fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

boro_radic - 99977 - 24.03.2017 : Vogoscanin Pravi Vogosca - best (2)

Posmrtni ostaci Bore Radića prenešeni na Sokolac


Poštovana saborci i članovi foruma, od danas na "Malom Zejtinliku" počiva još jedan heroj. Danas je na ovo groblje sahranjen legendarni Boro Radić!

Vječna ti slava junače!
rat_teslic - 99964 - 23.03.2017 : Slobodan Bugarinovic Novi Sad - best (2)

Poslednji put u kući


6. maj 1992.

Bio sam sa roditeljima na slavi kod djeda na Banji Vrućici. Pada mrak i vreme je da se krene kući. Prošli smo kroz Teslić i stižemo do Kaloševića. Dolazimo na most gde nas zaustavljaju naoružani vojnici.

  • "Gde si Bugarinoviću"
  • "Dobro veče momci"
  • "Gde ste bili?"
  • "Bili kod punca na slavi"
  • "Tako rano se vraćate se slave?"
  • "A ujutro na posao, pa se mora!"
  • "Ako, ako vidimo se ujutro."

    Odlazimo iz Kaloševića i vozimo se prema Vrelima u Bugarinovice. Za mene je to izgledalo kao na filmu, ali ne i za moje roditelje.

    Došli smo kući. Mama mi daje mlađeg brata da ga pričuvam dok ona spakuje stvari. Pitam tatu gde ćemo sada.

  • "U Radnju kod tetke na slavu."

    Meni drago, opet uživancija. Nisam ni bio svestan bio da je to za mene bio poslednji sat vremena u rodnoj kući. Došao sam tu ponovo posle mnogo godina i zatekao pustoš. Sve je bilo spaljeno i minirano.

    Rat je ukrao moje djetinjstvo pa zato nemojte dozvoliti da ga ukrade i vašoj djeci.
  • nebojsa_spiric - 99951 - 22.03.2017 : Emitremmus Sarajevo - best (5)

    Neka ti je vječna slava i hvala, Nebojša Špiriću


    Pozdrav za sve dobre ljude,

    od trenutka kako sam saznao za sebe apsolutno vjerujem u sudbinu, to je neki poseban osjećaj koji se ne može objasniti i koji mi je mnogo puta do sada spasio živu glavu. E pa vjerovatno je ta ista sudbina htjela da nekako (sam Bog zna kako) sasvim slučajno naletim na ovaj sajt ili forum, kako već...

    Razlog zašto sve ovo pišem je taj da bih barem na ovaj način odao počast i iskazao moju najveću zahvalnost pokojnom Nebojši Špiriću (pokoj mu duši i neka mu je laka crna zemlja)! Ja sam naime jedan od onih koje je Nebojša spasio iz Semizovca, također je spasio i moju porodicu kao i mnoge druge žitelje pomenutog naselja. Važno je ovdje naglasiti da ni jedan jedini dinar ili bilo kojom drugom valutom nisam platio svoje, niti spašavanje moje porodice, to je pokojni Nebojša uradio onako od sebe jer je prije svega bio dobar čovjek i ljudska gromada kakvu vjerovatno Semizovac više nikad neće imati.

    Ostatak rata sam proveo u Sarajevu i nakon reintegracije sam ponovo došao u Semizovac, to je mogu reći bila više posjeta nego povratak, a iskreno nije mi se svidjelo to što sam vidio. Na moju žalost saznao sam da je Nebojša poginuo, a također jako mi je žao što ni Miroslav nije više među živima, (pokoj mu duši) da možemo barem ovako preko poruka razmjeniti svoja neka lična iskustva. Sada živim na sasvim drugom kraju i nikada se nisam vratio u Semizovac, valjda je tu bilo previše bolnih uspomena.

    Drago mi je da sam ovdje saznao gdje je ukopan pokojni Špiro i prvom prilikom ću otići na njegov grob da mu zapalim svijeću i barem na taj način zahvalim za sve što je učinio za mene i moju porodicu!

    Neka mu je vječna slava i hvala!
    boro_radic - 99819 - 11.03.2017 : Miner Vogosca Vogosca - best (16)

    Akcija prenošenja posmrtnih ostataka Bore Radića


    Pozdrav svima!

    Imam nekoliko informacija, ali bih prvo zamolio sve koji nisu baš u toku u vezi prenosa pok. Bore, da pročitaju sve moje postove na ovom portalu. Nema ih puno i mogu se brzo pročitati, a nakon toga mnogo toga će im biti jasnije.

    Pošto ne živim u tim krajevima, od samog početka akcije bilo mi je veoma teško locirati porodicu Radić. Uspio sam to tek 2015. godine prilikom boravka u Bijeljini kad sam bio gost u Udruženju Ilijašana. Stupio sam u kontakt sa Nikolom, Borinim bratom i majkom Danicom. Igor tada nije bio tu jer je bio u bolnici. Nikola je bio zainteresovan i obećao je saradnju. Međutim, majka Danica mi je rekla otprilike ovako: "Pa sinko moj kako da ih razdvajam, oni trebaju da leže skupa jedan pored drugog". Nije mi bilo jasno i kasnije sam pitao Nikolu na šta misli majka i on mi je objasnio da tu leže još djed Milan i Nikolin sin Darko. To nisam znao.

    Uglavnom ostalo je na tome da se Nikola poveže sa ljudima u Bijeljini. Dugo sam poslije toga razmisljao o svemu. Stav majke Danice je bio potpuno razumljiv. Ja kao čovijek i roditelj sam to u potpunosti shvatio. Nisam znao šta da dalje da poduzmem. Vijerovatno je ovakav stav majke Danice i uticao da se Nikola nikad nije pojavio u Bijeljini, niti kontaktirao određene ljude.

    Ljetos, kad sam bio u Višegradu, Ranka mi je nagovijestila da postoji mogućnost da se to konačno odradi, ali nije imala konkretne informacije. Nešto kasnije mi je došla informacija da se kontaktira žena koja radi u pogrebnoj firmi u Vogošći. Tada sam pomislio da se ide preko te firme. Zato i jesam poručio uredniku ovog sajta da budemo oprezni, a evo i zašto? Vlasnika te firme odlično poznajem. Da je pokojni Boro živ on nikad ne bi smio stupiti na tlo Evrope. I sa njim nikad ne bih išao u tu akciju prenošenja. Nije vrijeme ni mijesto da se pišu detalji, ali će doći i ta vremena i biće i to opisano.

    Kasnije mi je Ranka objasnila da se ne ide preko te firme nego preko neke firme koji su pouzdani i pošteni ljudi. Ona zna da ja imam spreman novac i tu nema nikakvih dilema. Onda je na svu sreću, na savijet svog školskog druga, i Igor izašao na internet i logovao se na FB. Sada je to ogromna stvar jer je on odmah izrazio spremnost na saradnju.

    Imam dva sina koji redovno prate ove sajtove. Oni su primijetili da sam se našao u unakrsnoj vatri i nisam znao kako pravilno da se branim. Sijeli su i dogovorili se da oni isfinansiraju prenošenje deda Milana. To mi je veoma drago i shvatio sam da sam odgojio dvojicu mladih patriota koji su spremni da stanu sa desne i lijeve strane Igora Radića i i krenu u odbranu svoga roda.

    Zato hoću da poručim sledeće: Moralno i fizičko pravo na ovu akciju mi mogu oduzeti Igor, Nikola i majka Danica, Željko (urednik ovog portala jer se sve ovde i počelo odigravati), Ranka koja sada vodi tehničku pripremu i niko više. Utijeha mi je da Željko odavno ima tačan uvid u sve humanitarne akcije, protok novca i priloge pojedinaca i iskreno očekujem njegovu podršku. Takođe trebe da se oglase i Igor s svojima, kao i Ranka. Također sam zamolio Ranku da razgovara sa vlasnikom firme sa kojom sve organizuje i zamoli ga da omogući neki popust za malog Darka pa da se cijelokupna akcija zaokruži. Itako bi bili svi sretni. Isto tako se nadam da je bar još neko na ovoj zemaljskoj kugli odgojio sinove ili kćeri koji bi postupili kao moji i priložili nešto novca za malog Darku.

    Neka nam je svima Bog na pomoći, kako god da se završi ova akcija. Zahvaljujem se velikom broju zdravih i normalnih ljudi koji mi daju podršku.

    Miner.
    rat_doboj - 99943 - 22.03.2017 : NOMAD Srbija - best (2)

    Odrekli se malog heroja


    Lj. ĐURIĆ, 22. mart 2017

    Spomenku Gostiću drugi se više odužuju nego njegov Doboj

    DOBOJ - Kao nikada do sada od početka obeležavanja 20. marta i godišnjice pogibije najmlađeg borca koji je poginuo u odbrani i stvaranju RS, nisu skromnije pokazali poštovanje prema njegovoj žrtvi u njegovom Doboju.

    Nije čak bilo ni dosadašnjih redovnih dolazaka iz najviših institucija vlasti iz Banjaluke i Doboja, pa tako ni protokolarnih obećanja od onih koji je trebalo mnogo ranije da se pobrinu da se RS barem delimično oduži hrabrom dečaku.

    Jedino su u porti Spomen-hrama novosagrađene crkve u Doboju služeni liturgija i parastos poginulom dečaku. Sveće kraj već izbledele biste prislužili su malobrojne njegove nekadašnje komšije i poštovaoci njegovog dela i žrtve. Simbolično je takođe malobrojna delegacija nedavno formiranog Udruženja dece poginulih boraca "Nasleđe" u zaseoku Jović kod Maglaja (FBiH) položila cveće na njegov grob. Na mestu gde je sahranjen počivaju, takođe poginuli, njegove majka i baka.

    Sa druge strane, u dalekom Višegradu tim povodom su, obeležavajući datum pogibije Gostića u naselju Garča, njemu neznani postavili spomen-ploču i tablu sa imenom ulice date po njegovom imenu.

    Ni Gostićev grob u zaseoku Jovići u blizini Bočinje nije izmešten na teritoriju RS. BORS, pokretač inicijative pre više godina, nije održao obećanje da će to biti urađeno.

    FILM KAO APEL

    SPOMENKO je za svog kratkog života molio da njegovi vršnjaci i prijatelji širom sveta pomognu u lekovima i hrani nemoćnima i gladnima. Apelovao sam na zvaničnike u RS da pogledaju film, jer će poželeti da jednu ulicu ili školu nazovu po njemu - ostala je do sada neostvarena želja Mila Savića, autora dokumentarnog filma "Spomenko na večnoj straži", koji nakon prikazivanja u gradovima Republike Srpske sada imaju prilike da vide i izvan njenih granica, pa i u Rusiji.
    boro_radic - 99771 - 07.03.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (1)

    Pjesma o Bori Radiću


    Slava jednom od najvećih heroja Republike Srpske!

    pocetak_rata - 99885 - 16.03.2017 : Aleksa Beograd - best (6)

    Kako je sve počelo (iz ugla petnaestogodišnjaka) - 2.dio


    Ovo je nastavak priče, koja se nalazi na stranici POCETAK_RATA

    Tog proleća '92. godine beše u modi vezanje zastava, pa bi i mi kroz zajebanciju, kada bi stariji momci igrali fudbal na igralištu, zavezali dve majice jednu za drugu i kao navijali mahajući njima. Tako je bilo sve dok nam jednu veče pripiti Mirso nije istrgnuo majice iz ruku i bacio preko ograde. Mi smo mislili da je ljut jer njegova ekipa gubi na fudbalu pa smo se ućutali jer su se u tome stariji poštovali. Mnogo kasnije nam je postalo jasno da je njemu smetalo što se zezamo sa nečim što je njemu bilo veoma važno u tom periodu...

    Jedan dan sam otišao u komšiluk da se igram sa drugom. Trčali smo za loptom po dvorištu i time nervirali njegovog dedu koji je sedeo za stolom ispod jabuke i čitao novine. Sedosmo i mi da se odmorimo. Drug koji je stariji od mene godinu dana, videvši da se deda malo oraspoložio jer smo prestali sa galamimo, okuraži se pa ga upita:

  • "Šta ima u novinama djede?"

    Deda za trenutak povuče dubok dim iz svoje cigare, a zatima pogleda ispod naočara. Nakon nekog vremena on zausti:

  • "Naopako djeco moja!"

    Drug se još više ohrabri, jer je obično za takva pitanja bio oteran u tri lepe materine, pa namigujući ka meni ponovo upita:

  • "Je li djede, a hoćemo li mi morati da se selimo u Srbiju"?

    Ovakvo pitanje pogodi djeda u živac, pa on dreknu:

  • "Šut' bolan, ko ti je to rek'o!?"

    Drug nastavi šeretski:

  • "Ja tako čuo".

    Tad se i ja osetih važnim što učestvujem u ozbiljnom razgovoru pa se plašljivo, tihom glasom uključih:

  • "Ovi hoće da se otcijepe!"

    E, ovo već skroz isprovocira dedu. On zatvori novine, odloži ih i ugasi cigaru.

  • "Šta ti znaš o tome?" - upita mene.

    Meni bi pomalo neprijatno, znao sam da je djeda u dubini dobar čovek, ali ga je gubitak roditelja u Drugom svetskom ratu, kao i težak život nakon toga, napravio grubim i pomalo prgavim.

  • "Meni to nije ništa jasno djede!" - odlučih da je trenutak da se povučem.

    Vidjevši da sam se našao u neprijatnoj situaciji, moj drug se uključi:

  • "A što djede mi moramo da idemo odavde kada smo godinama ovde živjeli?"

  • "E, sad ću ja vama da objasnim balavci"- nage se deda prema nama gledajući nas kroz naočare, krupnim očima
  • "Vidiš li ti ovu kuću" - obrati se meni.
  • "Vidim djede!" - rekoh ja.
  • "Koje je boje ova kuća?"
  • "Bijela djede!" - ponovo se unervozih.
  • "E, sad zamisli da smo nas trojica zajedno napravili tu kuću, zajedno živimo u njoj, imamo ista prava na nju?".

    Drug i ja se nakratko pogledasmo, i on mi očima dade znak da pustim djedu da nastavi. Nakon kraće pauze on progovori:

  • "Sad zamisli da vas dvojica hoćete ovu lijepu bijelu boju da prefarbate u žuto, a meni se to ne sviđa i ja se naravno pobunim zbog toga. Dal' što ne volim žutu boju, dal' što mi nije ćeif da farbam, ili možda za to imam neki drugi razlog. A onda vas dvojica udruženi meni zaprijetite da ćete me istjerati iz kuće. Jel' ti sada jasno?" - poviši deda ton.

  • "Djede, meni sada nije ništa jasno!" - odgovorih mu ja, a drug poče da se kikoće.

  • "Marš baksuzi jedni, marš" - iznervira se djed.

    Mi vidjesmo da je vrag odnio šalu, pa pobegosmo od stola i nastavismo da jurimo za loptom.
  • plemena - 91041 - 05.08.2014 : Slobodan Savic Novi Sad - best (1)

    Poreklo prezimena Savić


    Zanima me poreklo Savića iz Kravice, opština Bratunac, zaseok Mratinci. Krsna slava im je Arhiđakon Stefan.
    treskavica - 99845 - 13.03.2017 : Treskavica 1995 Foca - best (2)

    Odgovor za izdaju Paprice


    Prošlo je mnogo vremena od tada. Danas se Fočom šetaju dezerteri i imaju najplaćenija radna mjesta, a sirotinja im persira.

    Što se pogibije boraca VRS tiče, a medju njima i Šiša, ona je diskutabilna i ja je prenosim iz druge ruke! Dio jedinice koja je tada brojala svega dvadesetak boraca je bio u kolibici u Gvoznu, dok je drugi bio na odmoru u Foči. Smjene su bile svakih sedam do deset dana. Dvadeset i četiri sata nakon jedne od tih smjena, poginuli su ovi momci. Naime, bili su upozoreni da je jedna neprijateljska grupa ubačena u taj prostor, te su poslati na položaj Kobiljače gdje je već bilo šest ili sedam starijih vojnika, tako da ih je ukupno bilo svega petnaestak.

    Vojnici tzv. ABIH su došli iz tri pravca, i sastavljeni od tri jedinice, dobro naoružani i upoznati sa terenom jer su par mjeseci prolazili upravo tim putem ka D. Polju i Kalinoviku (Krbinskoj Zvijezdi) utabanom stazom kojom sam dan nakon toga prošao.

    Minobacači jesu tukli ali niže u šumu i nisu poklopili njihove snage koje su prišle i mirovale na samom obodu šume, nedaleko od položaja naših boraca. Pored toga, muslimani su slušali razgovor preko motorola komande i Šiša.

    A onda su sinhronizovano krenuli u napad. Paprica je govorio da nema više granata upravo kada je to najviše trebalo. Ne znam ime komandira koji je sa jedinicom zastao u prolazu i nije pružio podršku, ali to je trebalo ispitati.

    Desno i lijevo krilo su bili starci. Pobijeni su, ali su djelom došli u sredinu čime su i okruženi. Samo dvojica se izvlače, dok su nažalost ostali bili laka meta. Kada je čupavi muslimanski vojnik (imao je američku čuturicu za vodu) polako prošao oko vrtače sve je bilo gotovo. Istina je da je to bio propust Paprice koji nije smio ostati zaboravljen. Poslati su u smrt. Paprici to nije bio prvi put. Imao je još užasnih propusta... ili loših namjera? Ko će ga znati!
    rat_danas - 98155 - 14.11.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    (18.03.1993) Operacija Poslednja šansa


    VRS počinje ofanzivu na Karuše pod kodnim nazivom "Poslednja šansa" (bitka na ušću). Cilj ofanzive bio je ovladavanje komunikacijom Teslić-Doboj. Operacijom su rukovodili pukovnik Slavko Lisica. U noći između 18 i 19 marta, nakon intenzivne artiljerijske pripreme, VRS sa 10 tenkova i 5 oklopnih transportera kreće u napad na prednji kraj odbrane Armije FBiH. Težište napada je na dubinu naseljenih mjesta Matuzići, Mravići, Kraševo i Lepenica. 19 marta VRS postavlja pontonski most na rijeci Usora kod motela "Ušće", ali bezuspješno. Međutim, VRS uspjeva očistiti teren i postaviti pontonski most na drugoj lokaciji, u rejonu stadiona Makljenovci. Magla je iskorištena za dovođenje oklopno-mehanizovanih jedinica, no kolonu zaustavlja artiljerija muslimanske vojske. U rejonu Karuša počinje grčevita borba, tokom koje ARBiH uspijeva onesposobiti ili uništiti veći broj tenkova i oklopnih transportera srpske vojske, koja u borbu uvodi avijaciju i borbene helikoptere tipa Gazela, koji iz rejona Pridjela i Ševarlija u više navrata raketiraju vojne i civilne ciljeve pokušavajući unijeti paniku u protivničkim redovima. Na pojedinim mjestima borba se vodi prsa u prsa. Armija FBiH potisnuta je na 150 do 200 metara, ali u borbu uvode jedinice 204. brdske brigade i protivoklopno odjeljenje 110. brigade HVO Usora. Armija FBiH preuzima inicijativu i potiskuje neprijatelja sa dostignutih pozicije. Ovo je bio jedan od najtežih poraza VRS u prve dvije godine rata.
    zaboravljeni - 99775 - 07.03.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (3)

    Vječna ti slava Ratko Košarac!


    Vječna ti slava Ratko Košarac!

    Kad je bila akcija na Srednje i kad se spustala linija sa Dubova i Motke negdje iznad kafane Ranč, Ratko je uletio u muslimansko minsko polje i tu je nastradao. Mina mu je poderala stomak, i na licu mjesta je izgubio oko.

    Liječio se Ratko na VMA od teškog ranjavanja. Nakon godinu dan liječenja, srce u junaka nije moglo više da izdrži. Ratko Košarac umro je od teških posljedica ranjavanja!

    Danas njegova žena teško živi i nema nikakva primanja, jer oni koji vedre i oblače u Republici Srpskoj kažu, nije Ratko poginuo već umro. Sramota za BORS, a i državu za koju je ovaj heroj položio svoj život!
    moje_price - 19343 - 02.11.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (11)

    Za šaku dukata


    U godinama pred Drugi svjetski rat život na Romaniji je bio jako težak, pa je imati malo značilo mnogo jer drugi nisu imali ništa. U kući Ljubinog oca je bilo nešto dukata, koje su Renovice iz Gazivoda generacijama otkidale od siromašnih ljetina i plodova njegovanih u krševitim baštama, zalivanim znojem isto onoliko koliko i vodom. I svaki bi predak od svojih usta odvojio sve što pretekne kada se nahrane uvijek gladna djeca, da bi kupio poneki dukat i u domaćinske kuće poudao svoje kćeri.

    Kada su svatovi poveli Ljubu za Luku Tomića iz Podromanije, njeno djevojačko ruho je krasilo devetnaest zlatinih dukata. I dok se kočija, u pratnji stasitih konjanika, kotrljale Glasinačkim poljem, buljili su prolaznici u prelijepu Ljubu, i njene zlatnike što su ponosno zveckali na njenim grudima. Na dan vjenčanja kuća Stojana Tomića je bila otvorena za sve goste, zvane i nezvane. Došli su na svadbu njegovog sina Luke, da se najedu i u kolo uhvate, i Srbi i muslimani, dobronamjerni ljudi ali i dušmani. I niko Od njih nije mogao da odlijepi oči sa zanosne Ljube, mnogi od njih priželjkujući da i njihove kćerke budu tako lijepo okićene na dan udaje...

    ***
    Par dana pred Božić 1942. godine, jedan od komšija iz susjednog sela Nevoseoci, dovede u Podromaniju nekoliko ustaša iz zloglasne goraždanske Handžar divizije. Upadoše u Stojanovu kuću sa namjerom da otmu dukate koje je imala Ljuba. Nakon bezuspješne premetačine domaćinstva, ustaše počeše da tuku Stojanovog brata Pera koji tu dođe da zaštiti Milku i Ljubu, jer to bješe bratova dužnost kada u kući nema muške glave.

    Nakon višečasovne torture, ustaše izvedoše Pera i Milku pod jednu trešnju a Ljubi ponoviše svoje zahtjeve: da im preda dukate ili će strijeljati njenu svekrvu i svekrovog brata. Međutim, Ljuba ponovo odgovori da nema dukata, te dušmani ubiše Milku i Petra, a nju natjeraše da ih pokopa pod tom istom trešnjim. Ljubu su poštedjeli jer su namjeravali da se vrate, ili su se možda bojali da će partizanska jedinica njenog muža Luke da napravi pokolj u Nevoseocima.

    Tomići iz okolnih kuća su nemoćno posmatrali šta se dešava. Nisu mogli da im pomognu, jer bi ih zadesila Milkina i Perova sudbina. Kada se ustaše raziđoše, silan narod se sakupi u dvorištu da oplakuje Milku (rođenu Cerovina) i Petra Tomića. Kuknjava žena je odjekivala Podromanijom sve do kasno u noć.

    Nakon tog krvavog januara 1942. godine, u kome je na kućnom pragu nastradalo još petnaestak Tomića, otisnulo se stanovništvo Podromanije u zbjegove. Ljuba krenu za njima, ne razdvajajući se od svojih dukata. Međutim, kada neko pokrade zlato jednoj porodici iz zbjega, Ljuba odluči da polovinu svojih dukata zakopa ispod jednog stoljetnog hrasta koji je dominirao tim područjem. Pred kraj rata, partizani, da bi istjerali četnike is šuma, zapališe Romaniju te u silnoj vatri nastrada i hrast, čuvar Ljubinih dukata, koje ona više nikada ne nađe.

    Preostale dukate Ljuba sačuva, te ih nakon rata odnese u Lazarevo, gdje su njeni ukućani kolonizirani. Pozajmljivala ih je mladim djevojkama, da se kite sa njima za svadbe i igranke. Vojvođanska zemlja biješe rodna, a Tomići dobri poljoprivrednici, pa Ljuba kupi još devet dukata sa namjerom da za svoje unuke, od kćeri Nevenke i sina Miša, ostavi isto onoliko dukata koliko je dobila od oca.

    A uveče, kada bi ugasila svjetlo i krenula na spavanje, Ljuba bi iz tišine svoje sobe zamišljeno gledala u plodne banatske bašte. Jer kad bi utihnuo plač djece i smijeh najmilijih, vaskrsnule bi pred njom uvijek iste slike iz prošlosti koje su je tjerale da se zapita da li bi Petar i Milka još uvijek bili živi da je ustašama dala tu njenu šaku dukata.
    moje_price - 748 - 25.01.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (40)

    Pogled na prošlost iz Amerike


    Jutro. Budim se i polako otvaram oči. Kroz prozor prodire svjetlost dana. Prepoznajem stvari oko sebe: kompjuter, televizor, polica za knjige. Moja spavaću sobu je i moja radna soba, vjerovatno iz prkosa bivšoj ženi. Pogled mi se zaustavlja na venecijanerima koji vise na prozoru. O Bože, kako mrzim te venecijanere. Pogled na njih, nakon jutarnjeg buđenja, me vraća u stvarnost jer shvatam da nisam u Sokocu u kući svojih roditelja, nego negdje daleko u tuđini.

    Noć se lagano povlači u dubine Pacifika, a Vankuver preliva u more svjetlosti. Sa ulice dopiru glasovi djece koja žure u školu. Volim djecu, ali su mi ova nekako strana jer njihov govor nije naš, srpski. I dok svraćam u "Starbucks" da kupim svoju prvu jutarnju kafu, mirim sa činjenicom da još jedan dan svog života provodim daleko od svoje domovine, i svog rodnog kraja.

    Neko je rekao da je buđenje najljepši dio dana. Za mene je buđenje velika trauma, koja me proganja iz dana u dan. Mislio sam da će to da iscezne sa vremenom, i da ću se nekako uklopiti u ovu sredinu. Međutim, prohujalo je desetak godina a ja još uvjek osjećam izgubljen u ovom društvu. Da bar ova jutarnja mora hoće da izblijedi!

    Da ne bude zabune, ja se ne žalim na život u Kanadi. Imam dobar auto, lijepo uređen stan, mogu da kupim gotovo sve što poželim. Novca nemam na rasipanje, jer se država se brine da previše ne zaradim, ali se brine i da sutra neću imati dovoljno za stan i hranu ako slučajno ostanem bez posla.

    Međutim, kada odem na Sokolac ni tamo mi nije dobro. Nakon tople dobrodošlice slijedi razočarenje, te zaželim što sam ikako i došao. Poželim da se vratim nazad. Zaglavio sam se u procjepu između dva sasvim suprotna svijeta, pa ni tamo više ne pripadam.


    Možda je sve to do mene! Ja sam neizliječivi romantičar, pa Sokolac još uvijek vidim u svjetlu moje mladosti: lijep i bezbrižan, kakav sam i ja nekada bio.

    Mladosti se sjećam sa nekom slatkom gorčinom u ustima. Moje uspomene na đačke dane su pomalo sive, jer nikada nisam imao najbolje patike u razredu, niti nove farmerke svaka dva mjeseca, kao ni džempere iz Italije, te odlazak na more preko ljetnjih raspusta poput Zorana Kneževića ili Tatjane Todorović. Moji roditelji su imali skromna primanja i troje djece, pa mi mnoge stvari nismo mogli priuštiti.

    Vrijeme briše ružne uspomene, pa se sada sjećam samo onih koje su mi drage. Čak bih i ovu svoju jutarnju moru rado zamjenio sa onom koja me je proganjala prije tridesetak godina. Naime, moj najružniji san iz gimnazijskih dana je bio da sam na času istorije, i da me Aco Bajić proziva da odgovaram. U odnosu na traumu buđenja na "Divljem zapadu", te srednjoškolska more mi djeluju kao mačji kašalj. Nekada sam se bojao da sanjam, a sada se bojim da se probudim!

    Ipak, Sokolac još uvjek volim zbog svih onih lijepih uspomena koje me vezuju za njega. Prve đačke ljubavi, miris pokislih đačkih uniformi, pregrijanih učionica, ekskurzija po Jugi, izleta u Maluš i Brezjak, odlaska na "Samac-Sarajevo", prvih dana ljetnjeg raspusta" Sada mi se čak i pošumljavanje Talina i časovi fizičkog vaspitanja kod Gruje Bjekovića čine predivni.

    Uspomene naviru poput vode na Humkama. Sjećam se dvadeset sedmojulskog vašara, igranja košarke izmedju časova, dana kada sam postao radio-amater. Sjećam se i svog prvog odlaska u kino, gdje sam gledao film "Orlovi rano lete"...

    Ponekad imam osjećaj da još uvijek u ustima osjećam okus zadnje pojedene šampite u "Zdravljaku", jednoj staroj poslastičarnici koja je srušena da bi se na njenom mjestu napravio hotel "Romanija".

    Sjećam se i svog poslednjeg šišanja kod "Stojkice" u onoj staroj, drvenoj kućici preko puta sokolačkog vrela, kao i onog neudobnog "Centrotransovog" autobusa koji me je varljivog ljeta 1979-te godine odvezao u Beograd sa kartom u jenom smjeru. Za Sokolac me još jedino vezuje želja da se tamo možda nekada vratim...
    legende - 1342 - 26.04.2005 : Zeljko Tomic Sokolac - best (45)

    Legenda o Cvijetima


    Autor: Željko Tomić, Sokolac
    Copyright Željko Tomić, kopiranje nije dozvoljeno


    U srpskom narodu postoji tradicija da se na Lazarevu subotu latice cvijeća potope u vodu, pa se sutradan tom vodom umivaju i djeca i odrasli. Ovaj drevni običaj je nastao u doba kada Srbi nisu znali da pišu, pa niko ne zapisa priču kako je sve ovo počelo. Međutim, naš narod nije zaboravio da na Lazarevu subotu bere cvijeće, baš kao što su to nekada radili i njegovi preci.

    Ovoj drevnoj tradiciji me je naučila baka. Ona me je umivala cvijećem još dok sam bio odojče. Naravno, ja se toga uopšte ne sjećam mada mi se ponekad čini da u mojim nozdrvama treperi miris romanijskih bijelih rada još iz vremena dok sam bio beba. Kada sam imao pet godina, i ja sam trčao po prostranom dvorištu naše kuće sakupljajući cvijeće, a zatim bi ga pažljivo prao i stavljao u vodu da prenoći. Jutro bismo dočekivali sa nestrpljenjem, da se umijemo opojnom vodom proljeća.

    A kada sam imao devet godina, baka mi je ispričala i jednu priču. Reče mi i da je tu istu priču čula od svoga djeda, kome je to ispričala njegova baba, koja je, opet, ovu priču čula od svog djeda. I pored svoje dobre volje, moja baka nije znala da mi kaže od koga je priču saznao moj kurđel tj. pradjed moga čukundjeda.

    A priča ide ovako! U jednom romanijskom selu živjela jedna pobožna porodica koja nikako nije mogla da othrani dijete. Svake druge godine, domaćica kuće bi rađala naizgled zdravu i lijepu bebu, ali ne bi prošla ni godina a djete bi počelo da se suši, gubi apetit i na kraju bi umrlo. Nesrećnom domaćinu nije preostajalo ništa drugo nego da ispod jedne stare kruške iskopa malu humku u koji bi položio kovčeg sa beživotnim tijelom svoga prerano umrlog djeteta. I niko nije znao zašto se djeca ne mogu održati u kući tog poštenog i nadaleko uglednog seljaka!

    Međutim, svi su se trudili da mu pomognu, pa se njegova tužna priča na daleko pročula. Karavandžije su je prenijele i preko Drine, a došla je i do Crne Gore. I baš tamo, u nekom crnogorskom zaseoku živjela neka baba koja reče da bi ta porodica trebala da na Lazarevu subotu ubere livadsko cvijeće, te da djetetu sledećeg jutra operu lice i ruke vodom u u kojoj je ono bilo potopljeno. Još je, ta stara i premudra baba, poručila da su mračne sile pakla nemoćne pred snagom mirisa proljeća, i da će nakon toga Gospod Bog dati da se domaćinu izrodite lijepa i zdrava djeca. Mještani tog crnogorskog zaseoka potvrdiše da je ta baka mnogima pomogla u nedaći, pa dobronamjerni trgovac požuri da ovu vijest odnese na Romaniju.

    Kako je baš nekako u to vrijeme padala Lazareva subota, bespomoćni seljak posluša savjet nepoznate babe, pa potopi cvijece u vodu, a u nedelju, svoga tek rođenog sina opra po licu i rukama cvijetnom vodicom. I gle čuda, dječak preteče, tj. ostade živ i izraste u lijepog i snažnog mladića.

    Pričalo se po Romaniji da ih je u toj kući bilo devet braće i tri sestre, svako zdravije i ljepše od prethodnog, i da kod tog domaćina djeca više nisu manjkala, tj. umirala.

    Ovu nevjerovatnu priču, karavandžije prenesoše preko Drine, a zatim i u Crnu Goru, pa tako svi Srbi počeše da umivaju sebe i svoju nejač sa cvijetnom vodicom, a Lazareva subota postade svetac, iako nije svetac zapovjedni.


    Moja baka je prije dvadesetak godina napustila svijet ovozemaljski i uznijela se u Carstvo Nebesko. Ja zapamtih ovu priču, ali se, na žalost, nisam sjetio da je priupitam iz kog sela bješe ona baka koja je srpskom narodu otkri tajnu cvijetne vodice. Ipak, negdje duboko u duši vjerujem da je ta mudra baka, ustvari, prababa od prababe moje prababe, jer i mi dođosmo iz Crne Gore.
    moje_price - 17923 - 26.05.2008 : Zeljko Tomic Sokolac - best (104)

    Argeta


    argeta
  • "Ti nisi nikada volio moju majku!" - ljutito će moja kćerka - "Moja mama kaže da ste se zbog toga i razveli. "

  • "Možda si i u pravu!" - složih se ja sa njom - "Međutim, hajde da ti ispričam jednu priču, pa ti sama odluči. "

    Ona se složi, te ja započeh:



    Nekada, ne tako davno, buknuo je rat u rodnom gradu tvoje majke jer su na vlast došli neki, mnogo loši ljudi. Svako je htio da od države napravi svoju carevinu, ali Bosna je samo jedna sa tri naroda koja žive u njoj. Kada su političari shvatili da se pregovorima ništa ne može završiti, podjeliše oružje svojim najvjernijim sledbenicima, pa svaka vojska okupira teritoriju u kojoj je bila najjača.

    Tvoja majka je ostala u dijelu Sarajeva koji su kontrolisali muslimani. Sva moja nagovaranja da napusti Trg Pere Kosorića bila su bezuspješna. U Sarajevu je doživjela mnogo neprijatnih stvari: muslimani su u nekoliko navrata provaljivali u njihov stan tražeći novac i oružje. Noću nije mogla da spava jer su je budili odjeci koraka u stubištu. Strahovala je da se ne vrate oni zločesti ljudi, koji su u više navrata dolazili u njihov stan i bez ikakvog razloga tukli njenog tatu.

    Jednoga dana, otac joj se vrati sa prisilnog kopanja rovova teško ranjen. Zbog rane na šaci, tri prsta desne ruke su mu ostala ukočena. Radilo se o prstima kojima se mi Srbi krstimo, a koje su mnogi uoči rata dizali iznad glave u znak pozdrava, te se on do kraja rata nije usudio da izađe iz stana kako neko ne bi tu njegovu ukočenu ruku pogrešno protumačio...

    Ipak, najteža je bila glad. Nakon par mjeseci života u dvostrukom obruču, ostali su bez hrane i novca. Preživljavali su jedući ono malo namjernica što sam im slao ja preko Crvenog krsta.

    U ta tužna vremena čak i najmanja želja je bila nedostižna. Tvoja mama je mjesecima maštala da ima bar jedan pristojan obrok, onakav kakav ti jedeš svakog dana. U jednom pismu mi je napisala da sanja o tome da za svoj sledeći rođendan pojede jednu "Argetu" sa glavicom mladog luka, a da je pri tome ne mora podijeliti sa sestrom i roditeljima.

    Odmah po prijemu pisma, bacih se u potragu za njenom omiljenom poslasticom. Zamolih sestru i prijatelje iz Srbije da i oni obiđu trgovine i potraže "Argetu". Međutim, prodavnice su i tamo bile prazne, pa je naša potraga ostala bezuspješna. Poslednja nada mi bješe pismo upućeno jednom rođaku iz Slovenije, zemlje koja pravi tu paštetu. Međutim, odgovor od njega nikada ne stiže.

    Nakon par mjeseci obustavih svaku potragu.

    Moja kćerka me je gledala tužnim pogledom, a u njenim očima su tinjale iskrice razočarenja.

    Nekako baš u to vrijeme mobilišu mene u Drugu romanijsku brigadu i pošalju na Majorov grob, kotu između Srebrenice i Žepe. U to su vrijeme vojnici u rovovima dobijali samo po jedan obrok dnevno, a on se sastojao od malo čaja, porcije pasulja bez mesa i vekne suvog hljeba koji bješe toliko tvrd i neukusan da ga nisam mogao jesti uprkos nesnošljivoj gladi.

    Jednog maglovitog jutra, na utabanom putiću iz pravca Karačića brda pojavi se starac koji je vodio magarca. Bješe to brkati Jovan, mještanin obližnjeg sela, koji nam je svakog dana na svome osedlanom Tvrtku raznosio hranu. Po reakciji vojnika u rovovima pored kojih je ovaj dvojac prolazio, zaključih da se tog dana dijeli nešto izuzetno dobro. Kada taj dobroćudni starkelja stiže i do mog rova, uz njegovo uobičajno "Pomoz' Bog junače!" pruži mi standardno vojničko sledovanje i - jednu malu konzervu na kojoj je pisalo "Argeta". Zadrhtao sam oduševljeno jer nisam mogao da vjerujem da je pašteta pronašla mene kada već ja nisam mogao da pronađem nju.

    Na proplanku posjedaše vojnici da doručkuju: Cicko Ćeranić, Slavko Šuka, Simo Đurković... Tog jutra sam sjedio podalje jer nisam mogao da udišem neodoljivi miris paštete i slušam zadovoljno žvakanje vojnika. Odlučio sam da uprkos nesnosnoj gladi paštetu sačuvam za tvoju majku!

    Nakon izvjesnog vremena, priđe mi jedan vojnik koga gotovo da nisam ni poznavao. Upita me zbog čega sjedim sam i zašto ne jedem. Osjetih potrebu da nekome otvorim dušu pa mu ispričah ovu moju tužnu priču. On me nijemo sasluša, za trenutak se zamisli, a potom iz džepa izvadi i svoju paštetu, pruži mi je i reče:

  • "Evo ti brate, pa joj pošalji i moju! Ja sam nabavio cigarete pa mi se danas baš nešto i ne jede!"

    Nakon dvadesetak dana, u Sarajevo je na adresu tvoje majke stigao paket sa malom vrećom brašna u koju sam ljubomorno sakrio dvije paštete. Iako moj rođendanski poklon stiže sa malim zakašnjenjem, tvoja majka se njemu najviše obradova. Paštetu je pojela sama, uz glavicu mladog luka koju su dobili u zamjenu za nekoliko cigareta. Onu drugu paštetu, kojoj ne biješe suđeno da završi u stomaku moga ratnog druga, pojeli su njeni roditelji i sestra.

    Moja kćerka me nježno zagrli i poljubi. Nisam siguran da li sam poljubac zaslužio dobrom pričom ili sam najzad uspio da je ubjedim da nekada davno iskreno voljeh njenu majku - gotovo isto onoliko koliko sada volim nju.
  • trnovo - 99825 - 12.03.2017 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Trnovo: poginuli borci na dan 6. oktobra 1994. godine


    Dana 6. oktobra 1994. godine, oko 5:00 časova ujutro, jake muslimanske snage su napale šator u kojem se nalazilo komandno odjeljenje, inžinjerija i sanitetsko osoblje. Napadnuti nisu imali prilike ni da se brane. Među ubijenima su bile i dvije medicinske sestre.

    Takođe treba napomenuti da su muslimanske snage prošle pored vojnika UNPROFOR-a koji su tada trebalo da nadziru dogovoreno primirje.

    Za ovaj zločin niko nikada nije odgovarao. Organizacija "Ilidžanski borac" je podnijela zahtjev federalnoj opštini Trnovo za odobrenje da bude na prigodan način obilježeno mjesto gdje je počinjen ovaj zločin nad srpskim vojnicima, ali ni do danas nisu dobili odgovor.

    Među stradalima su:

  • Risto (Mirko) Anđić,
  • Radmila (Marinko) Bjelica,
  • Tanja (Slavko) Bjelica,
  • Nenad (Dušan) Golijanin,
  • Stojanka (Petar) Golijanin,
  • Slavko (Radoslav) Kenjić,
  • Momčilo (Savo) Krstović,
  • Branko (Špiro) Milić,
  • Momir (Ilija) Minić,
  • Slaviša (Milenko) Močević,
  • Goran (Milenko) Močević,
  • Pero (Miloš) Pavlović,
  • Velimir (Relja) Popović i
  • Mirko (Mlađen) Samardžija.

    Tada su stradali i:

  • Ranko (Dobrilo) Samardžić,
  • Vaso (Risto) Sikima,
  • Nikola (Dušan) Sikimić,
  • Aleksandar (Miloš) Vidaković,
  • Svetozar (Milinko) Šešlija,
  • Žarko (Savo) Đogić i
  • Đuro (Miloš) Čančar.
  • ratko_mladic - 99812 - 11.03.2017 : NLO Gojino Brdo - best (5)

    Ratko Mladić


    Sretan rođendan Đenerale!!!
    treskavica - 99549 - 18.02.2017 : Miroslav Drljaca Novi grad - best (4)

    Treskavica '95.


    Bio sam '95. godine na Gvoznom polju kad je počela ofanziva tkz. Armije BiH. Bio sam u tenkovskoj jedinici. U jutarnjim časovima krenule su jake detonacije pa smo se sa dva tenka povukli sa Zečije glave na Gvozno polje. Povremeno smo izlazili na isturene delove Gvoznog polja radi pružanja artiljeriske podrške pešadiji koja se povlačila sa prve linije. Ubrzo su stigli i diverzanti iz Foče sa komandirom kog su zvali Šiš, oni su prva jedinica koja je došla da pruži pomoć našim borcima, a kasnije je došla i Vojna policija Prve gardijske.

    Hoću posebno da naglasim da su Šiš i njegovi ljudi poginuli kao pravi borci. Slušajući na radio vezi razgovor između Šiša i komande Fočanske brigade znam sigurno da je on tri puta tražio da naša artiljerija dejstvuje po njima. Vikao je: "Gađajte po nama, uhvatiće nas žive!" a Paprica mu lično govori da nema više granata. Takođe smatram da su poslati da poginu jer nije tačno da nije bilo granata.

    Negdje u poslepodnevnim satima poručnik Dedić Zoran pokušao je da stupi u kontakt sa Šišom ali na motorolu se javio muslimanski vojnik koji je pevao neku pesmu o Jupiteru.

    I na kraju, želim da pozdravim sve poštene i čestite borce 1. gardiske brigade.
    ozren - 99783 - 09.03.2017 : Slobodan Bogdanovic Neuwied - best (1)

    Bore (Milan) Zimonja


    Mladen Doboj,

    hvala na informaciji za Boru (Milana) Zimonja iz Banja Luke, iako je veoma oskudna. Ja sam imao priliku razgovarati sa jednim muslimanskim borcem koji mi je rekao da su El Mudžahid borci njih preduhitrili i dok su ovi stigli već je bilo kasno. Mudžahedini su izvršili najveći mogući zločin nad zarobljenim srpskim borcima. Ovaj domaći musliman mi je tvrdio da su ih oni lično zarobili, možda bi neko ubio kojeg uz osvete ali maksimalno 5 do 10 a Mudžahedini su ih zverski mučili i ubili njih 168!

    Nadam se da će se nešto više rasvjetliti tokom procesa Mahmuljinu. Srpska crkva bi trebala da proglasi svetac Ozrenski mučenici. Pokoj im duši!
    rat_teslic - 99781 - 08.03.2017 : Za Kunta Kinte Teslic - best (6)

    Priče sa ratišta u Bugarinovićima


    Odgovor za Kune Kinte

    Pozdrav i respekt za sve koji su se časno borili.

    Borba za koju pitaš zbila se 23. 05. 1993. godine oko 19:00 časova na koti 318 - Miljevac. Nije bila spontana, borbe su trajale 3 dana, jedan dan Miljevac, drugi dan Bugarinovići, treći dan Lijepo Brdo - Stijakovac - Krst, tako da baš ne stoji komentar da je kriv turnir. Po meni radilo se o različitim motivima - za nas je to bilo pitanje opstanka jer u selu se nije moglo živjeti, a za vas je to bio komad šume koji vam suštinski i nije previše značio.

    Ne znam motiv tvog pitanja, ali pominješ poginule pa ako ti može šta pomoći na Miljevcu su zarobljena dva vaša vojinika. Jedan je bio ranjen u nogu, zarobljen i koliko znam razmijenjen. Drugi teško ranjen, nije dopustio ni da ga previju aktivirao ručnu bombu ispod sebe, a mogao je u smrt povući nekog i od naših boraca - laka mu zemlja bila i oprostite ako nisam upotrijebio pravi izraz.

    Od naših niko nije ni ogreban, a da li je mrtvih bilo izvan linije to ne znamo jer nismo napredovali po dubini nego stali sa zauzimanjem linije. O kakvoj koti se radi tebi je vjerovatno jasno, a radi ilustracije zarobljeno je 5 puškomitraljeza M53.

    Nemojte sa ove vremenske distance da se važemo ko je bio jači, nego da ostavimo trag za buduće generacije da se ovakvi užasi nikada ne ponove.

    Ispričat ću dvije priče upravo sa ratišta u Bugarinovićima koje oslikavaju besmisao rat:

    PRIČA PRVA

    Bili smo u totalnom okruženju, nema struje, nema kafe, a cigare 40 DEM po kutiji. U sred Bugarinovića je stijena na kojoj je vaša linija. Mi smo tu stijenu zvali Milankovina, a da li ima drugi naziv ne znam. Dovikujemo se sa vašim borcima (a šta ćeš - znamo jezike. Jedan od "vaših" veže kutiju cigara za tromblon i ispaljuje prema nama. A niko nije lud da gleda gdje će pasti jer očekuješ da je izvadio osigurač. Trava visoka, sve zaraslo i čuje se samo tup udarac u zemlju. Pita jesmo li našli. Nismo. Ponavlja još dva puta i opet ista priča. Kaže da ne smije više. Cigare smo našli vezane za tromblon tek nakon otprilike 6 mjeseci. Raspale se. Tog bih čovjeka i tada, a i sada častio i skidam mu kapu.

    PRIČA DRUGA

    Ista lokacija. Jedan od vaših boraca napio se "ko mila majka". Popeo se na tranše (na Milankovini) i dovikuje nam, kao jebešš rat-džaba se ubijamo- hajde da zajedno sjednemo i popijemo itd. Njegov saborac pokušava ga uvući u tranše. Uvuče ga, a on ponovo izađe. Taj trijezni nam dovikuje: "Nemojte ga ubiti, pijan je". Najmanje pet cijevi ga je imalo na nišanu. I niko nije opalio. Ne mislim sad da je neko dostignuće ne ubiti čovjeka. Smisao priče je da je i u ratu bilo časnih ljudi i pored svih zala.
    boro_radic - 99763 - 06.03.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (2)

    Opstrukcija je i dalje u toku


    Uprkos izvjesnim opstrukcijama koje dolaze u vezi ove akcije, jutros sam kontaktirao Igora, kako bi dobio njegovu punu podršku. Igor nam je dao pristanak i odao zahvalnost na ovome što činimo za njega i njegovog oca.

    Evo kako je tekao naš jutrošnji razgovor:

    8:44 AM

    Ćao Igore, pokrenuli smo ponovo akciju oko prenošenja tovog pokojnog oca na groblje "Mali Zejtinlik" na Sokocu. Ljetos mi je Nešić rekao da je sa tobom razgovarao i da si mu obećao da ćeš nam pomoći ako trebaju neki potpisi. Počeli smo sakupljati novac za tu akciju i nadam se da ćemo vrlo brzo sakupiti. Ovom prilikom hoću tebe da pitam dali si voljan da prisustvuješ prilikom ukopavanja posmrtnih ostataka na Sokolcu? Pozdrav.

    Hvala... na usluzi sam svakako... i prilikom eshumacije i pokopa... potpis nije problem... zapravo nema problema. Pozdrav i javi se... hvala puno...
    Igore uskoro ti se javljam, sa tačnim informacijama o svemu, ali mi je drago da imam tvoj pristanak. Poveli smo akciju u grupi 3. sarajevska brigada. Hoćeš da te priključim toj grupi, grupa je tajna i samo članovi mogu da je vide.

    Naravno... svugdje uz svoje ljude. Slobodno me priključi... i ostanimo u kontaktu.

    Igor je od danas zvanično i član naše grupe 3. sarajevska brigada i tamo je takođe potvrdio tu zahvalnost i dao nam svoju podršku. Novac koji je potreban da se prenese Boro Radić, bez obzira na opstrukcije koje postoje, mogao bi biti vemo brzo prikupljen. Ranka će ovih dana provjeri i prikupi potrebnu papirologiju. Javiću kad bude sve spremno i objavit imena donatora i visinu troškova.

    Pozdrav za sve učesnike sajta,
    Pravi
    oglasi - 95891 - 05.05.2016 : Mira Abazovic Sokolac - best (1)

    Prodajem kuću


    Prodajem kuću sa garažom i poslovnim prostorom na Glasincu. Nekada bila kafana, dovedeni struja i voda. Cena povoljna. Kontakt na broj +381649066632, ili +381616163732.
    poginuli - 99778 - 07.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Bogdan (Radoslav) Đajić


    Bogdan Đajić-Boro bio ranjavan tri puta, i nikad nije čekao potpun oporavak, vraćao se nedovoljno oporavljen svojim drugovima da pomogne. Poginuo je na Golom brdu, prilikom zaposjedanja neprijateljskih položaja. Odlikovan je posmrtno medaljom za vojne zasluge.

    Međutim, zbog nerada BORS-a i nakon 22 godine njegovoj porodici to odlikovanje nije uručeno.

    Nesumnjivo si bio najveći heroj iz Hotonja, pokojni Đajić Bogdana-Bore. Vječna ti slava junače!
    trebinje - 99762 - 06.03.2017 : Mali Zlikovac Trebinje - best (1)

    Film o Vlaštici


    Zenga, ako hoćete da napravimo taj film, možemo naći novinara koji to hoće da odradi. Nađemo se na Ivanici zajedno, ispričamo priču i čovjek neka napravi film.
    trebinje - 99705 - 03.03.2017 : Zenga Split Split - best (1)

    Bebetkova knjiga: Sve moje bitke


    Za Hercegovina Trebinje:

    Poštovanje!

    Za razliku od tebe, ja uopće nisam pročitao Bobetkovu knjigu. Ne zbog toga što ne volim čitati ili mi nije bila dostupna, nego što nisam htio. Zamisli koji egoizam u samom naslovu: "Sve moje bitke"!!! Kniga je pisana isključivo radi vlastite promocije i u prvom licu jednine nije objektivan prikaz situacije i kao takva nikada nije pobudila moju znatiželju.

    Inače, mislim da je Bobetkova uloga u ratu malo prenaglašena ali o pokojnicima sve najbolje.

    Istine radi, kod nas je bilo puno razvikanih vojskovođa koji to u stvari nikada nisu bili. Klek je izravni sudionik borbenih događanja na terenu i mislim da su njegova zapažanja kudikamo vjerodostojnija. U prepisci sa "Malim zlikovcem" sam to već napomenuo...

    Ne bi bilo loše da se netko sjeti i napraviti jedan dokumentarac u kome bi sudionici vaše i naše strane pričali o istim događajima viđenim iz svog ugla. To bi sigurno dalo dublju i vjerodostojniju dimenziju istine cijeloj priči.

    Inače, kada pričamo o 4. gbr toga vremena, činjenice nisu bile onakve kakve se čine na prvi pogled. Mi smo baš u tom periodu ratovanja imali prilično organizacijskih i unutarnjih problema. Naše bojne (bataljoni) su bile zavičajno formirane, što u vojnom smislu nije pametno riješenje. Imotska bojna, Sinjska bojna itd... Te bojne u stvari i nisu bile bojne, nego više nekakve satnije (čete) u strukturalnom djelu. Recimo, bilo koja naša bojna teško je mogla izdvojiti 90-100 pješaka za izvršavanje napadnih djelovanja. Izuzetak je bila 4. bojna koju smo za tu priliku povukli sa Mostarskog ratišta jer nam je jednostavno nedostajalo ljudstva. Ona je bila zaista dobro ustrojena i organizirana tako da nam je tada predstavljala udarnu silu.

    Nakon problema u borbama sa vama i iscrpljenosti ljudstva, bili smo primorani i našu 5. bojnu povući sa Livanjskog ratišta, te je uključiti kao nositelje napada u akciji "Vlaštica". Odmah nakon završetka te akcije išli smo u preustroj brigade i fuzirali po dvije bojne u jednu. Tek tada smo razbili zavičajni karakter tih postrojbi a dobili respektabilno snažne bojne u svakom pogledu.

    Znači, na vašem ratištu smo nešto naučili i otkrili svoje slabosti.
    Pitaš me za pravac ulaska u Bobovišta. Iskreno, ja nisam ušao u Bobovište. Moja zadaća je bila sasvim nešto drugo. Ja sam bio u to vrijeme na Malom Planiku i sjećam se, da smo se za vrijeme vašeg izravnog djelovanja (ti kažeš tenkovima) iz rajona Taleži, spuštali u jednu prirodnu podzemnu pećinu ispod samog Zaplanika. Ta pečina nam je u tom trenutku bila sigurnija od atomskog skloništa.

    U Bobovišta je ušla naša 4. bojna koju sam već gore spominjao a koja je uvedena u borbu nakon dva dana zamjenivši Imotsku bojnu. Već sam u prethodnom postu naveo da smo mi u biti i dolazili Vlaštici bočno sa sjeverne strane iz pravca Zaplanik - Orah. Nakon ovladavanja Klepetnikom i Mrkasin brdom, jedna grupa se uputila na Vlašticu a jedna u Bobovišta. Napominjem, tada već vašeg otpora nije bilo.

    Ne znam da li sam decidirano odgovorio na tvoje pitanje ali otprilike to bi bilo to.

    E da, još sam zaboravio da kažem da nikakvih postrojbi iz Rijeke nije bilo. Oni su bili angažirani na Ličkom ratištu. Nije bilo ni postrojbi iz Ljubuškog, Čitluka, Širokog brijega i inače Hercegovine, jer su oni bili na Mostarsko-jablaničkom ratištu. Mogli su možda biti tamo u samom početku 1992. u borbama oko Čapljine i Stoca ako je vaša Trebinjska brigada u to vrijeme imala raspored tamo. Ali je zato stvarno tu bila: 1., 2., 4. gardijska, topništvo iz Bjelovara, domobrani iz Zagreba, Metkovića, Splita, Imotskog, Dubrovnika, Otočna bojna itd...

    Pozdrav Trebinju!
    boro_radic - 99731 - 04.03.2017 : Boban Brčko - best (2)

    Prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića


    Pozdrav svima,

    trebalo bi da administrator ovog sajta više piše o detaljima akcija. Podržavam dobru namjeru Vogošćanina Pravog koji je ovo pokrenuo i učestvovaću koliko finansije jednog običnog radnika kao mene dozvole. Trebate se samo usaglasiti jer sada, kad ima internet i viber, bar je to lako. Na ovaj način će akcije imati veću podršku.

    Smatram da je ekshumacija skuplji proces pa trebamo svi učestvovati na početku. Ako bude trebalo naći Borinu porodicu nije ni to problem samo neka se i oni svi slože sa ekshumacijom i prenosom posmrtnih ostataka.

    Ratni događaji su konfuzni i zbrkani i odvijali su se takvom brzinom tako da me ne čudi da danas ima više verzija događaja jer se svi sećaju samo dijela i stvari komentarišu iz svog ugla. Ovo pišem jer će uvijek pojedinim borcima biti krivo što nisu baš oni imali petlju vraćati izgubljene rovove kada je bilo najteže 1995. i što nisu spomenuti u nekim događajima pa im sada smetaju oni koji su to radili. U suštini, svi su dali svoj doprinos ali na razne načine.

    Treba samo složnije ići u akcije, provjeriti sve troškove i javiti svima da znaju pa neće biti napovjerenja.

    Posebno me nerviraju oni koji su otišli u inostranstvo, a kada dođu ovde prvo idu u Makarsku na more i na ćevape na Baščaršiju. Akciju treba nastaviti do kraja.
    vrs - 99717 - 03.03.2017 : NOMAD Srbija - best (3)

    Vazduhoplovstvo VRS: Okršaj naših jastreba i F16 nad BiH


    DAN KADA SU POGINULA TRI SRPSKA PILOTA: Okršaj naših jastreba i F-16 nad BiH, osveta je stigla brzo!

    Poslednjeg dana februara navršilo se 23 godine od tragičnog događaja kada su američki lovci F-16C u vazduhu oborili četiri jurišnika J-21 "Jastreb" Vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Vojske Republike Srpske.

    Naime u rano jutro 28. februara 1994. sa aerodroma Udbina u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini na borbeni zadatak poletela su dva aviona J-22 orao i šest jurišnika J-21 jastreb koji su imali zadatak da bombarduju skladište municije u Bugojnu, dok su jastrebovi napali fabriku naoružanja Bratstvo -Novi Travnik.

    AWACS NATO koji je leteo iznad Mađarske u 6. 35 časova otkrio je grupu od šest aviona kako lete na maloj visini ka jugu. Orlovi su bacili bombe na skladište municije, a jastrebovi napali fabriku u Novom Travniku.

    Po uspešno obavljenom zadatku jastrebovi su krenuli ka matičnom aerodromu. U međuvremenu NATO je zbog kršenja Rezolucije UN o zabrani borbenih letova nad Bosnom i Hercegovinom reagovao slanjem prvo dva lovca F-16C koji su se nalazili u patroli iznad Hercegovine. U sastavu dva pilota- kapetani Bob Rajt i svetski poznati Skot O Grejdi, koga će srpska PVO sledeće godine oboriti nad nebom Bosne...

    Lovci F-16C otkrili su jastrebove na letu i bez ikakve opomene na prinudno sletanje krenuli u presretanje.

    Vođa para evidencijskog broja 89-2137 u 6. 45 sati raketom AIM-120 AMRAAM oborio je prvi avion, kojim je leteo kapetan Zvezdan Pešić.
    Prvobitno piloti jastrebova nisu znali bili da su otkriveni, a to su shvatili kada je prvi jastreb eksplodirao u vazduhu.

    Dva američka lovca bez ikakvog upozorenja usmerili su se na ostale avione koje su počeli da obraju jedan po jedan. U narednih 5 minuta u lovu na maloj visini raketama AiM 9 Sidewinder oboreni su avioni u kojima su bili piloti Ranko Vukmirović i Goran Zarić, koji su poginuli, kako je bilo pitanje da li će ostati ostati bez goriva, prva patrola na F-16 napustila je gonjenje preostala tri jastreba, a u akciju se uključuje drugi par lovca F-16C. Taj par uspeo je da obori četvrtog jastreba za čijim komandama je bio pilot Uroš Studen koji je uspeo da se katapultira iznad Jajca, dok je pilot Zlatko Mikerević iskočio kod Ključa zbog nedostaka goriva.

    Jedini pilot koji je uspeo da teško oštećenu letelicu prizemlji na aerodrom Udbina bio je Zlatan Crnalić.

    Dva aviona orao koji su učestvovali u napadu na skladište municije uspeli su pukom srećom da se izvuku.

    Postoje dve verzije događaja kako su se ovi avioni spasli: prema jednoj dolinom neretve i Spilta jedan orao se uspeo domoći Udbine, a drugi je sleteo na Mahovljane, ali tad mu je u susret stigao drugi par F 16, koje je pilot uspeo u niskom preletu preko grada da izbegne i sleti na aerodrom.

    UN su u svojim izveštajima naveli da su oboreni avioni laki jurišnici Jastreb koji su pripadali srpskim vazduhoplovnim snagama i da su posmatrači UNPROFORA izvestili da je jedan jastreb sleteo na Udbinu.

    NATO je takođe u svojim saopštenjima navodio da je AWACS slao radio pozive grupi Jastrebova da slete ili napuste zonu zabrane leta. Obaranje pet srpskih borbenih aviona za srpsku stranu bio je ogromni udar i zbog poginulih pilota i izgubljenih aviona, dok za američke i NATO snage jak podsticaj za dalje akcije nad nebom Bosne i Hercegovine.

    Zanimljivo je to da je dogodine stigla osveta. Protivvazdušna odbrana Republike Srpske je, sistemom KUB (SAM-6), oborila F-16 za čijm komandama je upravo bio Skot O Grejdi. On se katapultirao i preživeo, a usledila je potraga za njim po šumama Republike Srpske. Naime, muslimanske snage su tražile O Grejdija kako bi ga ubile, a za to bi, po starom običaju, mediji okrivili Srbe. Vojska Republike Srpske ga je takođe intenzivno tražila, a zapravo je kuriozitet to da su samo hteli da ga zarobe, posle čega bi u svakom slučaju morali da ga vrate snagama NATO.

    Ipak, američki marinci su posle nekoliko dana locirali O Grejdija i on je evakuisan helikopterom.

    Za ovu poteru pilota O Grejdija znam jer sam u trećem prstenu potere i sam učestvovao, ali je taj njihov pilot bio vešto navođen od NATO snaga da se izvlači prema petom korpusu Armije BiH, a neki naš plan je bio iako smo (ne baš precizno) znali gde se pilot kretao želeli da NATO dođe sa spasiocima (helikopterima) i da spržimo te spasioce, a da pilot bude sekundarni cilj.

    Prilikom potere nagazio sam na oštar metal i lakše povredio stopalo, te sam morao do saniteta koji je bio u reonu Mrkonjića, a od kapetana i poručnika sam čuo da je došlo do vatrenog dejstva naše vojske sa helikopterom spasiocem, ali da mu osim nekoliko pogodaka streljačkim naoružanjem nisu mogli naneti ozbiljnija oštećenja, a na žalost niko od naših nije imao kod sebe nešto jače da bi ga spržio... Jednostavno sreća za njih, da je bio neki rbg, bilo bi vatrometa, tada sam prosekao đon moje matterhorn čizme.
    boro_radic - 99719 - 03.03.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    RE: Prenos posmrtnih osttaka Bore Radića


    Ovako stoje stvari: Ranka Kuzman je glavni adut da se akcija dovede do kraja, jer je ona u kontaktu sa Nikolom Radić i ima njegovo obečanje da će pomoći oko prenosa Borinih posmrtnih ostataka. Ja sam u kontaktu sa ljudima koji su voljni finasijski pomoći. Kao i uvijek, uz mene je naš prijatelj Milan Vukotić, koji me je podržavao da se što prije završi za nas ovaj veoma važan zadatak.

    Ja sam preko moje prijateljice iz Vogošće, Radenke, koja inače radi za jedno pogrebno društvo iz Vogošće, dobio fotografiju kako trenutno izgleda grob Bore Radića. Od Radenke sam dobi i detaljne informacije šta je sve potrebno da se po zakonu odradi ta akcija. Danas sam sa Radenkom razgovarao i preko telefona i po njenoj priči, nisam osjetio da bi tu bilo nekog velikog rizika. Dakle ako bi išlo sve po zakon mislim da bi i policija bila upoznata, što znači ako ima rizika morali bi nam dati zaštitu.

    Ja sam odavno u kontaktu sa Radenkom oko ove akcije, a i drugih naših boraca koji su ostali u FBiH, a grobovi su im oskrnavljeni i niko ih ne obilazi. Mislio sam da nam ona to može lako završiti, jer živi u Vogošći i zna dobro svu situaciju oko papirologije.

    Fotografiju groba Bore Radića, koju sam dobio od Radenke, objavio sam u grupi 3. sarajevska brigada. Za nas koji znamo šta je Boro sve učinio da Vogošća bude srpska i da je to njegovo djelo bio temelj današnje Republike Srpske, fotografija Borinog groba je u najmanju ruku izgledala potresno, što je mnoge ponukalo da me zamole da ja lično povedem akciju prenošenja pokojnog Bore, jer smatraju da su oni tamo mrtvi da bilo šta učine po tom pitanju.

    Prihvatio sam tu obavezu!

    Poslao sam poruku i Željku putem emaila, sa obrazloženjem šta možemo da uradimo i koliko košta akcija. Od Željka sam dobio odgovor na email da se čujemo preko Skajpa i da o tome porazgovaramo, ali nisam mogao da pronadjem njegovu adresu pa se zbog toga nismo ni čuli.

    Zvanično Borova zakonita udovica je Bisera, jer se Boro nikad nije razveo sa njom, a Zehra se krstila, postal Zorica i vjenčala se sa Borom u Reljevskoj crkvi "Sveti Nikolaj".

    Ovog ljeta sam razgovaro telefonom sa Biserom, računajući da može da nam pomogne, međutim tu nema šansi da se nešto uspije. Ali moj drug je bio u telefonskom kontaktu sa Igorom i Igor mu je rekao da će učiniti šta god hoćemo da se to završi. Dakle sad imamo Igora i Nikolu koji hoće da daju punomoć za akcija.

    Na zahtjev 3. sarajevske brigade i u njihovo ime poveo sam akciju, ali akciju takođe smatram da pripada ovom sajtu. Svi detalji biće objavljena na ovom mjestu, jer ovaj sajt i dalje smatram glavnim pokretačem ove akcije, a sebe smatram pripadnikom ovog sajta.

    Nadam se da će veoma brzo biti prikupljen novac za prenos Borinih posmrtnih ostataka, ali akcija neće početi dok se ne utanače ostali detalji, grobno mjesto i neophodna papirologija. Nemam ništa protiv da Željko preuzme na sebe izgradnju spomenika za sve borce koje mi prenesemo.

    Nadam se da će ovoj agoniji konačno doći kraj!
    boro_radic - 99715 - 03.03.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića


    Za Ex-Ponta (ali i ostale posjetioce ovog foruma),

    tvoj prethodni komentar me je primorao da otvoreno progovorim o ovom pitanju. U pravu si, ni sam ne znam kako da se postavim u ovoj situaciju, pa pokušavam da žongliram, tj. zastupam obje strane.

    Lično poznajem većinu sudionika ove diskusije, poput Vogošćanina Pravog, Minera i drugih. Mislim da su to veliki ljudi, časni borci i uzorni Srbi. Ni u jednom trenutku nisam posumnjao u njihove dobronamjernost, niti njihovu želju da posmrtni ostaci Bore Radića najzad nađu svoj mir u napaćenoj romanijskoj zemlji. Znam sigurno da je Boro Radić, bar kao minimum zaslužio da počiva u grobnici koja je obilježena krstom i na groblju do kojeg mogu spokojno dići svi njegovi prijatelji i saborci.

    Međutim, između pojedinih učesnika ove akcije je izbio sukob na jednoj drugoj stranici, pa je čak (privremeno) prenesen i na ovaj forum. Srećom, tu "vatru" smo uspjeli da ugasimo.

    Upravo zbog tog sukoba, grupa donatora iz Australije, ne žele da uplate idu preko Vogošćanina Pravog, ali su ipak spremni da učestvuju u toj akciji. Oni bi željeli da ja (ili neko drugo lice koje oni ovlaste) uplate novac za ekshumaciju ili izgradnju spomenika za Boru, a takođe i za još neke borce. Da napomenem, radi se o velikom iznosu, negdje između dvije i tri hiljade australijskih dolara.

    Ja sam već tri godine pokušavao da na razno-razne načine stupim u kontakt sa nekim od članova porodice Bore Radića, koji bi mogli pokazati mjesto na kome je sahranjen ovaj veliki srpski junak i dati saglasnost za njegovo prenošenje. Međutim, svi moji dosadašnji "pomoćnici" su me iznevjerili i mi nismo uspjeli da obezbjedimo odgovarajuće papire.

    Što se tiče dozvole za ekshumaciju, nju mogu dati sledeći članovi njegove porodice: sin Igor, brat Nikola i žena Bisera. Izgleda da nisi čitao prethodne postove pa ne znaš da Boro nikada nije bio razveden od svoje prve žene Bisere, što ujedno znači da nije bio vjenčan ni sa Zehrom.

    Nedavno je Vogošćanin Pravi stupio u kontakt sa porodicom Radić i on je najzad riješio ovaj problem. Ja mu se toplo zahvaljujem na tome. Ujedno je pokrenuo akciju pomoći porodici Radić, koja nema veze sa akcijom prenošenja Borinih posmrtnih ostataka.

    Moja jedina zamjerka Vogošćaninu Pravom jeste što je opublikovao početak ove akcije. Lično mislim da je to trebalo završiti tiho, bez fanfara, jer je tako mnogo sigurnije za porodicu Radić, ali i za pogrebno društvo koje treba da obavi ekshumaciju. Ovo kažem zbog toga što želim da izbjegnem mogućnost za eventualni eksces, koje bi mogao da izazove neki lokalni ekstremista.

    Nadam se da sam ovaj put bio jasan. Prijateljski pozdrav!
    politika_srbija - 99637 - 26.02.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Uništavanje sela u Srbiji


    ozren - 99399 - 02.02.2017 : Djolle Doboj - best (1)

    Radivoje Lukić, Gornja Brijenica, septembar 1995. godine


    Molio bi nekoga ko može da pomogne u pogledu bilo koje informacije vezano za nestanak moga rođaka Radivoja Lukića, koji je pokušao da se vrati do svoje kuće jer nije bio siguran da li su mu djeca i žena pobjegli u zaseok sela Gornja Brijesnice - Rečicu. Po informacijama vojnika VRS sa punkta pored kojih je prošao i pored upozorenja da se vojska Armije BiH nalazi iznad goroblja (Šenjevišta) otišao je prema kući. Navodno se čuo jauk i pucanj u blizini groblja. Nakon svih potraga i pokušaja nije pronađen niti došlo do bilo kakvih informacija. Unaprijed zahvalan!
    boro_radic - 99709 - 03.03.2017 : Ex-ponto - best (1)

    Boro Radić


    Imam osjećaj da se Željko "našao u neobranom grožđu" i sam ne može da odluči kako da reaguje. A da mu je dat razlog za dileme, je, bar kako ja na sve ovo gledam, više nego očigledno.

    Dragi prijatelji, vas nekolicina vjerovatno dobro poznajete situaciju, vjerovatno se i lično poznajete, ali opet bi morali razmisliti kakav utisak sve ovdje rečeno ostavlja na neutralne učesnike foruma koji bi možda želili pomoći.

    Šta je sve ovdje rečeno u posljednjoj godini, a u vezi sa pokojnim Borom? Pa sve te različite analize pogibije! Sve "insajderi" i svako svoju verziju ima. Rekoste da se ne može dobiti dozvola za prenos posmrtnih ostataka od sina, zakonite supruge i brata. Ko je zakonska supruga? Zehra? Bisera? Pisano je i o Nikolinoj supruzi Zehri. Koja je Zehra Borina, koja Nikolina? Pisalo se i o moralu istih.

    Nije li udovica ključni faktor za davanje odobrenja za prenos? Ko može mimo volje porodice uraditi nešto na svoju ruku? Govorilo se o teškom životu Borinih članova familije. Neke akcije su pominjane u tom pravcu. Sada se govori o sakupljanju novca za prenos posmrtnih ostataka...
    boro_radic - 99695 - 02.03.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića


    Pošto je Pravi već pokrenuo akciju prenošenja posmrtnih ostataka Bore Radića na Sokolac, želim da kažem i sledeće:

    Akcija prenošenja ovog srpskog junaka, kao i mnogih drugih, je "zastala" zbog toga što nismo mogli dobiti potvrdu za prenošenje ni od jednog bližeg člana porodice, koji je istu mogao da da: sin Igor, jedina zakonita žena Bisera i brat Nikola.

    Napominjem i to da su australijski poštovaoci Bore Radića, ne mogu reći Srbi jer među njima ima i Hrvata i muslimana, u više navrata izjavili da su spremni da isfinanciraju cjelokupne troškove ekshumacije, ali samo ako je sve regularno i ima realne šanse da uspije. Oni imaju dovoljno sredstava da prenesu još neke poginule borce. Oni su se takođe obavezali da svima učesnicima ove akcije poklone majice sa likom pokojnog Bore.

    Takođe sam mišljenja da nije trebalo publikovati ovu informaciju dok se posmrtni ostaci Bore Radića ne prenesu na Mali Zajtinlik u Sokocu. Nakon toga je trebalo krenuti sa prikupljanjem sredstava.
    boro_radic - 99667 - 01.03.2017 : Boban Brcko - best (2)

    Donacija za prenos posmrtnih ostataka Bore Radića


    Pošto nisam učestvovao u dosadašnjim akcijama, želim da dam skromni prilog od 100 km za prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića. Uplatiću kada javite broj računa ili mogu poslati poštom na fizičko lice i pare legnu za 10 minuta.

    Radim ovo u ime osobe koja više nije među živima. Došao je prvi do ovih pobijenih ali im nije bilo pomoći tako da je uvijek žalio što samo malo ranije nije došao iz Ilijaša. Taj dan ga niko nije mogao spriječiti na punktu u Semizovcu da prođe jer je znao da je zasjeda (prethodni dan i to jutro prolazio kroz nju) pa bi vodio ljude da ne izginu. Prekrstio se i rekavši: "Nije danas moj dan" krenuo ja prema zasjedi da vidi šta je sa ljudima. Ostavio je auto na 300-500 met. prije i upao u sred puškaranja, koritom rijeke Ljubine došao do poginulih. Bori je 84-tvorka bila zapetljana među nogama i volanom a jedan ranjeni (valjda ovaj u ruku) je tražio pomoć pa ga je ovaj čovjek štitio dok se izvukao.

    Kasnije su došle ostale jedinice, a čovjek je nastavio svojim putem jer je prestala pucnjava. Još mnogo puta je upadao u zasjede, ali mu nisu mogli dohakati.

    Koliku petlju su Srbi imali pokazuje i to što ideš pravo na zasjedu i ne znaš hoćeš li preživjeti a ideš pomoći unesrećenima.

    Kad već on nije mogao pomoći poginulima, hoću ja bar na ovaj način da se odužim. Hoću da zapalim svijeću i Bori kad odem na Sokolac na groblje ovom čovjeku iz priče. Blizu će ležati jedan veliki patriota i mangup starije generacije iz 70-tih i mlađi lafčina i mangup iz 80-tih . Da nije bilo ovakvih ljudi ne bi ni mi imali života na ovim prostorima. Tukli smo se sa svima, sa turcima i ustašama, sa NATO snagama, Slobo udarao sankcije ali nam ipak nisu mogli ništa zbog ovih ljudi što su imali srce kao planina.

    Najteže je bilo na početku uzeti oružje i potuci se, a kasnije je bilo lakše kad su formirane linije. Moramo im bar odati poštu za ono što su radili za naš fizički opstanak.
    bors - 99672 - 01.03.2017 : Dusan Pasic Banja Luka - best (1)

    Za najlaživijeg ministra za boračka pitanja


    Jedna od laži ja pitanje isplate naknade za odlikovanja. Kako nije sramota ministra koji prima debelu platu da laže borce koji su odlikovani a zadnji na redu isplata u ovoj državi. Krijete se i lažete o datumu kada će biti isplaćena naknada za odlikovanja. Mnogi, nažalost, žive samo od tih sredstava. Čak nemamo ni koga upitati za informaciju jer na zvaničnoj stranici Ministarstva samo ministar, i njegove putešestvije po bivšoj nam zemlji. Nakašljao se ovde, piškio onde, posjetio školu ili već nešto. Fuj. Ako nema boljeg pregovarača za pitanje nas boraca onda ne treba ni ovaj smotani ministar.
    boro_radic - 99655 - 28.02.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Počela akcija prenošenje Bore Radića


    Želim da obavjestim sve čitaoce foruma da je počela akcija prikuljanja novca za prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića, jednog od nejvećih stvaraoca i utemeljivača Republike Srpske. Molim sve one koji su u mogućnosti da pomognu našu akciju da se jave, a ja ću uskoro da objavim brojeve računa na koje će se moći uplaćivati novac. Ja ću novac poslati preko WU, pa ako isto tako planira objaviću ime osobe koja će prikupljati novac!

    Ako se slučajno sakupi novca više nogo što je potrebno, preusmjerićemo ga u prenošenje posmrtnih ostaka Branka Radojevića-Tice, našeg heroja iz Hotonja, kojem je rat uzeo brata, oca, majku i na kraju i njega! Znamo gdje je sahranjen i da na njegov grob ne dolazi niko, pa sam došao na ideju da i on bude sahranjen kraj svojih ratnih drugova na "počasnoj straži" u "Malom Zejtiliku."

    Bliži se dan kada će Boro Radić, naš najveći heroj sa prostora Srpskog Sarajeva naći svoj mir!
    trebinje - 99649 - 27.02.2017 : Zenga Split Split - best (1)

    Re: Vlaštica


    Za Hercegovina Trebinje:

    Prije svega, vidim da si objektivan i pametan čovjek sa kojim se može normalno komunicirati, drago mi je zbog toga. Nakon ovoga tvog posta sam definitivno zaključio da se zona odgovornosti moje brigade nije poklapala za istom tvoje jedinice. Po svemu sudeći vaša zona odovornosti je desnim bokom zahvatala našu 4. gbr a lijevim 163. Dubrovačku brigadu i Tigrove. Recimo Vlaštica, nama je bila "isključno" i nismo imali nikakve obveze prema njoj. Dok su Mrkašin brdo i Klepetnik bili predmet našeg interesa i naših glavobolja.

    Naša zona odgovornosti se protezala lijevo i desno od komunikacije: Vukovići - Zaplanik - Orah. Linija se protezala otprilike: Čula - Timun - Glavica - Orah - Veliki Zaplanik - Vukoš.

    Što se tiče samog Vukoša, on je nama bio glavna osmatračnica na desnom boku zone odgovornosti i puno nam je taktički značio.
    Mada smo i na njemu bili u podređenom taktičkom položaju ali to znaš i sam.

    U pravu si, da ste vi držali Vukoš, on bi vama bio previše isturen položaj i teško branjiv.

    Spomenuo si elektronsko prisluškivanje i ometanje veza. Znali smo da nas prisluškujete a iz naše centrale veze neki su čak i vodili razgovore sa vašim vezistima. Imali smo zaista velike probleme po pitanju održavanja veza jer su nam vaši ometači neprestano blokirali radio veze. Snalazili smo se na razne načine. Koristili smo veze u "simplxu" gdje smo god mogli, na repetitorskim vezama održavali lažne kanale itd...

    Ipak priznajem, nisam ni slutio da ste nas slušali u tolikoj mjeri. Spominješ: Žune, Mungose itd... Da, to su bili nazivi pješačkih bojni iz 1. i 2. Gbr (Tigrovi i Gromovi).

    Potez: Osojnik - Kalađurđevići - Vukovići - Zaplanik je od početka do kraja držala naša 4. gbr. i na tom potezu nikada nije bilo Tigrova niti nekih drugih postrojbi. Međutim, mi smo imali velike probleme sa našim domobranima lijevo od nas. Čim bi ih vi malo jače stisnuli, oni pobjegnu. Pustiš ih malo na odmor, njih se pola ne vrati itd...

    Tako da smo često morali slati naše kompletne bojne da vraćaju neke položaje koje su domobrani napustili, od Zavale od Vlake. Tako smo za samu akciju "Vlaštica" na naš lijevi bok doveli 2. gbr da nas osigura i fingira napad na Hum. Mi smo u biti Vlašticu, Tresibrad, Mrkasin brdo i Klepetnik napadali sa boka a ne frontalno. Ako pogledaš sada kartu toga terena, vidjeti ćeš gdje je Zaplanik a gdje Bobovišta. Lako ćeš uočiti da smo mi ustvari radili bočni napad na vas. Sa desne druge strane Vlaštice napadali su 163, Dubrovačka brigada i Tigrovi.

    Što se tiče Radovanovog ždrijela i humanog postupka vaše strane??Vjerojatno se radilo o pripadnicima 163. brigade iz Dubrovnika. Vjerujem da bi se taj događaj dugo prepričavao i ne bi bio "tabu tema" kod nas.

    Obzirom da smo mi ušli u Bobovišta, tamo se nismo dugo zadržavali nego smo odmah predali dostignutu liniju 163. brigadi. Oni su vjerojatno tamo tek bili došli i u neznanju napravili takvu pogrešku.

    E da, spomenuo si Golubov kamen, to je isto radila naša brigada, konkretno Imotska bojna.

    Za kraj, nešto nevezano za borbena djelovanja ali isto jako bitno. Mi smo u stvari voljeli biti na tom Dubrovačkom ratištu jer smo na liniji imali status ratnika a na odmoru gospode. Bili smo uglavnom smješteni u mjestima i hotelima uz more. To nam je puno značilo. Tamo bih se nakon smjena vraćali na odmor, kupali, uživali, izlazili u Dubrovnik, odlazili na večere do Stona itd...

    Recimo, moja postrojba je bila smještena u "Vrtovima sunca". Nećeš vjerovati, hotelske čistačice su nam čistile prostorije, hahaha. Uz sve te pogodnosti ljudi su psihički lakše podnosili rat i sve što se od njih tražilo. Valjda i ratnik voli kad pokažeš da ga cijeniš kao čovjeka, jebiga!

    Pozdrav Trebinju iz Splita!
    trebinje - 99643 - 27.02.2017 : Trebinje Hercegovina Trebinje - best (2)

    Radovan Ždrijelo


    Zenga,

    da, baš djeluje dosta čudno, sigurno i zanimljivo sa ove vremenske distance saznati šta se dešavalo na "drugoj strani" u vrijeme kada ste bili sudionik tih događaja. Ta tovarna magarad su stradala a vodič je ostao nepovrijeđen, srećom.

    To što kažeš za haubice 105 i MB 120 i MB 82 pa sasvim razumljivo da su to oruđa namjenjena upravo za ciljeve u onoj konfiguraciji - haubica je nezamjenjiva.

    Dalje, spominješ vrh Vukoš. E, to je naša početna greška što nismo ovladali tim visom, mada je bio malo isturen i težak za odbranu ali je vama davao mogućnost osmatranja i korekcija vatre za sva oruđa. Naravno, dejstvovali smo po Vukošu još od vašeg zauzimanja istog i stvarno bilo je hrabrost sa vaše strane biti tamo jer je upucan sa više oruđa iz više pravaca.

    Ono što nismo mogli rješiti u tom periodu 22-24. 10. je vaš izviđač ili grupa izviđača koju smo imali na vezi - znači slušali ih cijelo vrijeme (na nekom radio aparatu gdje smo mogli uhvatiti vaše frekfencije) ali ih nismo mogli locirati. Sada se ne mogu tačno sjetiti kodnog imena, možda "Oblak", ali sjećam se svih tih Žuna, Mungosa, Tigrova, ne samo sa Vlaštice već ista ta ekipa je učestvovala u akcijama oko Golubova Kamena, Vukovića, Zaplanika, Uskoplja, Ivanice... Ti izviđači su tako precizno pomjerali vatru da je za ocjenu 5, naravno mi bi isti čas javili na te kote gdje se sprema vaš artiljerijski udar i zato na tom dijelu nije bilo žrtava.

    Pominješ teške borbe na visovima Kleptenik i Mrkašin Brijeg. Već sam ti u prethodnom postu rekao da su to vojnici VRS u dobi 40 i više godina, a sreća je što su naši bunkeri bili dobro orjentisani, zaštićeni od direktnih pogodaka ZIS i tenkova, sazidani tvrdo u kamenu i pokriveni debelim slojevima balvana i kamenja. Ta dva visa su držali desni bok III bataljona, a ojačani su bili vlastitom podrškom MB 60, MB 82 i MB 120mm sa jedne male ledine na nekih pola puta od Bobovišta do Vlaštice. Ta mini MB baterija je za 4 dana "očerupala" 2000 granata raznog kalibra. Nikada je niste locirali a i na vojnim kartama 1:25 ta ledina nije bila ucrtana.
    Kada spominješ Taležu, ma sada ćeš opet da se načudiš, tamo su bile vatrene tačke tenkova a u njima nije bilo ispravnih akomulatora i bez kapi goriva. Ali momci su tako radili svoj posao sa muzejskim T 34 da je to za istoriju. Jer su nam JNA oficiri oteli sve sem dva tenka T 55 i uveli sankcije za gorivo, toliko o braći preko Vilusa. i da, bila je jedna stara isto rashodovana samohotka.. . al boj ne bije samo oružje i oruđe nego i srce u junaka.


    Nisi mogao dati pojašnjenje za tog našeg zakunjalog vojnika u Bobovištu, ali ima još jedan veoma zanimljiv događaj. Prvog ili drugog dana izvlačenja VRS na položaje lijevo i desno od magistrale u Radovan Ždrijelu tri pripadnika HV u poslepodnevnim satima hodajući magistralom ulaze u taj dio Radovan Ždrijela i bivaju zaustavljeni od pripadnika VRS. Došli su pravo licem u lice sa našom "zasjedom", momci iz zasjede vidjevši te mladolike i golobrade momke iste zaustavljaju i daju im glasovne upute gdje se nalaze i da se bez bojazni da će biti u leđa upucani vrate magistralom nazad. Za ovu aktivnost i danas ima živih svjedoka na našoj strani. Volio bi da ako nešto znaš napišeš na ovu temu, nije bila mala stvar u to vrijeme postupiti na taj način.

    Pozdrav Splitu iz Trebinja.
    trebinje - 99631 - 26.02.2017 : Zenga Split - best (2)

    Re: Vlaštica


    Za Hercegovina Trebinje: U vezi četiri magarca i granatiranju

    Poštovanje,

    E baš sam se slatko nasmijao na ovaj dio, da su jedine vaše žrtve bila četiri magarca. I bolje, hvala Bogu da je tako. Ako je već netko morao poginuti, bolje da su poginuli magarci nego ljudi. Zar ne?

    A ovaj podatak, da su vam ljudi skoro cijelo vrijeme bili na položajima i trpjeli artiljerijsku, pa i pješačku vatru, me je zaista iznenadio. Naime, mi smo se uvijek nastojali držati nekih provjerenih znanstvenih studija po kojima čovjek (borac) mentalno može podnijeti najviše dva dana izloženosti intezivnog granatiranja. Trudili smo se da u planiranju i provedbi borbenih djelovanja uvijek napravimo zamjenu ljudstva, nakon dva dana neprestanih borbenih djelovanja. Ako su vaši ljudi bili kadri to izdržati i otrpjeti, svaka čast!!!

    Što se tiče djelovanja topništva, to ste u pravu. Najviše smo za gađanje čuka koristili Haubice 105 mm i Minobacače. Ta oruđa su bila najpogodnija za to zbog tehničkih osobina i ubacne putanje projektila. MB 120mm su bili odmah ispod Zaplanika u jednoj vrtači. Ne znam zašto ali vaše topništvo je uporno vatrom tražilo naše minobacače u predjelu sela Vladnica a tamo definitivno nikoga nije bilo. Napominjem da je svaka naša pješačka bojna (bataljon) imala svoje MB 82mm i 60mm. Njihove rasporede stvarno ne znam, osim jednog položaja MB 82mm u zahvatu željezničke pruge ispod Zaplanika.

    VBR-ovi i topovi (mislim) ZIS 76 mm su bili lijevo od Kalađurđevića na putu prema Vlaki. Imali smo još neke Samohotke 90mm, topove B1 76mm itd... Oni su zbog položene putanje, uglavnom radili ciljeve po dubini i neutraliziranje vaših Haubice, za koje smo pretpostavljali da se nalaze u rejonu Taleža. Ni dan danas nisam siguran jesmo li bili u pravu, ali garantiram da je od tamo nešto jebeno djelovalo.

    Kada sam mislio o poteškoćama u izvlačenju ranjenika, mislio sam na naše snage. Zaista smo tu imali velikih problema. Zbog konfiguracije terena i nepostojanja prilaznih puteva izvlačenje istih bi trajalo i po 15 sati.

    Za slučaj zarobljenog vojnika u Bobovištima stvarno ne znam i ne mogu ti dati vjerodostojne informacije, uz najbolju volju.

    Lijep pozdrav!

    Za Zelenikovac Trebinje: U vezi zarobljavanja medicinske ekipe

    Poštovanje!

    Da, vrlo dobro se sjećam zarobljavanja našega sanitetskog vozila sa medicinskim timom. Osobno zarobljavanje nisam vidio ali jako dobro se sjećam audio detalja. Znam da su naši čekali sanitetski tim sa vozilom koja je išla po ranjenika. Slušao sam na motoroli kada je dr. Pažanin tražio da mu kažu točnu poziciju di trebaju doći.
    Sada, da li je došlo do greške u komunikaciji ili što dr. ipak nije najbolje znao čitati topografsku kartu, ne znam.
    Uglavnom, naše vozilo je prošlo naše prve linije i slijedeće što sam čuo, bio je glas vašeg čovjeka koji je zarobio naše vozilo sa sanitetskim timom. On je uredno rekao da su doktor i medicinska sestra zarobljeni. U stvari, zarobljen je doktor Pažanin, i medicinska sestra Sandra Šore, a vozač je nekako uspio pobjeći.

    Iskreno, nismo baš vjerovali da je vozač pobjegao, mislili smo da je sigurno ubijen. Nakon dva dana, nekim čudom taj vozač se pojavio na našoj strani. Rekao je da je lutao, tim vrletima i nekako u noći prošao i vaše i naše linije negdje kod sela Vlaka.

    Sa doktorom Pažaninom sam imao priliku dosta puta razgovarati nakon rata. Baš se pohvalno izrazio o odnosu prema njemu i naročito medicinskoj sestri. Kaže da je tu najviše pomogao neki vaš doktor koji ih je uzeo u zaštitu i sa kojim je i nakon rata ostao prijatelj. Olakšavajuća okolnost bila je to što prilikom zarobljavanja u sanitetskom vozilu nije pronađeno nikakvo oružje, osim sanitetskog materijala. Uglavnom, sve što sam čuo od njega bio je fer, korektan i ljudski odnos prema njima. Svaka čast!
    Lijep pozdrav!
    miodrag_lazic - 99619 - 25.02.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (6)

    Medicinski heroji Srpskog Sarajeva


    Početak građanskog rat u BiH, mnoge zdravstvene radnike sprečavao je u dolasku na njihova radna mjesta, a to su najviše osjetile opštine Srpskog Sarajeva. Sve bolnice koje su u to vrijeme postojale, ostale se u dijelu grada pod muslimanskom komntrolom. Nešto se pod hitno moralo uraditi po tom pitanju. U kratkom vremenskom roku u jednom od planinskih odmarališta na Palama formirana je ratna bolnica. Veliki broj zdrvstvenih radnika koji su bili srpske nacionalnosti, a koji su izbjegli iz muslimnaskog dijela Sarajeva nastavio je svoj rad u tom planinskom naselju. Bivši Vogošćani, dr Babića i dr Guzine, vrhunski urolozi, uspjeli su da pobjegnu sa teritorije pod muslimanskom kontrolom i nastave svoj rad u ratnoj bolnici "Koran" na Palama.

    Bila je to poprilično dobro opremljnea bolnica, kako sa osobljem, tako i sa medicinskim materijalom, ali za građane Srpskog Sarajeva dovoljno daleko, pa je to za njih bilo kao da bolnica i ne postoji. Loš put do Pala, koji je svojim velikim dijelo išao preko livada, pa se u vrijem kišnih dana put nije mogao ni koristiti, otežavao je transport ranjenika i bolesnih građana. Sve je to prisiljavalo srpsku vlast da se prije zime nađe mogučnost da se formira bolnica u Srpskom Sarajevu.

    Krenulo se u realizaciju tog projekta, u koji su bile uključeni i međunarodni zdravstveni radnici, pa je već u kasnu jesen Srpsko Sarajevo dobilo još jednu ratnu bolnicu, pod nazivom "Žica", smještenu u Blažuju. Objekat je nazvan "Žica", jer se do izbijanja sukoba u tom objektu proizvodila žica.

    Ovako je srpski heroj Dr. Miodraga Lazić, u svojoj knjizi "Dnevnik ratnog hirurga" opisao medicinsku katastrofu na prostoru Srpskog Sarajeva.

    20. septembar 1992. godine Bolnica "Koran" Pale - ratna bolnica.

    Stigao sam helikopterom iz Beograda. Pale - centar, Televizija, Radio, Vlada, Predsedništvo. Sigurnost. Bolnica, dobro opremljena. Operišem. Odlazim na Ilidžu, na drugu stranu Sarajeva. Slepo crevo. Sa svih strana su "oni", samo jedan put slobodan - severnim obodom Sarajeva. Njive, potoci, puteljci, četiri sata putovanja. Ovim jezivim putem, nazvanim "srpska magistrala" (humor svojstven našem čoveku i u najtežim situacijama) putuju ranjenici sa "najžešćeg" dela sarajevskog fronta do prvog hirurga i spasa. Četiri do pet sati užasa. Putuju kamionom, sanitetskim, koji prima pet do šest ranjenika. Ko se jednom vozio tom "stodesetkom", zna kako je teško i najzdravijem, na asfaltu, a kamoli ranjeniku po rupama, njivama i klizištima. A kad padne sneg, prolaza nema. Od pet ranjenih, dva umiru, tri prežive. Preživeli su u teškom šoku, na granici života. Ranjenici dolaze iz šest sarajevskih opština: Ilidže, Neđarića, Hadžića, Vogošće, Rajlovca i Ilijaša. Drugi put za život nisu imali. Na Ilidži imaju bolnicu, ali nemaju opšteg hirurga. Sa instrumentarkom i jednim kolegom odlazim na Ilidžu, u neizvesnost, i, sigurno, najopasniji deo bosanskog ratišta. Bolnica pored Ilidže, jedan kilometar od Vrela Bosne, na samoj padini Igmana, ratna bolnica "Žica". Lep objekat, ali na čistini, osamsto-devetsto metara vazdušne linije od njihovih položaja. S jedne strane Igman, s druge - Otes. Igman, svuda oko i iza nas. Odatle se muslimani spremaju na proboj prema Sarajevu. Mi smo im, bukvalno, na putu.

    26. novembar 1992. godine

    Juče sam bio na Ilidži i greškom pošao prema Butmiru, koji "oni" drže. Malo je falilo da odem na neprijateljsku teritoriju. Inače, ovde operišem gotovo sve, izuzev glave. Jedini "radim" trbuh i grudni koš. Do sada, oko trideset teških operacija i više od sto ranjenih. Vodim i postoperativnu intenzivnu negu. Pre dva dana ovde je bila doktorka Braun iz Međunarodnog komesarijata za pomoć, i kada je videla Intenzivnu negu, broj ranjenika, teško operisane, pitala me je da li je moguće da sam sve to sam operisao. Kada sam odgovorio pozitivno, rekla je da mora da sam ili fantastičan hirurg, ili lud čovek.

    Pre pola sata gađani smo teškim granatama. Sedam ih je palo u krug od sto metara oko nas. Nije prijatno. Inače, imamo dosta ranjenih i poginulih. Bolnica i ja, kao jedini hirurg za grudni koš i trbuh, pokrivamo ogroman prostor, koji je, ujedno, i najžešća linija sukoba na Sarajevsko-romanijskom ratištu, koja čini osamdeset odsto celokupnog ratišta. Mnogo radim. Fizički sam sposoban, psihički se držim. Za sada imamo materijala za rad. Kako će biti dalje - ne znam. Kompletnu bolnicu, lekove, opremu, instrumente, hranu, dobijamo od Francuza. Verovali ili ne, ali je istina. Iz Srbije, iz Jugoslovenskog crvenog krsta pomoć uopšte ne stiže. Da nije pripadnika Francuskog bataljona, francuskih "Lekara bez granica" i njihovih novinara, bolnice ne bi bilo.

    Tako je u svom dnevniko zabilježio naš veliki doktor, doktor heroj, za kojeg se u to vrijeme pričalo da svojim rukama mrtve može da oživi! Ilidža je imala još jednu sretnu okolnost. Njihov sugrađanin, poznati ginekolog, Vlado Mehmedbašić kada je uvidio da stanovnici Srpskog Sarajeva nemaju svoje porodilište, formirao je porodillište na Ilidži.

    Vlado je bio sin poznatog jugoslovenskog revolucionara Muhameda Mehmedbašića, pripadnika pokreta "Mlada Bosna", koji su svojom herojskom borbom za uvijek ostali upisani zlatnim slovima u istoriju naroda Jugoslavije. Vlado je bio još jedan medicinski idol u kojeg su se kleli građani Srpskog Sarajeva. To su Ilidžanci dokazali kada je jedne prilike direktor bolnice "Žica" u Blažuju, Dr Pejanović pokušao da smijeni Vladu Mehmedbašića sa mjesta direktora ratnog porodilišta. Građani i borci Ilidže su se pobunili, pojedinci su posegli i za oružjem kako bi zaštitili svog idola. Odluka o njegovoj smjeni odmah je povučena, a Vlado je do kraja rata ostao na toj funkciji.

    Međutim, iako je vazdušnom linijom Ilidža bila veoma blizu Vogošće, zbog zaobilaznica borbenih položaja i loši ne asfaltirani putevi otežavali su transport ljudi do tih bolnica. Prevoz je trajao po nekoliko sati i veoma često smrtno ugrožavao ranjenike i trudnice . Vogošća i Ilijaš najviše su osjetili medicinsku katastrofu u Srpskom Sarajevu.

    Međutim da sve nije crno i bijelo, potrudile su se vogošćanske medicinske sestre. Još početkom maja '92. godine babica sa sarajevskog porodilišta Pejka Čodo preuzela je na sebe obavezu da otvori porodilište u Vogošći. Tačnije 3. maja 1992. godine Pejka se vratila iz koševskog porodilišta iz noćne smjene, a već je morala da ode u "Dom zdravlja" u Vogošći, sa novom obavezom da kao babica, preuzme novu ulogu na mjesto doktora akušera.

    Igrom slučaja prva od Pejkinih porodilja u vogošćanskom novom porodilišti bila je Zahida iz ulice Spasoja Jovandića, pa onda Dobrinka Motika-Balorda. Poslije toga stižu i dvojke od Save Milanke Dragojević. U Vogoću stižu prve izbjeglice iz Zenice, pa se izbjeglica iz Kaknja, supruga jednog od hrabrih boraca sa "Ježeva", Braneta Glišića, Nevenka dala u ruke već provjerenoj vogošćanskoj akušerskoj babici.

    Pejka je uz redovan rad kao medicinska sestra u "Domu zdravlja" Vogošća, obavljala herojsku dužnost akušerske babice svo do oktobra '94. i dolaska ginekologa iz Zenice, dr Božić Aleksandra. Do oktobar '94. za sve teže slučajeve Pejki je pomagao Vlado Mehmedbašić. Pejka Čodo i Vlado Mehmedbašić, su kritične slučajeve slali za Beograd, a sve što su oni odradili, odradili su bez ijednog smrtog slučaja. U tim teškim vremenima sve do kraja rata uspješno su porađali žene i donosili na svijet dijecu u Srpskom Sarajevu.
    kanada - 89267 - 14.03.2014 : Valentina Limic Sarajevo - best (1)

    Stanje sa porodicom Limić Voislava iz Sarajeva


    Postovana gospodo,

    dok ove redove pišem želim reći da niko od moje porodice nije više živ. Moju porodicu su činili Voislav Limić 1930-2003 i Ljubica Limić 1936-2010 i ja Valentina Limić 1968 rođeni. Sve činjenice trba dati na proveru i obratila sam se na više adresa, ali nakon 1993. godine je počelo naše etničko čišćenje sa ovih terena i još uvek traje.

    Moja majka i ja smo napustile Sarajevo 1992. godine dok je otac ostao u Sarajevu u našem stanu do 1993. godine. Značajno je reći da po dolasku u Beograd sam konstantno praćena, svaki moj korak. Otac je izbegao smrt iako je granata uletila u stan jer je izašao iz sobe. I on je bio praćen i hapšen i po njegovom svedočenju se nalazio na spisku. Ja imam oštećen vid na desno oko jer su mi podmetnuli neispravno kontaktno sočivo te 1993. godine i sprečili me da izađem tu noć.

    Nisam mogla naći posao iako sam konkurisala u Srbiji jer sam pozivana na lažne oglase i izbacivana uz namešten škart. Iz tih razloga sam imigrilala u Kanadu u nadi da ću rešiti svoja egzistencijalna pitanja, ali tamo se situacija pogoršala i na prevaru sam otišla uz pomoć UNHCR uz izbegličku vizu. Tamo sam preživela mučenja i sumljivo zračenje limfnih čvorova koje neko želi stalno da sakrije. Ovo pišem da upozorim širu javnost o ljudskim pravima u Kanadi. Sada sam se vratila u Srbiju, ali mislim da Kanada sprečava povratak Srba u užu Srbiju ubijanjem i otimanjem imovine.

    Hvala sto ste pročitali ove redove i spremna sam da odgovorim na sva dodatna pitanja.
    prepiska - 99567 - 19.02.2017 : Nixon - best (2)

    Za Vogošćanina Pravog


    Dobro si razumio, i zaista nije bilo ni malo ironije u mom pisanju niti neke namjere da nekoga isprovociram, i upravo sam samo htjeo da naglasim stanje u kojem se koja vojska nalazila, a što je vojnički gledano zasigurno uticalo na moral boraca, pa često i na krajnji ishod nekih bitaka!!

    Šta bi dobio bilo ko od nas da na ovom forumu troši svoje vreme da bi nekoga izazivao, vrijeđao i slično. Napisao sam prije ovog još jedan komentar da pojasnim malo šta sam htjeo reći, ali iz nekog razloga, nema ga objavljenog ovdje?

    Bilo kako bilo, uvijek uvažavam mišljenje drugih ljudi, i smatram da su ovakvi forumi jedna od prilika da se ljudi bolje razumiju i razmjenjuju iskustva, informacije i slično, obzirom da se ja možda kroz pisanje ne znam najbolje izraziti, pa moji komentari izazivaju polemike, onda je svakako bolje da se i ne javljam!

    Svima na forumu želim dobro zdravlje i dug život...
    prepiska - 99593 - 22.02.2017 : Neba Bak Srbija - best (4)

    Neprocenjivo


    Nema dana da ne uđem na naš forum, da vidim novosti i dešavanja. Današnji dan je poseban, i neprocenjive je vrednosti, jer kad udjem i kad kliknem, otvori se forum, u pregradi poginuli - NEMA POGINULIH na današnji dan. Da je bilo sreće pa da je svaki dan prazno mesto za poginule, ali, rat je i tako je moralo biti. Morao sam podeliti sa vama ovo moje zapažanje i moju sreću što je to tako. Bilo, ne ponovilo se...




    Idi na stranu - |listaj dalje|