fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

pomoc_rat - 25489 - 09.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Pomoc ljudima u ratu


U toku rata, nisam pomagao ljudima, da bi mi se zahvaljivao, ni onda a ni danas poslije rata, ali da li su to neki ljudi zaslužili pitnje je sad.

Svaki Srbin je prije ratra ima barem jednog dobrog prijatelja muslimana. Ni ja nisam bio izuzetak, imao sam svoga prijatelja Feđu, za koga sam bio spreman poginuti, i prije rata a pogotovo u njemu.

U ratu sam imao priliku da pokažem koliko sam bio spreman da pomognem drugima. U mojim venama je proradila krv iz partizanskih filmova, u kojima su ljudi pomagali jedni drugima, čak i po cijenu ugrožavanja vlastitih života, kao i život svoje prodice. Feđa je u razgovorima sa mnom bio antisrpski raspolozen, pa sam ga zamolio da tako ne priča kada nismo bili sami, kako ne bi ugrozio sebe a samim tim i mene jer bih ja u svakom slučaju stao na njegovu stranu.

Činio sam sve što je bilo u mojoj moći da se Feđa osjeća bezbjedno u srpskoj Vogošći. Svaki slobodan dan sam provodio šetajući sa njim po ulici, kako bi nas ljudi vidjeli zajedno. Pošto sam držao teretanu u Vogošći, Feđa je bio moj stalni gost na treninzima. Kako sam bio puno zauzet u pogledu vojnih obaveza, dao sam Feđi ključ od teretane, da on može redovno ići na treninge, čak i kada ja nisam bio tu. Jedne prilike mi je rekao da se boji da sam ide na treninge, jer ne zna ko sve može naići dok je u teretani. Zbog toga sam iz teretane odnio dio sprava u njegov stan da vježba dok sam ja zauzet.

Feđa je imao pištolj sa dozvolom, koji mu je ostao od njegovog oca. Civilna milicija mi je rekla da mu se mora oduzeti pištolj, ali sam im ja rekao da je on kod mene i da nemaju potrebe da idu kod njega. Oni su ovo prihvatili. Naravno, Feđin pištolj je i dalje bio kod njega, čak sam mu nabavio i punu kutiju metaka.

Kada mi je Feđa rekao da se više ne osjeća bezbjedno u Vogošći, kod mene je ostavio sve on što mu je puno značilo u životu. Ja sam te strvari sačuvao, a nakon rata sam našao načina da ih vratim Feđi, a njega sam prebacio na teritoriju pod muslimanskom kontrolom i tom prilikom sam morao potezati oružje na civilnu miliciju koja je bila na punktu, da bih njega prebacio na drugu stranu.

U toku rata sam na sve načine pokušavao da stupim u kontakt i saznam šta se desilo sa Feđom. Preko UNPROFOR-a i električara koji su radili na poravci dalekovoda, zakazivao sam sastanke da se vidimo, ali Feđa nije odgovorio. Konačno sam obavješten da on ne želi da se sastane sa mnom, četničkim komandantom, jer bi ga njihova državna bezbjednost zbog tog susreta, privela na ispitivanje.

Rat se završio, prije petnaest godina a moj bivši drug nikada nije poželio da se samnom sretne a kamoli da se zahvali na pomoći koju sam mu pružio.

Danas se pitam, da je situacija bila obrnuta, dali bi se uopste znalo gdje su moje kosti, kao i mnogih drugih Srba koji su nestali u ratu, na teritorijama pod muslimanskom kontrolom.

Pitam se, dali je takav suživot potreban Srbima u Bosni i Hercegovini
pomoc_rat - 25650 - 27.11.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Pomoć u ratu - Priča o Armanu


U početku rata u Sarajevu su se dešavale čudne stvari, zbog čega mnogi stanovnici Vogošće nisu bili sigurni da li bi treblo da odu ili da se priključe borbi za svoj narod. U tome su Srbi bili najneodlučniji jer su muslimani i Hrvati putem medija svakog Srbina koji podržavao SDS proglasili za krvoločnog četnika.

Sela oko Sarajeva su uglavnom bila etnički čista zbog čega nije bilo velikih problema da se Srbi priključe organizovanju za odbranu od neprijatelja. Međutim, stanovništvo u zgradama je bilo izmješano pa se komšijama vjerovalo bez obzira na političko ubjeđenje. Nije bilo nimalo čudno da se muslimani i Hrvati slobodno obraćate Srbima za pomoć bilo koje vrste.

Većina muslimana je podržavala političke ideje njihovih lidera, smatrajući ih ispravnim i ne razmišljajući da ta ideologija nikako ne odgovara srpskom narodu. Meni to nije smetalo, uprkos tome sam uvjek stajao u zaštitu svih stanovnika Vogošće.

U dijelu grada u kome sam ja živio, odmah u stanu do mojih roditelja je stanovao jedan Arman, za koga mi se čini da se prezivao Arnautović. Roditelji su mu bili razvedeni, otac mu je živio u Starom Gradu a majka u Vogošći. Jedan dan, Arman mi se obratio sa molbom da mu pomognem da napusti Vogošću i da ode kod oca. Ja sam odmah pristao, i dogovorio se sa njim kako da to izvedemo. Rekao sam mu da po danu dođe u Omladinsku ulicu, a ja ću srediti sa mojim svoji drugovima da niko ne puca dok on bude prelazio na drugu stranu. Nakon što sam provjerio moj raspored, javio sam mu kada da dođe.

Arman je došao baš u ono vrijeme kada smo se dogovorili. Ja sam već bio obavjestio ostale za njegov prelazak i svi su obećali da će ispoštovati dogovor, tj. da će ga pustiti da neometano pređe na muslimansku stranu. I tako se i desilo! Arman je bezbjedno prešao liniju razgraničenja, preko velike livade kod Saobraćajnog fakulteta.

Nekoliko dana nakon Armanovog odlaska, šetao sam Vogošćom, i na moje veliko zaprepšćenje ugledah Armana sa osmijehom na licu. Naprosto nisam mogao da vjerujem da se on ponovo vratio u Vogošću.

Prišao sam mu i pitao ga zašto je to uradio, on mi odgovori da ga je otac natjerao da se vrati jer bi mu u gradu odmah dali pušku, bez obzira što još nije bio punoljetan.

Armanov povratak me je uznemirio jer sam se bojao da će ga neko nakon povratka pozvati na razgovor iz kojeg bi se saznalo da sam mu ja pomogao da napusti Vogošću. Srećom, Armanov nestanak niko nije primjetio i kako je vrijeme odmicalo i ja sam zbog toga sve manje i manje brinuo.

Armanova majka je bila alkoholičar, a uz to i invalid, tj. teško se kretala zbog loših kukova. Kako Arman nije imao nikakva novčanih primanja, ja sam ga zaposlio u mojoj privatnoj teretani, tj. klubu. Sa njim je radio i Damir, koji takođe nije imao nikakvih prohoda, a nisu bili podložni ni vojnoj ni radnoj obavezi.

Arman je dobio zaštitu i novčanu pomoć od "Body Building" kluba. Ostao je u Vogošći sve do samog kraja rata.


Pravi, priča ti je prava! Za nju si od mene dobio čistu desetku!
raspad_juge - 23701 - 13.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (72)

Pitanje u vezi hrvatske istorije




Danas sam dobio jednu veoma interesantnu poruku na engleskom. Ona mi se jako svidjela pa sam na nju i odgovorio. Pitanje je bilo interesantno pa sam odlučio da ga prevedem na srpski, za sve one koji ne znaju engleski.

Imam 68 godina i rođen sam u St. Luisu, američka država Misuri. Moj otac je otišao iz Evrope kada je imao pet godina. Uvijek su mi govorili da sam Hrvat, ali nikada nisam obraćao mnogo pažnje na to. Moj sin je sada u američkoj vojsci pa je imao priliku da posjeti neke rođake u Hrvatskoj. Tamo je boravio samo nekolika dana ali mi je pričao da je bio jako dobro prihvaćen. Ja sam se nadao da ću i ja imati priliku da odem tamo, ali to se nikada nije desilo.

Nedavno sam se penzionisao, pa sam počeo da proučavam Drugi svjetski rati i istoriju Hrvatske. Šta sam pročitao, više je nego odvratno. Čitao sam sve što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu pa do današnjeg dana. Nakon toga sam skinuo malu Hrvatsku zastavu koju mi je sin donio. Hvata me neka muka kada mislim o istoriji tih ljudi. Nastaviću da i dalje čitam, i nadam se da mogu pronaći nešto dobro o Hrvatima, ali mi se sve čini da će njima trebati još mnogo vremena pa da imaju čime da se pohvale. Ako imate nešto pozitivno da mi napišete o njima, ja bih vam na tome bio vrlo zahvalan. U međuvremenu ja ću nastaviti da istražujem, sa namjerom da vidim šta još mogu da naučim o toj zemlji.

Gene


Pomislio sam da je i moj odgovor na ovo pismo takođe interesantan, pa sam odlučio da i njega prevedem na srpski. Trudio sam se da prevod bude identičan originalu. Ovo je moj odgovor:


Poštovani prijatelju,

mnogo sam razmišljao o ovom Vašem pitanju, ali nisam mogao da se sjetim ničega dobrog u vezi Hrvata, izuzev da imam nekoliko hrvatskih prijatelja koji su sasvim normalni ljudi, baš kao i ti.

Hrvati imaju vrlo tužnu istoriju. Dugo vremena su bili okupirani od strane velikih imperija, tako da su vjekovima patili za svojom nacionalnom sviješći. Ključni momenat u njihovoj istoriji je kraj Prvog svjetskog rata (1918), kada su im srpski vojnici sa vratova skinuli jaram austrougarskih okupatora. Nekako baš u to vrijeme je nekoliko hrvatskih intelektualaca izrazilo želju da se stvori zemlja južnih Slovena. Eto, tako je nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Međutim, Hrvati su oduvjek željeli više! U Drugom svjetskom ratu su stali na stranu Hitlera, u nadi da će proširiti svoje teritorije na račun Srba. Da bi ostvarili svoj cilj, prihvatili su Hitlerovu doktrinu i postali narod koji je ubio najviše Jevreja, naravno nakon nacista. Hrvatska država je osnovala Jasenovac, jedan od najzloglasnijih koncentracionih logora u istoriji ljudske civilizacije, i u njemu su na zvjerski način pobili oko 900. 000 civila, uglavnom Srba. I tako je ta žalosna nacija masakrirala onaj isti narod koji joj je 1918. godine, po prvi put u njihovo istoriji, donio slobodu.

Uprkos tome što su Hrvati poraženi u Drugom svjetskom ratu, nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili. Ustvari, komunisti su ih čak i nagradili za njihova zlodjela tako što su im pomogli da dobiju kontrolu nad gradom Rijekom, kao i većim dijelom Dalmacije, teritorija koju su između dva svjetska rata bile u sastavu Italije. Pored toga, Hrvatska je proširena i na štetu Crne Gore i Srbije.

Treba da napomenem da je ovo jednistven slučaj u istoriji da jedna zemlja koja izgubi rat proširi svoje granice na štetu susjednih zemalja, pobjednica u ratu. Moje jedino objašnjenje za ovaj apsurd je da je predsjednik komunističke Jugoslavije bio Josip Broz - Tito, Hrvat po nacionalnosti.

Međutim, ni nakon Drugog svjetskog rata Hrvati nisu odustali od ideje da stvore svoju nezavisnu državu uprkos činjenici da su sve ključne odluke komunisti donosili u njihovu korist.

Građanski rat ( 1991 - 1995 ) se završio tako što je četvrt miliona Srba moralo da napusti Hrvatsku. Oni su zauvjek izgubili svu svoju imovinu, a nova hrvatska vlast je učinila sve da se Srbi nikada ne vrate na svoja vjekovna ognjišta. Još je tužnija sudbina ono malo Srba koji su ostali da žive u Hrvatskoj - većina njih je bila prinuđena da prihvati katoličku vjeru.

Savremena hrvatska država je ispunjenje snova Ante Pavelića, vođe satelitske države fašističke Njemačke. Ono što Pavelić nije uspio da ostvari uz pomoć Hitlera, uspješno je završio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uz pomoć svoga američkog prijatelja Bila Klintona: u "savremenoj" hrvatskoj državi isključivo žive Hrvati, i u njoj nema mjesta za druge narode.

Sa poštovanjem,
Zeljko Tomic



Kada sam završio sa pisanjem engleske verzije ovoga teksta, zamolih moju četrnaestogodišnju kćerku da ga pročita i eventualno ispravi poneku loše konstruisanu rečenicu. Nakon što završi sa čitanjem, ona nezainteresovano nastavi da čita neku knjigu. Meni to bješe nekako sumnjivo pa je upitah šta misli o tekstu.

"Ne valja! " - odgovori ona.

"A zašto? " - upitah je iznenađeno.

"Pa čovjek ti se obratio sa molbom da ga utješiš a ti si ga sa svojim odgovorom još više razočarao. Nije fer sa tvoje strane! " - odbrusi ljutito.

Ako se ne slažete sa mojom kćerkom, molim vas da kliknete na zvjezdicu iznad ovog posta, te istom date ocjenu. Volio bih da joj dokažem da nije u pravu. Takođe bih volio da joj dokažem da sam najbolji pisac, ako ne u cijelom svijetu onda bar u svojoj vlastitoj kući.
rat_zvornik - 95527 - 18.03.2016 : Samir Alić Zvornik - best (3)

Bitka na Boškovićima


Napad na Boškoviće i dominantnu kotu Pećina-Stražba dogodio se 01. 08. 1993. godine. U ranim jutarnjim časovima, oko 5 sati, muslimanski borci iz pravca Anđelića su upali u selo Boškoviće. Otprilike, u napadu je učestvovalo oko 300 boraca, uglavnom iz 206. brigade iz Sapne i neke grupe iz Teočaka. (Semirove kobre, Hap Vodi i ostali interevnetni vodovi iz Sapne).

U napadu je zapaljeno dosta kuća i ubijeno je i masakrirano dosta srpskih civila i vojnika (mislim da je bilo 15-tak poginulih). Sa muslimanske strane bilo je takođe poginulih u samom napadu 01. 08. 1993, međutim veći broj poginulih su imali sledeći dan, kada su srpski vojnici u kontra-napadu i izuzetnu artiljerijsku pripremu povratili selo Boškoviće, i kotu Pećina. Ta kota je samo dva dana, i to od 01. do 03. 08. 1993 godine, bila u rukama muslimanskih vojnika, odnosno pripadnika 206. brigade, a sav rat je bila u rukama srpskih vojnika.

Inače, sama Boškovićka pećina bukvalno iznad Sapne i sa te pozicije je srpska vojska kontrolisala Sapnu ceo rat.

Re: Napad na Boškoviće


Samire, svaka čast za objektivno, novinarsko pisanje!
rat_doboj - 96131 - 03.06.2016 : Petar Mijatovic Nemjesto - best (12)

Mi Srbi znamo pravu istinu


Interesantno je kako su Srbi sve vojnički osvojili, a hvo, abih, i hv, su sve dobili politički? Jako zanimljivo!

Otkud u tvom "poučnom" izlaganju-HV? Pretpostavljam da si mislio na Hrvatsku vojsku? Onu iz HRVATSKE. Otkud ona u BiH? Na stranu hvo i abih... ali HV? Vidiš kako vremenom sami priznajete ko je u stvari "agresor" na BiH.

Da li si negdje pročitao da su u borbama u Bosni, osim vojske Republike Srpske učestvovale regularne jedinice vojske Srbije i Crne Gore, poslije 1992 godine? Naravno da nisi jer ih nije ni bilo. Jedina strana vojska na teritoriji BiH je bila hrvatska vojska. Zašto njih ne tužite za agresiju? Ko ih je pozvao i zašto. Šta su riječki dječaci radili u Bosanskom Brodu, Derventi, Odžaku, Oraššju?Možda su bili na ekskurziji ili izletu. Bolje da nisu ni dolazili. Eto, mi smo Srbi iz Bosne, na svom ratnom putu imali podršku Rusije, Kine, Indije, Amerike, nesvrstanih, Njemačke, Vatikana... Svi su nam pomagali a vama niko. Džaba vam i još dva korpusa za Vozuću, kad je ceo svet stao iza vojske Republike Srpske.

Kako te nije sramota da palamudiš i prosipaš nebuloze u koje ni sam ne vjeruješ? Nikada Ozren ne bi pao da vam NATO nije pružio svu podršku.

Za tri godine, niste sa buljukom ostrašćenih džihadista, ni jedan jedini rov uzeli na tom istom Ozrenu. Tek kada se je NATO umješao, onda ste glumili silu i nekakvu vojsku. Tragovi vam smrde nečovještvom.

Ako je Doboj bio unaprjed poklonjen Srbima, zašto ne uzeste Teslić?Zašto slavni "bojovnici" i muđoši ne uzeste Brčko, Šamac, Brod... Nista vi ništa mogli uzeti. Nista! Divim vam se što ste uspjeli sačuvati i tih 23% teritorije.

Ne možete vi ratovati sa Srbima. Jok! Mali ste vi za to. Zamisli da smo mi tada iza sebe imali NATO? Da nas je bar Srbija podržala? Da je Rusija tada bila ono što je danas sada bi vi već bili u Turskoj. Nemoj mi samo pričati kako ste bili bez oružja, goli bosi i ostale gluposti. Imali ste vi toga i previše. Ali niste imali muda. U tome je sva poenta.

Septembra 1995 godine elitne "postrojebe" Hrvatske vojske, Pume i Mambe (kako egzotični nazivi jedinica) napadaju Dubicu, Kostajnicu i Novi Grad. Napadaju na trećepozivce, ljude preko pedest godina, seoske straže. "Elita" protiv ljudi koji se brane tandžarama i papovkama. Protiv ljudi koji ne znaju ni šta je zolja, ni kako se koristi. Protiv ljudi koji misle da se tromblon rukom baca... I šta je bilo? Poderali su ELITU. Podavili su se u Uni kao miševi. Dan-danas majke iz Varaždina ne znaju gdje su im djeca. Ne smiju im reći da su postali hrana ribama. E moj ti, rat je prokleta stvar. Ne dao ga Bog nikome. Ali nekada malo objektivnosti ne škodi. Živ ti meni bio.

Imali ste sreće što su svi bili protiv nas. Sve što danas imate zahvalite belosvejetskom ološu i NATO zlikovcima. Mi za sve što danas imamo, (pola BiH), zahvaljujemo kostima junaka, srpskih. Nama nije trebao ni NATO, ni rezolucije, ni zaštićene zone, ni sankcije, ni vazdušni most, ni "Help Bosnia"... U tome se mi razlikujemo. Mi svoje žrtve nismo unovčili. Njihova smrt je ponos Srpstva. Mi ne trgujemo leševima onih koji su ovu zemlju stvorili i odbranili. Mi nismo "majke Srebrenice". Naše MAJKE su u bolu. Nisu u biznisu.

Mi ne ubijamo svoje ljude zarad nekih sitnih interesa. Kod nas nema Markala, Tuzlanskih kapija, redova za hljeb... Mi ne obijamo belosvjetske pragove i kukumavčimo. Ne tražimo nikakvo sažaljenje ni pomoć. Ne tražimo ni pažnju. Ne tražimo ništa. Ali ovo što imamo nećete nam uzeti pa makar morali da ponovimo sve ovo.
1kk - 103821 - 24.09.2019 : Kartum7193 Banja Luka - best (1)

Monografija 1.bVP 1.KK VRS


Napokon smo uspjeli skupiti sve porodice poginulih za Dan 1. bVP 1. KK VRS. Pozdrav svim borcima Vojske Republike Srpske.

Saborci čuvaju sjećanje na Makedonca koji je dao život za Srpsku

Piše: Darko Momić

Banjaluka - Prvi put smo susreli ratne drugove našeg brata, a zbog dočeka koji su nam priredili njegovi saborci, njihovog odnosa prema nama i kada vidimo da oni još gaje sjećanje na njega, osjećamo kao da je Goran među nama.

Ovim riječima bliznakinje Slađana i Svetlana i njihova mlađa sestra Frosina iz Kumanova opisuju susret sa bivšim saborcima njihovog brata Gorana koji je kao dobrovoljac i pripadnik Prvog bataljona Vojne policije Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske poginuo polovinom avgusta 1993. godine na Putnikovom brdu kod Doboja.

Slađana, Svetlana i Frosina nedavno su bile u Banjaluci gdje su ih do čekali bivši saborci njihovog brata, koji je dao život za Republiku Srpsku. Okupljeni u Udruženju "Prvi bataljon Vojne policije Prvog krajiškog korpusa VRS" svake godine polovinom septembra obilježavaju godišnjicu formiranja ove jedinice i odaju počast za 69 svojih saboraca poginulih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu među kojima je i Goran Nikolić.

Slađana kaže da su se obradovale kada su od novoizabranog predsjednika ovog udruženja Radenka Puzića dobile poziv da dođu u Banjaluku.

  • Lijepo što su nas pozvali da vidimo gdje i sa kim je bio naš brat - priča Slađana, dok se bivši saborci njenog brata utrkuju ko će se prije upoznati i fotografisati sa sestrama njihovog Makija, kako su ga zvali.

    Od Goranove smrti je prošlo 26 godina, a najstrašnije i najpotresnije, kaže Slađana, što svaka sestra može da doživi je da izgubi brata.

  • Ne bih voljela da to doživi ni jedna sestra na svijetu. Zato nam doček na koji smo naišli među Goranovim drugovima i ovo što smo osjetili mnogo znači, jer kada vidimo ove ljude, osjetimo njegov duh među njima - kaže Slađana, dok njene sestre klimanjem glave potvrđuju da se u potpunosti slažu s njom.

    Ona kaže da je želja njihovog brata bila da ostane da živi u Banjaluci.

  • Kada je on kao dobrovoljac otišao iz Kumanova u Banjaluku, mi smo se nadale da će kad završi rat on da ostane da živi ovdje, jer mu je to bila velika želja, a da ćemo mu mi dolaziti u posjetu. Nažalost, sudbina je htjela drugačije - kaže Slađana.

    Najmlađa sestra Frosina se prisjeća vremena kada im je javljeno da je Goran, koji je imao tek 22 godine, poginuo.

  • Ja sam prva preko telefona čula, ali ni ja, ni sestre, ni roditelji nismo vjerovali u to. Tri dana poslije toga, njegovo tijelo je dovezeno u Kumanovo i tek tada smo postale svjesne da Gorana stvarno više nema. Naši roditelji su živi, a gubitak sina jedinca nikada nisu preboljeli - kazuje Frosina.

    Ona dodaje da je njihova majka Srpkinja i da je Goran bio veoma vezan za nju i od malih nogu isticao srpsko porijeklo, naglašavajući da je zbog toga i otišao u dobrovoljce, ali i promijenio prezime iz Nikolovski u Nikolić kako piše na spomeniku na kumanovskom groblju na kojem ispod imena krupnim slovima piše "borac Republike Srpske".

    Pravi borac i drug

    Radenko Puzić se prisjeća da je Goran Nikolić ili Maki, kako su ga prozvali zbog makedonskog porijekla, u bataljon Vojne policije stigao početkom maja 1992. godine.

  • Bio je s nama tokom cijele akcije "Koridor života". Bio je pravi borac i pravi drug. Poginuo je izvlačeći tijelo jednog našeg borca - kaže Puzić istićući da su se svi obradovali, jer su nakon toliko godina upoznali Goranove sestre.
  • jna - 103847 - 10.10.2019 : Nomad Srbija - best (1)

    Tepić i Mirković


    STOJADINU MIRKOVIĆU

    I ti si bio u Bjelovaru
    I ti si bio na Mišaru,
    I ti si bio poslednja brana
    I ti si pao kraj Milana.

    I ti si ostao na Bedeniku,
    do zadnjeg metka u redeniku
    Nisi se predao bojovnicima
    I ti si primer vojnicima.

    I ti si iz transportera tukao,
    dok nije od zolje pukao.
    I tvoja se hrabrost veliča,
    Uvek kada se o smrti priča.

    I ti si odbio naređenje,
    U smrt ili u izbavljenje
    I ti si poginuo onoga dana,
    Mladosti slavom ovenčana.

    Pa mora suza skvasiti lice,
    Junače iz Gornje Leskovice.
    Ispod planine Povlena,
    takvije više i nema.
    ilijas_sjecanja - 103805 - 17.09.2019 : Boris Sirob Srbija - best (4)

    Povratak u zavičaj


    Čovjeku u život se ponekad sklope neke kockice , dal' Vožijom voljom ili od onog drugog, što ga zovemo đavolom. Nekako mi draže kad je Božijom , uvijek je na radost, bar u sjećanima. Kadje čovjek u Božijoj milosti sve mu je po volji, lijepo i na radost. Iako je Gospod svemogući, nema vremena da stalno nekog drži u milosti, pa ga povremeno ili stalno pusti, zaboravi da vidi kakav je, kakav je borac kad nije u milosti, kada je u pravom iskušenju. Jakim osobama to nije neki problem. Slabim, ovisnicima od slabosti je to muka, pa se bore sami sa sobom , uglavnom lagajući sami sebe, baveći se tuđom nesrećom, da bi opet slagali sebe kako su sretni, pa opet u krug.

    E sad, kako da pređem na ono o čemu naumih pisati.

    Nisam se odavno oglašavao, nekako ne uspjevam, često preispitujem sebe da li je sve izgubilo smisao, pa i moje pisovanje. Bio sam ubjeđen da jeste, čini mi se da nikoga više nije briga za one stvari koje su nekada imale pravu vrijednost. Niko više ne mari za sitnice koje život znače, pravu vjeru u svemogučeg Gospoda, koji je (čini mi se) pustio iz milosti da vidi jesam li borac ili samolažljivac.

    Prije par dana , tačnije 15. ovog mjeseca krenuh u rodni grad. Uvijek sam bio ushićen kao kakvo djete kada idem ka njemu. Ovaj put imadoh jedan razlog više od onih uobičajnih, prelaska preko žive slike, gore Romanije, vode sa ove iste, i sijaset drugi sitni radosti.

    Nime, 15. je bilo tačno 30 godina kako sam se vratio sa odsluženja JNA, koja u mom životu ostavi neizbrisiv trag i neka fina sjećanja, pa i na moga strica, amidžu ili čiču , kako god vam draže...

    Godinama pokušavah da pronađem pojedine drugove iz jedinice u kojoj služih JNA-u. Neke pronađoh tražeći, neke slučajno nabasavši na njih, jednog dragog mi nikako, bješe iz okoline Tuzle, godinu starije od mene bio je tek godinu, postavljeni komandir 3. voda, Dževad, mene nekako sudbina dovede na mjesto komandira 4. voda pa se fino družismo...

    Noć prije 14. tražeći nešto, po internetu o Visočkim Piramidama, sveznajuči Google mi izbaci nekakav, na prvi pogled potpuno nebitan snimak, vezan za ispaćaj nekoga u nekoj džamiji u okolini Tuzle, pri odlasku na hadžiluk. Kliknuh mišem i nakon 30. godina čuh glas mog Dževada, na prvu sam ga poznao, i tako isto obradovao... Poslije pronađoh dosta o njemu, između ostalog da je zaposlen u Sarajevu , pa to bješe dodatni razlog sreće zbog putovanja u rodni grad, u nadi da ću ga pronaći. Nisam ga našao iz nebitni razloga, al je bitno to da razmišljajući o njemu sam osjetio ponovo neku blagost, koja mo ponovo dovede do moga amidže...

    Godinama poslije Dejtona i napuštanja Sarajeva, kad god se vraćam iz istog, vraćajući se kući u Srbiju, svaki put mi se zavrće želudac kao da idem negdje odakle se nikada više neću vratiti, a idem svojoj kući, djeci, supruzi, mojoj jedinoj iskonskoj radosti.

    Dugo tražih odgovor, što je to tako. Uz pomoć Dževada dođoh do strica i odgovora.

    Kad sam prije 30. godina nakon tačno godinu dana došao kući, na cesti me je prvi dočekao moj čiča, sa nakrivljenom kapom na glavi, što kod mene izazva široki osmjeh, znajući u kakvom je stanju. Majka mi reče da me već satima čeka stojeći ispred kuše, što mi tad i ne bješ baš bitno. Nažalost, nisam imao još puno prilika da ga sretnem u takvom stanju, umro je za pola godine. Osim u mojim sjećanjima kao iz priče na ovom portalu o "Zlatnom Brinegu" kada me posljednji put isprati na onoj istoj cesti, sa nakrivljenom kapom kojam mu nije bila na glavi. Sa kandilom u jednoj i slavskom ikonom u drugoj, pitajući se šta sa ovim.

    Opet sam čini mi se u milosti, pa dođo do odgovora, za moje mučnine.

    Sad tek vidim šta je ono što mi fali i koliko mi u stvari znače ti sati koje je prveo moj amidža čekajući me sa krivom kapom na glavi, škripeći zubima i psujući krst i zvjezdu što me još nema.

    Sada kada odem u rodni grad niti me ko dočekuje niti ispraća sitnicama koje život znače. Sad uglavnom svi samo lažu sami sebe, ubjeđujući sami sebe da im je tako bolje. Svi samo gledaju kojim sam autom došao i šta ću izvaditi iz njega, da mi se lažno dive ili istinski naslađuju, opet lagavši sami sebe.

    Nažalost u gradu u kojem sada živim je isto, nema ničeg više kako treba.

    Ajde što niko ne piše, ne priča, o prijatelju Dževadu, Dževad o Borisu, to nije tako ni bitno, po mnogima nismo više prijatelji, ratovali smo skoro...

    Nego niko ne piše, ne priča, osvojim dragim, strčevima, amiđama, čičama, majci, ocu, pokojnim kumovima, braći, drugovima, dragim sječanjima na njih, o davnim vremenima iz djetinstva, o ratu u smislu finih sjećanjima kojih je bilo i u njemu na svu nesreću koju on nosi uz sebe.

    Milost koju imam podsjeća me godinama na njih, gore pomenute i pored moje porodice daje mi još jednu istinsku radost, istinsku vjeru u svemogučeg gospoda. Kome sam zahvalan na tome, neću reći da sam jaka osoba, al znam sigurnon da nisam samolažljivac. a

    POVILA SE POVILA , VITA GRANA JELOVA.. ..
    POVILA SE POVILA I GORA ROMANJIA.. .. ..


    Ne dozvolite da vam vrijeme od pisanje oduzmu nebitne stvari, nebitni likovi poput, u zadnje vrijeme pominjanog izvjesnog. Nekada smo pisali bolje priče, vratite se u milost, pa se sjetite iskonski vrijednosti pa zborite o tome kroz svoje pisovanje.

    Pozdrav Boris




    Idi na stranu - |listaj dalje|