fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vasi_komentari - 74837 - 16.09.2012 : Zoka Hadžići - best (4)

Ekskurzija


Sutra moja kći putuje na ekskurziju. Ništa neobično reklo bi se, sem što smo mi roditelji opljačkani od strane agencije a bogami i direktora koji uvjek omasti brk, jer 370 maraka za sedam dana van sezone od tog samo pet noćenja i ne izgleda baš povoljno.

Ali nije to razlog moje priče. Razgovarajući sa kćerkom kuda će sve putovati pokazivao sam joj slike Tjentišta koje sam nedavno posjetio. Pričam ja njoj tako o legendi Savi Kovačeviću, o patnjama i strahotama rata, velikom broju poginulih, o tome kako smo mi išli na proslave skoro svakog juna...

Gleda ona mene i pita:

  • "Jesu li tu ginuli tvoji drugovi? Da li si tamo ranjen? Kako Srbi protiv Srba?"

    Dijete ne zna ništa ni o onome, a bogami ni o ovome ratu. Nakon toga sam joj održao mali čas istorije. Pričao sam sve dok nisam dosadio sam sebi!

    Jednog momenta se upitah zašto tolike ekskurzije prođu kroz Sokolac, a ni jedna ne svrati na Vojničko groblje. Nije li to sramota za sve nas?
  • zlocini - 73809 - 11.09.2012 : Zoka Hadžići - best (5)

    11. septembar


    Gledam danas u našim medijima priče o tragičnom događaju u Americi, kada su do temelja srušene svima dobro poznate "kule bliznakinje".

    Međutim, ni jedno, ama baš ni jedno sredstvo informisanja ne objavi da je danas godišnjica bjesomučnog bombardovanja srpskih naselja oko Sarajeva tokom 1995 godine. Naime, 11. septembra 1995. godine NATO avioni su puna 24 sata bomardovali srpska naselja i položaje VRS u okolini Sarajeva. I danas, 17 godina nakon tog nemilog događaja, moji prijatelji se još uvijek razboljevaju od razno-raznih oblika karcinoma. A naši mediji ćute li ćute.


    Zoka,

    Hadžići su bili jedan od primarnih ciljeva NATO bombardovanja. U nastojanju da se u Bosni nikada ne obnovi Vojna industrija, Amerikanci su Remontni zavod gađali sa bombama punjenim osiromašenim uranijumom. Međutim, ako se malo boje pogleda, ovo će imati daleko gore posledice na muslimane nego na nas Srbe. Zbog tog bombardovanja Sarajevo je danas zagađen grad, ali se o tome ćuti.
    hadzici - 71634 - 14.07.2012 : Zoka Hadžići - best (11)

    Suza


    Zora nikako da svane, a čini mi se da nikad i neće. Ipak, postaje malo svjetlije. Sestre počinju da pripremaju zavoje i šprice. Uporno pokušavam da zaspim ali što više na to mislim sve mi je teže. Svakog časa postajem sve nerovozniji. Znojim se, bolovi mi prolaze čitavim tjelom pa više i ne znam šta me boli. Sve više umišljam da sam sav u ranama iako sam siguran da nije tako.

    U desnom uglu sobe se pomijera jedan ranjenik. Bože! Pa na onom krevetu je prije tri godine ležao i moj brat! I sam je bio teško ranjen. Amputacija potkoljenice. Ranjen je u julu 92. godine, negdje na padinama Igmana...

    U to vrijeme sam bio u blažujskoj kasarni. Ogi mi je rekao da su neki vojnici naletili na minsko polje, niko nije pogino ali je bilo teško ranjenih. I dan-danas sam čvrsto ubijeđen da je on tada znao da je među ranjenima i moj brat ali je vješto izbjegao da mi to kaže. Ja sam se unerovozio jer sam znao da su Goran i Sretan postavjali neke mine i stalno razmišljam o tome da su i oni nastradali. Odlazim do Mačka na vezu i pitam njega da li zna nešto o tome. I on mi odgovara nešto nepovezano. Kaže da zna da su teško ranjeni, ali ne zna ko su...

    A onda težak šok! Dragan mi kaže:

  • "Tvoj brat je ranjen! Nemoj da brineš nije u životnoj opasnosti. Tu je u bolnici "Žica".

    Trčim pred komandu da molim za auto. Ni sam ne znam kako sam došao do bolnice. Vozač je već angažovao sestru da nađe doktora Pejića, tada jedinog doktora u bolnici. On nam prilazi sa osmjehom na licu:

  • "Nemoj da se brineš!" - kaže mi - "Nema nikakvih problema. Brat ti nije u životnoj opasnosti. Izgubio je dosta krvi, ali sam ga ja operisao i sada je dobro".

  • "Hoću da ga vidim" - jedva progovorih - "U šta je ranjen?"

  • "Nažalost, povreda je teška i trajna. Morao sam da mu amputiram nogu" - odgovori doktor - "prebacio sam ga za Pale jer gore ima mnogo bolje uslove. Mi ovdje gotovo da nemamo ništa!"

    I dok smo razgovarali stigoše nekakva kola sa ranjenom djevojčicom pa me doktor užurbano napusti. Ja počeh da razmišljam kako da se prebacim do Pala. Danas je već kasno za tako dalek put!

    U kasarni naletjeh na Kecu i on mi reče da ujutro ide na Pale po nekakvu municiju, tako da i ja mogu sa njim. Prilazi mi Zlaja i kaže da će i on ići sa mnom jer je skupa sa mojim bratom ranjen i njegov rođak Ranko.

    Noć provedoh razmišljajući o tome kako će izgledati moj susret sa bratom.

    Put do Pala, zbog predaje aerodroma snagama UN-a, sada umjesto pola sata traje satima. Sada moramo da zaobilazimo čitavo Sarajevo u širokom luku preko planina i šumskim putevima. Zlaja i ja sjedimo na karoseriji kamiona i stalno odskakujemo. Idemo preko Visojevice. Stalno prelazimo preko nekih potoka. Oko nas gusta šuma, idealno mjesto za zasjedu . Kada smo izašli na asfalt kao da smo se ponovo rodili.

    Na prijavnici Bolnice se raspitujemo gdje da ga pronađemo. Sestra reče zlaji da sačeka, a mene odvede do brata. Prepoznah ga čim sam ušao u salu. I dok sam polako prilazio, vidim da žmiri. Pomislih da spava! Tiho privukoh neku stolicu i sjedoh, neću da ga budim jer imam dosta vremena...

  • "Pusti ga da spava, noćas nije nikako mogao da zaspi! " - kaže mi ranjenik na krevetu do njega.

    Klimnuh glavom u znak zahvalnosti. Sjedim pored njega i čeka da se probudi a imao bih mu sada reći milion stvari! Posmatram ga. Gusta brada od nekoliko dana, blijedo izmršavjelo lice, lijeva ruka mu visi pored kreveta i prsti mu se stalno pomjeraju. Rado bih je zgrabio i prinio svome licu ali se bojim da ga ne probudim. Skupilo se nešto u meni pa samo što se ne rasplačem, više od sreće što vidim da je dobro a mislio sam da izgleda mnogo gore i da je sav izrešetan...

    Odjednom, počne da se pomijera! Glava mu sa nagela preko ivice kreveta. Naglo otvara oči. Smješak mu pređe preko lica. U grudima mi se nešto stislo, pokušavam da nešto kažem ali mi to ne polazim zaa rukom. O, koliko toga imam da mu kažem! Htio bih da ga ohrabrim da se ne sekira i da će sve biti dobro. Za Boga miloga, ima milioni ljudi bez noge. Međutim, usne nikako da pomjerim... On se smiješka i pita me kako sam došo. Ja ništa ne govorim, samo ga gledam...

    U jednom trenutku u njegovom oku primjetih suzu. Skuplja se u uglu i polagano raste, gotovo da počinje da klizi ka obrazu, postaje sve veća i veća ali kao da namjerno neće da sklizne niz lice. Obrisao bih je ja svojim dlanom ali se bojim da ga ne povrijedim. U grudima osjećam nešto poput erupcije vulkana, u ušima mi zuji toliko strašno da osjećam bol. A ona suza, prokleta da je, nikako da sklizne sa obraza! Na njegovom licu i dalje blagi smiješak. Odjednom se suza spusti niz lice i krenu ka podu. Refleksno pogledam za njom. Čini mi se da je padala čitavu vječnost! U momentu zablista poput kapi jutarnje rose na suncu. Kada je pala na pod osjetih jak udar u ušima, poput onog kad opali top. Kroz glavu mi se raširi bol.

  • "Nemoj da plačeš, šta bi sada rekao đed!" - izgovorih onako bez veze jer ni jedan od nas nije zapantio našeg djeda.

  • "Ne plačem ja što mi je teško, kaže , već od sreće što si mi došao."

    Tijelom mi prođoše trnci! Najradije bih vrisnuo od sreće. Poljubio bi ga sto puta ali ipak to ne činim. Započinjemo razgovor:

  • "Znaš li kako sam ranjen?" - upita me.
  • "Sve znam!" - odgovaram.

    Žali mi se na bolove u prstima i trnjenje kao da je noga još uvijek tu. Na trenutak pomislih da je skrenuo sa pameti, ali se sjetih da sam prije rata čitao nešto o tim "fantomskim" bolovima koji se osjeća u dijelu tijela koji je odstranjen...

    Eto, sudbina je htjela da sada i ja ležim u istoj bolesničkoj sobi, takođe bez noge. Ne osjećam bol u amputiranoj nozi već po čitavom tijelu, kao da nije ni bilo amputacije. Ponovo osjetih glad a počeh i da se znojim. Prilazi mi sestra. Briše mi znoj sa čela i daje mi malo vode da pijem.

  • "Ti si još budan?" - kaže mi ona - "opusti se i ne misli na san. Misli na nešto drugo. Sve je ovo normalno nakon ovakvih događaja."

  • "Najbolje mu je sestro da misli na tebe!" - uzvrati ranjenik iz kreveta pored moga.

    Pola sale sa nasmijalo na opasku tog borca, iako nisam bio jedini koji se u toj prostranoj bolničkoj sobi borio sa nesanicom.
  • bijeljina - 71114 - 27.06.2012 : Zoka Hadžići - best (1)

    10 godina udruženja


    U subotu 23. 06. 2012 godine u okviru manifestacije "Zlatni kotlić Semberije" održana je proslav desetogodišnjice rada "Regionalnog udruženja amputiraca i žrtava mina - "RUAB"

    Tom prilikom je predsednik udruženja Gojko Šurbat dodjelio zahvalnice saradnicima udruženja.

    Udruženje okuplja oko 500 članova amputiraca i žrtava mina bez obzira da li su civilne ili vojne žrtve, svih nacionalnosti i vjeroispovjesti.

    U okviru udruženja postoje dvije sekcije: Ribolovačka i Streljačka, a u planu je i osnivanje novih.

    Proslavu su uveličali o posjetioci ove stranice Oko, Velimir Aděć, Nedeljko Žugić i Željko Tomić.
    hadzici - 71042 - 25.06.2012 : Zoka Hadžići - best (3)

    Bolnica Koran


    Bolnica Koran smještena je na Palama u motelu Koran, napravljenom za potrebe olimpijskih igara. Kreveti su poređani u dvije sale. U prvoj većoj je četiri reda kreveta, a u manjoj dva. Smješten sam u prvu salu ukojoj je odprilike četrdesetak kreveta. Civili, vojnici, djeca, žene svi smo zajedno. Smjestili su me na drugi krevet odmah do vrata. Napokon sam u udobnom ležaju nakon onog drndanja u sanitetu. Preko puta mene djevojčica od jedno dvanaest godina, kažu mi pogodio je snajper na Grbavici.

    Nemam pojma koliko je sati. Umor me savladava i počinje da me hvata san. Negdje iz četvrtog reda se čuje muzika. Polagano se opuštam i razmišljam kako ću spavati do sutra u podne. Pored mene se začuje hrkanje. Tonem u san. Povremeno me budi hrkanje. Odjednom blijesak i eksplozija. Budim se u strahu. Majku im i ovde me nađoše. Ubjeđen sam da nas je pogodila granata. Sav sam u strahu. Na brzinu razgledam po sobi. Sve je na svom mjestu samo par ranjenika me čudno gleda.

  • "Šta ti je?" - pita me jedan.

    Vidim da sam sanjao. Ćutim jer ne znam šta bih im rekao. Ponovo se umirim i pokušavam da zaspim. Ponovo blijesak, i opet se budim, ponovo sam u velikom strahu. Uopšte ne razlikujem da li je stvarno ili sanjam. Osjećam velike bolove, vjerovatno zbog naglih pokreta. Sav sam mokar, znoj mi curi niz lice. Napokon svaćam da sam sanjao. Oko mene većina ranjenika spava. Ležanje na leđima mi je već dodijalo rado bi se okrenuo ali svaki pokret mi stvara bol. Da mi se samo malo pomjeriti. Nešto me žulja oko lijevog bubrega.

    Ležim i buljim u plafon. Nerovoza mi se sa svakom sekundom sve više povećava. Više ne mogu da držim oči otvorene, a ne mogu ni da zaspim ako i zaspim ponovo eksplozija , blijesak, dim. Ne znam šta mi je teže biti budan ili zaspati. Preko puta mene neka baba jednolično hrče kr-kr.. . kr-kr.. . uvijek istom jačinom. Čini mi se da to traje satima. Kad god pogledam kroz prozor vidim samo tamu nikako da svane a čini mi se da i neće nikad.

    Sve sam nerovozniji. Nešto je počelo da me davi u grlu. Ponovo se znojim. "Nema ti dijete gore bolesti od ne spavanja" sjetim se riječi moje babe Anđe. E da znaš baba da i nema. Izgovaram naglas: "Ranjenici koji su budni me čudno gledaju!"

    Pa ja sam gladan i to je razlog moje nerovoze. Ko zna kad sam zadnji put jeo. Mislim da je treći dan kako nisam pošteno jeo. Na stočiću preko puta mene kutija od keksa, voda mi krenu na usta. Vidim da je onaj što je njegov keks budan. Dozivam ga:

  • "Jaro, baci jedan keks. "
  • "I ja sam gladan" - kaže - "nećeš crknut ako meni daš jedan" - prigovaram.
  • "Rado bi ti dao al ne mogu" -odgovara.

    Tek tad primjetim da mu je desna ruka u gipsu a na lijevoj mu fiksator. E jebem te srećo! Ja ne mogu da hodam a njemu izranjavane ruke. Eh da mi je sad onih makarona što su se prosuli našem konjovodcu Mirku a on ih pokupio sa puta zajedno sa zemljom i kamenjem i donio da jedemo i koje vadi kutlačom kojom udara konja kad mu stane u brdu.

    "Ojjjjjjjjjjjjjj majko moja!" - začu se iz ugla. sobe. "OoooooooooooooooJ"! Nikada nisam čuo tako težak uzdah.

    Potpuno sam se umirio, nerovoza me popustila , glad ne osjećam. Vruće mi je i nekako uspijevam da pomjerim ćebe kojim sam pokriven. Kako sam se otkrio vidim zavoj na lijevoj nozi. Nikako ne mogu da se sjetim da li sam renjen i u nju. Ali zavoj je tu što dokazuje da jesam. U njoj ne osjetim nikakav bol. Gledam u desnu visoka amputacija odmah iznad koljena. A malo mi je trebalo da mi ostane koljeno. E jebga, Zorane Živ si to je sad najvažnije. O bože nikad više neću igrati fudbal! Doduše, nikada i nisam bio neki fudbaler. Nikad se više neću potrkati sa bratom, kad malo cugnemo, od kafane "Velež" do kuće nekih sto pedeset metara. Samo me tri puta pobjedio, al' sam ga jednom pustio. Moraćemo nešto drugo smisliti od sad ćemo obojica hodati na protezama. Pa naravno izvodićemo slobodna bacanja.

    Al' tu sam slab uvijek je bio bolji košarkaš. Nikad više pješice do Velikog polja. Nikad više! Hiljadu nikad al' samo je jedan život a ja sam živ, Bogu hvala. U svim tim svojim razmišljanjima tugujem nad svojom sudbinom ali se u isto vrijeme i hrabrim. Kako li je mojim roditeljima? Iz četvrtog reda sa radija se čuje pjesma Tome Zdravkovića:

    Dotako sam dno života
    i pakao i ponore
    ali ti mi dušu uze
    ej prokleta ženo mlada.. .


    Njega muče ljubavne brige a mene sasvim nešto drugo. Napokon prelomim negdje duboko u sebi nema tugovanja ni razočarenja život se nastavlja...

    Iz daljine se začuje pijetao. Pogledam kroz prozor počelo je da sviće. Baba preko puta i dalje hrče. Sestre oborene umorom spavaju u stolici i trzaju se na svaki malo jači šum ili poziv kog ranjenika.
  • hadzici - 70726 - 21.06.2012 : Zoka Hadžići - best (0)

    Odgovor Gradelju Igmanoviću


    Žao mi je ali ti ne mogu detljnije objasniti događaj na Šigalu (mislim da se tako zove ta zaravan) nisam učestvovao. Tačno je da je došlo do sukoba naše izvidnice i kako ti kažeš vašeg voda. Kod nas nije bilo gubitaka a sad od tebe čujem da je kod vas bilo.

    Kažeš da je to 23. 05. 1992, pošto ste vi 25. 05 izveli jak napad taj događaj je pao u sjenku pa tako stvarno ništa ne znam.

    Tačno je da tad niko nije bio na koti Grnčar (Gunčar). Vjerovatno se izviđanje vršilo u tom pravcu.

    Za tebe predpostavljam da si iz Lokava po "Gradelj" to je kota iznad Crepljana.
    hadzici - 70420 - 16.06.2012 : Zoka - best (6)

    Put za Pale


    Ležim na nosilima spuštenim na zemlju. Sa okolnih brda još se čuju eksplozije. Čekamo sanitet koji će nas prebaciti na Pale. Pokušavam da saznam kakvo je stanje na frontu. Pitam nekog đeda koji je vjerovatno čuvar bolnice.

  • "Tučemo ih sine ko volove! Ništa se ti ne brini samo se odmaraj, nigdje nam nisu probili linije!"

    Kaže mi da ima sina na frontu i ne zna ništa o njemu. Nudi me cigarom.

  • "A ta Armija BIH" - nastavlja priču - "će da se raspadne kad ih mi poduhvatimo!"

    Sanitet stiže. U njemu je četiri ležaja, dva gore dva dole. Mene unose poslednjeg. Srećom smješten sam na donji ležaj. Neko me doziva. To je Dragan, nekad smo radili zajedno. Glava mu je zamotana i jedno oko. I on ide za Pale, ali pošto može da sjedi on će sa vozačem u kabini.

    Preko nas prelijeće granata i padaju negdje iza bolnice. Mene već počinje da hvata nervoza. Nakon nekoliko minuta ulazi sestra i krećemo. Sestra me pita kako sam i treba li mi nešto. Na licu joj se vidi umor. Ostala trojica spavaju samo ovaj iznad mene ponekad zakrklja.

    Ponovo sam zaspao. Budi me otvaranje vrata. Pomislio sam da smo već na Palama. Na vratima se pojavljuje vozač i grubo sestri kaže da spusti roletne na prozorima. Sestra me obavještava da smo u Butilima. Pa mi smo tek krenuli a ja mislio da smo stigli, tek smo desetak kilometara od bolnice. Zabrinut sam jer znam da put dobrim dijelom prolazi uz same linije razdvajanja. Do Pala ima sigurno 50 kolometara, moramo obići čitavo Sarajevo. Počinjem da trpim velike bolove. Ovaj iznad mene počinje da krklja i mlatara rukama. Osjetim da sam se nageo naprijed, znači počeli smo da se penjemo. Prošli smo Vogošću.

    Ponovo krkljanje, šištanje i mlataranje rukama. Sestra pokušava da mu pomogne ali je on udara rukama i ona ne može da mu priđe. Guši se! Mašući rukama podiže roletnu. Osvjetlio nas je i sada smo idealna meta. Oko nas već fijuču meci. Čujem dobro poznati zvuk granate koja nas prelijeće i eksplodira iznad nas. Vozač ubrzava i mi odskačemo po ležajevima. Ranjenik desno iznad mene samo što ne padne ali ga sestra zadržava uporedo se boreći sa rukama ovog iznad mene. Još samo da nas pogode ovako izmrcvarene i umorne.

    Odskačem po ležaju i trpim užasne bolove. Stalno pokušavam da uhvatim ruku koja udara sestru i napokon uspijevam. Sestra brzo spušta roletnu.

    Zviždanje metaka prestaje, vozač usporava ali zato bolovi ostaju i sve su jači. Sestra uzima neki aparat i pomaže onom pri disanju. Čvrsto mu držim ruku i mislim da će ga rame boliti čitav život. Sanitet nalijeće na rupu. Popuštam stisak. Sestra je odletjela u drugi kraj saniteta. Ponovo počinjemo bitku sa rukama koje udaraju sestru. U toj borbi sestri se raskopčava bluza i potpuno otkriva grudi. Moj pogled je prikovan na te velike, oble, čvrste grudi. Hvatam mu ruku i ja joj kažem da ga veže, što ona i čini.

  • "Uh, kako su krupne!" - prolazi mi kroz glavu.

    Sestra namješta bluzu nesvjesna mojih pogleda. Primjećujem da mi je zavoj prokrvario. Rekoh to sestri, a ona mi objašnjava da je to normalno poslije takve oparacije, a i da nije moralo je poslije ovakvog lomatanja.

  • "Pomoći ću ti koliko mogu!" - kaže.

    Nije ni bila svjesna koliko mi je već pomogla. Otkako sam joj ugledao grudi više me ništa ne boli, a mogao sam da vrištim od bolova.

    Sestra vadi cigarete, ali ih odmah vraća u džep.

  • "Zapali" - kažem ja - "nećemo pocrkati".

    Ona to i učini uz osmjeh.

  • "Odavno mi nije bila teža noć" - kaže.

    Po brzini kojom se kreće vozilo zakjučujem da smo na asfaltu, znači blizu bolnice. Pred bolnicu nas istovaraju kao kakvu robu. Neko me pita u šta sam sve ranjen, kao da se ne vidi. Grubo me podiže u sjedeći položaj zagledajući mi leđa.

  • "Samo noge" - čujem.

    Oh kakav kreten! Zamalo se ne onesvjestih od naglog pomjeranja.

  • "Nosite ih unutra"!

    Sestra im predaje dokumentaciju a potom prilazi mojim nosilima.

  • "Hvala ti, ne znam kako bih bez tebe izdržala ove noći, puno si mi pomogao".
  • "I ti meni" - kažem ja njoj.

    Njenim licem prođe smiješak.
  • hadzici - 70218 - 10.06.2012 : Zoka Hadžići - best (42)

    Granatiranje bolnice


    Budim se. Imam osjećaj kao da sam posmatrao operaciju i da sam čuo sestre i doktora. Žedan sam. Svjestan sam svega, znam gdje se nalazim, samo oči ne mogu da otvorim. Oko sebe čujem glasove i eksplozije granata u daljini. Dozivam sestru da mi donese vode. Neko mi odgovara da budem strpljiv da ću dobiti, samo moram malo da pričekam. Počinjem da razmjšljam da li mi je noga amputirana iznad ili ispod koljena. Kada sam ranjen osjetio sam bol između koljena i stopala, pa mi to daje nadu da je koljeno čitavo i da ću mnogo lakše hodati sa protezom.

    Bože kakva sudbina! Brat mi je ranjen na početku rata i amputirana mu je desna noga ispod koljena. I moja je desna! Ponovo žeđ, imam osjećaj da mi grlo gori. Tražim vode ali dobijam i isti odgovor: "Strpi se".

    Zaspim. Ponovo žeđ, popio bi čitav okean. Odnekud dopiru zvuci pjesme od Bolera, ili mi se samo pričinjava...

    povedi me u zemlju galebova,
    povedi me u jedan novi dan...


  • "Ovaj nešto pjevuši" - govori neko pored mene.
  • "Možda je prolup'o" - odgovara mu drugi.

    Napokon dobih vode, ali jedva popih gutljaj. Čujem zvižduke granata i eksplozije u blizini. Jedna je eksplodirala opasno blizu, prozori se tresu...

  • "Sestro, sestro" - uzbuđeno dozivam - "nosi me u podrum".

    Uhvatila me panika. Nikad se nisam bojao granata, samo minskog polja i da ne iskrvarim kao moj drug Ranko...

  • "To su naši" - čujem sestru.
  • "Kakvi naši, pa granate padaju oko nas!"

    Toliko je granata preletjelo preko mene da dobro razlikujem ispaljenje od eksplozije. Pored toga, znam i da naše artiljerije nema ni na pet kilometara u blizini bolnice.

  • "Nosi me u podrum!"

    Sestra mi govori da se smirim zbog drugih, a da bolnica nema podruma. Zuuuum! Duuuuuuum! Opet jedna granata pade negdje blizu.

    Eksplozije postaju dalje i rjeđe. Opet zaspim. Čujem kako me neko doziva ali nikako da otvorim oči. Neko govori da me nose u sobu. Budim se tek kad su me počeli prebacivati na nosila. Dok me nose kroz hodnik vidim dosta ranjenika. Neki leže u nosilima na podu. Bože kakvo li je stanje na frontu? Zvuci bitke dopiru sa svih strana.

    Negdje oko sredine hodnika vidim Radu. Rada je djevojka sa kojom sam se nekada zabavljao. Šta li će ona ovdje? Možda joj je neko ranjen? Hoću da je pozovem ali mi usta suva i ne mogu da ih otvorim. Unose me u sobu sa dva kreveta. Čim su me spustili podižem se na laktove i primičem noge jednu drugoj, mjerim dužinu.

    "E jeb'ga" - progovaram.

    Vidim da je amputacija iznad koljena. Ali zavoji su bijeli ni kapi krvi na njima. Srećan sam zbog toga!

    Dragan, koji je sa mnom u sobi, gleda me začuđeno:

  • "Ja se bojim da će mi noga ostati kraća, a ti ništa!"

    Tek tad primjećujem fiksator na njegovoj nozi.

  • "E, Dragane budalo" - kaže on sam sebi.

    Ja se malo osmijehnem. San me ponovo obara.

    Neko me doziva, ali ne mogu da se probudim. Osjećam nečije tople ruke na licu. Prepoznajem Cecin glas. Sav sam srećan, ali ne mogu da otvorim oči. Došla je pod kišom granata da me posjeti. Miluje me po licu i nešto mi priča, ali ja je ništa ne razumijem. Ruka joj prelazi preko mojih usana i ja je ujedoh za nju. Nikako da otvorim oči da je vidim. San me ponovo obara. Budim se i ne znam da li sam sanjao ili mi je neko dolazio u posjete. Pitam Dragana da li mi je neko dolazio. On poče da nabraja:

  • "Ceca, mora da ti je cura, njoj si se najviše obradovo, Čedo, Milade... Bilo je još al' nisam zapamtio".

    Ne sjećam se nikog sem Cece i drago mi što nisam sanjao!

  • "Kakvo je stanje vani?" - upitah Dragana.
  • "Kažu da napadaju u talasima, danas opet probali na Velu. Ne mogu nam oni ništa!" - odgovara Dragan.

    U sobu ulazi doktor Lazić, nešto petlja oko moje infuzije i govori sestri:
  • "Ovog spremite za transport na Pale!"

    Ja se bunim jer neću nigdje da idem!

  • "Slušaj sine bar deset ljudi je molilo mene i doktora Pejića da te prebacimo, znači ideš! Pored toga, svi teži ranjenici se transportuju".

    Meni nije pravo jer znam šta me čeka po onim rupetinama od puta, ali ćutim.
  • deblokada - 70190 - 09.06.2012 : Zoka Hadžići - best (1)

    Odnos snaga u junu 1995. godine


    Po izvorima ArBiH pred operaciju odnos snaga je bio:
    ArBiH vojnici/oficiri: 35. 000, topovi: 43, minobacači: 406, tenkovi: 19,
    VRS vojnici/oficiri: 17. 000, topovi: 41, minobacači: 132, tenkovi: 24,
    Odnos(približno) vojnici: 2:1(ArBiH-VRS), topovi: 1:1(ArBiH-VRS), minobacači:3:1(ArBiH-VRS), tenkovi 1:1. 3(ArBiH-VRS)


    Početak operacije

    Nakon izvršenih priprema, ArBiH je pokrenula operaciju 15. juna masivnim napadom na tri pravca. Glavni napad je bio pravcem Visoko-Paljevo-Rajlovac, jedinicama 7. korpusa a drugi glavni pravac Golo brdo-Hadžići-Mostarsko raskršće, snagama 4. korpusa. Pomoćni pravci napada su bili Igman-Trnovo, snage 1. korpusa, i Nišićka visoravan-Ravni Nabožić-Semizovac, snage 3. korpusa. Početni uspesi su omogućili ARBiH da zauzme Cemersku i prekine komunikaciju Semizovac-Srednje i skoro potpuno zaokruži Srpske položaje oko Sarajeva. Drugi napad prema istoku i jugu je bio takođe popraćen početnim uspehom. ARBiH je brzo zauzela Debelo brdo i do 17. juna je bila u stanju da granatira Pale. Manji napadi oko Sarajeva su malo napredovali ali VRS je stabilno držala svoje položaje.

    Naša kontraofanziva

    Uprkos početnim uspesima napredovanje ARBiH je počelo da se zaustvlja već od 16. juna, kada je počela da ojačava odbrana VRS. Između 17. i 22. juna, Sarajevsko-romanijski Korpus i Hercegovački Korpus VRS su prešli u kontranapad u sva tri pravca protiv ARBiH. VRS je potpuno zaustavila napad ARBiH i povratila deo izgubljene teritorije. To je omogućilo da VRS donese elitne jedinice MUP-a i krene u kontranapad. U zapadnom pravcu VRS je zauzela Stup. Oko Trnova, elitne jedinice VRS su naterale 14. diviziju ARBiH na povlačenje. Na severu, specijalci VRS su porazili ARBiH i povratili Cemersku planinu 22. juna.

    Kraj operacije

    Do 28. juna, uzdrmana velikim gubicima u ljudstvu(zvanično 404 poginula i 1386 ranjenih) i teritoriji, sarajevska vlada je prekinula operaciju priznavajući poraz.

    U publikaciji CIA-Balkan Battlegrounds, gubici Armije BiH u operaciji procenjeni su na oko 1000 mrtvih i 3000 ranjenih.

    "Between mid-June and mid-July 1995, the Bosnian Army may well have lost over 1. 000 killed and 3. 000 or more wounded in the battles around Sarajevo and Trnovo-a steep price in blood by any standard. " The Sarajevo Breakout Attempt, June 1995 - Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, The Central Intelligence Agency

    Ovo sam pronašao na Vikipediji


    A ovako se Izetbegović obratio svojim generalima poslije bitke:

    "Gospodo generali, vi ste mene prevarili", prva je rečenica koju je nakon neuspjeha akcije deblokade Sarajeva predsjednik Izetbegović izgovorio na Proskoku.
    zenica - 70152 - 08.06.2012 : Zoka Hadžići - best (0)

    Zeničani


    Pročitah priču o Čekrčićima. Delija, svaka čast, priča je odlična! Ipak, ne javljam se zbog nje. Javljam se zbog Zeničana. Nažalost, mnogima sam zaboravio imena ali zasigurno znam da odbrana naših položaja nebi bila moguća bez njih. Protjerani sa svojih ognjišta ne pitajući za cijenu stali su u redove VRS. Mnogi od njih su dali svoje živote ponajviše u okolini Sarajeva a i širom Republike Srpske.
    hadzici - 70134 - 06.06.2012 : Zoka Hadžići - best (29)

    Ranjavanje


    Momo, Momo! Ne znam da li ga dozivam ili samo pokušavam. Momo, odbilo mi nogu! Ne znam da li glas izlazi iz mene. Pokušavam da ustanem. Rukama se odupirem o kamenje. Napipao sam lopatu, pokušavam da se oslonim o nju ali desna noga mi je teška, ne mogu da je podignem. Nečije ruke me podižu.

  • "Brzo, daj ga meni, na leđa, brže!"

    Oko mene vidim Dragana, Momu, Boru... Na nečijim sam leđima. Nosi me uz tranše. Obuzima me neka toplota. Bol kao da umanjuje. Na trenutke gubim svijest ili zaspim.

  • "Jeste težak, pomozite mi!"

    Preuzima me neko drugi. To mi ponovo stvara bol. Ponovo osjećam neku toplotu uz tijelo, samo mi desna noga teška iz nje mi stalno dopiru pulsirajući bolovi. Sve su jači i duži. Tranše kao da je dug kilometrima.

    Na izlazu iz tranšea me spuštaju na ćebe. Dejo prilazi, izvlači mi kaiš i zateže oko noge. Ponovo me hvata panika iskrvariću, zato mi on steže nogu mora da punio krvarim. Čas sam svijestan čas u nesvijesti. Oko nas padaju granate.

  • "Nosite ga do puta, sad će sanitet!"

    Ponesu me na ćebetu. Neko me uhvatio za šljem. Kaiš od šljema poče da me davi. Pobunim se, skinem šljem i bacim ga u šumu. Iz doline dopire zvuk saniteta.

    Ležim na ćebetu. Toplota koja mi se razlijevala tijelom polako prelazi u ledenu jezu. Dolina ispod mene bolno ječi pod udarima granata koje i dalje prelijeću preko nas. Polako se podižem na laktove. Vidim iz ćebeta vire dvije čizme. O, kakva me radost obuzela tog momenta! Bože pa noga nije odbijena, obje su tu. Obje čizme! Vjerovatno sam samo teže ranjen. Sanitet staje pred nas. Izlaze Dobri i Dok. Ovaj drugi je student je stomatologije.

  • "Ko je ranjen"?
  • "Zoka" - odgovaraju mu.
  • "Dobro ste podvezali, nema jakog krvarenja. Dajte ga unutra".

    Meni je bilo najbitnije da nema krvarenja. Smještaju me u sanitet. Bolovi postaju sve jači. Vidim pored mene sjedi Boki, ima bolnu grimasu na licu.

  • "Boki, gdje si ti poš'o"? - pitam ga.
  • "Zakačilo i mene u leđa" - odgovara.

    Vidim da bulji u moje noge.
  • "Kako to izgleda?" - pitam ga.

    Klima glavom, nešto govori što bi moglo da liči na pa eto nako. Pitam ga hoće li mi ostat noga. On odhukujei kaže:

  • "Hoće!"

    Međutim, to je tako izgovorio da mi je bilo jasno da neće. I tog momenta sam se pomirio s tim da neću imati nogu.

    Do bolnice nemamo mnogo, možda nekih desetak kilometara. Svaka rupica na putu mi pravi nesnosne bolove. Samo da izađemo na asfalt biće lakše. Ali nikako da izađemo iz šume. Vozimo se niz brdo i moram da se držim rukama jer stalno klizim naprijed. Meni se čini da putujem satima. Nalijećemo na neku rupu i to mi stvara takav bol da samo što ne izgubim svijest. Truckanje se nastavlja i bol prelazi u konstantan.

  • "Hoćemo li brzo?" - pitam.
  • "Šta da mu kažem Dok?" - čujem Dobricu.
  • "Ćuti i vozi, nije mu lako" - odgovara Dok.

    Vrata od saniteta se otvaraju. Vidim Doka kako na nekog viče.

  • "Brzo, brzo, dajta ta nosila, brže" - čujem Doka.
  • "Šta ste ovo donijeli, samo mu treba još da ispadne!"

    Vidim nosila kako lete kroz vazduh i čujem tresak. Bol mi prolazi tijelom, gubim svijest. Budim se u operacionoj sali. Oko mene sestre. Ležim na stolu. Hladno mi je sav se tresem. Sto kao da je napravljen od samog leda. Ne osjetim nikakvu bol. Sestre mi kidaju dugmad i skidaju košulju. Rasjecaju pantalone.

  • "Budan je!" - kaže neka od njih.
  • "Samo radite!" - čuje se muški glas.

    Malo podižem glavu i vidim svoja stopala. Desno nekako čudno položeno po stolu. Svo je nekako tamno. Pokušavam da mrdam prstima. Ne uspijevam samo osjećam da mi to stvara bol. Pokušavam ponovo. Opet prsti ne slušaju. Sada sam sto posto siguran da ostajem bez noge. Ali neka kad može burazer sa protezom mogu i ja.

  • "Koja li je krvna grupa?" - čujem sestru.
  • "Nulta sam, nulta pozitivna." - odgovaram.
  • "Pazi da ti ne bi vjerovali". odgovaraju sestre u glas. Napokon se pojavljuje doktor Pejić. Meni prinose neku masku. Počinjem da pričam:

  • "Ja.. . tebe.. . do.. ktore.. znam, ti... ti... si rođak.. . moga kuma..."

    A onda osjetim kako se polako opuštam, nekako mi lijepo i toplo.
  • groblje_bratunac - 70044 - 02.06.2012 : Zoka Hadžići - best (0)

    Parastos na Trojčindanske zadušnice


    Danas, 2. juna 2012. godine, je na Bratunačkom vojničkom groblju održan parastos za poginule borce Sarajevsko-romanijske regije. Poginuli borci su nakon potpisivanja mira prenešeni u Bratunac. Parastos će se obavljati svake godine o trojčindanskim zadušnicama.
    ratne - 69689 - 22.05.2012 : Zoka Hadžići - best (9)

    Evo ti junaka!


    Mi Srbi smo se uvijek dijelili na patriote, izdajice i još ponešto!

    Ova zla kob nije zaobišla ni sarajevsko selo Osijek u 2. svjetskom ratu. Jedan dio sela je bio u partiznaima, drugi u četnicima, a treći su čekali da vide ko će da nadjača.

    U proljeće 1946. godine Udba je krenula u konačan obračun sa "četničkom bandom" iz okoline Sarajeva. I tako su, nakon silnih pretresa i maltretiranja mještana, jednoga jutra upali i u selo Osijek. Obračun je počeo u zoru. Jake snage Udbe su sa tri strane napale selo, a onu četvrtu prema Igmanu su ostavile slobodnom. Nadali su se da će četnici baš tamo bježati i upasti u pripremljenu klopku.

    Potisnuti jakim snagama Udbe petnestak četnika se povlačilo prema šumi u pravcu Blažuja. Ubrzo se razdvajaju u tri grupe i kreću na različite strane. Dvije grupe su ubrzo razbijene, njihovi članovi poubijani i zarobljeni. Treća grupa, u kojoj su bili Rade Njego, Vlado Zeljaja i još dvojica četnika, pružaju žilav otpor, postepeno se povlače ka Igmanu i vješto izbjegavaju zasjede.

    U povlačenju Vlado biva ranjen, a druga dvojica ginu. Rade pokušava da pomogne Vladi, ali ovaj mu dovikuje:

  • "Bježi rade!Bježi! Meni spasa nema!

    Vlado uzima bombu, i aktivira je pod sobom uz povik:

  • "Za kralja i ot..."

    Međutim, ovu rečenicu nikada nije završio! Rade preskačući plotove i vješto koristeći zaklone uspjeva da izbjegne hvatanje.

    ***


    Vjest o Vladinoj pogibiji brzo stiže do njegove majke. Kapetan Udbe, koga Osječani dobro pamte još iz 1941. godine kao pripadnik muslimanske milicije, naređuje da se Vlado donese u centar sela i da se pozove njegova majka.

    Partizani su ubrzo doveli Anđu. Pred njenim nogama je ležalo pokriveno tijelo. Oficir je upita:

  • "Da li bi, Anđo volila da znaš gdje ti je sin?"

    Iako je već znala da joj je sin poginuo, Anđa mu na to odgovara:

  • "A koja to majka ne bi volila da zna gje joj je sin. Sigurno i tvoja sad brine pitajući se gdje si, kakav god da si!"

  • "Evo da te obradujem!" - reče oficir, grubo je odgurnu a potom otkri Vladino tijelo - "Evo ti sina, evo ti junaka, ja sam ti ga ubio!"

    Anđa se samo prekrstila i odgovorila:

  • "Fala ti Bože, fala! Nek' mi se ostala djeca smire i oslobode progona i patnje! Daće bog pa će se i tvoja majka ovako obradovati!"

    Krvnik je pošao da je udari nogom, ali mu se ispriječio jedan partizan govoreći:

  • "Dobro je kapetane nije ti ovo četeres prva!"

  • "Sve ću ja vas pobiti, majku vam četničku! Sve!" - urlao je Udbaš, ali je ipak ustuknuo je pred ledenim pogledom svog vojnika, očigledno Srbina.

    Po sjećanju moje majke tada jedanaestogodišmje djevojčice
  • hadzici - 69388 - 14.05.2012 : Zoka Hadžići - best (77)

    Aleksandar Krajišnik - Aka


    Tinovo 6. jun 1992. godine

    Aleksandar ( Aćim ) Krajišnik 1938 - 1992Kišna junska noć. Stražarim sa Aleksom, koji me inače čitav dan zasmijava svojim dogodovšitnama. Priča mi o tome kako je jedva umolio komandira voda Miku da mu da automatsku pušku. Kaže samo što nanišanio sa papovkom ostane bez municije. Automatsku pušku hvali pa kaže da je nikada ne okreće na ono "trrrr" nego samo na pojedinačnu paljbu.

    Juče nam je na položaj doveo vučjaka koga je našao u gradu.

  • "Sada čitavu noć ne moramo stražariti" - kaže on - "evo nam čuvara!"

    Čuvar nam je trajao do prve granate koja je pala negdje u našoj blizini, a onda je pobjegao niz brdo. Aleksa je za njim bacio neku suvu granu psujući:

  • "A ja mislio da ću noćas da se naspavam, pas ti mater...".

    Pokazuje mi Kopišanj, brdo na kome je Gradsko groblje, i započinje mi priču o četniku Radetu Njegi.

  • "Dole Zoko, ispod brda, odmah iznad Šakotinih kuća su ga ubili partizani '46-te godine. Bio je veoma visok i spretan čovjek. Zakopali su ga tu gdje je i ubijen, a porodici zaprijetili da ne smiju ni pomisliti da ga prenosu..."

    Međutim, ni Aka nije znao da je Radetov sin jedne noći tajno iskopao svoga oca i donio njegove kosti u jednoj jutanoj vreći pred moju kuću. Razgovarao je sa mojim ocem, i on ga je odvukao u Osjek. Otac mi je po povratku ispričao koga je vozio.

    Kad je to čuo Aka, počeo je da se krsti govoreći: "Ruke mu se pozlatile!"

    U praskozorje je počela sporadična pucnjava, a onda i jak napad na Kasatiće i kasarnu Žunovnica, koja je bila krcata oružjem i municijom.

    Na početku bitke ratna sreća je bila naklonjena neprijatelju.

    A onda je krenuo i napad i na nas. Ispred smo imali jedan istureni rov i sa njega su pronijeli jednog ranjenika. Aka je uzeo svoj šešir, stavio ga na glavu i rekao nam:

  • "Idem ja naprijed, bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave. Vi ste svi k'o moja djeca!"

    Uzalud smo ga ubjeđivali da to ne čini. Prebacio je borbeni komplet preko ramena i nestao u gustišu. Dugo se ispred nas čula pucnjava a zatim se sve utišalo. Nastavili smo da pucamo u šumu. Oko nas su padale bombe i trombloni. A onda je pred nas banuo Rade vodeći nekog krvave glave i govoreći:

  • "Ja šta ih je, sve će nas pobiti!"

    Panično smo se povukli do pola Tinova.

    Bitka u Kasatićima je prevagnula u našu korist. Kako u to vrijeme nismo imali nikakvih rezervnih jedinica, ljudi su bukvalno napuštali jedan položaj da bi odbranili drugi. Čim je linija u Kasatićima stabilizovana, K.B. je sa svojom jedinicom došao kod nas i organizovao kontranapad.

    Nas 40-tak smo počeli da se penjemo uz brdo. Nakon stotinjak metara lijevo od mene se začuo kratak rafal i ispred nas pade jedan muslimanski vojnik. Imao je maskirnu uniformu, zelenu beretku na glavi i tri rupe na prsima. Pored njaga je ležala njegova automatska puška. Njegovi su počeli da nam bacaju bombe i zasipaju nas mecima, ali im ni mi nismo ostajali dužni. Sa nekog proplanka K.B. je počeo da ih gađa tromblonima, uprkos tome što su oko njega padali meci dižući zemlju. Psovali su mu srpsku majku a on njima džamiju. Mišo nas je požurivao, jer bližila se noć.

    Napokon smo izašli na vrh jer je otpor naglo prestao. Na samom vrhu je ležao jedan njihov borac, ranjen u vrat i stalno je ponavljao:

  • "Nemojte da me koljete! Nemojte da me koljete!"

    Pored njega je ležala vojnička torba, a u njoj dvije kutije prezervativa. Vjerovatno je mislio da će naići na neku Srpkinju! Pronađosmo i kutiju nekakvih ampula sa crvenom tečnošću. Počeli smo da ga psujemo, ali je Bato reagovao govoreći:

  • "Pustite ga, vidite da će brzo umrijeti!"

    I doista, dok mu je Bato davao vode on je i umro.

    Nešto dalje u šumi smo pronašli i Aleksu. Puška mu je bila prazna, a okviri svuda oko njega. Ubijen je iz neposredne blizine, metkom u glavu. To smo zaključili po spaljenoj kosi. Siguran sam da nije molio za milost jer junaci to ne čine!

    Aleksa je sahranjen na Gradskom groblju u Hadžićima a nakon završetka rata njegovi posmrtni ostaci su prenešeni na Vojničko groblje u Bratuncu.

    Često se sjetim njegovih riječi:

  • "Vi ste svi moja djeca. Bolje da mene ubiju nego da vama fali dlaka sa glave."

    Vječna ti slava, junače!
  • hadzici - 69370 - 14.05.2012 : Zoka Hadžići - best (4)

    Napad na Grnčar (4)


    Granate i dalje prelijeću preko nas iz pravca Ormanja. Iz dubine Igmana čujemo pucnje iz VBR-a. Kroz nakoliko sekundi se začuju eksplozije na Ilidži. To traje već satima. Naša artiljerija sporadično odgovara.

    Umorni smo, gladni i neispavani. Ne mogu nikako da zaspim. Većina mojih drugova kunja po zemunicama. Zuuum, fiiijuu, duuum, traaaas. A onda iz naše dubine artiljerijski plotuni. Duuuuum. Pa fijuci naših granata. Po kotama ispred nas i dubini neprijatelja počeše eksplozije. Bruuum ponovo iz naše pozadine, pa opet... Tenkovi sa Ban Brda, koji su ukopani i nemaju motore već samo osposobljene topove, počeše da tuku put preko Igmana.

    Mlađo, Neđo, Paja, Sale su odlične nišanđije i mogu da pogode svaki kamion koji prolazi putem. Međutim, tokom čitavog rata iz ko zna kojih razloga to im nije dozvoljavano da to čine, dok su tone ratnog materijala prevožene ka Hrasnici.

    Nakon žestokog odgovora, muslimanska artiljerija zaćuta.

    Dan protiče relativo mirno na našem dijelu fronta. Iza naših leđa iz Ilijaša i lijevo od nas preko Igmana čuju se artiljerijske eksplozije. Izgleda da su to glavni pravci udara muslimanske vojske. U toku dana smo saznali da je kota Vis lijevo od nas pala pred zoru, ali da su "Munje", naša elitna jedinica, u snažnom kontra-udaru povratila položaj za svega 10 minuta.

    Noć se polako primiče. Na stražu ću poslije ponoći. Jedem neku konzervu bez ikakvog ukusa. Glad i ne osjetim, iako još od juče nisam ništa jeo. Stalno zjevam ali nikako da zaspim. Mučim se u zemunici na tvrdom, neudobnom krevetu napravljenom od ukovanih bukovih grana. Izlazim napolje u hladnu, junsku noć. Svuda oko mene vlada nekakva čudna tišina, nekako teška, prosto pritišče i guši. Bilo mi je mnogo lakše dok je "grmilo".

    Dolazi vrijeme za stražu. Bojan i ja smo zajedno između keca i trojke. Kec je na samom vrhu dok je trojka malo ukoso ispod. povezani su strmim tranšeom iskopanom u kamenju. Tiho razgovaramo. Stalno osluškujemo. Povremeno jedan od nas malo i prikunja. Kad sam bio slobodan nisam mogao, a sad spavam stojeći. Boki mi daje limun koji je našao u torbi nekog muslimana. Limun mi gasi žeđ i osvježava me. Silazimo prema trojki. Stavljam šljem na glavu. Težak mi je. Pretežak!

    Nikako ne mogu da se smirim. Gdje god stanem nije mi sigurno. Sve me podilazi neka jeza. Nije od hladnoće. Stalno mijenjam mjesto. U dubini Ormanja čuje se pomjeranje tenka. Ako nas je nanišanio u toku dana a sad se pomijera ne može nas pogoditi. Ako nas nišani sa IC uređajem opet nas ne može nanišaniti predaleko je. Znam to jer dobro poznajem tenkove.

    Dum! Začujem ispaljenje. Nekako mi laknu. Tiho šaputanje granate visoko iznad nas me malo smiruje. To se tenkista odlučio malo za grad. Trass začu se u dolini ispod nas. Granata je pala negdje oko crkve. Dobro je ne gađa nas!

    Dum! Drugo ispaljenje. Pa ovo nije tenk! Minobacač! Sinu mi kroz glavu.

  • "Bježmo eto je" - povika Bojan.

    Samo što sam napravio korak, začuh "s" neopisivo kratko . Vrućina mi zahvati desnu nogu. Pakleno je vrela, vrućina se širi uz tijelo. Leđima udaram u kamenje. Vrelina prelazi u bol. Osjećam kako mi nešto prži i lijevu natkoljenicu.

    "Odbi mi nogu!" - ne znam da li govorim ili mislim, da li ćutim ili vrištim. Pokušavam da ustanem. Rukama pipam neku tečnost. "Krv"!Iskrvariću! Čitav rat sam se toga plašio, da budem ranjen i da iskrvarim. Iznad glave vidim kanister za vodu, sav je izbušen. Nije krv, voda je! Kao da lebdim. Kao da se gledam iz visine. To sam ja ležim. Ustani, ustani! Gledam u visinu a u glavi mi zuji. Nikako ne mogu da se orijentišem. Šta bi?
  • hadzici - 69344 - 13.05.2012 : Zoka - best (5)

    Napad na Grnčar (3)


    Pješadijska pucnjava na našem dijelu fronta je skoro prestala. Ali iz pravca Ilidže, Vele i Ilijaša još uvijek se čuju artiljerijske salve. Sarajevski front je napadnut čitavom svojom dužinom. Za ove tri godine rata dobro smo se upoznali i potpuno smo ubjeđeni da ilijaški i ilidžanski junaci neće ustupiti ni milimetra naše teritorije.

    Ni na našem dijelu nije bilo pomjeranja iako smo imali žestoke napade od Igmana preko Košćana do Vele. Naša brigada brani front dužine dvadesetak kilometara, a na njega napadaju čak tri korpusa muslimanske vojske: prvi, četvrti i sedmi. Prve vijesti govore da ima poginuluh ali "ne tako puno" s obzirom na silinu udara koji smo trpjeli. Kod nas na koti dvojica poginulih: Čedo i Relja.

    Pušimo i ćutimo. Iza Igmana se pomalja Sunce. Nikad se nisam toliko obradovao svanuću i nikada mi Igman nije izgledao tako lijep. Ispod njega Hadžići. Da su neka ljepša vremena rekao bih da su usnuli. Međutim, čvrsto sumnjam da je ovu noć iko u gradu mogao da spava.

    Odnekud se stvori i flaša rakije. Po ukusu prepoznah onu Čampinu špiritušu od koje oči iskaču. I opet pade ono njegovo pravdanje:

  • "Jebaj ga, bio mrak pa sam opet nasuo više špirita od vode!"

    Preko nas i dalje prelijeću granate. Odlično vidimo kako padaju oko pošte i crkve. Inače, crkva im je bila glavna meta tokom čitavog rata. Mnogo je civila izginulo u okolnim zgradama dok su gađali crkvu među njima. Poginulo je i dvoje djece. Sjećam se neke bake koja nam je sa prozora Vampirice, zgrada koja je napravjena na pravoslavnom groblju odmah pored crkve, govorila:

  • "Uzmite djeco eksploziv pa je roknite da nas se dušmani više manu!"

    Oko nas svuda tragovi bitke. Razbacane čaure, pootkidane grane, rupe od granata. Ima i nekoliko krvavih prsluka koji srećom nisu naši. Sakupljamo sve! Ja pronalazim jednu pušku, odmah ispod rova. Malo dalje pronađohn i minobacač od 60 mm i dvije mine. Bilo je tu i dosta torbi sa hranom, a u svakoj po jedan limun, narandža, haše, kikiriki, pašteta, čokolada, jedan hljeb, šteka Drine... Izgleda da se neprijatelj spremao da ostane duže.

    Pronašli smo šest puški, devet krvavavih prsluka, nešto bombi i mina za minobacač. Ispod trojke smo pronašli i jednog poginulog muslimanskog vojnika. Neki ga poznaju, mada jedva, pogođen je iznad desnog oka i ima veliku ranu. Nekako mi ga je žao, ali šta se tu može, da mi nismo ubili njega on bi nas.

    Odvajam se sa Slobom, naslanjamo se na drvo i ćutimo. A šta i da kažemo jedan drugom? E, jebem ti raketu, umalo da izginemo zbog budale!

    U daljini se nazire moje rodno selo, pa me se počinju rojiti misli na one prošle, srećne dane. Generacije mojih predaka su oduvijek ginule u ratovima. Često su pominjali nekog Miću koji je umro u Beču, nakon bitke u Soči. U Drugom svjetskom ratu ustaše ubiše sedmoricu, onako ispred kuće. U ovom ratu već su mi poginula dva rođaka, Srele i Gaša...

    Preko nas i dalje prelijeću granate i padaju u grad. Iz pravca muslimanskih položaja ne dopire nikakav zvuk samo zvuk ispaljenja artiljerijskih oružja. Izgleda da su se dobro opekli.

    Na položaj nam dolazi pukovnik Savić, očigledno sretan što smo se odbranili. Na nekom referisanju kod Mladića on je reko da tamo gdje njegovi ljudi drže front "Turci" ne mogu proći. Sada se kočoperi i pravi važan. Stalno ponavlja jednu te istu rečenicu:

  • "To sokolovi, to junaci ne dajte se!"

    Pukovnik nam donosi i vijesti o stanju na frontu. Prvi utisci govore da je napadač potpuno razbijen i da je pretrpio velike gubitke. Naša artiljerija nije smjela odmah da dejstvuje jer je bila pod kontrolom snaga Ujedinjenih nacija. Očekuje se još jači napadi, mada nas više ne mogu iznenaditi. Nema opuštanja!
  • hadzici - 69320 - 12.05.2012 : Zoka Hadžići - best (8)

    Napad na Grnčar (2)


    Raketa je zasvijetlila odmah iznad naših glava. Šumu je obojila svojom narandžastom svjetlošću. Bili smo osvijetljeni kao u sred dana.

    Onaj njihov bofors je izvršio korekciju. Njegove granate su počele da padaju odmah ispred nas zasipajući nas zemljom i kamenjem. UUUU, zuuum. Protutnja nešto iznad nas. To nas vjerovatno gađa i njihov tenk, vjerovatno i sam iznenađen šti mu je pomoć došla upravo sa srpske strane u vidu te proklete rakete.

    "Jebo mater i ti i tvoja raketa, sad si našao da je ispališ!" - začu se iz naših rovova - "Ako ikada saznam ko ju je ispalio ubiću ga!"

    Pretrčavam do "Keca" i provirujem kroz puškarnicu. Suzavac mi peče grlo i oči. Sa Visa ponovo počinje da puca naš flak. Ovaj put ne pogađa trešnju. Zrna mu padaju sedamdesetak metara ispred nas. Markoni nišandžija na flaku dobro poznaje teren i zna šta radi, a radi to odlično.

    Granatiranje prestaje i ponovo počinje pješadijska bitka. Muslimanski vojnici ponovo kreću u napad. Pucam kroz puškarnicu. Ispred sebe začuh:

  • "daj taj RB, ispred mene su na nekoliko metara!"

    Bacam se u tranše udarajući glavom u kamenje. Začu se "duuum!" Da sam se bacio samo sekund kasnije, ostao bih bez glave. Do mene dotrčava Slobo S. sa osamdeset četvorkom. Naslanja je na grudobran i počinje da ih zasipa rafalima. Prekida sa pucanjem samo kad namješta naočale koje mu padaju na vrh nosa. Ja dograbim papovku i počnem da ispaljujem tromblone. Kod četvrtog ispaljenja umalo da sebi otkinem prst. Kamo sreće i da jesam!

    Naš flak izgleda pravi dar-mar među napadačima. Počeo je da ih tuče u dubini. Povremeno čujemo i jauke...

    Tučemo ih svim raspoloživim sredstvima. Ja sam se dograbio šezdesetke (minobacač 60mm) i ispaljujem mine sa osnovnim punjenjem. One padaju pedesetak metara od nas, sasvim dovoljno. Jedna od mina mi ostaje u cijevi, ne ispaljuje se!

    Pucnjava polako jenjava. Slobo vadi cigare i kaže:

  • "E, jebasmo im mater!"

    Sjedimo, pušimo i ćutimo. Suzavac, barutni gasovi, dim, cigarete - baš super kombinacija! Ipak, čini mi se da u čitavom svom životu nisam ispušio slađu cigaretu!

    Poneka granata padne u blizinu. Većina ih prelijeće u grad. Muslimani će svoj poraz će sad iskaliti na civilima!

    Dumm, zzuiuum, fijuuu... Napokon poče da tuče i naša artiljerija.

  • "E, dobro jutro, pizda vam materina!" - čujemo Čampin komentar koji izaziva smijeh na čitavoj liniji.
  • hadzici - 69298 - 11.05.2012 : Zoka Hadžići - best (5)

    Napad na Grnčar (1)


    Jedan detalj sa hadžićkog ratišta

    Bješe to 15. juna ljeta Gospodnjega 1992. godine. Ležim u zemunici ali san neće na oči. Izlazim i zapalim cigaru. Jezivu tišinu prekida povremeno šuštanje lišća, i sve češći i sve jači Lindin lavež. Neko je gađa kamenom jer mu prekida san. Odlazim na spavanje i napokon zaspim.

    Budi me pucnjava i Gagin glas:

  • "Ustajte! Ovo je napad!"

    Čampa i ja grabimo puške i izlazimo napolje gdje se bitka već zametnula. Oko nas zvižde meci i rasprskavaju se na sve strane. Prvi put se susrećem sa rasprskavajućom municijom. Naš broving nemilosrdno tuče u pravcu napadača. Pucam u pravcu šume, iako nikoga ne vidim. Iz pravca Lokava prema nama lete užarene kugle. Vjerovatno tuče bofors. Crvene kugle prelijeću dobrih deset metara preko nas. Sigurno nas je nanišanio u toku dana. Srećom po nas dosta loše. Vjerovatno i ne vidi gdje mu zrna eksplodiraju pa se i ne popravlja.

    Očekujem svakog trenutka da se naša artiljerija uključi, ali od toga nema ništa. Ona je pod kontrolom UN, pa teba vremena da se stavi u funkciju. Upravo zbog toga se muslimanska artiljerija i okomila na nas svom žestinom.

    Napokon sa Ban Brda popčinje da tuče i naš bofors, ali samo za krtatko pa prestade.
  • "Koji im je vrag" - pomislih - "pa ima idealan pregled našeg lijevog boka!"

    Ispod mene, na našoj trojci, pucnjava se utišala. Pored mene pronesoše jednog ranjenika. Neko mi govori da je trojka pala, ali ja ne raspoznajem ko. Odmah bacih dvije bombe u pravcu trojke koja se nalazi desno ispod mene.

    "Perhane! Perhane! Prrrr!" - čuje se ispod mene.

  • "Perhane, jebali smo im majku!"

    Neki od balija se kofrči. Saspem par kratkih rafala prema njemu i bacim još jednu bombu. Odozdo mi psuju četničku majku i zasipaju me rafalima.

    Onaj glas ponovo viče:

  • "Perhane"!

  • "Ne zovi ga on ti je......" - neko mu odgovara ali ne završava rečenicu. Pretpostavljam da je nastavak glasio "pogino".

    Desno od mene, iz pravca Visa, počinje da tuče naš flak (20mm). Međutim, pogađa trešnju iznad položaja na Kosmaču. Opasno je ugrozio naše! Ipak neka zrna su preletjela i našla svoj cilj.

    Jedan muslimanski vojnik iskače iza tranšea na neka četiri metra od mene i pretrčava prema našem rovu. Pucam u njega ali nikako da ga pogodim. Skreće u stranu i skače nazad. Čujem ga kako mi psuje majku i porodicu.

    Svuda oko nas se čuju artiljerijske eksplozije napadnuti smo na čitavom frontu. Naš flak i dalje pogađa onu trešnju dok muslimanski bofors ponovo počinje da djeluje ali nas ponovo prebacuje.

    Muslimani su se pregrupisal, pa nas ponovo napadaju. Potisnuli su nas i sa keca ali se i dalje uporno branimo. Pored mene Čedo, nešto mi govori ali ga ništa ne čujem. Ustaje. Puca. Jasno vidim kako je pogodio nekog. Taj pada na leđa. Skoro istog momenta pade i Čedo. Jasno čujem kako krklja. Neko ga je uhvatio za noge i izvukao. Još uvijek čujem njegovo krkljanje. Među nama je nastalo neko komešanje. počela je da nas hvata panika. O Bože samo da svane, jer čim svane oni su gotovi. Čini mi se da su i oni toga svjesni pa kao da pojačavaju pritisak.

    Pomoć nam je stigla u pravo vrijeme!

  • "Dvica stavljaj maske" - čujem kako neko govori.

    To je Dejo, koji ispaljuje suzavac. Kakve maske i kurac, odakle nam. Bjeličasti dim se počeo polako širiti, sva sreća pa ga vjetar nosi ka Turcima. Nekako mi izgleda da više ugrozio nas nego njih, već osjetim kako me peče grlo.

    Neprijateljski vojnici, što natjerani suzavcem što našim pojačanjem i samim tim većim pritiskom počinju da se povlače.

    Iza Igmana se počela pomaljati zora. Odjednom svjetleća raketa iz pravca Kosmača. Koja te budala sad ispali?
  • srebrenica_istina - 53943 - 30.11.2011 : Zoka - best (1)

    Srebrenica, izdani grad




    Muslimanska armija je u rejonu Podrinja (okolina Srebrenice) između 1992-93 ubila više od 3.000 Srba, uglavnom civila. Muslimani su u celoj Istočnoj Bosni uništili oko 190 sela (masakrirala stare osobe, žene i decu).

    Podaci kojima barataju muslimanske vlasti govore o 10.000 ubijenih, od čega je više od 60% ubijenih srpske nacionalnosti. Oko 1.000 muslimanskih vojnika poginulih u periodu 1992-94 koji su posle pada Srebrenice ubijeni ubrajani su u žrtve, 2.000 vojnika poginulo je u proboju ka Tuzli, razmenom vatre sa VRS.
    pjesma - 20694 - 18.02.2009 : Zoka Hadžići R. Srpska - best (3)

    Sjećanja


    Od tih dana proteklo je dosta
    toplih ljeta i surovih zima
    oko mene sve cvrkuće i pjeva
    samo mojih drugova nema

    Zelena trava odavno ih skriva
    Usred nekog nepoznatog groblja
    Rijetko neko da ih i pomene
    Samo sunca zraci što ih ljube,
    dok sjećanja na njih u tami se gube

    Krst samo mahovinom skriven
    iznad groba što im stoji
    od zaborava još ih skriva

    Ne bojte se braćo, ima ko
    na grob da donese cvijeće
    za pokoj duše da prisluži svijeće
    ima ko da priča priče vaše
    zaboravit vas niko neće
    dok je otadžbine naše
    losi_srbi - 18762 - 27.08.2008 : Zoka Hadžići Bijeljina - best (1)

    Teo opameti se


    Dragi naš Teo,

    Preporučio bih ti da dobro ispitaš okolnosti pod kojim je poginuo tvoj otac.

    Pažljivo saslušaj (pojedinačno) sve prisutne prilikom njegove pogibije. Možda bi ti bilo još bolje da potražiš zapisnik koji je sačinjen prilikom istrage o njegovoj pogibiji (ubistvu).

    Pametan si dečko, školovan na Turskoj vojnoj akademiji. Nadam se da si tamo izučavao psihologiju, logiku...

    Najkraći opis pogibije tvoga oca je ljiljan na prsima a rupa u leđima.

    Mnogi u njegovoj jedinici su se bunili što ih vodi Srbin pa su pokušali da ga sklone više puta (na potazu Tarčin Trnovo). Kada je on osjetio da mu prijeti likvidacija stupio je u kontktakt sa pojedincima u Igmanskoj brigadi mislivši da pređe na pravu stranu. Naravno da to nismo mogli prihvatiti bez određenih ustupaka.

    Drago dijete dobro pazi da ti se ne desi isto, dobro provjeri oružje kojim upravljaš.




    Idi na stranu - |listaj dalje|