fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

radovan_karadzic - 27198 - 07.03.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Radovan Karadžić


Nekakav filozof zapisa da je za čovjeka saznanje stvarnog dešavanja nedostižan cilj, uglavnom zbog toga što raspolaže sa zanemarivo malo podataka o stvarnim zbivanjima u društvu o kome mora da sudi. A pošto o mnogim pojmovima nema jasno saznanje, uglavnom sudi loše jer su njegova saznanja nepouzdana, ne zbog ograničenosti čovjeka nego zbog nedostatka iskustva i informacija koje on sakuplja putem svojih čula, a koja su mu potrebne kao materijal o kome um treba da sudi...

Drugim riječima, kao što bi mi na Romaniji rekli, dalje vidiš ukoliko je veće brdo na kojem stojiš.


Mnogo mi se svidio tekst moga prijatelja Zorana Jankovića! Njegove tekstove uvijek čitam sa izuzetnim užitkom, a iz njih uvijek ponešto naučim. Novinarstvo je jedna od rijetkih profesija koja se ne može naučiti - moraš da se rodiš obdaren sa sposobnošću da primjećuješ čak i stvari koje obični smrtnici ne zapažaju. Naravno, moraš da imaš i "žicu" za pisanje. Uz to, ako si još i pošten, postaješ novinar kakav je Zoran Janković, koji rafalnom paljbom iz svog riječnika kosi čak i one koji se sile ne boje...

Uvažavam i mog velikog prijatelja Nedeljka Žugića. Mislim da ga je Zoran sasvim korektno opisao, pa mu neću na ovom mjestu viti lovorike, ali želim da kažem da je tekst na koji se Zoran poziva na ovoj stranici objavljen u avgustu 2009. godine. Nekoliko dana kasnije, tačnije 22. 08. 2009. godine, revidirani tekst je izašao i u "Glasu Srpske", pa mi je Nedeljko putem email-a poslao modifikovanu verziju - da je ponovo objavim. Kako je ovih dana krenula diskusija u vezi Radovana Karadžića, ja sam otvorio svoj email i iskopao Nedeljkov tekst. U namjeri da ispunim davnu želju mog prijatelja, a u cilju potpirivanja zdrave diskusije o Radovanu, učinio sam nešto što drugi (mojom greškom) mogu zamjeriti Nedeljku Žugiću, pa ovim putem želim da tu nepravdu i ispravim. Nedeljkov tekst jeste davno napisan, ali je u njega utkano jako puno ljudske mudrosti, pa svaki put kada ga pročitam podsjeti me da istina nikada ne zastarjeva.

Nisu mi poznati trenutni politički stavovi Nedeljka Žugića, ali poznavajući njegovu odanost pravdi i Srpstvu, teško je povjerovati da je skrenuo sa pravog puta. Možda se više ne oglašava tako često, možda se malo umorio i predah potražio u Književnom fondu "Sveti Sava", ali duboko vjerujem da će ponovo iz njegove glave pokuljati bujica riječi pred čijim će se naletom lomiti sila i nepravda...

Sada bih da se vratim i na ono "brdo na kojem stojim". Početkom 1992. godine sam među prvima došao na Pale. Predano sam radio sa godpođom Milicom Koljević, suprugom nikad neprežaljenog Nikole Koljevića, na slaganju i uređenju "Srne". Bile su to skromne, ali i prve novine u Republici Srpskoj. Iz tog vremena imam jednu potvrdu da sam jedan od osnivača "Srne", ali i mnogo ružnih uspomena na Karadžića i njegovu kliku. U to vrijeme, "brdo na kojem sam stajao" bio je moj kum i nekadašnji prijatelj Nikola Poplašen. On je raspolagao za mnogo povjerljivih informacija o kriminalnim malverzacijama Radovana Karadžića. Sve se to taložilo u meni dok nije dostiglo nesnošljivi stepen gađenja...

Tokom istorije čovjek je stvorio izvjesne moralne norme, koje predstavljaju važnu odliku ljudskog društva - ono što nas i razdvaja od životinje. U poslednim decenijama savremenog doba naše društvo je posrnulo, preplavili su ga kriminalni oblici ponašanja koji su amoralni i apsolutno neprihvatljivi. Korjeni degradacije morala u Republici Srpskoj se vezuju za Radovana Karadžića i njegovu elitu pa sam pobornik mišljenja da mu ne smijemo oprostiti što je bio "malo" nepošten. Riba smrdi od glave, ili bolje rečeno sve što nam se sada dešava je samo nastavak erozije morala zbog koje poštenje ispašta. Ponekad se pitam da li bi srpski narod bolje prošao u zadnjem ratu da je vlast strijeljala za ukradenu šljivu ili kada bismo bar bili dovoljno mudri da smjenimo našeg predsjednika Milo(k)rada čak i za neku sitnicu, kao što je Klinton pao jer mu je Monika Levinski popušila.

Izgleda da smo mi Srbi prepametan narod. Ako kažeš nešto protiv Radovana odmah te proglase Dodikovcem; kada pljuješ po Milo(k)radu proglase te SDS-ovcem. Kada neko popuši predsjedniku, mi se svi javimo - da pušimo. Valjda zbog toga što smo i sami ogrezli u krađi i otimačini, pa vjerujemo da je "pomalo krasti" naša gorka stvarnost, tj. borba za goli opstanak. Zbog ovog, u našoj sredini opšteprihvaćenog stava, mi pošteni loše plivamo kroz život jer ne želimo da prihvatimo gorku istinu da je moralno prihvatljivo sa vremena na vrijeme zavuči ruku u tuđi džep.

Eto, toliko od mene! Pišem vam ovo jer želim da konačno shvatite da nikada nisam bio ni SDS-ovac a ni SNSD-ovac. Jedina članska knjižica koju imam je ona iz Gradske biblioteke. Zadnji put sam bio član neke političke partije još davne 1985. godine. Od tada nisam član mafije i želim da budem samo svoj - baš kao i mnogi pošteni Srbi koji oazu svojih istomišljenika pronalaze upravo na ovom forumu.
nevesinjska - 27178 - 07.03.2011 : Zeljko Tomic Sokolac, RS - best (0)

Pozdrav i molba


Pozdrav za sve a posebno za "Cendu", pripadnika Nevesinjske brigade VRS. Zamolio bih te, pošto si otvorio temu o hercegovačkom ratištu, da nastaviš da pišeš o tome. U tom slučaju bih i tvoj članak o ratu u Hercegovini prebacio na novu stranicu što je provjerena formula da se i drugi jave. Ovo, prije svega, u želji da se i vaši uspjesi (prije svega žrtve) ne zaborave.

Koliko je meni poznato, tvoja brigada je učestvovala i u napadu na Olovo, tačnije na Kruševu, i pri tome su imali 10 do 11 poginulih. Izvinjavam se, ali tačnog broja se ne sjećam. Da li bi mogao da napišeš nešto i o tome, bez obzira što nisi učestvovao. Ako bi mogao da pomeneš i imena poginulih bio bih ti jako zahvalan. Posebno me interesuju imena dvojice braće koji su poginuli upravo u toj akciji.

I na kraju, jedna molba, kako za tebe tako i za sve ostale. Ja pokušavam da članke razvrstam po ratištima: Treskavica, Bihać, Goražde, Žuč, Ilidža... Bio bih vam zahvalan da pokušate da pišete kraće članke, svaki vezan za jedan prostor. Na taj način bi mi mnogo pomogli u vezi organizacije ovog sajta. Naravno, razumjem ja da neki vaši komentari ne mogu da se ubace u ovu klasifikaciju, npr. kada pravite komparativnu analizu pojedinih ratišta.
radovan_karadzic - 27086 - 03.03.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Karadžić umišljeni skorojević


Odlomak iz knjige "Svjedočim", autor Biljana Plavšić.


Na toj skupštini Karadžić je spomenuo potrebu za profesionalcem, koji bi trebalo da vodi stranku i - nikad više. Nakon manje od dve godine taj čovek je držao sve funkcije u svojim rukama i kada sam ponekad rekla da bi trebalo da ima neke savetodavce, profesionalce, iz određenih struka, zapanjila sam se odgovorom. Rekao je da mu to nije potrebno, veli da on piše i zakone, a da je bolji ekonomista od mnogih stručnjaka iz te oblasti. Prepala sam se te njegove umišljenosti da sve zna. Već ranije sam uočila neskromnost tipičnu za skorojevića. U njegovom slučaju, kao i u mnogim, potvrdila se tačnost izreke: "Daj mu vlast da vidiš kakav je čovek".

Nisam, tada na Osnivačkoj skupštini, obraćala pažnju na govornike, mene je interesovao samo Rašković. Ali ne samo mene, svi su čekali samo njega da čuju. Čekali su da neko javno progovori o patnjama Srba u Hrvatskoj, ali i o budućem statusu Srba u zajedničkoj državi. Narod mu je aplaudirao, narod ga je volio, narod mu je verovao. Pa kada je on preporučio Karadžića za predsednika i to je prihvaćeno sa zadovoljstvom, jer je on to rekao. On je lansirao Radovana, koji je, čim se našao u sedlu i učvrstio svoju poziciju, okrenuo leđa Raškoviću. Nije mu više trebao, svi su ga trošili na svoj način.

Na toj sjednici Skupštine SDS-a većina prisutnih je ispunila pristupnicu za učlanjenje. Ljudi su osetili opasnost koja nadolazi i svi su želeli da se zaštite jedinstvenim štitom. Srbi su u mirnim vremenima individualisti, sigurno mnogo više nego drugi, ali kada se približava opasnost onda im proradi duboko usađeni instinkt za okupljanjem, saborovanjem. A opasnost je već tu blizu, u Hrvatskoj i samo što se nije proširila i na BiH, a o Kosovu da se i ne govori. Ima mnogo razloga da se naša nacija duboko zamisli i zabrine. Sve je to bilo prisutno na taj Petrovdan 1990. u velikoj sali "Skenderije".

Ipak, malo je ko mogao pomisliti da se užasi iz Drugog svetskog rata mogu ponoviti.
trazim - 26601 - 22.02.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Vesna (Savo) Kondić


Jedna djevojka, prijateljica jednog od stalnih posjetilaca ove stranice, traži Vesnu (Save) Kondić (djevojačko prezime), koja je živjela prije rata u Vogošći u ulici Igmanski marš (pored pruge preko puta nebodera). Ako neko zna bilo šta o Vesni, neka se javi na moju adresu, slavicnetŽhotmail.com, ili da upiše privatnu poruku na ovaj forum.
ekshumacije - 26571 - 21.02.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Mićo iz Toronta


Još jedna uplata, ovaj put u iznosu od 100 kanadskih dolara, prispjela je iz Toronta na jedan od naših računa u namjeri da pomogne našu akciju ekshumacije poginulih boraca sa područja Federacije BiH i njihovog prenošenja na Vojničko groblje Sokolac.

U ono vrijeme dok su topovi tutnjali Bosnom, Mićo je bio samo dječak koji je pokušavao da radost najljepšeg živornog doba pronađe u tim tužnim vremenima kada je mladost ginula a roditelji suzama zalijevali njihove grobove. Ne znam koliko je Mićino djetinjstvo bilo srećno, ali mi on jednom prilikom reče da su mu ove stranice otvorile oči jer kao dijete nije baš mnogo shvatao stvari oko sebe pa je na ovim stranicama, čitajući tekstove koje pišu Vuk Gradinski, Velimir, Feniks, Vogošćanin Pravi i mnogi ostali, shvatio surovu istinu rata...

Mićo je postao stalni učesnik svih naših akcija koje organizujemo, i ja mu se jako zahvaljujem na tome. Prilikom moje zadnje posjete Torontu imao sam veliku želju da ga upoznam, ali nismo mogli da uskladimo naše obaveze pa će naš prvi susret morati još neko vrijeme da pričeka.
ekshumacije - 26570 - 21.02.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Vlado iz Banjaluke


Vlado iz Banjaluke je još jedan donator koji je ispunio svoje obećanje i na Velimirov račun u Bijeljini uplatio 150 maraka, što je više nego što je obećao prilikom prijavljivanja za ovu akciju.

Poštovani prijatelju, zahvaljujem ti se u ime svih posjetilaca ove stranice.

Napomena za Vladimira: ukoliko želiš da tvoje puno ime bude objavljeno na ovoj stranici, molim te da mi to potvrdiš putem email-a.

Napomena za sve one koji žive u BiH a zainteresovani su da učestvuju u ovoj akciji: potrebno je da mi se javite na email kako bih vam dostavio nove podatke u vezi uplate jer je Vlado imao problema da uplati novac na Velimirov račun koji sam mu ranije poslao.
ekshumacije - 26447 - 12.02.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Pristižu nove uplate


Ovim potvrđujem da je Vogošćanin Pravi najnoviji donator u akciji prenošenja posmrtnih ostataka naših palih drugova iz Federacije BiH na Vojničko groblje u Sokocu. Iznos njegove donacije nemam dozvolu da objavim, ali mi se čini da je on, kada se imaju u obzir sve akcije koje smo do sada organizovali na ovom portalu, treći donator - odmah nakon Minera i mene.

Takođe je ostvaren kontakt sa osobom od koje treba da preuzmem novac u Beogradu, a koji su poslali Ognjen i Goran. Također sam obavješten da je Vlado u kontaktu sa Velimirom u vezi uplate novca na njegov račun u Bijeljini.

Napominjem da je nešto ranije Goran Mandić iz Rogatice na moju adresu dostavio 100 KM, a Bagi iz Marseja i još tri anonimna donatora - borca VRS, iz Marseja su poslali 200 evra.

Ukoliko želite da se priključite ovoj akciji pošaljite email na slavicnetŽhotmail.com. Ne poklanja onaj koji ima novac, nego onaj koji ima dušu.

Evo i pregleda onih koji su mi do sada poslali novac.

  1. Goran Mandić - Rogatica - 50 evra
  2. Bagi - 200 evra (tri donatora: Bagi, Vogošća, Ilijaš, Željko )
  3. Vogošćanin Pravi - novac preuzet


***


Prema nekoj gruboj računici, novac koji su do ovog trenutka obećali donatori je dovoljan za prenos sva četiri borca i podizanje spomenika za Dragana Šorka. Za spomenik Predraga Žarkovića - Božura i Branka Grabovca još uvijek treba da sakupljamo novac, dok za spomenik Bože Harta novac nije potreban jer ćemo njegov spomenik iz Poturovića prebaciti u Miljeviće.

Da napomenem: Dragan Šorak, Predrag Žarković i Branko Grabovac će biti prenešeni na Vojničko groblje Sokolac, dok će Božo Hart biti prebačen na Gradsko groblje Miljevići, Srpsko Sarajevo.

Za pomoć u vezi prenošenja posmrtnih ostataka Branka Grabovca na Vojničko groblje u Sokocu javila si i njegova supruga sa sledećim tekstom:

Ja sam Nada Grabovac, supruga poginulog borca Branka. Živjela sam u Vogošći, gdje mi je muž i poginuo 20. 08. 1992. godine. Trenutno živim u Bijeljini sa dvije kćerke. Zbog loše materijalne situacije nisam u mogućnosti da muža ekshumiram sa groblja Poturovići - Vogošća i prenesem na Vojničko groblje Sokolac pa Vas molim ako mi možete pomoći putem donacija. Unaprijed zahvalna! "



Evo i spiska donatora za prenos posmrtnih ostataka Dragana Šorka i Predraga Žarkovića - Božura na Vojničko groblje Sokolac, i Bože Hart u Gradsko groblje "Miljevići", Istočno Sarajevo. Spisak je sortiran po abecednom redu:

  1. Dragan Obradović - 50 evra
  2. Luna - iznos nepoznat
  3. Miner - 1000 dolara
  4. Mirke - 60 evra
  5. Milica - 180 evra ( moram da provjerim )
  6. NenoCC - iznos nepoznat
  7. Ognjen i Goran - 100 evra
  8. Oko - iznos nepoznat
  9. Sanitet - iznos nepoznat (tri donatora: Doktor, Sanitet, Borac)
  10. Sanitet - $100 (donator Miki iz Toronta)
  11. Stranac_23 - $100
  12. Vlado - 60 evra
  13. Za Srbiju sve - iznos nepoznat
  14. Zeljko T. - isto koliko i Miner


Instrukcije za slanje novca ću poslati samo prijavljenim donatorima na njihove email adrese.

Novac možete poslati putem Western Union-a, ili dostaviti (lično ili preko rodbine) do mojih prijatelja u Bijeljini, Beogradu, Sokocu... Dostavljanje novca lično, u sezoni godišnjih odmora, na jednu od pomenutih adresa je nešto što preporučujem kao najekonomičniju varijantu.

Za Australiju, Kanadu i Ameriku ćemo, zbog smanjenja troškova slanja novca, organizovati sakupljanje novca uz minimalne (ili nikakve) troškove transfera istog. Ne dozvolite da vas "truli kapitalizam" pljačka!

Napominjem da je iznos od 20 evra sasvim dovoljan da učestvujete u ovoj akciji, ili maksimalno 60 evra (20 evra po svakom borcu). Ukoliko niste sigurni koliko ćete novca moći dati u trenutku prikupljanja, ili zbog bilo kojeg drugog razloga ne želite da objavite tačan iznos, pored vašeg imena / pseudonima će pisati "iznos nepoznat".

Izvinjavam se ako sam nekoga izostavio! Prijavljivanje za akciju možete vršiti putem ovoga foruma ili na moj email: slavicnetŽhotmail.com.

Prilikom prijavljivanja možete da se upišete pod pseudonimom, koji sami odaberete, a možete da koristite i vaše puno ime.
bors - 26427 - 09.02.2011 : Zeljko Tomic Sokolac, RS - best (0)

Pomoć iz Afrike


Izgleda da je Boračka organizacija Republike Srpske u velikim problemima jer se najavljuju demonstracije širokih razmjera. Lično se nadam da će borci svoja ustavom zagarantovana prava ostvariti mirovnim putem. Za svaki slučaj, pomoć pristiže sa svih strana pa čak i iz inostranstva.

Od svih boračkih i nevladinih organizacija, ja bih ipak izdvojio podršku grupe koja sebe naziva "Prijatelji Srba iz Afrike". Oni su se putem ove stranice obratili borcima Republike Srpske i pozvali ih da istraju u svojim nastojanjima da naprave korjenite promjene u redovima BORS-a, organizacije koja bi trebala da štiti njihove interese.

Nezvanično saznajemo da je ova izjava najviše zabrinula Panteliju Ćurguza, koji je upravo juče sanjao kako se njegova guza kuva u kazanu okruženom grupom ljudiždera. Eh, Panto, nadajmo se da će ti se san i ostvariti!

Boračka organizacija Republike Srpske - BORS
dijaspora - 26321 - 03.02.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


Orkestar "Šljivovica"


U Kanadi postoji orkestar sa nazivom "Šljivovica". Pa šta, reći će neki od vas, nije to ništa čudno jer ovakvih orkestara postoji na desetine širom Srbije i Republike Srpske.

Ono što je veoma interesantno u vezi ovoga orkestra je da u njemu nema ni jednog Srbina. Njegovi članovi su Englezi i Irci, a pjevaju srpske pjesme poput moje omiljene "Hajde Jano" a da pri tome niko od njih ne razumje srpski.

Sve je počelo kada je Oliver Sutton jednog dana slučajno čuo zvuke dragačevske trube. Trebalo mu je dosta vremena da sazna iz kog dijela svijeta dolaze ti zvuci, a kada je su mu rekli da se radi o Srbiji i Dragačevu, krenuo je zajedno sa još nekim članovima njegovog orkestra iz Kanade u Šumadiju da svoje bogato muzičko znanje produbi u tom malom selu, koje postade svjetska prestonici limenih muzičkih instrumenata.

Uz Oliver Sutton-a, koji svira saksofon, u orkestru se nalaze i Kristina Zalite (bubanj), Alyssa Semczyszyn (akordion), kao i Matt Rodgers, Geoff Colpitts, Maren Lisac, Susan Gerofsky, Chelsea Walton, Cory Sweet, Derdra Kiat i još neki drugi. Imena govore više od teksta!

Zanimljivo je napomenuti i to da Kanada ima mnogo vrsnih muzičara sa naših prostora koji isključivo sviraju američki rok. Za njih su dragačevske trube - šund.

Negdje na osmom minutu ovog snimka ćete vidjeti Olivera Sutton-a sa srpskim novčanicama od 50 i 200 dinara na šeširu. Neka vas to ne zavara, jer one su samo dekoracija. Snimak je napravljen u Vankuveru, tačnije "Raw Canvas Cafe", gdje ovaj orkestar povremeno svira. Njihov sledeći nastup na ovom mjestu je petak, 4. februar. Srbi Vankuvera su ih imali priliku slušati i za Svetog Savu, kada su svirali u istoimenoj crkvi.

trazim - 26310 - 31.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Traži se Suzana


Jedna od stvari na koju sam jako ponosan je činjenica da je nekoliko djece na ovoj stranici pronašlo svoga oca, a i dosta osoba stupilo u kontakt sa članovima uže porodice:

Već odavno znam da ovu stranicu posjećuju naši ljudi iz gotovo svih gradova Amerike, pa ih ovom prilikom molim da, ako poznaju neku Suzanu, koja bi mogla biti 1977. godište i koja je rođena u Austriji - da mi to jave. Suzanin email je nekada bio iris_k2Žyahoo.com ali ga Suzana više ne koristi.

Ono što već znamo je da je i Suzana pokušavala da stupi u kontakt sa svojim ocem, isto kao što je i njen brat Zaječara pokušavao da stupi u kontakt sa njom.

Unaprijed vam se zahvaljujem ako odvojite malo vremena da pomognete po ovom pitanju. Moja duševna hrana je da činim dobra djela ljudima, a ništa nije ljepše neko spajati pokidane veze, vratiti sestru bratu, dijete ocu. Ako već imaju istu krv, ne moraju da budu sami ispod šara zemaljskog!
mico_vlahovic - 26296 - 30.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Poslednji dani rjaba Božjeg Miće Vlahovića


O Mići Vlahoviću je na ovom mjestu napisano mnogo interesantnih priča, uglavnom onih sa prizvukom tuge jer je djetinjstvo ovog mladog čovjeka bilo jako oskudno u ljubavi. Uprkos tome, on je izrastao u junaka velikog srca koji ni jednog trenutka nije zažalio poginuti za svoju braću preko Drine. Njegovi sarajevski saborci su mu značili mnogo, jer kada si siroče prijatelji su ti jedina familija.

Kada je pao, pokošen rafalom iz nekakvog šumarka na Treskavici, Mići su u pomoć pritrčali njegovi saboci. Najprije su mu previli rane, a zatim su ga u najkraćem vremenskom periodu prenijeli do bolnice. A nosili su ga na šatorskom krilu čitav jedan sat, tumarajući kroz nepristupačne gudure ove surove bosanske planine. Njihovo odredište je bio asfaltni put za Trnovo, na kome je bio stacioniran sanitet.

Mićini saborci nisu posustajali ni jednog trenutka jer su znali da u ovoj trci sa vremenom svi mogu biti gubitnici, a najviše njihov komandir jer je na ruletu sudbine ulog bio njegov život. U tome ih je bodrio i Mića, uglavnom praveći šale na svoj račun.

I ovoga puta se potvrdilo ono staro pravilo da problemi uvijek dolaze u nizu. Put prema Trnovu bješe neprohodan pa je vozaču pincgauera trebalo više od dva sata da ranjenog Miću prebaci do bolnice.

Nakon što su Miću predali doktorima njegovi saborci su krenuli nazad na Treskavicu da pomognu borcima u rovovima da zaustave neprijateljske nasrtaje na srpske ognjšta i vjekovnu srpsku zemlju.

Kraj priče o Mići Vlahoviću bi za nas ostala nepoznata da sudbina nije ukrstila životni put jednog borca Ilijaške brigade sa Mićinim poslednjim danima života. Nekako u isto vrijeme i Branislava V. je od neprijateljske granate zadobio višestruke rane u predjelu stomaka, te je Mišu Vlahovića upoznao u bolničkoj postelji. Za razliku od Miće, Branislav je izvidao svoje rane i preživio rat. Petnaestak godina nakon što su topovi zaćutali nad Bosnom, on će na Guglu otkucati ime Miće Vlahovića, pronaći ovu stranicu i nas i tako nam omogućiti d saznamo i nastavak ove priče.

Branislavu je jedna od medecinskih sestara iz Trnova sa oduševljenjem ispričala da su par dana uoči njegovog dolaska u bolnicu imali ranjenika koji je usled prevelikog krvarenja kod njih došao klinički mrtav. Nakon brze "reanimacije" i "punktovanja krvi" mladić je povratio puls a sutradan se osjećao i mnogo bolje. Naravno, pogađate da je sestra pričala o Mići Vlahoviću i da je bila ponosna što su mu spasli život.

Bolnice u Trnovu je bila namjenjena za tretiranje hitnih slučajeva, a nakon toga su ranjenici prebacivani u Srbinje. Upravo tako se desilo i sa Branislavom.

U Srbinju su oba ova borca, vjerovatno zbog sličnih povreda u predjelu abdomena, smještena u istu sobu. I tako su se Branislav i Mićo upoznali u bolničkoj postelji, pa te je Branislav shvatio da je Mićo predmet prče one medicinske sestre iz Trnova.

Prvog dana zajedničkog boravka u Srbinju Mićo nije bio priključen ni na kakav aparat. Bio je komunikativan, dobro se osjećao a posjetila ga je i delegacija iz Vogošće, koju je on primio vidno raspoložen i sa njima je komunicirao bez ikakvih problema.

Međutim, sutradan je Mićo dobio bolove u stomaku pa su mu doktori stavili sondu na nos sa namjerom da iz stomaka izbacuju nepoželjne materije. Ta mu sonda nikako nije odgovarala, pa je stalno pokušavao da je izvadi. Bolovi su bili jaki, ali se Mićo junački držao. Nešto kasnije su ga priključili na monitor za praćenje pulsa i pritiska pa se i sam Mićo pomalo zabrinuo zbog naglog preokreta situacije.

Sledećeg dana su ga često odvozili na preglede, a kada bi se vratio u sobu nije bio raspoložen za razgovor. Te noći je imao strašne bolove, stalno je jaukao, a nakon ponoći je odvezen na operaciju.

Branislav je sledećeg dana prebačen sa intenzivne njege u bolesničku sobu pa je to za njega bilo poslednje viđenje sa Mićom Vlahovićem.

Uprkos tome da je u Srbinju bilo dosta kvalitetnih doktora oni bolesnicima nisu mogli da pruže odgovarajuću medicinsku pomoć. Branislav se, na primjer, prisjeća da je jednom dobio intravenski lijek za regulisanje rada želudca ali je on imao ublaženo dejstvo. Tom prilikom mu je i sestra iz te bolnice rekla da su lijekovi dobijeni od UNPROFORA veoma slabi, pa ih je davala u duploj dozi.

Sve u svemu, izgleda da bi Mićo Vlahović imao mnogo veće šanse da preživi da je iz Trnova prebačen direktno u Beograd. Nažalost, kada je stigao na VMA, za Miću je bilo već previše kasno.

Ostatak priče znate: Mićini saborci su ga posjetili i na VMA, i on ih je zamolio da ga sahrane u Velikim Livadama, jer je tamo "bio najsretniji".

Mićo Vlahović, spomenik Aleksandrovo, Velike Livade
akcije - 26192 - 19.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Milena najnoviji donator


Mila je najnoviji donator za prenos posmrtnih ostataka naših palih drugova, koji su još uvijek sahranjeni na području Federacije BiH, na Vojničko groblje u Sokocu.

Milena je bila donator i u akcijama koju smo organizovali prošlog ljeta ( baba Šimša i aleksandrovački siričići ).

Evo i teksta poruke koji mi je Milena poslala.


Dragi Željko,

I ja ću da doniram novac za prenos posmrtnih ostataka naših boraca. Ukupno 180 evra.

Pozdrav,
Milena
novosti - 26190 - 19.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Krst na Romaniji


slavicnet.com Građani pozivom na telefonski broj 1413 mogu donirati jednu KM za gradnju Đurđevdanskog krsta na Romaniji kod Sokoca, izjavio je Srni predsjednik Književnog fonda "Sveti Sava" sa Pala Nedeljko Žugić.

Za izgradnju krsta biće potrebno izdvojiti oko 118000 KM. Žugić je rekao da za sada nije određena lokacija za izgradnju krsta, ali postoji jedno idejno rješenje, odnosno fotomontaža, prema kojoj bi krst bio visok 18 i širok devet metara.

On je napomenuo da bi krst trebao biti izgrađen od prokroma - nehrđajućeg čelika, a radovi bi trebali biti izvedeni u ovoj godini.

Prema njegovim riječima, sva prikupljena sredstva na ovaj način biće dodijeljena Odboru za izgradnju krsta koji djeluje pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi na Palama.

Donatorski broj otvoren je na osnovu ugovora između "Telekoma Srpske" i Književnog fonda "Sveti Sava" sa Pala, a akcija koja je počela 1. januara trajaće do kraja mjeseca.
selo_gori - 26168 - 15.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Sanjati otvorenih očiju




Dragi moji, da kažem Srbi - ta reč mi je najmilija,

drage majke, bake, poštovani domaćini, uvaženi oče Đorđe, gospođo, prečasni oče moj, draga deco:

nebrojano mnogo dana i isto toliko noći tamo u tuđini, u izgnanstvu, mučio me i pekao jedan san. Uvek kada zatvorim oči, a poslednjih godina kada je čaša gorčine i slutnje da više nikada neću vidjeti moju Srbiju počela da preliva, dakle poslednjih godina sam sanjao i otvorenih očiju. Uvek taj isti san, uvek isti, nikad različit! Sanjao sam da spavam u drvenom krevetu, na postelji od belog lana sa šašom od kukuruzovine, da se pokrivam šarenim čergama ručno izvezenim i da me budi miris dunja sa kredenca, da dremam i da polako povremeno zurim kroz trepavice u muškatle na perdi, da razaznajem kreštanje kosa i poj slavuja u krošnji starog jasena pored puta.... Sanjao sam, sanjao sam brate da se budim u mojoj Srbiji.

Hvala Svevišnjem što je dao da moj san postane stvarnost. Neka vaša krsna slava čuva vaš porod i sve vas, a Bog celu Srbiju!
montevideo - 26167 - 15.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Adio Kerida




Ova pjesma je napisana na "ladino jeziku", koji nazivaju i "jezik španski jevreja". Ovo je, ustvari, dijalekt španskog jezika iz 15. vijeka, onaj isti jezik kojim je govorila čitava Španija, uključujući i Kristofera Kolumba u trenutku kada je otkrio Ameriku.

Kada su Jevreji 1492. godine protjerani iz Španije, raselili su se širom Evrope i Azije. Naučili su jezik područja u kome su započeli novi život, ali su sa koljena na koljeno prenosili i svoj maternji jezik - španski iz 15. vijeka. Ovaj jezik je ostao u originalnoj formi sve do današnjeg dana, isto kao što je Srpska pravoslavna crkva sačuvala naš staroslovenski jezik.

"Adio kerida" je stara narodna pjesma španskih Jevreja, pa njen autor nije poznat. U seriji "Miris kiše na Balkanu" slušate ovu pjesmu u izvođenju Marije Vicković, koja uz Mirku Vasiljević, Kalinu Kovačević i Aleksandru Bibić predstavlja pravo osvježenje za oči i dušu.

Za razliku od mojih zemljakinja na Sokocu, ja ne gledam španske serije, pa španski (a ni ladino) jezik još uvjek nisam naučio. Ipak, kada su me zainteresovale riječi pjesme "Adio Kerida", koja se pojavljuje u uvodnoj špici serije "Miris kiše na Balkanu", preveo sam ovu pjesmu sa engleskog jezika.

Zbogom ljubavi

Zbogom,
zbogom ljubavi,
Ne želim više živjeti,
život si mi zagorčala.

Kad te je majka rodila,
I u mladosti podizala,
Nije ti podarila srce,
Da možeš voljeti.

Zbogom,
zbogom ljubavi,
Ne želim više živjeti,
život si mi zagorčala.

Tražiću novu ljubav,
Kucati na druge kapije,
možda opet nađem strast,
Jer za mene ne postojiš.

Zbogom,
zbogom ljubavi,
Ne želim više živjeti,
život si mi zagorčala.


Adio Querida

Adio,
Adio Querida,
No quero la vida,
Me l'amagrates tu.

Tu madre cuando te pario
Y te quito al mundo
Coracon ella no te dio
Para amar segundo.

Adio,
Adio Querida,
No quero la vida,
Me l'amagrates tu.

Va, busacate otro amor,
Aharva otras puertas,
Aspera otro ardor,
Que para mi sos muerta.....

Adio,
Adio Querida,
No quero la vida,
Me l'amagrates tu,

Goodbye My Beloved

Goodbye,
goodbye beloved,
I don't want to live
You made my life miserable.

When your mother delivered you
and brought you to the world
she did not give you a heart
to love with....

Goodbye,
goodbye beloved,
I don't want to live
You made my life miserable.

I'll go look for another love,
knock on other doors
in hope there is a true hope,
because for me you are dead.

Goodbye,
goodbye beloved,
I don't want to live
You made my life miserable.
jezik - 26150 - 13.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Praznici i gramatika


Vjerovatno je za nas Srbe, ovo doba godine sa najviše praznika, pa bi bilo dobro da se malo podsjetimo i kako se pišu imena praznika.

Nema boljih u godini dana,
od Božića pa do Jovandana


Imena praznika (Božić, Jovanjdan, Nova godina) se pišu se velikim početnim slovom, a to znači da ako napišete "čestitam ti Novu godinu" mislite na sam praznik, a ako napišete "posjetiću te za novu godinu" onda mislite na vremenski period oko Nove godine.

U januaru je još jedan veliki srpski praznik - "Sveti Sava". U srpskom jeziku, u imenu ovoga praznika i druga riječ se piše velikim slovom jer je to vlastita imenica.

Kod pisanja imena praznika od više riječi, poštuje se isto pravilo, kao na primjer kod pisanja imena "Stara nova godina" ili "Pravoslavna nova godina". Jer, piše se "Eh, baš sam imao lijepu Novu godinu a ne "Lijepu novu godinu", isto kao i "pravoslavnu Novu godinu", a ne "Pravoslavnu novu godinu". Evo i zbog čega: ovo pravilo važi samo ako je neko ime praznika opšte-prihvaćeni naziv za taj praznik, i u tom slučaju se radi o vlastitoj imenici. Primjera radi, termin "Pravoslavna nova godina" nikada neće biti zvanično prihvaćen za ime praznika, ponajviše zbog toga jer je netačan. Ovo tvrdim zbog činjenice da pravoslavni Bugari već pedeset godina slave Božić po Gregorijanskom kalendaru, tj. na 25. decembar.

Uz gramatiku, evo i malo istorije: Božić (a samim time i Novu godinu), po starom kalendaru proslavljaju sledeće pravoslavne crkve: Rusija, Gruzija, Ukrajina, Makedonija, Srpska crkva, te Grčka patrijaršija u Jerusalimu. Na 25. decembar kao Božić su prećle sledeće crkve: Grčka, Antiohijska, Aleksandrijska, Albanska, Finska i Američka pravoslavna crkva (ovdje se ne radi o našoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Americi).

Eto, toliko ovaj put. I srećna vam Stara nova godina!
kultura_komentari - 26132 - 13.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Srećna Stara nova godina


Ovih dana zvoni telefon češće nego obično. Zovu me prijatelji, drugovi, poznanici. Hoće da mi čestitaju "Srpsku novu godinu". Ja im se zahvaljujem, čestitam i ja njima. Doduše, htio bih da im nešto kažem, ali mi riječi ne izlaze iz usta, jer sam već odavno naučio da se sa Srbima ne treba raspravljati - sve jedan pametniji od drugoga.

Prije mnogo godina sam od jedne Ruskinje naučio da je termin "сербский новый год" neispravan, jer i Rusi, a i još neki drugi narodi slave 13. januar kao "Staru novu godinu", kako je braća Rusi zovu.

Ubrzo potom sam shvatio da je termin "Srpska nova godina" još jedna uspješna konspiracija onog Latina, koji po paklu hoda sa svojom vlastitom nogom u ruci. Ali nije meni do njega, nego što nas je sve namagarčio da progutamo i tu laž, pa da nam se zbog toga i mrtav sa onog svijeta smije, dok ostatak Balkana vjeruje da smo mi, Srbi, ludi i da nećemo sa njima, čak smo i svoju Novu godinu izmislili.

Istorijski gledano, Nova godina i nije neki praznik. Tragično je da su svi evropski narodi zaboravili da su i oni (ne tako davno) preskočili 11+2 dana u njihovom kalendaru, zbog ukaza rimskog pape Gregorija, koji je, iako jedan od najglupljih papa, postao najslavniji jer je uradio reformu kalendara o kojoj svakodnevno diskutujemo.

Iskreno govoreći, Nova godina i nije baš neki praznik. Međutim, sa Božićom, kao najvažnijim praznikom poslije Vaskrsa, bila je malo drugačija situacija. Uprkos tome što je većina pravoslavnih crkvi slavi Božić 25. decembra, ima drugih naroda koji Božić ne slave po Gregorijanskom kalendaru. Na primjer, dan-danas neki stanovnici Engleske proslavljaju 6. januar kao Božić jer nisu zaboravili papinu prevaru, ali su zaboravili da se u Julijanskom kalendaru dodaje još jedan dan na svakih dvjesta godina. Ali ovo je tema za neku drugu priču.

U svakom slučaju, ostalo je samo nas "200 miliona" Srba i Rusa, da slavimo "Staru novu godinu", koju su nekada svi narodi izuzev nekoliko azijskih i afričkih, proslavljali kao Novu godinu. Zbog toga kažemo da je ova naša Nova godina zastarjela, pa se zove "stara".

Zbog toga vas molim, kada nazovete prijatelja da mu čestitate "Novu godinu", da ne upotrebljavate ono "srpska", ne zbog toga što ne zvuči lijepo, nego što je jezički nepravilno. Pogotovu vas molim da na ovoj stranici ne upotrebljavate termin "Srpska nova godina".

E pa, poštovani posjetioci, srećna vam "Stara nova godina".

Evo pravilnih naziva za Novu godinu koja se čeka 13. januara:

  1. Stara nova godina
  2. Nova godina po Julijanskom kalendaru
pozdravi_ilijas - 26070 - 09.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Srećan rođendan


Poštovani prijatelju,

sve najbolje za Tvoj 76. rođendan, i da nam još dugo poživiš, a kako stvari stoje što se tvoga fizičkog i zdravstvenog stanja tiče, nadživjećeš ti i mnoge od nas koji smo tridesetak godina mlađi od tebe.

Mnogo ti hvala za sve ove lijepe tekstove koje si ovdje podjelio sa nama, i tako nam uljepšao ove naše, pomalo i sumorne, dane.

Šta drugo reći sem neka te Bog dragi poživi još hiljadu ljeta, kako tebe tako i tvoje knjige i tekstove, tvoja djela napisana rukom istine i pravde.

Tvoj prijatelj,
Željko Tomić
selo_gori - 26061 - 08.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Na snimanju serije 'Selo gori a baba se češlja' (3)


Susret sa Radošem Bajićom je za mene bio jedan od najljepših događaja ljeta Gospodnjeg 2010. godine. Ipak, ono što u tom trenutku nisam znao je da se ispred mene nalazi još mnogo lijepih momenata u tom danu. Na rastanku Radoš Bajić mi reče da obavezno navratim kog Đode, koji takođe živi u Bogdanju.

"Đoda svakoga gosta primi kao pravi srpski domaćin" - reče Radoš Bajić - "ipak, ti mu napomeni da sam te ja lično poslao! "


Na južnom izlazu iz Bogdanja skrenusmo lijevo, a onda se uskim seoskim drumom popesmo na vrh brda Petlovac. Nakon malo lutanja, konačno se nađosmo pred trošnom seoskom kućom za koju nam ljubazni žitelji sela rekoše da u njoj živi Đoda.

I dok smo parkirali naš auto ispred stare, drvene kapije, poput nekog osnovca koji ide pred nastavnika da odgovara dobro naučenu lekciju, preslišavao sam u sebi Đodinu biografiju, dobro naučenu iz žute štampe. Miroljub Trošić - Đoda je sa sedamnaest godina završio srednju muzičku školu, a zatim je upisao Muzičku akademiju. Istu vjerovatno nije završio, pa se zaposlio kao nastavnik muzičkog vaspitanja u lokalnoj školi. Nakon nekoliko životnih brodoloma, Mroljub se propio i doveo sebe na rub propasti. U Bogdanju je, ali i u Radoševom selu Medveđa, bio poznat kao najveći pijanac. A onda se desilo čudo: Radoš Bajić je svom nekadašnjem nastavniku muzičkog vaspitanja ponudio ulogu u seriji "Selo gori, a baba se češlja" - pod uslovom da on za vrijeme snimanja ne okusi ni kap alkohola. Đoda je to prihvatio, uspio je da pobjedi alkoholizam i postane jedan od najpoznatijih TV likova u Srbiji - pravi srpski Čarli Čaplin.

U tom trenutku, kapija se otvori i na njoj se pojavi Đoda. U rukama je držao nekakav ceker, pa mi postade jasno da se zaputio do prodavnice.

  • "Jel' može jedno pivo? " - upitah ja umjesto pozdrava.
  • "Ja bih radije dva! " - odgovori Đoda.
  • "Ma, može i četiri, ali da ih ja kupim" - zadovoljno odgovorih ja.

    I tako, zaputismo se Đoda i ja do obližnje trgovine, koja se nalazi nešto niže od njegove kuće. Uz put mu se i predstavih, možda čak i napomenuh da me je Radoš poslao, ali odmah shvatih da je Đoda čovjek velikog srca i da svakog gosta prima sa izuzetnim gostoprimstvom i pažnjom.

    U prodavnici platih onih pet-šest flaša piva, koje je Đoda namjeravao da kupi, ali ja u njegovu torbu ubacih i jednu flašu stomaklije, pola kilograma kafe i kilogram šećera u kocki. Đoda se pomalo nećkao, ali mu ja objasnih da je to kod nas Srba sa Romanije tradicionalni običaj kada se nekome ide u posjetu pa on zaćuta.

    Miroljub Trošić - Đoda, Petlovac, Selo gori a baba se češlja

    Kada uđoh u staru, drvenu kuću, učini mi se da sam se upravo vratio u vrijeme između dva svjetska rata, jer se u toj kući ništa nije promjenilo još iz vremena kada je istu podigao Đodin djed. Ipak, ovo skromno porodično gnijezdo su ispunjavali mirisi hrane i kafe iz kuhinje, što je stvaralo nekakvu prijatnu, pomalo omamljujuću atmosferu, koja je toliko odgovarala uz lik koji Đoda tumači u seriji "Selo gori... ".

    Ljubazna domaćica nas posluži sa pivom, a potom otrča u kuhinju da skuva i kafu. Nakon što nazdravismo "za srećnog viđenja", Đoda uhvati moj ispitivački pogled uperen u njegovu pivsku flašu, pa kao da je pogađao o čemu razmišljam, on mi reče.

  • "Vidim da se čudiš što pijem pivo. Pogledaj malo bolje etiketu, ovo moje je bezalkoholno" - odgovori Đoda i pruži mi flašu.

    Kada je prije četiri godine prihvatio da bude Đoda u seriji "Selo gori a baba se češlja", Miroljub Trošić je ostavio alkohol - zauvijek.

  • "Radoš je moj spasilac i zahvaljujući njemu moj život se u potpunosti promenio" - rekao je Đoda u jednom od mnogobrojnih vraćanja na Radoša Bajića koji je poput nekog dobrog duha stalno bio prisutan u Đodinoj kući, njegovim riječima, mislima, slikama po zidu i svemu ostalom - "Nakon što sam počeo da snimam seriju ja sam se preporodio, kao da sam se probudio iz nekog ružnog sna. Otkako ne pijem, popravili su se i moji odnosi sa ženom, decom, unučićima... "

    Naš boravak sa Đodom se odužio na četiri sata. Bar tri puta smo moji rođaci i ja ustajali da krenemo ali nas je Đoda stalno vraćao sa ubjeđivanjem da on nema ništa važno da radi pa mu druženje sa nama pomalo i odgovara. Ništa manje nije bila ljubazna ni domaćica kuće, Đodina supruga.

    Svi naši razgovori su počinjali i završavli se sa serijom "Selo gori a baba se češlja". U jednom trenutku Đoda nas upita:

  • "A da li biste voleli da znate kako će se završiti serija? "

  • "Ne, Đoda, nipošto! " - odgovorih ja. Sa mnom se složiše i moja dva rođaka.

    Ipak, nakon nekoliko sati boravka sa Đodom, meni su bile poznate sudbine svih junaka serije. Kako Đoda reče: "neki će se poženiti, a neki će i umreti, ali će se u suštini sve dobro završiti"...

    Ja sam za Đodu imao samo jedno pitanje: Da li će se sin Dragan oženiti sa Zoricom? Nisam dobio potvrdan odgovor, ali sam ipak bio zadovoljan raspletom događaja u životu ovog glumca.



    Iz Đodine kuće sam ponio i nekoliko suvenira, uglavnom razglednice na kojima se nalaze razno-razne scene iz serije: Đoda pije pivo, Đoda na biciklu... Na svakoj od njih je Đoda napisao posvetu za po jednog člana moje porodice: majku, kćerku, sestričinu, mene... Po simboličnoj cijeni od 100 dinara Đoda prodaje razglednice i tako zarađuje nešto novca za izdržavanje porodice. Naravno, nije zaboravio da napomene da je i to ideja Radoša Bajića, isto kao i majice sa njegovim likom koje su u pripremi pa do njih nisam uspio da dođem.

  • "Dobio sam ja ponudu i da reklamiram pivo, ali je Vlada Srbije donela zakon po kojem javne ličnosti ne mogu da se bave marketingom duvana i alkohola, pa mi je i taj posao propao. Za sada, sem nešto novca od serije, nemam nikakvih primanja i jedina mi je šansa staračka penzija na koju treba da čekam još nekoliko godina...

    Na rastanku izađosmo u dvorište da se malo fotografišemo. Od desetine prelijepih slika koje sam želio podjeliti sa vama, odabrao sam ovu:

    Miroljub Trošić - Đoda, Petlovac, Selo gori a baba se češlja

    Bilo je već kasno popodne kada se oprostismo sa Đodom. Od Đode dobih i broj njegovog mobilnog telefona. Nisam želio da se naš prvi susret pretvori u davanje pustih obećanja, ali nešto mi je govorilo da bih mogao uraditi i par stvari za tog dobrog čovjeka. Međutim, o tome jednom drugom prilikom.

    Dan se bližio kraju. Eh, kakav je to bio dan! U njemu sam upoznao dva velika čovjeka. Najprije sam imao čast da se sretnem sa Radošem Bajićem, renomiranim umjetnikom, glumcem, scenaristom, režiserom.. Potom sam bio gost u kući Miroljuba Trošića - Đode, skromnog čovjeka iz naroda kojeg je život tjerao kroz trnje, a onda ga jedna serija uzdigla do zvijezda do te mjere da su ga mediji proglasili srpskim Čarli Čaplinom. Iako različitih sudbina, ova dva velikana imaju i dosta toga zajedničkog. Obojica su oaza one tradicionalne srpske dobrote i gostoprimstva, osobina koje su zbog najezde gradskog stila života već duže vremena u izumiranju.

    Eto, toliko o Đodi. Toliko za sada!
  • romanijske_pjesme - 26030 - 05.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Neko noćas Romanijom šeta




    Neko noćas Romanijom šeta,
    hajduk Rade i njegova četa

    Kad je tebi najhladnije vuče
    od zorice dok ogrije Sunce
    romanijske_pjesme - 26024 - 05.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Izvorna pjesma






    Romanijo dok ti ime traje
    čuvaćemo tvoje običaje
    pjesma_rat92 - 26023 - 05.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Pjesma: Srce heroja


    Malo je ljudi koji, svaki put kada nešto urade, urade pravu stvar. Jedan od njih je "Vogošćanin Pravi", koji mi je putem email-a poslao sledeću poruku:

    Željko,
    šaljem ti video snimak pjesme "Srce heroja", ako možeš da ga objaviš na forumu. Sa ovom pjesmom bih želio da pozdravim sve srpske borce iz otadžbinskog rata i da im poželim sretnu Novu godinu.




    Sine moj, bio sam tamo kad nebo je gorilo.
    Srce heroja tamo je bilo, tamo se borilo.
    Svaki je metar domovina, zastava sine moj.
    Zato smo ponosno vodili drugi Kosovski boj.


    Srce heroja zauvjek živi, ne mogu da ga ubiju.
    Srce heroja kuca vječno, samo za Srbiju.
    Ova je zemlja rađala djecu, djecu što znaju čuvati dom.
    Srce heroja kuca glasno, glasno kao grom.
    Srce heroja kuca glasno, glasno kao grom.


    Oče moj, bićemo tamo gde su vaši grobovi.
    Tamo gde su heroji pali, naši su domovi.
    Svaki je metar domovina, zastava oče moj.
    Ako zatreba mi ćemo opet u novi Kosovski boj.


    Srce heroja zauvjek živi, ne mogu da ga ubiju.
    Srce heroja kuca glasno, samo za Srbiju.
    Ova je zemlja rađala djecu, decu što znaju čuvati dom.
    Srce heroja kuca glasno, glasno kao grom.
    Srce heroja kuca glasno, glasno kao grom.


    Ako zatreba mi ćemo opet u novi Kosovski boj.
    Ako zatreba mi ćemo opet u novi Kosovski boj.
    praznici - 26018 - 02.01.2011 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Srećan praznik


    Danas su Oci ili Očevi, srpski praznik koji se slavi u prvu nedelju prije Božića. Na taj dan djeca vezuju svoje očeve, a ovi im se odvezuju poklonima. Nekada su to bili orasi, lešnjaci, kruške i ostalo voće, dok su u današnje vrijeme mnogo prikladnije čokolade i ostali slatkiši.

    Oci, Materice i Djetinjci su porodični praznici, pa se tako u proslavljaju - u krugu porodice. Domaćica kuće priprema svečani ručak na kome se okupi čitava porodica.

    Svim očevima - srećan praznik!
    moje_price - 25978 - 30.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (29)

    1. Dio - Dno života


    Jutro maglovito i svježe. Iz gustih borovih šuma još uvijek izbija zadah romanijske zime. Zubato sunce stidljivim zracima umiva paljanske proplanke. Iz požutjelih trava nazire se poneka visibaba, siguran vijesnik proljeća.

    Već tri sata čekam na jahorinskoj raskrsnici, uzaludno zaustavljajući svaki auto koji prođe pokraj mene. A prošlo ih je svega desetak, uglavnom krcatih ljudima i robom jer u ovim tmurnim vremena u kojima je benzin pet maraka ljudi putuju samo kada moraju. Možda bi se našlo i neko mjesto za mene, ali vozači pritisnu papučicu gasa čim primjete pakete kraj puta.

    Posmatram ta moja dva saputnike i razmišljam o tome kako su čudni putevi sudbine koji su nas sastavili. Do juče ujutro gotovo da nisam ni razmišljao o Svjetlani, mojoj bivšoj ljubavi, a onda naletjeh na Ljilju, njenu drugaricu sa Pala, koja mi u glavu ubaci crva koji neprestalno rovari i tjera me da razmišljam o njoj. A rekla mi je samo jednu rečenicu: "Svjetlana u Sarajevu gladuje, pati! "

    Otkako sretoh Ljiljanu neprestano me, poput psa lutalice kome sam ja jedina nada da će toga dana pojesti neki obrok, prate i u glavi odzvanjaju riječi: "gladuje, pati... gladuje, pati... "

    Tog popodneva sam krenuo u kasarnu na Koranu da zastavniku Staniću predam nekakve papire. Za trenutak mi se učini da bi bilo dobro sa ovim dobroćudnim čovjekom podjelim ovaj moj teret, ponajviše zbog toga što je Dimšo, Svjetlanin otac, nekada bio Stanićev kolega iz jedinice. Nakon što zastavnik sasluša moju priču, pređe rukom preko brade pa reče:

  • Eh, šta se tu može? Već duže vremena muslimani ne dozvoljavaju da se humanitarna pomoć preveze u Sarajevo. Valjda se nadaju nekoj međunarodnoj intervenciji pa glađu muče onaj jadni narod. Evo i kod mene u skladištu ima oko pet hiljada paketa koje dovezoše vozači Dobrotvora iz Beograda, a koji nikako ne uspjeva da ih pošalje u Sarajevo...

    Zamolih Stanića da me odvede do silosa, kojeg je vojska nekada koristila za skladištenje žita. Popesmo se na jednu platformu koja je zauzimala centralni dio objekta. Odatle nam se ukaza more paketa, uredno upakovanih po svim poštanskim propisima, umotanih u pak papir i lanenu špagu. Na svakom od njih je krupnim slovima bila ispisana adresa primaoca.

    A onda se desi nešto jako čudno! Sa udaljenosti od tridesetak metara opazih paket adresiran na Svjetlaninog oca. Zastavnik je sa nevjericom odmahivao glavom, čvrsto ubjeđen da je nemoguće sa tolike udaljenosti pročitati ime pošiljaoca, pogotovu što je skromna svjetlost u prostoriju ulazila isključivo kroz svjetlarnike pod krovom.

    Stanić nevoljno pristade da siđemo u silos i pogledamo paket na koji pokazah prstom. Nakon što uđosmo u prostranu betonsku prostoriju ispunjenu polumrakom i ljubavnom pjesmom golubova, shvatih i zbog čega nije bio voljan da me prati u tu moju malu avanturu. Iz paketa je izbijao nepodnošljivi zadah hrane u raspadanju, jer su darežljivi Beograđani svojim sarajevskim prijateljima slali čak i ono što ne bješe po propisu: sušeno meso, povrće, voće, jaja, kajmak...

    Svaki paket bješe priča za sebe: U njega bi pošiljalac stavljao sve ono čega se njegova porodice mogla odreći u tim teškim vremenima, ali bi u isto vrijeme dodavao i nešto namjernica po želji primaoca, bespomoćnog jadnika koji je životario zatvoren u svom skučenom stanu nekada olimpijskog grada, željno očekujući pomoć od onih koji ga još uvijek nisu otpisali.

    Vođen nekakvom neobjašnjivom silom, uputih se ka mjestu na kome se nalazio objekat moje pažnje. Krajičkom oka prepoznah adresu, Obala 27. jula, a onda ga pobjednički podigoh iznad glave.

    Zastavnik Stanić je zabezeknuto gledao u mene, kao da je upravo vidio duha. Nije mogao da veruje da se desilo ono što je upravo vidio rođenim očima. I dok je on sa nevjericom razgledao u paket, nedaleko od mjesta na kome smo stajali izrovih još jednu, istu takvu kutiju.

    I baš tu, na tom mjestu, dok sam stajao okružen ustajalim zadahom hrane, zapljusnu me plima gađenja na svo zlo ovoga svijeta koje izađe iz pakla i izli se nad Bosnom. U glavi prelistavam slike okrutne svakodnevnice, u kojoj jedna nesreća sustiže drugu, zbog čega kada kreneš na počinak poželiš da zaspiš i da se ne probudiš sve dok ovaj cirkus ne prođe.

    Potom me obuze misao da me je Svevišnji poslao na ovo mjesto sa nekom određenom namjerom. Možda su ova dva paketa Njegov znak da treba da učinim jedno humano djelo i tako se pridružim sveopštem otporu protiv zla.

    Na zastavnikovo veliko zadovoljstvo krenusmo ka izlazu iz skladišta. U rukama sam čvrsto držao ona dva paketa te Staniću postade jasno da se od njih ne razdvajam. Zbog toga mi, u znak odobrenja da ih mogu ponijeti sa sobom, prijateljski reče:

  • "Otiđi na Grbavici kod popa Žuće. Rekoše mi da on još uvjek može da pošalje humanitarnu pomoć na muslimansku stranu. "

    Eto, tako sam se ja nađšap na paljanskoj raskrsnici stopirajući aute koji su išli za Vrace. Već sam pomalo gubio nadu da ću u ovim teškim ratnim vremenima sresti neku dobru dušu koja će me povesti za Lukavicu.

    Iz pravca Pala se začu tiho brujanje motora, a zatim se ispod nadvožnjaka pomoli plavi tamić, koji se sa mukom penjao uz Kalovita brda. Vozač nije imao namjeru da stane, ali se nakon što ja ljutito opsovah i zamahnuh rukama, začu se oštro škripanje kočnica. Na moje veliko zadovoljstvo metalna šklopocija se zaustavi na svega nekoliko metara od mene.

  • "Nema mjesta, vidiš i sam da nas je četvorica u kabini" - uzviknu vozač kroz otvoren prozor sa moje strane. Lice govornika nisam vidio jer su ga zaklanjali vojnici koji su se stiskali u kabini.

  • "Mogu ja i pozadi? " - molećivim glasom predložih ja.

  • "Dobro, ako baš hoćeš" - uzviknu vozač - "ali vjeruj mi na riječ da ti se društvo neće svidjeti. "

    Ne oklijevajući ni jednog trenutka, u strahu da se vozač ne predomisli, ja i moji paketi smo se u dva skoka našli ispod polumračne cerade kamiona. U trenutku kada je vozilo već kretalo, shvatih šta je vozač mislio kada reče da mi se društvo neće svidjeti - izpod cerade kamiona je u mene buljilo dvadesetak svinja, svaka od njih bar šezdesetak kilograma teška.

    Naslonih se leđima na kabinu tamića. Svinje su neumorno bauljale po vozilu, a prilikom svakog kočenja grokteća rulja bi se po zakonu inercije sručila na mene. U želji da zaštitim pakete, podizao sam ih u visinu, a čekinjasto krdo svom svojom težinom obrušavalo na moje noge.

    Ipak, najviše mi je smetao svinjski izmet, zbog kojeg ni u jednom trenutku nisam mogao da spustim pakete na drveni pod kamiona. Zbog oštre špage, koja mi se poput žileta urezivala u ruke zaustavljajući krvotok, počeo sam polako da gubim osjećaj u prstima.

    Ubrzo se svinje privikoše na mene, pa svojim ogromnim njuškama krenuše u pravcu ova moja dva paketa. Nastala je borba prsa u prsa: napaćeni srpski vojnik u borbi protiv čopora gladnih životinje koje nisu prezale ni od čega da dođu do hrane.

    Nemoguće je opisati moju sreću kada se vozilo zaustavilo na Vracama. U jednom skoku sam se našao ispred ljubaznog vozača koji mi reče da ide za Vojkoviće, pa ću dalje morati pješke. Dva kilometra pješačenja do Grbavice za mene nije predstavljalo nikakav problem. Najvažnije je bilo da sam pobjegao iz onog svinjskog pakla, a dalje ću ja već stići nekako. Vrijeme u ratu teče sporo i nije baš na velikoj cijeni. Dan ti prođe u nastojanju da preživiš, nadajući se da ni sutra neće biti mnogo gore.

    Nadomak pijace na Grbavici, po grupi civila zapuca snajper. Naše minobacačlije sa Vraca odgovoriše sa tri granate, pa ja žurno potražih sklonište u najbližem ulazu. Iako sam bio došljak sa Romanije, dobro sam znao da će nakon toga na pijacu pasti nekoliko muslimanskih granate. Čak i u ovom prljavom ratu sve se dešavalo po Njutnovom zakonu akcije i reakcije!

    U haustoru zatekoh jednu stariju babu i neku djevojčicu, očigledno prekinutu u igri. Baba bješe jako nervozna pa poče da pominje Aliju i Turke, koristeći sočne psovke iz svog bogatog ratnog repertoara. Kada joj ponestade daha, poče da njuši vazduh:

  • "Ma šta ovo smrdi? Kao da se krme posralo! " - uzviknu baka i pogleda u pravcu njenih cipela da u ovoj gužvi slučajno nije ugazila u nešto smrdljivo.

    Ja i moja dva paketa istrčasmo na ulicu. Tek tada shvatih da mi je uniforma upila smrad svinjskog izmeta i da ovakav ne mogu pred popa Žuću. Umjesto toga idem u Lenjinovu 58, u napušteni stan moga komadanta. Tamo ću da se sakrijem od ljudi sve dok iz odjela ne istjeram ovaj grozni smrad.

    Stan na desetom spratu potpuno prazan. Prozore polupali muslimanski snajperisti sa Trga Pere Kosorića. Oprah pantalone a zatim ih okačih da se suše kraj prozora. U stanu hladno pa se skupih u jednom uglu. Ćutim. Čekam da se pantalone osuše ili da umrem od zime. Šta god da se desi biće dobro. Biće bolje od ovog mog pasijeg života! Evo, prođe skoro godina kako se gušim u ovom prokletom ratu i sve mi se više čini da iz dana u dan tonemo sve dublje i dublje. Dalje se ne može! Ovo mora biti dno života!
  • arcibald_rajs - 25975 - 30.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac, RS - best (0)

    Dr Rodolf Arčibald Rajs


    Ovo je priča o doktoru Rodolf Arčibald Rajsu, čovjeku koji je došao u kratku posjetu Srbiji i u njoj, po njegovoj želji, zauvjek ostao da počiva. Ovaj Švajcarac je nekada bio jako omiljen u srpskom narodu, mada je malo onih koji poznaju njegovo djelo. Zbog njegovih zasluga, u srpskom narodu je ostala uzrečica da ako ikada Švajcarska napadne Srbiju to će joj zbog Rajsa unapred biti oprošteno.


    Dr Rodolf Arčibald Rajs, Rudolph Archibald Reiss Dr Rodolf Arčibald Rajs (njemački Rudolph Archibald Reiss) je bio osvjedočeni prijatelj Srba koji je došao u Srbiju da istražuje zločine Nijemaca, Austrijanaca i Bugara nad srpskim civilnim stanovništvom. Došao je na desetak dana a u Srbiji je ostao za sva vremena; po vlastitoj želji je sahranjen u Beogradu.

    Sa srpskim vojnicima je dijelio sve golgote Prvog svjetskog rata, pregazio gudure Albanije, izvršio proboj Solunskog fronta i sa Vojvodom Bojevićem među prvima umarširao u oslobođeni Beograd...

    Nakon rata je bio uglavnom šikaniran od strane političara. Nije mu dozvoljeno da bude ministar policije - odbijen je sa obrazloženjem da je "strani državljanin".

    Da budem jasan, i tada su se, kao i sada, visoke državne funkcije djelile među stranačkim liderima a ne na osnovu sposobnosti i zasluga. Stručnost i poštenje ni taga, baš kao i danas, nisu imale baš veliku cijenu kod Srba.

    Šta je u stvari Rajs učinio za srpski narod? Dr Rodolf Arčibald Rajs je bio prvi koji je Evropu upoznao sa zločinima nad srpskim civilima koje je napravila austrougarska vojska u Mačvi i Podrinju. Da podsjetim, u toj austrougarskoj brigadi koja je napravila nezapamćen masakr nad Srbima, na strani okupatora ratovao je i Josip Broz - Tito.

    Dr. Rudolf Arčibald Rajs je u Srbiju došao u svojstvu zvaničnog i neutralnog islednika srpske vlade i vojske, što je do kraja svoje misije i ostao. U toku istraživanja zločinima koje su počinili austro-ugarski vojnici i oficiri, Rajs nije samo saslušavao austrijske zarobljenike nego je odlazio i na lice mjesta, otvarao grobove, pregledao ranjenike i leševe, posjećivao bombardovana naselja. Međutim, sve do samog kraja je ostao doslijedan svojoj zakletvi i poslu koji je radio. Služio je istini i pravdi!

    Doduše, nešto kasnije se otvoreno proglasio za srpskog dobrovoljca, postajući tako, kako je sam kasnije govorio, "švajcarski dobrovoljac srpske vojske".

    Kao ratni izvještač je objavio mnogobrojne članke u gotovo svim renomiranim evropskim časopisima. Pisanje gospodina Rajsa je omogućilo probijanje informativne blokade Srbije, koja je (vjerovali ili ne) postojala i u to vrijeme. Naravno, njegovo članci su širom Evrope izazivali žestoke napade na njegovu ličnost. Od toga nije bio pošteđen čak ni u njegovoj (i u to vrijeme neutralnoj) Švajcarskoj.

    Dr Rodolf Arčibald Rajs je rođen u Hehtzbergu kod Badena, 8. jula 1875. godine a umro je u Beogradu, 8. avgusta 1929. godine. Ubila ga je nepravda; njegovo srce nije moglo da izdrži jedan verbalni duel sa jednim srpskim političarem, čije ime nije vrijedno pomena.

    Urna dr Rudolf Arčibalda Rajsa na KajmakčelanuNakon smrti, sahranjen je na Topčiderskom groblju, a njegovo srce je po njegovoj želji odneseno na Kajmakčalan. Očaran hrabrošću srpskih vojnika u ovoj čuvenoj bici, poželio je da bar srcem ako ne i tijelom, zauvjek počiva na tom svetom srpskom mjestu.

    U toku mračne epohe komunizma srce Rudolfa Arčibalda Rajsa je "ukradeno" pa je sada urna prazna.


    Nisu sačuvani nikakvi rukopisi ovog velikog prijatelja Srba iz perioda Prvog svjetskog rata, mada je Rajs vodio detaljne zabilješke i namjeravao da objavi knjigu o tome.

    Poštujući želju Arčibalda Rajsa knjiga "Čujte Srbi" je štampana tek nakon njegove smrti. Čita se u jednom dahu i najbolja je analiza političke situacije njegovog vremena. Posebno je interesantno da vam se već nakon nekoliko stranica nameće pomisao da se u srpskim političkim krugovima ništa nije promjenilo još od Rajsovog doba: korupcija, mito i poltronstvo su još uvijek glavne odlike srpskih političara.

    "Čujte Srbi" je jedina knjiga koju u svojoj biblioteci čuvam u dva primjerka, a već duže vremena namjeravam da pojedina njena poglavlja objavim i na ovoj stranici.
    bors - 25930 - 27.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    RE: Budućnost BORS-a


    Kao prvo, želim da još jednom ponovim da izuzetno cijenim moga prijatelja Lunu, međutim mislim da bi djelimično trebao korigovati stavove u pogledu akcije koju bi borci VRS trebali da preduzmu u pogledu ostvarivanju njihovih prava.

    Po meni, glavni problem boračke organizacije je u tome što su borci dozvolili da ona bude politizirana, a u suštini bi trebala da bude nevladina, apolitička organizacija. Nešto slično kao policija, vojska, sindikati u civilizovanim zemljama, u koju ne računam Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Umjesto toga, boračka organizacija je postala odskočna daska za poltrone koji svoju egistenciju žele da obezbjede u sferi politike. To je i dovelo do toga da boračka organizacija Republike Srpske nema nikakvu moć i ne može da preduzme nikakvu akciju u cilju zaštite boračkih prava.

    E sada da se vratim Luninom predlogu. Mišljenja sam da bi implementacija njegovih ideja dovela do još većeg particionisanja u boračkoj organizaciji, a da bi organizovanje boraca prve kategorije u posebnu organizaciju imalo vrlo ograničene efekte, ili bolje reći gotovo nikakve.

    Prije svega, mislim da borce ni u kom slučaju treba dijeliti na one koji su prva ili sedma kategorija. Nismo se dijelili ni u Vojsci Republike Srpske, izuzev što smo Specijalne jedinice MUP-a smatrali posebnom vojnom organizacijom, što je po meni pogrešno. Ovo mislim prije svega zbog toga što i mi borci znamo ko je kakav bio - neki su sjedili uz peć u nekom štabu a drugi su se mrznuli po rovovima i jurišali na bunkere.

    Danas, kada smo svi ugroženi i nemamo nikakva prava, mišljenja sam da se ponovo moramo vratiti tamo gdje smo pogriješili. Treba da se vratimo u 1996. godinu i osnujemo novu boračku organizaciju, sa novim statutom, skuštinom, novim pravilnikom. Nakon toga, postojeća boračka organizacija bi se sama od sebe ugasila.

    Nova boračka organizacija bi trebala da bude zasnovana na demokratskom principu. Osnovni uslov da neko bude biran kao delegat na više funkcije bi trebalo da bude da je takva osoba dokazano apolitična ( kao npr. Zoran Janković iz Rogatice ) a ne isključivo da bude borac prve kategorije. Ovo zbog toga što najbolji u ratu ne znači da je neophodno i najbilji kandidat za neku državnu funkciju iz prostog razloga što takva dužnost zahtjeva i neke druge kvalitete koji će mu omogućiti da sve nas doslijedno reprezentuje u banjalučkom političkom osinjaku.

    Siguran sam da se neki neće složiti sa ovom mojoj filozofijom, ali treba da znate i to da je ovo isto kao i pisanje knjiga. Primjera radi, knjige o ratu uglavnom ne pišu oni koji su bili na prvoj liniji. Njih pišu oni koji znaju da pišu, ili oni koji imaju dovoljno novca da plate drugima da to urade za njih. Ovu teoriju gradim i na osnovu mog ličnog iskustva na ovom forumu: nemate pojima koliko me boraca sa prve linije javilo sa namjerom da mi preko telefona ispričaju neke stvari - jer oni to ne znaju da napišu. Isti slučaj je i sa politikom. Za delegata ne biraš nekoga ko je bio heroj nego onoga koji su dovoljno stručni i moralni da zastupaju naše interese.

    Drugim riječima svi mi treba da - preispitamo svoje moralne kvalitete. Borci, a i svi stanovnici Republike Srpske, su se odrekli jedinog prava kojim raspolažu i koje im je dato u demokratskom društvu - nagon za preživljavanjem ih je natjerao da prodaju svoje glasove. Opšte je poznato da gotov svaki čovjek ima svoju cijenu. U bijedi i nemaštini, kakva sada vlada u našem društvu, ljudske vrijednosti su jako devalvirale. Glas nekog seljaka, na primjer, možeš kupiti za par opanaka ili za pusto obećanje da ćeš mu za desetak godina napraviti kilometar puta. One u gradu možeš čak kupiš za jalovo obećanje da ćeš mu jednog dana zaposliti dijete, mada je ono još uvijek u obdaništu. Samo je mali broj poštenih ljudi je uspio da od vladajuće klike iskamči nešto više od opanaka ili pustih obećanja. Međutim, oni zbog toga danas ćute jer imaju izvjesnu dozu poštenja pa im obraz nalaže da drže jezik za zubima. Nadam se da ste iz svega ovoga shvatili da kod nas Srba demokratija ne funkcioniše!

    Naravno, treba pomenuti i "zmijsko gnijezdo", tj. političku kliku koja se takođe može podijeliti u dva kruga pakla: u onom unutrašnjem se nalaze oni koji su spremni da učine sve za svoga velikog šefa, pa čak i da mu daju malo guze ako zatreba. U onom u onom vanjskom krgu se nalaze oni koji su kadri da obezbjede pare ili glasove za one u unutrašnjem krugu (čitaj poltroni). Svi ostali trče oko vanjskog kruga vjerujući da se i oni bave politikom.

    Sve u svemu, mišljena sam da se borci ne trebaju razdvajati ako stvarno želiš da napraviš korjenite promjene u sistemu koji za sada ne funkcioniše, ili bolje rečeno ne štiti interese boraca. Kakvo društvo takva i boračka organizacija!

    Konačno, svaki borac koji se delegira na više instance u boračkoj organizaciji bi trebalo da ima dva osnovna kvaliteta: da dokaže svoje boračke, isto kao i moralne kvalitete. Borac koji predstavlja boračku organizaciju mora da bude ne samo apolitičan, nego da raspolaže i jako visokim moralnim kvalitetima, ali i stručnim tj. može da se nosi sa političkim ajkulama našeg društva.

    Odličan primjer za ovo je Zoran Janković iz Rogatice. Nije borac prve kategorije, štaviše nije uopšte ušao u proceduru kategorizacije. Međutim, da sam kojim slučajem Rogatičanin, za mene bi Zoka bio jedini pravi kandidat za predsjednika BORS-a, ne samo u Rogatici nego i u cijeloj Republici Srpskoj. Ne vjerujem da je Zoka bio najbolji borac u Rogatici, štaviše vjerujem da ih je bilo na desetine boljih nego on, ali ono što Zoku čini najboljim kandidatom (čak i za Predsjednika boračke organizacije Republike Srpske) su njegovi izuzetni moralni i obrazovni kvaliteti. Naravno, što se visoko-rangiranih političara tiče, Zoka je za njih najmanje poželjni kandidat za tu poziciju jer on nije odgovarajući "točak u sistemu", ili boje rečeno - nije prodana duša i teško ga je kupiti.

    I na kraju, hoću da se izvinem Luni jer sam njega pomalo zapostavio u ovom komentaru. Siguran sam da je on u ratu bio veliki junak, ili bolje rečeno heroj nad herojima. Međutim, njegove stručne potencijale ne znam, mada vjerujem da bi i on bio jako dobar predsjednik BORS-a u opštini u kojoj sada živi.

    Boračka organizacija bi morala da prođe kroz korjenite promjene, a to se nikada neće desiti ukoliko svi, ponavljam svi, borci ne izađu na ulice. Od politike zastrašivanja, jedina moćnija sila je snaga mase.
    selo_gori - 25918 - 26.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Na snimanju serije 'Selo gori a baba se češlja' (2)


    Jutro je bilo već dobro odmaklo kada krenuh nazad u Petlovac. Međutim, kako sam se približavao svom odredištu sve više me je pritiskala nekakva crna slutnja da od moje posjete Petlovcu neće biti ništa. U mladosti sam bio statista na više snimanja, pa znam da je obezbeđenje na mjestu snimanja neprobojni obruč koji zaustavlja sve "nepoželjne posjetioce"...

    Bješe podne kada se zaustavismo u uskom sokaku ispred Smiljanine kuće, pretrpanom autima i opremom. Klimnuh glavom dvojici mladića iz obezbjeđenja, i zaputih se u pravcu nadstrešice pod kojom je sjedio Radoš Bajić sa još desetak ljudi iz njegove ekipe.

    Nakon što se pozdravih sa njima, objasnih Radošu da sam došao da ih pozdravim jer sam veliki ljubitelj serije "Selo gori a baba se češlja". Radoš me ljubazno ponudi da sjednem.

  • "Jeste li gladni" - upita Radoš - "imamo piletinu i vino iz manastira Lazarica u Kruševcu. Jedan prijatelj mi ga redovno donosi. "

    I tako, uz manastirsko vino poteče i priča. I odmah mi postade jasno ja je Radoš "narodski" čovjek: duševan, skroman i osjećajan. Očigledno je da u seriji ne glumi Radašina - on je takav u stvarnom životu. Srdačnost našeg domaćina stvori jednu opuštenu atomosferu; činilo mi se da ga poznajem već godinama.

    Kada Radoš govori svi drugi ćute. Međutim, nije to zbog toga što je on nekakav šef, nego što iz njega teče sinfonija riječi pa ga je prava milina slušati. A pričao je o tome kakvu je poruku kroz seriju htio da pošalje gledaocima, te kakve je probleme imao prilikom snimanja iste. Sa posebnim oduševljenjem je naglašavao da je jako zadovoljan načinom na koji je narod seriju prihvatio.

    Selo gori a baba se česlja

    Radoš mi reče da mu je dolazilo na stotine ljubitelja serije iz svih krajeva Srbije i svijeta sa namjerom da mu čestitaju i požele puno uspjeha u daljnjem radu. I svi su imali jednu zajedničku želju - da se baba što duže češlja!

    Saznadoh i da je slovenačka kuća "Perfo" iz Ljubljane otkupila autorska prava za seriju i da namjeravaju da na slovenačkom jeziku snime 30 epizoda...

    Na moju primjedbu o predivnim pejzažima u seriji, koji me navedoše da još više zavolim Srbiju, Radoš pomenu da neke stvari i nije bilo tako lako odraditi. U početku je morao da angažuje ekipe koje će da raščišćavaju terene uoči snimanja, ali su se nakon izvjesnog vremena i stanovnici opštine Trstenik pridružiše u sakupljanju plastičnih kesa i konzervi sa obala Morave.

    Radoš mi ponudi da pogledam i nekoliko kadrova iz scene koju su upravo tog jutra snimali. Sjedoh iza nekakvih monitora, staviše mi slušalice na uši... A ono što je slijedilo nakon toga ne može se riječima opisati: gledanje kadrove serije, koje je do tada samo Radoš vidio, predstavljalo je za mene najveću čast koju sam mogao da doživim u Petlovcu...

    A scena ide ovako: Radašin i Radojka doručkuju. Dragojlo ulazi na vrata da im kaže da je Milašin jako bolestan "od bubrezi". Radašin traži od Radojke da mu dohvati so - jer ne voli da jede neslano. Dragojlo, ljut kao nikada do tada, kaže Radašinu:

  • "Nemoj da se ljutiš, ja sam tebe mnogo poštovao kao čoveka, ali kako možeš da budeš tako ravnodušan kada čovjek umire u bolnicu"...


  • Na izlasku iz kuće Radoš me upozna i sa Predragom Jočićem, talentovanim direktorom fotografije, inače suprugom Radoševe kćerke Jelene, koja je i izvršni producent serije. Radoš mi reče da je Peđa glavni "krivac" za sve one predivne pejzaže u seriji. Ispriča mi i jednu anegdotu: u više navrata Predrag bi zaustavio snimanje scene da bi okrenuo kameru u nebo da snimi orla, da u šumi da snimi preplašenu pticu, mrave u travi... Predrag se ne odvaja od svoje kamere: luta kraj Morave da kamerom zabilježi predivne zalaske Sunca nad najvećom srpskom rijekom...

    Na kraju napravismo i dosta fotografija. Naravno, za mene je bila najljepša (i najvažnija) ona sa Radašinom i Radojkom, po meni najzanimljivijim srpskim glumačkim parom.

    Selo gori a baba se česlja

    Nakon toga Radoš pozva filmsku ekipu da nastave snimanje. Pred njima je bilo još četiri sedmice teškog rada. A kada padne i zadnja klapna na poslednjem kadru 88. epizode serije, baba će zauvjek prestati da se češlja.

    Nakon što Radoš ode za svojim poslom, shvatih da sam njegovu pauzu za ručak produžio bar za pola sata. Bilo mi je žao što mu se bar nisam izvinuo zbog svoje sebičnosti, ali ovaj vrijedni čovjek je već uveliko radio na novim kadrovima najpopularnije srpske serije svih vremena.

    Ljudi bliski Radošu mi rekoše da mu se ministri iz Vlade Srbije obraćaju sa velikim poštovanjem. Prije nego što je počeo snimanje serije "Selo gori... " imao je problema da obezbjedi sponzore, a sada ga više niko i ne pita na čemu će dalje da radi. Svi pitaju koliko mu novca treba da budu prijatelji serije.

    Moj boravak u Radašinovoj kući se bližio kraju. Dok sam izlazio na Smiljaninu kapiju, obuze me veliko zadovoljstvo što upoznah tako velikog, a opet tako običnog čovjeka, kakav je ustvari moj domaćin. Eto, takav je Radoš, naš popularni srpski glumac, scenarista, režiser...

    Pomalo je nevjerovatno da u ovom poltronskom svijetu postoje i ljudi poput Radoša Bajića, koji slučajnog prolaznika "iz Republiku Srpsku" prihvati sa dužnim poštovanjem i učinie sve da mi posjeta Petlovcu ostane u izuzetno lijepoj uspomeni.

    Radoše, brate dragi, svaka ti čast i na "Babi" i na gostoprimstvu!
  • jovo_mijatovic - 25846 - 21.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Pjesma o Jovu Mijatoviću


    Jedan moj prijatelj sa Nišića, onaj isti koji je u oktobru sa mnom išao na Nijagarine vodopade, poslao mi je ovih dana pjesmu koja se pjevala prije tridesetak godina na Nišićima. Da napomenem, bilo je to u ono vrijeme kada je Jovo Mijatović širom svijeta prodavao romanijske trave:

    Na Sokocu pokrepale krave,
    počup'o im Mijatović trave
    selo_gori - 25835 - 21.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Na snimanju serije 'Selo gori a baba se češlja' (1)


    Svake subote oko tri miliona gledalaca širom bivše Jugoslavije zauzme mjesto ispred malih ekrana da pogleda još jednu epizodu iz serije "Selo gori a baba se češlja". Pored toga, serija se emituje putem satelita pa je dostupna i gledaocima širom svijeta...

    Ne znam kako i ja postadoh ovisnik ovog remek djela sedme umjetnosti jer vikende nestrpljivo čekam da još jednom budem svjedok novih zgoda i nezgoda dobričine iz Petlovca po imenu Radašin...

    Postoji bar hiljadu razloga zbog kojih zavoljeh ovu seriju. Ne znam da li su me više očarali predivni pejzaži zbog kojih mi Srbija postade još draža ili me oduševljava onaj skladni konglomerat tradicje, srpskog poštenja i ponosa koji je u našem narodu sačuvan još jedino na selu...

    Posebnu pažnju u seriji "Selo gori a baba se češlja" privlače veliki-mali ljudi, tj. seljaci koji teško preživljavaju ova teška vremena tranzicije ali redovno plaćaju porez i dažbine. Od njihovog znoja otadžbina i živi!

    Onima koji me malo boje poznaju jasno je da u ljubavi prema nečemu nemam granica, pa ih neće iznenaditi da sam se prošlog ljeta uputio u Trstenik u namjeri da pronađem Petlovac i obiđem sva ta predivna mjesta u kojima je snimana ova naša serija. Htio sam da me (bar za trenutak) preplave ista ona osjećanja koja se svakodnevno bude u šumadijskom seljaku dok kraj Morave gleda zalazak Sunca...

    Na raskšću prema Bogdanju upitah neke mještane za put do Petlovca.

  • "A ti si zbog one naše serije, jel' tako? " - primjeti jedan od njih.

    U glasu ovih domaćina nije bilo nimalo zlobe ni podsmjeha. Izgleda da je ovim putem prošlo na stotine "hodočasnika" koji su došli na istu ideju kao ja. Objasniše mi da selo Petlovac ne postoji, nego se tako zove brdo ispred nas. Ponosno naglasiše da je Radoš Bajić rođen u tom kraju, tačnije u Medveđi kod Trstenika, te da se radnja serije dešava u imaginarnom selu pod nazivom Petlovac, koje ustvari i ne postoji jer je serija snimana na više lokacija, uključujući Bogdanje, Kukljin i još jedno mjesto kod Kragujevca.

    Pored kafane skrenuh lijevo, a onda se strmim putem popeh na vrh Petlovca. U Bogdanju se nalaze Dragojlova i Smiljanina kuća, a sa druge strane brda je i kuća Mitra iz Dubiča.

    Selo gori a baba se česlja

    Nakon kraćeg lutanja, nađosmo se pred Dragojlovom kućom. Mom oduševljenju nije bilo kraja dok sam okretao svoj digitalac u pravcu napuštene kuće čiji vlasnik živi negdje u inostranstvu, a koja je sagrađena još davne 1929. godine. Kuća "ćuti" na kraju sela, a kada udari ljetni pljusak sklonismo se u nekakvo blatnjavo sokače koje mi se takođe učini poznatim iz serije.

    Potom se uputismo u pravcu Smiljanine kuće, koja je na sasvim drugom kraju sela, ne tako daleko od kafane u Bogdanju.

    Selo gori a baba se česlja

    I dok sam zadovoljno škljocao foto-aparatom, primjetih da domaćin kuće sjedi ispod nadstrešice u dvorištu. Uđoh stidljivo na kapiju, da bih već nakon petnaestak minuta sjedio sa njim i pio kafu koju nam napravi njegova prijatna supruga. U društvu ovog gospodina sam se osjećao ugodno, kao da smo stari znanci.

    Iz razgovora sa domaćinom, koji je penziju zaradio radeći u vojnom odsjeku u Trsteniku, saznadoh da se dvorište i eksterior kuće u seriji "Selo gori a baba se češlja" pojavljuje kao Smiljanina kuća, dok je unutrašnjost - Radašinova kuća. Naravno, povjerovah tek kada me on uvede unutra i pokaza dobro poznati kredenac, šporet, kolijevku, sobu sa krevecom za Ivaninu bebu... Na zidovima slike Radoslava, Ivone, malog Tome, kao i slika sina Dragana u vojničkoj uniformi. U drugom kraju sobe na zidu visi i slika našeg domaćina mlađih dana, koja se u više navrata mogla vidjeti u seriji...

    Selo gori a baba se česlja

    Nakon ugodnog popodneva provedenog u Petlovcu, zaputih se nazad u Čačak sa namjerom da tamo prenoćim a zatim da se sledećeg dana ponovo vratim na to isto mjesto jer sam od domaćina kuće saznao da u "Smiljaninu kuću" dolazi kompletna filmska ekipa na čelu sa Radošem Bajićom. Sutra se snima nastavak serije "Selo gori a baba se češlja".
  • poturice - 25826 - 19.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Muslimani u Bosni i Hercegovini


    Stanovništvo islamske vjeroispovjesti u Bosni i Hercegovini se može podijeliti na tri velike grupacije.

    Bosanski muslimani u Centralnoj Bosni

    Ovo područje je dugo vremena bilo pod Turcima i jedino područje u kome je Islam pustio duboke korjene. Sarajevsko-tuzlanski bazen je dosta ravniji od preostalih dijelova Bosne i Hercegovine, pa su ga Osmanlije mnogo lakše kontrolisale. Islamsko stanovništo ovoga područja nastalo je prevođenjem katolika i pravoslavaca u muhamedovsku vjeru. Neznatan je genetski uticaj stanovnika naseljenih iz drugih turskih provincija.

    Bosanski muslimani u Istočnoj Bosni

    Tokom 19. i početkom 20. vijeka, Evropa je bila svjedok raspada multinacionalnih imperija i stvaranje nacionalnih država. Sve ovo je dovelo do prekrajanja granica, ali i masovnih progona stanovništva. Primjera radi, stvaranje Srbije kao nacionalna države je trajalo od Prvog srpskog ustanka (1804. godine) a završio se sa Prvim balkanskim ratom (1912).

    O iseljavanju muhadžira iz Srbije već sam ranije pisao, a napomenuo sam da se sve ovo porazno odrazio na etničku strukturu Bosne i Hercegovine jer se u tom periodu u Podrinju, do tada isključivo srpskoj zemlji, naselio i veliki broj poturica koji nisu željeli da idu u Istambul. Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Goražde i Foča, do tada većinske srpske sredine, preplavljene iznenadno su naseljene muhadžirima iz Srbije i Crne Gore, koje postadoše slobodne države u raljama velikih imperija.

    Naseljavanje poturica na područje Podrinja, ali i na prostore Centralne Bosne, bilo je moguće jer je ovaj region nakon Berlinskog kongresa 1878. godine ostao pod uticajem Turske imperije, uprkos činjenici da će kasnije evropske sile dozvoliti Austrougarskoj da aneksira ove prostore.

    Bosanski muslimani u Cazinskoj krajini

    Uticaj Turaka na Bosnu i Hercegovinu u vezi jačanju Islama bio je relativno mali. Uprkos ekonomskim pritiscima, proces islamizacije u Bosni i Hercegovini je tekao jako sporo. Zbog toga treba pomenuti jedan događaj koji je začajno uticao na islamizaciju Bosne i Hercegovine, a vezan je za protjerivanje stanovništva iz drugih evropskih zemalja.

    Naime, Cazinsku krajinu su naselile poturice koje su protjerane iz Austrougarske monarhije, a koje su Turci sistematski naseljavali na tom području jer su im služili kao protivteža za Srbe u Vojnoj krajini ( područja RSK u Hrvatskoj i Krajine u Republici Srpskoj ).

    Muslimani ovog dijela Bosne i Hercegovine su samo djelimično slovenskog porijekla. Uprkos tome i kod njih je preovladao "naš jezik", tj. srpski.
    kultura_komentari - 25823 - 18.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Miris kiše na Balkanu


    RTS je počeo da svakog petka emituje "Miris kiše na Balkanu", seriju od 14 epizoda, u kojoj učestvuje oko 130 glumaca. U prve dvije serije ste mogli da vidite i glumačke ljepotice, poput Marije Vicković (Klara), Tamara Dragićević (Buka), Kalina Kovačević (Nina), Mirka Vasiljević (Blanki), te balerine Aleksandre Bibić koja glumi Riki.

    Producent serije je Ljubiša Samardžić, a ona je snimljena po romanu Gordne Kuić, koji je već izašao u dvadeset izdanja...

    Serija prati jevrejsku porodicu Salom u periodu između 1914. i 1945. godine, epohu koja je bila pogubna za ovaj nesretni narod...

    Međutim, za mene je prava vrijednost ove serije u njenom istorijskom aspektu. Ne samo da upečatljivo prikazuje, za nas laike veoma malo poznatu istoriju jevrejskog naroda sa naših prostora, nego i ostale narode - uči njihovoj istoriji.

    Primjera radi, u drugoj epizodi koja je emitovana juče, dotaknuta je i tema progona sarajevskih Srba nakon što je Gavrilo Princip ubio Franca Ferdinanda. O ovom nezapamćenom iživljavanju nad srpskim narodom, u kome su učestvovali ne samo Austrijanci i Hrvati, nego i muslimani, opljačkane su sve srpske kuće, radnje, isprebijani i ubijeni mnogi Srbi...

    Ovo je još jedan period srpske istorije koji smo mi Srbi zaboravili. Međutim, posjedujem i arhivske snimke iz ovoga vremena: slike (čak i video) razbijenih radnji, pobacanog namještaja na ulicama...

    Istoričari kažu da je ovo bio i početak Hrvatsko-muslimanskog bratstva, mada su muslimani svega 30-tak godina ranije dizali ogorčene ustanke protiv Austougarske...

    Seriju "Miris kiše na Balkanu" obavezno pogledajte. Sem istorijske vrijednosti, ima i sve umjetničke aspekte koji je stavljaju rame uz rame sa najboljim produkcijama svijeta: perfektna fotografije, odlični glumci, zanimljiva radnja, puno emotivnih momenata...
    dejton - 25734 - 11.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


    Danas otvaramo temu "ratni vojni invalidi". Ovo je članak koji mi je putem email-a poslao "Vogošćanin Pravi", a članak je objavljen u "vesti-online.com" a autor članka je Z. Tmušić.

    Rat im uzeo noge, a mir nadu


    Daleko od rodnog Sarajeva, stare raje, od roditelja, daleko od svih koje su voleli i koji su ih voleli, žive danas Milorad Tica (47) i njegov ratni prijatelj Oliver Pajdaković (37). Žive iza sedam brda od nekadašnje sreće, a još dalje od zdravlja. Prokleti rat uzeo im je noge, pretvorio ih u teške invalide, a mir ih je pretvorio u mučenike.

    Sačuvali vojnički obraz: Oliver Pajdaković i Milorad Tica

    Njima, borcima kojima su na junaštvu čestitali i prijatelji i neprijatelji, poratno vreme donelo je milion nevolja i na lice im urezalo ogromne bore na kojima jasno piše: "Za ovo se nismo borili, ovo nismo zaslužili. "

    Milorad danas samuje u drvenoj montažnoj kućici u brdima sela Prelovo kod Višegrada. Dani su mu dugi, umorni, puni gorčine i pitanja bez odgovora. Otac ga je napustio kad je bio sarajevski klinac, rat mu je uzeo desnu nogu, majka mu je umrla od tuge, supruga je uzela kćerku i otišla...

    Oliver danas živi u garsonjeri, u izbegličkoj zgradi na brdu Bikavac iznad Višegrada. Otac Rajko mu je poginuo u ratu, majka i mlađi, teško bolesni brat žive u Nemačkoj, u Ahenu, supruga ga je ostavila i uzela sina, a rat mu je uzeo obe noge...

    Dva ratna druga preživela su četvorogodišnji pakao sarajevskog brda Žuč, najkrvavijeg bosanskog ratišta, sačuvali su srpski vojnički obraz, a potom su otišli u zaborav. Igrom sudbine, dva ratna druga sa Miljacke našla su se zajedno pored Drine.

    Kad papci provociraju

  • Više puta sam išao u moj grad, nalazio po nekoga od stare raje i sedeli smo u kafićima. Mnogi među njima su muslimani, počev od taksiste Zajka iz Vogošće. Znaju oni da sam ja bio častan vojnik... Šta ćeš, popijemo, prisetimo se, ali džaba, pojavi se odnekle taj srebrenički papak i počne provocirat... Zato sve manje idem tamo. Zato i Zajko oće da ode iz Sarajeva - priča Milorad.


  • Pronašao sam ih onomad zajedno u Prelovu. Listali su neke predratne stranice sarajevskog života, praznili jednu flašu piva i tražili način kako da spreme nešto za jelo. Sedeli su na dve strane nekakve ugaone garniture. Na podu su stajale njihove proteze. Iako im se svet srušio, dva jarana su zbijali šale na svoj račun, smejali se, pričali o medicinskim sestrama iz beogradskih bolnica i prisećali se kako su nekad davno navijali - jedan za Sarajevo, a drugi za
    Želju.

  • Nema, jarane, otišao život niz Miljacku. Pobedili papci. Idi sad u Sarajevo i nađi nekog muslimana, ali pravog Sarajliju i pitaj ga... Isto će ti, bolan, kazati, da su pobedili papci i fute iz Srebrenice i Žepe - reče Milorad, ustajući da pristavi kafu za gosta.

  • Jarane, nestalo nam kave... Oprosti, hiljadu puta! - skršeno će Sarajlija.

  • Bi li te nešto mogao zamoliti? - upita Oliver.

    Otišao sam do seoske prodavnice, kupio im kafu, pivo i lubenicu...

  • Slušaj, jarane, s obzirom na to da si tako poslušan, nešto kontamo - mogli bismo da te zaposlimo, treba nam jedan malac za poslušat... - smejali su se i, kao da prepričavaju neki stari roman, počeli o svom životu...

    Milorad je živeo u stambenoj zgradi u Vogošći sa majkom Ljubicom, suprugom Jadrankom i kćerkom Leom. Imao je dobar posao i mnogo razloga za sreću. Pre nego što će buknuti ratni požar u Sarajevu, poslao je svoje u Bar, kod rođene sestre Gordane.

    Jedina sreća

  • Moja Lea je danas velika cura. Završila je fakultet i ima svoj život. Ponosan sam na nju - kaže Milorad, pokušavajući da sakrije suze.

    Ni Oliver nije želeo da priča o svom bračnom brodolomu, osim da ima 16-godišnjeg sina, kome daje veliki deo penzije, koga viđa i koji mu je sve u životu.

  • Ja sam ostao. To mi je bila obaveza, da branim svoje!

    U podne, 3. jula 1993, Milorad je ranjen u borbama na brdu Žuč. Metak ga je pogodio u desnu nogu. Povreda nije bila opasna, ali zbog neadekvatnog lečenja, nogu je uhvatila gangrena i 25. avgusta legao je na operacioni sto VMA u Beogradu.

  • Strašno je to, jarane. Probudiš se i vidiš nema noge. U tom trenutku, pred očima mi je bila samo moja sedmogodišnja ćerka Lea. Stajala je ispred mene i pitala me: "Tata, kako ćeš ti sad mene jurit? " U tom trenutku, imao sam izbor - da se ubijem ili nastavim život. Odlučio sam se za ovo drugo, verujući da će biti ljudi koji će ceniti moju ranu. Ali... - zastade Milorad i zapali još jednu.

    Posle lečenja, Milorad se, sa protezom, vratio u Sarajevo. I ponovo uzeo pušku i ponovo otišao na liniju. Nije, kaže, mogao da sluša kako se papci hvale pobedama. Međutim, Žuč nije bez razloga proglašena za najopasnije ratište u Bosni.

  • Pogodi me geler u glavu na Vidovdan 1995. I, hajd', opet u Beograd, opet u bolnicu, opet one sestre!

  • Tebe je to, jarane, neko klepio po dogovoru, samo da vidiš one beogradske seke! - upade Oliver.

  • Jooj, jesu fine cure, jesu lepotice, pa to nema... - tražio je reči Milorad.

    Nakon dugotrajnog lečenja i tumaranja po Srbiji i bezuspešnog pokušaja da spase brak, Milorad se 2006. sa majkom Ljubicom skrasio u brdima iznad Drine.

  • Majka je tugovala i za mnom, i za Sarajevom, i za unukom. Nije mogla da izdrži u ovoj nedođiji. Borila se i predala pre dve godine. Eto, ostao sam sam. Bolje mi je ovde, niko me neće povrediti i pitati gde si pošao i što si došao.

    Šalom se brane od tuge: Oliver i Milorad

    Tamo, u Sarajevu, u Pionirskoj dolini, Oliver je živeo u kući, sa majkom Olgom, koja je bila pravnik u "Bosnalijeku", ocem Rajkom, ortopedom, i trogodišnjim bratom Bojanom. Imali su sve što se poželeti može. I više od toga. Oliver je bio dobar fudbaler, igrao je u podmlatku Sarajeva i kao 18-godišnjak bio na korak od prvog tima.

  • Ali, rekli su mi: "Idi ti, mali, prvo završi sa vojskom, pa se vrati i čeka te mesto u timu. " Tako sam i uradio... - priseća se Oliver početka 1991.

    Majka i brat u Ahenu

    Nakon što je neko vreme proveo kod bošnjačke porodice u Ahenu, Oliverov brat Bojan se obreo u jednom nemačkom internatu. Oliver i njegovi roditelji više od dve godine nisu ništa znali o malom Bojanu. Tek kasnije, Olga je uspela da sazna gde je, a potom i da stigne do Nemačke gde i danas živi sa sinom koji je, takođe, bio veliki fudbalski talenat, ali ga je teška povreda kičme odvojila od terena.


    Nekoliko meseci kasnije, našao se u grupi mladih srpskih vojnika koje su hrvatske zenge zarobile u Mirkovcima i dovele u Zagreb. Kad se vratio kući, u Sarajevo, svi su već, kaže, pričali o ratu u Bosni.

  • Jedna muslimanka, profesorka, dobra prijateljica naše familije, ponudila se da brata Bojana odvede u Nemačku kod svojih i spase ga onoga što se može desiti u Sarajevu. Odvela je Bojana, ovde je počeo rat, stradanje. I otac i ja uzeli smo puške... Naš život se odjednom pretvorio u pakao... Onda je otac Rajko poginuo 8. decembra 1992. - obori glavu Oliver.

    Mesec dana kasnije Olivera su pogodila dva metka. Jedan u pluća, drugi u koleno. Dugo se lečio u beogradskim klinikama. I, kao i Milorad, vratio se nezalečen na položaj. Pretposlednjeg dana maja 1995. nagazio je na minu i ostao bez obe noge. Na njegovu nesreću, lekari su mu ubrzo otkrili i kancer kostiju. Usledilo je 20 operacija i Oliver je, kako kaže, čudnim čudom sve preživeo.

  • Na kraju, izašao sam iz bolnice i krenuo u ovu borbu u kojoj na svakom koraku doživljavam - ne poraz, nego razočaranje... Nismo, jarane, ni ja ni Milorad ni gladni ni žedni, imamo gde i zanoćiti, ali teško nam je što nas niko ne vidi, niko ne kaže: 'Ajte, borci, ovamo, da malo sednemo, da vas malo pošaljemo u neku banju, da se družite, da vam malo olakšamo te rane... " Nije sve u prokletom novcu i tih 150-200 evra invalidnine koju primamo, nama treba neka ljudska reč... - reče Oliver, a Milorad potvrdno klimnu glavom.

  • Zar je ova država toliko siromašna da dva teška ratna vojna invalida ne može jednom godišnje da pošalje u Igalo ili neku drugu banju. Ako jeste toliko siromašna, žao nam je naše države, više nego nas - rekoše uglas dva jarana.

    Milorad Tica, Oliver Pajdaković
    Sačuvali vojnički obraz: Oliver Pajdaković (lijevo) i Milorad Tica (desno)
  • srebrenica_svjedoci - 25685 - 03.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


    Svjedočenje: Gvozdenović Miladin iz Zagona

    Ja sam od rođenja živio u Zagonima, selu blizu Bratunca, koje je čisto srpsko selo. Dobro pamtim i prošli rat. U tom ratu Zagoni su bili popaljeni ali su to uradile ustaše koje su došle iz Bratunca. Od muslimana iz susjednih sela Blječeva, Čizmići, Mekote, u Drugom svjetskom ratu nismo imali nikakvih problema jer smo se krili kod njih kad su nailazile ustaše, a oni kod nas kad su nailazili četnici.

    Nakon tog rata mi smo sa njima živjeli dobro sve do 1990. godine kada su oni počeli da nas Srbe provociraju na razne načine. Kao primjer samo da navedem Memišević Šaćira, sina Nurije iz Blječeve, koji je 18. 05. 1990. godine u autobusu htjeo da pocijepa moju šajkaču koju sam ja oduvjek nosio i do tada mu nije smetala. Isto tako htjeo je da pocjepa šajkaču Mlađi iz Bratunca, zaboravio sam mu prezime, pa je on iz straha počeo nositi kačket.

    1991. godine kada su ubijeni oni muslimani u Kajićima, iz Blječeve je noću bilo pripucavanja na naše selo, pa smo mi oko sela morali organizovati straže. Poslije toga smo se samoinicijativno počeli i mi naoružavati, kako je ko mogao i znao. Kad je počeo pravi rat skoro svakodnevno su iz Blječeve i sa Pala pucali prema našem selu dok smo mi obrađivali imanja, a naše straže su im na te provokacije odgovarale.

    Dana 5. 07. 1992. godine bio sam sam kod kuće u Zagonima. Oko 11 časova otišao sam kod brata Rajka. Bilo je mirno, ali sam ja u vazduhu osjećao neku opasnost. Oko 15 časova otišao sam kući da slušam vijesti. Tada su po selu počele da padaju granate i to granatiranje trajalo je oko 10 minuta. Istovremeno je počela pucnjava iz pješadijskog oružja sa Pala i iz Blječeve. Ubrzo je počelo da se puca sa svih strana, od Kaolina i sa Lađe. Čula se vika, galama, lupanje u šerpe. Uletjeli su sa svih strana u selo. Ja sam pokušao da nađem izlaz iz sela i krijući se došao sam do kuće moga sina Radoja, i na raskršću iznad kuće našao sam mrtvu Radojevu kćer Radu. Pošto je nisam mogao izvlačiti, uzeo sam njen škorpion i nekako se uspio izvući iz obruča. Na raskršću iznad "Papratnice" vidio sam da gore naše kuće u selu. Čuo sam i po glasu poznao Milošević Radu, ženu Milenka, kako vrišti, a kada se sve završilo našli su je mrtvu u selu a dijete staro četiri godine je nestalo pa smo mi mislili da je i ono ubijeno i bačeno u vatru. Međutim, poslije dvije sedmice dijete je zamjenjeno živo i zdravo jer su ga muslimani toga dana odveli.

    Ja sam toga dana vidio puno ljudi koji su napadali selo, ali nikoga od napadača nisam mogao prepoznati. Toga dana oni su sve kuće opljačkali a onda ih popalili. Svinje su pobili po avlijama, a drugu stoku su otjerali. U selu su tada ubijeni: Gvozdenović Rada, kći Radoja, Gvozdenović Dragoljub, moj sin, Gvozdenović Blagoje, sin Milorada, Gvozdenović Rajko, moj brat, Milošević Miloš, sin Jovana, Dimitrić Mirko, sin Mitra, Dimitrić Mileva, svi iz Zagona. Čedo i njegova žena Dušanka, Malović Mijo iz Bratunca, Milošević Ljubica je ranjena ali je umrla u ambulanti u Bratuncu, ranjen je i profesor Jasinski koji je umro u bolnici i Gvozdenović Radojka, žena Rajka, koja je preživila.

    Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim sudom ili organizacijom.

    U Bratuncu, 9. 2. 1993. godine

    Svjedočenje: Gvozdenović Tatomir iz Zagona

    Ja sam sa roditeljima živeo u našoj kući u Zagonima. Prije izbijanja rata, mi smo se dobro slagali i sa komšijama iz Blječeve i Čizmića. Iz tih sela ja sam imao dosta prijatelja s kojima sam se družio i išao u školu. Kad je počeo rat mi smo čuvali straže oko našeg sela. Česte su bile provokacije muslimana iz Blječeve, Čizmića i sa Poso jer su oni pucali prema našim položajima i to sa pješadijskim naoružanjem i mi smo im uzvraćali, ali nikada nije bilo većeg napada. Dana 5. 07. 1992. godine ja sam ujutro otišao u Bratunac da ispratim mladu vojsku. Kad je vojska otišla, ja sam se sa bratom Draganom vratio u Zagone oko 13 časova. Brat je odmah otišao na položaj. U kući smo bili ja, moja sestra Rada i kum Stojić Goran sa Studenca. Oko 15 časova po selu su počele da padaju topovske i minobacačke granate sa Pala i za deset minuta palo je 30. Ja sam odmah uzeo pušku i pošao na položaj da branim selo, jer sam znao da će oni posle granata napasti pješadijom. U kući je ostao Goran da probudi Radu koja je spavala, pa je po dogovoru on trebao da ide na položaj a Rada da se izvlači prema Bogunovcu. Dok sam ja stigao do položaja, iznad moje kuće je sa svih strana otvorena puščana vatra. Čuo sam kako sa kose zvane Lađa viču "Alahu egber" i pucaju, a isto tako čuo sam jaku pucnjavu i iz pravca Jelova pa sam shvatio da su selo opkolili sa svih strana. Istovremeno je iz pravca Budaka i Blječeve krenula grupa muslimana lupajući u šerpe i vičući: "Uhvatite Ziru eno ga u Dubovima pod Međom" Eno dvojice u Ićinim stranama na putu" itd. Među napadačima sam prepoznao Muratović (Nurije) sina zvanog Štica koji je išao sa mnom u školu u Blječevu iako sam ime zaboravio prepoznao sam i Muriza Muratovića iz Čizmića koji je vikao: "Fataj Dragana živog, jebem mu sestru". Muriz je inače sa mojim bratom Draganom išao u školu. Nisam više nikoga mogao poznati jer su bili neobrijani sa bradama, i bili su obučeni u uniforme i civilna odijela, išli su u grupi od po petnaestak, bili su naoružani automatskim oružjem (aut. Puške "tompsoni" i po neka lovačka puška). Tako u grupama upadali su u kuće, iznosili iz njih vrijedne stvari a onda kuće palili, prvo zapalili kuću moga čiče Ljube, onda čiče Blagoja, Save, Rajka, Ilije, Miloša, Neđe, Mitra, Nege itd. Ja sam sve ovo gledao sa susjednog brijega zvanog Kruške, je sam se uspio izvući iz obruča i bio sam od njih udaljen oko 300 metara ali sam sve mogao dobro vidjeti. Ubrzo je stigla naša vojska i potisnula neprijatelja. S vojskom sam ušao u selo i ja. Prvo sam naišao na mrtvog čiču Dragu, a malo dalje ležala je i moja sestra Rada. Pomogao sam prilikom izvlačenja poginulih i znam da su poginuli: Gvozdenović Drago, Gvozdenović Rada, Gvozdenović Blagoje, Milošević Radinko, Milošević Ljubica, Dimitrić Mileva, Gvozdenović Rajko, Mijo Nogović, Jošinski Matija, Milošević Miloš, Dimitrić Mirko. Toga dana nisu zapalili sve kuće jer je brzo stigla pomoć. Cjeli napad je trajao oko jedan sat. Sve ovo spreman sam iznijeti pred bilo kojim sudom ili organizacijom.

    U Bratuncu, 5. 2. 1993. godine

    Svjedočenje: Krstić Goran iz Loznice

    Istina je da sam se nalazio oba puta u mjestu Zagoni, opština Bratunac kada je ovo selo napadano, kada su ubijeni nedužni građani - civili i kada su srpske kuće popaljene. Dobro se sjećam da se prvi slučaj dogodio dana 5. 07. 1992. godine i to negdje oko 14 časova. Znam to jer sam bio za ručkom kada su počele na selo Zagone da padaju granate sa muslimanskih položaja. Čim sam istrčao iz kuće u kojoj sam se nalazio na ručku našao sam dva mladića, za koje sam kasnije saznao da se zovu Dragan i Rade, a prezime istina ne znam. Moguće je da se prezivaju Gvozdenović.

    Dragan mi je kazao da mu je poginula sestra Rada Gvozdenović. Ja sam Radu poznavao samo iz viđenja, a čim mi se Dragan na to požalio ja sam otišao tu u blizini na raskršću i to u šumu. Desno sa raskršća se skreće za selo. Tu kraj raskršća Rada je ležala mrtva. Vidio sam da je Rada ubijena iz puške. Pola glave joj je bilo razneseno, tj. nije bilo. Pravac gdje je nađena je od njenog sela, vidi se, a odmah sam tu na mjestu od građana čuo da je Rada bježala iz svoga sela te da su je muslimani stigli blizu raskrsnice i ubili. Nešto dalje sam ugledao muslimana u uniformi koji je vikao u pravcu mene: "Nemojte pucati svoji smo". Mi nismo ni pucali na njega niti smo uopšte bili u ma kakvoj borbi protiv muslimana. Selo je bilo napadnuto od muslimana. Dok sam se nalazio na raskršću gledajući mrtvu Radu, selo Zagoni je počelo da gori. Kuće su se dimile, a ubrzo i posve pretvarale u plamen.

    Neki građani iz sela Zagona su uspjeli da se spase bježanjem. Čula se vriska srpskog naroda u bježanju i panici iz njihovog sela koje je bilo napadnuto od muslimana koji su bili naoružani, a koji su sa sobom vodili i više žena koje su pljačkale srpske kuće nakon sto je stanovnistvo ubijano, a potom su i kuće paljene. Bio sam prisutan i poslije 5-7 dana kada je selo Zagoni bilo po drugi put napadnuto od strane muslimana.

    Nisam prepoznao nikoga od muslimana niti sam čuo njihova imena prilikom dozivanja, pa se ne mogu tačno izjasniti na ove okolnosti. Selo sam napustio sutradan jer sam otišao za drugim poslovima. Također nisam čuo da je neko prepoznao napadače Zagona, niti mi je poznat njihovu broj.
    tuzla - 25683 - 02.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Zločini nad Srbima


    U Sokocu gostuje izložba slika posvećena zločinima nad srpskim civilima, počinjenim od strane muslimanskih hordi zla, koje su i u ovom poslednjem ratu satirale sve što je srpsko.

    Na izložbi koja putuje Republikom Srpskom, mnogo je slika sa isto toliko srpskih stratišta, pa mi je bilo jako teško da izdvojim one koje bih podijelio sa vama. Na kraju sam se ipak odlučio za ekshumaciju tijela sa groblja "Trnovac - dječije groblje" kod Tuzle, gdje je pronađeno najmanje 57 tijela. Posebno naglašavam ovo "najmanje", jer je iskopano dosta kostiju (dijelova kostura) koje još uvijek treba da budu identifikovane. Ekshumacija je rađena od 15. aprila pa sve do 4. juna 2004. godine.

    Masovna grobnica u Livnu


    Poseban utisak na mene su ostavile fotografije tijela koja su sahranjena u masovnu grobnicu "Čaprazlije" kod Livna. Kako u Drugom svjetskom ratu tako i u ovom poslednjem, hercegovačke ustaše su dokazale da su nenadmašni čuvari koljačkog zanata, koji su njihovi djedovi do perfekcije usavršili u Jasenovcu. Ekshumacija ove masovne grobnice je rađena 11. juna 1998. godine, a pronađeno je 35 tijela.


    Masovna grobnica u Livnu


    Tragedija onih koji su stradali u ovom zadnjem ratu još uvijek traje. Posebno je potresna priča vezana za leševe koji su iskopani iz razno-raznih grobnica u okolini Goražda. Naime, veliki broj srpskih leševa sa područja ove muslimanske enklave još uvijek boravi u Kopačima jer su Bošnjaci stopirali njihovo sahranjivanje - sve dok se sa 100% sigurnošću ne utvrdi da među njima nema ni jednog jedinog muslimana.

    Eto, tako su i mrtvi srpski leševi postali oružje u rukama muslimanske propagande. Njihovi ekstremisti, danas obučeni u dresove lokalnih političara, tvrde da je njihova namjera da "budu sigurni da ni jedna voštanica neće biti zapaljena nad kostima nekog šehita". A to što se tragedija nevinih srpskih žrtava nastavlja i šesnaest godina nakon završetka rata - nikoga ne brine.
    tuzla - 25682 - 02.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Bosnian War





    Terror act on Jugoslav People's Army convoy in Bosnian city of Tuzla done by Muslim forces on May 15, 1992. was classical terror act by Muslim nazi forces of Islamic fundamentalist Alija Izetbegović combined with Croat facsict unites of Franjo Tuđman.
    anegdote - 25649 - 27.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Srbi imaju sve, pa i bob


    Evo kako Dalibor Mrdić, voditelj BN-a, inače sokolački zet, najavljuje vremensku prognozu na Sokocu:




    Krenuli su minusi i domaća sportska disciplina - SRPSKI BOB! Guranje krntije do prve nizbrdice, a onda uskakanje u letu...
    ekshumacije - 25629 - 24.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Goran Mandić novi donator


    Goran Mandić iz Rogatice je naš najnoviji donator za prenos poginulih saboraca iz Federacije BiH u Republiku Srpsku. Od mojih sugrađana iz Sokoca sam saznao je Goran kao donator bio aktivan i u udruženju "Podrška", organizaciji čije je sjedište na Sokocu.

    Gorana Mandića lično ne poznajem, ali sam o njemu čuo sve najbolje. Rekli su mi i da je bio dobar prijatelj sa Zoranom Kosorićem (mojim najboljim školskim drugom), te da je svoj hljeb nasušni vrijedno zarađivao obavljanjem knjigovodstvenih usluga još u vremenu prije rata.

    Goranovi sinovi su košarkaši u KK "Glasinac". Pokušah da na internetu nađem malo više informacija o njima, ali sam jedino uspio da saznam da igraju u prvom timu i da se zovu B. Mandić i S. Mandić, kao i to da nose dresove broj 22 i 2. Kako košarkaške utakmice gledam rijetko, a naš dobri "Vandal" više ne objavljuje vijesti iz Sokoca, zamoliću nekoga da me dopuni sa nedostajućim informacijama.

    Za Gorana sam takođe saznao da je trenutno u nekim zdravstvenim problemima, pa mu želim sve najbolje a posebno dug život i brz oporavak.
    ekshumacije - 25615 - 20.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Prijava donatora


    Upravo sam, sasvim slučajno u izbrisanim porukama (junk) pronašao i poruku još jednog donatora za akciju prenošenja posmrtnih ostataka naših poginulih prijatelja iz FBiH u Republiku Srpsku.

    Nije mi u potpunosti poznato zašto Hotmail pojedine poruke prebacuje u "Junk", ali mislim da je za to glavni krivac njihov anti-virus program koji ne voli pojedine slike i email adrese.

    Zbog toga vas ovom prilikom molim, da ukoliko se vaše ime u roku od dva do tri dana ne pojavi na spisku donatora, da pokušate još jednom, tj. da upišete poruku u ovaj forum.
    bors - 25572 - 14.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Pismo BORS-u


    Poštovani gospodine Ćurguz,

    zovem se Željko Tomić, i rođen sam na Sokocu. Pišem vam ovo pismo jer mi rekoše da ste bili dobar i pošten borac pa nekako (u dubini duše) vjerujem da ljudi poput Vas ne mogu prodati svoje otadžbinske ideale za kožnu fotelju. Drugim riječima, vjerujem da sam se obratio za pomoć na pravu adresu.

    U ratu sam bio iskorišten od strane političara i pukovnika, u cilju ostvarivanja njihovih ličnih interesa: političkih karijera i generalskih činova. Najprije sam sa još dvadesetak poštenih Srba osnovao Srpsku novinsku agenciju "Srna", a kada su i tamo vlast preuzele sitne duše ( čitaj Radovanovi poltroni ), otišao sam u vojsku. Zbog loših sinusa sam prihvatio mjesto Načelnika službe informatike pri Pozadinskoj bazi Glavnog štaba VRS, gdje ostadoh sve do 1995. godine...

    Kao što vidite, u ratu i nisam bio baš neki veliki ratnik. Šta se tu može, neko je morao da obavlja i formacijsku dužnost potpukovnika (a do rata sam bio običan vojnik), jer su nam gotovo svi profesionalni oficiri pobjegli u Srbiju!

    Nakon rata me bješe sramota da predam zahtjev za priznavanje statusa borca bilo koje kategorije. Bojao sam se neko će reći: "Čuj, bio pozadinac a sada traži status borca! "

    Međutim, od mojih prijatelja sa Sokoca saznadoh da su status borca prve kategorije stekli čak neki vojnici iz moje jedinice, koji su nosali manjerke na relaciji Sokolac-Podromanije, nekih tridesetak kilometara od najbliže borbene linije.

    Ipak, razlog zbog koga se javljam je potresna priča Zorana Jankovića, objavljena na sledećoj stranici: http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/sokolac_rogatica_politika_forum.html...

    Zoka je moj prijatelj još iz vremena prije rata. Najprije je bio moj student na Političkim Naukama, a kasnije postade i izuzetno dobar novinar. Kakav je bio u miru, takav se pokazao i u ratu: Zoka je muški odslužio tri godine u rovovima i tako i svojim ranama dao doprinos stvaranju Republike Srpske...

    Zoran biješe jedan od rijetih intelektualaca koji ostadoše u Republici Srpskoj da se bori za budućnost svoga naroda. Njegove novinarske članke sam doživljavao kao nadu da će se bolje sutra vratiti i u istočni dio Republike Srpske. Međutim, ono što se Zoranu sada u Rogatici dešava je za svaku je osudu, gore čak i od turskog zuluma. Političke malverzacije koje ugrožavaju Zoranovu životnu egzistenciju i tjeraju ga da napusti Rogaticu je velika sramota za stranku kojoj Vi pripadate...

    Ipak, vjerujem da ste Vi pravi čovjek, tj. osoba koja je mnogo više od jednog blijedog političara. Zbog toga Vas molim da nešto preduzmete. Ako ne kao član SNSD-a, onda kao borac, čestiti ratnik, čovjek... Molim Vas da pomognite Zoranu, jer on je nešto najbolje što je Republici Srpskoj u ratu preteklo!

    Srdačan pozdrav,
    Željko Tomić
    bors - 25571 - 14.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Pismo BORS-u


    Danas se oglasio i Vogošćanin Pravi, koji je vjerovatno prvi među nama poslao pismo BORS-u, i tako stao u odbranu Zorana Jankovića, koji kao vrstan novinar i intelektualac ne može da ostane u jednoj korumpiranoj sredini kakva je danas Rogatica.

    Prijatelju dragi, svaka ti čast na tekstu! Ne samo da si Vogošćanin, nego si i "pravi".


    Poštovani presednice BORS-a,

    Učesnik sam rata od 04. 04. 92' do 22-2-96', kada sam sa svojom porodicom, zauvjek, otišao iz Vogošće. U rat sam usao kao desetar a iz rata izasao kao poručnik. U ratu sam obavljao dužnosti, od borca u rovu, do komandata bataljona a kraj rata sam dočekao na dužnosti komandira Čete vojne policije 3. sarajevske brigade.

    Od boračke organizacije, nikad nisam ništa tražio! Danas vam se po prvi put obraćam za pomoć, ali ne za mene nego za Zorana Jankovića iz Rogatice.

    Stalno čitam i pišem na sajtu http://sokolac.slavicnet.com/sokolac/sokolac_najnoviji_forum.html.

    pod pseudonimom "Vogošćanin Pravi". Ovih dana se na ovoj stranici pojavio tekst koji je napisao Zoran Janković. Zorana ne poznajem lično ali me je veoma potresla Zoranova priča i dešavanja u Rogatici.

    Ovom priliko Vas molim, da Vi ispred BORS-a, pomognete Zoranu da istraje u pravednoj borbi za svoja ljudska i boračka prava.

    Unaprijed zahvalan,
    Vogošćanin Pravi
    zepa - 25564 - 14.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Masakr Srba u Žepi


    rogatica_politika - 25558 - 13.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: Nova knjiga o Milutinu


    Komentar moga uvaženog prijatelja, koji nekada davno biješe i moj student na Političkim Naukama u Sarajevu, ostavio je dubok utisak na mene, a vjerujem i na sve vas.

    Iz njegovog teksta izbija nezadovoljstvo koje me je duboko potreslo, jer znam o kakvom se intelektualcu radi, ali isto tako i dobrom i uzornom domaćinu koji je prinuđen da kosom i motikom obezbjedi preživljavanje svojoj porodici, i tako nadoknadi ono što mu jalovo društvo ne može da obezbjedi.

    Rogatici je pitoma varošici u Istočnom dijelu Republike Srpske, koja je zbog povoljnog geografskog položaja i klime, bujala životom u svim istorijskim epohama - izuzev danas. Sa druge strane, nepismeni srpski biznismeni odlučuju o sudbini naroda rogatičkog kraja, dok on živi bjednije nego što su živjeli u turskom dobu.

    Da napomenem i to da sam tekst pročitao nekoliko puta, i što ga više čitam sve mi se više čini da sam ga ja napisao. :-)

    Naravno, razmišljao sam i o tome kako da pomognemo Zoranu Jankoviću. I tako, došao sam do zaključka da bi najbolje bilo da BORS-u, tj. gospodinu Panteliji Ćurguz, svako od nas pošalje email sa zahtjevom da se malo više angažuje u vezi statusa boraca VRS. Za početak bi mogao da se malo angažuje u vezi Zorana Jankovića. Email adresa boračke organizacije u Banjaluci je: borackaŽgmail.com.

    Takođe predlažem da tekst vaših poruka objavite i na ovoj stranici, naravno bez vašeg punog imena i prezimena.

    Ne znam da li neko ima email kabineta Milorada Dodika, pa da iste zahtjeve pošaljemo i na njegovu adresu.

    Konačno, molim da se jave svi oni koji imaju dopune na ovaj moj prijedlog, ili bilo koju drugu ideju koje bi mogla da pomognu Zoranu Jankoviću, ali i svima drugima koji se mogu prepoznati u njegovoj priči, koja meni mnogo sliči onoj Andrićevoj pripovjeci "Priča o Kmetu Simanu". Upišite se u ovaj forum, pomognite nam da pomognemo Zoranu u njegovoj borbi protiv srpskih izdajnika i unutrašnjeg neprijatelja srpskog naroda!
    forum - 25473 - 07.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Ispravke tekstova


    Zamolio bih vas da, ukoliko uočite neku grešku, ispravke tekstova dostavljate tako što komentar upišete tako što kliknete na zvjezdicu iznad teksta u kome postoji greška. Riječ je o zvjezdici koju koristite da ocjenite članak.

    Ja se trudim, koliko je to moguće, da u svim tekstovima dodam i naša slova. Međutim, ponekad imam problema sa nadimcima ili imenima sela, a opšte je poznato da većina posjetilaca ovoga foruma ne koristi Vukovu latinicu ili ćirilicu.

    Sa svojim komentarima pomažete da ova stranica bude bolja!

    Kod prijave grešaka obavezno naznačite broj paragrafa, red, šta je napisano i kako treba da bude napisano.

    Unaprijed zahvalan!
    jezik - 25407 - 03.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Srbanac ili Srbadinac, pitanje je sad


    Svaka država ima svoje ime: Njemačka, Japan, Irak, Australija, Kanada, Srbija.

    Većina država je svoj naziv dobila po dominantnom narodu koji živi u njoj: u Rusiji žive Rusi, u Kini Kinezi, u Srbiji Srbi, u Holandiji Holanđani.

    Neke države su konglomerat više naroda: u SAD-u su dominantni Englezi, ali ima i jako puno Meksikanaca, Kineza, Arapa, Francuza, Nijemaca... Još je interesantnija Kanada - pedeset posto stanovnika ove zemlje je rođeno izvan njenih granica. Pored toga, Kanada ima i dva zvanična jezika, za što su uglavnom zaslužni Francuzi kojih ima oko 25%.

    Svaka država pokušava da stvori nešto što se zove "nacija". Naciju sačinjavaju svi narodi te zemlje i oni se identifikuju i (uglavnom) ponose što pripadaju toj državi. Primjera radi, do pojave nacionalizma na prostorima na kojima mi živimo, svi smo se dičili našom zemljom i sa ponosom isticali da pripadamo jugoslovenskoj naciji, tj. da smo Jugosloveni.

    U nekim zemljama osjećaj za nacionalnu pripadnost je zamro. Radi se uglavnom o prostorima na koje su Amerikanci donijeli "demokratiju". Primjera radi, Iračka nacija je dobro funkcionisala do Zalivskog rata, a onda je pala krv između tri muslimanske frakcije: Suna, Šija i Kurda. Od tada Irak, isto kao i Bosna i Hercegovina, postoji samo na papiru a iračku naciju više niko i ne spominje.

    U Srbiji žive Srbi, a srpska nacija se zove "Srbijanac". Srbijanac je stanovnik zemlje Srbije, bez obzira na narodnu pripadnost! Srbijanci su i muslimani iz Raške, Šiptari sa Kosova, Mađari iz Vojvodine...

    Neke zemlje još uvijek nemaju ime za svoju naciju. Primjera radi, Hrvati su u svojoj zemlji u ogromnoj većini, uglavnom jer su u Jasenovcu i ovom zadnjem ratu sproveli etničko čišćenje na svojim prostorima. Svi stanovnici ove zemlje se danas deklarišu kao Hrvati, a unutar njenih granica se vrši nevjerovatan pritisak da se sve prevede na katoličanstvo. Valjda zbog toga oni i ne razmišljaju da naprave nekakvu naciju, jer je njima termin Hrvat dovoljan i za oboje.

    Republika Srpska je još jedna država koja nema ime za svoju naciju. Ime nacije se izvodi iz imena države, pa bi ono u našem slučaju trebalo da bude "Srpski Republikanac", što je neprihvatljivo jer ovo nije imenica. Ovih dana sam dosta razmišljao o ovom problemu i došao do pet riječi koje bi mogle bile potencijalni naziv nacije u Republici Srpskoj, a to su:

    1. Srbanac - slično kao Japanac, Amerikanac, Srbijanac, Meksikanac
    2. Srbadinac - slično kao Šumadinac,
    3. Srbačanin - slično kao Iračanin,
    4. Srbočanin - slično kao Sokočanin, Dubočanin
    5. Srbađanin - slično kao Kanađanin


    Na kraju sam došao do zaključka da je riječ Srbanac, najprikladnija za nas jer je u duhu srpskog jezika. Naravno, sviđa mi se i "Srbočanin", uglavnom zbog što me zbog slova "č" podsjeća na "četnik", a to bi za naše komšije muslimane bilo najlakše da zapamte i prihvate.

    Eto, provjerio sam i na Google, gore pomenute riječi se tamo ne mogu pronaći, a što nema na Google nema ni u srpskom jeziku. Ujedno, sebe smatram tvorcem svih ovih riječi, izuzev riječi Srbadinac jer sam našao momka koji se (vjerovali ili ne) zove - Srbadinac Izetbegović!

    Jedan prijedlog za vas: počnite da koristite ove riječi u svakodnevnom govoru, pišite ih po internetu. Vuk Karadžić je jednom prilikom rekao: "Ne treba izmišljati nove riječi već treba pustiti narod da ih stvara! Ako je narod prihvati, onda je ona dovoljno dobra i za srpski jezik. "

    Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU), ne dijeli ovo Vukovo mišljenje, a njihovi kriterijumi za nove riječi u srpskom jeziku su mnogo strožiji...

    Ipak, ja ću kako ono onomad Vuk reče, pustiti da narod odluči koja je riječ najprikladnija za zajedničko ime svih stanovnike Republike Srpske. A to što sam ja tvorac ovih riječi, nije baš toliko bitno. Pa zar nisam i ja narod?!
    bosna_komentari - 25398 - 02.11.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Montgomeri: BiH propala država


    Bivši američki ambasador u Srbiji Vilijem Montgomeri izjavio je da je Bosna i Hercegovina propala država i da je jedno od rešenja mirna disolucija zemlje.

    "U BiH ništa nije rešeno 15 godina posle rata, uprkos naporima međunarodne zajednice", ocjenio je Montgomeri za sarajevsku televiziju TV1.
    bosna_danas - 25355 - 31.10.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Manipulisanje zločinima


    Nekoliko posjetilaca ovoga foruma je danas pokušalo da na ovu stranicu postavi link na nekakav zenički blog koji je objavio informaciju da je u Zenici, na groblju Crkvine, sahranjen primarijus Veljko Sladojević.

    Uz šturi komentar, od svega par rečenica, objavljene fotografije dugačke kolone Zeničana, koje idu iza ogromnog krsta, pokušavajući da na taj način ispravi sramotu koju je bosanska crnica sakrivala punih sedamnaest godina.

    Deceniju ipo nakon što su topovi zaćutali, scenaristi medijskog rata smatraju da su sazreli uslovi da se operu ruke nad zločinom koji je počinjen nad primarijusom Veljkom Sladojevićom, pa su svojom dirigentskom palicom jednoumne Bošnjake uputili da slijede krstaču doktora Sladojevića do groblja na Crkvinama.

    Zločin počinjen nad primarijusom Sladojevićem se javno osuđuje, a krivica se svaljuje na nepoznate osobe koje će zasigurno ostati nekažnjene jer to nije u interesu bosanske politike.

    Ipak, ne treba zaboraviti i to da su mnogi od tih istih Zeničana, koji su juče odali poslednju počast primarijusu Veljku Sladojeviću, tapšali njegovim ubicama i optuživali primarijusa da je "ćetnik", što u prevodu sa bosanskog jezika znači "Srbin".

    Danas se politička situacija u Bosni izmjenila. Arhitekte "novog bosanskog poretka" pokušavaju da učvrste temelje Bosne i Hercegovine na principima "bratstva i jedinstva" koje se sada u Bosni naziva "zajednički suživot". Na zgarištu bivše Jugoslavije, koja je pukla po republičkim šavovima, gradi se država koja može da opstane samo u glavama islamskih ideologa.

    Nakon što je ubistvo još jednog Srbina zataškano, možda čak i pretvoreno u političku pobjedu, mislim da je vrijeme da se zapitamo šta nam je raditi sa onih preostalih desetak hiljada Srba koji su odvedeni iz njihovih stanova i kuća u Sarajevu, Zenici, Tuzli i drugim gradovima Federacije BiH i mučki ubijeni u logorima, privatnim zatvorima, jarugama, smetljištima, potocima, Kazanima...

    Da li njih treba zaboraviti jer nisu bili primarijusi, doktori, glumci, javne ličnosti? Da li treba negirati zločine nad običnim ljudima, sličnim meni i tebi?

    Ili možda treba napraviti još 10. 000 povorki i dostojanstveno sahraniti svakoga od njih?

    Kreatori "zajedničkog suživota" (čitaj "bratstva i jedinstva") su odlučili da u cilju učvršćivanja temelja Bosne i Hercegovine (čitaj "države na staklenim nogama") negiraju zločine nad srpskim narodom, i nadaju se da će uz pomoć moćnih saveznika sa Zapada uspjeti da zataškaju zločine nad Srbima. Baš kao što je to pošlo za rukom komunistima u vezi Jasenovca!

    S vremena na vrijeme iz mraka izroni istina i ponekom Veljku Sladojeviću, sa kojom se Bošnjaci čak i ponose. Valjda zbog toga i pokušavaju da postave linkove na ovu stranicu!

    Ukoliko Zenica i Zeničani doista hoće da se iskupe za zločin nad doktorom Sladojevićem, trebali bi pod hitno da pred lice pravde dovedu one koji su odgovorni za ovaj gnusni zločin, kao i one koji su sedamnaest godina zataškavali ovaj slučaj. Pored toga, ako iskreno žale za primarijusom, mogli bi da Kantonalnoj bolnici u Zenici daju ime po čovjeku koji je dao značajan doprinos njenom ugledu. Nakon toga, počeću da vjerujem da Grad doista žali za Veljkom Sladojevićem i da pogrebna povorka od juče nije još jedna politička farsa.
    izbori - 25354 - 31.10.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Mikula


    putovanja - 25315 - 24.10.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

    Nikola Tesla i njegova Nijagara


    Jedan od mojih najvećih mladalačkih snova je bio da se u indijanskom kanuu otisnem jezerom Iri, zaustavim kod šume zvane Darkvud (na engleski "Darkwood"), navratim u kolibu u kojoj žive Zagor i Čiko, i da ih priupitam da li se još uvijek uspješno bore protiv "zelenih mundira"... Hm... Možda su to bili i "crveni mundiri", nisam više siguran...

    Međutim, godine ugasiše moje mladalačke snove a umjesto njih se stvori potreba da posjetim mjesto na kome je najveći um svih vremena, Nikola Tesla, sišao sa nebesa među Srbe da svijetu podari svjetlo, i tako ga izvede iz tame...

    Spomenik Nikole Tesle na Nijagari
    Na Nijagari se srpski jezik upotrebljava isto koliko i engleski. Oko Teslinog spomenika se okupljaju uglavnom Srbi.


    Prošle sedmice sam konačno ostvario svoj mladalački san! Posjetio sam dva od pet Velikih jezera: jezera Ontario i Iri. Naravno, Zagora i Čiku nisam ni pokušao da pronađem, ali nisam propustio priliku da obiđem spomenik Nikoli Tesli, koji se ponosno uzdiže iznad vodopada njegove Nijagare.

    Vodopad na Nijagari
    Rijeka Nijagara je nastala radom lednjaka, i izliva vodu iz Velikih jezera u Atlanski okean, prosječnom brzinom od 110, 000 m³ u jednoj minuti. Pri visokom vodostaju niz ove vodopade pada do 168, 000 m³ vode u minuti, od toga 2/3 niz ovaj vodopad. Lijevo od vodopada se nalazi Kozije ostrvo, a odmah do njega američki vodopad, koji je dosta manji. Nijagarini vodopadi su najmoćniji vodopadi u Sjevernoj Americi.


    Za razliku od nas, običnih smrtnika koji smo čitali stripove i vjerovali u Zagora i Čiku, Nikola Tesla je imao sasvim drugačije snove. Još dok je bio dijete, u toku izleta na Plitvička jezera, rodila se u njemu pomisao da ukroti Nijagaru i iskoristi snagu njenih moćnih vodopada...

    Spomenik Nikole Tesle na Nijagari
    Mom saputniku se učini da je spomenik Nikole Tesle bez cvijeća nekako hladan, pa ja u parku nabrah neko cvijeće da bar za trenutak ispravim nepravdu. Za sledeću posjetu ću se malo bolje pripremiti...


    Mnogo godina kasnije, dječački san Nikole Tesle se i ostvario. Pod pokroviteljstvom Edisona, i još nekoliko investitora, Tesla je krajem 19. vijeka upravo na Nijagari počeo sa realizacijom svoga izuma, izgradnjom prve u svijetu hidrocentrale za naizmjeničnu struju. Nakon četiri godine napornog rada, proradio je i prvi generator čijom snagom je pokrenuta željezara u Pizburgu. Bilo je to 1895. godine, a u proljeće 1896. godine završena su i druga dva generatora. Struja je najprije stigla u susjedni Bafalo, a zatim i u San Francisko, Nju Orleans i sve druge američke gradove...

    Vodopadi Nijagare

    Pogled na vodopad iz blizine je jako impresivan. Vodopadu možete prići na svega par metara udaljenosti. U gornjem dijelu slike vidi se zgrada hidrocentrale, opisane u donjem dijelu teksta.


    U to vrijeme Tesla je na svojoj vizit karti imao natpis: " Živim u Njujorku, ali moje srce je na Nijagari! "

    Tesline turbine

    Nekoliko stotina metara uzvodno od vodopada, nalazi se Teslina hidrocentrala. Većina posjetilaca ne pokazuje nikakvo interesovanje za ovaj objekat. Desno na slici se vidi kanal u kome se nalazila najstarija Teslina turbina na kanadskom tlu.


    Između 1901 i 1905. godine i na kanadskoj strani je napravljena Teslina hidrocentrala, koja je koristila prirodne brzake rijeke Nijagare, koja je na tom mjestu zaobilazila ostrvo Ceder, koje danas više ne postoji.


    Vodopadi Nijagare

    Iznad vrata svih svojih građevina, Tesla je stavljao znak iz nekog našeg manastira... Izvinite, ali zaboravih kojeg! Kanadska vlada je ovu zgradu zaštitila, ali je ona u jako bijednom stanju, pa nije otvorena za turiste.


    Nikola Tesla je jednom prilikom zapisao: "Krajnji je cilj čovjekov da potpuno ovlada materijalnim svijetom i da potčini sile prirode ljudskim potrebama. To je težak zadatak pronalazača koji često ostaje neshvaćen i nepriznat. Ali on nalazi ogromne naknade u zadovoljstvu koji u njemu budi stvaralački rad i u saznanju da pripada ovom povlašćenom sloju ljudi bez kojih bi ljudski rod već odavno isčeznuo u teškoj borbi sa nemilosrdnim silama prirode".

    Što se struje tiče, mi Srbi smo bili nešto napredniji od Kanađana. Prva hidroelektrana u Srbiji je puštena u rad 1900. godine i to sa Teslinim sistemom višefaznih struja. Riječ je o elektrocentrali "Pod gradom" u Užicu na Đetinji. Zaustavljena je 1970, a onda ponovo pokrenuta 2000. godine. Radi još i danas.

    Druga hidrocentrala je puštena na rječici Vučjanka u blizini Leskovca 1903. godine. Radi i danas.

    Za ove dvije i još mnoge druge hidrocentrale sagrađene prije Prvog svetskog rata u Srbiji zaslužan je Đorđe Stanojević.

    Nijagara - moj pratilac


    I na kraju, da se zahvalim ovom čovjeku što mi je uljepšao izlet do Nijagare. Inače, njegov pseudonim je "Sanitet", i on je pokretač akcije prenošenja posmrtnih ostataka naših palih drugova na Vojničko groblje u Sokocu. Na Nijagari smo pričali dosta i o Draganu Šorku, Predragu Žarkoviću, Boži Hartu, ali i mnogim drugim palim borcima Vojske Republike Srpske.

    P. S. U Torontu sam išao službeno, na instalaciju nekog softvera. Bila je to moja druga (u životu) posjeta ovome lijepom gradu, i ovaj put sam iskoristio priliku da se sretnem sa Draganom Mumovićem iz Sokoca, ali i da upoznam nekoliko drugih Srba koji žive u Torontu. Međutim, o njima namjeravam da pišem nekom drugom prilikom, kada se malo odmorim od jako dugog i napornog puta.

    islam_komentari - 25304 - 23.10.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


    Nemanja Kusturica: Povratak srpskim korjenima

    Nemanja kralju, car si, majke mi! Dođi na Romaniju da naši političari vide šta je pravi Srbin!

    akcije - 25300 - 23.10.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Baba Šimša


    Na ovom sajtu je u više navrata pisano o tome kako smo Velimir, Srđan i ja prošlog ljeta išli u posjetu babi šimši na Nišićima. Bila je to i moja prva i jedina posjeta Federaciji BiH nakon Dejtona!

    Na Nišićima sam napravio i mnogo predivnih snimaka, koje namjeravam da objavim, kada za to budem imao malo više vremena. O babi Šimši nisam namjerno htio da previše pišem, jer mislim da joj publicitet i neće donijeti baš mnogo koristi...

    Za donatore ove akcije, i sve one koje lično poznajem, imam jednu izuzetnu poslasticu - dvočasovni snimak razgovora sa babom Šimšom. Snimak je napravlen u mp3 formatu, znači samo zvuk tj. nema slike.

    Na snimku možete čuti Velimira kako predaje vaŠih 400 maraka babi Šimši, i naš razgovor o njenom sinu Mlađu. Za mene, prava vrijednost ovoga razgovora nije u kontekstu, nego u baba Šimšinom gorštačkom akcentu, karakterističnom za tu našu romanijsko-nišićku oblast.

    Snimak ovog razgovora sam stavio na server, te ukoliko želite da ga preslušate, pošaljite mi email i ja ću vam poslati link. Ukoliko dođete u posjed ovoga snimka, molim vas da ga nikome ne ustupate tj. da ga nigdje ne objavljujete!
    zlocini - 25297 - 23.10.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Zločin na Crnom Vrhu


    Desetog septembra 1992. godine, na Crnom Vrhu kod Zvornika je presretnuta kolona vozila u kojoj je ubijeno osam Srba.

    Među njima je nastradao i Duško Jovičić, koji je na porođaj vozio svoju ženu. Duškova žena je teško ranjena a njihovo dijete u stomaku ubijeno.

    U istoj koloni poginuli su i Veljko i Jole Bojović, a još jedna osoba u njihovom vozilu je izgorjela.

    "Za buduće generacije treba da otrgnemo od mogućeg zaborava i ovakve strašne zločine koje su činile muslimanske paravojne, redovne i svake druge jedinice, koje su na mučki način ubijale borce i civile na ovom, ali i na drugim područjima".

    Za ovaj zločin još niko nije odgovarao!

    Inspektor u Timu za istraživanje i dokumentovanje krivičnih djela ratnog zločina MUP-a RS Radovan Pejić rekao je da je Centar javne bezbjednosti Bijeljina zadokumentovao zločin koji se dogodio na Crnom vrhu, istražio ga i nadležnom tužilaštvu u Bijeljini dostavio krivičnu prijavu 13. jula 1993. godine.

    - Nepobitno smo dokazali da se radi o planiranom i organizovanom zločinu, kada je presretnuta kolona civilnih vozila i kada su poginuli pripadnici VRS, dvojica pripadnika MUP-a, kao i civili - istakao je Pejić.




    Idi na stranu - |listaj dalje|