fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

3_sarajevska_lpbr - 101171 - 08.09.2017 : Aleksa Beograd - best (6)

Parastos junacima 3, SPB


Kada su ranog proleća, te daleke 92. godine, stali rame uz rame oni bejahu očevi i majke, sinovi i ćerke, braća i sestre. Beše među njima radnika i seljaka, profesora i đaka, kadija i sudija, dobrih domaćina, skretničara, vozača, studentarije, manguparije, romanijskih gorštaka i ostale sarajevske raje.

Kada rame uz rame stadoše brat do brata, drug do druga, imadoše jedan zajednički cilj, da sačuvaju svome narodu osnovna prava na slobodu, prava na život, porodicu i jezik.

Stadoše da odbrane svoju kuću, svoju njivu, svoju šljivu, svoju rodbinu i sudbinu...

Poučeni bolnim iskustvom iz predhodnih ratova, ne želeći da dozvole da se i sa njima desi ono što se u prošlosti dešavalo njihovim precima, zbiše se u redove i organizovaše otpor nepravdi i bezumlju.

Kada stadoše jedan uz drugog brat do brata, drug do druga, spašavajući gole živote svojih porodica organizovanost i snaga naše vojske poče da raste iz dana u dan. Znali su da brane i iza sebe imaju vekove postojanja i grobove predaka u surovoj bosanskoj zemlji. Znali su da brane crkvu i veru Sv. Vasilija Ostroškog i Sv Petra Sarajevskog... Znali su da brane zemlju Stefana Kotromanića i Gavrila Principa... Znali su da brane jezik i pismo Alekse Šantića, Filipa Višnjića, Petra Kočića, da brane lik i delo Ive Andrića i Meše Selimovića...

Znali su da će od onog trenutka, kada budu sagnuli glavu i odustali od svoje pravedne borbe, svaka žrtva biti uzaludna, svaka rana biti dosoljena a grobovi predaka postati zarasli i neokađeni. Znali su da će utihnuti školska zvona i dečija graja i da Sunce u izlasku neće sijati njihovom narodu na ovom prostoru.

Hvala im što nisu pognuli glavu i ustuknuli pred silom i nepravdom, vec su svojim žrtvama rasutim po poljima i brdima širom BiH sačuvali naše gole živote, pravdu i slobodu za naš narod. Sačuvali su veru i nadu u opstanak našeg naroda na ovim prostorima...

Kada su ih po memljivim zemunicama grizla gamad i pacovi, kada su svoje zdravlje i najbolje godine života ostavljali po zabitim gudurama i beskrajnim šumama, gde su osim neprijateljskih kuršuma sipali po njima i sneg i led i vatra i bol, znali su da imaju jedan zajednički cilj i na tome im neizmerno hvala...

I sada, dok stojimo ovde pred njihovim večnim kućama, na budućem svetilištu nas i generacija koje dolaze, njihovi jednoobrazni domovi nam ukazuju na jačinu zajedništva i žrtve koju dadoše za nas i za buduća pokolenja. Uz duboki naklon i pijetet našim herojima stojimo i tužni i ponosni na trenutak kada u našim srcima uz počast i zahvalnost osetimo neizmernu slobodu i lepotu ovozemaljskog života koju nam naši junaci podariše.
moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (106)

Argeta


argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestru i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je naša potraga ostala bezuspješna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se tog dana dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi standardno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • zlocini - 96997 - 20.08.2016 : - best (2)

    Zločini nad Srbima


    Hoću samo da kažem da Srbi nikada ne smiju zaboraviti one strašne zločine koji su se dogodili svima nama Srbima. Ne zaboravite to braćo nikada, ama baš nikada.
    gorazde - 101265 - 30.09.2017 : Nedo żevo Banjaluka - best (1)

    Kako je spašena djevojčica Minka Živojević iz Goražda


    ČEDO U RUKSAKU

    autora Edine Kamenice, objavljen u sarajevskom dnevnom listu "Oslobođenje", 20. maja 1993. godine.

    Poštovana Vildana Selimbegović, urednice lista "Oslobođenje",

    Na više mjesta, po elektronskim portalima, u štampanim medijima i u nekim od televizijskih emisija, objavljena je priča o Minki Živojević iz Goražda.

    Nakon četvrt vijeka od tog ratnog, humanog događaja, kao direktni učesnik te akcije, tadašnji operativni radnik Resora nacionalne bezbjednosti MUP-a RS, odlučio sam da i ja zavirim u svoje sjećanje i da prokomentarišem tekst novinarke Edine Kamenice, objavljen u listu "Oslobođenje", 20. maja 1993. godine.


    Djevojčicu Minku Živojević, od oca Mehe i majke Sabre, koja je tada imala nešto više od pet godina, teško bolesnu, životno ugroženu, u jeku borbi proteklog građanskog rata, uz dogovor zaraćenih strana, tačnije na molbu lokalnog muslimanskog komandanta Goražda, pripadnici vojske Republike Srpske, zbog hitnosti slučaja, uz pomoć helikoptera, krajem juna 1992. godine, prebacili su iz Goražda u Glavnu bolnicu Vrhovnog štaba Vojske RS u Sokocu.

    ...nastaviće se...
    gorazde - 101313 - 09.10.2017 : Nedo Ševo Banjaluka - best (2)

    Kako je spašena djevojčica Minka Živojević iz Goražda (3)


    U povratku, ponovo Sokolac. Za mene posebna poruka iz Bijeljine, od glavnog rukovodioca Resora nacionalne bezbjednosti MUP-a RS, koji predlaže da odustanemo, ako želimo, to je opasno.

    Odlazimo za Rogaticu. Lokalni komandant Rajko Kušić predočava nam posljednje bezbjednosne informacije kojima raspolaže. Prati nas do izlaska iz Rogatice. Zabrinut.

  • "Vi ste ludi, pa vi nemate pojma ko su danas oni", rekao nam je na rastanku.

    Uveliko je pao mrak, sablasno, naročito mnogo kamenja na putu. Krajnje otežana vožnja. Prolazimo prvi, drugi, treći tunel i vozimo se još od 150 do 200 metara. Zaustavili smo se. Ispred nas je, neočekivano, barikada od kamenja i pjeska. Razgledamo. Nazire se omanji objekat, sa desne strane. "Deveta stražara" ili nekadašnja kućica čuvara uskotračne pruge. Dogovoreno mjesto. Odjednom nastaje pravi pakao. Rafalna paljba prema nama, uvećana odjecima u kanjonu. Varnice po željeznoj bezbjednosnoj ogradi puta. Asfalt, kao rikošet, zasipa automobil. Mrak je naš zaštinik. Uspijevamo okrenuti automobil i skloniti se u tunel. Tišina. Ugašenih svjetala, krećemo nazad. Prilazimo kraju tunela da bismo pokušali da, putem ultra kratih talasa, dobijemo "Goražde". Muk. Odjednom, u eteru glas posebno jakog signala: "Idite odmah nazad i čuvajte se. Čuvajte Minku, sa ovim mojima nešto nije u redu". Odbio je bilo kakvu dalju komunikaciju. Tako jak signal, mogao je stići samo sa vrha Trovrh. Hvala muslimanskom operateru, koji je presreo moje pozive prema "Goraždu"! Pri povratku, nakratko koristim farove. Nakon izlaska iz tih tunela, odjednom nas je uhvatio strah od moguće sljedeće zasjede. Na retrovizoru sam pogledao ka zadnjem sjedištu. Minka je bila, vidno, uplašena. Shvatila je da smo u, nekoj, gadnoj situaciji. Približila se naslonima naših sjedišta.

    Rogatica. Večera kod lokalnog komandanta Kušića. Drago mu je što smo se izvukli nepovrijeđeni. Stigao je i pukovnik Taušan, načelnik Glavne bolnice štaba Vojske RS. Minka je, od kuvarice, dobila i palačinke. Spavamo u prostorijama komandantove prateće jedinice. Prisutno je tridesetak boraca. Nekolicini, Minka zna imena. Pozdravlja ih. To su bivši ranjenici, koje je upoznala u bolnici. Ipak, prestrašena, nije htjela da se odvoji od mene.

    Jutrom krećemo za Sarajevo. Grbavica. srpski bedem u ratu. Mjesto mog rođenja, školovanja, zaposlenja.. . Tu položaje drže agresori ili četnici, kako ti Edina, Školska, voliš da pišeš u svojim člancima, o onima koji imaju naciju kojoj pripadam.

    Čim smo stigli, podijelili smo zadatke. Goran je otišao svojoj kući s Minkom, gdje ju je njegova supruga Kata nahranila, okupala i obukla joj garderobu svojih kćerkica, sličnog uzrasta. Ja, sam, odlazim do svog kratko-talasnog radio-uređaja i brzo stupam u kontakt sa radio-amaterom iz Goražda. Uspijevam da dobijem adresu tetke Minkine majke Sabre, koja je u sarajevskom naselju Pofalići. Nakon što sam ga, radio vezom, obavijestio o trenutnim problemima, Jusuf Juka Prazina, koji je tada već bio na području planine Igman, zadužuje pripadnike svoje jedinice u Sarajevu da "tetku" dovedu u hotel "Bristol", jedno od sarajevskih lokalnih komandnih mjesta. Dogovorili smo vrijeme prelaska i precizirali da to bude kod obližnjeg drvenog mosta. Podignuta je bezbjednost prilazu mostu sa obe strane.

    Prohladno veče, 26. novembra. Napola izgorjeli neboder, pored drvenog mosta sarajevskog naselja Grbavica II, mjesto je gdje čekamo. Bezbjednosno nesigurno i opasno. U sendviču smo zaraćenih strana. Minki je od kupanja bila mokra kosa. Stavili smo joj kapu na glavu i čvrsto svezali kapuljaču. Kao iskusna majka, Goranova supruga Kata spremila ju je kao svoje dijete.

    Javili su nam vezom, iz pravca hotela Bristol, da nema ništa od realizacije, jer "tetka" neće da pređe preko mosta po Minku. Razumljiv strah. Slušajući radio komunikaciju između Prazine i "Bristola", saznali smo da "tetku" tuku, vjerovatno isprovocirani što ona neće da krene po "svoje" dijete. Goran je, u trenutku, bez objašnjenja šta namjerava da učini, uzeo Minku u naručje i krenuo da pretrčava most.

    Kada su ga ugledali sa djevojčicom u naručju, borci Juke Prazine počeli su, histerično, i nogama da udaraju "tetku", koja je već bila oborena na pod. Prilikom povratka, na sredini mosta, Goranu je iz futrole ispao pištolj. Hoće nazad po njega. Ne dozvoljavam, opasno je. Pretrčavamo do naših rovovova.

    Školska, u priči si iskonstruisala i "da se neki Jukin borac dobrovoljno javio, po zapovjedi skinuo dio svoje odjeće i, tako ostavši samo u majici i pantalonama, razgolićen i nenaoružan, krenuo po Minku. " A, posebno detalj: "Kažu i to, da su, u povratku, meci fijukali oko njih. Mladić je čvrsto stegao djevojčicu u svome naručju i još brže potrčao. "

    Edina, to je bio izuzetno hrabar potez jednog srpskog policajca! Nenajavljen je prešao liniju razdvajanja, istrasiranu rovovima, na kojoj su, do tada, ostale desetine ljudskih života. Nisi se mogla pomiriti s činjenicom da je taj herojski podvig učinio jedan Srbin, pa to nisi mogla ni napisati. Moram naglasiti i da je sve proteklo mirno i bez ijednog ispaljenog metka. Uostalom, prema dogovoru, u rovove kod hotela "Bristol", za vrijeme obavljanja akcije, ušli su borci Jusufa Juke Prazine, koji su sav taj rejon držali pod kontrolom.

    Edina, u ovoj priči nije postojao Luka Marković, niti bilježnica koju je "on" vodio. I to je samo tvoja konstrukcija. Tačno je da je bilježnica postojala, ali ju je Minka, sa flomasterima, dobila od generala Manojla Milovanovića, načelnika Glavnog štaba Vojske RS. Nosila ju je sa sobom, kao i tri pomenuta paketića. Naime, tokom povratka i boravka u Goranovoj kući, na Grbavici, Minka i Goranove dvije kćerkice, sličnog uzrasta, igrajući se, crtale su po toj bilježnici. Pomenuti tekst, napisan na bilježnici, a potpisan "s ljubavlju" je Goranov.

    Edina fantaziraš, toliko da si prevazišla i Žila Verna. Napisala si "Između ostalog, za ratnog zarobljenika Minku Živojević tražena su i 42 četnika".

    Školska, među Srbima sam rat proveo, a četnika nisam vidio, osim, izuzetnog Slavka Aleksića, deklarisanog četnika, sa ratnih položaja sarajevskog Jevrejskog groblja.

    U sarajevskim elektronskim medijima, Minka Živojević danima je još bila u "četničkom" zarobljeništvu!

    General Ratko Mladić, istog dana, putem depeše u 23. 00 časa iz komande Sarajevskog korpusa, obaviješten je o uspješno izvršenom zadatku da se, po njegovoj izričitoj želji, djevojčica Minka Živojević vrati porodici, i to bez "pomoći" raznih mešetara. Depeša je, istovremeno, otišla i rukovodiocu Nacionalne bezbjednosti MUP-a RS.

    Edina, moram da ti se pohvalim da sam 1993. godine, za Dan bezbjednosti MUP-a RS, dobio priznanje od dr Radovana Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske, između ostalih zasluga, i za akciju vraćanja porodici petogodišnje muslimanke Minke Živojević.

    Događaj kod Devete stražare ostao je nerazjašnjen s pitanjem: Da li je to bila zasjeda ili je pucao, neobaviješteni, iznenađeni borac usamljenog rova oko Devete stražare? Planirana zasjeda, u ovom slučaju, bila bi naročito podmukao čin. "Goražde" me moglo pronaći na tada uobičajen način, radio vezom, i pružiti mi valjanu, dodatnu informaciju. Napravili su tišinu, veoma nekorektno i podmuklo.

    Poslije četvrt vijeka od tog događaja i dodatnih informacija koje su izišle na vidjelo nakon ovog prljavog, građanskog rata, kao i raskrinkavanja raznih događaja, smatram da propagandnoj sarajevskoj mašineriji, nije bilo u interesu da se, u tom vremenu, "slučaj Minka Živojević", javnosti prikaže kao lijepa i humana srpska priča.

    Na kraju, sve ukazuje da je to, ipak, bila zasjeda!

    Edina, Školska, pozivam te javno da se, nakon četvrt vijeka, najaviš i posjetiš porodicu Sabre i Mehe Živojević u Goraždu i da se toj porodici izviniš za nevolje koje si im svojim tekstom napravila, jer ta porodica sigurno ima najljepše riječi o osobama koje su im pomogle da njihovo mezimče ozdravi, kao i o onima koji su im omogućili da ponovo svi budu zajedno.

    Tvoj propagandni članak obmanjuje javnost, falsifikuje istinu, umanjuje značaj ovog humanog i hrabrog gesta pripadnika Vojske i MUP-a RS, a stvara i strah porodici Živojević koji ih, siguran sam, sprečava da, na bilo koji način, kontaktiraju nekog od učesnika ovog humanog djela i da se ljudski zahvale...

    I poslije dvadeset pet godina, te posljedice su vidljive!

    Nedo Ševo, Sarajevo-Banjaluka, 28. 09. 2017.
  • gorazde - 101301 - 08.10.2017 : Nedo Ševo Banjaluka - best (3)

    Kako je spašena djevojčica Minka Živojević


    ...nastavak

    Siguran sam da je trebala spretnost i hrabrost ekipama zaraćenih strana, naročito pilotu helikoptera u zoni dejstava, koji je obavio toliko opasan zadatak.

    Trijažom povrijeđenih dr Boriša Stojanović, hirurg, odlučio je da Minku hitno uvedu u operacionu salu, prije pristiglih, brojnih, ranjenih srpskih boraca koji su, kao i ona, čekali svoj spas. Djevojčica je operisana i zbrinuta.

    Nakon njenog oporavka, general Ratko Mladić, komandant Vojske RS, radi njene sigurnosti, predložio je da je zadrže u bolnici, dok se ne ostvare uslovi da je vrate njenim roditeljima. Tako je i bilo. Minka je postala miljenica osoblja bolnice.

    Školska (Edina Kamenica)

    Edina, poznato mi je da si odmah, početkom rata, ušla u ratnu propagandnu mašineriju jedne od zaraćenih strana, što mi uopšte ne smeta. Ipak, ne mogu, a da ne reagujem na ovaj tvoj tekst, u kojem si iznijela niz neistina. Napisala si da je djevojčica Minka Živojević postala "ratni zarobljenik", a u podnaslovu priče, napisala si: "Četvoromjesečno zarobljenišvo djevojčice Minke Živojević".

    Edina, to je veoma licemjerno od tebe, kao novinara, i kao žene. Bez obzira na rat, trebala si raditi profesionalno. Sporni članak napisala si pet mjeseci nakon tog događaja. Dakle, imala si sasvim dovoljno vremena da, kao novinar, kvalitetno pripremiš tekst. Tvoj i moj profesor, ugledni dr Emil Vlajki, učio nas je da moramo sagledati događaj sa više strana. U suprotnom, vijest je neprovjerena, neobjektivna, nema suštinsko značenje. Tekst postaje jednostran i bezvrijedan. Ali, ti ovaj članak nisi slučajno ovako napisala. Napisala si na takav način da bi mu dala neki drugačiji smisao.

    Kada se uđe u bolnicu iz nje se, kao po nekom pravilu, obično, i iziđe. Međutim, rat stvara konfuziju, stvara vanredne poteškoće, za koje je potrebno uložiti određeni napor da bi se one uspješno riješile.

    Iz Sokolačke bolnice, ili bolje reći ekspresne ratne hirurgije, zahvaljujući stručnosti i nadčovječanskim naporima njenih hirurga, kao i drugih ljekara, većina pridošlih ranjenika ponovo je uspijevala vidjeti svjetlost sunca. Nažalost, neke su iznosili kroz podrumska vrata do mrtvačkih kola. Jedan prizor, koji sam lično vidio u toj bolnici, ostao mi je trajno u sjećanju. Zvuči strašno, ali, moglo bi se reći da to nije bilo iznošenje, nego brzi "istovar" pridošlih ranjenika. A, oni su stalno pristizali... Prijemni prostor bio je prepun tih nesrećnih ljudi, koji su ležali na, prljavim, krvavim i blatnjavim, nasumice poređanim, vojničkim ili improvizovanim nosilima. Gužva, jauk i miris joda.

    Naročito mi se urezala u sjećanje trijaža dežurnog hirurga. Nakon što bi ekipa tehničara, prilikom ukazivanja prve pomoći, isjekla, razmotala, ili odvojila od tijela, razne, krvlju natopljene "zavoje", napravljene od krpa, košulja, stoljnjaka ili onog što je bilo prvo, pri ruci, na licu mjesta, što se moglo dohvatiti. Hirurg bi donosio, naizgled, hladnu odluku, da li će pristiglog ranjenika "krpiti" ili će mu odstraniti dio tijela. Počeo sam posmatrati prema kojim vratima nekog od ranjenika nose. Za svakog od njih, pitao sam se hoće li ga sreća pratiti. Bespomoćno su čekali da im neko pomogne. Gledajući tu golgotu shvatio sam da je najbolje onom koji je bez svjesti. Bar preskoči prvi čin. U tom trenutku, palo mi je na pamet šta li rade sa tim odstranjenim cijelim nogama, šakama, dijelovima vilice...

    U "Sokolačkoj" bolnici, skoro da nikad nije bilo mjesta. To je bila "Fordova" pokretna traka.

    nastaviće se

    Ratna situacija oko Goražda, drastično se pogoršala. Minka se oporavila, i neočekivano dobila novi dom, stacionar Glavne bolnice Vrhovnog štaba Vojske RS. Mjeseci su prolazili, a neki siguran način za njen povratak roditeljima, nije se mogao pronaći.

    Tačno je da su se pojavljivali i "mešetari", oni koji su pokušavali da, pomoću priče o djevojčici Minki, izvuku neku korist. Takvi se uvjek pojavljuju u ratovima, poplavama, kao i drugim ljudskim nesrećama. Nude se da budu posrednici. To je njihov način življenja. Takvi tipovi su raznih zvanja i zanimanja, medicinske sestre, vozači, šibicari, načelnici opština, rukovodioci u ministarstvima unutrašnjih poslova... Školska, u ratnom periodu, poznavala si takve i usvojoj cijenjenoj firmi, kao i ulici.

    Sredinom novembra, od neposrednog rukovodioca, ponuđen mi je zadatak da Minku Živojević vratim njenim roditeljima.

    Nakon nekoliko dana prikupljanja podataka, analize, pristao sam da obavim zadatak, da djevojčicu Minku vratim njenim roditeljima. Uslijedio je radio kontakt sa Goraždom. Precizan dogovor. Imam i pratioca. Goran, iskusni radnik službe. Jedinstven. Pratio me i obezbjeđivao u svim akcijama, "gostovanjima" kodtadašnjeg neprijatelja.

    U jutarnjim satima, 25. novebra, pored Sokoca, u kabinetu načelnika Glavne bolnice Vrhovnog štaba Vojske RS, pukovnika Taušana, preuzeli smo djevojčicu Minku Živojević. Bolnicom je, brzinom munje, prošla vijest da Minka ide kući, da je bolnički otpuštena. Da bismo je što više upoznali, kao i ona nas, proveli smo s njom izvjesno vrijeme, u obilasku bolnice. Minka nam je bila kao bolnički vodič. Držala me za ruku. Imenom je pozdravljala ranjene borce, koji su ležali na krevetima, kao teži, ili po hodnicima na nosilima, kao lakši bolesnici. Pokazala nam je svoju sobu, krevet, ormarić, igračke... Prvi utisak, pametnica, umiljata i zaista simpatična djevojčica.

    Centralni ispraćaj bio je ispred bolnice. Zaključili smo da je sve bilo u organizaciji načelnika pukovnika Taušana. Nasumice poređani ljekari, medicinske sestre, pomoćni radnici. Grljenje, poljupci, suze... Slika za pamćenje. Bili smo iznenađeni, jer nismo očekivali tako veliki broj, bijelih i zelenih, bolničkih mantila na jednom mjestu, takav ispraćaj. A, Minka, shvatila da ide svojoj kući, da će moći da zagrli majku i oca, možda sestru ili brata, drugarice, pa postala važna.

    Kroz nekih dva sata, stigli smo u kompleks Glavnog štaba Vojske RS, u blizini Han Pijeska. Na kontrolnom ulazu, u prolazu, iz terenskog vozila, mahao nam je komandant Vojske RS, general Ratko Mladić. U ratnoj sobi Glavnog štaba, primio nas je general Manojlo Milovanović. Čim smo sjeli, saopštio nam je da imamo pozdrav od komandanta Mladića, uz obrazloženje da je on hitno morao da ode. Minku su poslužili koka-kolom. Obradovala se. Dobila je notes i pakovanje flomastera, a general joj je rekao: "Minkice, žajde čika Manojlu, flomasterom, nacrtaj kućicu. " Minka, nakon razgledanja boja, izvuče zeleni flomaster i poče da crta. "Krv nije voda", kroz smjeh, reče general. S paketićima za Minku, pristiglim od generala Mladića, generala Milovanovića i od ženskog osoblja Glavnog štaba Vojske RS, nastade još veće raspoloženje. Milovanović je na svom paketiću napisao: "Ako se nekada setiš i ako ti to ne bude pravilo neprilike, reci svojima da te je spasila srpska vojska. Ako ne, ti oćuti."

    Po dogovoru, tačno u 12. 00 sati, iz Centra veze, Glavnog štaba Vojske RS, uz asistenciju pukovnika Prole, načelnika veze Vojske RS, na kratkim talasima, javljam se Goraždu i definišemo polazak iz Rogatice, u 17. 00 časova.

    ...nastavak slijedi...
    srebrenica - 101307 - 09.10.2017 : Nebojša Jevrić Republika Srpska - best (5)

    Izvinjenje Srebrenici


    Uvažene nene, daidže i amidže, koji ste došli sa svih strana Fedaracije jer su vaši izginuli ratnici ovde donešeni i sahranjeni, primite moje izvinjenje.

    Piše: Nebojša Jevrić

    Izvinjavam vam se u ime mog prijatelja Pera Makića kojem je glava odsečena i nabijena na vile.

    Izvinjavam vam se u ime nepoznatog Srbina kojeg sam izvukao iz Save, glave razbijene maljem.

    Izvinjavam vam se u ime 154 Srbina odsečenih glava, širom Bosne, koje je Dr Stanković obdukovao.

    Izvinjavam vam se u ime starice rođene 1920. čiju sam glavu slikao u rukama dr Stankovića.

    Izvinite zbog 132 mrtva Srbina, koji bi došli da se izvine, koje sam slikao u Mrkonjić gradu.

    Izvinite zbog Jasenovca, Pribilovaca, Jadovna; izvinite u ime ostataka poklanog naroda koji je morao da napusti svoja spaljena ognjišta.

    Na bratunačkom Gradskom groblju služen je parastos za oko 3. 500 srpskih civila i vojnika iz srednjeg Podrinja koje su pripadnici muslimanskih snaga ubili u proteklom ratu. Mogli biste i tamo da svratite. Niste tamo bili.

    Deset hiljada Srba je ubijeno u Sarajevu. Ubijali su Caco, Juka, Ćela, Kinez, Kimina i svakakav ološ u naseljima koje su kontrolisali. Najveći deo organizatora, na čelu sa Alijinim Bakirom, je u vlasti i redovno na tv ekranima traže " rezoluciju o Srebrenici". Traže da se svim Srbima natakne legalno omča za vjeki vjekov. Izvinite uvažene nene, daidže i amidže šezdeset posto vaših zločinaca je poznato. Na najmonstruznije načine ubijali nejač po Sarajevu. Mali broj je simbolično osuđen ili proglašen ludim.

    Da li su vam pričali, uvažene nene, o posudi sa izvađenim srpskim očima kada je "hrvatsko cvijeće" haralo na Drini?

    Tada je nastala pesma: "Drino, vodo, ustavi valove, da pokupim kosti draganove. " I tu je ubijeno deset hiljada Srba. Među njima mnogo žena i dece.

    Izvinite zbog Nasera Orića koji vam se nikada neće izviniti.

    Izvinite zbog rahmetli Baba Alije Izetbegovića koji je sve dogovorio.

    Izvinite zbog Bila Klintona, Engleza i Francuza sa kojim je dogovorio.

    Oni vam se nikad neće izviniti.

    Izvinite zbog onih Srba koji su u tom dogovoru učestvovali.

    RAHMETULAHI ALEJHI RAHMETEN VASIJAH

    PS: Izvinjavam se na kraju našim vlastodršcima i svima koji su se pre mene izvinili. Iako za ono što su nama uradili nikad se niko izviniti neće. Za tolike žrtve i stradanja.
    praistorija - 79269 - 08.11.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (1)

    Đorđe Janković: Srpske gromile


    Gromile Srba u svetlu nekih drugih podataka

    U ranom srednjem veku nema pisanih izvora o pogrebu Slovena, pa ni Srba. Spaljivanje Slovena nije se smatralo neobičnim, pa nije ni opisivano. Raspolaže se uzgred zabeleženim podatkom sa kraja VI stoleća da je Musokije, vladar jednog slovenskog plemena na donjem Dunavu, bio pijan posle daće koju je priredio bratu.317 Savremenici beleže njima stran običaj kod Slovena, da udovica počini samoubistvo. Pseudo-Mavrikije piše početkom VII stoleća: "... da većina njih smrt svojih muževa smatra sopstvenom smrću i svojevoljno se zadavljuju..."318

    Slično se ponavlja i u latinskom izvoru iz sredine VIII stoleća, da žene Veneda, "najgoreg" naroda, iz ljubavi za mužem vrše samoubistvo, da bi se zajedno spalili.319 Pošto su Severni Srbi živeli na granici prema Germanima, ovaj se podatak mogao odnositi i na njih. Samoubistvo udovica se kod raznih slovenskih plemena beleži i kasnije. Naravno, ovaj podatak ne treba shvatiti kao pravilo, već se on odnosi na starice ili mlade žene bez dece. One su možda pratile muževe u rat, kao što to Tacit piše za Germane.320 Ta okolnost, priroda braka kod Slovena i ljubav Slovena prema slobodi, davno zabeležena u grčkim i latinskim izvorima, čini takav postupak sasvim razumljivim.

    Znatno više podataka o slovenskom pogrebu ostavili su arapski pisci. Važni podaci o Srbima sačuvani su u delu Masudija (umro 956/7. godine).321 Njegovi podaci potiču iz 8. stoleća, kako se to može zaključiti po navođenju naroda i plemena koja su docnije nestala - Langobarda (Nukabardi), Avara (Avandža), Duljeba (Dulaba), itd. Nije isključeno da se Srbi spominju i u drugim arapskim izvorima, ali nisu raspoznati zbog arapskog načina pisanja.322 Navodim Masudijeve podatke po prevodima na ruski i poljski jezik, koji su mi bili dostupni (u kosim zagradama su različita moguća čitanja po autorima prevoda):

    "Kazao je Masudi: Sloveni su od potomaka Madaja /Mara/ sina Jafeta, sina Nuha; njemu pripadaju sva plemena Slovena i njemu se priklanjaju u svojim rodoslovima. Obitavališta su im pod Kozorogom (na severu), odakle se prostiru na zapad. Oni okupljaju različita plemena, među kojima ima ratničkih, i ona imaju vladare. Neki od njih ispovedaju hrišćansku veru na jakobitski /nestorijanski/ način, neki nemaju pisma, ne potčinjavaju se zakonima; oni su pagani i ništa ne znaju o zakonima. Od tih plemena jedno je imalo ranije u prošlosti vlast /nad njima/, njihovog vladara zvali su Mađak /Mahak, Mahal, Babak ?/, a samo pleme se zvalo Valinana /Valjmana ili Valjjana/. Tom plemenu u starini potčinjavahu se ostala slovenska plemena, jer /vrhovna/ vlast je bila njegova i ostali vladari njemu se potčinjavahu. Zatim sledi pleme Astrabrana /Astabvana, Astarana, Vastarana ili Vastaraja/, čiji se vladar u sadašnje vreme zove Saklaih /Saklaiđ, Sadlaiđ, Sakla, Saklanđ/; još pleme zvano Dulaba /Dulana, Dlavana, Dulaja/, njihov vladar /u sadašnje vreme/ zove se Vanđ-Slava /Vanđ Alaf, Vanđ, Vandželak, Vashla, Tala/. Zatim pleme zvano Sarbin; to je pleme grozno /svojim protivnicima/ iz razloga kojih bi spominjanje bilo dugačko, po osobinama, čije bi izlaganje bilo opširno, i po odsustvu zakona kod njih, kome bi se pokoravali /ili: po njihovom nepotčinjavanju nikakvom narodu; ili u njihovoj blizini je država, kojoj se oni potčinjavaju/. Zatim ide pleme, imenom Morava /nema reči: Zatim do Marvana/ zatim pleme zvano Harvatin /Džarvanik, Hazvaš, Harvas, Harvanin/; zatim pleme, zvano Sasin /Hasin, Sasnu (?)/ i pleme po imenu Hašanin /Hasabin, Ahsas/; zatim pleme, po imenu Barandžabin /Badanhas/. Naše navođenje imena nekog vladara tih plemena ustvari su imena poznaza /obična/ za njihove vladare.

    Pleme koje spomenusmo pod imenom Sarbin, spaljuje se u ognju, kada im umre vladar ili starešina; oni takođe spaljuju njegovog jahaćeg konja. Oni imaju običaj, sličan običajima Indusa; to smo delimično pominjali napred u ovom delu, pri opisu planine Kabha i hazarske zemlje, kada smo govorili, da se u hazarskoj zemlji /kod hazarskog vladara/ nalaze Sloveni i Rusi, i da se oni spaljuju na lomačama. To slovensko pleme i druga bliže se istoku i prostiru se na zapad".323

    "Sledeće pleme se zove S(a)rbin. Oni su narod okružen od Slovena poštovanjem iz razloga, čije bi izlaganje bilo dugačko, takođe iz osobenosti, čije bi objašnjenje bilo preopširno... /Ljudi iz/ plemena koje spomenuli, zvano S/a/rbin, spaljuje se u ognju, kada im umre vladar ili vođa, i spaljuju /takođe/ njegovog /ili: svoje/ jahaće konje. Njihovo postupanje /u tom pogledu/ slično je postupanju Indusa..." 324

    Ovaj podatak ponavlja Ibrahim ibn Jakub: "Pleme koje spomenusmo, što se naziva Sernin /S(a)rbin/, spaljuje se u ognju, kada im umre vođa i spaljuju svoje jahaće konje. Njihov postupak je /u tom pogledu/ sličan postupanju Indusa".325

    Pored podataka da se Srbi spaljuju, uključujući vođe, Masudijeva beleška sadrži i značajan podatak da je srpski pogreb sličan induskom. To arapski pisci beleže i za neke druge Slovene. Poređenje Srba sa Indusima može se odnositi samo na spaljivanje umrlih, ali i na druge obrede. U Indiji budisti i bramaisti još od stare ere bez prekida primenjuju spaljivanje umrlih. Izgoreli ostaci pokojnika se obično ne sahranjuju, pa grobova nema. Ali u prošlosti, pa i danas, postoji sahranjivanje u urnama i sahranjivanje u humkama. U Indiji su pogrebni obredi do tančina razrađeni, postoje razne škole i opširni opisi.326 Ovde će biti izneti samo oni podaci koji su zanimljivi zbog poređenja sa pogrebom Srba u prošlosti.

    Agni (= oganj) je vesnik bogova na zemlji, koji prenosi žrtve bogovima, jer materijalno ne može da se prenese. Zato se duša umrlog samo spaljivanjem može osloboditi i pridružiti dušama predaka. Duše pravednih idu Jami, a duše loših Nirriti, nebitisanju. Duše sahranjenih u zemlju postaju zli duhovi. Trudnice, deca i božjaci ne moraju da se spaljuju, jer su "čisti". Pre nego što umre, samrtnik bira mesto sahrane: na dobroj zemlji, odakle se vode slivaju ka jugu i zapadu, a teku na sever i istok. Po smrti pokojnika, vatra koja je u to vreme gorela na ognjištu iznosi se iz kuće. Ona je korišćena za paljenje pogrebne lomače. Na pokojnika se pred spaljivanje mogu stavljati razni predmeti iz domaćinstva i žrtvena hrana. Spaljivanje udovice je napušteno još u vreme Veda, ali se sačuvalo simbolično, kao deo obreda. Zato se povremeno obnavljalo do novijeg vremena. Kada se završi spaljivanje, sledila je gozba i paljena je nova vatra u kući. U doba Veda uz gozbu je počinjala igra i veselje. U doba sutri ostaci pokojnika su mogli da se stave u urnu ili u zavežljaj od kože crne antilope koji se okači na određenu vrstu drveta. Urna se sahranjuje, ili se kosti sipaju u reku, more. U pogrebnom obredu ponekad se pojavljuje čamac, brod, mada često simbolično. Može se podići humka i tom prilikom se obavljaju razne obredne radnje.327 U humku se stavlja hrana, a posude koje su korišćene potom se razbijaju. Razbijene posude korišćene za kupanje pokojnika i druge obrede, kao i drugo, mogu se pohraniti u posebne jame. Osnova humke se prethodno čisti, posipa sitnim kamenom, poore i poseje. Ovakav pogreb i slične obrede primenjivali su svi Indoevropljani, a uveli su ga po svoj prilici Arijevci. Za razliku od ostalih Indoevropljana Evrope, Sloveni su taj pogreb i obrede zadržali znatno duže. Pored Slovena, takav pogrebni obred sačuvali su i Balti do XII stoleća.328

    Arapski pisci opširnije opisuju pogreb Rusa, a u tim opisima ima zanimljivih podataka o pogrebu Srba. Tako, Ibn Rusteh i Ibn Fadlan beleže da se za umrle ugledne Ruse pravi privremen grob sličan kući, sa krovom.329 Dalje Ibn Fadlan piše (922. godine) da obične pokojnike smeštaju u čamac u kojem ih spaljuju. Moćnik, knez, spaljuje se u lađi, zajedno sa ženom koja dobrovoljno odlazi u smrt pre spaljivanja umrlog muža (zbog susreta sa roditeljima, sa svim precima, sa mužem koji je čeka u vrtu sa drugim bračnim parovima). Na kraju se na izgoreloj lomači naspe humka i postavi stub sa imenom kneza (pismo?). U ruskim zemljama ima i u ovom veku "nadgrobnika", drvenih stubova natkrivenih drvenim krovom na dve vode, pod kojim može biti ikona.330

    Jedini slovenski opis pogreba sačuvan je u Predanju o prošlim vremenima.331 U njemu se beleži da su Radimići, Vjatići, Severjani i Krivići, kao i drugi pagani, priređivali triznu pokojniku, zatim su ga spaljivali, a ostatke ostavljali u nekoj posudi na "stlp" pored puta. Ovaj opis pogreba ne podudara se sa arapskim opisima pogreba Rusa. Pored toga, ovakav pogreb nije potvrđen ni arheološkim iskopavanjem humki pomenutih ruskih plemena.332 Doduše, kod tih plemena postoje kurgani bez ostataka pokojnika, ali su to ipak izuzeci, a ne pravilo. Zato se opravdano postavlja pitanje na koje vreme se odnosi ovaj podatak, a čini se da bi trebalo postaviti pitanje i na koga se odnosi. Tumačenje pojma "trizna" još nije sasvim usaglašeno, ali je pojam "stlp" razjašnjen. U Rusiji se "stlpom" nazivala mala zgrada ili kula, pirg. Najrečitiji je opis posete arhiepiskopa Antonija crkvi Svete Sofije u Carigradu: da u njoj stoje mnogi stlpovi od crvenog mermera, lepo ukrašeni, u kojima su svete mošti.333 Nema sumnje da je reč o sarkofazima sa poklopcima na dve vode vizantijskih careva, napravljenim od porfira, koji su stajali u crkvi Svete Sofije do krstaškog osvajanja Carigrada. Prema tome, pod pojmom "stlp" podrazumevala se građevina nalik maloj kući. Takve nadgrobne građevine su poznate u ruskim zemljama od Srednjeg veka do naših dana (sl. 210). Obično su imale vrata, ponekad mali prozor. Nazivaju se domovina, srubec, žaljnik.334 Značajno je da ih ima ukopanih u zemlju, ali i onih dignutih na stubove iznad rake. Prilikom iskopavanja se nailazilo na temelje takvih građevina koje su bile iznad kurgana. U nekim slučajevima su u kurganima kružne osnove, sa ugljenisanim drvenim temeljnjačama, nađeni otisci stubova pravougaone nadzemne građevine (sl. 211).

    O izgledu drvenih građevina nad gromilama postoje pouzdani arheološki podaci iz kasnog srednjeg veka, koji se ogledaju na stećcima. Niz ovih nadgrobnih kamenih spomenika XIV - XVI stoleća, sa prostora između reka Drine i Bosne, oblikovan je u vidu drvene zgrade sa prikazanim zidovima i krovom (sl. 212).335 Mnogo veći broj stećaka koji se prostiru u južnim krajevima, od Crne Gore (Pljevlja - Nikšić) do Zapadne Hercegovine (Imotski - Glamoč), izveden je u vidu građevine od stubova pokrivenih krovom (sl. 214).336 Na celom prostoru širenja stećaka ima ih sa krovom na dve i četiri vode. Osim stećaka u vidu zgrada i sanduka, postavljenih na kamena postolja, postoje i neki izuzetni oblici. Tako ima primera stećaka u obliku čamca (sl. 215).337 Posebno je zanimljivo da se prilikom iskopavanja grobalja pod stećcima naišlo na pokojnika sahranjenog u čamac (sl. 213).338 Pored toga, postoje i neki stećci XIV-XV stoleća u vidu stuba kružnog ili osmougaonog preseka,339 sa četvrtastim vrhom na kojem može biti natpis sa imenom pokojnika (sl. 216). Oni su nesumnjivo pravljeni po drvenim uzorima, što se vidi po ukrasu. Podizanje takvog stuba vladaru, sa njegovim imenom, neodoljivo podseća na Ibn Fadlanov opis postavljanja stuba sa imenom kneza, ili stubova sa prikazanim licem.340 Na trag drvenog stuba naišlo se u sredini gromile 6 u Vrbniku. Ponekad, iznad groba prvo može biti nasuta humka, a potom se na nju stavi stećak.341


    Dakle, na gromilama su prvobitno stajali drveni spomenici, "stećci". Vezu između gromila IV-IH stoleća i kamenih stećaka (mramorova) HIV-HV stoleća, uspostavlja gromila 12. stoleća iz okoline Sjenice.

    Na stećke u obliku zgrada podsećaju ruske domovine nad grobovima. Takvih građevina ima i kod Slovena Bugarske.342 One mogu biti u vidu zatvorene zgradice sa prozorom kod kojeg se ostavlja hrana, ali ih ima i samo sa krovom na stubovima. Nadgrobne građevine tog tipa sa malim otvorom, nisu poznate kod Srba.

    Do novog veka vrši se sahranjivanje pod stare stećke. U južnim krajevima, od Crne Gore preko Hercegovine do Kninske krajine i Like, prave se nadgrobni spomenici u vidu sanduka od kamenih ploča. Na stranama mogu imati prikazne stubove ili arkade, mada takvih spomenika ima i kod raznih drugih naroda. U slivu Drine još postoji običaj da se humka nad grobom ogradi daskama, pa se u tako dobijeni ram naspe zemlja.343 Nekada su takvi ramovi ukrašavani šarama ili slikama predmeta pokojnikovog zanata.344

    U ruskim narodnim pričama ima sačuvanih uspomena na stari način pogreba i neka davna vremena (Baba Jaga, Sovij, Sidor Karpović).345 Kod Srba se takvim izučavanjima malo ko bavio posle Sime Trojanovića i Veselina Čajkanovića. Oni su prikupili dragocene podatke iz narodnih predanja i običaja, od kojih će neki biti ovde navedeni. Retki istraživači su gromile povezivali sa Srbima. Dokazujući veliku starinu plemena u Istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori, Jovan Erdeljanović je došao do "verovatnog zaključka, da su te kamene gomile podizali Srbi u doba pre primanja hrišćanstva ali za koje vreme i posle toga".346

    Sima Trojanović je, povodom objavljivanja svojih otkopavanja praistorijskih humki, skrenuo pažnju na povelje srpskih vladara XIV stoleća u kojima se za određivanje međa koriste pogrebne humke pod nazivima mogila i gomila.347 To je bilo vreme kada se još verovalo u delotvornost spaljivanja tela, što se vidi iz Zakonika cara Dušana:348 "O vračarima koji telesa mrtvih pale i ljude s vradžbinom vade iz groba te ih sažižu, ono selo koje to učini da plati vraždu, a ako bi pop na to došao da mu se oduzme popovstvo". Očigledno, slučajeva spaljivanja mrtvih je još bilo u XIV stoleću, ali verovatno izuzetno, onda kada se mislilo da neki pokojnik ugrožava selo.

    Zanimljivo je da su još krajem prošlog stoleća praistorijske humke bile veoma dobro sačuvane. S. Trojanović beleži da su urne sa njihovog vrha razbijene, jer se pastiri na njima igraju. To pokazuje da su humke kao grobovi poštovane sve do naših dana. Opisujući obrede sa posmrtnom vatrom, S. Trojanović navodi da se u "celom srpstvu" pri povratku sa groblja pokojnikovoj kući peru ruke, ili se umiva, a žar se dodirne, ili baci preko ramena.349 Osim toga, kad neko umre, vatra u kući se gasila, a za kupanje mrtvaca ložila se druga, ispred kuće; žar od te vatre se nije unosio u kuću, a negde se bacao u vodu. Odeća pokojnika se može bacati u vatru. I danas u slivu Drine postoji običaj da se odeća pokojnika obesi na grane pored potoka, jer duša lakše odlazi niz vodu.

    Veselin Čajkanović je pretpostavio mogućnost da je srpskom bogu mrtvih činjen kult i na gomilama, pa tome u prilog navodi podatke St. Desića:350 "Po narodnom mišljenju stari su bezvjerci... gomile dizali i na njima se Bogu molili... Narod drži da su ovo stare bogomolje, gdje se narod skupljao i po svom zakonu Bogu molio. Tu bi prinosili i žrtve i kuda bi se dim povijao na tu bi se stranu i okretali pri molitvi". Krajem prošlog stoleća St. Desić je zabeležio i da se u to vreme na tim gomilama krštavaju deca koja su rođena izvan braka, od roditelja koje crkva nije venčala.

    Sliku o srpskom pogrebu u ranom srednjem veku popunjavaju toponimi uz nalazišta sa gromilama (sl. 217). Pošto toponimi nisu istraživani na terenu, biće navedeni samo neki primeri sa sekcija. Tako niz toponima ukazuje na spaljivanje - Palež (Gornja Lijeska, Rakovac, Resanovci, Povlen, Nevesinje), Žar, Izgorenica (Ostrovica), Požari (Nevesinje), Paljevina (Ljutići, Tara), Garište (Stolac). Više naziva ukazuje na mesta gde su vršeni obredi - Trebičina, Trebić, Trbušče (Zakmur), planina Trebava i na njoj Trijebni put (Doboj - Modriča), a zatim i Vukov Gaj (Bukovica), Gajići (Čečava kod Teslića), Spletena lipa (Trebava), Rusenica (Ostrovica). Toponimi kao što su Stup (Zakmur), Stupina (Nevesinje), Stubica (Povlen), Balvanuša (Trebava), Bolovan Kamen (Ostrovica) ukazuju na neka drvena ili kamena obeležja. Ponekad se u blizini nalazi Igrište (Lakat, Korita, Trebava) i Zborište (planina Tara).

    Svojim rasporedom na tlu bivše Jugoslavije (prema sekcijama razmere 1:50.000), ovi toponimi obuhvataju oblast prostiranja gromila (sl. 227). Toponimi Palež, Paljevina, Paljike i slični, grupisani su od sliva Južne i Velike Morave do Prokuplja; odgovarajućih toponima (Požar) ima i dalje na istok, u Krajištu prema Strumi. Na jugu se prostiru do pravca Vranje - Piva - Velebit, kao i između reke Krke i ostrva Pašmana. Na severu se spuštaju do ravnice uz Savu. Toponimi kao što su Konjska glava, Kobilja glava i slični, javljaju se na istom ili nešto širem području: na jugu do pravca Pčinja - Skadarsko jezero - Jadransko more, na istoku do razvođa između Južne Morave i Timoka prema Strumi i Arčaru, na severu do Dunava i retko preko Save, a na zapadu do Pokuplja, ali ih ima u severozapadnoj Sloveniji, oko Tolmina. Ovakav raspored upravo na području gromila i srpskog jezika, ne može biti slučajan. Svakako da se ovi toponimi ne mogu pripisivati samo Srbima, ali njihov raspored svedoči sam za sebe, naročito okolnost da ih nema u slivu Vardara ili dalje u Bugarskoj. Zanimljivo je da ovih toponima nema oko nekih važnijih ranovizantijskih episkopskih sedišta, kao što su bila ona u Beogradu, Nišu, Skadru, ili kod Prištine, Trebinja, Metkovića, Splita, itd.

    Među nazivima koji svedoče o starim verovanjima, najbrojniji se odnose na konja - Konjska glava (Rakovac, Trebava, Plavno kod Knina), Kobilja glava (Korita), Vrana glava (Kalinovik), Vraničev vrh (Crljivica), Konjski brijeg (Cimeše), Kopito (Gornja Petrovca), Konjsko (Zubci), Vranjak. Više puta se u blizini nalazišta gromila nalazi Crni vrh (Gornja Lijeska, Korita, Kupirovo), Crna gora (Lakat), Crni kamen (Ostrovica), ili Alina stena i Beli breg (Jabuka), a gromile su ispod Debelog brda (Kupirovo), ili u Dobrom polju, a ne u Ljutom polju (planina Tara). Zanimljivo je da se "Palež" i slični nazivi, gde su verovatno spaljivani pokojnici, po pravilu nalaze na zapadnoj strani od gromila. Na severo-istočnoj strani su nazivi "Konjska glava" i slični.

    Ovi toponimi nesumnjivo ukazuju na veoma stara arijevska shvatanja.351 O velikoj ulozi konja u kosmogoniji Arijevaca svedoče i Rgvede i Upanišade.352 Od delova konja je načinjen svet; glava je zora, kopita su tlo, ržanje su munje, itd (za uspešno poređenje ovih podataka sa našim toponimima potrebna su zaokružena naučna istraživanja, kojih još uvek nema). Vladar na samrti je žrtvovanjem konja, svojoj duši otvarao vrata kosmosa, odnosno sjedinjenja sa božanstvom. Zabeleženo je da se Srbi spaljuju sa konjima, ali gromile o tome ne pružaju nikakve podatke. U oblasti Galicije ima u vreme Pševorske kulture grobova spaljenih pokojnika sa ratničkim obeležjima i nalazima mamuza.353 U VI-IH stoleću sa konjem se sahranjuju Avari i narodi koji su sa njima živeli, kao i drugi nomadi.354 Podaci iz poznog srednjeg veka pokazuju da je konj, kao i oružje, kod Srba bio povezan sa shvatanjem vlasti: kralj Dragutin je sa kraljevstvom nad Srbima, bratu Milutinu predao svog konja i oružje, a Zakonik cara Dušana propisuje da se konj i oružje umrlog vlastelina daju caru.355 U vreme turske i austrijske okupacije vladara u tom pravu nasleđuju episkopi.356 Nesumnjivo, koren takvog prava je u shvatanju da ravnopravni čovek može biti samo ratnik sa konjem i oružjem. Dakle, toponimi vezani za konja nisu slučajno u blizini spomen grobalja sa gromilama.

    Ovi primeri pokazuju koliko se još bogatih podataka može naći na terenu, te da toponimi kao Palež ili Konjska glava mogu ukazivati na blizinu grobalja sa gromilama i njihov položaj.

    Kako se može rasuditi na osnovu prikazane građe, tek predstoji proučavanje srpskih pogrebnih običaja iz srednjeg veka, pa se mogu očekivati mnoga zanimljiva otkrića. Iako su iskopavanja gromila tek počela, mogu se sagledati osnovni delovi pogrebnog obreda. Oni pre svega proizilaze iz arheoloških podataka koji se mogu uspešno porediti sa drugom građom i podacima iz pisanih izvora o starom pogrebu Slovena, Indusa i uopšte Indoevropljana.

    Postupci prilikom spaljivanja pokojnika za sada se mogu razdvojiti na tri dela: one koji se odvijaju u i oko kuće umrlog, one izvođene prilikom podizanja gromila i one nepoznatog mesta održavanja (prilog 1).

    Ostaje otvoreno pitanje postupka sa mogućim ostacima izgorelih kostiju pokojnika. U grobljima koja se mogu izdvojiti kao srpska, na severu, ima i gromila u kojima su nađene izgorele kosti, izgleda uvek stavljene negde nad gromilu. Možda je te ostatke sačuvao slučaj, a moždaje to bio uticaj pogrebnih običaja drugih Slovena, što treba da pokažu buduća obimnija iskopavanja. Možda je pepeo pokojnika sipan u reke ili vrtače, ili je negde izlagan vremenu. Gozba ili trizna se mogla odvijati na posebnom mestu u selu. Na to ukazuje pojam "trzan", koji se odnosi na središnje mesto blizu izvora, u nekim selima Bosne.357

    Kada se budu preduzela sveobuhvatna arheološka istraživanja gromila, kao i proučavanja predanja, običaja, obrednih radnji, toponimije Srba, kao i drugih Slovena, pretpostavljen pogreb kod Srba u ranom srednjem veku biće svakako potpunije objašnjen. Za sada je očigledno da se Srbi razlikuju pogrebom od ostalih Južnih Slovena u ranom srednjem veku, a da su bliski Zapadnim, a onda i Istočnim Slovenima. Za sada mnoga pitanja tih veza ostaju otvorena.

    Posebno značenje gromilama i pogrebnim obredima, daje jedan hagiografski tekst, koji je uočila Mirjana Ćorović - Ljubinković.358 Reč je o otkriću i prenosu moštiju Svetog Stefana Prvomučenika, učenika apostola Pavla, 415. godine. Sveti Gamalil je na svom imanju u blizini Jerusalima sahranio u za sebe pripremljenoj grobnici - Stefana Prvomučenika, Nikodina i svog sina Aviva. Pošto je prošlo vreme progona hrišćana, Sveti Gamalil se javio u snu jednom svešteniku, sa željom da im se otkopaju mošti. Sveštenik, u dogovoru sa arhiepiskopom, spremio se da otkopa mali tumul - brežuljčić, smatrajući da su svetitelji tamo sahranjeni. Međutim, Sveti Gamalil se javio nekom inoku, i reče mu: "Idi i kaži Lukijanu prezviteru da se ne muči kopanjem na tom brežuljčiću, jer mi tamo ne ležimo; nego neka nas traži kraj šume, sa južne strane, tamo smo sahranjeni; a na onom brežuljčiću nas su polagali da nas sahrane, i nad nama po starom običaju tvorili plač; i za svedočanstvo tog plača učinjenog nad nama, nasut je taj brežuljčić."359 Po prevodu M. Ćorović-Ljubinković,360 isti podatak glasi: "Uzalud će te se truditi da kopate taj tumul, mi više nismo tamo, mi smo sahranjeni na drugom mestu, dok su nad nama plakali po običaju starih, i dok su dizali na tom mestu tumul kao svedočanstvo održanih pogrebnih svečanosti u našu čast. " Zatim na tom brežuljčiću bi podignuta crkva u koju su položene mošti svetitelja.

    Dakle, u prvom stoleću obavljeni su pogrebni obredi verovatno za četiri osobe na istom mestu, na kome je, posle skoro četiri stoleća, preostala humka od kamena; na njoj je podignuta crkva. Podizanje crkve na tumulu primenjivalo se i kod nas. To su crkve apostola Pavla i Petra u Rasu,361 crkve u okolini Trebinja362 itd. Prvobitno, ova humka je verovatno bila u vidu nekakvog spomenika, koji je mogao imati kameno postolje sa nekom građevinom, u koju se mogao privremeno položiti pokojnik. Ovaj podatak je važan, jer ukazuje da gromile mogu biti samo svedočanstvo pogrebnog obreda, a i da pokojnici nisu spaljeni, već možda negde u blizini sahranjeni. Gromila otkrivena kod Sjenice, nesumnjivo podignuta sahranjenom pokojniku (teško je zamisliti da se neko spaljuje 50 kilometara daleko od episkopskog sedišta, 300 godina posle završenog pokrštavanja), pokazuje da su Srbi u XII stoleću podizali obredne spomenike umrlom, koji se danas prepoznaju kao gromile. Nije isključeno da je tako bilo i u starijoj prošlosti, da su pokojnici i u ranom srednjem veku sahranjivani, pa i kao hrišćani, a da su im podizani obredni spomenici - gromile.

    Kada se budu preduzela sveobuhvatna arheološka istraživanja gromila, kao i proučavanja predanja, običaja, obrednih radnji, toponimije Srba, kao i drugih Slovena, pretpostavljen pogreb kod Srba u ranom sredšem veku biće svakako potpunije objašnjen. Za sada je očigledno da se Srbi razlikuju pogrebnom od ostalih Južnih Slovena u ranom srednjem veku, a da su bliski Zapadnim, a onda i Istočnim Slovenima. Za sada mnoga pitanja tih veza ostaju otvorena.

    Napomene:

    315. R. B. Pandeй, 1990, 200-201, 283-284.
    316. Redak nalaz takvog štita objavio je E. Šuld iz Velikog Radena - prema Die Slawen, 294, sl. 143a.
    317. Teofilakt Simokata, Istorija, VI 9, VIINJ I, 116.
    318. Pseudo-Mavrikije, Strategikon, 5, 273, VIINJ, I 132.
    319. Sveti Vonifacije, Pisma, 73, prema H. Zoll-Adamikowa, 1975, 282-283.
    320. Tacitova Germanija, 46, prevod i komentar V. Čajkanovića, 34.
    321. Masudi, Zlatni lugovi, glava XXXIV.
    322. Prema T. Lewicki, 1955, 151-152, uporediti i A. Я. Garkavi, 1870, 166.
    323. A.Я.Garkavi, 1870, 135-137, 160-169.
    324. T. Lewicki, 1955, 151.
    325. Isto.
    326. R. B. Pandeй, 1990, 190-218, 279-285.
    327. Isto, 209-211.
    328. V. N. Toporov, 1987, 28-30.
    329. T. Lewicki, 1953; 130. i drugde.
    330. L. A. Dinces, 1947, 76-79.
    331. PVL, I, 15, 211.
    332. V. V. Sedov, 1982, 144. i drugde.
    333. L. A. Dinces 1947, B. A. Rыbakov, 1987, 89-92.
    334. Isto; uporediti V. V. MilЬkov, 1981, 31.
    335. Š. Bešlagić, 1982, 372-379.
    336. Isto, 359-371.
    337. Š. Bešlagić, 1982, 87, T. II/E-1; VIII/b-6.
    338. Š. Bešlagić, 1962, 101, sl. 139, 140.
    339. Š. Bešlagić, 1982; 104; na stubu iz Donje Zgošće spominje ss ban (Bosne) - M. Vego, 1970, broj 246.
    340. T. Lewicki, 1955, 149.
    341. Š. Bešlagić, 1954, 208-210, sl. 32-35.
    342. I. Pančevski, 1993, 46-148.
    343. N. Dudić, 1995,66,7. 98.
    344. V. Marković, 1953.
    345. V. N. Toporov, 1987.
    346. J. Erdeljanović, 1922, 74-75.
    347. S. Trojanović, 1982, 2-4.
    348. Zakonik cara Stefana Dušana V, 1975 (član 25 u Atonskom rukopisu); II, 1981 (član 11 u Studeničkom rukopisu, član 21 u Hilandarskom, Hodoškom i Bistričkom rukopisu).
    349. S. Trojanović, 1930, 54.
    350. V. Čajkanović, 1941, 136-137.
    351. Isto, 62, 31. drugde; Я. E. Borovskiй, 1982, 68-69, 99.
    352. R. Iveković, 1991, 81-83 (Rgvede, I, 163: "Pohvala žrtvenom konju"); 162-163.
    353. D.N. Kozak, 1993,59.
    354. J. Kovačević, 1977, 122-123.
    355. T. Đorđević, 1958, 143-146.
    356. Isto, 147-148.
    357. M. Filipović, 1958.
    358. M. Ćorović-Ljubinković, 1959.
    359. Justin (Popović), 1997, 23-27 (2 avgust).
    360. Prema F. Cabrol - H. Leklercq, 1922, 632-647.
    361. J. Nestorović, R. Nikolić, 1987, sa literaturom.
    krajina - 86281 - 07.08.2013 : Dado Bojic Banjaluka - best (2)

    Vozuća,Grahovo 1995.


    Da li bi neko mogao objasniti situaciju kada su trajali najteži napadi na Grahovskom, Glamočkom i Vozućkom ratištu? Tu su bile stacionirane slabije brigade VRS. Zašto nisu angažovane najbrojnije i najjače brigade VRS 16. mtbr, 5. kozarska, 43. prijedorska, 2. krajiska, 1. oklopna, 2. oklopna, 11. map, 11. mpoap i druge jedinice.

    Znamo da su te jedinice bile angažovane na Koridoru, ali se mogao barem dio tih jedinica angažovati na ovim pravcima.

    Takođe se mogao angažovati dio jedinica iz Srbije, na proljeće i ljeto 1995. godine, Arkanovi tigrovi, 63. padobranska, 72. specijalna brigada kada je postalo jasno da je situacija na Grahovskom ratištu kritična, a svima je bilo jasno da padom Grahova pada Krajina.

    Dado,

    Već odavno je i vrapcima poznato da je onih 10-tak krajinskih opština, kao i Vozuća, predato Hrvatima i muslimanima da bi se izvršile pripreme za potpisivanje Dejtona. Isti slučaj je bio i sa Mostarom, Koridorom, Srebrenicom pa čak i Sarajevom, koje muslimani nisu uspjeli da osvoje uprkos tome što je srpski politički vrh izazvao vještačku krizu u nestanku sitne municije.

    Ako ovo nisi shvatio, onda vjerovatno ne razumješ ni zašto je sve to moralo da se zauzme vojničkom čizmom. E, to je bilo zbog toga što su vladajuće partije i nakon rata htjele da ostanu na vlasti, a natjerati narod da se seli sa tog područja bi bilo političko ubistvo.
    krajina - 96007 - 19.05.2016 : Petar Mijatovic Nemjesto - best (5)

    O mogućem padu Banjaluke


    Svako ratište u bivšoj BiH je bilo posebno na svoj način. Svako ratište karakteriše specifičan oblik reljefa, lako pamtljive kote i prirodni orjentiri. Nema borca vojske RS koji ne pamti bar osnovne karakteristike tla, položaj sela i zaseoka, rijeku, brdo, put... na područjima gdje je ratovao bar pet dana. To se pamti doživotno.

    Ovdje se pominje da su Hrvati bili šest kilometara od Banjaluke? Šest kilometara? To ti je, gledajući sa južne strane G. Šeher, danas Novoselija. Sa Zapada to ti je Lauš. Sa istoka Trapisti, Vrbanja i Debeljaci. Sa sjevera Zalužani... Znači, po nečijem poimanju topografije i odnosa na topografskoj karti, Banjaluka je de fakto pala, jer sve kote koje čine sam ulaz u Banjaluku su u rukama HV.

    Strašno! Da su hrvatske postrojbe uspjele da dođu bar na 20 km od Banjaluke, danas bi ista bila u sastavu Hrvatske. Zato ne lupajte i drugi put kad pokusavate da nesto kažete, a pogotovo kada se radi o stvarima o kojima nemate pojma, posavjetujte se sa nekim ko poznaje stvari. Pustite likove koje si naveo. Zamisli da ja, koji nikada nisam bio na Sarajevskom ratištu, niti znam ni jedno selo tamo, pišem o tome. Glupost. Nadđite mi bar jednog hrvatskog vojnika koji je vidjeo Banjaluku sa nekog brda u blizini. Nema ga. Toliko bi trebao da znate. Nema. Jer iz Aginog sela, poslednjeg domašaja nabjeđenih bojovnika, se ne vidi ništa osim možda, kanjona Vrbasa, obronaka Čemernice, vrhova Vlašića, i tamo negdje u magli u daljini, otprilike, famozna - Banjaluka. To vam je 30 km VAZDUŠNE linije, koja je i u miru ogromna, a zamisli tek u ratu.

    Mi kada smo uzeli G. Kolibe koje su otprilike udaljene od B. Broda nekih možda sedam- osamam kilometara. Mi smo u isti i ušli drugi dan. Šest kilometara u ratu je zanemarljivo. Kada napadaš. A šest metara je ogromno, kada se braniš. Drugi put se za prave informacije obratite nekom ko je upućen u sva dešavanja, a ne nekima koji su rat "izučavali" sa YOUTUBE-a i hrvatski domoljubnih portala.
    srbija - 101299 - 08.10.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Ljepote Srbije: Oplenac, Topola


    Danas se u Topoli završio još jedan "Oplenački vašar", ove godine poznat pod nazivom 54. oplenačka berba groržđa. Na ovogodišnji vašar došlo je više od 200.000 ljudi, među njima i moja malenkost, u namjeri da probaju i kupe dobro vino i med, te da pojedu po komad mesa sa ražnja. Kući se zadovoljno vraćaju sa punim torbama grožđa i dunja, odlazeći zadovoljno noseći na svojoj odjeći mirise pljeskavica, kobasica i pilećih bataka. Pred vama se otvori čitav jedan svijet, jer ste uz svo ovo zadovoljstvo, koje ste pružili svom stomaku, upoznali i djelić istorije ovog izuzetno važnog kraja.

    sport - 101283 - 04.10.2017 : JOSIP PALE - best (2)

    FK Sokolac


    Čujem da će se na Palama odigrati fudbalska utakmica između kadeta FK "Romanije" sa Pala i ekipe FK "Sokolac" iz Sokoca. Malo sam tražio podataka o FK "Sokolac" i n zvaničnom sajtu Opštine Sokolac o njima NEMA NITI JENE RIJEČI. Na zvaničnom sajtu FSRS postoji da ima taj klub i ništa više, mada se vidi da su ti momci bili prvaci u kategoriji Kadeta grupa JUG koju organizuje FS RS.

    Ove godine ih nema da učestvuju u toj kategoriji pa ne znam zbog čega. Na sajtu FSKS (fudbalski savez kantona Sarajevo) se vidi da imaju ekipu u kategoriji Juniora i da su do sada odigrali tri utakmice i sve tri pobijedilii sa impoznatnom gol razlikom 17:2 i da su drugi sa utakmicom manje, a vjerovatno će biti prvi pošto rezultati govore i da će da pobijede našu Romaniju.

    Interesuje me ko i za koga i na koji način uređuje zvanični sajt Opštine Sokolac i da o ovim dječacima NEMA niti jedne riječi. Napomenuo bih da dječaci FK Sokolac igraju veoma dopadljiv fudbal i da su u kategoriji Kadeta bili prvi na "Piksi" kupu na Palama gdje su veoma dobro dočekani i ispraćeni kao najbolja ekipa. Nije mi jasno KOME to SMETA u Opštini Sokolac pod čijem imenu se i takmiče te o njima NEMA niti jedne RIJEČI.

    SRAMOTA!!!!!

    RE: FK Sokolac


    Ovaj članak je komentarisao jedan posjetilac, pa admin sajta isti prenosi u cjelosti!
    Da te prijatelju dragi obavjestim da su momci iz FK Sokolac savladali momke iz FK Romanija rezultatom 4:0 i da su prišili odličnu partiju. Kao što si rekao o njima NEMA ništa na sajtu Opštine Sokolac ali zato ima o uspjehu strelaca, atletičara, planinara i naravno o štraparijadi što dovoljno govori o odnosu vlasti u Opštini prema klubu koji postoji osam godina i ima veliki broj talentovane djece i niže odlične uspjehe gdje se god pojave. malo je reći da je to SRAMOTA kako ti kažeš.
    rat_danas - 98111 - 29.09.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    (29.09.2012) Pomen našem Velji


    Velimir - Velja AdžićNa današnji dan, 29. 9. 2012. godine, umro je Velimir-Velja Adžić, čovjek koji je bolje od svih znao da dokumentuje herojsku borbu Ilijaške brigade. Iza sebe je ostavio knjigu "Ilijaški Nemanjići, " koja je neprocjenjiv istorijski dokument srpskog naroda u Republici Srpskoj.

    Vječna Ti slava prijatelju, i hvala Ti za sve one tekstove koje si objavio na ovoj stranici. Tvoj rad je oduvjek bio, i uvijek će biti, inspiracija za mene, ali i za mnoge druge koji su upoznati sa Tvojim djelom!
    moje_price - 101243 - 20.09.2017 : Nebojša Stanković Beograd - best (2)

    Tomići, deo familije


    Pošto je prvo objavljivanje ove priče prošlo neuspešno, odnosno nije objavljena, rešio sam da ponovim ovo moje pisanije. Kao što kaže i sam naslov, po predanju se deo porodice Tomić, odselio negde sa Podromanije na teritoriju opštine Šekovići, selo Tupanari, zaselak Tomići. Krsna slava je ostala ista, Jovanjdan.

    Kako su starine odveć napustile ovaj svet ostalo je malo tragova i priča koji nas vezuju za poreklo i pra-rodni kraj ali sam dobro upamtio da su preci došli negde sa teritorije Romanije, a pre toga iz Crne Gore. Istražujući po internetu i upoređujući sa predanjima, došao sam do saznanja da su se ovi majčini Tomići najverovatnije prezivali Danilović a bio sam ubeđen da su to Danilovići, deo bratstva Starohercegovačkih Drobnjaka sa Durmitora kojima pripada i sa očeve strane, ali sticajem okolnosti sam čuo i pročitao neke priče i događaje moračkih Danilovića koji su me odmah naveli na ozbiljno razmišljanje jer se događaju poklapaju jako dobro. Morački Danilovići slave također Sv. Jovana za razliku od Drobnjačkih koji slave Sv. Georgija i druge slave osim Sv. Jovana a slave su upravo ono što se jako retko i nerado menjalo kroz istoriju pa čak i kada su dolazili na tuđu zemlju, preci su uzimali novu slavu tog zemljišta kao nekakvu preslavu a zadržavali svoju staru krsnu slavu ili je makar obeležavali i čuvali od zaborava. Odlučio sam da kontaktiram bratstvo moračkih Danilovića koje je staro više od 8 vekova i sve sumnje su mi bile odagnate jer i oni čuvaju od zaborava svoju priču da je se u 15. veku jedan deo bratstva odvojio i otišao upravo na Romaniju i za Glasinac nakon krvave borbe sa Arbanaškim klanom Klimenta koji su došli pljačkati dobra Moračkih Danilovaća, nakon čega su im ovi ubili oko 12 duša, te uplašeni za bezbednost žena dece i nejači se povukli ka Romaniji. Nedugo zatim je se deo Danilovića vratio na svoje Moračko ognjište a sve ostalo je istorija (danilovici.com).

    Ukoliko neko ima drugih podataka, dokumentacije i porodičnih legendi u vezi ovih porodica i ovih događaja, voleo bih da me kontaktira na moj mail: praettorianŽhotmail.com.

    Svako dobro svima!
    porodicne_price - 155 - 08.10.2004 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Porijeklo porodice Tomić


    piše: Željko Tomić
    Negdje između 1830. i 1840. godine, doselio se na Romaniju Toma sa svoja tri sina: Jovanom, Glišom i Riletom. Predanje kaže da je Toma pobjegao iz Crne Gore nakon što je zbog krvne osvete ubio Turčina i opljačkao njegovo zlato. Ovo predanje vezuje se za mnoge porodice sa Glasinca, ali je u ovom slučaju istinito jer je samo jedan od trojice njegovih sinova imao 700 duluma zemlje u Podromaniji.

    Na moje veliko razočarenje, ustanovio sam da se Toma nije prezivao Tomić. Moji Tomići slave Jovanjdan, dok Tomići iz Petnice, Pošćenja i Šavnika imaju Đurđevdan za krsnu slavu. Zbog toga je promjena prezimena bila dobar način da se Toma zaštiti od turske vlasti, koja ga je proganjala zbog ubistva u Crnoj Gori.

    Medjutim, jedna stvar je sigurna! Srbi su mjenjali svoje prezime, ali su uvijek zadržavali svoju krsnu slavu. Tako sam ja potragu za originalnim prezimenom Tomića suzio na desetak crnogorskih prezimena, ali svoja istrazivanja u Pivskom manastiru nisam još priveo kraju, tako da mi je za sada nepoznato od kojeg crnogorskog plemena potiču Tomići.

    Jos nešto! Tomići sa Ravne Romanije nisu ni u kakvom krvnom srodstvu sa Tomićima sa Glasinca. Naime, između dva svjetska rata, Kradimotike sa Ravne Romanije su promjenili svoje prezime i postali Tomici.

    Ovu priču sačuvali su od zaborava moj otac, pokojni Ljubo Tomić iz Baltića i pokojni Miloš Tomić iz Podromanije.




    Idi na stranu - |listaj dalje|