fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

pjesma - 26455 - 13.02.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

Narodne umotvorine


NAPOMENA: Svaka veza sa stvarnim događajima je sasvim slučajna.

(BLIN MAGAZIN)

Čudna jada šeher dočekao
Na Vrbasu slavna Banjaluka
Da se Mile s dragom zavadio
Sve zbog lijepe spikerice Željke.
Mile Željku u kabinet sjeo
Da mu daje nauk i savjete
Da ga riješi u srcu mu sjete
Za mladošću, za momčinstvom ludim.
Kad je Mile mladi lola bio
Po Laktaš'ma cure zavodio
Zavodio, svakoj izljubio
Bijele grudi i rumeno lice,
Al' ga stigla bračna veza kleta
Pa je Mile momkovati stao
Svojoj Snješki on je srce dao.
Prošle tako desetine ljeta
Mile Snješku Banjalukom šeta
Kupuje joj svilu i kadifu
Suvo zlato i bisere sjajne.
Cvala ljubav, cvala romantika
Dok je Mile bio vjerna dika
Dok se nije vlade prihvatio
I fotelje u njoj premijerske.
Kad se Mile vlade prihvatio
I u vladi udobne stolice
Zinule mu staračke vilice
Ljubio bi mlade djevojčice
Djevojčice, uvab sekretar'ce.
Sve je Snješka trpila zulume
Za Milova premijer mandata
Sve nevjere i dragog zijane
Ne bil' jadna sačuvala braka
Ne bil' obraz čistim zadržala.
Al' da vidiš jada golemoga
Kad se Mile prozva predsjednikom
Kad zasjede na meke divane
I započe sprovodit zijane
Ne može ga ustaviti Snježa
Ne može mu kontrolisat uma
Nit mu može kontrolisat uda
Sve zbog lijepe spikerice Željke.
Sjela Željka Milu uz koljeno
Na mekome od svile divanu,
Na divanu rujno pili vino
Vino pili, slatko cvrkutali
Ko dva siva tića golubića
Cvrkutali, jedno drugom preli
ko dvje mačke usred februara.
Glas je stigo do Milove Snježe
Da je dragi s drugom ženom vara
Da je vara s lijepom Željkom
Voditelj'com Milova tevea.
Kad to čuše Snježa Miletova
Ona hita Milu u odaje
Da provjeri šta joj dragi radi
Jel istina što avazi kažu,
Jel istina da on drugu ljubi
Spikericu Željku kažu ljudi.
Kad je Snježa u odaje zašla
Ona nađe Željku na Miletu
Kako Željka na Miletu prede
I noktima po leđima grebe.
Rasrdi se žalosna joj majka
Pa za kose poče čupat Željku
Nogama je i rukama gura
Van odaja nevjernoga muža.
Pak je Snježa Milu govorila:
'Proklet bio deli Milorade
Proklet bio ti i tvoja vlada
Ti me hoćeš drugom zamijeniti
S drugom ženom mene ostaviti.
Nećeš Mile tako mi nedjelje,
Svete ned'lje i časnoga krsta,
Mene nikad da ostaviš nećeš
Niti moći drugoj da ga mećeš.
No me slušaj nevjerna delijo
Ti sad idi i otjeraj Željku
Kako znadeš i što dalje moreš.
Kad to čuše deli Milorade
Suze roni u prsa se busa
Srce puca, a plače mu duša
Ljuto kune nevjerne drugare
Što odaše tajne mu duvare
Pak zaziva pobratima Džombu
Aleksandra mladog premijera.
'Pobratime mladi premijeru
Usliši mi molbe pobratimske
Te mi uzmi Želju u odaje
U odaje na divane svoje
Neka meni Željice na oku
Da ne vene moje srce pusto
Srce pusto, a ranjena duša.
Kad to čuše Džomba premijeru
Sažali se na pobrinu sudbu
Te on prima u svoje odaje
Milu dragu pobratima svoga.
Da mu bude Željica na oku
Da ne vene njemu srce pusto
Srce pusto i ranjena duša.
dodik - 26454 - 13.02.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)


Dodikova supruga Snježana iz predsjedničkog kabineta istjerala Željku Dragičević



Preuzeto iz "Slobodne Bosne"

"Nedugo nakon pisanja "Slobodne Bosne" da je Milorad Dodik svojoj omiljenoj novinarki Željki Dragičević odobrio kredit od pet miliona KM preko Investicione-razvojne banke RS-a i udomio je u svom kabinetu kao specijalnu savjetnicu, a zatim prolongirao otplatu milionskog kredita, u kući Milorada Dodika nastala je velika svađa.

Naime, njegova supruga Snježana, koja je kada je pročitala tekst u našem listu bila izvan sebe, insistirala je da njen muž izbaci hitno iz kabineta lijepu savjetnicu i zatražila objašnjenje čime je Dragičevićka zaslužila njegovu blagonaklonost.

"Slobodna Bosna" je pisala da Dragičevićka za svoju firmu "Prehrana" dobila pet miliona od IRB-a RS i još dva miliona od komercijalnih banaka. Kredit je odobren bez valjanog pokrića, a Dragičevićka ga već duže vremena ne vraća.

Da ne bi izazvao bijes lijepe saradnice Dragičevićke, koja je u kabinetu predsjednika RS-a bila svega nekoliko mjeseci, Dodik je našao kompromisno rješenje: Željku je "instalisao" u kabinet premijera RS-a Aleksandra Džombića. Upućena banjalučka čaršija spekuliše da će Željka biti imenovana za šefa Džombićevog kabineta. Izvor "Slobodne Bosne" tvrdi da slanjem Željke Dragičević u Džombićev kabinet Dodik želi da ima potpunu kontrolu nad Džombićem koji je u posljednje vrijeme pokazao da ima ambicije da bude potpuno autonoman, odnosno da se otme Dodikovom patronatu.

Da Dodik nema namjeru prepustiti vođenje vlade Džombiću, nedavno je potvrdio petljajući se u isplate naknada borcima, za šta po zakonu nema nikakvih nadležnosti. Željki Dragičević se, kako saznaje "Slobodna Bosna", nije rastajalo od šefa Dodika, ali je vijest o Snježaninom ljubomornom ispadu, čiji je ona bila razlog, brzo došla i do nje. Osim toga, Dragičevićka je predsjedniku morala vratiti nemale usluge koje joj je učinio u prethodnim godinama.

U svakom slučaju, dolazak Željke Dragičević u kabinet premijera RS-a, zbog njenih milionskih dugova državi i bankama, predstavlja, tvrde upućeni, klasični sukob interesa, zaključuje "Slobodna Bosna".
bors - 26451 - 13.02.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

BORS - Polemika (2)


Koga šta svrbi

I da završim. Poštovani "VišEgrade", mislim da si se ti počešao i tamo gdje te nije zasvrbilo. Nekoliko je mogućih razloga (dozvoljavam da mogu da pogriješim): ili si član vladajuće stranke pa te nerviraju moji (argumentovani) napadi na totalitarni i diktatorski režim Milo(k)rada Dodika; ili si i sam funkcioner u BORS-u a, istovremeno, i član neke od (mnogobrojnih) političkih partija pa ti ne odgovara moje zalaganje za depolitizaciju BORS-a? A možda si i primijetio da 99% posjetilaca foruma misli kao ja, pa te je neko inicirao da pokušaš da mi otupiš "oštricu pera" kojim pišem? Ako sam "promašio" pojasni mi, uvažiću, ukoliko ocijenim da je pojašnjenje utemeljeno.

Na drugoj strani ja nemam nikakav lični interes za ovo što pišem. Istina "svrbi" me, još od 1992. godine nepravda koja je činjena, čini se i biće opet činjena boračkoj populaciji. I zato "ja i narod viiičeeeeemoo, viiiiiiiičeemoo i mi ćemo viiiikatiiiii"" Sve dok nas grlo nosi. Pišem ono što mislim i osjećam, bez zadnjih misli i interesa. Jedini motiv mi je to što volim da pišem! A i nakupilo se mnogo toga u ovoj više ćelavoj nego sijedoj, staroj glavi, pa ima potrebu da izađe napolje.

S poštovanjem, Zoran Janković

Poštovani,

izvinjenje sa moje strane u vezi imena i nadimaka. Ono "VišEgrad" je moja greška, i ja se na tome još jednom izvinjavam. Naime, veliki broj posjetilaca se potpisuje malim slovima pa ja koristim jednu programsku funkciju da imena, prezimena i imena gradova piše velikim slovom. Problem je što ovaj program ne razlikuje naša slova, pa je sasvim korektna riječ "Višegrad" na stranici izašla kao "VišEgrad".

Sa poštovanjem,

Željko Tomić
bors - 26448 - 13.02.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

BORS - Polemika (1)


Polemika na post 26445 od 11. 02. 2011. pod naslovom "Dražen Perendija"

Uspio eksperiment postepenog kuvanja žabe

Polemika (gr. polemos, rat riječima) je vrsta komunikacije između subjekata koji imaju različita mišljenja i stavove. Ona je oštra politička, književna ili naučna rasprava u kojoj se mišljenja retorički suprotstavljaju. Nastoji se demaskirati onoga sa kojim se polemiše, čak i uz pretjerivanje i iznošenje ironije i sarkazma. Teoretičari političkih nauka smatraju je jednom od najvećih tekovina parlamentarne demokratije. U prvoj polovini i sredinom prošlog vijeka bila je veoma zastupljena forma komuniciranja neistomišljenika, posebno u književnim i naučnim krugovima. Skoro da je bilo nezamislivo izdanje ozbiljnih novina u kojima se nije " polemisalo.

Najljepši polemički redovi koje sam čitao posljednjih godina bila je (nekadašnja) razmjena "misaone vatre" između Abdulaha Sidrana i Emira Kusturice. Uhhh, kako su kvalitetno suprotstavljale mišljenja ove dvije intelektualne gromade. Naprosto da pomisliš kako su obojica u pravu. Čujem da bi mogli, uskoro, u Vašem Višegradu, sarađivati na stvaranju nekog novog filmskog remek-djela.

Pretpostavljam da sam, poštovani "VišEgrade", stariji od Vas i zato koristim bontonsku alternativu i predlažem Ti da u daljoj komunikaciji ne persiramo jedan drugome. Lakše je i neformalnije tako. Barem meni. Ako ne prihvatiš ovaj nivo oslovljavanja ti samo " reci.

Iako smatram da sam intelektualno znatno inferiorniji od naprijed spomenutih persona, učesnika u polemici, i ja bih, poštovani "VišEgrade" sa Tobom rado ušao u polemiku oko BORS-a. Ti si me inicirao na to. Samo kad bi mogao jasnije fiksirati misaone repere oko kojih se ne slažemo. Evo, pokušaću pratiti nit Tvoga razmišljanja. Misao po misao. Mada to nije lako.

Ne brani ga od mene

  1. Ne znam u kakvim si odnosima sa Draženom Perendijom i to mi je " irelevantno.
  2. Ti kažeš da sam, u jednom od prethodnih postova, hvalio Dražena Perendija. Ja odgovaram da " jesam.
  3. Ti kažeš da je njegov doprinos revitalizaciji "Žice" veliki. Ja mislim da je " ogroman. Znam i to da je stečajni upravnik morao, bukvalno, da bježi pred razgoropađenim Draženom. Naime, namjera je bila da se sprovede stečaj u fabrici koja uspješno radi: radnici primaju redovne i solidne bruto-plate, a stara dugovanja se uredno servisiraju. Ako se ne varam radilo se o pokušaju namještaljke da Petar Đokić (zamislite ironije, danas ministar rada i boračko-invalidske zaštite) kupi fabriku bud-zašto! Dražen je taj pokušaj " raskrinkao.
  4. "U jednom postu se navodi da je on imućan čovjek". Veliš ti. Kažeš i da sam "pljunuo po Draženu". Te tvrdnje, najblaže rečeno, ne korespondiraju sa istinom. Da ne koristim grublje riječi. Ko ne vjeruje nek pročita moj post broj 26435 od 10. 02. 2011. Ja jesam naveo da Dražen ima u fabrici 2. 000 KM platu plus meni nepoznat iznos od boračke organizacije. Dalje sam tvrdio da moja porodica ima znatno manja primanja, ali da ja još nikad nisam primio borački dodatak, jer ga smatram ponižavajućim. Tvrdio sam i da naša borba treba da se odvija sa ciljem da se borcima vrati dostojanstvo i ponos a ne "veći komadi mesa" (parafraziram osnovnu nit vlastitog razmišljanja). Neću da citiram sam sebe, ali koga zanima neka pročita misao doslovce u postu 26435 od 10. 02. 2011. , i to dio napisano velikim slovima. To što sam mislio, rekao sam tu. I sad čvrsto stojim iza rečenog. Ništa nisi Ti, poštovani "VišEgrade", rekao čime bi me pokolebao.
  5. "Jedno je sigurno on je bio i ostao borac", tvoje su riječi. Nemam ništa drugo reći nego " potpisujem mišljenje kao da je moje vlastito!

  6. Dalje mi je Tvoj tok misli vrlo nejasan. Rečenicama ne uspjevam da uhvatim smisao. Ako sam dobro razumio, kažeš da je u višegradskom Opštinskom odboru BORS-a urađeno mnogo više nego u Rogatici, a da ja napadam republičku boračku organizaciju? Opet " ništa sporno. Barem za mene. Ne tako davno, nezvanično, nuđeno mi je da me kandiduju za predsjednika OO BORS-a Rogatica. Pošto je to bilo od strane političke partije " nisam pristao. Nisam želio da me tu instalira politika, pa da moram da protežiram njihove interese. Drugi jesu. Svakom svačije, rekao bi naš narod. Oštro se protivim takvoj praksi i zagovornik sam (o čemu sam ovdje pisao više puta) da predstavnici boraca ne smiju biti stranački aktivisti. Oduvijek sam to mislio, mislim to sada i mala je vjerovatnoća da ću to mišljenje i u budućnosti promijeniti.
  7. Dalje navodiš "favorizovanje" kao moj misaoni grijeh. Koga favorizujem, u odnosu na šta! ? Da li sebe u odnosu na Dražena?? Ma koliko se trudio ne mogu da nađem osnovu poredibilnosti! Znam da je Dražen prijeratni pravnik. I ja mnooooogo više cijenim prijeratne diplome stečene na "državim" fakultetima. I sam sam prijeratni student-dodiplomac. Pa Željko Tomić mi je bio profesor na fakultetu!!! Prije par mjeseci sam jednog "diplomiranog menadžera" "kupovnog fakulteta" pitao za djela Pitera Drakera i Isaka Adižesa, trebale mi neke njihove definicije; nije ni čuo za ove autore a kamo li pročitao nešto njihovo, a oni su utemeljili menadžment kao naučnu disciplinu! Što se tiče, pak, moga favorizovanja: ko, šta, kad, gdje, kako, zašto je favorizovan, u odnosu na koga? Ne kontam šta je "pisac želio reći". Misli ti nisu inherentne. Ne niječem da si, možda, premašio saznajne mogućnosti moje malenkosti.


Generalno gledano, obojica mislimo da je Dražen (bio i ostao) dobar borac i čovjek. Tu se " slažemo! Nije isključeno da ćemo nas dvojica uskoro popiti kafu skupa. Dražen i ja. I tada ću mu reči ovo što sam pisao u postovima. Ako on to nije već pročitao. A možeš mu i Ti prenijeti detalje, ne branim. To što mislim da je njegov i Patelijin potez otkazivanja boračkih protesta izdaja boračkih interesa " mislim. I dalje mislim tako. No, to ne znači da sam generalno diskvalifikovao Dražena Perendiju, kao čovjeka i demobilisanog borca, nego da sam duboko ozlojađen tom njihovom odlukom. Kao, uostalom, i radom BORS-a uopšte.

Trenutni položaj boraca u RS najbolji je pokazatelj kvaliteta rada rukovodstva BORS-a. A Dražen Perendija je dio tog rukovodstva. Bitan dio. Mada iskreno mislim da je on morao da proguta ono što se ne guta kad je pristao na odgađanje protesta. Ubijeđen sam u to.

Ima onaj vic kad je neki rmpalija tukao Hasu. On mu udari šamar a Mujo podvikne: " Eeee "ajde čik ga još jednom udari"! Rmpalije opet zvekne Hasi Šamar. Sve ovo se ponavljalo sedam-osam puta. Dok Haso, ošamućen i u šljivama, ne zavapi: "Nemoj me, Mujo, matereti više ti braniti od njega"! Tako i ti, poštovani "VišEgrade" nemoj, molim te, braniti Dražena od mene. Nema potrebe. Šta mislim o čovjeku rekao sam u postu 26284 od 28. 01. 2011. , šta mislim o odustajanju od boračkih protesta kaže sadržaj i naslov posta 26435 od 10. 02. 2011.

Nisi mi, poštovani "VišEgrade", mišljenje promijenio ni za "jotu"! Ne zato što sam tvrdoglav, čak naprotiv! Ja sam čovjek koji jeste u stanju da koriguje svoje mišljenje; onaj ko nije u stanju da koriguje mišljenje više voli sebe nego istinu. Meni je istina najdraža ("Amicus Platon, sed magis amica veritas" - Drag mi je Platon, ali mi je draža istina). Samo mi moraš podastrijeti argumente pa da prihvatim korekcije. Ovako" pucao si ćorcima.

Oni pušu mi ga duvamo

Ti (možda) misliš da sam ja neuljudno napao BORS? Na osnovu onoga što mi (trenutno) jeste na raspolaganju ja mislim sljedeće. Da je BORS parazitska organizacija koja radi na štetu boraca. Prihvata ponižavajuće ponude vlasti samo da bi funkcioneri BORS-a zadržali privilegije i prinadležnosti koje imaju, a nisu male. Mislim da godinama sakupljano (opravdano) boračko nezadovoljstvo nije smjelo biti razvodnjeno i rasknjiženo sa bijednih 120 KM. Najviše žalim zato što znam da sve ovo vlasti rade planski, smišljeno, perfidno i u svoju korist. Svjesno su to učinili na početku godine, na početku rada nove vlade. Potpirili su nezadovoljstvo, doveli u sumnju da (ne)će biti isplaćen borački dodatak, onda su ga isplatili a mi smo zgrabili bijedni dodatak k"o krme masnu krpu; sad nam komotno mogu reći: "Pa šta sad opet hoćete? Dali smo vam što ste tražili, ne budite bezobrazni, niste vi jedina populacija u RS o kojoj vlada treba da misli"! Razdužili su nas za cijelu ovu (2011. ) godinu dana. A, opet, naredna godina je izborna i tada dodatak ni slučajno neće biti doveden u pitanje. Dakle, jednim perfidnim potezom skinuli su nas sa" (hm, da ne budem baš vulgaran) sa "dnevnog reda" za naredne, ne jednu, nego pune dvije godine. Otresli su nas kao slinu, po ko zna koji put.

A ja mislim da je suština onoga što borci osjećaju potreba da im se vrati dostojanstvo i ponos a ne da im se daju mrvice koje padaju sa ministarskih, prebogatih trpeza.

Ima jedan eksperiment sa žabom. Većina vas je čula za njega. Mislim da je veoma adekvatan i slikovit za ovu situaciju. Naime, ako žabu ubacimo u vrelu vodu ona će odmah iskočiti. Ako je, pak, stavimo u vodu normalne temperature, pa veoma postepeno i pažljivo podižemo temperaturu vjerovatno znate šta će biti? Žaba neće iskočiti, skuvaće se, a da to neće ni primijetiti. Upravo ovo su nama, borcima, "naše" vlasti uradile. Obarile su nas i skuvale a da većina nas nije toga ni svjesna.

Kako ja vidim BORS: kao brod na uzburkanom moru u čija jedra, po potrebi, pušu sve političke partije, a ponajviše vladajući SNSD. Nije problem što oni pušu nego što to čine tako da brod sve više otiskuju na nemirno more, sve dalje od sigurne obale. Guraju ga tamo gdje oni žele. A kapetan(i) broda ili to ne shvata ili shvata ili je primio sinekuru koja ga sprječava da zakrene kormilo u pravom smijeru. Vlasti pušu a mi "ga duvamo"! Po stoti put zaredom!

Jedna mala digresija od teme polemike. Ako li si mi u tekstu našao slovnu grešku (Dražen-Dražan), prihvatam, dešava se. Pa" možda mi se omakne poneka i "teža" greška od slovne. Dugogodišnje pisanje podrazumijeva odlično poznavanje jezičkih i pravopisnih normi, ali novinari nisu, prevashodno, stručnjaci za jezik. Navikao sam da moje tekstove pregledaju profesionalni lektori i pripremaju ih za objavljivanje. Mogu se pohvaliti da se ne umore sređujući moja pisanija, jer sam sklon autokrekturi i autolekturi. Jedino nisam sklon autocenzuri. Vidi se iz mojih napisa. No, ako si svojom primjedbom htio da ukažeš da ne znam pisati, nemoj to činiti više. Nemoj molim Te! Jer sam jednom tako izazvan, pa može se reći čak i od " kolege, o njegovih osam rečenica napisao osam stranica analize. Suzdržaću se (ovog puta) u pogledu komentarisanja grešaka koje sam u Tvojoj polemici zapazio. A našao sam ih šest i onda sam prestao da brojim.
bors - 26435 - 10.02.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

Ponovo izdaja!


("Bivstvovanje pod vlašću gorih od sebe najgora je kazna" " Aristotel oko 300 god p. n. e. )


Po ko zna koji put izdadoše nas "braća" Srbi. Izdadoše oni kojima smo vjerovali. Izdade rukovodstvo BORS-a svoje borce. Izdade moj nedrug Pantelija, izdade moj drug Dražen. Prodadoše nas za čanak Dodikovog pilava i Đokićevih trideset srebrenjaka.

Pantelija je penzionisani oficir (potpukovnik) VRS. Ne znam kolika mu je penzija niti honorar (ili koja-već forma naknade koju prima od BORS-a) ali znam da vozi bijesno auto i nosi skupa odijela. Farba brkove i uredno se fenira i frizira k"o kakva frajla.

Dražen je direktor "Žice" u Novom Goraždu gdje ima platu 2. 000 KM. Znam to iz prve ruke. Kad tome doda platu (šta-već) iz BORS-a eto para k"o pljeve. Vozi skupi auto, nosi skupa odijela, puši skupe cigarete.

Moja supruga (dipl. ecc) ima platu 420 KM. Ja sam (magistarski kandidat) trenutno bez zaposlenja. Vlast me otpustila i prognala jer govorim istinu. Nosim kineske trenerke i patike od 10 KM, vozim punoljetnog pasata starog 22 godine, i prestao sam da pušim jer ne mogu sebi da priuštim cigarete.

I JA NE ŽELIM DODIKOVIH 110 KM I NE TREBAJU MI A PANTELIJI I DRAŽENU TREBAJU!!! PANTELIJA, DRAŽENE DA VAM BOG DA DA U ZDRAVLJU POTROŠITE TIH 110 KM. JA IH NEĆU POTROŠITI JER IH NEĆU NI UZETI. KAO ŠTO NISAM NIKAD DO SADA! NE PRIMAM MILOSTINJU, PA KAD I JA I MOJA PORODICA UMRLI OD GLADI (A NEĆEMO).

Čujem da pripremaju statut BORS-a po kome opštinski odbori neće smjeti ništa da urade bez prethodnog pitanja Predsjedništva BORS-a. Po obrascima ponašanja i vladanja, vjerovatno i po savjetima druga im Milorada Visarionoviča Džugašvilija Dodika, i oni hoće da uvedu (straho)vladanje čvrstom rukom. Svježe su izabrani i pred njima je četvorogodišnji mandat i ne žele da im prođe tek-tako, nego da uzmu "sve što im život pruža". Šta ih briga kad može Milo(k)rad Laktašenko mogu i oni. Nedemokratski politički sistem po kome nakon glasanja građanin ni na koji način ne može da utiče na izabrane zvanilnike biće prenesen i na BORS. Naše je da im damo glas, a onda da ih slušamo i da šutimo. "Ćuti i trpi" kaže jedna skoro "skrojena" pjesma. Oni će da misle za nas. A moralo bi biti sasvim obrnuto.

Politička teorija poznaje takve modele. Primjera radi " DIKTIRANI MANDAT.

Braćo saborci, demokratski statut BORS-a morao bi biti ovako koncipiran:

  1. izabrani predstavnici boraca da imaju tzv. diktirani mandat. Ovaj mandat podrazumijeva da predstavnik samo prenosi mišljenje onih koji su ga izabrali bez prava da zastupa vlastite stavove,
  2. iz sredstava za finansiranje BORS-a, umjesto za naknade funkcionerima koji rade sasvim suprotno od onog što borci misle, da se izdvoji novac za nabavku softvera i sklapanje ugovora sa telekom-operaterom. Pravi se baza podataka i verifikuju se brojevi mobilnih telefona svih demobilisanih boraca. Za sva pitanja od krucijalne važnosti za demobilisane borce na mobilne telefone se šalju sročena opciona pitanja. Borci odgovaraju. Izabrani predstavnici samo prenose vlastima stavove boraca od koji ne smiju odstupati. Ovakvi softveri postoje, nisu više uopšte skupi, a i telekom-operateri imaju mogućnost podržavanja ove usluge. Sumnjam da neko danas nema mobilni telefon. Ako neko nema ima operatera koji poklanjaju aparate. Zašto ne uvesti ovakav stepen demokratizacije koji bi se, vremenom, mogao prenijeti i na upravljanje entitetom i državom?

  3. Ko su oni silni ljudi na sjednicama predsjedništva BORS-a? Koji je uopšte kvorum koji čini skupštinu boračke organizacije? Na entitetskom i opštinskim nivoima. Znate li vi išta o tome? Ja " ne znam! Sa kojim god (pravim) borcem sam razgovarao ne samo da ne zna kad je bila skupština na kojoj je izabran predsjednik Opštinske organizacije Rogatica već ne znaju ni ko je predsjednik. Ovim (već spomenutim) softverom bilo bi moguće i da se glasa za tijela BORS-a. U statutu bi moralo da stoji da za predstavnika (predsjednika) može da bude izabran samo onaj za koga je glasalo 51% od boračke populacije područja za koje se bira predstavnik. Nikako drugačije. Trenutno stanje je takvo da se sastane pedeset boraca iz opštine, sve pripadnici iste političke opcije, dođu načelnik opštine i Pantelija Ćurguz i izaberu predsjednika OO BORS-a. Zato mogu da se ponašaju bahato k"o Milo(k)rad Mubarak.
  4. I, naravno, (ponovo) predstavnik bilo kog nivoa u BORS-u ne može biti neko ko je član bilo koje političke partije, jer ovo dovodi do neminovnog sukoba interesa,
  5. Da se, pod hitno, uradi Web-stranica BORS-a (ne mogu se načuditi da je nema) na kojoj bi se borci mogli informisati o svim pitanjima koja ih tište. Tu bi se, u formi anketa, moglo dolaziti do dragocjenog mišljenja boračke populacije o bitnim pitanjima.


Ja predložih, a vi vidite šta nam je činiti. Prema mojim informacijama promjene statuta će ići u sasvim suprotnom, totalitarističkom i diktatorskom pravcu.

"BIVSTVOVANJE POD VLAŠĆU GORIH OD SEBE NAJGORA JE KAZNA" rekao je Aristotel prije 2300 godina. "Najveće nesreće nisu počinjene da bi se obezbijedilo neophodno nego suvišno", rekao je isti mislilac.

Indijska filozofija, kao jedna od najstarijih na svijetu, smatra da svo zlo izvire iz čovjekovog egoizma, iz nepodvrgavanja ličnih ciljeva društvenim. Zlo je moguće prevazići samo "gašenjem čežnjivih žudnji"!

Starokineski, filozofski koncept države i naroda smatra da je cilj svih vladara da zavladaju "cijelim podnebeskim carstvom". Za to im je potreban narod koji treba samo da radi, ratuje i bude poslušan. Za upravljanje narodom potrebni su im plemići i administracija. "A plemići i administracija zaoštravaju suprotnosti između želja vladara i životnih potreba njihovih podanika, jer pljačkaju narod i zloupotrebljavaju ga u ličnu korist! "

Eto" a mi nasjedamo na fore koje su pametni ljudi prokužili prije 2500-3000 godina. Ako niste sigurni ko je pošten u RS lako je to provjeriti. Svi koji voze auto bolje od "golfa 2", sasvim je ispravno zaključiti, do para nisu došli poštenim radom.
bors - 26363 - 08.02.2011 : Zoran Janković Rogatica, Republika Srpska - best (0)


Nećemo veće komade mesa, hoćemo da nam vratite pogaženo dostojanstvo i ponos!

Da. Treba izaći na demonstracije koje organizuje BORS. Trebaju izaći borci i članovi njihovih porodica. Ne znam koliko je to (u brojevima izraženo) stanovnika. Nije mi tu najvažniji kvantitet nego kvalitet, jer znam da je to baš ta populacija koja ima pravo da kaže šta želi a šta ne želi od Republike Srpske. I niko nema pravo da im to uskrati. Milo(k)rad Dodik ponajmanje jer on nije borac, on je ratni (prijeratni i poratni) profiter. Svi to znamo!

Da li, Vi " borci poznajete ikoga sa prezimenom "Dodik" ko je učestvovao u ratu! ? Jeste li ikad i na bilo kome ratištu sreli nekoga ko se borio u otadžbinskom ratu a da se prezivao "Dodik"! A danas je njihovo" ma njihova je i RS, oni su stvarni vlasnici? Dodikovi i dododikovi! Vlasnici su ne samo materijalni dobara nego i naših života. Zamjeriš im se i ostave te bez posla. Ja sam živi primjer da je RS feud Milo(k)rada Čaušeskog.

Koristim li preteške riječi? A koristi li preteške riječi Milo(k)rad Dodik? Hoće li Vam ikad, poštovani saborci, prestati odzvanjati u ušima riječi Milo(k)rada Dodika da ako demobilisani borci izađu na proteste: "Neće dobiti ništa", "Boračka naknada biće ukinuta" jer nam je "on dao"; Mile Veličanstveni Dodik smatra da su upozorenja koja mu dolaze od ratnih veterana "Neprimjerena, nekorektna i udar na RS"! Milo(k)rad Dodik Tito (da ne uvrijedih Tita! ? ) najminimalnije (među najminimalnijim minimalizmom) zahtjeve boraca uporedio je sa nasrtajima međunarodne zajednice na suverenitet RS. Reče čovjek i" ostade živ.

A šta je na to uradio Pantelija Ćurguz zvani Uroš Nejaki? Nazalnim govorom (naš narod bi rekao i "tunjkanjem") kroz nos procijedio je kako će tražiti da se Mile Veličanstveni izvini borcima zbog rečenog. I" šta bi dalje. Izvini nam li se Mile? Kako da nije, izvinuće nam se " juče. A možda i malo-sutra! Kad već spomenuh Pantelijin nazalni govor (govor kroz nos) se u komunikaciji smatra demaskirajućim znakom onoga koji " LAŽE! Naučno potvrđena komunikološka činjenica! Komunikologija je društvena nauka koja, najjednostavnije rečeno, proučava poruke koje ljudi šalju jedni drugima.

Prije nekoliko dana priča mi prijatelj, redovan posjetilac ovoga portala, da bi moglo biti boračkog dodatka. Naime, ozbiljno su umanjeni dječiji dodaci da se "navuče" novac za boračke dodatke. "Uzimaju od djece da daju očevima", reče ovaj demobilisani borac. Vlada tvrdi da za djecu, borce, penzionere" para nema. A ima li za kredite njihovoj djeci? Imaju milioni? A za kredite (intimnim) prijateljicama? Željki Dragičević, donedavnoj "novinarki" RTRS-a, ljepuškastoj zgodnici koja je protežirala Milorada Dodika u svim "svojim" emisijama, treptala očicama i ispod onih njenih predugih trepavica umilno ga gledala plavkasto-zelenkasto-prozirnim pogledom svršavajući dok mu ime izgovara, dao je kredit od 5 miliona KM preko IRB-a. I ne samo to: primio je u svoj kabinet kao "specijalnu savjetnicu" i prolongirao joj vraćanje kredita. To je bilo tako očigledno da je došlo i do supruge mu, Snežane, koja sada traži da Dragičevića bude izbačena iz kabineta! Ko mi ne vjeruje neka ukuca ključne riječi i malo "progugla". I za sve ostale mnogobrojne Dodikove kurvaluke (svake vrste) para ima, a za borački dodatak " nema!!!

Čujem da se BORS i sam plaši demonstracija jer strahuju koliku, oni u rukovodstvu, zaista imaju podrške kod boraca i da li će im ljudi htjeti izaći na ulice! Da li je Pantelija Ćurguz sposoban da povede proteste protiv samovlašća Milo(k)rada Dodika? Zna li on, uopšte, zbog čega se borci bune? Da li stvarno misli da je u pitanju tih bijednih 120 KM? Na godišnjem nivou! ? Prije par dana gledam, po ko zna koji put, film "Timočka buna". Kad pitaju pobunjene šta žele jedan čičica, sav ponosan, povika: "Hoćemo publiku"! "Nije publiku " republiku", ispravi ga neko! Dakle mora čovjek, kad želi nešto da promijeni, tačno znati šta želi da postigne. Zna li to sadašnje rukovodstvo BORS-a? Pantelijini nemušti istupi podsjećaju me na jedan (legendarni) skeč "Nadrealista". Ne mogu nigdje da pronađem video-klip pa ću, po sjećanju, da ga prepričam. Podigli studenti demonstracije, sa transparentima došli pred skupštinu, jedan od njih čita zahtjeve: nezavisnost univerziteta, sloboda misli i govora, ljudska prava i slobode u skladu sa naprednim svjetskim demokratijama" Prekidaju ga studenti uzvikujući: "Veće komade mesa, hoćemo veće komade mesa za ručak"! I" vlasti udovoljiše ovim drugima.

Ćurguže, Dodiče (stvarno, kakva su ovo "prava srpska" prezimena, da "ovako" zvuče u vokativu) ne trebaju nama veći komadi mesa, alal vama bilo tih 120 KM. Uzmite ih pa napravite sebi kuću. Vratite vi nam naše " dostojanstvo i ponos.

Zbog zaštite dostojanstva i ponosa uzeli smo puške u ruke 1992. godine; nismo dozvoljavali da nas se ne pita u kakvoj državi i sa kime u zajednici želimo da živimo. Zbog dostojanstva i ponosa nismo htjeli da pobjegnemo u Srbiju, nismo željeli da nas ljudi pljuju jer nismo kukavice i dezerteri. Sjećamo se mi da je vaša (tamo-vas: dezertera i profitera) deviza (pored devize - DM) tih dana i godina bila i ova deviza: "Bolje da me pljuju ljudi nego muve"! Mi, borci nismo tako mislili jer imamo svoje dostojanstvo i ponos. Za razliku od vas koji se klanjate "zlatnom teletu". Vi mate pare. Eto vam ih, puste vam ostale. Mi imamo dostojanstvo i ponos! Ne dirajte nam u to, ne znate vi šta je to. Još jedino nam je to ostalo.

Sjećate se u filmu "Boj na Kosovu" kad Murat pita Miloša zbog čega ga je ubio a ovaj odgovara zato što je dao riječ. Murat se iščuđava kakva je to riječ zbog koje se daje glava a Miloš odgovara: "Da nam nije te riječi na čemu bi stajali".

Pantelija Ćurguže, Milorade Dodiče (oooo, fakat im nakaradno zvuče ova prezimena): mi koji smo ginuli da bi održali datu riječ i zakletvu, da država ne bi bila uređena onako kako želi neko drugi nego onako kako to mi želimo; mi koji živote nismo žalili, davali smo ih da bi sačuvali ponos i dostojanstvo; mi koji se nismo bojali na neprijateljski rov udariti, izgubiti zdravlje, ruku, nogu, život" Ne bojimo se ni tebe, Milorade Dodiče. Ni najmanje!

Ma koliko nas pokušavao zaplašiti i saviti nam kičmu tako da ti budemo poslušni podanici, treba da znaš da te se ne bojimo. Sve što imaš: predsjedničku fotelju, kule i vile, pare i jare, sve si to dobio od nas. I još hoćeš da te se bojimo! ?

Ne tražimo mi nikakve pare! Eto vam ih, puste vam ostale, k"o što će vam na kraju i ostati! Ne tražimo mi nikakve privilegije (da imalo imate pameti, k"o što je nemate, obasipali biste nas privilegijama toliko da bi mi morali govoriti: "Ma ne treba, dosta je više"! ).

Zar vam nije jasno mi tražimo samo da nam vratite dostojanstvo i ponos koje nam gazite na svakom koraku. Da li je to mnogo što tražimo! ?
dijaspora - 26343 - 06.02.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)


Da li pjevati ili kukati uz "Šotu"?

Nisam čovjek koji u svemu vidi " zavjeru. Naprotiv! Ipak, nisam ni malo dijete, imam oči i uši i vidim i čujem u kakvom svijetu živimo. U legendarnom filmu Emira Kusturice "Dom za vješanje" glavni lik, Perhan, koga glumi pokojni Davor Dujmović, ima jednu repliku: "Otkad sam sebe uhvatio u laži, ne vjerujem više nikom""! Danas se često pozivam na ovu misao. Posebno kad se povede riječ o istoriji i na istoriji zasnovanim stavovima.

Na našu veliku nesreću srpska istorija je burna. Istorija ratovanja. A samo nesretni narodi imaju burnu istoriju. U praktičnom ispisivanju stranica "učiteljice života" u posljednjem ratu lično sam učestvovao. Kad danas iščitavam to što moja djeca uče iz "istorije" tog perioda pomislim da li je "to" što je neko napisao i tjera ih da uče uopšte nauka??? Mnogo je definicija nauke ali da bi jedna saznajna oblast mogla da se smatra naukom treba (najmanje) da:

1. Teži saznanju objektivne istine i stvarnosti,
2. Raspolaže sigurnim kriterijumima pomoću kojih se može cijeniti da li rezultat istraživanja objektivno istinit ili ne.

Sumnjičav sam da li je istorija (barem ovih naših krajeva) uopšte nauka! ? Veoma sam sumnjičav! Da li su ovo zaista "objektivne istine" dokazane "sigurnim kriterijumima"!

Na razmišljanje u ovom smjeru ponukalo me je Željkovo pominjanje "Šote". Naime, prije 4-5 godina prisustvovao sam jednoj svečanoj akademiji gdje su o istoriji govorili eminentni, srpski stručnjaci sa najvišim, akademskim zvanjima. Jedna profesorica iz Prištine ispričala je tada nevjerovatnu priču o nastanku pjesme i igre "Šota". Zaintrigiran kazanim tražio sam po literaturi i Internetu sve što sam o tome mogao naći. A našao sam nevjerovatne stvari.

Mnogi misle da je ovo što ću podijeliti sa vama istorijski plagijat. Nemam ni ja čvrst stav. Znam samo da, od kada sam ovo saznao, na svakoj srpskoj svadbi gdje se zapjeva i zaigra "Šota" izlazim iz sale. Bez namjere da drugima namećem svoje mišljenje. Ni njima tada, ni vama sada.

Ovo što ću vam prenijeti objavljeno je u časopisu "Svetigora" Mitropolije Crnogorsko-primorske, u julu 2007. godine. , u rubrici "Moramo Znati". Za slučaj da se ne može pročitati sa skenirane stranice prekucao sam tekst:

"Čim spomenemo riječ "šota" odmah pomislimo na igru koja se, nažalost, igra na svakoj srpskoj svadbi. Porijeklo imena šota dolazi od imena Šota Galica, žene srbomrsca "kačaka" (odmetnika) Azema Bejte iz sela Galice (1889. -1924. ) koji je svojevremeno harao po Kosmetu i Metohiji. Šota Galica je nakon muževljeve pogibije zulumćarila i predvodila odmetnike. U srpskom narodu sačuvano je sjećanje na užasan događaj kada je Šota uhvatila šestoro srpske dece, čobančadi kod stada, na planini Mokri, povezala ih, naložila vatru i sve ih bacila u oganj. Dok su deca gorjela Šota je sa "kačacima" igrala svoju igru oko vatre, orgijala i pjevala: "Šote mori šote, šote mašala, davno želim šote, mori, šote da te igram ja! ". Na mestu stradanja nevine dečice podignuta je spomen-ploča koja je stajala do kraja II svetskog rata, kada su je komunisti uklonili kako bi sačuvali "bratstvo i jedinstvo. "
dodik - 26304 - 31.01.2011 : Zoran Janković Rogatica, Republika Srpska - best (0)

Politika


Republiku Srpsku - RS preimenovaće u: Društvo Jednog Lica - DJL Milorad Dodik!

"Prema mišljenju Karla Fridriha, kao predstavnika liberalne teorije, fašistička i komunistička totalitarna diktatura pokazuju šest zajedničkih karakteristika, koje omogućavaju da ih pojmovno odredimo kao totalitarne i istorijski jedinstvene. To su:

  1. jedna zvanična ideologija sačinjena od zvaničnih doktrina koja obuhvata sve bitne aspekte čovjekove egzistencije,
  2. jedna masovna partija,
  3. sistem terorističke policijske kontrole koji podržava i nadgleda partija,
  4. tehnološki uslovljen gotovo potpuni nivo kontrole u rukama partije i kadra koji joj je potčinjen,
  5. sličan tehnološki uslovljen gotovo potpun monopol nad svim oblicima efektivne oružane sile,
  6. centralizovano upravljanje i kontrola cjelokupne ekonomije. (1)
    Organizaciona struktura političke vlasti, manipulativna propaganda i brutalni teror, bili su, manje-više, zajednička sredstva za izvršenje ideološki postavljenih ciljeva svih totalitarnih režima. "(2)


(1) Friedrich C. The Unique Character of Totalitarian Society, u: C. Friedrich Totalitarianism, p. 47.
(2) Z. Keković, Teorija sistema bezbjednosti, Fakultet za bezbjednost i zaštitu Banjaluka 2009. str 160.

P. S. Ko je rekao da govorim o Miloradu Dodiku i SNSD-u? Ja nisam! Ovo su navodi mišljenja eminentnih naučnika, defendologa, naših i stranih, o totalitarizmu.

Ali zato ja kažem da u glavi čovjeka čija se stranka zove njegovim imenom: SNSD " Milorad Dodik, nešto nije u redu. Debelo " nije. Bojim se da će preimenovati i Republiku Srpsku. Naime male, samostalne, radnje, koje se u RS zovu STR, samostalne trgovinske radnje, u Federaciji se zovu DJL, društvo jednog lica. Ako se nastave trenutne tendencije bojim se da će Republika Srpska - RS biti preimenovana u Društvo Jednog Lica " DJL Milorad Dodik!
bors - 26284 - 28.01.2011 : Zoran Janković Republike Srpska, Rogatica - best (0)

BORS


Poštovani Fenikse,

Ti znaš da je na ovom portalu bilo dosta mišljenja kako bi moja malenkost trebalo da pokrene bunt protiv BORS-a, ovakvog kakav trenutno jeste. Naravno da mi je imponovalo ali" razlog zašto to ne želim da učinim tada sam " prećutao. No, znao sam da vam to moram reći, prije ili kasnije. Mislim da je sada pravi trenutak.

Nakon Tvog posta 26277 od 27. 01. 2011. riješio sam da kažem istinu, jer si me Ti ponukao na to. A mislim i da Tvoje i moje pisanje može biti vodilja borcima u kom smjeru je potrebno razmišljati i djelovati (ako ovo ne zvuči neskromno).

Dakle, jedini razlog zašto nisam spreman da rušim BORS " jeste Dražen Perendija. Znam ga, zna me; pijemo kafu skupa, ponekad. No to još uvijek nije razlog. Poenta je u tome što su Dražen Perendija i Zoran Janković " istomišljenici. A on je još i "luđi" od mene. Luđi u najpozitivnijem smislu ove riječi. Bio je dobar borac u ratu; u miru je častan i nepotkupljiv, a stavovi su mu čvrsti kao stijena. Problem je što ga ona muška jajara, Pantelija Ćurguz, sputava. Ali, neće to moći tako do u beskonačnost. Živi bili pa vidjeli. Pući će i Draženu jednom film, upaliće mu se crvena lampica, kad-tad, a onda će biti " svašta. Maršnuće on Ćurguza kao kera, prije ili kasnije. Dražen je toliko "lud" da me ne bi nimalo iznenadilo da javno namarška i Milorada Dodika ili da ga potegne šakom pred kamerama. Takav je to lik, on bi to i uradio, bez imalo straha. Zato mu Dodik javno nigdje i ne smije da stane "na crtu".

Dakle, Dražen Perendija je svjetla tačka BORS-a, čovjek koji sigurno zastupa interese boraca koliko god to može u postojećoj situaciji. Moje (skromno) mišljenje je da njega treba što snažnije podržati. Ne mora se zvanično rušiti Ćurguz, za to bi trebalo mnogo vremena i sredstava. Dovoljno ga je gurnuti u strani (on je svakako tu da samo bi primao platu i vrebao priliku da se ponovo počne baviti politikom) a Perendiju isturiti naprijed, da pregovori sa Vladom idu isključivo preko njega. Dražen je spreman šta hoćeš: pokrenuti demonstracije, dići borce na noge, pomarisati se sa policijom, štrajkovati glađu, pljunuti u lice onoga koji to zasluži" Perendija je čovjek sa integritetom i subjektivitetom. Samo bi trebalo zatražiti da se uputi cirkularno pismo i da svi opštinski odbori BORSA podrže Dražena Perendiju kao glavnog pregovarača sa Vladom RS; da mu se daju takva ovlaštenja da niko mimo njega ne smije niti pregovarati niti bilo šta potpisati. Uvjeren sam da bi to bio pravi put da se borcima, u ovom trenutku, vrate barem mrvice od (kompletnog) dostojanstva koje im je oduzeo Milorad Dodik!

S poštovanjem, Zoran Janković.
dezerteri - 26281 - 27.01.2011 : Zoran Janković Rogatica, RS - best (0)

Razno


Poštovani Dezerteru,

Obratio bih Ti se drugačije ali nisam u prilici jer je to jedina generalija koju znam o Tebi. Ja se na ovom portalu potpisujem punim imenom i prezimenom, a u pojedinim postovima moguće je pronaći i moju adresu, broj kućnog telefona, broj mobilnog telefona pa čak i JMBG (što mi i nije posebno mudro). Šta ću, takav sam, mnogo toga u životu učinio sam a da mi nije bilo " mudro; činio sam u korist svoje štete. Ali zato jeste pošteno i istinito i Dragom Bogu ugodno.

Ja sam jedan običan čovjek, najobičniji mogući. I ponosan sam na to. Mnogo ponosan. To što jesam vičan pisanju dolazi isključivo odatle što je pisanje moj zanat. Naime, novinar sam. Ostao sam bez posla, više i ne brojim koji put po redu u životu, samo zato što mislim i imam m.. a da kažem to što mislim. Tako da trenutno imam dosta slobodnog vremena. Čekam novi poslovni angažman, a pisanje nije zanimanje nego infekcija; imam unutrašnju potrebu da pišem (istinu - naravno). Zato trenutno piskaram na ovom portalu, onako, za svoju dušu. Ovaj prostor za izražavanje izabrao sam zato što mi je Željko Tomić bio profesor na fakultetu. Naše druženje započelo je još tada, a nastavilo se, evo, i godinama poslije. Mislim da je, odavno već, drugarstvo preraslo u " prijateljstvo. Idemo dalje!

Još kao mlad čovjek, na odsluženju vojnog roka u JNA, naučio sam dvije važne stvari.

  • Prva je da ljudi " lažu. Gledaju te u oči i " lažu. Lažu k"o psi (ne znam samo što se tako kaže jer su kerovi mnogo iskreniji i odaniji od ljudi). Kao dijete iz domaćinske kuće to do tada nisam znao. Stvarno! Niti sam lagao, niti sam imao potrebu da lažem, niti su to činili ljudi iz moga (bližeg) okruženja. Od tada teško vjerujem ljudima. Što kaže ona pošalica: "Ne vjeruj čovjeku koji laže! "
  • Druga pouka. Jedan Čeh iz čete, plave, kuštrave kose, krivog nosa i polukrivih leđa, čak i jedva primjetno hrom u jednu nogu (ne znam samo kako je prošao ljekarske preglede), vrzmao se oko mene i pokušavao da se sprijateljimo. Bio je sav nekako" traljav i neugledan. Nervirao me je i odbijao sam druženje sa njim. Čovjek je bio normalnih seksualnih opredjeljenja, imao je i djevojku. Samo mu je, eto, imponovalo moje društvo. Jednom prilikom dobro sam se zapio (što rijetko činim) a on je pokušao da iskoristi priliku i da se druži sa mnom. "P"jana glava ne nosi barjaka", rekao bi naš narod. Izvrijeđao sam ga, tu pred ljudima, do te mjere da je otišao plačnih očiju. Rekao sam mu da je niko i ništa, nula od čovjeka, beskorisno i nepotrebno go*no, Kvazimodo kojeg nije ni trebalo primiti u vojsku, i neka me izbjegava u širokom luku umjesto što mi se šlihta. Te noći, zbog prekomjerne konzumacije crnog vina, ispovraćao sam dva kreveta, spavaonicu, hodnik i WC. Ofarbao sam ih u crveno. Ovaj Čeh stavio je zaštitu masku, izribao prostorije, oprao posteljine i, tokom noći, osušio ih pored peći. Sve da mene starješine ne bi ribale. Nisam znao kako bi mu u oči pogledao. Sad sam ja pokušavao da se približim njemu a on mi se samo cinično smješkao, okretao se od mene i odlazio. Naučio sam tada lekciju za cio život. Nikad ne znaš kome ćeš se "doćerati"!

  • Pouka treća. Nije iz vojske. Naučio sam je kroz život. Zadaću je lakše prepisati nego napisati, ali onda ništa nećeš naučiti. Diplomu je lakše kupiti nego li naučiti svaki pojedinačni ispit, ali onda ćeš biti neznalica sa diplomom a ne akademski građanin. Mnogo je lakše o svima lijepo pisati, ali to nije suština novinarstva; žurnalizam postoji kao korektiv postojećeg stanja, svrha mu je da ukazuje na nevaljalo i vrši pritisak da se to ispravi. Generalno: uvijek je LAKŠE kretati se linijom manjeg otpora, ali (skoro) uvijek ispravno je " TEŽE!

    Danas mislim još i ovo: Svi ljudi na svijetu vrijedni su na svoj način; svi su Božija stvorenja. Ne postoji osoba od koje mislim da sam generalno superiorniji i bolji; ne mislim da sam bolji i kvalitetniji čovjek od bilo koga na cijelom "zemaljskom šaru". Tako da mislim i da nisam bolji niti kvalitetniji čovjek ni od ijednog " dezertera. Od nekog čovjeka sam veći, od drugog brži, od trećeg obrazovaniji, od četvrtog bolje pišem, ali" bolji čovjek nisam ni od kog; ni od prosjaka na ćošku. Altruista sam bez rezerve, vjeruj mi. Međutim" zar misliš da bi trebalo da kažem kako go*no miriše, da car ima odijelo iako je go, da su "Šojići" koji mijenjaju političke stranke zbog direktorskih fotelja dobar primjer djeci koji treba slijediti, da su dezerteri primjeri čojstva i junaštva budućim generacijama! ? Ne, ne i ne" Ja tako ne mogu!

    Kad je riječ o ratu, jel" misliš da ja nisam vidio šta se radi? Znao sam to čak još i prije rata, da srljamo u propast. Ovdje sam već pisao o tome. Ja sam sin-jedinac, imam tri sestre a familija mi je imućna. Slali su me vani, molili da ne ratujem, da pobjegnem ali.. ja to nisam moga. Nisam i gotovo! Nisam zato što je tako - LAKŠE. Već sam Ti rekao da je moj životni moto da radim ono što je " TEŽE. Dva puta sam ranjen, izgubio sam brata od ujaka sa kojim sam odrastao (rođenog brata nemam), zeta, petnaestak saboraca iz jedinice od pedesetak ljudi, mozak od saborca, dok sam ga izvlačio, ostao mi je po rukama i odjeći" Vidio sam krvi koliko i prosječan mesar u karijeri. A nikad se na to nisam navikao.

    Da sam se, svojevremeno, učlanio u SDS danas bih bio visokopozicionirani političar sa milionskim kontom na računu. Nuđeno mi je to, nije da nije. I garantovano mi je, ako to prihvatim, da će jedan od prvih deset novoizgrađenih stanova u Istočnom Sarajevu biti moj. Nisam prihvatio! Da hoću danas da prihvatim članstvo u SNSD-u začas bi moja karijera krenula uzlaznom putanjom. Neću da prihvatim, iako sam bez posla! Jedna stranka mi je nudila da, bez izbora, preuzmem njihov opštinski odbor i budem im kandidat za načelnika na sledećim opštinskim izborima. Odbio sam! I druga stranka mi je nudila da budem njihov kandidat za načelnika. Nisam prihvatio! Treća mi je nudila da se učlanim i odmah da budem član Glavnog odbora te stranke uz izvjesnost stavljanja na listu na (proteklim) izborima za NSRS. Nisam prihvatio! Ponudio mi je Bošnjak, privatni preduzetnik, da dođem da radim za njega i da mi plata bude srazmjerna efektima moga rada; da mi ostavi prostora da se i dalje obrazujem i da mi se ne miješa u političke stavove i mišljenje. Prihvatio sam. Odbijao sam ono što je " LAKŠE i prihvatio ono što je znatno, znatno " TEŽE!!! Takav sam, ters. Nakrivo nasađen sam. Lijevi navoj.

    Što se tiče Tvog dezerterstva ja Tebe uvrijedio " nisam. A što se Ti češeš tamo gdje Te ne svrbi, što se javljaš a da nisi lično prozvan" E, to je već do Tebe, a ne do mene. Radi se o tome da Ti imaš potrebu da se pravdaš. Kad homoseksualcu (daleko i gluvo bilo, pu, puu, puuu) kažeš da je njegovo ponašanje " protivprirodni blud, on već ima spreman odgovor. Kaže: ti si latentni homoseksualac pa borbom protiv mene pokušavaš voditi borbu protiv pedera u sebi! ? Kad mu kažeš da te pojave u prirodi nema on će ti nabrajati desetine nekakvih baja za koje nisi ni čuo gdje je homoseksualnost "normalna"! Kad dezerteru kažeš da je " DEZERTER, on će ti naći hiljadu (opravdanih) razloga zašto nije ratovao: nije volio SDS, vidio je da se radi o pljačkaškom ratu, nije htio da puca na komšiju, stidio se jer Srbi čine zločine" i sve tako. I ja to isto mislim. Sve to. Ali sam ratovao jer je tako bilo " TEŽE.

    A sad i konačno mišljenje o svim dezerterima. Već samo rekao da za mene ne postoji čovjek koji je vrijedniji od drugih. Zato nek izvinu svi koje ću uvrijediti, ali ja mislim ovako:

    1. DEZERTER kad spomene BORCA " treba da ustane, zacrveni se i obori glavu.
    2. BORCI kad pričaju o ratu DEZERTERI " treba da izađu iz prostorije.
    3. DEZERTERI " treba da se stide do kraja života. I oni i njihove familije!
    4. BORCI (ne plaćenici) su najbolje što jedan narod ima. Njihove porodice treba da se ponose. Va vjeki vjekova.


    Iz generacije u generaciju, iz rata u rat, srpski narod gubi najbolji genetski materijal. Najbolji nam izginu a škartovi nam produžavaju vrstu. Ovo što se borilo u posljednjem ratu sve su potomci Solunaca. Negdje se gen ratnika pritajio, možda čak i po ženskoj strani, pa se probudio kad je trebalo braniti svoju zemlju, kuću, porodicu. To je razlika između MUŠKARCA i ŽENE. Eto, ja tako mislim, a Tebe niko nije tukao po ušima da me vučeš za jezik. "Mis"im" nemo" da se ljutiš", ali tako je!

    S poštovanjem, Zoran Janković
  • rogatica_politika - 26251 - 24.01.2011 : Zoran Janković Rogatica, RS - best (0)


    Ulica srpskih izdajnika bez broja (zašto da ne!? )

    Negdje u drugoj polovini rata proradio je restoran "Crvena Ruža" u Rogatici. Moglo se tu pojest', popit', popričati sa rajom. Ako imaš para, a malo ko ih je imao. Praksa je bila: dođeš naručiš kafu, a onda sjediš satima. Sve se nadaš nanijeće put odnekud dezertera ili ratnog profitera pa će ovaj zvati pivu samo da ga ne pitaš: "Đe si, bolan, šta radiš? "

    Sjede tako Lube i Triše, dva rogatička šereta i satima pijuckaju jednu kafu. Pričaju i gledaju TV. A na ekranu narodni guslar pritegao strune pa pjeva li pjeva. Neku epsku, junačku, šta bi drugo. Grmi guslar otegnuto: "Daaaaa naaabrojim srpskeeeee izdaaajiceeeee"! - Ustade Triše i ugasi TV.

    Odbi Lube dim nekakve smrdljive cigarete, čini mi se MT-a, pa upita:

  • "Triše, jarane, šta ti bi da ugasiš, pa ti voliš gusle"
  • "Volim, nije da ne volim, ali ovo ne mogu više slušati, veli Triše, pa ako bude nabrajao srpske izdajice trebaju mu tri mjeseca da nabraja! Neprestano! Ko će to slušati!"

    Eto, ova istinita anegdota moj je doprinos temi "Srpski izdajnici". I još dvije kategorije ljudi su, po mom skromnom mišljenju, izdajice bez premca:

    - oficiri JNA sa ovih prostora koji su, kad je rat počeo, otišli u prekomandu u Srbiju,
    - ljekari koji su davali, za dojč-marke, lažna uvjerenja o nesposobnosti za vojsku!
  • bors - 26248 - 24.01.2011 : Zoran Janković Republike Srpska, Rogatica - best (0)


    ČIJA JE "NAŠA" BORAČKA ORGANIZACIJA

    Malko ću pisati kao kiša oko Kragujevca. Želim i ja da pišem o BORS-u ali" krenuću sa "lijevog krila" i obuhvatom razoružati i razgolititi neprijateljsku odbranu. Pokušaću vam otkriti da car nema odijelo.

    U RS mnogo je institucija i ustanova koje su same sebi svrha. Osnovane su samo zato da bi isluženi političari imali "rezervne položaje" sve dok se opet ne "uvale" u skupštine (svih nivoa), upravne i nadzorne odbore, direktorske fotelje" Budžeti tih fantomskih ustanova često su taman toliki da zaposleni mogu primati plate. A misija i vizija? E pa to sam već rekao: jesti bijelog hljeba bez motike i vrebati priliku za državni somun.

    Evo, trenutno mi na um pade Fond za razvoj i zapošljavanje RS. Formirala ga je Vlada RS da bi realizovao razvojne projekte koje finansira Svjetska banka! ? Nije li taj posao mogao obavljati (pre)veliki broj zaposlenih u Ministarstvu za ekonomske odnose i regionalnu saradnju? Bar što se razvojnih projekata tiče. A što se tiče zapošljavanja pa zar nije dovoljno izjelica narodnog i nezarađenog hljeba u Zavodu za zapošljavanje RS, jer i oni samo vode statistiku o broju nezaposlenih? A na sve to imamo i Zavod za statistiku koji je cio posao evidentiranja nezaposlenih mogao završiti. Uzgred budi rečeno i sam Zavod za statistiku je obično leglo lezi"ljebovića jer od svakog preduzeća traže da im dostavi podatke o sebi, na godišnjem nivou. Oni ih samo prikupe sve to, unesu u računar i izvuku zbirne pokazatelje kad im ih neko zatraži. I to nije sve nego podatke traže u četiri primjerka, u protivnom prijete nekim zakonom koji su sami donijeli da bi obavezali druge da rade njihov posao. Čuj u četiri primjerka, pa zar ne može njihov radnik unijeti informacije u jednu bazu podataka tako da ih koriste sva četiri odjeljenja Zavoda! Ili, možda, ne govore međusobno? Ni oni i njihove baze podataka.

    Da se ja vratim Fondu za razvoj i zapošljavanje. Formiran je samo zato da bi, svojevremeno, Zoran Đerić, onda kad je smijenjen sa mjesta ministra MUP-a, imao zavjetrinu iz koje će se ponovo udomiti u Narodu skupštinu RS. Ovo sada mu je, ako se ne varam, već četvrti mandat u NSRS. Primanja poslanika su negdje (naprijedspomenuti Zavod za statistiku vam nikad neće dati tačan podatak o tome) oko 5. 000 KM mjesečno, puta 12 mjeseci, puta 4 godine, jestejednako četvrt miliona KM! Malo li je, Bogo dragi!!! Kao novinar petnaestak godina primao sam prosječnu platu 500 KM, puta 12 mjeseci, puta 40 godina, jestejanako četvrt miliona. Samo od mandata u NSRS Zoran Đerić inkasirao je onoliko koliko ću ja (ovim tempom) za cio svoj radni vijek! A bio mi je komšija prije rata. Da, kažem komšija, nisam ja bezobrazan da kažem drugačije iako je on bio samo podstanar u kući do moje. Naime, kao dijete sa sela Zoka je morao živjeti podstanarskim životom još dok je išao u srednju školu. Zajednički nam poznanik kleo mi se u hljeb i so da su zajedno, tik pred rat, kupili na čekove TV u boji sa daljinskim upravljačem i tim povodom pravili feštu. A radnicu u prodavnici bijele tehnike častili su da im nekoliko mjeseci zadrži čekove kako ne bi "otišli u crveno". Ovaj što mi je to pričao danas i dalje pokušava da živi od svog (poštenog) rada i grca u kreditima, što svojim što tuđim, i dugovima, iako je teški radnik; spreman i omrknuti i osvanuti. A Zoran Đerić može da kupi mene, njega i cijelu našu neveliku ulicu u kojoj je nekad bio podstanar. Samo kad bi htio ali" šta će mu sirotinja na vratu, nije on lud! Šta više!

    Inicijacija da sve ovo napišem nije Zoran Đerić. Čovjek mi je imenjak, zemljak i bivši komšija i zaista nemam ništa lično protiv njega.

    On mi je pao na pamet kao paradigma otuđenja od boračke populacije ljudi koji je trebalo upravo da predstavljaju borce. Naime, u jednom trenutku, 1993. ili 1994. , slagaću, po uzoru na pobunu VRS u Banjaluci i u Rogatici su borci sa linije došli pred opštinu. Rekli su da neće više da trpe da oni ginu dok drugi "lelemudaju". Vlasti su prihvatile zamjerke i tražile da vojska predloži jednog svog predstavnika za predsjednika Izvršnog odbora SO Rogatica. Vojnici su, kao mladog, obrazovanog, poštenog borca predložili Zorana Đerića. Da uđe u vlast i zastupa njihove interese. Zoka je, međutim, ubrzo zaboravio zašto je i kako tu došao. Ubrzo se "probio" do Pala i Banjaluke i postao političar od karijere. Počeo je njegov vrtoglavi politički i bankarsko-kontovni. Borce i saborce je potpuno " ZABORAVIO.

    U šta se Zoka Đerić u međuvremenu pretvorio? Neću spominjati šta mu se desilo za vrijeme ministrovanja MUP-om, jer se radi o strašnoj tragediji u kojoj je nevin čovjek izgubio glavu. Pripovijedaću vam nešto drugo. Ono što sam, kao novinar na radnim zadacima, lično vidio i čuo. Kao direktor (fantomskog) Zavoda za razvoj i zapošljavanje Zoran Đerić je, prije pet-šest godina, sa tadašnjim SDS-ovim načelnikom opštine Rogatica Tomislavom Batinićem presijecao vrpcu novoasfaltiranih ulica i renoviranog Doma zdravlja. Govorio je, biranim riječima punim hvale, sve najbolje o tadašnjem načelniku i opštinskoj vlasti. Na sljedećim izborima PDP je bio sa SNSD-om. Zoka Đerić je, sa govornice u kino-Sali u Rogatici, bukvalno bljuvao vatru po Tomu Batiniću i SDS. Dio rečenog izlazilo je čak i iz granica pristojnosti političkog vokabulara. I za vrijeme posljednjih izbora ponovo je, na istom mjestu " govorio. Druga meta drugo odstojanje: ovog puta sve najljepše govorio je o SDS-u; zajapurenih obraza, podignutog prsta kojim je prijetio, urlajući koliko ga grlo nosi, bljuvao je vatru (sada) na SNSD i tražio da se glasa za PDP jer su oni "dosljedni u politici odbrane RS".

    Istovremeno, iako je koalicija SNSD-PDP odavno pukla na entitetskom nivou, u Rogatici SNSD ima vlast samo zahvaljujući koaliciji sa PDP-om. Iako je to tada Zoka Đerić decidirano negirao i najavljivao skori opoziv načelnika opštine. Cijena neprincipijelne koalicije (neki bi rekli i " KURVANSKE KOALICIJA, jer samo kurve noć provedu sa bilo kim ko će platiti) je to da su SNSD-ovi odbornici digli ruke za reizbor pedepeovke Dare Ikonić za direktora Doma zdravlja. PDP-u u Rogatici su u međuvremenu porasli apetiti. Pošto su opštine ponovo dobile na gazdovanje komunalna preduzeća načelnik opštine obećao je Đoku Razdoljcu iz PDP-a, diplomantu privatnog fakulteta u 55-oj godini života, mjesto direktora " bilo čega. Zauzvrat će imati dovoljno ruku u skupštini; fikusi sa narodnim mandatom i mjesečnim "dodatkom" od 500 KM dizaće ruke kad im načelnik kaže i kako im kaže. To što odbornik pri tome ne zna gdje se ni u koju rijeku ulijeva Rakitnica (rječica koja protiče kroz Rogaticu) " nema veze. Nije ni potrebno da odbornik ima glavu, dovoljno je da ima ruku i da je digne kad treba. Ljudi moji, braćo draga, pa ovdje se ne zna čiji je u čijoj; ništa se ne zna! Pardon, zna se da su narodu i borcima gaće odavno skinute i da ih je*be ko god stigne. To se pouzdano " ZNA! O tempora, o mores!

    "Vo se veže za rogove a čovjek za riječ", kaže se u mome kraju. Borci su ljudi koji su bili spremni za riječ ne samo da budu vezani nego i da poginu. Da, da poginu a da riječ datu otadžbini ne pogaze. O njihovoj sudbini danas odlučuju političari koji jedno misle, drugo govore, a treće rade Zato nam jeste kako jeste. Svi predsjednici opštinskih organizacija BORS-a, svi funkcioneri BORS-a su stranački ljudi. Političari, dakle. A već smo rekli kako političari misle, kako govore, a kako rade.

    Ovakav kakAv jeste (vraćam se hipotezi sa početka pisanja) BORS je samo još jedna u nizu institucija, ustanova, udruženja, i nevladinih organizacija koje su svrha same sebi. Postoje da bi u njima bili uhljebljeni političari bez trenutnog političkog angažmana, tu su samo zato da bi oni primali plate. Ponašaju se kao glava porodice koji svu svoju platu popije u kafani. U kuću ništa ne donese. A kad dođe očekuje da ga ukućani poštuju: da mu peru noge i idu u komšiluk dok on spava. Kad bi neka agencija koja se bavi istraživanjem javnog mnjenja izvršila anketu među borcima o tome šta misle borci o njihovom radu, kakvi li bi rezultati bili? IMAMO LI IKAKAV MEHANIZAM DA IZVRŠIMO PRITISAK NA BORS DA FINANSIRA ANKETU O ZADOVOLJSTVU BORAČKE POPULACIJE NJIHOVIM RADOM?
    bors - 26101 - 12.01.2011 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (1)

    Sve će to narod pozlatiti!


    Poštovani Fenikse,

    Jeste, sve je tako kako ti kažeš. Eto-zato ja nisam htio izvršiti kategorizaciju, ne želim borački dodatak, nisam htio uzeti vaučere"

    Kao nešto daju tebi, a ustvari tempiraju krinku sebi za novi mandat i bezobrazno visoke plate. Sve je to jedna velika laž i prevara. Evo "nagradnih pitanja" za one koji se "brinu" o boračkoj populaciji i invalidima:

    1. Koliko puta je veća plata tamo-nekom piskaralu u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite u (koju primi 12 puta u godini, plus topli obrok, plus zimnica, plus regres, plus dnevnice") od boračkog dodatka borca prve kategorije VRS (koju primi jedanput u godini)?
    2. Koliko zaposlenih ima u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite, šta ti ljudi uopšte rade i koliko je svako od njih (pojedinačno) i kako, svojim profesionalnim angažmanom, doprinio zaštiti prava boraca i invalida?
    3. Ima li u Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite uopšte zaposlenih invalida i boraca i koji je to procenat?
    4. Da li borci i invalidi postoje samo zato da bi državni službenici imali izgovor za svoja radna mjesta ili su njihova radna mjesta uspostavljena da bi oni brinuli o borcima i invalidima?


    Zvuči li vam ovo poznato: "Blagoje je još donekle govorio: "Sve će to narod pozlatiti! " Posle je okrenuo na: "Sve će to tebi bog platiti! " Naposletku se propije i tu skoro umre. A njegov sin prima izdržavanje iz invalidskog fonda i " prosi! "

    Oooo Lazo Lazareviću, ooooo Branislave Nušiću, oooo Petre Kočiću, ooooo Jovane Sterija Popoviću, ustanite iz groba da opišete sramotu srpske vlasti, pošto majka u našem vremenu nije rodila junaka da je opiše.
    arcibald_rajs - 25966 - 28.12.2010 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

    Čujte Srbi čuvajte se sebe


    Dr. Rudolf Arčibald Rajs je rođen 8. jula 1875. godine u južnonjemačkoj pokrajini Baden. Doktor hemije i profesor kriminalistike svjetskog glasa dolazi na poziv srpske vlade u Srbiju 1914. godine da istražuje zločine Austrougara, Nijemaca i Bugara, nad civilnim stanovništvom. Sa srpskom vojskom prešao je Albaniju, a bio je i na solunskom frontu. Godine 1918. sa Moravskom divizijom ušao je u oslobođeni Beograd. Veliki i iskreni prijatelj Srba cio svoj dalji život provodi među našim narodom i posvećuje ga borbi protiv srbskih neprijatelja, čak i onda kad su to bili sami Srbi. Smrt dr Rudolfa Arčibalda Rajsa 8. avgusta 1929. godine bila je neočekivana. Posle verbalnog sukoba sa bivšim ministrom Kapetanovićem, ratnim profiterom koji je rat proveo u inostranstvu, dr Rajs je pao ubijen rečima koje nije mogao da preboli. I mrtav je ostao u Srbiji: sahranjen je na Topčiderskom groblju, dok mu je, po njegovoj želji, srce sahranjeno na Kajmakčalanu. Tek posthumno objavljeno je njegovo posmrtno zaveštanje "Čujte Srbi! : čuvajte se sebe"


    "Čujte Srbi! : čuvajte se sebe" Rudolf Arčibald Rajs Beograd, 1. juna 1928.

    "Vaš čovek iz naroda, seljak, neiskvaren uticajem profesionalnih političara, nije podmitljiv. "Inteligencija" vam to jeste, i to od najsitnijeg činovnika sa ili bez diplome do ministra. Nisam lično poznavao vašu zemlju pre svetskog rata, ali su mi posmatrači kojima potpuno verujem tvrdili da su vam činovnici bili mnogo manje podmitljivi nego sada. Istina je da imate i opravdanje: viševekovna predstava turske istočnjačke podmitljivosti. To opravdanje, međutim, nije dovoljno da bi se oprostilo preterano rašireno mito, koje često poprima sve oblike otimačine. U toku rata sam verovao da je onaj bugarski ministar na nekoliko meseci koji je za to kratko vreme postao milioner neka bugarska specijalnost i da su vaši ministri suviše veliki rodoljubi da bi se bogatili na račun države i zloupotrebom položaja. Bio sam naivan i uvideo sam da nema razlike između ministra na "ov", "ev" i nekog na "ić". Osim nekoliko retkih izuzetaka, gledao sam kako bezbrojne vaše ekselencije od siromašnih, čak bednih ljudi postaju milioneri. Hoćete li primere? Navešću vam neke najtipičnije. Gospodin Stojadinović, inteligentan čovek, koji nije učestvovao u ratu uprkos mladosti i dobrom zdravlju, postao je ministar finansija. Kao takav, on odlučuje o sudbini vaših obligacija ratne štete, čija je nominalna vrednost od 1000 dinara pala na 50 i manje zato što država nije plaćala kamatu. On je po neznatnoj ceni pokupovao ogromne količine tog papira i kada ga je za sebe dosta zgrnuo, on, ministar, objavljuje da će se kamate isplatiti. Istog časa obligacija se penje na 250 dinara i više, i tako gospodin ministar postaje multimilioner.

    Gospodin Vukićević je bio običan profesor provincijske gimnazije. Pošto je postao političar i predsednik saveta, danas poseduje dve velike zgrade u Beogradu, a sam Bog zna koliko košta sam plac i podizanje takvih zgrada u glavnom gradu. Lazar Marković je sin vrlo siromašnog poštara. Tokom školovanja pomagali su ga neki imućni građani. Gospodin poslanik i bivši ministar Marković danas je vrlo bogat, plaća stanarinu 12 000 dinara mesečno i nehajno uveče gubi hiljade dinara na kocki. Boža Maksimović, nipošto bogat kao ni žena mu, postaje poslanik i ministar. Odjednom postaje bogataš, a njegova žena sada isključivo u Parizu kupuje haljine, nameštaj i skupe sitnice za stan. A šta reći o Pašiću koji je vrlo skromnog porekla? Istina, venčao se sa ženom koja mu je donela nešto novca. Postao je jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. A Velizar Janković? Zar verujete da je samo od poslaničke i ministarske plate mogao da postane truli bogataš kakav je danas??

    No, dosta je bilo primera, mogli bismo ih nabrajati u beskraj. Prilično je mučno o tome govoriti, jer su ti ljudi ličnim bogaćenjem pokazali da je njihova briga za opštu stvar bila samo sredstvo da bi se dokopali novca. Ove neprijatne primere su, međutim, sledili svi činovnici od vrha do dna lestvice. Poslovni ljudi, strani industrijalci i posrednici, koji dolaze u ovu zemlju da bi uspostavili poslovne veze i ulagali kapital u ovdašnja preduzeća to znaju i, ako žele nešto da urade, prinuđeni su da daju mito, a to se uvek prihvata. Mogao bih vam navesti primere za to, i to mnoge, ali mislim da to nije potrebno, jer ih i sami dovoljno znate. Ministri, generalni direktori, rukovodioci službi itd. - svi oni jedu taj hleb koji ljudi od časti i dostojanstva ne bi ni probali. Je li vas potrebno podsećati da vagoni robe često i ne polaze ako ih ne pokrene svežanj novčanica koje daje šefu stanice ili višem činovniku nadležnom za odgovarajuću službu? A da se predmeti na carini i kod policijskog komesari odugovlače ako nema podstreka u vidu bakšiša?

    Sve je to vrlo ružno i, mada se samo manjina odaje toj sramnoj navici, srozava ceo vaš narod u očima svakog čestitog čoveka. Kada se sudi o ponašanju sitnog činovništva, može se i naći olakšavajućih okolnosti u činjenici da je tako slabo plaćeno pa je, radi preživljavanja, prinuđeno da potraži dodatne prihode. Za vaše ministre, ljude iz politike, itd. , međutim, nema olakšavajućih okolnosti. Oni stiču bogatstva tim nečasnim putem, a na to ih navodi samo ljubav prema novcu ili taština i oholost kako bi mogli raskošno da žive i time potisnu u zaborav svoje skromno poreklo. "

    P. S. Iskreno preporučujem knjigu "Čujte Srbi čuvajte se sebe" dr Arčibalda Rajsa. Nevjerovatna je, kao i sam njen autor. Kao da nije pisana 1928. nego 1998. godine. Sve se promijenilo samo su lopovi (čitati - političari) ostali isti i uvijek se služe istim metodama.
    bors - 25965 - 28.12.2010 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (0)

    Uvažavam Feniksovu ispravku


    Poštovani Fenikse,

    Zahvaljujem Ti se na ispravci u postu 25935. Jeste, govorio sam o R. R. koji je odlikovan ordenom Miloša Obilića. Tačna je Tvoja ispravka da nije bio pripadnik Desetog nego Prvog diverzantskog odreda VRS i zahvalan sam Ti što si to primijetio. Samo ću još dodati i ovo:

    Taj ludi (u najpozitivnijem mogućem smislu ove riječi) borac, invalid tijela prepunog gelera i sa jednom nogom primjetno kraćom, svoj hljeb nasušni danas zarađuje na građevinama po Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Kakav je bio u ratu takav je i u radu. To što on uradi sam za jedan dan ne mogu trojica prosječnih majstora. Nema ga šta na oči ali... srce k'o trafika.

    Čuo sam priču da je, na nekom gradilištu u Istočnom Sarajevu, jedan grmalj nasrnuo na njega. Mislio je da je fizički mnogo jači pa da, zbog toga, može da mu pali čvoke. Međutim.... trojica su morala da ga otimaju. R. R. ga je uhvatio za vrat, zalijepio se za njega kao os za krušku baljaču. Jedva su oteli preneraženog grmalja čije je lice već počelo da plavi. Nije moga da vjeruje šta ga je snašlo.

    Opet, drugom prilikom, patrola policije (bez razloga) zaustavljala ga je na benzinskoj pumpi na Glasincu. On umoran, prljav, nervozan, upaljenih i bolnih ratnih rana" zaganjao ih je automobilom po proširenju, pa ispod nadstrešnice, preko travnjaka" Da nisu pobjegli i sakrili se iza službenog automobila ko zna šta bi bilo sa njima. Takav je za nepravdu.

    A za dobro" ni Majka Tereza mu nije ravna. Da ga probudim u pola noći i zatražim mu litar krvi bez riječi bi mi dao. Iz vene u venu. Posljednju marku iz kuće " isto tako.

    Ljudi poput R. R. daju nadu da kod Srba još ima one iskonske genetske "japije" koja nas čini velikim narodom. Samo da nije ove pogani od političara!
    bors - 25939 - 28.12.2010 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (1)

    BORS (2.dio)


    1. U BiH, uključujući entitete i organe vlasti i administracije svih nivoa ne može biti zaposleno više od 3 službenika na 1. 000 stanovnika.

    2. Ukupan broj zaposlenih u raznim službama i agencijama državnog aparatu sabran sa službenicima iz tačke 1. ne smije premašiti odnos 6 zaposlenih na 1. 000 stanovnika.

    3. Odnos najveća-najmanja plata ne smije biti veći od odnosa 5:1. Ako bilo ko u državi ima platu 5. 000 KM onda socijalna pomoć mora biti 1. 000 KM.

    4. Član bilo koje političke partije u RS može biti biran za: odbornika u skupštini opštine, načelnika opštine, imenovan za načelnika opštinskog odjeljenja; biran sa narodnog poslanika u NSRS i imenovan za ministra u Vladi RS. Bilo koji član njegove uže porodice ne može biti zaposlen tamo gdje se plata prima od novca poreski obveznika.

    5. Član bilo koje političke partije ne može biti: direktor državnog preduzeća, fonda, agencije ili ustanove čiji je osnivač entitet ili lokalna samouprava, ne može biti zaposlen u organima državne uprave, entitetskoj ili opštinskoj administraciji niti u fondovima i agencijama.

    6. Svaki građanin može biti član samo jedne političke partije. Svaka promjena stranke povlači zabranu političkog djelovanja, odnosno suspenziju prava da bude biran.

    7. Samo jedan član porodice može biti zaposlen u instituciji, ustanovi ili bilo kojoj drugoj organizaciji gdje se lični dohodak prima iz budžeta države, entiteta ili lokalne samouprave.

    Pa da vidimo da li bi onda trčali da se učlanjuju u političke partije!!!

    Takođe, što se tiče BORS-a dovoljno bi bilo i ovo:

    1. Bivši ili aktuelni član bilo koje političke partije može biti samo član BORS-a. Ne može biti biran u bilo koji organ BORS-a.

    Etooooooo rjeeešenjaaaaaa! Pa ko voli nek izvoli, neka se bavi politikom. Mnogi bi se za glavu uhvatili i molili da budu isčlanjeni iz političkih partija. Još samo ne znam odgovor na pitanje kako naći političare koji bi izglasali ove zakonske izmjene.
    bors - 25936 - 28.12.2010 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (1)

    BORS (1.dio)


    "Eeeeeevoooooo reeeeešeeeenjaaaaaa"

    Imponuje to što je istinita životna priča i moje pisanje zaintrigiralo mog (univerzitetskog) profesora Željka, kao i jednog takvog ratnika kakav je Luna. Ako je to TAJ čovjek koji mislim da jeste. Ne znam ga lično, već samo po čuvenju. Njegovom " naravno. Ne mome. Mene su, onih par godina dok sam radio na RTRS-u i živio na Palama, često pitali da li smo Luna i ja rođaci. Govorili su da fizički mnogo ličimo a isto nam je i" "ko razumi " shvatiće". Rječju: nisam ima čast nikad da lično upoznam Lunu.

    A Željko Tomić" heh, Željko" Moram vam još samo ovo ispričati o njemu, pa ću onda preći na temu. "Naletio" on ljetos do mene u Rogaticu. Žuri on žurim ja. Na parkingu se našli. On na proputovanju, ja napustio radove na imanju. Samo da se vidimo i progovorimo koju. Mene čekaju čeljad usred otkosa, njega drugar sa autom i obaveze već dogovorene negdje u Srbiji. Donio mi fleš-stik koji mi je obećao jednom davno zbog neke pričice koju sam napisao na sajtu. Niti sam ja pisao da bi dobio poklon niti on poklanja da bi platio pisanje. Još uvijek čuvam i koristim taj stik.

    Pričamo "dvjesta na sat", upadamo jedan drugom u riječ, ne završavamo misli a druge već započinjemo" k"o polupijane seoske lole na sijelu. Ustvari želimo jedan drugom što više toga da ispričamo za kratko vrijeme. I pričam mu ja tako nešto o pokojnom Momiru Jeftiću - Struji kad mu suza zaiskri u oku. Zakloni rukom oči od mene, kao sunce mu smeta, pa stavi sunčane naočare. Bi ga stid suze. Čuje stid! Je*eš čovjeka koji suzu ne može pustiti, bježi ti od takvog! Eto zato ovo ispričah.

    Vraćam se na temu.

    Često sam razmišljao šta je ključni problem što sve u RS ide "naguzičke" od rata naovamo. Analizirao, sintetizovao, indukovao, dedukovao, uopštavao, apstrahovao" i još bih umio mnogo teških riječi i misli nabrojati. Međutim, obrni-okreni sve se vrti oko jedne riječi: Politika. Svi problemi izviru odavde, kao i sve riječi koje su naša noćna mora: politokratija, političari, politizacija, političke elite, politička privatizacija" Nije važno koliki doprinos ste dali stvaranju države, koliko ste obrazovani, pametni, sposobni, koliko je impresivan vaš lični subjektivitet, već je najbitnije koju partijsku knjižicu imate u džepu. Svaka partija obećava, laže-maže samo da pridobije što više članova. Članovi im, opet, trebaju da bi, kako Željko lucidno a metaforički reče, zadovoljili "krugove pakla". Da je masovnost partije krucijalna stvar SFRJ se nikad ne bi raspala jer je, početkom devedesetih godina, SKJ brojao više od dva miliona članova. A država pukla k"o fišek!

    Koliko je besmisleno politizovanje svih segmenata naših života pokazuje činjenica da svi direktori imaju knjižice po nekoliko partija. Barem onih najznačajnijih. A ako nemaju, čim "namirišu" da bi određena stranka mogla doći na vlast odmah mijenjaju dresove. Sve to dovodi do grotesknih anomalija društva. Evo samo nekoliko primjera iz Rogatice.

  • Milorada Jagodića, Titinog komunistu, dugo su ubjeđivali da se učlani u SDS. Odbijao je sve dok nije rat odmakao i dok mu nije postalo jasno da nema nazad, kao i to da SDS neprikosnoveno vlada. Učlanio se u SDS. A onda su ga SDS-ovi "prvoborci" počeli prozivati zbog kasnog učlanjenja. "Posljednji sam od vas ušao u SDS, posljednji ću i napustiti stranku", dao je tada (ponovo) "časnu riječ" doskorašnji Titov komunista. "Teško bolestan" (hemoroidi dobijeni od pretjeranog sjedenja) oslobođen je vojne obaveze i upućen na radnu obavezu. Tamo je, kao direktor, izdejstvovao privatizaciju "Agrokombinata" koji je, bukvalno, pola Rogatice. Agrokombinat je za Rogaticu ono što je Agrokomerc za Cazinsku krajinu. Danas se režu cijele fabrike iz sastava "Agrokombinata" u staro gvožđe. Željko, nema više "Sladare" na ulazu u Rogaticu! Nestala je! Vjerovao ili ne, izrezali su je i cijelu prodali u staro gvožđe. Stado od 1. 000 ovaca više ne postoji. Čistokrvna grla konja Ergele "Borike" po kojoj je poznat cijeli ovaj kraj, jer je posljednja oaza bosansko-brdskog konja (autohtona vrsta u izumiranju) završavaju u salami. Poslovni prostori se krčme i prodaju po babi i po stričevima. Radnici su otpušteni i šutnuti kućama. Ostalo ime se dužno preko 30 plata i doprinosa. I oni koji imaju uslov za penziju ne mogu otići jer im godinama nisu uplaćivani doprinosi. Poslije ovako "uspješnog" rukovođenja u Agrokombinatu Jagodić je prešao u SNSD i imenovan za direktora Šumskog gazdinstva "Sjemeć", najvećeg rogatičkog bogatstva. Nezakonito je primio dvadesetak članova SNSD-a u "Sjemeć" gdje srednjoškolci imaju plate po 800 KM. U kancelarijama fizički više nema mjesta, uskoro će početi sjediti po hodnicima. Smijenio je sve poslovođe koji nisu htjeli uzeti člansku knjižicu SNSD-a, a za otpremače imenovao jedva punoljetne dječake čija je najjača kvalifikacija lijepljenje SNSD-ovih plakata u predizbornoj kampanji. Ni to mu nije bilo dosta pa se kandidovao za narodnog poslanika u NSRS. Prije neki dan dobio je kolac u glavu. Neko ga odalamio iz mraka. Sumnjivo je ("samo") pola Rogatice. Plus Gavrilo Bobar jer mu je Jagodić "kresnuo" ljubavnicu (neko je stavio na ovom sajtu pjesmu o tom događaju pod imenom "Čudna jada Jagodića Milorada").

  • Primjer drugi. Milan Marković, takođe bivši komunista i direktor u vrijeme vladavine SDS-a, čuvši da roditelji Milorada Dodika ljetuju u Crnoj Gori, hitno je otputovao dole. Upratio je na kojoj plaži se Milovi matorci kupaju, isfolirao obezbjeđenje i došao do Milovog oca. Predstavio mu se i rekao kako su, zaboga, dalji rod preko ženine familije. Milov ćaća ga je "naparadao" s noge na nogu jer Markoviću nije bilo poznato da je ovaj ogranak dinastije u međusobnoj zavadi; da godinama ne govore. No, Markovića to nije obeshrabrilo. Našao je neku drugu vezu sa vladajućom dinastijom i danas suvereno vlada Rogaticom. Primljen je na određeno vrijeme u "Sjemeć" gdje je pomoćnik direktora. Da li je to ikad bilo i da li će (ikad više) biti da se radnik primi na određeno vrijeme a onda imenuje za pomoćnika direktora! ? Službenim vozilima "Sjemeća" razvozio je đedove i babe da glasaju, a tokom cijele predizborne kampanje sve resurse "Sjemeća" stavio je na raspolaganju SNSD-u.

  • Primjer treći: "Pinki je vidio Tita". Ivana Perišić, diplomirana "difovka" fakulteta u Stambolčiću (za one koji ne znaju jedna stroga selendra, neviđena zabit desetak kilometara udaljena od Pala) bez radnog iskustva, danas je savjetnik načelnika opštine Rogatica. Do juče je vodila privatnu plesnu školu i to joj je bila najjača profesionalna referenca. Vukla me je za rukav i umiljavala mi se: "Čika-Zorane, Vi (da, obavezno mi je persirala) ste čovjek koji svojim shvatanjima nadrasta ovu malograđansku sredinu"! Ulagivala mi se godinama jer je od mene imala gratis reklamu na radiju i besplatnu kino-salu u Centru za kulturu. Što nikad ni od koga drugog nije mogla dobiti. Ja naivčina mislio da pomažem osobi čija razmišljanja prebacuju rogatičke zaseoke i stimulišem pozitivne društvene trendove. Ali " avaj! Kad se dohvatila vlasti, upoznala Milorada Dodika i slikala se sa njim (lično mi se time hvalila sva ushićena k"o Pinki kad je vidio Tita; kao pubertetlija poslije prvog poljubca), počela me je uhoditi i prijavljivati šefici da sam izašao sa radnog mjesta da popijem kafu sa poznanikom koji je izašao iz bolnice pa hoće da mi ispriča šta ga je to snašlo. Zabranila je, ova diplomirana difovka fakulteta u Stambolčiću, svim budžetskim korisnicima da kupuju u bilo kojoj radnji čiji vlasnik nije član SNSD-a. "Namontirala" je konkurenciji inspekciju da bi otvorila vlastitu teretanu. Pitanje je da li plaća zakup prostora i dažbine državi? Organizuje podjelu novogodišnjih paketića za djecu iz najjačih rogatičkih preduzeća, a zarada ide, naravno, lično njoj. Nek se samo usudi neki direktor da ne prijavi djecu da im difovka podijeli paketiće! Ili nek odbije da bude "sponzor" kad ga difovka za to "zamoli". Vidio bi do kada bi bio direktor. Jer ona od pet radnih dana četiri provodi u Banjaluci. Prvog dana kad sam napustio posao u Centru za kulturu Rogatica u Likovnu galeriju "Radenko Mišević" dovela je svoju djecu i ekipu RTRS-a. Snimali su zvanično aerobik, a zapravo reklamu za njenu privatnu školu. Zamislite aerobik u Likovnoj galeriji. Zato su mene morali ukloniti odatle jer ja te nebuloze ne bih dozvolio. Po cijenu da dobijem otkaz.

    Primjer četvrti. U rogatičkoj "Elektrodistribuciji" tačno na mjestu gdje je nekad stajala Titova slika već godinama stoji fotografija Milo(k)rada Dodika; do nje načelnik opštine Radomir Jovičič pa SNSD-ov odbornik Radenko Gladanac.

    Mogao bih ove anomalije i paradokse nabrajati do u nedogled. Kao i vi u svojim sredinama. A nažalost isto tako i na nivou države. Nego" gdje je tu rješenje? Što bi rekao velikan srpskog glumišta, pokojni Zoka Radmilović u kultnoj pozorišnoj predstavi "Radovan lll": "Eeeeeevoooooo reeeeešeeeenjaaaaaa". Potrebno je ove odredbe (naravno priređene i uobličene od strane pravnika) inkorporirati u naše zakonodavstvo:
  • bors - 25912 - 26.12.2010 : Zoran Janković Republika Srpska, Rogatica - best (2)

    Posljednje obraćanje BORS-u


    Zoran Janković
    Srpske sloge 27
    73220 Rogatica
    Tel: 066/379-602
    E-mail: zoranjanŽspinter. net
    JMBG:1410967173255
    Br. l. k. 04ESA2231
    Rogatica, 26. 12. 2010. godine

    Boračka organizacija RS
    (n/r predsjednika Pantelije Ćurguza)
    Краља Алфонса XIII бр. 1
    Бања Лука,
    borackaŽgmail.com
    Телефони: 051/211-726; 218-139
    Факс: 051/ 211-825

    PREDMET: Moje posljednje obraćanje BORS-u

    (Ne)poštovani gospodine Pantelija Ćurguze,

    Čekao sam više od mjesec dana da odgovorite na moje pismo. Čekao, čekao, čekao i čekao. Iako sam se Boračkoj organizaciji RS obratio po prvi put u životu, iako nikad i ništa ranije nisam tražio ni od Boračke organizacije niti od Države čije sam temelje krvlju zalio, iako sam Vam pismo poslao i klasičnom poštom i e-mailom pa ne postoji ni teoretska vjerovatnoća da ga niste dobili, iako je pismo bilo "otvoreno" i, njegovim tragom, dobili ste još (bar) nekoliko reakcija drugih boraca, iako.

    Time što se niste udostojili čak ni da mi odgovorite, pa makar i da mi kažete i: "Od*ebi, papak", izgubili ste moje svako dalje poštovanje i za mog i Vašeg života više nećete imati priliku da ga povratite (ja sam principijelan, narodski rečeno "zaguljen", "ters" čovjek). A ja sam, opet, izgubio obavezu da Vam persiram.

    Zato ću ti, Pantelija, ispričati jednu priču:

    Moj prijatelj, inače nekada borac Desetog diverzantskog odreda VRS, imao je u Beogradu saobraćajnu nesreću. Vozilo u kome su bili polupijani pripadnici specijalne jedinice MUP-a Srbije, bezglavo jurcajući ulicama Beograd, prešlo je u njegovu kolovoznu traku i udarilo ga skoro mu uništivši automobil. I njihovo vozilo bilo je ozbiljno oštećeno. I on i oni, na sreću, bili su samo ugruvani.

    Odmah su mu stavili lisice i priveli ga sudiji za prekršaje. Sudija (hm, "nezavisni" sudija) htio je odmah da presudi kako je on kriv za saobraćajnu nesreću. Time bi pripadnike MUP-a zaštitio od sankcija za neprihvatljivo ponašanje i uništavanje MUP-ove i imovine građanina. Vidjevši da će ispasti "grbav" moj prijatelj, inače u ratu tri puta ranjavan, ratni invalid i vojni penzioner (Vojske Srbije), brzo je razmišljao kako izbjeći iznenadnu nepravdu.

    Pošto je priveden sudiji a ne u pritvor nisu mu oduzeli mobilni telefon. Sjetio se jednog svog ratnog drugara, sada oficira Vojske Srbije, nazvao ga i sve mu ispričao. Ovaj mu je savjetovao da se pozove na pripadnost Boračkoj organizaciji grada Beograda i odbije da daje bilo kakvu izjavu sve dok se ne pojavi advokat Boračke organizacije koji će odmah krenuti put suda.

    Čuvši ovo do tada drski i prepotentni sudija preblijedio je, počeo da zamuckuje, da se izvinjava" Prekorio ga je, zaboga, zašto je nepotrebno "uznemiravao" Boračku organizaciju kada su se, eto, k"o ljudi mogli sve lijepo dogovoriti. Odmah ga je oslobodio "krivice", vozilo mu je MUP odšlepovao "paukom" do njihove radionice u kojoj je službeno vozilo skinuto sa kanala a njegovo uzeto u rad po hitnom postupku. Odvezli su ga u hotel i smjestili tu na MUP-ov račun sve dok mu automobil ne bude popravljen. Specijalci su ga ponizno zamolili da "ne talasa" dalje da ne bi ostali bez posla već da nikom ne spominje nemili događaj!

    Zašto ispričah ovu priču? Zamišljam sebe (ne dao mi dragi Bog) u sličnoj situaciji, u gradu bilo kome, kako se pozivam da pripadam Boračkoj organizaciji Republike Srpske. Kako li bi sudija reagovao? Mora da bi bilo kao u onoj čuvenoj skrivenoj kameri "Nadrealista": "Grohotom se smijem, grohotom"!

    A to što BORS nije Dušan Silni već sin mu, Uroš Nejaki, i što se na spominjanje njegove "snage" ljudi grohotom smiju kriv si ti, Pantelija, jer si i na mome primjeru pokazao koliko ti je stalo do borca.

    Naime:

    Kriv si zato što si Boračku organizaciju, čiji je cilj da bude oponent vlasti i da vodi brigu o boračkoj populaciji, inkorporirao u vladajući režim i čak si je pretvorio u važan (i snažan) element podrške vladajućeg, apsolutističkog režima sa elementima kulta ličnosti (Milokrada Dodika).

    Kriv si jer za predsjednike Opštinskih boračkih organizacija biraš (tačnije-lobiraš) ljude isključivo po političkoj pripadnosti. I to kompatibilnoj sa vladajućom oligarhijom.

    Kriv si zato što kad ti Milokrad Dodik opali šamar ti uzvikneš: "Jao, oprostite, gospodine predsjedniče, udarih Vas obrazom po dlanu"!

    Kriv si što umjesto da ti podvikuješ na njega koji je švercovao cigarete dok smo mi krvarili, ti si dozvolio da on podvikuje na tebe (provjerena informacija iz krugova bliskih Milokradovom kabinetu)!

    Kriv si jer si postao (mada još ne zvanično) borački Slavko Jovičić " Slavuj!

    Kriv si što se ponašaš kao i svaki drugi političar: brineš se samo kako da ponovo dobiješ mandat u BORSU i primaš sinekuru koja ne zavisi od toga koliko uspješno zastupaš boračke interese nego od stepena u kome si se dodvorio Milokradu Dodiku; što su ti osnovni motiv djelovanja "trideset srebrenjaka" i čanak pilava, odnosno mrvice od pilava koje ti spadaju sa prebogate trpeze Milokrada Dodika. I to tek onda kad njemu i njegovima pretekne.

    Kriv si što ti je prioritet u "radu" da se slikaš za TV: da ti je frizura svježe isfenirana a brci "a la Klerk Gebl" uredno štucovani i nagareni. Da li si i to od Milokrada vidio jer i on redovno farba kosu (provjerena informacija)? Ne samo da se podanički ponašate prema Velikom (vam) Vođi (kad kažem "vi" mislim na vas, "zapadnjake" iz RS), već u javnim nastupima pokušavate da ga oponašate, on vam je novi ban Tisa Milosavljević. Godinama sam radio najodgovornije poslove na televiziji i na radiju pa mi je uvo izoštreno da primijetim i ono što običnom čovjeku promakne. Tebe, Pantelija, nekoliko puta "uhvatio" sam kako koristiš identične riječi na istim mjestima, pa čak i cijele sintagme prepisuješ od Milokrada Dodika. Naprimjer kad govoriš o nekoj ustanovi ili instituciji onda ona nema (ili ima) "puni kapacitet"; kada govoriš o određenoj situaciji kažeš da je to "priča"! To su njegove riječi. Poslušaj pažljivo bilo koji njegov govor i uvjerićeš se da sam u pravu. Da li ti je to Milokrad idol ili si samo prečesto na "brifinzima" kod njega pa si "pokupio" i stil ponašanja i "Miletovu" retoriku. A ja, budala, pomislio da ćeš mu protivrječiti i stati u moju zaštitu!

    I ne samo to nego (vi "zapadnjaci") čak i fizički pokušavate da ličite na Njega, da hodate i ponašate se kao On. Naprimjer, cijela Banjaluka se otvoreno smije ministru Stanislavu Čađi jer pokušava i da hoda k'o Mile. Mile dvometraš a Čađo "metar i žilet"! Žalosno je, nije smiješno.

    Kriv si što si klimoglavac i čankolizac, što nemaš mu*a da lupiš šakom od sto i kažeš vlastima svoje (tačnije boračko) mišljenje!

    Kriv si što ti borci uglavnom rade u privatnim pilanama u vlasništvu dezertera i ratnih profitera, dok se ti, mandat po mandat, "boriš" za njih. A istovremeno znaš da je Milokrad Dodik registrovao firmu u Austriji na tamošnjeg državljanina. Ovoj će firmi, nakon što za vrijeme svoje vlasti uništi sva šumarstva, dati koncesiju na gazdovanje našim šumama u narednih 99 godina. U međuvremenu, preko svojih pijuna, za male pare kupuje sve pilane u Republici Srpskoj. Kada izgubi vlast (jednom će se i to desiti, zar ne) biće vlasnik šuma i svih drvoprerađivačkih kapaciteta, naših najznačanijih privrednog resursa. Faktički: biće vlasnik Republike Srpske. Ti to znaš i prećutkuješ. A ćutanje je znak odobravanja.

    Kriv si jer si umjesto da, autoritetom svoje funkcije (ako je nisi već derogirao do nulte vrijednosti) zaštitiš moja građanska prava i spriječiš političku diskriminaciju kojoj sam izložen, svojim ćutanjem doprinio mom progonu iz Republike Srpske! Neka ti je to na "čast" i na "ponos"!

    Kriv si jer činiš što ne treba a ne činiš ono što treba; za činjenje i nečinjenje!

    Sa (ne)poštovanjem,

    Zoran Janković

    P. S. Od Nove godine, kao što sam i obećao da ću uraditi ukoliko Boračka organizacija ništa ne učini na mojoj zaštiti, selim se iz RS u Federaciju. Boračka organizacija i Pantelija Ćurguz svojim ćutanjem postali su saučesnici u progonu borca otadžbinskog rata, ratnog veterana i nezavisnog intelektualca iz Republike Srpske. Protjerala me je vlast SNSD-a predvođena Miloradom Dodikom, a Boračka organizacija je na sve to žmirila, ćutala, i okretala glavu u stranu. Nek se zna!
    ekshumacije - 25636 - 25.11.2010 : Zoran Janković Rogatica - best (1)

    O Goranu Mandiću


    Prijatelju Željko,

    Jeste, Goran Mandić je dobar čovjek, kvalitetno obrazovan, pošten i dobar stručnjak u svome poslu. Žao mi je što ima zdravstvenih problema. Jedan je od prvih ljudi u Rogatici koji se, davnih godina, uhvatio u koštac sa strašnim sokoćalom zvanim - računar. Inače je načelnik Odjeljenja za finansije u opštini Rogatica. To je jedan o (pre)rijetkih SNSD-ovih kadrova koji je postavljen kada je ova stranka došla na vlast u našoj varošici a da posjeduje kvalifikacije i zaslužuje radno mjesto (funkciju) na kojoj radi. Pamtim da mu je, svojevremeno, Radovan Karadžić nudio savjetničko mjesto u kabinetu a ovaj to odbio jer je bio politički oponent SDS-u. Dakle nije od onih (prečesto sretanih) golubova prevrtača koji uvijek nađu načina da ulete u jato na vlasti; dosljedan je i u životu i u politici.

    Znam lično Gogija, suprugu mu, i sinove. Civilizovani ljudi sa kojima se može razgovarati i onda kad ne mislite isto. Dakle o Mandićima iz Rogatice - SVE NAJBOLJE!

    Poštovani prijatelju,

    hvala ti što si se ponovo javio, i još jednom me uvjerio da u svemu identično razmišljamo.

    Moram da ti kažem da je tvoja "Nova knjiga o Milutinu" izazvala burne reakcije na ovoj stranici. Posjetioci su oduševljeni tvojim izuzetnim stilom pisanja, vrlo jakim i po kvalitetu vrlo sličnom stilu Danka Popovića. Svaka ti čast!

    Hvala ti i za izraz "sokoćalo". Već godinama pokušavam da pronađem srpsku riječ za engleski pojam "gadget", ali bez mnogo uspjeha - sve do danas. Imenicu "sokoćalo" sam dodao u riječnik u istom trenutku kada sam je pričitao, čak prije nego što sam i ovaj članak objavio.

    Pozdrav,
    Željko
    rogatica_politika - 25539 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (1)

    Nova 'Knjiga o Milutinu' (4)


    U međuvremenu ne mogu da privedem kraju postdiplomske studije iz oblasti odnosa sa javnošću u bezbjednosti (prosječna ocjena 9, 5) jer nemam novca za školarinu i putovanja za Banjaluku; odslušao sam sva četiri semestra i stekao preduslove za magistarskog kandidata, ali"ne mogu, dakle, studije da završim jer me uništavaju i finansijski i psihički. Jer evo šta mi rade na poslu!? Prisiljen (da, bukvalno prisiljen prijetnjom da ako odbijem mogu da uzmem radnu knjižicu) sam da potpišem ugovor o radu na 4 sata. Svi mi radimo po 4 sata, kao da smo trudnice, samo direktorica " osam. Nama po pola plate, njoj cijela. Nemamo toplog obroka, regresa, zimnice, ništa Moja plata iznosi 380 KM i ide mi pola radnog staža. Petnaestak godina radim, što "na crno" što "na bijelo" u novinarstvu a jedva da sam skupio osam godina radnog staža! ? Pošto mi i sada ide samo pola radnog staža potrebno mi je, ovim tempom, još "samo" pedeset godina rada pa da izađem u penziju. A imam četrdeset četiri godine starosti. Kao da sam gavran ili kornjača, pa ću živjeti 100 godina, a u 101 ići u penziju. Za svo to vrijeme, kunem se u hljeb i so, nikad nisam primio 1. 000 KM plate. Nikad za nikad. A magistarski sam kandidat! Pa šta sam ja to ovdje, u Republici Srpskoj: crnac, juda, taliban, terorista, trinaesto prase, kurvino kopile???? Šta sam i ko sam ja i čime sam sve ovo zaslužio! ? Time što mislim svojom glavom i slobodno izražavam vlastito mišljenje? Pa zar to nisu načela EU u koju se kunemo mnoooogo češće neko u krsnu nam slavu!

    Radno mjesto na koje sam trenutno raspoređen je organizator kulturnih manifestacija. Međutim, s obzirom da je to prilika za eksponiranje i prikupljanje političkih bodova, moj posao rade partijski puleni vladajuće stranke. Čak kriju od mene ono što mi je u opisu radnog mjesta. Ne znam ni kad je šta planirano ni kad se šta održava, nedostupni su mi planovi i programi rada Centra" U međuvremenu meni imputiraju da ne radim svoj posao, te mi daju da radim poslove koji me ponižavaju do granica nepodnošljivosti. Naime, radim teške, manuelne i ponižavajuće poslove poput montaže bina, rasvjete, poslove obezbjeđenja koncerata, montiranje "fosni" na binu, naplate ulaznica za dječje predstave, prenošenja stolica (ja, koji nikad nisam bio član niti jedne političke partije) za stranačke skupove, lijepim plakate po gradu" Prije neki dan direktorica (član SNSD-a i njihovog aktiva žena) mi je saopštila da treba da radim kao rasvjetljivač i tonski realizator u kino-sali!? Zato što je kolega koji je to radio potpisao pristupnicu SNSD-u pa su mu obezbijedili još 4 sata radnog angažmana u sporskoj dvorani. Ja da radim ove poslove, ja koji sam prije petnaest godina bio urednik na državnoj televiziji i šef tima gdje su ton i rasvjeta bili samo dva od desetak segmenata proizvodnje programa.

    Posljednja kap u čaši političke diskriminacije moje malenkosti je to da se, po pitanju finansija, dogodila identična situacija kao 2008. kada sam smijenjen. Naime i u oktobru 2010. je potrošen godišnji grant. Hoće li sada smijeniti direktoricu? Ma kakvi, njoj će odobriti sredstva iz budžetske rezerve sa kojima može dijeliti plate radnicima do nove godine. A i već su joj dali i pozajmicu od 12 hiljada KM. Ima li riječi za ovakav bezobrazluk?

    Da pokušam privoditi kraju: u državi (entitetu) za čije stvaranje sam dao svoju krv i meso konstanto sam politički progonjen i diskriminisan. Progone me politika i političari zato što odbijam da prihvatim članstvo u bilo kojoj partiji. Progoni me SNSD-ov načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić koji je, dok sam ja primao u glavu dušmanske metke, bio rukovodni radnik u sarajevskom "Sprindu". Šesnaest (prvih, najkrvavijih) mjeseci rata pekao je hljeb neprijateljskoj vojsci i zato dobio zahvalnicu za doprinos "borbi A BiH protiv agresora". Progoni me Milan Marković, vječiti neuspješni direktor svega i svačega, predsjednik komisije za izbor i imenovanja koji ne zna šta je "curriculum vitae", ratni zabušant i liferant. Progoni me Radovan Rosić, načelnik Odjeljenja za privredu, koji je čitavog rata uništavao čuveni TPR i kad ga je uništio dobio da vodi cijelu rogatičku privredu. Koja je sada, naravno, kompletna u stečaju. Čuveni ekonomista Rosić (da ne ulazim u eksplikaciju njegovih političkih angažmana počevši od OK SKJ, preko Socijalističke partije, do hitnog, u toku noći, prijema u SNSD i dostavljanja mu članske knjižice) koji je rukovodilac cijelog života. Nikad ništa nije stvorio svojom pameću ni rukama, nikad sebi nije kupio najobičniji automobil, makar "fiću", "stojadina"; napravio kuću, vikendicu, ćenifu ili kućicu za psa, kućicu za ptice, makar"ogrevna drva kad složi u plast redovno mu se obore. Toliko je sposoban. Da mu nije država dala stan i danas bi bio podstanar. I takav čovjek vodi cijelu rogatičku privredi plus društvene djelatnosti! ? I još Mene progoni! Progone me, i on i njemu slični, zato što sam ja njihova savjest. Progone me jer javno govorim, u medijima, o tome kako primaju enormno visoke plate a svoj posao rade izuzetno loše. Progone me zato što jesam sve ono što oni nikad nisu bili: časni učesnik otadžbinskog rata, uspješan čovjek od karijere u svemu čega se prihvatim!

    Moja majka, moja supruga (diplomirani ekonomista), moja malenkost (profesor odbrane i sigurnosti, dugogodišnji novinar, magistarski kandidat) mjesečno ne primimo ni 1. 000 KM dok načelnik opštine primi 5. 100 KM. Ja se sa time nikad pomiriti neću. Pazite " NIKAD.

    Ako sve naprijed navedeno nije razlog za Vašu reakciju i odgovor, ovo što ću vam sada reći zasigurno JESTE. Spada u Vaš djelokrug poslova.

    Prije par dana zvao me je iz Konjica Enver Bećirević, vlasnik firme "Prominvest" d. o. o. koja je regionalni privredni lider ovog dijela Federacije. Reference firme možete vidjeti na portalu www.prominvest.ba. Broj njegovog mobilnog telefona je 061/131-077, tako da možete provjeriti moje navode. Naime čovjek je vidio moje muke sa vlastima na TV-u i nepravdu koja mi se čini i predložio mi sljedeće: da dođem sa porodicom da živim u Konjicu: mojoj supruzi startna plata od 1. 500 KM, a meni, maltene, koliko god kažem. Da radim marketing i odnose sa javnošću. Svoj posao!!!

    Šta mi je činiti, pitam ja Vas? Ako u svojoj rodnoj Rogatici, u svojoj Republici Srpskoj ne mogu da opstanem jer se krše moja najosnovnija ljudska i zakonska prava, ako sam ponižavan i potcjenjivan, devalviran, degradiran. Pri tome jedva ekonomski preživljavam, iako sam domaćinsko dijete, koljenović žuljevitih ruku od rada na porodičnom imanju i žuljevite stražnjice od učenja i bavljenja naučnim radom. Od rata naovamo svako veče, ama baš svako, pijem šaku tableta protiv bolova jer me "ubija" strahovita kostobolja. U posljednje vrijeme strahujem i za bezbjednost porodice jer su latentne prijetnje već tu. Pijem i šaku "bensedina" da bih mogao zaspati. Progone me dezerteri, profiteri i ratni zabušanti, nesposobnjakovići svih boja i opredjeljenja, konvertiti koji u džepovima imaju čak i po pet partijskih knjižica različitih stranaka. Jer svi ljudi na rukovodnim mjestima u Rogatici su upravo takvi. Apsolutno svi. Pa čak ni to nije sve: policija me prati, prisluškuju mi telefone i pregleda papir po papir u svakoj firmi u kojoj sam ikad u životu radio. Oni to neće priznati, neće jer to rade protivzakonito, ali, novinar sam, imam i ja svoje izvore. Već dva puta pokušali su mi montirati krivične prijave. Nije li to vrhunac svakog progona. Izjave mi uzima Mile Gladanac, šef krim-službe u Rogatici, dezerter za kojim smo cijelog rata imali raspisanu potjernicu zbog dezerterstva. Meni, koji sam dva puta ranjen u plavo-maskirnoj uniformi, koji imam u sebi više poštenja nego svi trenutni rukovodioci u opštini Rogatica! ? Zajedno, naravno! Tužno pretužno!!! Šta je rješenje, gdje je izlaz?

    Da li mi je izlaz da odem u Federaciju gdje ću biti ekonomski zbrinut, cijenjen, i gdje neću biti progonjen??

    Čekaću deset dana Vaš odgovor. Dovoljno je, više nego dovoljno. Po prvi put u životu tražim nešto od BORS-a. Ne molim nego tražim. Ja nikad i nikog ne molim, takav sam. Tražim da me zaštitite od organizovanog, državnog progona organa vlasti RS i institucija svih nivoa. Ako mi neodgovorite ili date nezadovoljavajući odgovor selim se u Federaciju. Jer" sjećate se pošto se poturčio Marko!? Bolje i to nego da, umjesto da pravim naslovne strane najjačih novina u RS, budem predmet pisanja tih naslovnica. Ko mi garantuje da danas-sutra, pod neizdrživim pritiskom režima kome sam izložen neću, ne daj Bože, pući k"o fišek! ? Visok sam 190 cm i težak 144 kg; ja ako puknem biće to pucanj od kojeg će mnogima popucati bubne opne. I još ponešto. Ozbiljno vam to govorim. Najozbiljnije!

    S poštovanjem,
    Zoran Janković

    ____________________

    P. S. I ovo pismo, kao i odgovor na njega, biće dio memoara koje ću, u bliskoj budućnosti, objaviti skupa sa svom ostalom, obimnom dokumentacijom koju posjedujem. Biće to svedočanstvo o nevjerovatnom političkom progonu kome sam izložen u XXI vijeku, a samo zato što govorim istinu i suprotstavljam se političarima na vlasti. Takođe, ovi materijali biće i dio "bloga" koji ću da postavim na Internetu čim mi obaveze prema fakultetu ostave dovoljno vremena. Mislim da ću ovo pismo dostaviti i nekim prijateljski mi nastrojenim Web-portalima.
    rogatica_politika - 25536 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (1)

    Nova 'Knjiga o Milutinu' (3)


    "Radio Rogatica" u procesu registracije svih elektronskih medija u BiH nije dobio dozvolu za emitovanje od RAK-a. Za registraciju je bilo potrebno 24 boda. Ocjenjivana su tri osnova. Program, za koji je bila odgovorna moja malenkost, dobio je 12 bodova. Finansije i tehnika dobili su 0 (nula) bodova. A za registraciju je, ponavljam, bilo neophodno dobiti 24 boda. O svemu ovome i RAK i ja imamo dokumentaciju. Tada su na vlasti u lokalnoj zajednici bili SDS i radikali. Ja sam (budala) i dalje mislio da je novinarstvo nespojivo sa članstvom u političkoj partiji. Niko me u Rogatici nije htio jer nisam bio ničiji (član). Bio sam sam svoj. Za mene pune četiri godine nije bilo posla. Pokušavao sam nešto raditi privatno. Hm, gdje će novinar biti trgovac. Propao sam u preduzetništvu. Jedina neslavna epizoda u mojoj profesionalnoj biografiji.

    U međuvremenu sam podvio rep, otišao u Sarajevo, na matični fakultet, i uz dosta uvreda i neprijatnosti koje sam doživio od svojih profesora - diplomirao sam. Nekoliko godina radio sam kao "freelancer", pisao za novine i magazine, agencije, Web-portale. Sve honorarno, bez uplaćenog radnog staža, tako da mi je radna knjižica puna rupa kao švajcarski sir.

    Kada je privatni Radio "303", stanica koja je registrovana na štetu opštinskog radija a sa namjerom da protežira političke ciljeve SNSD-a finansijski debelo "zaglavio" i vlasnik se obratio opštini za pomoć sjetili su se mene. Prihvaćen je moj prijedlog za prevazilaženje postojećeg stanja. Ponudili su mi mjesto direktora, a ja sam pristao pod uslovom da ne moram biti član nijedne partije. Za par godina vratio sam sve dugove, dobio dugoročnu dozvolu za emitovanje na deset godina (radio je ranije ilegalno emitovao) isplaćivao po 12 bruto-plata godišnje. S obzirom da su prihodi radija bili skromni sebi sam isplaćivao platu od 400 KM. Iako sa skromnim primanjim konačno sam počeo da vodim normalan profesionalni život dostojan čovjeka.

    Kao uspješnom rukovodiocu iz oblasti medija ponudili su mi da vodim novoosnovani Centar za kulturu Rogatica. Bilo je to krajem 2007. godine. Pred načelnikom i predsjednikom opštine dao sam izjavu da nisam član nijedne partije, da nemam udio u vlasništvu Radija "303" i da nisam u sukobu interesa. Osnivač je od mene zahtijevao da osoblje Centra sačinjavaju zaposleni u Narodnoj biblioteci Rogatica na poslovima kulture. Da pokušam da ne duljim više nego što je neophodno: započeo sam posao u Centru. Za godinu dana organizovao sam više od 30 događaja iz oblasti kulture uključujući dva velika poklon-koncerta omladini Rogatice. Za Vaskrs: Maja Nikolić, "In vivo", "Vudu Popaj", za Preobraženje "In vivo", Slađana Delibašić sa plesnom grupom i Jellena. Organizovao sam događaj od republičkog značaja, Festival guslara RS, i za uspješnu organizaciju dobio zahvalnicu od Saveza. Ni punu godinu dana nisam radio ovaj posao a došlo je, u jesen 2008. do promjene opštinske vlasti; SNSD je dobio izbore. I tu ponovo počinje moja golgota.

    Centru za kulturu za rad su odobrena preliminarna sredstva od 60. 000 KM. U hodu je trebalo da se snimi stanje u pogledu stvarnih potreba i rebalansom opštinskog budžeta odrede realna sredstva, jer je ovo bila prva godina postojanja i rada. Sredstva koja su mi u startu odobrena trebalo je da posluže samo za plate zaposlenim, a "ad hok" sredstva doznačavana su mi za pojedinačne programske sadržaje. Međutim, trudio sam se da što manje novca potrošim za plate a što više na programske aktivnosti. Primjera radi moja plata, koja je bila najveća, nikad nije izašla na 800 KM. Centar za kulturu počeo je sa radom 01. 01. 2008. godine. SNSD-ov načelnik Radomir Jovičić pozvao me je, u desetom mjesecu 2008. godine. Sabrao je sva sredstva koja su mi doznačena, i za plate i za projekte. Rekao mi da sam potrošio sve odobrene pare na godišnjem nivou, da sam loše rukovodio ustanovom i da mi ne da više ni jedne KM. Tako je i bilo: nisu mi doznačena sredstva za plate radnicima za oktobar novembar i decembar 2008. godine. Tek mi je prva tranša od nove vlasti prebačena u januaru. U nedostatku sredstava donio sam odluku da svi primamo minimalac od 300 KM. Kako radnica na održavanju higijene sa NK tako i ja kao magistarski kandidat. Svima jednako. A onda su me, u aprilu 2009. smijenili zato što sam "loše poslovao" i imao viška radnika u Centru. Niti jedne-jedine odborničke diskusije niti komentara o mom negativnom radu nije bilo; stranačka mašinerija samo je podigla ruke i smijenila me, jer je tako dogovoreno na međustranačkim usaglašavanjima. Opet sam bio žrtva politike.

    To što sam smijenjen, nije to nikakav problem. Čak je degutantno kad se smijenjeni direktor buni protiv svoje smijene. I meni je to uvijek bilo gadno slušati. Nekako ljigavo zvuči. Ali ovdje se radi o tome da je nestranački ekspert, koji je posao radio dobro, misleći svojom glavom smijenjen, a na njegovo mjesto postavljen/a partijski poslušnik koji do podne glavu drži nagnutu na desnu stranu i prebaci je na lijevu tek kad mu to telefonom jave iz opštine; koji tri puta dnevno ide u opštinu da bi dobio vlastito mišljenje! Radi se o pojavi a ne o personama. Zbog toga sam "ušao u klinč" i sa ovim vlastima. I nemam namjeru ustuknuti. Kao što nisam ustuknuo ni 1992. godine neću ustuknuti ni sada. Pa sve kad bih znao da se cijena plaćala na isti način kao i tih godina.

    Na konkurs za izbor novog direktora Centra za kulturu sam se, naravno, svjetla obraza " prijavio. Komisija za izbor i imenovanja, sastavljena od istaknutih članova SNSD-a i koalicionih partnera nije bila uopšte kompetentna da razgovara sa mnom o oblasti kulture. Tvrdim to svjestan svakog napisanog slova. Nisu znali da BiH i RS nemaju Zakon o kulturi, nisu znali da je donesena samo strategija za kulturu, nisu znali ko je njen autor, a čovjek je Rogatičanin!!! Moj razgovor sa njima trajao je više od 30 minuta. Znam to pouzdano jer je tonski sniman, a kaseta okretana u toku razgovora. Danas mi taj snimak neće da dostave. Naime, bio sam jedini kandidat koji je zadovoljavao sve uslove konkursa. Poništili su konkurs, promijenili statut Centra na način da su izbrisali stavku o tome da kandidat mora imati iskustvo u kulturi (! ? ) i na ponovljenom konkursu primili za direktora člana SNSD-a kome je najjača profesionalna referenca rad u privatnoj pilani. A statut su mijenjali usred konkursne procedure, što je flagrantno kršenje zakona.

    Od tada traje moja borba sa njima, borba Davida sa Golijatom. Dva sudska postupka sam pokrenuo ali to je toliko kilavo i jadno da nemam riječi kojima bih izrazio sudsku neefikasnost. Moja zakonska i ljudska prava krše se svakog dana na najbezobzirniji i najbezobrazniji mogući način:

    Opštinske službe odbijaju da mi dostave dokumente koje tražim, ignorišu se moji dopisi, radnicima Administrativne službe zabranjuju se svaki kontakti sa mojom malenkošću, ministarstva mi odgovaraju da nisu nadležna da ocijene dokumente u kojima mi je opština navela ministarstvo kao pravni lijek. U najkraćem, žrtva sam progona i strašne političke diskriminacije kakva nije provođena ni u vrijeme najrigidinijeg Brozovog "komunizma". O tome imam desetine stranica i mogu Vam ih, ako želite dostaviti, kao dokaz o istinitosti ovog o čemu pričam.
    rogatica_politika - 25533 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (0)

    Nova "Knjiga o Milutinu" (2)


    Čak nisam ni želio rat. Naprotiv! U martu 1992. godine, svjestan šta se sprema, napustio sam stan i sa trudnom ženom izbjegao iz Sarajeva u rodnu mi Rogaticu. Stan je bio moje privatno vlasništvo, nije mi ga dala država i opremila okačivši mi čak i vodokotlić u WC-u. Kao nekima što jeste. Zato su ih i prodavali u bescjenje. Ne, meni su stan kupili moji roditelji pošteno zarađenim novcem; prodali zemlju i meni kupili stan, skućili me. Pošteno platili i stan i sve u stanu. A ja sve svoje, dakle, ostavio u Sarajevu, a nisam imao malo. Bio sam sin-jedinac iz domaćinske kuće, finansijski zbrinut. Uostalom, kao i moje sve tri sestre. Ja student-apsolvent na Političkim naukama, Odsjek ONO i DSZ, supruga na ekonomiji. Sve smo to, dakle, napustili u martu 1992. godine i vratili se u Rogaticu. Prije toga odslušao sam četvrtu godinu, položio predviđene ispite, odstažirao i imao čin rezervnog potporučnika. Svjež "stažo" objašnjavao sam usijanim glavama u Rogatici kako oni ne znaju šta je rat, kako je samo stajati u Pazariću na minus 15 i slušati predavanje ogroman napor, kako je bolje sto godina pregovarati nego dan ratovati ali" nisu me slušali. Govorili su da je moja škola komunistička. Tapšali su puške i govorili: "Ovim ćemo mi sa njima pregovarati, je*aćemo im mater"! Kad je zapucalo ti što su ovako govorili uhvatili su se benzinskih pumpi, postali su povjerenici preduzeća, članovi kriznih štabova" A ja, kud ću-šta ću, muško sam, školovani oficir, uhvatio sam za pušku. To mi je bila obaveza. Otadžbina i ono što mi je priroda dala u međunožju zahtijevali su od mene ovakav stav. A i osjećao sam da je sramotno drugačije činiti. Imao sam to negdje u genetskom kodu. Čovjek to ili ima ili nema; ili jeste ili nije patriota. Nema tu ništa između. Između je međa. Međa vrlo slična onoj iz romana "Nož" Vuka Draškovića. Moji su me odgovarali, nudili pare, slali u strane zemlje; jedinac sam, na meni je slavska svijeća, loza bi se ugasila sa mnom jer sam jedini muški potomak cijelog ogranka porodičnog stabla" Tccc, nisam htio ni da čujem razloge. Deda po ocu bio mi je invalid, bez noge, i nije moga učestvovati u Drugom svjetskom ratu. Đeda po majci, švercera duvanom, rat je zatekao u zatvoru; Nijemci preuzeli zatvor i on, greškom, sa političkim zatvorenicima ostao u "bajboku" sve do 1944. godine. Do početka devedesetih godina svi su se hvalisali kako su im đedovi bili partizani; onda su počeli da pričaju kako su im đedovi bili četnici. Ja sam uvijek saginjao glavu i prećutkivao temu rata, jer moji preci nisu bili ratnici. Riješio sam da to ispravim i da moja djeca i unuci (ako stignem da ih imam) ne saginju glavu kad se o ratu bude pričalo. Da pokušam skratiti ispovijest. U najkraćem, muški sam ratovao.

    Uvijek mi je, za vratima u kući, bio spreman ranac i puška. Često su me dizali u tri-četiri sata ujutro: pukla linija na Nišićima, treba stabilizovati poljuljane položaje na Goraždu, neophodna ispomoć na Sarajevu, primijećeni pokreti neprijateljskih snaga u Žepi, pada Trnovo" Jedini sam u jedinici, od nas sedamdesetak, imao čin rezervnog oficira. Pored načelnika stanice jedini sam bio fakultetski obrazovan. Za inspektore, u "nedostatku kadra", imenovani su metalostrugari, za komandire policajci-kursadžije, za pomoćnike komandira šumari" A ja, gdje su se god gubile glave bio sam prvi. Svima je odgovaralo da zaginem, jer sam potencijalno ugrožavao njihova "teškom mukom" stečena radna mjesta. I tako tri pune godine. Čak sam permanentno vođen u statusu rezervnog policajca, jer su se bojali ako budem primljen u stalni radni odnos da ću, jednog dana, lupiti šakom od sto i tražiti tretman adekvatan mome zvanju i obrazovanju. I tako sve do 1995. godine. Nakon što sam, nekoliko puta, jedva izvukao živu glavu u borbi, postalo mi je jasno da sam "persona non grata" jer nisam član SDS-a. Kud ću, šta ću, ne može Gospod Bog ni mene paziti non-stop, ima i drugih u opasnosti!?

    Jednom na TV-u pročitah telop (oglas) da se traže novinari sa fakultetom društvenog smjera na SRT-u. Jedva mi u stanici dadoše slobodan dan da odem da se prijavim na konkurs. Kad tamo, ja jedini prijavljeni kandidat. Nemadoše kud, primiše me na probni rad na mjesec dana. Radio sam vremensku prognozu. Dopalo im se kako radim. Mislili su da će biti problem da iz jedinice dobijem otpust za radnu obavezu. Hee, heeee, u stanici jedva dočekaše da me se riješe. Mnogi od njih su rekli kako su tek tada "prodisali". I tako, desi se kuriozitet možda i nezapamćen u istoriji ratovanja: u rat sam ušao sa činom rezervnog oficira, pošteno i muški ratovao, bez degradiranja, a iz ratne jedinice otišao sa "činom" rezervnog policajca! I samo još ovo o ratu: i sva tri mi zeta učesnici su rata. Najstariji je poginuo u borbama oko Rogatice, a sin mu je danas heroinski zavisnik. Druga dvojica su u Americi. Jedan je legalno iselio (za sva vremena naravno) skupa sa sestrom i moja dva sestrića, dva bića koja sam, poslije svoje djece, najviše volio na cijelom svijetu. I drugi je zet, takođe demobilisani borac, u Americi. Ilegalno tamo boravi, zarađuje koru hljeba da bi mogao da školuje izuzetno nadarenu djecu. Sve rečeno je živa istina, živa k'o živa rana. Tako mi Bog pomogao! A vjerujući sam čovjek.

    Elem, obreh se ja na SRT-u, studio Pale. Pokojni Ilija Guzina, direktor, otvoreno je protežirao Hercegovce. Takvi su oni, hercegovci: dobri Srbi, dobri ljudi, a pomažu jedan drugom čak i kad ne govore. A ja? Ja opet ni kog' s lijeva ni kog' s desna. Ipak za tri godine sam od novinara-saradnika II (najniže zvanje u novinarstvu) napredovao do samostalnog urednika (jedino više zvanje je komentator). U novinarstvu se zvanja dobijaju slično kao činovi u vojsci: dobijate ih redovnim ili vanrednim unapređenjima. Bila su to burna vremena i jasno je da su se zvanja sticala mnogo brže nego u mirnim vremenima. Novinarski sam pratio događaje od najvećeg entitetskog značaja, sjednice Vlade RS i zasjedanja NSRS. Vodio sam i uređivao informativno-političku emisiju "Srpska danas" i "Hronika Srpskog Sarajeva" te, bez ikakve štele, veze, i korupcije, zahvaljujući isključivo ličnim kvalitetima, bio planiran za urednika "Trećeg dnevnika".

    Tada Biljana Plavšić i Milorad Dodik preuzimaju vlast od Radovana Karadžića. Meni se nudi da idem u Banjaluku da uređujem "Banjalučku hroniku". Odatle mi "stižu glasi" da me smatraju "Radovanovim piskaralom" i da tamo neću biti dobro došao! Čuj ja Radovanov novinar a nikad nisam bio ni član SDS-a! ? Čak sam progonjen od SDS-ove političke oligarhije!

    Već godinama sam bio odvojen od porodice. Djeca, žena i roditelji u Rogatici ja na Palama. Otac već ozbiljno bolestan. U to vrijeme dobih ponudu od "Radio Rogatice" za radno mjesto glavnog i odgovornog urednika. Što bi rekao Đole Balašević: "zamislih se nad životom, rekoh sebi: Kući stari moj. " I pogriješih! Grdno pogriješih! Grdno da grdnije ne može biti!
    rogatica_politika - 25531 - 10.11.2010 : Zoran Janković RS Rogatica - best (0)

    Nova Knjiga o Milutinu (1)


    Zoran Janković
    Srpske sloge 27.
    73220 Rogatica
    Tel: 066/379-602
    E-mail: zoranjanŽspinter. net
    JMBG:1410967173255
    Br. l. k. 04ESA2231
    Rogatica, 06. 11. 2010. godine

    Boračka organizacija RS
    (n/r predsjednika Pantelije Ćurguza)
    Краља Алфонса XIII бр. 1
    Бања Лука,
    borackaŽgmail.com
    Телефони: 051/211-726; 218-139
    Факс: 051/ 211-825


    PREDMET

    Otvoreno pismo, molba da saslušate riječ-dvije ("da sasluša ka' da bi pomoga"") i da mi, naravno, odgovorite


    Poštovani gospodine Ćurguz,

    Molim Vas da, prije čitanja ovog pisma, pogledate video klipove sa navedenih linkova koji će Vas dobrano uvesti u predmetnu problematiku:









    Borac sam otadžbinskog rata. Muški odratovao tri pune godine (malo li je! ? ). Dva puta u borbama ranjen. Da, naglašavam u borbama, jer znate pod kakvim je sve okolnostima, tih dana i godina, bilo ranjavanja. Jednom me raniše naši ("prijateljska vatra") a drugi put njihovi. Srećom, oba puta lakše i bez posljedica, ako zanemarim geler u glavi. Borio sam se na više ratišta nego što ih prosječan borac Rogatičke brigade zna nabrojati. Prvi put u životu (zvanično) se pozivam na ove činjenice i tražim da budem pažljivo slušan. Ne saslušavan nego slušan. Tačnije čitan i pročitan. Jer saslušavanja su i bila posljednja kap u čaši, motiv da Vam se obratim. Profesionalno sam piskaralo (novinar) pa ću problematiku prezentovati na, nadam se, interesantan, "pitak" i lako čitljiv način.

    Dio ovoga što ću reći, znam to, neće se ni Vama dopasti. Neka neće. I ne pišem da bi Vam se dopalo, nego da bi predočio istinu. Surovu, golu, i neveselu. Onakvu kakav jeste trenutno život moje porodice. Pa neka 5% napisanog i bude rezultat pristrasnosti, jer svako od nas pristrasan je kada govori o sebi; "bacite niz vodu" tih 5%; ostalih 95% je cijela-cjelcata istina.

    Nisam nikad podnio zahtjev za kategorizaciju. Ne znam u koju kategoriju bih sebe svrstao. Ne zato što sam junak nad junacima ili namćor-lik, već što su, u mojoj ratnoj jedini (Policijska stanica Rogatica) status "borac prve kategorije" stekli ljudi koji su cio rat proveli u pekari; tajkuni koji su se bavili trgovinom (čitati švercom) i bacali nam (da, bacali kroz prozor automobila kao paščadima) po "šteku veka" kad bismo polazili u akcije, magacioneri, "ćate" svih profila i konfiguracija i ko zna ko još sve ne! "A zašto vi te ljude niste prijavili u okviru revizije boračkih statusa", reći ćete Vi sad meni? Nisam, jer nema šanse da ispravim i tu "krivu Drinu". Dovoljno ih već pokušavam ispraviti i na dovoljno vjetrenjača sam-samcijat jurišam; ove ostavljam Vama. To Vam je posao, na kraju krajeva. Ako hrabrosti imate. A moralo bi da imate jer (čujem) bili ste dobar borac u ratu. Mada onda je bilo mnogo lakše, tačno se znalo ko je neprijatelj i dušman. A sada, sada, sada, sada ću se ugristi za jezik i nastaviti dalje da pričam pretposljednju započetu misao. Posljednju ću prećutati. Dakle dalje: status "boraca prve kategorije" (i pripadajuće prinadležnosti) u Rogatici imaju majke visokih policijski službenika, žene tadašnjih funkcionera SDS-a, kotlokrpe koje su, navodno, prale vojničke kazane i gotovile hranu, a u stvari, naveče, odlazile kući sa kravljim plećkama i butovima mesa na leđima, dok smo mi na linijama "tukli" kravlja vimena u (pre)rijetkoj riži; kao da je krava od svih dijelova tijela imala samo vime i trbušinu! ? "Borci prve kategorije" su i ratni profiteri. Kao i dr-kadžije koji su rat presmrdili u kriznom štabu, ufitiljeni u nove uniforme, "mlatili" konzerviranu šunku i kompote i je*avali nam žene dok su nama kosti trunule u memljivim rovovima. "Borci prve kategorije" su i tjelohranitelji ovih faca, napirlitani foleri i pozeri koji su paradirali u novim i opeglanim uniformama, sa sve "rejbankama" na nosu bauljali i po najoblačnijem danu (šta li će im taj mrak na očima! ? ), nakićeni najnovijim "motorolama" sa eksternim mikrofonima ("Ide lola, viri "motorola"" pjevalo se), naoružani arsenalom dovoljnim za jedan ojačani vod: nitrogicerinkama, pumparicama, tompsonima bez kundaka, koltovima" Što reče jedan moj kuražan saborac jednome od njih:

  • "Komšo, imam onu jednu lijepu, malu "bošovu" brusilicu, još i nju da zakačiš, dobro bi ti stajala, baš bi dopunio arsenal"!

    U mojoj jedinici odlikovan je načelnik stanice. I on je borac prve kategorije. Ne znam kojim ordenom jer je to urađeno "šumovlakom", iza naših leđa. I, uopšte, i ne razumijem se u ovo naše ordenje, ni ja ni ovi oko mene što su bili. Jer kakvo je to ordenje koje dobiju, listom, svi poslanici u Skupštini i druge političke jajare, a borci na liniji jok! Inače i trebalo je načelnika stanice odlikovati, bio je izložen velikoj opasnosti da mu se prevrne (kradeni, muslimanski) automobil dok se velikom brzinom udaljavao prema Srbiji. I to svaki put kad bi se pripremala akcija. Njegov (hitni) odlazak za Srbiju uvijek nam je bio znak da ćemo uskoro nagrabusiti. Da, da, mogla ga je probosti i kradena muslimanska krava, bile su strašno unezvijerene tih dana, nepomuženih vimena i izbezumljene pucnjavom.

    Od sedamdesetak pripadnika jedinice ne više od tridesetak išlo nas je na ratišta, ostali su bili lopovi, paraderi, puleni, rođaci i načelnikova raja. Oni su krali i šakom i kapom dok smo mi ma znate Vi sve rečeno. Možda i bolje i više od mene. Uglavnom eto-zato nisam podnio zahtjev za kategorizaciju; nema tu kategorije u koju bih sebe svrstao. Zajedno sa naprijed opisanima neću. Neću sa njima u isti stroj. Nisam htio onda, neću ni sada. Neću i tačka. Jer ako su oni "borci prve kategorije" ja uopšte nisam borac! Ček, ček, ipak jesam, ima kategorija za mene i slične meni. Kategorija se zove magarac!!!

    Nije mi žena bila prevodilac kod SFOR-a. Smatrao sam to saradnjom sa okupacionim snagama. Vaučere uzeo - nisam. Ni ja ni niko iz moje porodice. Nisam ja bio plaćenik, pa da neko smatra da me je isplatio za "obavljeni posao". A i nisam ni jeftin da mi moju krv i meso država plati nekakvim tamo "Potemkinovim selima".
  • ratne - 19313 - 29.10.2008 : Zoran Janković Rogatica - best (7)

    Pisanje uz vjetar


    Prokleta je Amerika

    Već godinama novine kupujem u istoj trafici. Uzeh svoj primjerak dnevnog lista (da ga ne reklamiramo " to se već plaća) i pružih novac. Žena mi se prijatno osmjehnu i reče: ""ej, jesam li ti pričala da sam dobila unuka"? "Jesi, Stojanka, pričala si mi", odgovorih sa namjerom da odmah odem, jer me čekao započeti posao. Iz pristojnosti ne rekoh da mi je to pričala već dva puta. Ovo sad će biti - treći. Navikla je da, nakon što mi proda novine, progovorimo po koju, ljudsku, neobaveznu riječ. A Boga mi i rečenicu. Pošto ona, ipak, poče da priča ne preostade mi ništa drugo nego da je saslušam. "Vezla" je o tome kako joj se kćerka dobro udala, da je svi u kući paze; da je mali rođen sa četiri kilograma i sto grama i da mnogo liči na pokojnog mu đeda, njenog muža"kako je, eto, uprkos dušmanima uspjela da izvede đecu na put i dovede do hljeba; žalila se na vlasti koje su njih, porodice poginulih boraca, primorale da trafike pomjere sa glavne ulice, a sada sarajevske firme postavljaju svoje prodajne objekte odmah uz glavnu džadu"Radovao sam se njenoj sreći, iskreno radovao, ali je nisam pažljivo slušao. Dok je ona govorila, smješkao sam se, a misli su mi lutale.

    Poznavao sam njenog pokojnog muža. Dobro sam ga poznavao. Kad god bi se, u Sarajevu prije rata, sreli na tramvajskoj stanici ili na ulici, ispričali bi se srdačno, jer smo obojica bili rodom iz Rogatice. Kad je počeo rat vratili smo se rodnoj grudi. Zajedno su nam, po memljivim rovovima, trunule kosti tokom rata. Bili smo u istoj jedinici. Ja sam preživio " on nije. Poginuo je pred sam kraj rata. Stojanka, samohrana majka, otvorila je trafiku i odatle podigla svoje dvije kćerke, dovela ih do hljeba a stariju i udala. Zato sam, iako žurim, obavezan da je saslušam dok priča o prvorođenom unuku. Dužan sam, makar toliko. I to ne samo ja. Slušam je, slušam, a misli mi se i dalje roje po glavi"

    Mnogo je (premnogo) takvih priča koje je život u ratu napisao ali ih niko nije pribilježio. Da muškarac uzme pušku u ruke i brani ono što zna da je njegovo, od Boga je ostavljeno. Ono (negativno) što se dešava, kad on pogine, sa njegovom porodicom sramota je naroda, države"ma, univerzalna je sramota svih nas. Ni jedna država ne može biti sretna sve dok se ne oduži onima koju su je stvorili.

    Moj zet poginuo je u ratu. Maloljetni sin otvorio je kafanu na Šepku (kod Zvornika). Kasnije i diskoteku na Drini. Radio je, danonoćno, u napuštenoj muslimanskoj kući. Snalazio se kako je znao i umio, a to "snalaženje" je često bilo na ivici zakona. Ma šta na ivicu, bilo je i sa onu stranu zakona. Valjda je moralo tako. On je tad bio glava porodice. Ako on ne donese hljeba u kuću, niko drugi neće. Uspio je da napravi svoju kuću, da se oženi, dobio je i sina"Naravno da smo sve to proslavljali, kako i dolikuje. Na svakoj fešti neko bi počinjao i pjesmu "Prokleta je Amerika i zlato što sjaaa""Na stihu: ".. Šta mi vrijedi tvoja slika, kada oca nemam ja"" pjesma se, redovno, pretvarala u sveopšti plač. Posebno kad su sestra i sestričina bile primorane da odu za Australiju, ne bi li, kako, zaradile koji dolar da se završi započeta kuća. Ispostaviće se da kuća nikad neće biti završena, a da će novac biti utrošen da se on, koji je teret glave porodice ponio na nejakim dječačkim plećima, "skida" sa teških droga na koje se, u međuvremenu, "navukao"! Bezuspješno! Nije isključeno da će, jednog dana, dileri kojima je dužan pare za drogu doći i donijeti papire po kojima je kuća njihova. Žena ga je ostavila, odvela je i sina. A da mu otac, pokojni zet, glava porodice, nije poginuo"

    Još dva moja zeta (više ih i nemam) hljeb nasušni danas zarađuju u Americi. Jedan je iselio sa kompletnom porodicom: ženom, i dva sina. Oni su tamo "na bijelo", dobili su i državljanstvo; drugi zet je "na crno", otišao na turističku vizu a već godinama radi i šalje novac porodici na Sokolac.

    Kad čovjek krene u rat prvo što uradi pomiri se da više nema glavu na ramenima. To je jedini način da preživi. Ako preživi. Umjesto da se otimaju ko će više pomoći porodici poginulog borca, još u toku rata, prvo za šta su se "braća Srbi" otimali bilo je ko će "zaskočiti" njihove žene. Čak i matore drtine u Crvenom krstu, prvo što im je padalo na pamet kad bi im se pojavila žena poginulog borca na vratima bilo je da se, kao slučajno, očešu o njene ženske obline. Pa ako se ova ne usprotivi, da je pokušaju povaliti na vrećama sa brašnom. Da bi dobile koji kilogram više nego što ih sljeduje. Udovice su postale masovna meta za bludnike. Onako nezaštićene, sa djecom o kojoj su se sada same morale brinuti, mnoge su i podlegle opštoj atmosferi nemorala. Toliko očigledno da ih čak počeše mrziti i žene (još uvijek) ne poginulih boraca, jer su postale opasnost za njihove muževe. Najnemoralnija crnohumorna anegdota za koju sam čuo je kad je jedna udovica tražila da joj se abortus izvrši besplatno smatrajući da, kao žena poginulog borca, ima pravo na tu beneficiju.

    Najmoderniji odjevni predmet, tih dana i godina bile su " helanke. Samo prvih godina porodice stradalnika imadoše pravo na besplatna drva za ogrev. A braća Grci primali su njiovu djecu na besplatna ljetovanja. I na toj privilegiji mnogi su im zavidjeli. To su bile godine kad su borci na linijama kleli jedni druge riječima: "Dabogda ti žena nosila helanke, a djeca ljetovala u Grčkoj"! Kružio je i vic o dječaku koji je sa prozora ugledao oca kako se vraća sa linje i zavikao: "Mama, mama, evo tate, živ je, ništa od tvojih besplatnih drva niti od mog ljetovanja u Grčkoj"! ?

    Zašto Vam sve ovo ispričah? Jednog dana, ako dođete u situaciju da Vam žena poginulog borca počne pričati o svojoj porodici, saslušajte je, molim Vas. Vama to nije ništa a njoj će mnogo značiti. Ona je u svoju djecu utkala cio svoj život, sve svoje želje i nade. I svoje i nade pokojnika. A nada, znamo to, umire zadnja. Pa šta ako je, neka od njih, pri tom i moralno posrnula. Ko je veći krivac za to od nas samih! ?

    Pokojni Milovan Ilić Minimax, čuveni voditelj i humorista, dok se Titova Juugoslavija raspadala na parčiće govorio je: "Da mi je znati ko dovede do raspada državu i onu drugu nogu bi mu odrezao". A ja velim: "Da mi je znati ko je kriv za sve to (i još mnogo toga lošeg širom svijeta) kleo bih ga da mu ekonomska kriza u kojoj se nalazi potpuno uništi privredu; da mu izbije bratobilački, vjersko-rasni rat a mi da mu dođemo u "mirovnu misiju" kao što su oni nama";! Toliko o ratu. Ko spomene rat " plaća piće. Svoj raji.

    P. S. Mom dragom profesoru, Željku Tomiću, poklanjam ovu neobjavljenu priču, koju napisah slučajno, dok sam kupovao novine na trafici. Možda je tačnije reći da je priču napisao " život, a da sam je ja samo pribilježio.
    zeljko_markovic - 19310 - 29.10.2008 : Zoran Janković Rogatica - best (1)

    O Željku Markoviću


    Riječ-dvije o dvojici Željka jednom Zoranu i još ponečem

    Poštovani prijatelju Željko,

    Naravno da sam, već davno, pročitao tvoj tekst o pokojnom Željku Markoviću. Spominješ tamo i moje ime, pa osjećam potrebu da i ja o tome napišem par redaka. Više zbog ostalih posjetilaca sajta nego zbog tebe. Nije mi namjera da napišem nikakav hvalospjev, nego da samo navedem još pokoju činjenicu, da bacim još koji tračak svjetla, da "izoštrim sliku" ljudima o tvom liku i o liku pokojnog nam kolege"o našem druženju i našim životima.

    Sve što si napisao o pokojnom Željku Markoviću i našim zajedničkim doživljajima na FPN Sarajevo, svaki navod i citati, do posljednjeg slova istina je.

    U učionici si nam bio profesor, a van nje - prijatelj. Poslije predavanja znali smo otići na kafu, u "Rebus" (nešto kao improvizovani kafić u suterenu fakulteta), sjediti, pričati. Nisu to bile nikakve akademske rasprave, nego obični, ljudski razgovori mladih ljudi. Razgovarali smo o životu, svakodnevnim problemima, zavičaju, djevojkama (zašto da ne? ) Čovjeku vremenom sjećanja blijede i znam da ne možeš danas da se sjetiš svih imena, mnogo je studenata prošlo kroz tvoj život. Ali ja ih se sjećam, jer su moja generacija ili generacije ispred i iza mene. Sjedili su sa nama i Edison Stapić " Hrvat (danas vrhunski programer sa mjestom stalnog boravka u Zagrebu) i Asmir Hidić - Bošnjak (danas oficir Armije BiH). I danas sam u kontaktu sa njima: i čujemo se telefonom a i vidimo se, s vremena na vrijeme, kad nam obaveze to dozvole. Zašto sve ovo navodim? Da li se time ponosim ili se toga stidim? Ni jedno, ni drugo. Navodim to samo kao ilustraciju naših života u tim (i ovim) vremenima, ali i zbog onih koji bi, na ovoj stranici, ponekad, da ti (neopravdano) imputiraju kako si srpski nacionalista.

    U veoma dragom sjećanu ostao mi je i Dragan Jovanović, asistent na predmetu "teorija o ratuć", ne mogu a da ga ne spomenem. I on se družio sa studentima, pili smo kafu skupa. Nije bio "uštogljeni" profesor nego simpatičan i drag lik. Posljednji put sam ga vidio nekad sredinom devedesetih. On je, tada, bio kandidat za poslanika u NS RS a ja novinar na SRT-u. Obradovali smo se jedan drugom, izljubili, ispričali (samo tako). Nažalost onda još nije postojala mobilna telefonija, pa smo ponovo izgubili dalji kontakt.

     Željko MarkovićDa se ja vratim priči o dragom nam pokojniku. Željka Markovića upoznao sam odmah po dolasku na fakultet. Bio je generacija ispred mene. On sa Sokoca ja iz Rogatice, "zeme" (zemljaci), obojica dobri studenti, družili smo se i na fakultetu i izvan njega. Njegovi roditelji su, nekad davno, bili podstanari u kući mog strica, Radomira Kulaševića (pokojnog, Bog da mu grijehe oprosti i podari rajsko naselje) na Sokocu, što nas je dodatno zbližilo. Željko je spadao u one ljude koji nisu mnogo bučni. Nije glasnom pričom (ili smijehom, što mnogi čine) privlačio pažnju prisutnih. Odmjeren, miran, tih, ali svaka koju bi izrekao bila mu je na mjestu. Ja "brucoš", on "očistio" prvu i upisao drugu godinu. Pričao mi je kakav je koji profesor, šta koji traži, kako da napravim sebi plan učenja, koje ispite da polažem prve a koje da ostavim za kasnije... Svaka riječ na svome mjestu a savjet zlata vrijedan. Eto, takvog ja pamtim Željka Markovića i takav on, u mojim sjećanjima, živi i dan-danas.

    Rat nas je odnio kojekude. Ja sam prve tri godine odratovao kao (obični) rezervni policajac i bila mi je "puna kapa" svega. Nikad se nisam htio pozvati na to da imam vojni čin rezervnog potporučnika. Nije mi padalo na pamet da se prihvatim komandovanja, da budem komandir čete (napr. ) a da mi komandant bataljona bude mesar, pekar (i šta li već? ) Gdje god su "letjele glave" bio sam prvi na spisku za teren. Jedino je načelnik policijske stanice imao završen fakultet, a svi komandiri, pomoćnici, zamjenicu, inspektori"bili su policajci-srednjoškolski "kursadžije" (opet) mesari, pekari, metalostrugari. Ja sam im bio trn u oku i nadali su se da će, jednoga dana, stići depeša da sam negdje "omastio ledinu".

    Kad sam čuo da je Željko Mrković imenovan za načelnika CJB Srpsko Sarajevo " mojoj sreći nije bilo kraja. I ja sam bio sit lopovluka, ratnog profiterstva, i nepravde svake vrste. Nadao sam se da će on to sada da dovede u red. U sebi sam se nadao da će biti tako, ali nikad nisam htio otići kod Željka. Zašto? Bojao sam se, ako mu se javim, da će misliti da želim preko našeg poznanstva i prijateljstva da rješavam neki svoj lični status. Eto zato mu se nisam htio javiti. Danas mi je žao zbog toga jer, ako ništa drugo, još jednom bi se vidjeli.

    Kad je ubijen... sa mnogo riječi moga bih opisati svoju tugu, ali ne želim da pretjerujem sa deskripcijom. Reći ću samo da sam bio beskrajno tužan. Tada sam već bio novinar i raspitivao sam se u novinarskom miljeu, među poznanicima u policiji, kod prijatelja na Sokocu, Palama - raspitivao sam se o tome kakav je Željko bio kao načelnik. Raspitivao sam se a sve sam se bojao da će mi neko reći da ga je funkcija pokvarila (kao mnoge ljude u tom vremenu). Niko mi to ne reče. Svi su rekli da je ubijen samo zato što je svoj posao shvatio ozbiljno i što se počeo obračunavati sa kriminalom i primicati vrhu lopovske piramide. Imao sam želju da napišem novinarsko-istraživačku priču o njegovom ( i još nekim) nerazjašnjenim ubistvima ali su inicijalne informacije vodile u smjeru od kojeg se čovjeku koža naježi. Bilo mi je jasno da ako tu budem "čačkao" i mene čeka Željkova sudbina. Odustao sam.

    I želim reći još samo dvije stvari: sve dok se ubice Željka Markovića, Srđana Kneževića, Riste Jugovića, Ljubiše Savića Mauzera, Rista Đoge.. , ne nađu tamo gdje im je mjesto, ovaj narod, ovi krajevi, nikad neće biti sretni. Ne može biti sretan narod koji je sam pobio svoje najbolje sinove! I, takođe, dok se RS ne oduži onima koji su je stvorili, srpskim borcima, ne može biti sretna.

    Moja ratna jedinica (PS Rogatica) poslije rata proslavila je osam krsnih slava a da me nikad nisu pozvali da dođem. U jelu nisam velika izjelica, niti sam u piću ljuta pijanica. U toj jedinici muški sam odratovao tri pune godine i dva puta sam ranjen! Pozvali su me tek na devetu poslijeratnu slavu. I to me nije obradovalo nego samo još više uvrijedilo! Zašto? Pozvali su me samo zato što je ispred mog imena stajala funkcija "direktor" (radio stanice) a ne zato što sam bio borac te jedinice. Otišao sam i pokajao se. Tamo sam vidio vrlo malo onih sa kojima sam skupa trunuo u rovovima i ginuo po vrletima, gladovao... jeo hljeb star sedam dani i prokleti "ikar". Ali zato je tu bio Gadafi sa Sokoca: vodio je kolo i kitio muziku evrima. A u ratu smo imali naređenje ne da ga hapsimo nego da ga pucamo ako ga vidimo na području opštine Rogatica! ? Zbog svega toga ova država nije sretna (niti će biti); ovaj narod nije sretan; ni ja, među njima, nisam sretan.

    S poštovanjem,
    Zoran Janković, Rogatica
    forum - 19175 - 22.10.2008 : Zoran Janković Rogatica - best (0)

    Pozdravi za prijatelja


    Mom dragom profesoru sa fakulteta i prijatelju, Željku Tomiću, upućem najsrdačnije pozdrave iz Rogatice: gdje god krenuo zdrav i živ bio, dobra te sreća srela, a dragi Bog ti smeo dušmane! S poštovanje, Zoran Janković.

    RE: Pozdravi za prijatelja


    Zorane, pozdrav i tebi. Bog ti dao isto što i ti meni želio. Pažljivo čitam tvoje članke, neke sam objavio i na ovoj stranici, i drago mi je da si izrastao u prvoklasnog novinara.
    1992_1995 - 12852 - 22.05.2007 : Zoran Janković - best (0)


    SDA je još 1991. godine formirala tajne vojne organizacije čiji je cilj bio protivustavno, nasilno otcjepljenje SR BiH od SFRJ.

    Rat prije početka rata


    Prvo latentni, a zatim i otvoreni pritisci na Srbe u BiH, otpuštanje sa posla, maltretiranje i progon počeli su daleko prije nego što je počeo sam rat. Vršen je čak i institucionalni pritisak na Srbe uz pomoć kadrova SDA koji su se nalazili na značajnim političkim pozicijama u SR BiH. Posebno uz pomoć MUP-a, na čijem čelu je bio Alija Delimustafić. Načelnik Uprave za kadrovske poslove Hilmo Selimović, instruisan direktno od Alije Izetbegovića, po hitnom postupku otpuštao je kadrove srpske nacionalnosti i bez ikakvog zakonskog postupka na rukovodeća mjesta postavljao kadrove SDA. Lično Delimustafić je, krajem 1991. i početkom 1992. godine, zabranio rad na otkrivanju i vođenju postupaka protiv kriminalnih djelatnosti pripadnika SDA i HDZ.

    piše: Zoran Janković

    Interesi Srba, Hrvata i muslimana početkom devedesetih godina u BiH bili su, iskreno, do krajnosti suprotstavljeni. Srbi su željeli da BiH ostane u sastavu Jugoslavije; muslimani su po svaku cijenu htjeli da BiH otcijepe i formiraju takozvanu suverenu i nezavisnu Bosnu; Hrvati su balansirali, ne želeći ni jedno ni drugo. Suprotstavljeni politički interesi najjače su se artikulisali kroz tri nacionalne stranke " SDS, SDA i HDZ. Međutim, SDA je jedina prije rata formirala i svoje militantno krilo i ilegalne vojne organizacije. Sama ideja o formiranju vojnog krila Stranke demokratske akcije stara je, najvjerovatnije, koliko i sama SDA, ali se sa osnivanjem ilegalne paravojske počelo u aprilu 1991. godine (treba li podsjećati da je rat počeo punu godinu dana kasnije? ). Uputstvo o organizaciji i djelovanju na terenu, prema vlastitom priznanju, izradio je Munib Bisić, tadašnji pomoćnik ministra odbrane SR BiH, u saradnji sa drugim kadrovima SDA.

    Lukava strategija

    U osnivanju Patriotske lige, kako je paravojna formacija nazvana u maju 1991, učestvovali su i Sefer Halilović i Rusmir Mahmutćehajić. Halilović, koji će u julu 1992. godine postati načelnik Generalštaba A RBiH, a danas je haški optuženik zbog počinjenih ratnih zločina, bio je zadužen da iskoristi svoje vojno znanje stečeno na akademiji i komandno-štabnoj školi JNA i uradi formacijsko-organizacioni dio posla i rukovodi, dok je Mahmutćehajić imao ulogu "političkog komesara". U svojoj knjizi Lukava strategija, zbog koje danas mnogi bošnjački ratni kadrovi proklinju dan kad je napisana, Sefer Halilović navodi da je u oktobru 1991. godine Patriotska liga formirala regionalni vojni štab Sarajevske regije, opštinske vojne štabove, prostorne, manevarske, specijalne, diverzantske i protivdiverzantske jedinice, jedinice rodova, logističke baze. Vojnom štabu komandovao je Sefer Halilović, dok su politički štab Patriotske lige rukovodili Omer Behmen i Ejup Ganić.

    U ljetnim mjesecima 1991. godine SDA i Patriotska liga na području Mostara i Hercegovine organizovale su tajno naoružavanje muslimana, u saradnji sa ilegalnim vojnim organizacijama hercegovačkih Hrvata u Čitluku. Proces naoružavanja muslimana i Hrvata do jeseni 1991. godine obuhvatio je područje cijele BiH. Oružje i vojna oprema dolazili su raznim švercerskim kanalima, a najviše iz Hrvatske i preko Hrvatske.




    Idi na stranu - |listaj dalje|