudi sa svih strana, slično je i kod nas bilo ! Recimo, ti što su izginuli kod " Minimarketa" bili su iz Čakovca, sa nama su se još borili policajci iz Vinkovaca, pa jedna ekipa dobrovoljaca iz Našica koja je bila strašna, moja ekipa iz Zagreba se sa domaćim Vukovarcima borila oko doktorove kuće! E zanimljivo je da je kapetan Ceca ranjen u borbama baš oko doktorove kuće, geler mu se zaustavio u srčanom mišiću, imao je težak bol u grudima ali je ipak ostao do kraja pada Vukovara, skoro mese dana, i danas je 70 % vojni invalid.
  • Od moje grupe iz Zagreba svi su uglavnom invalidi od 50 % na dalje zbog rnjavanja, S tim da imamo jednog 100 % invalida, Borisa Trifunovskoga ( koji je danas nepokretanjer je dobio geler u kičmu ). - kratko dodajem kako bih mu pokazao koliko smo i mi postradali na Prvomajskoj, pa ga pitam nešto o Kinezu:
  • Kakav je Kinez bio kao zapovjednik? Pitam to zato što se sjećam njegovog autoriteta one večeri kad ste me spašavali!
  • Kinez je znalački prenosio naredjenja od Kamenog i veoma precizno sa nama, komandirima odelenja zamišljene akcije primenjivao na terenu. Hrabar čovek i pravi ratnik, ali onda protiv vas nisi ni mogao drugačije nego samo hrabro i mudro! Pružali ste žestok otpor!
  • Ma bilo bi to još žešće da smo mi imali municije i granata ali mi smo bilo potpuno bez ičega! Ja sam zadnjih tjedan dana imao samo 3 okvira municije! A zadnje dane je veliki problem bilo i gladovanje!
  • Čudno je što mi to kažeš, jer sam u zgradi preko puta dvorca Eltza video oko 40 sanduka punih municije i mi smo se tu snabdeli raznim vrstama i kalibrima municije. Kažeš i da si gladovao, ali u podnožju naselja Boško Buha, sa strane Vuke .. . oni podrumi koji liće na pećine, jel znaš?
  • Ne znam, ne sjećam se da sam to vidio!
  • E, tu vam je u jednom od tih podruma bio ceo kamion porcija američkih NATO-vih jednodnevnih sledovanja za vojnike!
  • Ne, zaista nemam pojma o tome!
  • Izgleda da se vama pozadina totalno raspala.
  • rsk - 100581 - 20.05.2017 : Zeljo Poskoci Doboj - best (1)

    Vukovar '91.


    Odred "Leva Supoderica" je dobio ime po naselju koje se nalazi u sastavu Sajmišta, koliko se sjećam, oni su bili zapadni dio Sajmišta ljevo od kasarne gdje su poslje 16. 10. prebačene naše najjače snage uzeto je Cvetno naselje i krenulo se kroz ul. 1. maja i izašlo se na Milovo brdo ispod kojeg se vidi Vukovar kao na dlanu. Tu je bio kraj za njih.

    Ulice kod groblja Josipa Kraša i Masarikova nisu pale do kraja kao i hotel "Dunav" jer bio sam na drvenoj pijaci 16. 11. a hotel je bio ispred nas i nisu naši bili na njemu.

    Da budem iskren, na Sajmištu nisam vidio kukuruze, tu su bile samo kuće, kukuruze smo prošli u 9. mjesecu između Negoslavaca i Sajmišta.

    Vuteks smo zauzeli u akciji 14. i 15. septembra, to je što sam ja vidio i znam, ponavljam ja ne negiram nikog.




    Idi na stranu - |listaj dalje|