fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

srk - 24045 - 11.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa


Trenutno obrađujem podatke za Virtualno groblje, pa samim time imam daleko bolji uvid u broj poginulih po opšitnama/brigadama. Ovaj članak ću povremeno ažurirati sa novim podacima koje sakupim.


Brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske su tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata izgubile preko između 3 i 4000 srpskih boraca sa područja sarajevske regije.

U sastavu Sarajevsko-romanijskog korpusa nalazile su se sledeće brigade:

  • Prva sarajevska motorozovana brigada - područje Novog Sarajeva i Lukavice

  • Druga sarajevska laka pješadijska brigada - Takođe poznata i kao Ilidžanska brigada

  • Treća sarajevska laka pješadijska brigada je osnovana 25. februara 1994. godine, a u njen sastav ulaze:
    1. Koševska brigada - dobija status bataljona
    2. Rajlovačka brigada - dobija status bataljona
    3. Vogošćanska brigada - dobija status bataljona
    4. Peti pješadijski bataljon (Semizovački) Ilijaške brigade - pripojena 3. sarajevskoj pb 20.10.1994. godine
    5. četa "Srednje" iz sastava 6. pb Ilijaške brigade - pripojena 3. sarajevskoj pb 20.10.1994. godine

  • Četvrta sarajevska laka pješadijska brigada je formirana od tri bataljona: Paljanskog, Pračanskog i Jahorinskog.

  • Prva romanijska pješadijska brigada je formirana na početku rata, a u njen sastav su kasnije pridodate:
    1. Novosarajevska brigada - u jesen 1992. dobija status bataljona
    2. Trnovska brigada - u jesen 1992. dobija status bataljona.
  • Ilijaška brigada

  • Igmanska brigada - nastala je u novembru 1992. godine, a u njen sastav ulaze:
    1. Blažujska brigada, koja dobija status bataljona
    2. Hadžićka brigada - koja dobija status bataljona

    Još su dvije brigade su pripadale SRK do novembra 1992. godine, ali su nakon toga prebačene u Drinski korpus. To su bile:

  • Druga romanijska motorizovana brigada

  • Rogatička brigada

    Gubici po brigadama

    Prva sarajevska mehanizovana brigada

    Datum formiranja Prve sarajevske mehanizovane brigada Vojske Republike Srpske je 20. maja 1992. godine. Ova formacija je u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu imala 5932 pripadnika, od toga je poginulo 602 vojnika a 1193 ih je ranjeno. Formiranje ove brigade se obilježava svake godine kod Centralnog krsta Vojničkog groblja na Vracama.

    Druga sarajevska laka pješadijska brigada

    Druga sarajevska brigada (takođe poznata i kao Ilidžanska brigada) formirana je 14. maja 1992. godine. Činili su je pripadnici VRS sa područja Vojkovića, Grlice i Krupca. Brigada je imala oko 1350 boraca, od kojih je 217 poginulo i umrlo a 450 je ranjeno.

    Treća sarajevska laka pješadijska brigada

    Ova brigada je formiran 25. februara 1994. godine, a po mojim preliminarnim procjenama u njoj je poginulo 454 borca. Tačnije podatke ću iznijeti kasnije jer su spiskovi Boračke organizacije Republike Srpske netačni pa moji saradnici i ja radimo na njihovoj korekciji.

    Četvrta sarajevska laka pješadijska brigada

    Ova brigada je formirana od tri laka bataljona sa Pala, Prače i Jahorine. Gubici su mi trenutno nepoznati.

    Ilijaška brigada

    Ova brigada je osnovana 20. maja 1992. godine od seoskih jedinica koje su se organizovale samoinicijativno. Brojala je i do 4000 boraca. Odlikovana je Ordenom Nemanjića. U toku Odbrambeno-otadžbinskog rata u ovoj jedinici je poginuo 531 borac.

    Igmanska laka pješadijska brigada

    Gubici - objaviću kasnije, ali mislim da se radi o 200 do 300 boraca.

    Prva romanijska brigada

    Ova brigada je formirana 30. juna 1991. godine u Han Pijesku. Bila je pretežno sastavljena od izbjeglica iz Sarajeva, ali i stanovništva iz okolnih mjesta. Kroz ovu brigadu je pročlo oko 15000 osoba, a živote je izgubilo oko 650 boraca.

    Druga romanijska brigada

    Ova brigada je formirana 21. maja 1992. godine. Odlikovana je Ordenom Nemanjića. U sastavu Brigade je poginulo 286 boraca, a oko 300 boraca su ostali ratni vojni invalidi. U novembru 1992. godine je pripojena Drinskom korpusu, u čijem je sastavu ostala do kraja rata.

    Rogatička brigada

    Ova brigada je do novembra 1992. godine bila u sastavu Sarajevsko-romanijskog korpusa, nakon čega je prebačena u Drinski korpus. U toku rata je izgubila 227 boraca, od toga 147 boraca u vrijeme dok je bila u sastavu SRK.

    Ostale jedinice SRK-a

    Samostalni bataljoni SRK-a

    1. Bataljon vojne policije,
    2. Sanitetski bataljon,
    3. Inžinjerija,
    4. Transportni bataljon i
    5. Pozadinski bataljon.


    Srpska garda Ilidža

    Ovo je bila jedna od najboljih jedinica SRK, koja se uglavnom borila u okolini Sarajeva. Osnivač Garde je bio Zoran Kapetina - Šale. Osnovana je na Ilidži u avgustu 1992. godine i u njenom prvobitnom sastavu se nalazilo 60-tak boraca naoružanih isključivo pješadijskim naoružanjem. Međutim, Garda je uskoro pojačana sa 11 oklopnih transportera i tenkova koji su predstavljali njenu udarnu snagu. U njen sastav je ušla i jedna oklopna jedinica iz Lukavice. U toku Otadžbinsko-odbrambenog rata kroz gardu je prošlo oko 900 boraca, uglavnom civila koji su živjeli na Ilidži i široj teritoriji grada Sarajeva. Kriteriji za ulazak u jedinicu bili su izuzetno visoki, a vladala je i čelična disciplina. Oficire bivše JNA nisu primali. U sastavu ove jedinice poginulo je 32 srpska borca.

    Beli vukovi

    Specijalna jednica "Beli vukovi" je formirana 1993. godine od tadašnjeg Jahorinskog bataljona. Nakon pogibije legendarnog komandanta ove jedinice, Miloša Vukadina - Švabe, u februaru 1993. godine Srđan Knežević postaje komandant Jahorinskog bataljona. Sa svojom jedinicom niže uspjehe: oslobađa Mali i Veliki Jasen, Polom i Moševačko brdo. Naredbom GŠ VRS formira sa Jurišni odred SRK-a, koji je brojao oko 800 ljudi. U borbama na Moševačkom brdu prvi put se čulo za "Bele Vukove". Ime su dobili po tome što su ostali zavejani u jednoj mećavi na Bjelašnici koju samo vukovi mogu da prežive.

    Od 22. februara Srđanovi "Beli vukovi" učestvuju u akciji oslobađanja Trnova i njegova jedinica pri tome ostvaruje značajan podvig.

    16. maja 1993. godine, Srđan sa još 13 boraca biva ranjen, a jedan borac je poginuo. Petnaestog juna 1995. godine je počela velika neprijateljska ofanziva na Srpsko Sarajevo. Muslimani zauzimaju Zlatište na Trebeviću, ali Srđanovi vukovi dolaze iz Trnova i uspješno vraćaju sve linije, a osvajaju i jedan veoma značajan položaj.

    Od 12. do 19. oktobra muslimani žestoko napadaju na položaje oko Trnova, u želji da probiju koridor ka Goraždu. "Beli vukovi" su odigrali veoma važnu ulogu da ne dozvole pomjeranje linije razdvajanja.

    Srđanovi borci su bili izuzetno hrabri vojnici. O tome govori i podatak da su, prilikom razmjene jednog poginulog borca, muslimani na jednom Srđanovom poginulom junaku ostavili ceduljicu na kojoj je pisalo "super specijalac".

    Veliki srpski junak Srđan Knežević ubijen je mučki, 9. avgusta 1998. godine, ispred zgrade u kojoj je stanovao. Počinioci zločina je lokalna mafija, koja je izrešetala najvećeg romanijskog borca na očigled njegove žene Biljane i dva sina.

    Četa Petar Pandurević

    Ova jedinica je osnovana prvom polovinom 1992. godine i brojala je oko 200 boraca. Četa je branila položaje na planini Trebević, ali je bila aktivna i na drugim ratištima širom Republike Srpske. Tokom Otadžbinskog rata je izgubila 36 boraca, a 18 su bili ranjeni.

    Dan brigada VRS sa područja bivših srpskih sarajevskih opština Ilijaša, Vogošće, Koševa, Ilidže, Rajlovca i Hadžića se zajedno obilježava 21. maja.
  • vojnicko_groblje - 24037 - 11.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Ispričali mi grobovi


    Odmah tu, na ulazu u sokolačko Vojničko groblje, nalazi se krst na kojem je upisano ime Jele Đuričić. Primjetih da na njemu stoji godina rođenja, ali ne i godine smrti.

    Jednom prilikom zatekoh nekakvu ženu kako spretnim pokretima uređuje cvijeće na Jelinom grobu. Njen lik me neodoljivo podsjeti na sliku starice sa krsta, pa je umalo ne upitah u kakvom je srodstvu sa pokojnicom. Ipak, učtivost savlada znatiželju te nijemo produžih prema suprotnom dijelu groblja.

    U povratku, ponovo prođoh pored istog groba. Ona žena je već bila otišla, pa odlučih da malo pažljivije osmotrim grob. Odmah mi postade jasno da je grob prazan i da je ono bila Jela Đuričić koja je stajala kraj sopstvenog groba. Međutim, sada poče da me kopkalo pitanje kako to da živa osoba ima grob na Vojničkom groblju!

    Pogledah na susjedni grob. I u njemu počiva jedan Đuričić. Radi se o brkatom Borku, tri godine starijem od Jele. Iz Borkinog mršavog lica izrasli bujni brkovi, koji mi nekako govore da je Borko za života bio pošten domaćin i veliki radnik.

    Bacih pogled na susjedna dva groba u istome redu i - ostadoh bez daha. Odmah do Borka počivaju njegova dva sina, Milan i Milomir. Sada mi već postade jasno da je Jela bila Borkova žena, a samim time Milanova i Milomirova majka. Shvatih Jeli ima pravo da bude sahranjena na Vojničkom groblju jer je tu, odmah pokraj njene prazne humke, vjerovatno sahranjena i kompletna Jelina porodica.

    Ovu priču mi ispričaše grobovi, pa se izvinjavam ako su u nečemu pogriješili.

    Jela (Rade ) Đuričić Borko (Miloš ) Đuričić Milan (Borko ) Đuričić Milomir (Borko ) Đuričić
    ratne - 23994 - 08.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Muka sa Hrvatima


    Početkom novembra 1993. godine kroz Sokolac je prošla vijest da su Hrvati iz Vareša izgubili rat sa muslimanima pa su spas potražili na srpskoj strani. Ne dugo potom, kroz Sokolac počeše da prolaze kamioni VRS prepuni hrvatskih vojnika. Na osnovu sporazuma koji je Karadžić postigao sa svojim "poslovnim partnerima" iz Kiseljaka oni su preko teritorije Republike Srpske prevoženi u Hercegovinu, odvojeno od njihovog ličnog naoružanja, da bi na tom frontu udarili muslimanima iza leđa. Sokočani su izlazili na put i posmatrali bojovnike HVO koji su im mahali iz kamiona.


    Udarna vijest tog prohladnog, novembarskog jutra na "radio Milevi" je bila da su Hrvati preplavili Brezjak, obližnju šumicu kraj Sokoca. Izađoh na Crno brdo, uzvišenje iznad moje kuće, sa kojeg su se kroz vlažnu izmaglicu nazirali izbjeglički šatori. Ta bjelina me podsjeti na stihove Hasanaginice, ali mi ne bješe do recitovanja jer me presječe pomisao da su ti jadni ljudi pod vedrim nebom proveli hladnu romanijsku noć.

    Dani su prolazili. Hrvati postadoše dio sokolačke svakodnevnice. Sretao sam ih na ulici, u pošti, prodavnici... Bilo ih je lako prepoznati jer se na njihovim izbjegličkim licima ocrtavao strah i beznađe.

    Možda bi ta Hrvatska golgota protutnjala Romanijom a da me ne potkači, da nije bilo jednog telefonskog poziva iz Njemačke koji na moju adresu uputi Franju Sijertića, ugledno mesara iz Vareša. Franjo biješe rođeni stric mog bliskog prijatelja, pa on sa puno nade i prohtjeva prekorači moj kućni prag.

    U narednih nekoliko dana, dok se Franjo sa porodicom gostio na našim skromnim zalihama, angažovah Vojnu policiju da pronađe Franjin tamić koji je prisvojio nekakav Zoran, jedan od njegovih radnika. Bješe rat pa se svako snalazio kako zna i umije, a Zoran odluči da sa tamićem pobjegne u Kiseljak. Nakon što nam policija povrati vozilo, odvezoh ga na servis i napunih dizelom. I kada se već ponadao da će mi Franjo uskratiti zadovoljstva da mu budem domaćin, zatraži od mene da njega i njegovu porodicu odvezem u Banjaluku.

    Sa Franjovom porodicom je putovao i njegov sin, Željko Sijertić, mladić u dvadesetim godinama. Željko je, vjerovatno, bio mnogo bolji vozač od mene, ali doktori iz Vareša mu dali potvrdu da ima loš vid, pa se njegovom imućnom ocu nije sviđala ideja da "slijepi" Hrvat proveze Tamić sa jednog na drugi kraj Republike Srpske. I ja ponovo obećah Franji da ću mu pomoći u nevolji. U tom trenutku nisam ni slutio u kakve ću se probleme sa tim uvaliti i da ću na kraju balade shvatiti da sam u ovoj priči jedini slijepac bio ja.

    U tom trenutku, jedina prepreka između mene i puta za Banjaluku je bila dozvola za odsustvo iz vojske. Otišao sam do komadanta moje jedinice i zatražio da me pusti na tri dana radi nekog posla u Banjaluci. Mislio sam da će mi trebati mnogo vremena da ga ubjedim, ali na moje veliko iznenađenje komadant reče:

  • "E, baš dobro! Već dva mjeseca me pukovnik Pudar iz Prvog krajiškog korpusa moli da te pošaljem kod njega da mu instaliraš onaj tvoj program za evidenciju MTS-a. Međutim, nije bilo smisla da samo zbog tebe šaljem auto na tako dug put jer imamo naredbu iz Glavnog štaba da štedimo gorivo.".

    Sledećeg jutra odem u Brezjak da pokupim Franju i porodicu. Nisam se mnogo bunio ni zbog toga što je on pored svoje porodice na tamića natrpao i desetak žena sa djecom, kao i par staraca. Gume na kamiončiću su bile slabe, ali bješe mi je nekako žao da svu tu sirotinju ostavim da spavaju na promrzloj ledini...

    I tako, krenu čerga ciganska u pravcu Banjaluke. Međutim, naše putovanje će biti prekinuto već u Zvorniku gdje nas svratiše u miliciju. Punih sedam sati je trajalo ispitivanje mene i svih 18 putnika koliko ih je ukupno bilo na vozilu. Arogantni inspektor je uporno pokušavao da iznudi priznanje bar jednog od njih da sam primio novac za njihov prevoz. Međutim, niko od tih prestrašenih ljudi nije htio da preko usana prevali ono što je inspektor uporno priželjkivao da čuje.

    Nakon sedam sati obostranih prijetnji, razočarani inspektor odluči da nas pusti jer su i oni i ja imali uredno potpisane papire od Komesarijata za izbjeglice sa Sokoca.

    Namrgođeni policajac mi na rastanku reče: "Budi srećan što imaš činove, naredbu za službeni put i što ti u vozilu nisam našao ni jednog muslimana, inače bi ti meni završio na Majevici! "

    Bila je kasna noć kada smo došli do obale Save. Jednu dionicu puta sam vozio bez farova jer su Hrvati sa druge strane rijeke gađali vozila. I upravo na toj dionici puta mi postade jasno da moj "slijepi" imenjak vidi u mraku mnogo bolje nego ja. Shvatih da sam još jednom prevaren!

    Nešto kasnije, jedna od žena zatraži da izađe. Pogledah okolo, mrkli mrak, nigdje svjetla na vidiku. Pustara živa! Izađoh iz auta da je upitam da li je sigurna da hoće da je ostavim baš na tom mjestu. Ona to odlučno potvrdi, a onda mi pruži ruku da se rukujemo. U ruku mi stavi već ranije pripremljenom novčanicom, vjerovatno onu od dvadeset maraka. Ja je ljutito odbih i objasnih joj da ja to ne radim zbog novca već zbog Franjinog bratića. Njene su oči, u noći bez zvijezda, zračile iskrenom zahvalnošću dok mi se izvinjavala ljubazno govoreći:

  • "Znate, mi smo Franji već platili! Ja sam samo htjela da vas, sa ovo malo novca što mi je ostalo, nagradim za sve one muke koje ste danas imali sa Srbima. "

    I dok sam vozio kroz tamnu noć nepoznatim putem ka Banjaluci, preko oka sam odmjeravao matorog jarca koji je sjedio pored mene. Nisam mogao da shvatim da me je matori mesar, nakon svega što sam za njega učinio, upleo u njegov prljavi biznis razvoženja napaćenih ljudi i da im je naplaćivao prevoz. Kako je samo mogao da to uradi svojoj braći Hrvatima, susjedima sa kojima je djelio izbjegličku nevolju?

    U jednom trenutku sam čak došao do sulude ideje da napustim vozilo i pješke nastavim do Banjaluke. Međutim, put je bio dug, noć tamna a drum pust i opasan. Razum je nadvlada ljutnju pa odlučih da dovršim ono što sam i započeo.

    Sledećeg jutra sam se rastao sa Franjom i njegovom porodicom. Više se nikada nismo sreli. Iskreno da kažem i nije mi ni žao! Sa Franjovim bratićem sam još uvijek u kontaktu, jer pravo prijateljstvo ne može da se ugasi. Međutim, ni njemu nisam u detalje ispričao ovu moju priču.

    Eto, to je moja priča o Varešu i tome kako su me Hrvati preveli žednog preko vode. Zbog njih sam po prvi i jedini put u životu priveden u milicijsku stanicu na saslušanje. Da se razumjemo, nije meni bila teška tortura mrgodnog inspektora, već mi je bila mučna činjenica da su me ispitivali i maltretirali Srbi.

    Nakon toliko godina, sjećanje na ove momente su izmješana sa nekim čudnim osjećanjem ravnodušnosti. Pomalo mi je čak i drago što sam bar jednom u životu "imao posla sa zakonom". Danas, kada pomislim na ovu moju avanturu, uvjek se sjetim i one narodne izreke: "Dobar i lud su braća! "
  • ilidza - 23993 - 08.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    HVO na strani VRS


    Danas mi se putem elektronske pošte javio i jedan Hrvat. Ništa neobično, reklo bi se, ali ovaj dasa je jako kulturan i obrazovan čovjek koji ima sasvim normalne poglede na prošlost. On je "blago oduševljen stranicom" ali nije htio "pisati hvalospjeve, kojih ovdje ne manjka".

    Ono što njega interesuje, a vrlo malo o tome zna su odnosi VRS sa HVO Kiseljak i Vareš. On misli da je ovo interesantna tema i zamolio me je da ja "isprovociram" posjetioce ove stranice da napišu nešto i o "ovom dijelu zajedničke povijesti".

    On takođe kaže da su "okolnosti takve u Federaciji, da bivši vojnici HVO s nelagodom pričaju o ratu i gotovo da nema osobe koja je spremna pisati o tome na način kako to čine posjetitelji sokolačkog foruma. Iz tog razloga, volio bih da se o ovom segmentu rata napiše nešto više. "

    Hrvatsko-muslimanski sukob je, poput mnogih drugih događaja iz naše bliske prošlosti zataškan u interesu bosanske politike, i ja mislim da je to jako nepravedno. Istina je jedna prava verzija istorije, bez obzira koliko ona gorka bila! Zbog toga događaje treba opisivati onako kako su se i desili.

    Na ovoj stranici su već ranije pominjane izbjeglice iz Vareša, borbe na Zvijezdi, povlačenje HVO jedinica nakon "primirja sa muslimanima", i mnogo drugih stvari. Međutim, bilo bi lijepo da neko sve ovo objedini u jedan članak, a možda opiše sve ovo sa malo više detalja.
    ilijas_nemanjici - 23975 - 06.03.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: Jecaji za najmilijim


    Velimire,

    ne znam da li da ti čestitam za dobru priču ili da te kritikujem što si mi pokvario dan! Naime, kako sam pročitao tvoju priču "Jecaji za najmilijim", a pročitao sam je do sada bar šest puta, ne prestajem da mislim na jadne roditelje koji su izgubili svoje sinove i kćeri pa sad bez mnogo nade za bolje sutra negdje u zapećku suzbijajući svoju tugu čekaju na Sudnji dan.

    Ovakvih priča je mnogo i ne smiju da ostanu neispričane. Jer patnja je uz ljubav najjače osjećanje. Žalost za poginulim sinom je ubila mnoge majke, pa i očeve. Zbog toga, ako neko od vas zna sličnu priču, zamolio bih vas da je podijelite sa nama.

    ***


    Evo i jedne priče iz moje porodice. Kada je moj rođak, Stevan (Dušana) Tomić, poginuo u "Belim vukovima" Srđana Kneževića, svi smo ga žalili i plakali za njim. Međutim, ničije suze nisu bile tako bolne kao suze njegove majke Ljube. Za moju strinu su mi mještani stare željezničke stanice na Palama pričali da ne prestaje da kuka, sem ono nekoliko sati od ponoći do svitanja kada je savlada umor pa utone u nemiran san.

    Nije prošlo ni pola godine od Stevanove smrti kada je na onaj svijet otišla i strina Ljuba - na veliku žalost i olakšanje svih njenih komšija. Nemojte pogrešno da me shvatite, žalile su komšije Ljubu jer je bila dobra žena i komšinica, ali više nisu mogli da slušaju srceparajuće krike iz njene kuće. Jer, glas majke koja je izgubila dijete nikoga ne ostavlja ravnodušnim!
    mico_vlahovic - 23898 - 28.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Spot o Mići Vlahoviću




    Sve pohvale autoru spota!
    glasinac - 23878 - 27.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Opis polja Glasinca (iz 1891. god)


    Zahvaljujem se jednom prijatelju sa Sokoca što mi je poslao ovaj prvoklasni tekst, napisan o Glasincu u 1891. godini


    Autor: Đorđe Stratimirović
    Publikacija: Glasnik Zemaljskog muzeja
    Datum izdavanja: 01/10/1891
    Tip sadržaja: medijski sadržaj
    Broj stranice: 323
    INFOBIRO arhivski materijal broj: 404556

    I



    Istorija srednjega vijeka često spominje župu Borac, koja obuhvataše jugoistočni dio Bosne. Ova oblast svoje ime dobi po gradu Borcu kod Vlasenica, a bijaše baštinom vlasteoške porodice, što se kasnije prozvala Pavlovićima. Među ove župe bijahu: na sjeveru vodopada rijeke Drinjače, na jugu vodopada rijeke Prače, na istoku Drina, a na zapadu vododjelnice rijeka Bosne i Drine. Od Drine više Zvornika, pa na Drinu niže Goražda, opasale su ovaj kraj visoke planine: Konjuh, Smolin, Vratilo, Javor, Bijela Stijena, Mednik, Romanija, Jahorina i Gnjila.

    Za srednjega vijeka bijahu tu glavna mjesta: najprije "slavni grad" Borac s podgradem (Podborac), i Prača (do nje grad Pavlovac), a poslije rudarska varoš Srebrnica. Na putu između Vlasenica i Prače (odnosno Rogatice), a ispod Romanije planine, prostire se pak zelena visoravanj: polje Glasinac. Povijest nam iznosi, da je za vrijeme kralja Stefana Dabiše, saveznika ugarskoga kralja Sigismunda, godine 1394. sultan Bajazit provalio u Bosnu i na Glasincu se ustavio: "u bitci, ovdje zametnutoj, da se osobito ponio knez Gojko Mrnjavik, koji je svoj mač bio posvetio bosanskom i ugarskom vladaocu".

    Nadalje se spominje, da je godine 1429-30. tamo bila carina.

    Trista godina poslije, nahodimo tamo zborište turske vojske, koja se tu koncentrovala u vrijeme austroturskoga rata god. 1737-39.

    Napokon bijaše na Glasincu i sukoba između austrougarske vojske i turskih ustanika za vrijeme okupacije, prilikom boja kod Šenkovića (sept. 1878. ).

    Kod Podromanije na Glasincu sastaju se putevi sa donje Drine i iz Hercegovine, iz prave Bosne i Polimlja. Sad ide novi drum od Sarajeva preko Glasinca u Rogaticu i Višegrad, a kod Podromanije odvaja se opet nova cesta za Vlasenice. Od Sarajeva do Podromanije ima 44 km, a odande do Rogatice 30. 5 km. Sarajevo i Rogaticu, koji jednaku apsolutnu visinu imaju (530 m), razdvajaju: Romanija (na prijelazu 1376 m visoka), Glasinac, koji prosječnu visinu od 850 m ima, i Ivanpolje, koje se kod hana Stjenice do na 1010 m diže.

    Glasinac ima više dijelova. Uz Glasinac hvataju se s juga dva krila, mala ravan ispred pećine Megare i Kovačević ispod brda Pliješa; a na sjeveru prijanja Mali Glasinac ili Poljak. U širem smislu pak podrazumijeva se pod Glasincem još i cijela visija na istočnom rubu, i Ivanjpolje a općina Glasinac ima još veći obim.

    Glasinac u prvom i pravom smislu jeste polje, niz koje teče potok Rešetnica, i prostire se u pravcu sjeverojužno od kršne Ljute Stijene, vrh sela Odžaka, do brda Vitnja više sela Kule, i od istočne visije do zapadnih brda, koja ga dijele od dola imenom Tonice. Sve polje zauzima površinu od jedne četvorne milje.

    Mali i veliki Glasinac (tj. Poljak i Glasinac) razdvaja sadašnje selo Sokolac i brdeljak na kome je nova crkva Sv. Ilije. Veliki Glasinac okružuje niz omanjih brda, s jedno 1000 m apsolutne visine, i to: Puhovac, Pliješ, brda više sela Bjelosalica, Vitanj i drugi Pliješ. Dužina je ravni od sela Valtica (ispod Puhovca) do sela Kule (ispod Vitnja) jedno je 10 km, a širina između sela, Bandin Odžak i Bjelosalići 4,5 km.

    Od Sokoca pruža se na jug, u polje, poduži onizak hrbat, koji zatim u donji kraj polja prelazi i s njim se izravnjuje. Hrbat je obrastao šikarom, i zove se po njoj Brezjak. Kroz nizu na istočnoj strani Brezjaka teče Rešetnica. Nizu na zapadnoj strani pak dijeli od druma i opet vis, a na njemu stoji vojnička štacija Podromanija. Rešetnica, dotječući sa Poljaka, izrila si duboko korito, i odvojila crkveni brdeljak (Gradac) od Talina. Tu prima u se potočić Kazani ili Mnoga Vrela, pak onda ide na okuke kroz nizu između Brezjaka i Radave (pristranak visije, do Talina), zatim krene na jug, i, presijecajući drum kod Hana Šarenca, uvire u pećinu Megaru. Ova je pećina ljeti suha, i da se pohoditi. Kroz poširi otvor (ulaz) dospijeva se u prostran trijem, iz koga se kroz tijesno ždrijelo valja provući u hodnik. Po hodniku se opet uspravno ići može; ovdje već sige i stupova ima, a prolazi se pored sklopa na lik pridikaonice. Za tim krene hodnik na desno, te se dospije u veliku i visoku prostoriju hram. Na ovome mjestu ima lijepih stalaktita. Iz hrama odvaja se grlac, koji se sve više i više stješnjava; krozanj voda otiče u niže ležeće šupljine u stijeni.

    U Poljaku i ispod Brezjaka močarno je zemljište što je kraj Rešetnice. Osim ovoga lapa, ima po Glasincu još i dosta lokava i omanjih ponora. Lokve se nahode ponajviše u zapadnom dijelu polja, uz testu, a bara što je kod hana "Jezera" (blizu Primcika) i ljeti ne presahne. Crvena Lokva pak, što je ispod sela Čitluka (u južnom kraju), u ljeto se posve isuši.

    Glasinačko je polje većinom ledina, ali u kraju između Sokoca i Bandina Odžaka, ima nešto oranice i dosta sjenokosa. Ako dovoljno kiše ima, onda je paša dobra, te čak iz poudaljenijih krajeva dogone se onamo ovce, goveda i konji. Stoka je lijepa; osobito se hvale duračni glasinački konji.

    Narod po Glasincu u velikoj je većini pravoslavne vjere, ostatak su Muhamedovci. "Iskonskih" Glasinčana malo ima, gotovo svi su doseljenici iz Hercegovine. Današnji je naraštaj vas ovdje već rođen, no svak pamti okle je došao i s ponosom spominju se Trebinje, Nikšić itd.

    Jezik je vrlo čist i osobito bogat; govor je južni. Još primjetismo konsekventnu upotrebu od "minje" i "dilje", umjesto manje i dalje. Narod je lijepa stasa i obraza, ponosan i otvoren; kao radnik poslušan i vješt. Stanje je u seljaka, usljed arnautske ogromne pljačke za vrijeme okupacijonih bojeva, sada slabo - ali će ih vrijeme i vrednoća opet podići.

    II

    Na ivicama ovoga glasinačkoga jezerišta (kao možda nekad u prastaro vrijeme na obalama jezera) leže desetak sela. Kuće su im u ekupu, većinom brvnare, s krovovima na četiri strehe, prekrivenim daskama. U zaselaka stoje kuće posred njiva, koje se vrljikama ograđuju. Plastovi sijena stoje u ogradi (kotaru) da ih stoka ne razdjene. Torovi se brane 2 m visokim pleterom od pruća, čuvajući tako ovce od vukova, kojih u veliko po glasinačkome kraju ima. Za vukove priča narod, da zimi, čim omrkne, sa Romanije u ruljama na Glasinac dolaze, i to preko previje kod sela Primčića, gdje je "prijemet kurjakova". U zoru pak istim se putem u goru vraćaju.

    Vukovi su u ovome kraju velika napast, a uz njih ljutice guje, što ih po kamenitim visovima posvud ima. Guja ima dvije vrste: paftalija. Od divljaci ima lisica i zecova. Visovi, što zaokviruju "ravni Glasinac" - kako ga narodna pjesma zove - obrasli su (osim Pliješova, i kod Čitluka) gotovo posve mladom šumom. Drveće je: bjelobor, crnobor, hrast, lijeska, bukva, grab i glog. Uz visove prijanjaju sela: Sokolac, Baltići, Bjedosalići, Kula, Čitluci, Bandin Odžak i Gazivode. Nakraj Poljaka pak su Odžaci. Osim ovih sela ima još skupina od nekoliko kuća, koje posebna imena nose, kao: Podromanija, do Baltića; Rešetnica, ispod Gazivoda; kod Kule, kojoj i pripada.

    Glavno mjesto vascijeloga kraja je Sokolac, selo sasvim skorašnjega postanja. Tamo je nova srpsko-pravoslavna crkva, i tu su vrela. Najveći je izvor u samome selu, ispod nove vlaseničke teste; drugi je sa strane Rešetnice, ispod "Graca". Treće je pak vrelo u Poljaku i zove se Kamenik. Zgodni položaj i dobra voda uslovi su, koji napredak Sokoca osiguravaju. Za tim i crkva jedina nadaleko priteže svijet.

    Ljepo je vidjeti o većim praznicima kićene momke, gdje se ispred crkve igraju "kamena s ramena"; ali i "kuglanje" već se u Sokocu odomaćilo. Djevojke se hvataju u kolo, gizdave su i stidljive. Nošnja je ženska vrlo zgodna: bijela košulja (ujedno i suknja) i bijele turske šalvare, šarena preždina, pas s velikim paftama, crven zubun (sprijeda otvorena dolama). Vidjesmo pak jednu djevojku u doista gospodskoj odjeći: nosila je od meka, bijela platna anteriju, koja od vrata do članaka dopiraše i koja je posve zatvorena sprijeda a ima široke rukave; povrh anterije jelek (prsluk) i oko struka pas. Bogatije "cure" imaju kožne, kljunate papuče, uvrh cela nokovicu tj. dijadem od žutog tenećeta; preko glave pak još bijelu mahramu, koja se ozad nekako svezuje; na objema rukama nose poširoke, duple, srebrne grivne, a oko vrata derdane od crvenih gmiza i sitnih srebrnih novaca.

    Tri kilometra od Sokoca stoji defensivna kasarna Podromanija, gdje su telegraf i pošta smješteni. Ispod kasarne, kod hana Podromanije kao što već nagovijestismo raskrsnica te testama za Sarajevo, Vlasenice i Rogaticu. Od Podromanije put Rogatice, stoje niz testu ona već pomenuta dva hana: Han Glasinac ili Jezero (kako narod kaže) i Han Sarenac.

    ... ima nastavak...
    glasinac - 23877 - 27.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Opis polja Glasinca (iz 1891.god)


    III


    Glasinac ima ostataka iz raznih epoha. Od osobite su mu cijene predistorijski spomenici. Osim paletnologije pak nahodi u njega materijala i domaća arheologija; a i tursko doba ostavilo je traga.

    Iz predistorijskoga su vremena gradine i gomile. Gotovo na svakome brdu imaju suhozidine, kojima stari Iliri gradove ogradiše. Na brdeljku, na kome sada crkva sokolačka stoji, bio je do nazad malo godina Gradac. Još i dandanas ima tamo komad bedema od 60 m dužine. Za tim ima gradina na Puhovcu, na Pliješu (kod Podromanije), na brdima više Bjelosalića, onda na brijegu poviše sela Kule (kod Vitnja), na ćotu iza brda Pliješa (kod kuća Podpliješ), napokon na brdu Mlađu vrh Čitluka.

    Od ovih predistorijskih gradina cigla ona kod Podpliješa dobi od naroda ime Hreljin grad. Zanj se priča:

    "U gradu življaše čuveni junak Hrelja, koji svako jutro skakaše s konjem sa visoka bedema na veliki mramor, što stoji kod hana Jezera na Glasincu. Jednom Hrelja ne skoči, već ode po nevjestu. Došavši s djevojkom natrag u svoj grad, obnaži joj se noga pri sjašenju s konja, što Hrelja opazi. Drugoga jutra Hrelja opet htjede da s konjem skoči, ali već ispod grada zemlji dopade. Junak se vrlo ražali: odluči da se prije ljubavi odreče, no junaštva - umah se odvrati od grada i pobježe u Pazar. "


    Predistorijske nekropole glasinačke već su svijetu dobro znane. Ovdje ćemo navesti samo ona mjesta, koja su na samome Glasincu - ne osvrćući se na mnoge i mnoge gomile u neposrednoj okolini, kao n. pr. na Talinama, Smrekama i u Tonicama. Počinjući sa sjevera i prateći tijek Rešetnice, nahodimo hrpe od gomila na pristranku istočne visije, i to: 1. kod Borića, ispod sela Laza; 2. poviše vrela Kamenika; 3. na Gracu, u Sokocu (potonje je s desne strane potoka); 4. na Radavi, gdje i jedno vrelo ima; 5. ispod "sela" Rešetnice, na Misi, gdje je vrelo imenom Jasikovac; 6. kod sela Bandina Odžaka, više Bandina Groblja; 7. na Crvenoj Lokvi; 8. kod hana Šarenca.

    Osim ovih gomila, koje su kraj Rešetnice, ima ih još: 9. kod Podromanije; 10. ispod sela Čitluka; 11. u Kovačevom dolu, i na tamošnjoj Previji; 12. na obrešku 1 između "Grada kod Vitnja" i rogatičkoga druma.

    Oblik ovih predistorijskih grobova trojak je: a) Humke nasute od zemlje - ovih po Glasinačkome kraju malo ima; b) gomile od kamenja ovo je najčešći oblik; v) poravnjenice, t. j. ravne gomile poput gumna ili trapa, na lik kruga ili elipse. Ovaka se poravnjenica obično sastoji iz periferijske ograde od povećega kamenja, a nutarnji je prostor zasut žalom tucanikom. Ovo je ređa forma, ali najodličnija.

    Već godine 1879. napisao je dr. Mavro Hernes, prilikom svog arheološkoga putovanja po zaposjednutim zemljama, o Glasincu ove riječi: "Predistorijska starina, srednji vijek i rano novo doba sudjelovaše, da od puste visije glasinačke naprave činovsko grobište i prostran muzej najraznoličnijih grobnih spomenika".

    Već godinu dana zatim (god. 1880. ), učinjeni su, prilikom gradnje nove teste od Podromanije u Rogaticu, prvi nahodi. I C. i k. ženijski oficir Jovan Lekša našao je kod hana Šarenca, gdje se iz gomila vadaše kamenje za testu, nekoliko bronzanih račevina od velike znamenitosti. Ove prve nahodevine sada su u č. k. prirodoslovnome muzeju u Beču. Među njima su najvažnija malena kola-kadionica i jedan ibrik. Kola-kadionica, koja u davnoj davnini služaše za prekadu groba, sastoji se iz poveće tice, smještene na četiri točka. Tica je iznutra šuplja, prostor pak bijaše kao sud za žeravicu, na kojoj se mirisave tvari sagorijevahu. Kao zaklopac toga suda, sjedi na velikoj tici malena istog oblika. Osim ovih dviju tica ima na svakoj osovini još po jedna tičica, kao ukras. Omjere ove čudnovate sprave jesu: ukupna dužina 19 sm, širina 10 sm, a visina 15 sm. Težina, svega 1055 grama. Kola su livena rađevina, a bronza je sva obložena zagasitozelenom patinom.

    Publikacija ovih nahoda, potstakla je zatim dva c. i kr. oficira, J. Glosauera i F. Brudla, na otkopavanja u godini 1886. Tada nađeni predmeti dospješe takoder u bečki muzej.

    Poslije ovih prvih ogleda, uzela je zemaljska vlada eksploraciju u svoje ruke. Pošljednjih godina, svakoga ljeta, otkopavao je kustod sarajevskoga muzeja, dr. Ćiro Truhelka, gomile na Glasincu i u okolini. Među njegovim nahođevinama na prvom je mestu bronzan šljem, starogrčkoga tipa. Ovu dragocjenu starinu i obilate druge predmete hrani zemaljski muzej.

    Prošloga ljeta pak (god. 1891. ) rukovodio je pisac ovoga sastavka predistorijska otkopavanja na Glasincu, i bio je sretan da nađe između ostalog i dva gvozdena rukača od mača, i dvije čitave srebrne ragjevine.

    Starinski predmeti sa Glasinca pripadaju takozvanom Halštatskom periodu. Uzima se da potječu iz pet pošljednjih stoleća pred našom erom. U Halštatu ali samome nema nahodevina od srebra građenih. Dosad je svega tek četiri predmeta, rađenih od dragih metala, na Glasincu zatečeno.

    Otkopavanja, izvršena 1886. god. , dadoše spiralnu cjevčicu od zlata. Ova je cijevka 21 mm duga, mm široka, a ima 16 zavojaka. Zatim je i dr. Truhelka našao opet malenu cijevku (u dva komada), i to od srebra ili platine. One dvije rađevine, koje mi prošloga ljeta iskopasmo, jesu: srebrna grivna poput gujavice, presučena i s kruglicama na oba kraja, 26 sm duga, a s priječnikom od 2'/, ll; teži 72 grama; onda srebrna fibula, duga 45 mm, visoka 25 mm, teška 4*94 grama. Ova sapinjača ima "Glasinački oblik" t. j. četverokutu nožicu, polukružni oblučac, koji posredovanjem zamke u iglu prelazi.

    Tip glasinački pokazuje pak i drugi oblik, koji od prethodnoga tim se razlikuje, da i uvrh nožice (između tro ili četverokute pločice i oblučca) još druga zamka ima. Nahođevine iz naših krajeva imaju značaja za sveopću nauku, jer tu nahodimo vezu i posredninu između istoka i zapada. Objekti što se u sarajevskom muzeju nalaze, i dotični komadi u Beču, imaju svojstven karakter, i prikazuju halštatsku kulturu, kod koje je lokadno nastavljan razvitak njezin, i koja je djelimice modifikovana grčkim uticajem.

    Teritorija ove civilizacije prostire se od sjeverne međe; Jelade do Dunava, i od Adina u Italiji do sjevernih predalpa; svuda se tu nalaze pouzdani tragovi staroilirskoga naroda. Ovu civilizaciju halštatske epohe, valjalo bi s toga i nazvati Ilirskom epohom.
    glasinac - 23876 - 27.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Opis polja Glasinca ( iz 1891. god. )


    IV


    Srednjevjekovni ostaci zaostaju daleko za predistorijskim spomenicima. Glasinac plodnije je polje za paletnologiju, nego za arheologiju. Ipak ima zaostataka, koji, ako ništa drugo, bar cijene imaju za lokalnu povijest i za istorijsku topografiju. U slijedećem iznijećemo što nam je znano.

    1. Jerinina testa. Uporedo s novom testom od Podromanije u Vlasenice, i često sastajući i podudarajući se s njome, teče star kaldrmisan put, koji vodi od Mokroga na Romaniji do sela Kraljeva Polja u vlaseničkome kraju, a dužina mu je jedno 40 kilometara. Kod velikoga hana u Sokocu n. pr. odvaja se taj stari put od nove ceste, prelazi preko Poljaka i Rešetnice, penje se uza stranu na polje Smreke, između vrela Kamenika i novoga druma; prolazi ispod sela Laza i Nadića, i spušta se preko previje između brda Rasovače i Vidrića u Luburića ili Hreljinopolje, te se sastaje kod kuća imenom Turbe u istome polju opet s novom testom. Stari ovaj put narod zove "Jerinina testa", i priča, da ju je "kraljica" Jerina gradila. Spomen despotice Jerine (Irine Kantakuzin), supruge despota urđa I. Brankovica, vrlo je rasprostranjen po tamošnjem predjelu. Za nju narod veli, da je i grad Kušlat podigla. Glas ove odvažne, ponosite i znamenite gospode i ovdje, kano u narodnim pjesmama, nije povoljan. Ime "proklete" Jerine izgovara narod s nekom zebnjom. "Jerinina testa" služila je saobraćaju do posljednjih godina, za sve tursko vrijeme. Bez sumnje je ovaj put već u srednjem vijeku, a možda još i prije, spajao Glasinac s Drinom.

    2. Stari jaz na Glasincu. Ispod Sokoca, u pravcu na selo Bandin Odžak, ima niz Rešetnicu stara poširoka rovina, za koju narod priča da je jaz nekoga mlina, koji je u staro vrijeme tu bio. Na donjem kraju jaza može se razabrati mjesto, gdje je bio slap i gdje se opet sastavljao s potokom. Oblik potoka i korito njegovo, što je više od potoka, mogu da narodno kazivanje potvrde.

    3. Misa. Na lijevu ruku od Rešetnice, ispod istoimenih kuća, a blizu vrela Jasikovca, ima mjesnost, koju narod zove "Misa". Tu se vide temelji dviju starinskih građevina i nekoliko nadgrobnih biljega. Glavna je gradevina stajala na oniskom humku. Figura temelja je pravokutnik. Izmedu četiri vanjska zida, ima unutra poprečni zid, koji prostoriju u dvije nejednake česti (pripratu i dvoranu) dijeli; veći prostor pak i opet je podijeljen uzdužnim zidom, koji sa sjevernim glavnim platnom neki hodnik tvori. Na zapadnoj strani, napokon, prianja od izvana uz "pripratu" neka ruševina, koja je možda toranj ili hor bila. Nekoliko koraka ispod ove ruševine, na jug, vide se četverokute substrukcije one druge građevine. Narod veli, da je tu crkva bila, a riječju "misa" razumije katoličku bogomolju. V. Klajic u "Povijesti Bosne" spominje neki pravoslavan manastir Lomnicu ili Lovnicu na glasinačkome polju. Ako je pod istinu na Glasincu manastira bilo, onda bi morala počem nigdje drugo tome prilične razvaline nema ova "misa" taj samostan da bude. Ali sadašnje ime i nedostatak apside na istok upravljene, u opreci bi bili s prihvatanjem da ovdje pravoslavnoga manastira bijaše. Osim toga pak i Vuk Karadžić iznosi na jednome mjestu, da je na vodi Lovnici, koja utice u Drinjaču, manastira istoga imena bilo. S toga držimo, da je podatak V. Klajića pogrješan.

    Još istorija pamti "Crkvu na Glasincu", koja je bila cilj za trgovačke karvane. Ali i ta crkva "Misa" ne može da bude jer je preveć udaljena i zaklonjena od oba glavna puta, što se kod Podromanije razdvajaju.

    4. Crkvina. Ukraj nove teste za Rogaticu, čiji je glasinački komad identičan sa starim drumom, između oba glasinačka hana, a kod sela Bjelosalića, ima uvrh zapadnoga ruba teste strmenit obrežak (jedno 25 m visok), koji se Crkvinom naziva, i gdje je podignut obelisk za uspomenu na boj kod Šenkovića god. 1878. Vis je ovaj ozgo ravan, a na njemu stoje jedno sto srednjevjekovnih nadgrobnika (ponajviše stećaka), gotovo svi u pravac zapad istok namješteni. Na kraju toga zaravanka, baš uvrh teste, priča narod, da je bila "crkvina" t. j. razvaljena crkva; a od njena kamena da je građen "Spomenik" (obelisk), a mjesto oko njega zatim poravnjeno. Danas nema crkvini traga. Ako je crkva, što narod tvrdi, tamo stajala gdje je sad obelisk t. j. uvrh ostrmice, onda je pristup morao biti sa strane gdje su grupisani nadgrobnici, a to je zapad. Vrata na zapad uslovljavaju oltar na istok, sljeduje da ovdje bijaše pravoslavna crkvica. Položaj "Crkvine", nasred onoga komada teste što preko Glasinca teče, i dominirajuća pozicija mjesta, sa koga se otvara pogled po svemu polju: dovode do uvjerenja, da je "Crkva na Glasincu" tek ovde mogla da bude.

    5. Srednjevjekovni nadgrobnici. Nadgrobnih biljega iz srednjega vijeka ima na Glasincu i po svoj okolini njegovoj u velikome broju. Nadgrobnici većinom imaju oblik "stećka na šljeme", zatim su zastupani ponajviše oblici "kamen" i "široka ploča"

    1). Na Glasincu ima nadgrobnika na slijedecim mjestima:

    a) Na jednome visu u Poljaku, na putu što vodi u selo Bukovik, jedno dva kilometra na sjever od Sokoca. Tu ima dva velika stećka na šljeme (tip u). Na jednome ima nekoliko ćirilovskih slova ali ne mogosmo smisao sročiti.

    b) Na ravanci pred sadašnjom crkvom u Sokocu stojao je prike nadgrobnik, koji bi uzidan u platno crkve.

    v) U Radavi ima nekoliko nadgrobnih biljega; a isto tako kao što već napomenusmo i na Misi. Ispod Mise ima prijelaz preko Rešetnice, gdje je preko mocar, za put, nekoliko kamenica upotrijebljeno, koje na svu priliku od Mise biše uzete.

    g) Iza vojničke štacije Podromanije, naprema tamošnjoj džamiji, a na protivnoj strani vele ima jedan stećak.

    d) Na Crkvini, gdje je spomenik, ima (kao što već iznijesmo) jedno sto nadgrobnika. Rekoše nam, da jedan kamen ima natpis, ali ne mogosmo ga pronaci.

    d) Na Previji, kod Hreljina-grada, a nakraj Kovačeva-dola, gdje ima novo pravoslavno groblje, nalaze se jedno pedeset nadgrobnika, koji su tamo položeni na predistorijske gomile, od kojih nekoliko raskopasmo. U jednoj gomili zatekosmo, osim kosturskih ostataka, koji od srednjevjekovnoga papogreba potiču, i jednu gvozdenu ostrugu (mamuzu) vitezovsku, i to u dubini od tek 35 sm; dočim ostaci predistorijskog sahranjivanja na živcu se nađoše, a među njima jedan od već spomenutih rukača od mača. (predistorijska forma, bez branika, isti tip kano bronzani mačevi, ali ovdje od gvožda).

    Medu stećcima ima jedan "na šljeme" od osobito lijepih razmjera. Ni pisma ni šara ne vidjesmo nigdje, razma na jednome stećku urezan krst, optočen kolutom. Nadgrobnici položeni su u pravac zapadnoistočni.

    e) Na Bandinom brdu, između Čitluka i Bandina Odžaka, ima srednjevjekovno groblje. Odande biše nekoliko kamenova odneseni u Sokolac za gradnju crkve.

    6. Bandino Groblje U vali izmeku Bandina Odžaka i Bandina brda, a na pogledu Glasinca, ima nekoliko turskih grobova. Mjesto se zove "Bandino Groblje". Za nj se priča, da je ovdje ukopan buljugbaša Bando, koji je gospodar nad Glasinačkim krajem bio. Buljugbašu Bandu dovodi narodna predaja u svezu s begovskom porodicom Šahinpašića, čiji je i danas Poljak, i koji u Odžacima živu. Narod priča, da je Bando kupio po Glasincu vojsku za sultana. Uzimao je sve mlade momke, a među njima Srpče, jedinca u majke. Kukavna se mati Bandi molila da joj ostavi uzdanicu, no bijesni Bando je posječe. Poslije došla nova vojska u Carigrad, gdje sultan htjede da kuša Bošnjake. Iznesoše kazane s jelom, ali dadoše mladim vojnicima velike i duge kašike, s kojima ne mogahu dospjeti do usta. Tu se onaj junak dosjeti, te reče drugu: deder, pitaj ti mene, a ja ću tebe! Tako svi učiniše i nahraniše se. Za tim bitne novaci odvedeni u carske riznice, a bude im rečeno da svak smije uzeti što ponijeti može. Bilo je tu mnogo srebra i zlata, puni sanduci dukata i blaga. Svak poče grabiti, samo mladani domišljan ne htje, već reče: da svak uzima a niko ne daje, to bi se riznice časom ispraznile, te izvadi britvu i ostavi je na jednome kovčegu. Doznavši sultan za sve ovo, pozove djetića k sebi i pitaše ga: hoćeli se poturčiti, pa da ga napravi pašom? Momče reče da neće, razma ako ga napravi pašom nad Bosnom. Sultan pristane. Mladi se paša za tim vrati s vojskom na Glasinac. Tu bijaše buljubaša Bando spremio veliko slavlje, konak iskićen, a jela na izobilje. Sve lijepo i gospodski bijaše, te Bando pitaše pašu: jeli sve dobro, čestiti gospodaru? "Sve je dobro, ali kamo moje majke, kamo majke? " To rekavši migne paša na celate, te osjekoše Bandu glavu. Od ovoga paše, veli narod, postadoše bezi Šahinpašici. I narodna pjesma zna Šahinpašiće, a Glasinčani ih hvale, da su vavijek pravedni s narodom bili.

    7. Sokolica grob. Po srijedi Sokoca, više ulice, sprodu glavnoga vrela seoskoga, ima vis, a na njemu turski grob s dva nišana. Narod priča, da je grob Sokolica ili Sokolovića, koji je tamo s Banović Sekulom megdan dijelio i poginuo. Po imenu "Sokolić" prozvalo se vrelo "Sokolac", a poslije i selo tako. Banović Sekula bio je, narod veli, sinovac Sibinjanin Janka, pa je deliji Sokolicu na megdan izašao umjesto ostarjela strica. Banovic-Sekulu zna narodna poezija i inače, ima pjesma gdje se on apostrofuje "Ej Sekule, siv zelen sokole! "...

    U dno Glasinca, između sela Kule i Hana Šarenca, kraj zapadne ivice teste, ima razvaljena građevina i turskih grobova. Od građevine tek se vidi temelj, koji je na svod. Biće da je razvalina negdašnja kakva turbeta.

    U selu Kuli pak imaju ostaci kule begova Tankovića. Kula bi oborena za vrijeme okupacionih bojeva, a bezi Tankovići odbjegoše. U jednoj narodnoj pjesmi nađosmo ime Omera Tankovića, koji je zacijelo od kuljanskih begova bio.

    Sve prošle epohe ostaviše traga na Glasincu. Davna starina gradine i gomile, srednji vijek crkvine i nadgrobnike, a tursko doba kuline i nišane. Čak i naše vrijeme već se bilježi spomenikom i novom crkvom, a vjekovječna vila tamošnjih nesustalih izvora, koja sve prati i pamti, veseli se slušajući opet mili glas zvona, što Glasincu nov život navješćuje!
    zuc_razno - 23869 - 26.02.2010 : Zeljko Tomic - best (0)

    Odgovor: O kojoj se lokaciji radi


    Ovu sliku je napravio Miner, par sati nakon uništavanja tenka. Radi se o Golom brdu, a u daljini se vidi kota 830. On je tom prilikom napravio i nekoliko slika poginule posade koja je ležala oko tenka. Međutim, ostale slike su uništene nakon rata.

    Evo i nekoliko, vrlo interesantnih, odgovora.

    Sarajevo - nepoznata lokacijaG6A8: Tenk Armije BiH na Golom brdu, rov, mislim da se zvao Budva, tu je njihov Saša zaglavio. U daljini je čuvena kota 830.

    Somi Lutalica: Lokacija je Golo brdo na Žuči. Mislim da je slikano kod uništenog muslimanskog tenka. Mnogo vremena je prošlo pa više nisam siguran ni ja, ali slika po meni izgleda da gleda prema Ježevima i koti 830. Isto tako mislim da sam baš ja, ako se ne varam čuvao "Minerova" leđa dok je minirao ispred tenka. Ako griješim izvinite, a pogotovo Miner, jer je toga bilo jako puno. U spaljenoj šumici ispod se nalazi potok što gleda prema kući Rajka Bunjevca, ako se ne varam. Tu su muslimani imali jako uporište, sa tri reda tranšea. Na tom mjestu su nam, kada smo radili Golo brdo, muslimani dali najjači otpor, upravo zbog tih tranšea koje su bile uvezane u obliku paukove mreže, a bilo je i puno tkz. vučijih jama. Ponovo vam kazem ako grijesim izvinite. A sto se tiče tog dijela, moglo bi svašta da se napiše jer je to bila jako krvava bitka. Moguće je da se rov iz kojeg je slika napravljena zvao Užice, kasnije kada je uspostavljena linija na tom dijelu.

    Pitar: Žuč, Golo brdo

    Vogošćanin Pravi:Golo brdo. U sredini slike je kota 830. Slika je napravljena sa muslimanske strane, pogled prema našoj liniji. Šta je nagrada?

    Odgovor za Vogošćanina Pravog: Dobio si srebrenu medalju (sa Olimpijade u Vankuveru), odmah iza "Somi Lutalice" i "G6A8" koji dijele prvo mjesto zbog detaljnijeg odgovora. :-)

    Pogled na brdo Žuc iz Sarajeva
    zuc_razno - 23844 - 24.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    O kojoj se lokaciji radi?


    Evo jedne "nagradne igre". Moj prijatelj Miner pita koliko ljudi prepoznaje reljef i "objekat" na ovoj slici.

    Inače, njemu nije jasno zašto pojedinci pokrenu neku temu, a onda je opišu šturo, tako da to može biti jasno samo neposrednim učesnicima akcije. On misli da treba da se da jasan i opširan opis svakog događaja, tako da to bude jasno i za široke narodne mase. Samo se tako postiže pravi efekat u nekom pisanju!

    Napominjem i to da vaše odgovore neću odmah objavljivati, da dozvolim i ostalima da daju tačan odgovor.

    Sarajevo - nepoznata lokacija
    dobra_knjiga - 23738 - 16.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Knjige zlata vrijedne


    Na ovim stranicama je pomenuto mnogo dobrih knjiga koje govore o odlučnoj borbi srpskog naroda da sačuva Ustavom SFRJ zagarantovana prava svih onih koji su vjerovali u suživot u jednoj državi.

    U borbi protiv unutrašnjeg i spoljnog neprijatelja srpski narod je pretrpio ogromne gubitke, a mnogi od nas su izgubili bliske rođake, prijatelje, poznanike...

    Knjige napisani o tom vremenu su temelji istorije, svjedoci vremena koje se ne smije zaboraviti ali ni ponoviti. Ljubitelj sam dobre knjige, pa sam do sada sakupio nekoliko knjiga iz te epohe. Dragulji moje kolekcije su svakako "Dnevnik ratnog hirurga" od doktora Miodraga Lazića i "Ilijaški Nemanjići" od Velimira Adžića.

    Mišljenja sam da bi o svakoj od ovih knjiga trebalo napisati po jednu kraću kritiku, kao i opšte informacije o autoru, izdavaču, tiražu i mjestu gdje se ista može nabaviti. Knjige želim da predstavim na posebnoj stranici, tako da posjetioci ovoga foruma imaju pregled svega onoga što je do sada napisano o ratu između 1991. i 1995. godine. Spreman sam da u bilo kojem pogledu i bez ikakve materijalne naknade, podržim prodaju ovih knjiga po pristupačnim cijenama.

    Vas bih zamolio da mi pomognete da sve ovo i ostvarim. Ukoliko ne raspolažete sa svim podacima o knjizi ili niste vični da napišete kritiku, pokušajte da date osnovne podatke o njoj i njenom autoru. Neko će već da vas dopuni.

    Ukoliko imate neku od knjiga u elektronskoj formi, tj. na kompjuteru, molim vas da mi istu pošaljete na adresu slavicnetŽhotmail.com. Ja ću da odradim sve ostalo!
    akcije - 23723 - 14.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Film o Jovi Mijatoviću


    Ovih dana mi se javio i Dragan Mumović, koji je takođe zainteresovan za film o Jovi Mijatovića. Vjerujem da već imamo dovoljno novca za film, pa sam se sa Draganom dogovorio da 20 evra preusmjerimo u fond akcije za preimenovanje Željezničke ulice u Aleksandrovu u ulicu Miće Vlahovića.

    Zbog dobre volje da se uključi u akciju presnimavanja filma Jove Mijatovića na DVD, Dragan imati priliku da pogleda film Puriše orđevića iz 1964. godine, a njegovo ime će se pojaviti i kao sponzor za ovu drugu akciju.

    Ukoliko bude još zainteresovanih za ovaj film prijavite se za akciju preimenovanja Željezničke ulice pa ćete isti dobiti besplatno.

    Da napomenem da akcija za preimenovanje Željezničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića još uvijek traje. Ukoliko želite da se prijavite za ovu akciju, ostavite poruku na ovu stranicu ili pošaljite email na slavicnetŽhotmail.com.
    raspad_juge - 23701 - 13.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (51)

    Pitanje u vezi hrvatske istorije




    Danas sam dobio jednu veoma interesantnu poruku na engleskom. Ona mi se jako svidjela pa sam na nju i odgovorio. Pitanje je bilo interesantno pa sam odlučio da ga prevedem na srpski, za sve one koji ne znaju engleski.

    Imam 68 godina i rođen sam u St. Luisu, američka država Misuri. Moj otac je otišao iz Evrope kada je imao pet godina. Uvijek su mi govorili da sam Hrvat, ali nikada nisam obraćao mnogo pažnje na to. Moj sin je sada u američkoj vojsci pa je imao priliku da posjeti neke rođake u Hrvatskoj. Tamo je boravio samo nekolika dana ali mi je pričao da je bio jako dobro prihvaćen. Ja sam se nadao da ću i ja imati priliku da odem tamo, ali to se nikada nije desilo.

    Nedavno sam se penzionisao, pa sam počeo da proučavam Drugi svjetski rati i istoriju Hrvatske. Šta sam pročitao, više je nego odvratno. Čitao sam sve što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu pa do današnjeg dana. Nakon toga sam skinuo malu Hrvatsku zastavu koju mi je sin donio. Hvata me neka muka kada mislim o istoriji tih ljudi. Nastaviću da i dalje čitam, i nadam se da mogu pronaći nešto dobro o Hrvatima, ali mi se sve čini da će njima trebati još mnogo vremena pa da imaju čime da se pohvale. Ako imate nešto pozitivno da mi napišete o njima, ja bih vam na tome bio vrlo zahvalan. U međuvremenu ja ću nastaviti da istražujem, sa namjerom da vidim šta još mogu da naučim o toj zemlji.

    Gene


    Pomislio sam da je i moj odgovor na ovo pismo takođe interesantan, pa sam odlučio da i njega prevedem na srpski. Trudio sam se da prevod bude identičan originalu. Ovo je moj odgovor:


    Poštovani prijatelju,

    mnogo sam razmišljao o ovom Vašem pitanju, ali nisam mogao da se sjetim ničega dobrog u vezi Hrvata, izuzev da imam nekoliko hrvatskih prijatelja koji su sasvim normalni ljudi, baš kao i ti.

    Hrvati imaju vrlo tužnu istoriju. Dugo vremena su bili okupirani od strane velikih imperija, tako da su vjekovima patili za svojom nacionalnom sviješći. Ključni momenat u njihovoj istoriji je kraj Prvog svjetskog rata (1918), kada su im srpski vojnici sa vratova skinuli jaram austrougarskih okupatora. Nekako baš u to vrijeme je nekoliko hrvatskih intelektualaca izrazilo želju da se stvori zemlja južnih Slovena. Eto, tako je nastala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

    Međutim, Hrvati su oduvjek željeli više! U Drugom svjetskom ratu su stali na stranu Hitlera, u nadi da će proširiti svoje teritorije na račun Srba. Da bi ostvarili svoj cilj, prihvatili su Hitlerovu doktrinu i postali narod koji je ubio najviše Jevreja, naravno nakon nacista. Hrvatska država je osnovala Jasenovac, jedan od najzloglasnijih koncentracionih logora u istoriji ljudske civilizacije, i u njemu su na zvjerski način pobili oko 900. 000 civila, uglavnom Srba. I tako je ta žalosna nacija masakrirala onaj isti narod koji joj je 1918. godine, po prvi put u njihovo istoriji, donio slobodu.

    Uprkos tome što su Hrvati poraženi u Drugom svjetskom ratu, nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili. Ustvari, komunisti su ih čak i nagradili za njihova zlodjela tako što su im pomogli da dobiju kontrolu nad gradom Rijekom, kao i većim dijelom Dalmacije, teritorija koju su između dva svjetska rata bile u sastavu Italije. Pored toga, Hrvatska je proširena i na štetu Crne Gore i Srbije.

    Treba da napomenem da je ovo jednistven slučaj u istoriji da jedna zemlja koja izgubi rat proširi svoje granice na štetu susjednih zemalja, pobjednica u ratu. Moje jedino objašnjenje za ovaj apsurd je da je predsjednik komunističke Jugoslavije bio Josip Broz - Tito, Hrvat po nacionalnosti.

    Međutim, ni nakon Drugog svjetskog rata Hrvati nisu odustali od ideje da stvore svoju nezavisnu državu uprkos činjenici da su sve ključne odluke komunisti donosili u njihovu korist.

    Građanski rat ( 1991 - 1995 ) se završio tako što je četvrt miliona Srba moralo da napusti Hrvatsku. Oni su zauvjek izgubili svu svoju imovinu, a nova hrvatska vlast je učinila sve da se Srbi nikada ne vrate na svoja vjekovna ognjišta. Još je tužnija sudbina ono malo Srba koji su ostali da žive u Hrvatskoj - većina njih je bila prinuđena da prihvati katoličku vjeru.

    Savremena hrvatska država je ispunjenje snova Ante Pavelića, vođe satelitske države fašističke Njemačke. Ono što Pavelić nije uspio da ostvari uz pomoć Hitlera, uspješno je završio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman uz pomoć svoga američkog prijatelja Bila Klintona: u "savremenoj" hrvatskoj državi isključivo žive Hrvati, i u njoj nema mjesta za druge narode.

    Sa poštovanjem,
    Zeljko Tomic



    Kada sam završio sa pisanjem engleske verzije ovoga teksta, zamolih moju četrnaestogodišnju kćerku da ga pročita i eventualno ispravi poneku loše konstruisanu rečenicu. Nakon što završi sa čitanjem, ona nezainteresovano nastavi da čita neku knjigu. Meni to bješe nekako sumnjivo pa je upitah šta misli o tekstu.

    "Ne valja! " - odgovori ona.

    "A zašto? " - upitah je iznenađeno.

    "Pa čovjek ti se obratio sa molbom da ga utješiš a ti si ga sa svojim odgovorom još više razočarao. Nije fer sa tvoje strane! " - odbrusi ljutito.

    Ako se ne slažete sa mojom kćerkom, molim vas da kliknete na zvjezdicu iznad ovog posta, te istom date ocjenu. Volio bih da joj dokažem da nije u pravu, jer bih jako volio da joj dokažem da sam najbolji pisac, ako ništa ono bar u svojoj vlastitoj kući.
    jovo_mijatovic - 23663 - 10.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    U vezi filma o Jovi Mijatoviću‏


    Poštovani prijatelji,

    Zahvaljujući jednom dobrom Sokočaninu, pronašao sam informaciju kako da dobijemo kopiju filma Puriše Đordjevica iz 1964. god koji govori o životu i radu Jove Mijatovića. Film se može dobiti u Jugoslovenskoj kinoteci, sa logom Kinoteke u gornjem desnom uglu i kao takav je namjenjen isključivo za kućnu upotrebu.

    Radnici "Jugoslovenske kinoteke" bi nam ovaj dokumentarni film prebacili u digitalni format tj. bio bi snimljen na DVD.

    Jedini problem je što izrada ovakvog DVD-a košta sto evra, pa se obraćam svim onima koji su zainteresovani za ovaj film da mi se obrate na moj email, slavicnetŽhotmail.com, kako bismo podjelili troškove. Znam da je interesovanje za ovaj film veliko jer on ne govori samo o Jovi Mijatoviću nego i o Sokocu iz tih davnih dana kada mnogi od nas nisu bili ni rođeni.

    E pa, dragi ljubitelji prošlosti, javite se! Vjerujem da ću do ljeta imati bar još tri zainteresovane osobe koje su spremene da uz mene i Ž. Ć. daju po 20 evra za presnimavanje istog na DVD. Što nas je više i film će biti jeftiniji!
    vojnicko_groblje - 23662 - 10.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Obavještenje


    Molim sve posjetioce foruma koji primjete i najmanju grešku u imenu, imenu oca, ili prezimenu poginulih boraca na stranicama koje se odnose na Vojničko groblje SRK, da mi iste ODMAH prijave.

    Na pojedinim slikama se ne vidi godina smrti, pa istu nisam unio u moju bazu. Ima i slika koje nisu baš najbolje tj. nije bio dobar fokus na mojoj digitalnoj kameri. Ovo ću da ispravim prilikom moje sledeće posjete Vojničkom groblju, kada ću dosta grobova ponovo slikati.

    Da još jednom napomenem, mene možete kontaktirati putem email-a slavicnetŽhotmail.com, a može te mi poslati i "privatnu poruku" tako što ćete istu da upišete u ovaj forum na isti način kao i svaku drugu poruku. Međutim, vrlo je važno da stavite naznaku da je to "Privatna poruka za Željka", tako da ne bi došlo do zabune pa da neko od moderatora tu poruku i objavi.

    Vaša email adresa je sigurna na ovom serveru, i niko sem mene nema pristup tom podatku.
    vrs - 23611 - 04.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Gubici Sarajevsko-romanijske regije


    Da li su 1. i 2. romanijska brigada bile formacijski u sastavu SRK, to sada i nije bitno. Ono što nas interesuje je koliko je srpskih boraca poginulo na Sarajevskom ratištu.

    Prva romanijska brigada je bila sastavljena i od Paljana i Sokočana. Na početku rata je veći dio te brigade bio stacioniran na Grbavici, ali kada su na tom ratištu organizovana jedinice sposobne da drže liniju, dio te brigade je prebačen na goraždansko ratište - najprije na Renovicu kod Pala, a zatim Igman, Treskavicu, Nišiće...

    Neka te ne buni što je 2. romanijska motorizovana brigada najprije bila u sastavu Sarajevsko-romanijskog korpusa da bi u novembru 1992. godine bila pripojena Drinskom korpusu. Sa nekih 1300 boraca na prvoj liniji, raspoređenih u dvije smjene, ova brigada je pokrivala nevjerovatnih 420 kilometara ratišta - od Krivajevića do Skelana. Neko vrijeme sam i sam bio pripadnik ove brigade.

    Čak je i Rogatička brigad bila prisutna na sarajevskom ratištu. Jedan njen bataljon je bio stacioniran na Grbavici.

    Nije mi jasno ovo vaše djeljenje na korpse i brigade! Po vama, na primjer, ako je borac poginuo na Grbavici ili na Olovu ne treba da bude uračunat u žrtve Sarajevskog ratišta, ili SRK. To isto važi i za četnike, tj. srpske dobrovoljce od kojih neki zvanično nisu bili ni u sastavu SRK, a ni na platnom spisku Vojske Republike Srpske. Prema tome, ako su poginuli izvan zvanične vojne formacije ne treba ih ni računati za borce. Po nekima ni specijalci iz 72. specijalne brigade, koji su poginuli na Betaniji nisu srpske žrtve, a možda i nisu Srbi ili su Srbi manje vrijednosti jer su došli iz Srbije. Isto bi se moglo reći i za Sokočane poginule u odbrani Banjaluke - i oni bi trebalo da budu "tehnološki višak" i ne treba da se stave ni na spisak poginulih srpskih boraca.

    Isto važi i za poginule vojnike VRS iz specijalnih jedinica poslatih kao ispomoć SRK u toku rata. Međutim, oni su stavljeni pod kontrolu komadanta SRK i Vrhovnog komadanta VRS, pa ako su poginuli na tom ratištu oni bi i trebalo da se vode kao žrtve sarajevsko-romanijske regije.

    U koji spisak staviti poginule borce, koji su bili obezbjeđenje naših generala u Glavnom štabu VRS. Gdje staviti Pida, moga školskog druga koji je poginuo u Krajini. Još jedan Sokčanin, Kane, je na moje oči umro na Grbavici 7. novembra 1992. godine na hirurškom stolu doktora Šupića. Umro pet minuta nakon što je ranjen kod "11 plavih". Nije pripadao SRK! Da ga damo muslimanima?

    U manastiru Sokolica sam dobio spisak poginulih boraca sarajevsko-romanijske regije. U manastiru se upisuju i dobrovoljci, ali na spisku nema Miće Vlahovića. Nisam našao ni Predraga Žarkovića - Božura, niti njegovu sestru Draginju, poginula na Žuči. Našao sam Boru M. Radića (1954-1992). Ovaj podatak govori o tome da još uvijek ima jako puno poginulih boraca koje moramo dodati na ovaj spisak.

    U ovom nepotpunom spisku poginulih boraca sarajevsko-romanijske regije nalazi se:

    1. 3256 poginulih boraca sarajevsko-romanijske regije
    2. 320 boraca ( na 11 novih, mermernih ploča u manastiru ) naknadno dodatih na prethodni spisak
    3. 30 poginulih boraca koji su zaključno sa avgustom 2009. godne, još uvijek čekali da bude dodati na zidove manastira
    4. 28 boraca logoraša, žrtava dušmanske torture u logorima "Silos" u Tarčinu i "Krupa" u Pazariću
    5. 41 nestali borac VRS sa područja sarajevsko-romanijske regije
    6. 136 umrlih boraca VRS sa područja sarajevsko-romanijske regije
    7. Neprijavljeni borci. Neke od neprijavljenih boraca sam i lično poznavao. Ima i onih koji su sahranjeni na Vojničkom groblju u Sokocu, a nisu na ovom spisku. Mislim da na zidove manastira treba upisati još bar 400 boraca! Vjerujem da će i ova stranica ispraviti dosta grešaka.


    Da ponovim još jednom: umrli borci se tretiraju kao žrtve fronta ukoliko su umrli između smjena (npr. srčani udar zbog prevelikog stresa) ili od bolesti koje su nastale kao direktna posledica boravka u rovu (npr. upala pluća). U ovu grupu ne spadaju borci koji su umrli nakon razrešenja dužnosti, tj. demobilizacije a zna se čak i da su umrli od posljedica ranjavanja ili izloženosti otrovima i radio-aktivnom zračenju.

    U maloj kapeli do manastira "Sokolica" upisani su i Dobrovoljci sarajevsko-romanijske regije u ratu 1912-1918. godine. Na ovom spisku se nalazi 548 lica.

    U maloj kapeli do manastira "Sokolica" nalazi se i spisak Poginulih, nestalih i umrlih četnika i četničkih jataka u periodu od 1941. do 1945. godine i na njemu je pomenuto 796 boraca.

    Kao što vidite, ovdje govorimo o 3811 do sada, na zidove manastira "Sokolica" upisanih boraca sarajevsko-romanijske regije, poginulih u otadžbinskom ratu (1992-1995. godine).

    Ovaj broj ne obuhvata lica pomenuta u kapli do crkve, a gdje je navedeno:
    1. 548 lica poginulih u Prvom svjetskom ratu
    2. 796 lica poginulih u Drugom svjetskom ratu
    3. Pripadnike organizacije "Mlada Bosna"


    Vrlo pohvalno je i to da su u kapeli ispisana i imena svih pripadnika "Mlade Bosne", bez obzira na nacionalnu pripadnost. Tako se uz Gavrila Principa tu nalazi još čedrsetak imena a među njim i velikani srpske istorije: Bogdan Žerajić, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, Borivoje Jevtić, Trifko Grabež, Jezdimir Dangić, Veljko Čubrilović i Vaso Čubrilović, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Kranjčević, nobelovac Ivo Andrić, Dobrosav Jevđević...
    forum - 23585 - 01.02.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: Povelja Svetog Save


    Od srca se zahvaljujem mom velikom prijatelju Nedeljku Žugiću na Povelji Svetog Save. Želim da mu kažem da sam na nju jako ponosan, mada vjerujem da sam je dobio i uz malo protekcije. Ovo izjavljujem zbog toga što znam da je Nedeljko, prilikom dodjele iste, imao u vidu i činjenicu da naša saradnja doseže još u u one davne dane kada smo odštampali i prvih deset knjiga ikada izdatih u Republici Srpskoj. Interesantno je i to da sam kompjutersku pripremu za knjige radio na Ilidži, u vrijeme onih sumornih ratnih dana, dok su oko nas pljuštale granate...

    Protekcija ili zasluga, pitanje je sad! U svakom slučaju, možda je i bolje da mi zahvalnice dodjeljuju prijatelji nego neprijatelji. Da mi se desi ovo drugo - u zemlju bih propao. Jer, to bi značilo ili da sam se prodao, ili da sam skrenuo sa pravog puta.
    forum - 23469 - 26.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Ocjenite članak


    Možda ste primjetili da svaki članak u gornjem lijevom uglu, pored imena i prezimena, ima sledeću sličicu:



    Ukoliko kliknete na zvjezdicu, pojaviće se novi "prozor" u kome možete da unesete ocjenu za svaki člank. Ocjene dajete u rasponu od jedinice (nezadovoljavajući) pa sve do petice (odličan).

    Bio bih vam zahvalan da pored ocjene unesete i svoju email adresu, kao i ime i prezime. Samo jedna ocjena po email adresi će se uzimati u obzir. Poželjno je da vaše email adrese budu ispravne.

    Najpopularniji članci će biti proglašeni za članak mjeseca i biće objavljeni na posebnim stranicama.

    Dozvoljeno je davati ocjene i za članke čiji ste vi autor. Ocjene koje su neprihvatljive (provokativne, nelogične) neće se uzimati u razmatranje. Kao što sam već ranije ponovio, vaša email adresa je sigurna na ovom serveru i nikada neće biti javno objavljena.

    Ocjene se, za sada, neće odmah pojavljivati na stranici, jer još uvijek nisam isprogramirao tu opciju, ali namjeravam da i to uradim.
    iz_stampe - 23450 - 24.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Dodik: Ne postoji bosanska nacija


    "Ja nisam Bosanac. Ja sam Srbin. Nacija Bosanac ne postoji. Hoće li nam reis Mustafa Cerić reći je li po nacionalnosti Bosanac ili Bošnjak? Ni bosanski jezik nije relevantan. Svaki narod ima svoj jezik. Ako su Bošnjaci nacija, onda je i jezik bošnjački, a ne bosanski", kaže Dodik. (San.ba)

    Nacija "Bosanac" može postojati samo ako istu prihvate svi narodi Bosne i Hercegovine.

    Ne može postojati Bošnjaci kao narod, a da se jezik zove "bosanski". Njihov jezik mora da se zove "bošnjački", mada ni takav jezik nema nikakvih lingvističkih osnova da postoji.

    Za razliku od Bošnjaka, Srbi već odavno imaju svoj jezik i on se zove srpski jezik.
    objava - 23364 - 18.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Uskoro na ovoj stranici...


    Evo još nekoliko projekata na kojima radim:
    1. Virtualno groblje - kao što sam obećao ovdje namjeravam da napravim forme za unos biografija, ali i priča o poginulim borcima SRK.
    2. Telefonski imenik - za sada sam kompletirao bazu podataka sa preko tri hiljade fiksnih telefona sa sokolačke opštine. Svi brojevi su provjereno tačni! Prednost ovog telefonskog imenika će biti u tome što ću vam, sem onog klasičnog pretraživanja po prezimenu omogućiću i pretraživanje samo po imenu, ulici, naselju ( Ravna Romanija, Knežina, Kaljina, Sokolac, Sokolovići, Ćavarine itd ). Pošto je telefonski imenik dinamičan, vremenom se može desiti da primjetite da neki broj nedostaje, ili da je promjenjen. Vi ćete moći da proslijedite zahtjev za njegovu dopunu. Imam namjeru da napravim i telefonski imenik za druge opštine (Pale, Rogatica, Han Pijesak) ali ne tako brzo.
    3. Novi izgled foruma - mišljenja sam da je vrijeme da promjenim zastarjelu stranicu na forumu sa malo modernijim HTML-om. U tu svrhu pravim novi program koji će imati mnoštvo novih stvari. Primjera radi, moći ćete da odlučite u kom pismu će vaš tekst da bude prikazan: ćrilici ili latinici - šta vam se više svđa.
    4. Spisak palih boraca iz manastira "Sokolica" - Želim da na ovom mjestu objavim i listu od gotovo 4000 boraca pomenutih na zidovima manastira "Sokolica" na Ravnoj Romaniji. Zatim ćemo da uporedimo taj spisak sa imenima borci sahranjenih na Vojničkom groblju u Sokocu i ustanoviti koji nisu pomenuti u manastiru. Konačno, moramo da ispravimo nepravdu i da u manastir "Sokolica" upišemo sve one junake koji još uvijek nisu ispisani na zidove ovog prelijepog zdanja. Primjera radi, Mićo Vlahović još uvijek nije tamo.
    5. Spisak "Srebreničkog masakra" - muslimani su krenuli sa spiskom od 150. 000 žrtava u Srebrenici. Prije nekoliko godina Vlada Republike Srpske je utvrdila 8109 žrtava a sada je red da objavimo i taj spisak. Prema nekim podacima, danas je taj broj smanjen na 5000 i još uvijek je u tendenciji opadanja. Ustvari, moći ćete samo da pretražujete po imenu i prezimenu, mjestu rođenja i slično, baš kao i u telefonskom imeniku, ali ćete u poseban forum moći da ostavljate svoje komentare ukoliko znate nešto o toj osobi npr. da je živ ili da nije žrtva "Srebreničkog masakra".

    Moram napomenuti i to da, uporedo sa mojim redovnim poslom za koji primam platu te svim ovim projektima i poslovima na ovom forumu, imam još nekoliko drugih internet projekata koji imaju prioritet nad svim ovim gore pomenutim stvarima. Oni su na engleskom jeziku i namjenjeni su za Zapadno tržište iz prostog razloga što mi sve ovo što vi čitate donosi simboličan prihod - hiljadu puta manji nego stranice na engleskom jeziku. Izgleda da mi Srbi, ili ne znamo ili ne volimo da klikamo na reklame! :-)
    pozdravi_ilijas - 23316 - 15.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: Ilijaška brigada


    Velimire,

    sada kada i drugi znaju tvoj identitet, mogu da u ime svih mojih prijatelja na ovoj stranici kažem da smo spremni da podržimo tvoje napore u cilju formirana Spomen sobe Ilijašje brigade.

    Ja sam spreman da pomognem u svakom pogledu u vezi prodaje CD-ova, kao i knjige "Ilijaški Nemanjići", ako je ostao koji primjerak. Ne znam kako će se akcija dalje odvijati, ali ubjeđen sam da će i drugi imati ideja šta bismo još mogli uraditi.

    Pored toga, paralelno sa tim što radiš, razmisli da udruženim snagama kompletiramo "Spomen sobu SRK" na kojoj ja radim. Trenutno ne rasplažem podacima koji bi mi omogućili da je razdvojim po brigadama, ali sam napomenuo sam u jednom od mojih komentara da za svakog borca namjeravam da napravim "lični karton" tj. sakupim upravo one podatke o kojima ti govoriš.

    U ovom trenutku ni ja nisam siguran kako će moj projekat "Virtualnog groblja" izgledati kada konačno bude završen, ali predlažem da se uzajamno pomažemo koliko god je to moguće. Pored toga, vjerujem da nisam jedini koji je zainteresovanih da se projekti ovoga tipa ostvare.

    Pozdrav,
    Željko Tomić
    jezik - 23296 - 14.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Nacija, narod, religija, jezik


    NACIJA je vještačka tvorevina nastala sa stvaranjem modernih država. Naime, globalizacijom područja i teritorija u velike države došlo se do situacije da u jednoj državi žive različiti narodi, tj. raznovrsne etničke grupe. U namjeri da učvrste vlast među podanicima heterogenog sastava, politički moćnici su se dosjetili da formiraju "naciju" koja je definisana političkim granicama te države. Zbog ovoga za naciju kažemo i da je politička tvorevina.

    Evo i nekoliko osnovnih karakteristika i jedan komentar u vezi nacije:

    1. Nacija nema nikakve veze sa vjerskim i etničkim porjeklom stanovništva. Na primjer, pripadnici "američke nacije" potiču iz svih mogućih etničkih grupa, ima ih i žutih i crnih i bijelih. Pripadnik ove nacije postaješ tako što dobiješ "zeleni karton". Američka nacija nema svoj jezik i kulturu, pa se ponose time da imaju "multietničku kulturu", tj. govori sve jezike svijeta.
    2. Druga bitna karakteristika "nacije" je da traje samo onoliko koliko i država koja ju je stvorila. Primjera radi, "jugoslovenska nacija" više ne postoji. Ista sudbina bi jednoga dana mogla zadesiti i onu američku, samo "ako krenu kola nizbrdo"...
    3. U određenim istorijskim epohama su postojale "nacije" koje nemaju ništa zajedničko sa "nacijama" koje postoje danas.

    Pomenuću na ovom mjestu i "makedonsku" naciju, ali onu "bosansku". Ova zadnja se bazira na narodu koji je nekada živio u dolini rijeke Bosne i koji nema ništa zajedničkog sa narodima koji danas naseljavaju to pordručje sem (naravno) neuspješnog pokušaja da se ove dvije nacije povežu prekrajanjem istorije. Srednjovjekovni narod koji je živio tadašnjoj bosni se razlikovao po vjerskoj i etničkoj strukturi i kroz ovaj dugi niz godina više puta je satiran kugama i osvajačima. Danas na tom području živi više Crnogoraca i poturčenih crnogoraca nego pripadnika tog originalnog naroda. Prema tome, bosanski narod toga vremena je bio uglavnom srpskog i hrvatskog porijekla, i nikako turskog, pa je zbog toga i bio drugačiji od današnje "bosanske" nacije, koju političari iz Sarajeva pokušavaju da nam nametnu.
  • Makedonska nacija iz prošlosti je bila mnogo veća od one koja danas postoji, pa joj otuda Grci ne dozvoljavaju upotreba imena "Makedonija". Još gora stvar je sa onom "bosanskom nacijom" - nekada je bila "fildžan nacija" a danas bi trebalo da zauzima ogromno područje. E pa neće moći ove noći!

    Narod se definiše kao jedna homogena cjelina čija pripadnost se određuje etničkim porjeklom. Etnička pripadnost ima više parametara i usko je povezana sa rasom, bojom kože, tradicijom, kulturom i jezikom... Amerikanci na primjer nemaju svoj originalni jezik, pismo, kulturu, tradiciju, istoriju, pa ne mogu biti identifikovani kao narod. Oni su u stvari mješavina više kultura u kojoj dominira ona engleska.

    Po istim principima ni "bošnjački narod" ne može da bude narod, jer ne ispunjava odgovarajuće uslove za to. Riječ "Bošnjak" je termin mudro izabran od strane bosanskih političara jer su oni pojam "Bosanac" rezervisali za naciju koju oni pokušavaju da stvore, a u nju utope i Srbe i Hrvate iz okvira današnje Bosne i Hercegovine. Kažem "mudro izabran naziv" jer riječ Bošnjak asocira na Bosanac, pa bi to trebalo da znači da su Bošnjaci dominantan narod u Bosni, tj. da su njihovi običaji, jezik, istorija i kultura dominantni na tim prostorima. Ovo naravno nije tačno jer - oni i nemaju svoj jezik.

    RELIGIJA je ideološko opredeljenje pojedinaca i ne mora da ima nikakve veze sa nacijom, a veoma često ni sa narodima. U svijetu postoji mnogo naroda koji su pocjepani sa različitim religijama. Obično žive u slozi, izuzev ako je u sve to umješan i Islam. Na primjer, kod Koreanaca imamo gotovo podjednako vjerenika protestanske i budističke religije, ali oni prihvataju da su isti narod. Žalosno je da nisu ista nacija ( postoji Sjeverna i Južna Koreja ) ali se vrlo lako može desiti da i to jednog dana budu, baš kao što se to desilo i Nijemcima nakon rušenja brelinskog zida.

    Gotovo isti slučaj je i na Balkanu, samo što se kod nas desilo "čudo neviđeno" jer su muslimani postali "narodnost" političkom odlukom "druga Tita". Ovo je i jedinstven slučaj u istoriji da se jednoga jutra milion stanovnika jedne zemlje probudi i sa radija sazna da više nisu narod (Srbi muslimanske vjeroispovjesti) već narodnost. Na njihovu nesreću, ime za tu narodnost je izabrano vrlo tragično jer riječ "muslimani" ništa ne znači. Dvadeset godina kasnije su na "popravnom ispitu" dobili nešto bolje ime - "Bošnjaci".

    Da još jednom ponovim: "narod" nije isto što i "narodnost". Narodnost je ogranak ( čitaj "otpadak" ) jednog naroda kojem je trebao duži niz godina da, obično zbog teritorijalne izolovanosti od matice, evoluira u specifičnu grupaciju sa različitom kulturom, religijom, običajima, tradicijom, i naravno istorijom.

    Najveća prevara dvadesetog vijeka se desila upravo kada su muslimani napravili narod tako što su - falsifikovali istoriju ("da su muslimani nastali od Bogumila"), falsifikovali tekovine komunističke revolucije i ubjedili nas da je "narodnost" isto što i "narod". Da prevara bude još veća, muslimani su prihvatili "hrvatski jezik" kao maternji, a dobro je poznato da čak 66% Hrvata ne govori ijekavskim, koji je i zvaničan hrvatski književni jezik. Uz jezik, muslimani su od Latina preuzeli i latinicu, koju su ovi pokrali od Srba tj. od Vuka Karadžića.

    Eto zašto čak i strani lingvisti sa podsmjehom govore o jeziku Bošnjaka koji se na engleski prevodi kao "Bosnian" tj. podrazumjeva se da je zajednički jezik sva tri naroda. Kaka jezik takav i narod, a što se "nacije" tiče, e to će da bude malo sutra!

    Ruku na srce, nisu ni svi muslimani isti! Oni malo pametniji su svjesni svoga porjekla i činjenice da smo svi mi jedan te isti narod voljom Zapada razbijen u više "naciona". Oni koji ne dozvoljavaju da neki narod puca po religijskim šavovima ne čitaju istoriju napisanu u političkoj radionici SDA, nego su svoju pamet stekli iz knjiga koje su napisali pravi "historičari" a ne "histeričari". Nemoguće je nabrojati sve muslimane koji su svjesni svoga porjekla, ali mogu bar pomenuti one najpoznatije: Nemanja (Emir) Kusturica, Meša Selimović i Jelena Živojinović nekadašnja Fahreta Jahić, svima nama poznata kao Lepa Brena.

    I još nešto! Komentare na ovaj moj komentar neću objaviti, ali ću sa zadovoljstvom odgovoriti na potpitanja Bošnjaka kojima ova materija još uvijek nije jasna. Naravno, ako ovdje ima nešto što nije jasno!
  • vojnicko_groblje - 23239 - 08.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Novih 948 stranica


    Poštovani,

    od juče na ovoj stranici svaki sahranjeni borac na Vojničkom groblju u Sokocu ima svoju lični kutak, tj. forum je bogatiji za 948 novih stranica. Uskoro ću na horizontali meni, odmah do linka "Istorija", dodati i prečicu za glavnu stranicu ovog projekta. Za sada, tamo možete otići ako kliknete OVDJE!

    Ovo je samo prva faza projekta koji sam ja nazvao "Virtualno groblje" a koji bi trebao da obuhvati svih 4000 poginulih boraca, pripadnika Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. Kažem, "virtuelnog groblja" jer ću u sledećoj fazi dodati i slike boraca sahranjenih na ostalim grobljima širom Republike Srpske i Srbije. Želja mi je da na taj način sakupim sve poginule borce SRK na jedno mjesto, pa da ih se tako sjećaju i svi oni koji nemaju priliku da obilaze njihove grobove.

    Primjera radi, sledeće dvije stranice će biti sa slikom groba Miće Vlahovića, sahranjenog u Aleksandrovu i Aleksandra (Milan) Tomić, sahranjenom u Lazarevu (Banat) a poginuo kao borac VRS u Luna parku na Ilidži, ako se ne varam 26. maja 1992. godine.

    Moram da napomenem da sve opcije ovog mog novog programa još uvijek nisu kompletirane. Naime, i vi ćete moći da na ove stranice upisujete tekstove, ali po strogo definisanim pravilima. Imaćete dvije opcije:

    1. Da napišete biografiju nekog borca. Ukoliko takva postoji, vi možete napisati dopunu postojećoj, ili dopuniti postojeći tekst.
    2. Opisati neki događaj (npr. mjesto i vrijeme pogibije, primjer njegovog junaštva, neku ratnu akciju), ili pak anegdotu, vic ili bilo šta drugo što bi tog borca opisalo onakvog kakav jeste i kakvog bismo trebali da ga se sjećamo.


    Ukratko, molim vas da se suzdržite od vaših ličnih komentara i razno-razna naglabanja, da budete objektivni i ne previše negativni. Što bi se reklo "novinarsko izvještavanje". Na ovim stranicama postoji mnogo odličnih primjera kako takav članak treba da izgleda. Neka se ne naljute ostali, pomenuću samo neke autore koji su u zadnjih mjesec dana napisali tako nešto: Velimir, Vojo Pejić, Miner, Vogošćanin Pravi itd.

    Podaci na ovoj stranici su preuzeti sa slika. Na nekim slikama, nažalost, nije nisu vidljivi neki podaci, npr. godina pogibije pa ću to naknadno dodati. Na nekoliko slika nije dobar fokus, pa ću neke grobove morati ponovo slikati.

    Vas bih zamolio da mi pomognete i da mi pošaljete fotografije grobova svih boraca SRK, bez obzira gdje se oni nalazili. Na taj način bismo zajedničkim snagama priveli ovaj projekat kraju.

    Stranice su organizovane po prezimenima! Na primjer, ako ste na stranici sa slikom Mlađa Motike, imate dvije mogućnosti da odete na bilo koju od ukupno 100 boraca čije prezime počinje sa slovom "M": možete kliknete na neko od imena na lijevoj strani ili da listate stranice (kao u knjizi) pomoću komandi sličnih onima na video rekorderima. Ukoliko niste sigurni kako se neki borac preziva, možete da pretražujete po imenu borca. Konačno, imate i mogućnost da odete na stranicu na kojoj su izlistana prezimena koja počinju sa nekim drugim slovom.

    Zamolio bih vas da sve grećke, dopune i savjete vezi boje organizacije ovog projekta upisujete na postojeći forum. Izvinite i za reklame na vrhu novih stranice, ali one svaki klik na njih mi donosi nešto novca neophodnog za održavanje ove stranice.

    Srdačno Vaš,
    Željko Tomić


    forum - 23229 - 07.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    RE: Dragan Josipovic


    Poštovani prijatelji,

    hvala ti za ovo tvoje pisanje. Od srca sam priželjkivao da se o svakom borcu napiše nešto ovako. Da ne griješim dušu, i drugi su pisali u ovom stilu pa molim i ostale da slijede ovaj primjer.

    Ljetos sam razgovarao sa Draganom Josipovićem, i on je pomenuo da bismo na ovom forumu trebali da za svakog poginulog borca napravimo po jednu stranicu i opišemo ga upravo onako kako to ti radiš. Interesantno je da sam već tada imao fotografije svih 948 grobova sa Vojničkog groblja u Sokocu i namjeru da uradim upravo ono što je on od mene tražio!

    Danas je Božić, praznik koji slavi rađanje tj. život, ali bio bi i veliki grijeh ne pomenuti mrtve. Zbog toga, objavljujem link na moj najnoviji projekat - "Virtualno groblje" tj. "Virtuelno groblje". Moram priznati, još uvjek radim na programima za generisanje i povezivanje stranica, zar nije Božić je najbolje vrijeme da se ova stranica zvanično otvori. Završiću ja to dok ga Google indeksira.

    Moje iskrene molitve za pokoj duša svih poginulih u poslednjem ratu, a za žive "Mir Božji, Hristos se rodi! "
    glasinac - 23195 - 03.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Istorija Glasinca: Dolazak Kelta


    Nakon misterioznog odlaska Ilira sa Glasinca, na ovoj visoravni nisu pronađeni nikakvi značajniji materijalni dokazi koji bi svjedočili o nastanjenosti ovog područja u periodu od 3. vijeka prije naše ere pa sve do ranog 1. vijeka naše ere, kada su u ovo područje došli Rimljani.

    Pored toga, stanovništvo Glasinca je u više navrata skoro potpuno uništeno zaraznim bolestima (kuga) i elementarnim nepogodama tako da na ovom području nije sačuvano nikakvo usmeno predanje iz tog perioda.

    Kada su Kelti došli na Romaniju, oni su potisnuli Ilire u pravcu Srbije i Makedonije. Pošto nisu vjerovali u zagrobni život svoje mrtve nisu sahranjivali zajedno sa predmetima za svakodnevnu upotrebu pa su materijalni tragovi sačuvani o njima minimalni, ili bolje rečeno još uvijek neotkriveni na Glasincu.

    Međutim, zahvaljuju pionirskim istraživanjima* simbola i ornamenata na nadgrobnim spomenicima u istočnom dijelu rimske provincije Dalmacija (kojoj je pripadao i Glasinac) kao i ispitivanju prezimena u području Skelana, preciznije selo Musići kod Srebrenice, rekonstruisana je kultura i etnički afiniteti domorodačke populacije sjeveroistočne provincije Dalmacije (a samim time i romanijskog područja) u vrijeme dolaska Rimljana u ranom 1. vijeku naše ere.

    Kao prvo, zbog značajnog prisustva ličnih imena keltskog porijekla u području srednjeg toka rijeke Drine (Skelani) i zapadnog moravskog bazena, utvrđeno je da je ovo područje (kao i područje Romanije) bilo naseljeno Skordišcima.

    Skordišci su pleme iz grupe Kelta, koji su naseljavali južni dio panonskog bazena, između Save, Drave i Dunava. Njihov sukob sa Rimljanima dominirao je srednjim Balkanom od sredine drugog vijeka prije nase ere pa sve do ranog prvog vijeka nase ere. Rimski istoričar Pliny, pominje njihovo naselje Dindari, koje su oni formirali na ovom području. Pored toga, djelimični zapisi pominju ovu grupu u predjelu Skelana.

    Što se materijalnih dokaza tiče, nalazi na podrucju bivše glasinačke kulture potvrdjuju prisustvo Kelta, koji su pripadali takozvanoj "La Tene" kultury (La Tene je selo u Švajcarskoj) koja datira iz Kasnog željeznog doba.

    Na osnovu činjenice da su Skordisci živjeli na dosta širokom prostoru (sjeverna Srbija, Bosna i Hercegovina), te da je njihovo prisustvo iz više izvora potvrđeno na području Skelana (svega 40 kilometara vazdušne linije od Glasinca), možemo sa velikom sigurnošću tvrditi da je ovo pleme živjelo i na Glasincu.

    Izgleda da su Glasinčani ovoga vremena zadavali dosta muka Rimljanima koji su preko Glasinca izgradili put koji će u srednjem vijeku biti poznat kao "Dubrovački drum". Ovo izvodim iz činjenice da su Rimljani bili primorani da izgrade vojno utvrdjenje na južnim obroncima Glasinca, čija svrha je bila obezbjeđenje puta koji je vodio preko tog područja. Lokacija tog rimskog utvrđenja mi je dobro poznata, i vjerujem da do sada niko nije istraživao prisustvo Rimljana na Glasincu.

    * Za reference kontaktirajte Željka Tomića
    youtube - 23193 - 03.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Dobro dosao u Sokolac




    Ako hoćete da snimite ovaj video na svoj kompjuter kliknite ovdje. Ja sam ga konvertovao u MP4 datoteku tako da ga možete koristiti i za iPhone, iPod ili neki drugi telefon koji podržava ovaj format.
    srpsko_poreklo - 23182 - 02.01.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: Kako je nastala lažna istorija Srba


    Za dotičnog gospodina Antića nisam čuo ali sam mnogo razmišljao o ovom njegovom problemu. Kao prvo, zbog ostalih posjetilaca, da objasnim da u 7. vijeku Evropa nije bila povezana sa dobrim putevima, a smatra se da je tada na Balkan došlo bar 150. 000 osoba koje su "prepješačile" čitavu Evropu. Predpostavlja se da du bili primorani da napuste svoja vjekovna ognjišta zbog najezde nekih osvajača.

    Lično sam došao do zaključka da je to bilo moguće ostvariti jedino dolinom rijeke Dunava. Svi dobro znamo da je Dunav evropska rijeka koja je od vajkada bila međunarodni plovni put, da ne kažem i žila kucavica stare Evrope. Međutim, za ovako veliki broj "putnika" trebalo je imati čitavu flotu brodova, barki i čamaca, a tako nešto nije mogao obezbjediti ni najmoćniji car toga vremena. Zbog toga je vrlo moguće da je "veliki talas" naseljavanja na Balkan trajao dugi niz godina, možda čak i dvadeset, i da se radilo o nizu manjih talasa. Drugim riječima, nisu svi uprtili na leđa "po tonu i po brašna" i krenuli preko neprohodnih planina, nego su plovili Dunavom, udaljenost od nekih 1000 kilometara ( Dunav je dug 2850 kilometara). U prilog ovome govori i činjenica da su Srbi tj. Sloveni, prilikom naseljavanja na Balkan prvo naseljavali podunavske krajeve. U ovoj varijanti Stari Sloveni bi izbjegli sukobe sa podunavskim stanovništvom. Međutim, slanje tolikog broja brodova bi bilo dosta skupo, a nema ni nikakvog pisanog traga u istoriji o ovom poduhvatu.

    U istoriji koju sam ja učio prije trideset godina je pisalo da su se "Stari Sloveni kretali dolinama rijeka, goneći stoku, noseći gusle i nejač". Ovo zbog toga da bi izbjegli guste šume i neprohodne planine Stare Evrope. U ovoj drugoj varijanti, moglo bi da bude da su se Srbi kretali dolinom Dunava, a da ih je Vizantija pomagala sa žitom i namjernicama na određenim lokacijama, da ne kažem lukama. Međutim, to otvara čitav niz političkih pitanja da se takva logistika ostvari, i koja ovu (logično prihvatljiviju) varijantu čine gotovo nemogućom.

    Po trećoj varijanti, Srbi ( tj. "Sloveni" ) su se kretali obalom Dunava, vodeći stoku i noseći svoju nejač. Veoma često su dolazeći u žestoke sukobe sa lokalnim stanovništvom, a ponekad bi i plaćali "putarinu" tj. taksu za prolaz preko tuđih teritorija. Svoje "blago" tj. žito, sušeno meso, kože i ostale namjernice su prevozili lađama koje su sami gradili, a koje su se Dunavom kretale uporedo sa njima.

    Vjerujem da većina današnjeg stanovnika Balkana svoje pretke treba tražiti u tom, rekao bih poslednjem "velikom talasu" naseljavanja ovog područja. Izuzetak su Slovenija i zapadni dio Hrvatske, jer se u ovom slučaju se (po mom mišljenju) ne radi o Srbima, nego o jednom srodnom plemenu.

    Ubjeđen sam da smo mi i Lužički Srbi jedan te isti narod. Po meni, ni jedan slovenski jezik nije toliko sličan srpskom koliko je to jezik Lužičkih Srba. Za vrijeme moga boravka u Njemačkoj upoznao sam jednog jako zanimljivog Nijemca koji mi postade zanimljiv kada mi reče da baš i ne voli Nijemce. Objasnio mi je da je to zbog toga što je on "Sorb" ili prevedeno na srpski "Lužički Srbin". Za one koji hoće da gugluju nešto o njima, njegov narod se na engleski zove "Wends" ili "Wendish people".

    Velika je zabluda misliti da su Srbi u 7. vijeku živjeli u hordama i bili primitivci. Naprotiv, ja sada vjerujem da su imali jako dobru i zdravu društvenu i vojnu organizaciju, u mnogim stvarima napredniju od one koju mi imamo danas: birali su svoje knezove po pameti, hrabrosti i poštenju, vodili brigu o starijim osobama i nejači, a bili su talentovani i za muziku, kao i za pričanje priča tj. usmeno predanje. Ipak, ne treba zaboraviti ni njihovu najvažniju osobinu - Srbi su i tada bili najbolji kao ratnici.

    Kroz svoje redovno školovanje sam učio ruski jezik, pa smatram sebe i dobrim poznavaocem slovenskih jezika. Sa mojim prijateljem Tomasom ( neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj ) sam se mogao sporazumjeti čak i ako svako govori svojim jezikom - ja na srpski on na sorbiš. Jedan veliki problem Tomasovog ( piše se Thomas ) jezika je da za pojmove koji nisu bili poznati prije par stotina godina oni danas upotrebljavaju njemačke riječi. Uostalom, zar nije isto i kod nas - naš staroslovenski jezik je pokvaren razno-raznim reformama i kao i uticajem turcizama, germanizama, a u novije vrijeme i engleskim jezikom.

    Duboko sam ubjeđen da se jedan stari narod pocjepao i razišao na dvije strane svijeta. Oni koji su ostali na tim prostorima su germanizovani, pa danas ni Tomasova porodica (žena i djeca ) ne govore "sorbiš". U Njemačkoj danas živi svega 60. 000 Lužičkih Srba, od toga 40 hiljada se nazivaju "Gornji Srbi" a 20. 000 "Donji Srbi".

    Da napomenem i to da je pojam Lužički Srbi (Lusatian Sorbs) svoje ime dobili prema Lužici (Lusatia) teritoriji koja se nalazi na području današnje Njemačke i Poljske. Upravo u vrijeme zadnjeg doseljavanja na Balkan, u periodu od 5. do 7. vijeka naše ere, Lužički Srbi su se našli u procjepu dvije velike, poludivlje horde naroda. Sa zapada su bili pod udarom Germana a sa istoka Huna, koje je predvodio Atila zvani "Bič Božji" i koji je živio baš u 5. vijeku, od 406. do 453. godine. Oni koji znaju engleski više informacija mogu da pronađu na internetu, ako odu na Google i pretražuju za riječi "Attila the Hun".

    Da budem malo jasniji, prihvatam stav istoričara koji tvrde da se naseljavanje Balkana razno-raznim slovenskim plemenima odvijalo u talasima, i to u kroz dugi niz godina. U ta stara vremena Balkanom su harali razno-razni osvajači, ali i bolesti, pa se stanovništvo veoma često topilo, tj. izumiralo. Zbog toga su velike sile uvijek imale potrebu da na to upražnjeno područje naseljavaju druge (uglavnom slovenske) narode. Ovo "uglavnom slovenske" podvlačim, jer su i oni rijetki starosjedioci na Balkanu, koji su tamo živjeli prije dolaska ovog "velikog talasa", takođe bili slovenskog porjekla. Međutim, oni su bili preplavljeni Srbima, i u potpunosti su se asimilirali sa njima, izgubivši svoj jezik i običaje.

    Asimilacija fragmenata svih preostalih naroda na Balkanu u jedan konglomerat danas poznat pod nazivom Srbi, bio je moguć zbog toga što su Srbi imali jako dobru društvenu i vojnu organizaciju, pa su zakonom jačeg i većeg uspjeli da nametnu svoj jezik, običaje, kulturu...

    Primjera radi, kada su se Srbi (tj. Sloveni) doselili na Romaniju zatekli su neko vlaško pleme, koje se pred njima povuklo u planinu. Naši preci su ih zvali Vlasi ili Romani, pa se smatra da je i planina Romanija po njima dobi svoje ime. Riječ "vlah" je u srpskom jeziku bio sinonim za "divljaka" tj. "brđanina" ili "gorštaka", pa su zbog toga nas pojedini muslimani (bez ikakvog osnova) pogrdno nazivaju "Vlasi". Ovaj narod se na Romaniji asimilirao sa Srbima, ali u Rumuniji još uvijek postoje kao narod. Ostaci ovog naroda su prisutni i u Srbiji: lično sam se uvjerio da su neka sela u Istočnoj Srbiji, tridesetak kilometara od Zaječara, naseljena Vlasima.

    Mislim da bi trebalo da ti navedem i obrazloženje zašto bi Vizantijsko carstvo platilo brodove i lađe, ili bar pružilo pomoć, nekom drugom narodu da se naseli na područje Balkana. Ako se ne varam, Justinijan Prvi je 527. godine krunisan za cara, u Africi je ratovao sa Vandalima i Ostrogotima, a Langobardi su mu zauzeli veći dio Italije. Sa sjevera su na Balkan nadirala razno-razna varvarska plemena, svi sa namjerom da opljačkaju bogate gradove juga. Zbog toga je vizantijskim carevima na Balkanu bila potrebna tampon zona, tj. narod koji bi ga zaštitio od prodora Kelta, Germana, Huna i ostale gamadi sa sjevera. Za nas Srbe kažu da smo Balkan naselili u periodu između 626. i 641. godine, sa obećanjem Vizantije da ćemo plaćati veoma male takse i da ćemo dobijati vojnu pomoć u odbrani nas samih, a tako i sjeverne granice Carstva. Iz ovoga se vidi da su nas i tada veliki narodi koristili za svoje lične potrebe. Naseljavali su nas na Balkan poslije svake velike kuge ili rata da se nosimo sa narodima sa kojima nismo bili ni u kakvom krvnom srodstvu, a koji su bili naši vjekovni neprijatelji. Jer zemlja bez seljaka ne plaća porez, niti daje vojnike za uvijek aktuelne vojne pohode.
    glasinac - 23169 - 31.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Glasinac - Otkrivanje praistorije


    Copyright slavicnet.com - Piše: Željko Tomić - zabranjeno kopiranje

    Evo kako je Glasinac otkrio svoju praistoriju!

    Kada je 1880. godine austrougarska počela izgradnju ceste na dionici puta Podromanija - Rogatica niko nije mogao slutiti da će jedan od Glasinčana u gromili iz koje su vadili kamen za buduću cestu pronaći davno zatrpane relikvije, predmete od umjetničke vrijednosti koji će promjeniti istoriju čitave Evrope.

    Naime, nedaleko od nekadašnjeg hana Šarenac, na padinama Vitnja - brda na južnim obroncima Glasinca, iskopano je iz jedne gromile (zaobljene kamene kupe) nekoliko predmeta od bronze. Među njima su najznačajnija su bila jedna "kolica" - kadionica u vidu dvije ptice na četiri točka.

    Ova kolica su odmah prenešena u Arheološki muzej u Beču, gdje se i danas čuvaju kao jedan od najvrijednijih eksponata njihove praistorijske zbirke.

    Ovo slučajno arheološko otkriće na Glasinacu skrenulo je pažnju čitavog naučnog svijeta.

    Ubrzo nakon toga je utvrđeno da se na čitavom području, od Romanije do Drine, nalazi bezbroj ovakvih gromila kao i gradskih naselja. Sistematska arheološka istraživanja su obavljena od 1888. do 1897. godine. U tom periodu je iskopano oko 1250 kamenih gromila i otkriveno nekoliko hiljada grobova. U njima je nađeno mnoštvo ukrasnih predmeta, nakita, oružja, oruđa i keramičkih posuda. Nalazi se danas čuvaju u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

    Da napomenem i to da su uporedo sa početkom iskopavanja na Glasincu, 1888. godine zakopani i temelji Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji je ujedno i najstariji javni muzej u Bosni i Hercegovini.

    Čuvena glasinačka "kolica" Bronzane
    minđuse
    Vrh strijele


    Zahvaljujući predmetima iz Ilirskod doba Glasinac je postao jedan od najznačajnijih arheoloskih nalazišta u Evropi. Godine 1894. je u Sarajevu održan Međunarodni kongres arheologa ("Veliki kongres arheologa") posvećen dobrim djelom prezentiranju arheoloskih podataka i nalaza sa Glasinca.

    Arheoloska istraživanja je predvodio Frane Fijala, iza koga su ostali i mnogi zapisi o životu Glasinčana. Ovaj poznati arheolog je zapisao i neke legende koje su ostale sačuvane do tog vremena.

    Zbog promjenjenih političkih uslova u Bosni i Hercegovini, stvaranja Republike Srpske, iseljavanja Srba iz Sarajeva, ali i planiranja strategijskog razvoja Sokoca, u našem gradu bi trebalo izgraditi i muzej u kome bi se zadržale sve buduće iskopane vrijednosti na ovom području.

    Iz pouzdanih izvora znam da će se neka arheološka iskopavanja na područu Glasinca desiti u bliskoj budućnosti.
    aforizmi - 23157 - 28.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Srpski problem broj jedan


    Glavno problem kod nas Srba je što ako Bog sastavi više nas na jedno mjesto desi se sledeće:

    U početku svi mislimo da smo najpametniji, i svako od nas pokušava da nametne svoje mišljenje drugima.

    Iz diskusije se prvo povlače oni najgluplji sa izgovorom: "Svi ste vi glupi, nemam ja šta sa vama da pričam".

    Oni koji su malo više inteligentni, ali nisu upućeni u predmet diskusije, uporno pokušavaju da razgovor usmjere na onu oblast u kojoj se osjećaju jaki.

    Preostali Srbi ispredaju svoje teorije i ostalima ne dozvoljavaju da ih nadgovore. "Pametan Srbin" druge ne sluša, i u svojim diskusijama ne upotrebljava argumente jer je dovoljno što to drugi mogu čuti iz njegovih usta.

    Po meni, pametni Srbi su bili samo Car Dušan Silni, Sveti Sava, Nikola Tesla i još par njih. Po meni, pamet se ne mjeri riječima nego djelom!

    Mišljenja sam da ni jedan pametan Srbin nije živ, jer da jeste mi Srbi bismo imali daleko bolje pozicije u Svijetu nego što ih danas imamo.

    Kako postati pametan, pitanje je sad! Neko reče da nam je Bog dao dva uva da dobro slušamo, dva oka da dobro gledamo tj. čitamo, i samo jedna usta da vrlo malo pričamo.

    Eto, ja mislim da se tako postaje pametan! Ja lično nisam pametan da mogu da vam kažem da li je ovo pravi put da se dođe do pameti, ali sam čuo sa ova moja dva uva i pročitao sa ova moja dva oka da je to pravi put.

    P. S. Ako vas neko pita, molim vas recite mu da vam ja ovo nisam rekao, već da ste vi ovo negdje vidjeli ili čuli! Pomisliće neko od Srba da sam i ja pametan!
    glasinac - 23156 - 28.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Markov kamen u Luburić polju


    Jedna od desetak, još uvijek neobjavljenih legendi o Glasincu, govori o Markovom kamenu sa Luburić polja. Ove legende sam lično sakupio i zapisao, ali mi trebaju još neke informacije da ih kompletiram.

    Pišući svoj prethodni tekst malo me je zabrinuo da je već prošlo dvadeset pet godina a da na tom planu ništa nisam uradio. Moje strepnje su utoliko veće što sam siguran da neke od njih još jedino ja pamtim. Zbog toga bih zamolio moje Sokočane da mi pomognu u vezi par njih.

    Kao prvo, želio bih da lociram jedan kamen u Luburić polju, koji je u narodu poznat pod imenom Markov kamen. Kamen je dosta veliki, možda čak i nekoliko tona težak, nisam baš siguran ali u legendi se tako prikazuje. Vrlo je vjerovatno da na toj lokaciji nema više takvog kamenja, tj. da izgleda kao da taj kamen izniče iz plodne ravnice.

    Ako neko pouzdano zna gdje je lokacija tog Markovog kamena, bio bih mu jako zahvalan na instrukcijama kako da ga pronađem. Fotografija tog legendarnog kamena bi bila više nego poželjna, ali bih se za to pobrinuo ja, nekom drugom prilikom kada na Romaniji okopni snijeg i grane proljeće.
    glasinac - 23155 - 28.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: O iskrivljenoj istini


    Poštovani,

    od srca si me nasmijao kada sam pročitao da si ti shvatio da sam ja u svome članku o Crkvinama napisao da crkva na Megari "nije pravoslavna". Ja sam u svome članku napisao da je "očigledno crkva bila grčka, pa tako i pravoslavna", što znači da jeste bila pravoslavna.

    Ne znam da li ti je poznato da je Konstantin ( Caesar Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus rođen 27. februara 272 a umro 22. maja 337. godine ) bio prvi vladar koji je primio hrišćanstvo, i da se upravo zahvaljujući pravoslavlju (tj. Istočnom rimskom carstvu) hrišćanstvo pustilo svoje korjene u Evropi. Da napomenem i to da je u to vrijeme Zapadno rimsko carstvo bilo u ozbiljnoj krizi, kako moralnoj tako i ekonomskoj.

    O širenju hrišćanstva na srpske zemlje (negdje u 10. vijeku) pisaću u odvojenom članku, ali treba da znaš da su upravo Grci zaslužni za to. Prvi pravoslavci u srpskim zemljama su bili naši vladari, pa onda naše plemstvo tj. knezovi i pa tek onda i široke narodne mase.

    Absolutno nije tačna tvoja teorija o nastanku imena "Sloveni". U ratu sa plemenima iz "Istočne Evrope", germanski narodi primjetiše da se sva imena njihovih neprijatelja završavaju na "slav", kao npr. Miroslav, Vladislav, Branislav itd, pa ih prozvaše "Slavs" što na srpski jezik prevedeno kao "Sloveni". Prije jedanaest godina ja ovu stranicu nazvah "Slavic net", što na srpskom jeziku znači "slovenska mreža".

    Nakon primanja hrišćanstva, mi Srbi smo počeli da dajemo i grčka imena, kao npr. Stefan, Aleksandar, Dimitrije... O ovome neću više da pišem na ovom mjestu jer sam već odavno napisao jedan članak koji ću posebno da objavim.

    A što se Aleksandra Makedonskog tiče, tu se mogu sa tobom složiti samo da je on bio srpskog porijekla. Međutim, u ono vrijeme kada je njegov otac Filip II uspio da iz planinskih tj. stočarskih dijelova sjeverne Makedonije ovlada čitavom Grčkom, a nešto kasnije i njegov sin Aleksandar Makedonski ( 356 p. n. e - 323. p. n. e ) gotovo čitavim svijetom, oni su bili svjesni svoga srpskog porijekla samo onoliko koliko su toga danas svjesni Makedonci.

    Što se porijekla riječi "megara" tiče, objašnjenje koje mi ti nudiš nije baš mnogo logično. Za razliku od tebe, ja se bavim istraživanje porijekla riječi, pa kada god me nešto zanima ja odem na riječnik najstarijeg jezika na svijetu - sanskrita - i provjerim da li ta riječ tamo postoji, a i ja i ti znamo da srpski jezik ima direktne korjene u ovom jeziku. Riječ "međa" se na sanskritu kaže "siimaa" ili "praanta". Na češkom jeziku riječ međa se kaže "hranice" tj. granica ili "okaj" tj. ivica. Isti slučaj i sa jezikom Lužičkih Srba, po meni nama najsrodnijem jeziku, a takođe i sa poljskim jezikom. Nisam imao sreće ni sa latinskim jezikom, jer slična riječ za "među" ne postoji ni tamo! Sve ovo zbog toga što je riječ "međa" novijeg porijekla u srpskom jeziku i nastala je od skraćivanja riječi "između", i danas označava "prostor između dva imanja", "pogranični pojas" i isto je što i "border land" u engleskom jeziku.

    Riječ "međa" je vjerovatno nastala u skorijoj istoriji ( manje od 200 godina) tako što su seljaci puštali stoku "na između" imanja, zatim "na među". Na kraju je nastala i imenica - "međa".

    Sa druge strane, modifikacija riječi "međa" u "megara" je za mene jako nelogična, i tako kompleksni prelazi u srpskom jeziku su jako rijetko dešavaju, pa ću ovo veoma teško da progutam.

    I još nešto! Kažeš riječ "megara" je rasuta širom slovenskih zemalja! Možeš li da mi navedeš bar jedno mjesto ili pojam u bilo kojem slovenskom jeziku, sem one grčke riječi koju sam naveo u mome prethodnom članku. E, baš bih to volio da naučim!

    Nisam želio da ulazim u polemiku ko je izgradio crkvu na Glasincu, ali sam si to tražio, pa evo kako bi to moglo biti:

    Vjerovatno bi neki od srpskih vladara toga vremena mogao da bude zaslužan za to. Glavnog "krivca" vjerovatno treba tražiti u vremenu Đurađa Brankovića, srpskog despota (vladao 1427-1456) čija je žena bila Jerina Branković, u narodu mnogo poznatija kao Prokleta Jerina. Za nju se pouzdano zna da je izgradila kulu u Zvorniku, kao i put Vlasanica - Sokolac, koji je u narodu sve do Drugog svjetskog rata bio poznat pod nazivom "Jerinina 'testa" tj. "Jerinina cesta". Jerina je i na Puhovcu, brdu iznad Sokoca, izgradila i jedno vojno utvrđenje u cilju obezbjeđivanja putne komunikacije preko Glasinca. Zbog toga je vrlo moguće da je ona upetljana i u izgradnju crkva na Crkvinama, jer je crkva izgrađena baš u to vrijeme.

    Još jedan važan detalj! Jerina je bila sa grčkog dvora tj. Grkinja, pa je možda upravo ona kumovala imenu te crkve na Megari.

    Napominjem, ovo je isključivo moja pretpostavka i izvedena je iz činjenica da je nakon Stefana Prvovjenčanog (1217"1228) srpska država oslabila i Glasinac definitivno nije bio pod njenim uticajem.

    Drugi, "saučesnik" u ovom djelu bi mogao biti Relja Bošnjanin, srednjovjekovni vlastelin. On je narodu poznat i kao Relja Krilatica ili Relja od Pazara. Na "lulu duvana" od Crkvina nalaze se ostaci srednjovjekovne tvrđave koju arheolozi nazivaju Hreljin grad. Sve do dolaska Turaka u njemu je živio Relja Bošnjanin koji je, izgleda, nakon dolaska Turaka primio islam pa je postao Hrelja, a ruševine njegovog grada su i danas poznate pod imenom "Hreljin grad". Međutim, narod mu "ne dozvoli" Relji da primi islam pa ga u epskoj pjesmi opjeva kao "Relju Krilaticu" koji bješe bliski prijatelj Marka Kraljevića. U epskoj pjesmi Relja je napustio Glasinac i otišao da se bori protiv turaka u Staru Rašku, tj. Pazar - tada čisto srpski kraj, pa ga prozvaše i Relja od Pazara. Sem epske pjesme, narod Glasinca u svome slikovitom predanju ima i nekoliko veoma lijepih legendi, neke još uvijek ne objavljene ni u jednom književnom dijelu. Zbog toga kažem da je vrlo je moguće da je baš taj Relja Bošnjanin podigao crkvu na Crkvinama.

    Na Glasincu postoji nekoliko legendi o Relji Krilatici, koje sam zapisao ali ih još uvijek nigdje nisam objavio. Nemam namjeru da ih objavim na internetu, i to zbog autorskih prava, ali imam namjeru da ih jednog dana štampam u nekoj knjizi. I ovo što sam ti ovdje rekao - mislim da je previše.

    Moju konstataciju da je crkva bila "grčka" izvodim iz sasvim logičke analize, koju i ti možeš da shvatiš samo ako pokušaš da se vratiš u kraj 14. vijeka ili početak petnaestog vijeka kada je (vjerovatno) crkva na Megari izgrađena. U to vrijeme Srpska pravoslavna crkva je bila dosta mlada, da ne kažem još uvijek u povoju. Čak ni Sveti Sava nije imao ovako veliki ugled kao što ga ima danas. U to vrijeme njegove presvjetle mošti su, još od 1236. godine počivale u manastiru Mileševu, i tek će 1594. godine, kada će ga Turci spaliti kod bazena Tašmajdan ( a ne na Vračaru ) postati svetac današnjih razmjera i značaja za našu crkvu. Zbog nedostatka dovoljne mjere autohtonosti, mislim da hramovi 15. vijeka građeni po ugledu na grčka sveta mjesta i grčka božanstva. Ovo potkrepljujem i činjenicom da je u to vrijeme veliki broj naših sveštenika sticalo svoje obrazovanje u Grčkoj tj. u Hilandaru.

    Istoričari različitih naroda ( grčki, njemački, vizantijski ) nazivaju Ilire različitim imenima. Pa zar nije tako i danas? Mi Arijevce nazivamo Nijemci dok ih Englezi zovu Germani. Pored toga, i ilirski narod je bio podijeljen u mnogo plemena koja su takođe imala svoja imena. Danas je poznato mnogo naziva plemena, koje mi danas nazivamo jednim imenom - Iliri. Isto kao i u tvom primjeru za Srbe: Šumadinci, Hercegovci, Krajišnici, Piroćanci...

    Podatak da su na Glasincu živjeli Autarijati, jedno od najačih ilirskih plemena, je podatak koji nisam izmislio, nego sam ga pročitao u nekoliko arheoloških radova objavljenih o Glasincu. Uostalom, otiđi u Zemaljski muzej pa se raspitaj, a na stranici o Glasincu, koja se nalazi pod "Istorija-Glasinac" imaš i bibliografiju sa pedesetak naučnih radova o Glasincu. Pokušaj da pronađeš neko od njih i pročitaj. Ja sam znao osobu koja je imala kopiju nekoliko takvih radova, ali na žalost više nije živa. Moj savjet ti je da pokušaš kod Pere Ćivše, moga strica - brata Buda Ćivše.

    Da još jednom ponovim:
    1. Nikada nisam ni rekao da su Grci podigli crkvu na Megari, molim te da pažljivije čitaš moje tekstove
    2. Nikada nisam rekao da crkva nije bila pravoslavna. Ako ti do sada nije bilo jasno, pravoslavlje je ista religija kojoj pripadaju i grčka, ruska, bugarska, srpska i neke druge crkve. Mi našu crkvu nazivamo "pravoslavnom" ili "svetosavskom", a svi pripadamo jednom te istom crkvenom tijelu koje Englezi nazivaju "Greek Orthodox Church". Ova crkva je zajednica više pravoslavnih tj. "Orthodox" crkvi.
    3. Ova diskusija ne vodi nigdje ako argumenti koje ti navodiš ne pobijaju ono što sam ja napisao, nego samo razvodnjavaš diskusiju. Kao što bi moja profesorica srpskog jezika, Dara Vitomir, kazala - ograniči svoje pisanje na jednu temu!
    4. Podaci koje ovdje navodiš uglavnom nisu protivni mojim shvatanjima istorije. Na primjer, i ja vjerujem da su Iliri slovenskog porijekla ( sloveni = većina imena se završava na "slav" ) i to možeš da pročitaš u navodima čiju sam ti adresu već ranije poslao.
    5. Ja takođe vjerujem da su slovenski narodi naselili Panonsku niziju, a sa Avarima prodrli sve do Konstantinopolja mnogo ranije nego što je to u istoriji zapisano.
    6. Čini mi se da na ovom mjestu navodiš citate iz istorije sa namjerom da zamaskiraš ono u čemu se ne slažemo, kao na primjer porijeklo riječi "megara". Molim te da mi argumentima dokažeš i pokažeš u kom si to istorijskom izvoru našao da je neko tu riječ interpretira onako kako to ti radiš. Ja sam bar napomenuo da je to moja interpretacija. E, tek ako mi to dokažeš ustanovićemo ko to iskrivljuje istoriju!
    7. I nemoj da budeš siguran da Grci u svojoj današnjoj religiji nemaju nikakvih referenci na stare helenske bogove. Pa zar i kod nas neki običaji, npr. unošenje i spaljivanje badnjaka, nije jedan od paganskih običaja koje su naši preci upražnjivali hiljadu godina prije nego što smo primili hrišćanstvo? Zar naše krsne slave nisu preuzete od drevnih porodičnih svetkovina iz vremena dok smo bili mnogobošci: samo su naši "porodični bogovi" ( Perun, Vesna, Jarilo, Morana, Svarog, Svarožić, Dašbog, Svantevit i Triglav ) zamjenjeni svecima? Pored toga, danas je opšte poznato da su mnoge religije, od hrišćanstva do islama, pravile kompromise sa starim paganskim običajima - samo da bi te nove religije ojačale!
    8. Molim te da se prilikom diskusija fokusiraš na glasinački region.
    9. Još jednom molim da mi pošalješ referencu na izvore na osnovu kojih to tvrdiš.
    politika_film - 23142 - 27.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: Rat filmskom industrijom


    Moje lično mišljenje je da "rat filmskom industrijom" treba veoma ozbiljno shvatiti.

    Kao prvo, svi dobro znamo da je film medijsko sredstvo koje koristi sliku, zvuk i muziku da oživi neku priču. Na ovakav način ispričana fabula djeluje prirodna i stvarna, tako da se mnogi ljudi užive u nju i podsvjesno je prihvate kao istinitu.

    Navešću vam jedan primjer iz vlastitog života. Kada sam imao osam godina, gledao sam film u kome puškomitraljezac Ljubiša Samardžić gine. Nakon njegove "smrti" bio sam jako tužan tako da me ni majka nije mogla ubjediti da je Ljubiša poginuo "tek onako, u filmu" a ne "za prave". Povjerovao sam joj tek kada je ponovo "oživio" u drugom filmu.

    Prošlo je mnogo godina od tada pa ja odrastoh, stekoh svoje "ja" i znam šta je istina a šta laž. Međutim, treba imati na umu da običan Homo Balkanikus ima mnogo manji kojeficijent inteligencije od prosječnog posjetioca ovog foruma. Zbog toga, ne donosite svoje odluke o uticaju filmske industrije na čitav jedan narod na osnovu toga koliko filmovi imaju uticaja na vas. Pomislite samo koliku bi štetu pogrešno ispričana priča mogla da nanese djeci, omladini i svima onima koji nikada u životu nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu, pa čak ni novine.

    Ja lično film shvatam kao neku vrstu religije čiji "vjernici" ponekada padaju u trans a veoma često postaju ovisnici, poput narkomana. Jer kako objasniti činjenicu da je nakon premijere filma "Nestali u 60 sekundi" broj ukradenih auta u Los Anđelesu porastao trinaest puta, ili da su za prvi vikend prikazivanja filma "Spajdermen" vatrogasci u tri američka grada skidali sa građevinskih kranova osobe koje su umislile da su Spajdermeni. Na kraju krajeva, pa zar nije upravo ta filmska industrija napravila od odvratne crno-žuto-braon-bijele populacije jednu "nadmoćnu rasu", mnogo "bolju" i od one hitlerovske. Ili što bi se po srpski reklo - film je uspio da og govana napravi pitu.

    Zamolio bih vas da uradite i jedan eksperiment - na svojoj djeci. Upitajte ih koliko znaju o ratu u kome ste vi bili hrabri borci koji su prsima jurišali na užarene cijevi. Vjerujem da ćete biti razočarani, pogotovu ako živite u inostranstvu pa vam djeca uče tuđe škole, govore drugi jezik...

    Prije pet godina, kada sam započeo svoj rad na ovom forumu, ideja mi je bila radim na prosvećivanju drugih naroda, pogotovu onih kojima je maternji jezik engleski. Međutim, nije mi trebalo dugo da shvatim da prvo treba da radim na prosvećivanju nas samih. Jer, učiti može samo onaj ko ima želju da uči i ko hoće da sluša. A da prvo moramo da radimo na vlastitom opismenjavanju sam shvatio još dok sam bio u JNA.

    Dok sam bio u srednjoj školi, ja sam pročitao i "Anu Karenjinu" i "Rat i mir". Generacija moje djece je masovno za lektiru - odgledala film. Valjda zbog toga što žive u "dinamičnim vremenima" pa nemaju vremena za čitanje. Ili zbog toga što se ovisnici video igara, poistovjećuju sa crtanim karakterima koji jurišaju na užarene cijevi, i sa junacima, uglavnom holivudske industrije. U nedostatku stranih, gledaju i filmove na našem jeziku. Pitam se samo čije?
    glasinac - 23127 - 25.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Glasinac u doba Ilira - Autarijata


    Copyright Željko Tomić - autor teksta Željko Tomić
    Ovaj tekst je prvi put objavljen u avgustu 2004. godine, a 4. oktobra iste godine je prebačen na ovaj server. Nešto kasnije sam linkove originalnih stranica "zakopao" u članku broj 9280, na koji možete otići ako kliknete ovdje. Tekst je zaštićen od kopiranja i umnožavanja, mada su mi već odavno poznati slučajevi da su ga neki koristili za razno-razne svrhe, npr. diplomske radove.


    Najstarija prošlost Glasinca seže u mračna i nama slabo poznata vremena u kojima pismo nije bilo poznato, pa se jedino saznanje o tom vremenu može steći arheološkim istraživanjima ostataka njihove materijalne kulture.

    Upravo su takva arheološka istraživanja dovela do rasvjetljavanja činjenice da je na ovom tlu živjela jedna drevna civilizacija, koja počinje oko 1800. godina prije naše ere i traje sve do 310. godine prije naše ere. Grčki i rimski istoričari iz nešto kasnijeg vremena su zabilježili da je to bilo jedno veliko ilirsko pleme, koje se zvalo Autarijati.

    U tako velikom vremenskom rasponu od 1500 godina, koliko je trajao njihov život na Glasincu, Autarijati su postigli visoki stepen kulturnog razvitka. U zadnjih nekoliko vijekova svoje egzistencije, Autarijati su postali jedno od najjačih i najvažnijih ilirskih plemena pa su zavladali velikom teritorijom od Romanije do Morave. Pretpostavlja se da su po njima nazvane planina i rijeka Tara u Srbiji.

    Autarijati nisu imali državu, već su živjeli u plemenskim savezima u kojima je način života bio regulisan običajnim i vjerskim normama. Na čelu saveza se nalazio plemenski prvak ( poznat i kao "princep" ili "knez" ).

    U zadnjoj fazi razvoja Autarijata, koja je trajala od 650. do 310. godine prije naše ere, društvo se već bilo raslojilo, pa je postojala i plemenska aristokratija. Glasinački Iliri su bili dobro naoružani i veoma hrabri ratnici, a žene su nosile mnogo nakita što je govorilo o njihovom bogatstvu i društvenom blagostanju. Što se duhovnog života tiče, bili su mnogobošci, a bogove su identifikovali sa prirodnim pojavama. Najvažnije božanstvo je bilo Sunce, koje su smatrali izvorom života, ali su imali i jedno božanstvo u obliku zmije, koje je predstavljalo podzemne sile.

    Autarijati su stanovali u malim kućama od pruća i blata. Njihova naselja bila su okružena bedemima od kamena i zemlje. Ostaci tih naselja su i danas brojni na brdima oko Glasinačkog polja, a narod ih zove gradinama. Najpoznatije gradine na Glasincu su Gradac u Sokocu (na mjestu današnje crkve), Puhovac, gradac u Prisoju, Margetićima, Košutici, Hreljin grad i drugi. Ove lokacije su veoma važne arheoloske iskopine, i u njima su nađeni raznovrsni predmeti iz svakodnevnog života, koji pružaju obilje informacija o kulturi Autarijata.

    Na glasinačkim brdima i proplancima nalaze se i brojne humke u obliku niskih kupa ( u narodu poznate kao "gromile" ). U te humke Iliri su sahranjivali svoje mrtve. Kako su vjerovali u zagrobni život, svoje pokojnike su sahranjivali sa svojom ličnom imovinom. Zahvaljujuci tome, naučnici su uspjeli da rasvjetle mnoge tajne prošlosti, pa danas znamo jako puno o njihovom načinu života. U tumulima (humkama, gromilama), od kojih neke imaju i 15-20 metara u prečniku, nalaze se pojedinačni i grupni grobovi, od kojih su neki sahranjivani, a drugi spaljivani. Samo bogatiji pokojnici su sahranjivani sa oružjem i ličnim predmetima. Od oružja, najčešće su gromile sa kopljima, a nije rijetka ni čuvena ilirska sigina. Mnogo su rjeđi mačevi i noževi, a ima i nešto sjekira od kojih više primjeraka sa dvije oštrice. Glasinački nalazi su najbogatiji krajem bronzanog i u prvoj polovini mlađeg željeznog doba, poznatog kao Halštatski period.
    Bronzana kapa, 500. p. n. e. Ilirske teritorije Grčko-Ilirski šljem iz 6. vijeka p. n. e. nađen na Glasincu
    Osnovna karakteristika glasinačke kulture je nagli prelaz iz bronzanog u željezno doba, koje je ovdje nastalo ranije nego u Halštatu. Pored toga, većina bronzanih nakita predstavlja niz oblika, potpuno lokalnog, autohtonog karaktera, koji su nađeni samo u glasinačkim gromilama, što dokazuje da su to proizvodi jedne domaće, samonikle, tehnički i umjetnički napredne kulture.

    Kako je glasinački period trajao od 8. do 3. vijeka prije Hrista, u tako dugom vremenskom periodu Iliri sa Glasinca su uspostavili mnogobrojne veze sa spoljašnjim svijetom. Pored jantara, stakla i emalja, ovdje je nađeno više fibula italijanskog porjekla, koje su dolazile u srednju Bosnu ili kopnom od Istre, ili možda sa juga i zapada, preko mora. Od grčkih stvari, pažnju privlače kacige korintskog tipa, posude u obliku skifosa, bronzane dokolenice, poznate grčke knemide i drugi predmeti.

    Zbog postojanja velikog broja gradina i gromila na Glasincu, danas se zna da je u doba Ilira Glasinac bio jako gusto naseljen, što nije bio slučaj sa kasnijim periodima, sve do druge polovine 19. vijeka. Broj stanovnika na Glasincu prije 2300 godina je bio približno jednak broju stanovnika is 70-tih godina dvadesetog vijeka. O bogatstvu Autarijata dovoljno govori činjenica da su oni, po vrstama i količini, imali mnogo više metalnog uružja, oruđa i nakita nego glasinački seljak 19. vijeka. Jedina razlika je u tome da su stanovnici 19. vijeka je posjedovali i vatreno oružje, koje u vrijeme Autarijata nije postojalo.

    Po predanju naših predaka, prije austro-ugarske okupacije u 19. vijeku, seljaci na Glasincu su posjedovali samo sjekire i svrdla, dok su Autarijati imali gvozdene mačeve, koplja, šljemove, oklope, sjekire i raznovrsni nakit od bronze, srebra i zlata. Većinu tih predmeta Autarijati su sami izrađivali livenjem i kovanjem metala, a dobar dio su prodavali drugim ilirskim plemenima. Pored toga, bila je razvijena i trgovina, pa su najluksuzniji nakit uvozili iz Grčke i Italije.

    Stočarstvo je i za vrijeme Autarijata bila najvažnija privredna grana, kao što je i danas slučaj na Glasincu.

    Procvat autarijatske civilizacije iznenada je prekinut jednom velikom i neobičnom prirodnom katastrofom koja je zaprepastila čitav tadašnji svijet. Autarijati su protjerani sa svojih ognjišta, a o toj nesreći svjedoče i antički grčki istoričari. To takođe potvrđuju i činjenice da arheolozi nisu uspjeli da pronađu nikakve predmete iz perioda od trećeg vijeka prije naće ere, pa sve do dolaska Rimljana u naće krajeve.

    Autarijati su u jednom kratkom vremenskom periodu napustili ovo područje i naselili se u Pomoravlju, sve do granice sa Makedonijom. Razlog njihovog napuštanja Glasinca, na kome su imali ognjišta punih 1500 godina, vjerovatno nikada neće biti sa sigurnošću utvrđen. Možda je zaista bila u pitanju neka velika prirodna katastrofa. Ili su to bili Kelti, ratoborni narodi iz zapadne Evrope, koji su baš u to vrijeme preplavili Balkan, idući prema Grčkoj, sa ciljem da opljačkaju bogate helenske gradove i svetilišta.

    Keltski tragovi na Glasincu su malobrojni, što znači da je ovaj narod bio jako rijetko naseljen, pa je Glasinac izgubio kulturni i politički značaj koji je imao za vrijeme Autarijata.

    Od svih ilirskih teritorija, ilirska nalazišta na Glasincu su podarila najviše originalnih umjetničkih predmeta pa se i čitava ova kultura u istoriji zove - Glasinačka kultura.

    Prva arheološka iskopavanja na Glasincu su započeta od strane Austro-ugarske još krajem 19. vijeka, tako da su sve u to vrijeme pronađene umjetničke vrijednosti završile u bečkim muzejima. Pored toga, veliki broj eksponata sa Glasinca nalazi se i u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Zadnje veće arheološko istraživanje desilo se šezdesetih godina 20. vijeka, kada je prekopan Hreljin grad, ali bez ikakvih značajnijih rezultata.

    Glasinačka kultura se nekada pominjala u istorijskim udžbenicima za srednje škole, sa naznakom da je ona obilježila početak "Mlađeg halštatskog perioda". Drugim riječima, Glasinčani su bili prvi narod koji je počeo da obrađuje teške metale, tj. da kuje željezo.

    P. S. Svi ovi podaci, zasnovani na arheološkim iskopavanjima, navode na činjenicu da teorija nastanka bosanskih muslimana od Ilira nema nikakve naučne osnove.
    poezija - 23078 - 20.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Jesen


    Autor: Aleksa Šantić, 1908. godine

    Prošla je bura, stišale se strasti,
    I ljubav s njima sve je bliže kraju;
    Drukčije sada tvoje oči sjaju -
    U njima nema ni sile ni vlasti.

    Ja čujem: naša srca biju tiše,
    Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
    Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
    K da mi zbori: nema ljeta više!

    Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
    O sebi samo govorismo dugo;
    No danas, draga, sve je, sve je drugo:
    Sada smo mudri i zborimo malo...

    Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
    U srcu našem nijednog slavulja;
    Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
    I mrtvo lišće po humkama pada...
    poezija - 23076 - 19.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Mi znamo sudbu


    Autor: Aleksa Šantić

    Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
    No strah nam neće zalediti grudi!
    Volovi jaram trpe, a ne ljudi -
    Bog je slobodu dao za čovjeka.

    Snaga je naša planinska rijeka,
    Nju neće nigda ustaviti niko!
    Narod je ovi umirati sviko
    U svojoj smrti da nađe lijeka.

    Mi put svoj znamo, put Bogočovjeka,
    I silni kao planinska rijeka,
    Svi ćemo poći preko oštra kama!

    Sve tako dalje, tamo do Golgote,
    I kad nam muške uzmete živote
    Grobovi naši boriće se s vama!
    crkvine - 23062 - 16.12.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Pakao prošao preko Crkvina


    Jedno od mojih omiljenih lokacija na Glasincu su Crkvine, mjesto na kome se nekada nalazila pravoslavna crkva koja datira još iz vremena prije dolaska Turaka na Balkan. O ovoj crkvi se ne zna mnogo, ali se pretpostavlja se da su Turci uništili prilikom njihovog prodora na ovo područje.

    Crkva je bila izgrađena od kamena, mermera i sige, i smatra se da svojom ljepotom nije zaostajala za kosovskim manastirima.

    Crkva se prvi put pominje u dubrovačkim spisima, u kojima je jedan trgovac opisao odlazak svoga karavana (sa tačnim podacima o tovaru kojeg je nosio) do "crkve na glasu". Zahvaljujući ovom njegovom spisu danas znamo da je u to vrijeme ova crkva bila jako poznata i da se tu negdje nalazila granica Herceg-bosne. Tu su dolazili dubrovački karavani sa namjerom da trguju sa stanovnicima iz sarajevske kotline. Danas se vjeruje da je Glasnac dobio svoje ime po ovoj "crkvi na glasu". Jer, narodu nije trebalo mnogo vremena da frazu "crkva na glasu" pretvori u "crkvu na Glasincu".

    Ipak, za svih ovih 500 godina, otkako je crkva porušena, narod Glasinca istu nije zaboravio. Brdo na kome se ona nalazila i danas se zove "Crkvina", što je narodski naziv za "crkvenu zemlju". Ovo isto područje je poznato i pod nazivom "Megara", pa je moguće da on dolazi od imena crkve, za koju je moguće da je bila posvećena Megari, grčkoj boginji.

    Ne tako davno, još u toku sedamdesetih godina prošlog vijeka Glasinčani su išli na "teferič pod Megarom", što označava lokaciju ispod ovog brda, nedaleko od sela Bjelosavljevići.

    Megara je bila Herkulesova žena, ili bolje rečeno majka njegova tri sina. U ovoj tragičnoj priči Megara pokušava da ubije Herkulesa. Ipak, sudbina joj nije bila naklonjena pa pa gubi svoje sinove.

    U Grčkoj postoji i grad koji se zove Megara. Danas on ima 23. 032 stanovnika (popis iz 2001. godine), i nije tako slavan kao za vrijeme antičke Grčke. Megara se nalazi u oblasti koja se danas zove Atika. Pominje se još u Peloponeskim ratovima, kada je bila na strani Sparte. Najpoznatiji stanovnik Megare je Vizas (Byzas) koji je osnivač Vizantijskog carstva (latinski Byzantium). Vizas je bio osnivač jednog grada koji se zvao Byzantium. Grad je kasnije promjenio ime u Konstantinopolj. Turci su dugo godina uzaludno pokušavali da ga zauzmu, i pao je u njihove ruke tek 1453. godine. Od tada pa sve do danas, grad ostaje pod turskom vlašću, a 1930. godine ovaj grad je dobio svoje današnje ime - Istambul.

    Oko crkve na Crkvinama ("pod Megarom") u Srednjem vijeku je sahranjeno i stotinjak vjernika, pripadnika te crkve. Samo najbogatiji su imali privilegiju da budu sahranjeni ispod stećaka. Veličina i ljepota stećka je bila u direktnoj proporciji sa društvenim statusom pokojnika. Nije poznato zašto su stećci klesani u kamenu teškom i po nekoliko tona, ali se pretpostavlja da je njihova svrha bila da zaštite posmrtne ostatke od vandalizma. Stećci su karakteristični samo za određene dijelove Bosne i Hercegovine i nema ih više nigdje u svijetu pa sa pravom može reći da su oni naša jedina originalna kulturna baština!

    Sokolac, arheolosko nalaziste Crkvine vandali kopali bagerom

    Zbog toga me je do bola dirnula ova fotografija, koju mi je poslao jedan pošteni Sokočanin, a sa koje se očigledno vidi da je neki idiot bagerom prošao kroz ovu arheološku lokaciju sa namjerom da pronađe "zakopano blago". Da je ovaj vandal kojim slučajem imao bar dvojku iz Istorije, mogao bi da zna da ispod stećaka nikada nije ni pronađeno išta drugo sem kostiju.

    Predmete od kulturno-istorijske vrijednosti, tj. "blago" je na Glasincu moguće naći samo u grobovima jednog drugog naroda, koji se zvao Autarijati i pripadao je Ilirima. Autarijati su živjeli u vremenu između 2500 godine p. n. e. pa sve do 250. godine prije rođenja Isusa Hrista. Koliko je meni poznato na Crkvinama nije bilo ilirskih grobova, jer su u Srednjem vijeku naši preci poštovali mrtve pa svoje mrtve nisu kopali u tuđe grobove.

    Ovo je samo jedna od niza akcija sumanutih vandala, koji uništavaju sve ono što je lijepo na Glasincu u nadi da će doći do lake zarade.

    Obraćam se svim stanovnicima Glasinca, a i šire, da najoštrije osude ovaj postupak, kao i da pokrenu neku akciju u Zajedničkim organima ili u nekoj od institucija Bosne i Hercegovine, koje se bave zaštitom kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Očigledno je da sokolačka vlast, a samim time i sokolačka policija, ne preduzima ništa po ovom pitanju.

    Ploče koje je bager iskopao je temelj spomenika koji su austro-ugari podigli u čast bitke u Šenkovićima, u kojoj su se, septembra 1878. godine, pobunjenici suprostavili okupaciji Bosne i Hercegovine od strane austro-ugarskog okupatora.

    ***

    I UNPROFOR se uključio u pljačku kulturne imovine Glasinca! Prije osam godina, oni su sa Glasinca odnijeli i "Švabin grob", spomenik nekom njemačkom majoru iz bogate porodice, koji je ukrašavao jednu lokaciju u blizini Ćavarina. UNPROFOR-ci su u više navrata viđeni na tom mjestu, a onda su jednoga dana došli sa kamionom i dizalicom, natovarili taj spomenik i on je zauvjek nestao u nepoznatom pravcu.

    Mještani Čitluka i Ćavarina su dobro upoznati sa ovom krađom (a možda i prodajom od strane SDS-a).
    forum - 22952 - 29.11.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    O tekstovima na ovom forumu


    Izvinjavam se svim posjetiocima ovog foruma ukoliko je Vaša poruka (ponekad i nepravedno) izbrisana sa napomenom da poruke, prilikom odobravanja, prolazi kroz sledeće faze verifikacije:

    1. Automatska korekcija: Već prilikom upisa u bazu podataka, program kojeg sam ja napravio ispravlja pisanje velikog broj riječi, tj. vlastitih imena koja se pišu velikim slovom. Najčešće ispravke su kod riječi "Srbin", "musliman", "Hrvat", "Bošnjak", "pravoslavac", "katolik"...
    2. Identitet: Verifikacija vaše email adrese, IP adresu, imena i prezimena. Pokušajte da ne mijenjate email adresu!
    3. Linkovi: Poruke sa linkovima automatsku budu blokirane, a u 95% slučajeva one automatski budu i izbrisane, bez obzira na sadržaj. Zbog toga, nemojte nikada da u poruku upisujete više od jednog linka. Spreman sam da objavim samo video zapise sa YOUTUBE. Za razmjenu linkova javite se na slavicnetŽhotmail.com
    4. Civilizovana polemika: molim Vas da ne napadate druge i koristite žarkon dostojan civilizovanog čovjeka. Ukoliko je to moguće, ustručavajte da se obraćate drugima.
    5. Politička obojenost: Ukoliko se javljate iz dobronamjernih razloga, npr. tražite informacije o poginulom borcu, pokušajte da se fokusirate na ono što tražite i ne izražavate svoje političko opredeljenje i ne ulazite u neke nepotrebne analize. Sve to može dovesti da neko od moderatora ne objavi Vaše tekstove.
    6. Korigovanje tekstova: Ova stranica zadržava pravo korigovanja tekstova. Tekst se prije svega koriguje na gramatiku, žargon... Dio korekcija se obavlja i automatski, prilikom upisa u bazu. Neke rečenice, ili dijelovi rečenica, mogu biti izbačene jer kompromituju pojedince, uglavnom poštene borce. Postoji i mnogo drugih razloga da vaš tekst može biti izmijenjen. Ukoliko tekst nije moguće dotjerati, on će biti izbrisan.
    7. Velika slova: Pisanje tekstova velikim slovima nije dozvoljeno. Molim vas da se trudite da pišete normalno. Pisanje tekstova isključivo velikim slovima je jako ružno i čitalac stiče utisak da Vi vičete na njega. Velika slova ne mogu da sakriju vaše slabo znanje gramatike i pravila pisanja velikog slova. Moderatori ove stranice se brinu da vaše tekstove dotjeraju.
    8. Ukoliko uočite grećku na tekstu koji ste vi napisali, pošaljite email sa adrese koju ste upisali uz originalni tekst. U email stavite ispravljen paragraf i ja ću ga ubaciti u vaš tekst.


    Na ovom sajtu ima dosta dobrih poznavaoca gramatike, ali mišljenja sam da je Jovo Pejić pravi šampion. Mislim da do sada nikada nisam ispravio ni jedno jedino slovo u njegovim tekstovima. Jovo, svaka čast, ja svoje pisanje pregledam nekoliko puta - nakon objavljivanja.
    vogosca_razno - 22947 - 27.11.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Poziv starom prijatelju


    Već duže vrijeme na ovoj stranici se nije oglasio "Srbin Forever", moj stari znanac koji je među prvima pisao tekstove u Vogošći. Zbog toga sam ga pozvao i u razgovoru sa njim popričao o svim stvarima koje nas dotiču.

    Njegova poruka bila je jasna. Zbog negativnih, i neosnovanih kritika, on više ne želi da stupa u konflikt sa ljudima koji pišu na ovoj stranici. Mišljenja je da suprotne interpretacije istog događaja stvaraju ružnu sliku o važnim momentima u našoj istoriji.

    Takođe se osvrnuo na pisanje "Vogošćanina Pravog", njegovog velikog prijatelja koga je "Srbin Forever" i uputio na ovu stranicu. Jako ga pogađaju kritike upućene na račun "Pravog", za koga kaže da je ispao veliki čovjek u ratu i da je pomogao mnogim Srbima, kako u zemlji tako i u inostranstvu. Sticajem nesretnih okolnosti došlo je do toga da njih dvojica više nisu u dobrim odnosima. "Srbin Forever" zbog toga jako žali i poručuje da će vremenom istina pokazati svoje pravo lice i da će stvari izgledati mnogo drugačije. Za prijatelje poput "Pravog" ovaj nekadašnji stanovnik Vogošće poručuje da su im vrata njegove kuće uvijek otvorena.

    Ova priča me je duboko dirnula, pa sam odlučio da je podijelim sa vama. Moj komentar je suvišan, ali bih ipak primjetio da je nas Srbe mnogo lakše zavaditi nego ujediniti.
    forum - 22899 - 18.11.2009 : Zeljko Tomic Uskoro Jos Slika - best (0)

    Uskoro nove slike


    Uskoro ću na ovom forumu biti objavljene nove slike Miće Vlahovića.

    Da pomenem i to da akcija preimenovanja Željezničke ulice u Aleksandrovu u Ulicu Miće Vlahovića još uvjek traje. Zamolio bih potencijalne donatore da se prijave na slavicnetŽhotmail.com. Novac još ne sakupljamo, jer čekamo da se procedura odobrenja promjene imena ulice privede kraju.

    Pozdrav,
    Željko Tomić
    porodicne_price - 22888 - 15.11.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Baba Cvija


    Ušao sam u dnevni boravak prostrane folksdojčerske kuće. U stisku hladnih zidova, čija cigla prkosi zubu vremena već nekih osamdeset godina a žbuka pamti priče još iz procjepa između dva svjetska rata, ležala je baba Cvija.

    U tom skromnom, seoskom ambijentu kroz njeno tijelo struji život već sto četiri godine! Ustvari, otkako je umornim korakom ušla u drugo stoljeće svoga postojanja, sjaj u njenim očima se polako gasi pa svima postade jasno da ona samo čeka da anđeli Božji zakucaju na njena vrata i odnesu joj veliku dušu u Carstvo Nebesko.

    Cvija Tomic, Podromanija - LazarevoPoljubih je u ruku. Njeno sklupčano tijelo, ne mnogo veće od sedmogodišnje djevojčice, utopilo se u prostrani kauč prekriven izvezenom posteljinom. Prsti na rukama iznenađujuće hladni iako je temperatura pod bagremom, koji tiho šušti ispod njenog prozora podsjećajući je na njenu voljenu Romaniju, već odavno prešla četrdeseti stepen.

    Sjedoh joj pod noge, ne skidajući pogled sa njenog sićušnog, koščatog tijela. Pomalo zbog sobe u kojoj vrijeme ne teče a mnogo više zbog tog čudesnog bića koje zrači nekakvu hladnu toplinu, osjetih ono isto, tiho zadovoljstvo, koje me obuzme samo kada zakoračim u Hram Božji. U trenutku mi se pričini da iz zida, na kome je obješena ikona Svetoga Jovana, dopiru jedva razgovjetne riječi "Gospode pomiluj, Gospode pomiluj" i da je u tom trenutku zamirisao tamjan imao bih potpun osjećaj da sam u crkvi!

    Baba Cvija je za sve nas dugotrajni simbol vječnosti! Rođena u Austorugarskoj monarhiji, preživjela balkanske, svjetske i građanske ratove, iznjedrila čitavu jednu malu armiju potomaka, dotakla duše mnogih od nas... Imala je ona pregršt lijepih riječi utjehe za sve unesrećene, dovoljno toplih zagrljaja za sve preplašene i bezbroj korica domaćeg hljeba premazanog svinjskom masti da nahrani svu gladnu djecu komšiluka.

    I ležala je ona tu, ispred mene, kao da pokušava da me ubjedi da dobrota ne umire i da Bog dugovječnim životom nagrađuje dobro u ljudima. I ćutao sam ja ispod njenih nogu pomalo zavideći što je na tako mudar način utrošila vrijeme na ovom svijetu ostavivši iza sebe jedno veliko bogatstvo - čopor lijepe djece, unučadi i praunučadi.

    Ipak, dok sam napuštao njenu trošnu kuću, neko šesto čulo mi je šaputalo da ću je sledećeg ljeta umjesto u njenom domu posjetiti na seoskom groblju.

    A danas, na dan sahrane njenih ovozemaljskih ostataka, u mislima premotavam sliku našeg rastanka. Kada sam joj poslednji put cjelivao ruku, njena glava se lagano odvojila od jastuka, pogledala me je onim njenim velikim, upalim očim a zatim ponovo utonula u spokojan polusan. Izgledala je tako srećno i nestvarno!

    Neka ti je vječna slava i laka banatska ilovača, mila moja baba Cvijo!
    porodicne_price - 22887 - 15.11.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Govor na Cvijinom grobu


    Govor napisao Milenko Herceg, Lazarevački pisac, član Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Vojvodine

    Časni oče Srpske pravoslavne crkve, draga rodbino, poštovane komšije i prijatelji,

    Lazarevo se danas oprašta sa svojim najstarijim stanovnikom! Posle tihog i blagog života upokojila se u 104. godini naša Cvija Tomić, žena koja je životom obeležila ceo 20. vek i postala na određeni način znamen njegovih istorijskih tokova.

    Od Cvijinog života mogla bi se napraviti čitava epska saga, kompleksnija od bilo koje druge životne priče. Zapamtila je pokojna Cvija plotune Prvog svetskog rata, bila svedok promena režima, proživela u mnogim državama, počev od Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, FNRJ, SFRJ, sve do danaćnje Srbija. Podnosila je 1ivod bez klonuća i bez posrtanja, stoički kako to inače čine ljudi sa njene Romanije.

    Rođena je na Cvijeti 1906. godine u Kazmerovićima (Ozerkovićima) kod Sokolca, u Republici Srpskoj. Rano je ostala bez majke, a kada je stasala za udaju udala se za Miladina Tomića iz Podromanije. S njim je stekla mnogobrojnu porodicu. S njim se doselila u Banat. U duši je ponela svoj zavičaj, iskustvo, čitavo zavičajno nebo.. Za vreme rata, dok je Miladin bio u partizanima, Cvija je brinula o svekru Simi, i svojoj nedorasloj deci. U to vreme, u vreme stradanja, Ona je hraro čuvala i negovala svoju decu, kao i renjenu decu čije su roditelje ustaše strelljale po Romaniji. Bila je prinuđena da se u zbegu krije od ubica, od bombardovanja i pokolja. I sve je to ova žena izdržala. A onda - Banat i novi početak. I opet život surov, kuća i njive, deca i mukotrpan rad u Zemljoradničkoj zadruzi. No Ona i muž joj Miladin, ne posustaju. Miladin je jedan od prvih nosilaca Partizanske spomenice i društveno-političkih aktivnosti ovog mesta. Oboje biju bitku za bolji život u novoj sredini. Deca, kćeri stasaju u devojke i udaju se jedna za drugom. A rodila ih je majka šest: Draginju, Dragicu, Stanu, Janju, Milanu i Rajku i dva sina Nikolu i Milanka. Milanko joj je najmlađe dete a Leposava i Ranko Tomić su deca koju je ranjene spasila za vreme rata.

    Tih prvih poratnih godina, kao i do tada, bilo je mnogo prelomnih trenutaka u životu naše Cvije Tomić. Spomenušemo samo onaj kada joj umire kćer Draginja. Iza nje ostaje tek rođena beba. Cvija se tad nadljudski bori da se sedmodnevno dete održi u životu. I u tome uspeva! Daga joj je bila i unuči i dete. Samo je Ona znala na kakve je poteškoće nailazila u tom periodu. Uspela je majka Civja da ju othrani, uda, dočeka i njenu decu. Iz njenog drugog života ne treba spominjati drugo. Uprkos svemo šte se splelo u njen životni venac ona je ostala izuzetno čvrsta, postojana.

    Poštovane komšije i prijatelji,

    Ima ljudi za koje nisu svakodnevne reči, ljudi koji se ne uklapaju u rečnik svakodnevnice, čiji životni put izgleda čudesan i neshvatljiv. Jedan od takvih ljudi je - naša Cvija Tomić.

    Draga Cvijo,

    Smrt Te je odvela od nas i promenila ovaj svet. Sklonila Te je u nezaborav, u priču. Bila si topla, umna, čestita i blagorodna duša. Zato danas za tobom žali Tvoje mnogobrojno potomstvo: deca - kćeri i sinovi, unuci Sonja, Ljilja, Bato, Zoran, Verica, Maja, Marica, Tomislav, Jelena, Aleksandar, PRedrag i Marijana te dvadeset i jedno praunuče. Zato neka Ti je hvala za sve lepe trenutke koje si podarila svojoj porodici, i svima onima koji su Te poznavali. I neka ti je laka ova banatska zemlja! Počivaj u miru! Neka ti je večna slava i hvala!

    Lazarevo, 15. 11. 2009. godine
    porodicne_price - 22886 - 15.11.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Rajkin govor na majcinom grobu


    Govor Rajke Crnogorac rođ. Tomić, inače profesorke književnosti, na grobu njene majke Cvije Tomić rođ. Zoranović iz Ozerkovića, koja je umrla u Lazarevu u 104. godini života

    Draga naša majko,

    teško je shvatiti da je rastanak neminovan ali su i vrlo rijetki ljudi koji su doživeli Tvoje godine života.

    Cvija Tomic, Podromanija - LazarevoZnamo da Ti je život bio težak, ali Tvoja snaga, upornost i vedrina su pobeđivali i najteže nedaće. Iako si ostala bez majke već u desetoj godini, stigla si da stekneš sva znanja dobre žene i majke. Bila si vrlo mlada kada si se udala za sina jedinca, Miladina (Sime) Tomića. Oboje ste voleli društvo i decu pa si već u dvadesetoj godini rodila prvu kćerku Draginju, a zatim i Dragicu, Stanu, Janju, Milanu, Nikolu, Rajku i Milanka. Pored svoje rođene dece uz rat si prihvatila i dvoje siročadi, Leposavu i Ranka, kao svoju.

    U tim teškim ratnim danima izgubila si sina Nikolu, koji je umro od upale pluća u drugoj godini života. Po završetku rata i dolaskom u Lazarevo, među prvim svadbama bila je svadba Tvoje kćeri Draginje. Nije joj sreća bila naklonjena, umrla je sedam dana poslije porođaja. Nisi imala vremena za tugu. Prihvatila si to svoje prvo unuče kao svoje dete. Noćima si tražila po selu dojilje dok dete nije ojačalo, a kasnije i raslo uz sina Miša, kao da su blizanci. Da si samo rađala toliku decu, a drugi negovali, bilo bi dovoljno za jedan srećan i ispunjen život.

    Pored dece, muža, svekra, i poslova oko kuće i u zemljoradničkoj zadruzi, noću si plela i šila. Nije bilo ručnog rada koji Ti nisi znala! Naše prve čarape, patike, rukavice, džemperi, bili su Tvojih ruku delo. Naše haljine koje si nam šila da bismo sve bile jednake, takođe su uspomena na Tebe.

    Učila si nas svemu: da ne sedimo kad nam neko dođe u kuću, da sve što radimo radimo sa voljom, da nam bude lakše, da i svuju decu učimo radu, da im ne bi radili celog života, da ih učimo igri i pesmi, da budu srećna i vesela. To su samo neke od Tvojih metoda na kojima bi ti i iskusni pedagozi pozavideli.

    Tvoja kuća je uvek bila otvorena za zetove, unuke, praunuke, rodbinu, komšije i prijatelje. Retke su danas žene koje iza sebe ostavljaju tako brojno potomstvo kao što ga Ti imaš. Doživljaje i slobodu u Tvojoj kući uvek će pamtiti tvoji unuci Sonja, Ljilja, Bato, Zoran, Verica, Maja, Marica, Tomislav, Jelena, Aleksandar, Predrag, Marijana i dvadeset i jedno praunuče.

    Najteže Ti je bilo kada smo se razišli. Duge se nisi snalazila u višku vremena jer ga nisi mogla ispuniti poslom. Ipak, nikada nisi bila sama. Tvoj sin Mišo i snajka Anica su uvek bili tu sa svojom decom. Bog Ti je pomogao da pri kraju svog života vidiš svoju Podromaniju, detinjstvo, mladost i svu svoju decu, da budeš među dragim osobama i da se osećaš sigurno.

    Poslednji dani provedeni sa Tobom bili su naporni, ali ih ne bismo dali ni za šta na svetu. I to je bila velika škola i saznanje za sve nas kako se bez bola i velike patnje može otići.

    Draga naša majko, neka Te čuvaju svi oni koje si spominjala u svojim poslednjim danima. Neka i dalje budu dobri prema Tebi. Hvala Ti za sve što si nas naučila i oprosti ako Te nismo u svemu razumeli.

    Zbogom naša majko i počivaj u miru!
    forum - 22860 - 12.11.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Stranica nije radila dva dana


    Ova stranica je bila djelimično nedostupna nepuna dva dana, zbog problema sa mojim DNS serverom lociranom u Frankfurtu.

    Ovakav problem je dosta rijedak. Ipak, odlučio sam da na listu DNS servera dodam i dva servera jedne američke kompanije.
    vasi_komentari - 19318 - 30.10.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    RE: Pisanje uz vjetar


    Dragi moj prijatelju,

    tvoja priča o našem druženju sa Željkom Markovićem me je dirnula do suza. Vratila me u dane kada smo vjerovali u ljude, svi nam predviđali svijetlu budućnost. Čini mi se, iz ove perspektive, da je i snijeg bio ružičast...

    Kada sam negdje na internetu nabasao na tvoj članak o spomeniku Petru Prvom na Sjeverku kod Rogatice, bio sam jako ponosan što si izrastao u vrhunskog novinara, iako moj posao na Fakultetu nije bio da te naučim da budeš vičan peru, nego kompjuterima. U tvoje moralne vrijednosti nikada nisam ni sumnjao, jer nije se Željko Marković družio sa fukarama...

    Tvoja priča, "Pisanje uz vjetar" je bila zadnja kap u prepunu čašu. Još ona tvoja posveta - umješ da se igraš sa ljudskim osjećanjima, jeb'o li te patak... Ako ti kažem da sam priču danas pročitao četiri puta ( nakon što sam ustao, na putu na posao, u povratku sa posla, i maločas) i da sam je još uvijek žedan, poput utopljenika tek izvađenog iz mora... Prilikom svakog čitanja otkrijem ponešto novo, lijepo... Uživam u načinu na koji ti ređaš riječi, poput bisernih ogrlica. Ma, šta da ti pričam, naš narod kaže "svaka ti je Njegoševa". Oprosti mi što sam samo neke rečenice podebljao; to ne znači da su ostale manje lijepe. Ipak, mislim da je kruna svega što si uspio da cijelu epohu sabiješ u jednu kratku priču, pa kada čitalac upije i zadnje slovo, otme mu se uzdah: "Jeste, baš tako je bilo! ".

    Imam želju da ti poklonim jednu USB memoriju, nisam siguran da li od četiri ili osam gigabajta jer je još nisam kupio. Ovo ne radim zbog toga jer si mi uljepšao dan sa lijepom pričom, već što imadoh čast da budem tvoj i Željkov profesor, a sada tvoj prijatelj. Poklon ćeš dobiti kada Djeda Mraz krene sa Sjevernog pola, preko Aljaske do Rogatice...
    zdravlje - 22804 - 29.10.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Svinjski grip - H1N1 - Novi grip


    Kako se približava zima Novi grip postaje sve češća pojava. Ova bolest je u svijetu poznata pod nazivom Svinjski grip ili H1N1. Evo i nekoliko simptoma koje će vam pomoći da ga razlikujete od običnog gripa:

    Groznica je rijetka kod obične prehlade. Svinjski grip je do sada u 80% slučajeva bio popraćen groznicom. Temperatura od 37. 7 ili veća je kod oboljelih prisutna tri do četiri dana.

    Kašljanje - Isprekidan kašalj uz ispljuvavanje bale je prisutan kod običnog gripa. Kod Svinjskog gripa obično se radi o "suvom kašlju" bez ispljuvavanja sline.

    Bolovi - Kod obične prehlade prisutan je blag svrab sa blagim bolovima u tijelu. Kod Svinjskog gripa prisutni su jaki bolovi u tijelu.

    Zapušen nos je prisutan kod običnog gripa. Obično iščezne za nedelju dana. Kod Svinjskog gripa nos nije zapušen.

    Drhtavica se veoma rijetko javlja kod obične prehlade. Međutim, 60% osoba oboljelih od Svinjskog gripa su imale izvjesne oblike drhtavice.

    Umor osobe oboljele od obične gripe osjećaju blag umor, dok je umor kod Svinjskog gripa nešto jači.

    Kihanje je uobičajno kod običnog gripa, ali se ne javlja kod Svinjskog gripa.

    Vrijeme inkubacije kod običnog gripa je postepeno i obično traje nekoliko dana. Svinjski grip se razvija za veoma kratko vrijeme, između tri do šest sati. Osobe oboljele od Svinjskog gripa postaju jako bolesne u veoma kratkom vremenu, sa iznenadnim simptomima kao što su visoka temperatura i bolovi u tijelu.

    Glavobolja je dosta rijetka kod obične prehlade, ali je vrlo česta kod Svinjskog gripa. Čak 80% osoba oboljelih od Svinjskog gripa su imale glavobolju.

    Upala grla je česta pojava kod oboljelih od običnog gripa. Oboljeli od Svinjskog gripa gotovo nikada nemaju upalu grla.

    Gušenje u grudima je blago kod običnog gripa. Osobe oboljele od Svinjskog gripa u jako velikom broju imaju žestoke bolove u grudima.


    Ako vam djeca idu u školu, pa u njihov razred iznenada ne dođe četvrtina učenika, bilo bi dobro da se škola obustavi za jednu sedmicu. Oboljeli od Svinjskog gripa treba da se odmaraju, jer ova bolest konzumira dosta energije. Trinaestogodišnji dječak koji je umro u Torontu, prema izjavi njegovog oca nije ni ležao u krevetu - pao na pod u kupatilu i gotovo trenutno bio mrtav.

    Nije ustanovljeno kako je Svinjski grip prešao sa svinja na ljude, ali mi se sve ovo čini kao podvala farmaceutskih kompanija. Životinjski virusi se nekako previše često prenose na ljude, a od proizvodnje vakcina ove kompanije ostvaruju ogroman profit. Pored toga, pronalaženje i proizvednja vakcine se dešava nevjerovatno brzo, kao da je sve unaprijed pripremljeno.

    Veliki broj umrlih u Meksiku, kao posljedica Svinjskog gripa, se objašnjava lošom ishranom koja je karakteristična za siromašne sredine. Međutim, u Sjevernoj Americi i Evropi smrtnost od ovog virusa je bila daleko manja, vjerovatno zbog toga što populacija odraslih (sklona umiranju od ove bolesti) konzumira daleko više voća i vitamina. Iz istih razloga, moglo bi se očekivati da procenat smrtnosti u našim krajevima bude daleko veći nego na Zapadu, gotovo ravan onom u Meksiku.

    Svinjski grip se ne može prenijeti preko svinjskog mesa. Praktično je nemoguće ni da vaše svinje dobiju grip od vas. Doduše, do sada je u svijetu zabilježeno 50-tak individualnih slučajeva prenošenja Svinjskog gripa na osobe koje se bave uzgojom svinja, ali se on (do sada) nije dalje širio na ljudsku populaciju.

    Nije mi jasno zašto je "Svinjski grip" preveden na srpski jezik kao "Novi grip". Valjda zbog toga što pojedini narodi, koji se takođe služe srpskim jezikom, ne vole da imaju išta zajedničko sa svinjama, a pogotovu atribut "svinjski".

    Latinski naziv za ovaj virus je Influenza A (H1N1) a postoje njegove tri osnovne varijante: osnovna verzija H1N1 je karakteristična za ljude, dok su Svinjski grip tj. "swine influenza" i Ptičiji grip tj. "avian influenza" karakteristični za svinje i ptice. U junu 2009. godine Svjetska zdravstvena organizacija je objavila da grip, koji se začeo u Meksiku, vodi porijeklo od svinjskog virusa H1N1 pa se ova epidemiju gripa sa pravom može nazvati Svinjski grip.

    Epidemija većih razmjram ovog virusa desila se i 1918 godine. Tadašnji virus Influence je imao verziju ptičijeg gripa tj. zvao se i "avian influenza". Na našim prostorima ovaj grip je bio poznat kao Španska groznica. Procjenjuje se da je u svijetu, između 1918. i 1919. godine, od ovog gripa umrlo između 50 i 100 miliona ljudi, a među njima je bilo i veliki broj povratnika sa Solunskog fronta, kao i članova njihovih porodica.

    Smrtnost kod ovog gripa je daleko veća nego kod običnog gripa. Dobra vijest je i to da među onima koji su do sada umrili od Svinjskog gripa ima (procentualno) jako malo djece. Interesantno je i to da je na Zapadu jako mali procenat starih osoba umire / oboljeva od ovog gripa. To se pripisuje činjenici da su mnogi od njih naslijedili antitijela iz vremena zadnje najezde ovog gripa. Na radiju sam čuo i informaciju da su od ovog gripa "pošteđena" i njihova djeca, tj. generacije do 1940. pa čak i do 1950. godišta. Naravno, ovo ima smisla samo ako su roditelji ovih generacija bolovali od Španske groznice.

    Prevencija od Svinjskog gripa je ista kao i kod običnog gripa: pranje ruku, izbjegavanje kontakta sa bolesnima, ali i unošenje dosta vitamina. U ishrani posebno treba insistirati na voću. Ako vas grip ipak pronađe, sve zavisi od vašeg imunog sistema, verzije virusa koji vas zarazi (jer virusi stalno mutiraju) ali i od toga da na vrijeme dobijete adekvatnu ljekarsku pomoć. Interesantno je i to da je reakcija na ovaj grip individualna i nema veze sa fizičkom snagom osobe.

    I na kraju da pomenem da sam simptome Svinjskog gripa preuzeo sa jedne kanadske stranice. Popratni komentari su kompilacija informacija koje sam sakupio iz sredstava javnog informisanja, uglavnom satelitske televizije.
    oracle - 22766 - 22.10.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Kill Session


    SELECT * FROM V$SESSION WHERE USERNAME = 'SCOTT';

    alter system kill session '145, 3755';
    alter system kill session 'session-id, session-serial';
    oracle - 22655 - 05.10.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Delete Duplicates in a Table


    CREATE TABLE except_table (
    row_id ROWID,
    owner VARCHAR2(30),
    table_name VARCHAR2(30),
    constraint VARCHAR2(30)
    );

    grant select, insert on except_table to public;


    ALTER TABLE haa_node_entities ENABLE CONSTRAINT hne_hnde_fk
    EXCEPTIONS INTO schema1. except_table;

    ALTER TABLE table_data
    ADD CONSTRAINT table_data_uk UNIQUE (event_date
    , place_id
    , industry_type
    , customer_id)
    EXCEPTIONS INTO except_table;

    DELETE table_data
    WHERE ROWID IN (SELECT row_id FROM except_table);
    forum - 22651 - 04.10.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Ocjenite članak


    Ako kliknete na zvjezdicu žuto-zlatne boje, u gornjem lijevom uglu odmah iznad članka koji čitate, otvoriće se novi prozor u kome ćete moći da ocjenite isti, čak i upišete komentar šta vam se naročito svidjelo u tom artiklu.

    Uskoro će svi pisci članaka moći da pročitaju vaše komentare i na taj način i vi možete da prenesete svoje mišljenje autorima tekstova ovog foruma.

    Bio bih vam zahvalan da to uradite za što je moguće više postova, jer tako znam koji sadržaji vam se najviše sviđaju na ovim stranicama, ali i šta bi trebalo da izmjenim.
    mico_vlahovic - 22644 - 01.10.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Mićin parastos i moji propusti


    Već ranije sam napomenuo da, po mom mišljenju, nije bilo nekih većih propusta u organizaciji parastosa Miće Vlahovića. Prije svega, treba još jednom da se zahvalim svim mojim prijateljima iz Aleksandrova što su učinili sve da se tamo osjećamo kao kod svoje kuće. Svaka im čast, i veliko hvala.

    Crkva u AleksandrovuMeđutim, mislim da je sa moje strane bilo dosta grešaka jer nisam imao vremena da sprovedem opsežne pripreme, ne poznajem dobro ljude i kraj. Na svoja pleća sam natovario mnogo više obaveza nego što je to moguće ostvariti u jednom danu.

    Sada mi je najteže što sa sobom ne ponesoh i "Knjigu utisaka" pa da se svi prisutni upišu u nju i ostave svoje email adrese, kao i brojeve mobilnih telefona. Mislim da mi je to bio i najveći propust, pogotovu što ga je sada veoma teško ispraviti.

    Marija me podsjetila i na Jocu Vuksana, njenog školskog druga, koji joj je mnogo pomogao u vezi organizacije parastosa. Joca je jedna dušica, jako povučena ali mnogo prijatna osoba. Da ga čovjek na ranu stavi umjesto melema! Sa njim sam malo proćaskao, dok sam provjeravao da li su čaše pune i da u poslužavnicima ima dovoljno hrane. I sve to između čestih odlazaka do prodavnice odakle sam donosio sokove i "ono 'ladno iz frižidera".

    Pred odlazak u crkvu sam se upoznao i sa Miroslavom Gajinom - Rusom, jednim od naših donatora. Sa njim je bila i njegova simpatična supruga Melanie. Obradovao sam se kada je pomenu njegovo ime, odmah sam znao o kome se radi. Međutim, pritisnut problemima nismo imali prilike da proćaskamo. Osjećao sam se "k'o pile u kučini", pa mi je sada jako žao zbog toga!

    Miroslave, ako ovo pročitaš javi se na moj email slavicnetŽhotmail.com i pošalji mi tvoj broj telefona, da mogu da te nazovem.

    Na parastosu je bio i Mićko Diklić, koga je Dragan Opačić pominjao u svom komentaru prilikom prijave za donaciju. Sa Mićkom je bila i njegova ljepša polovina, crnokosa Katarina.

    Na kraju da se izvinem i gospodinu Neđi Hrkaloviću, inače penzionisanom pilotu, što nije bilo vremena za druženje, onako kao što to dolikuje našem narodu. A toliko sam želio da napišem nešto o Udruženju čiji je Neđo predsjednik, i za koje rekoše da je osnovano u januaru 2009. godine.

    Moje izvinjenje i svim ostalim mještanima Aleksandrova što ne odvojih malo više vremena za svakog od njih. Ako neko misli da smo se ja i moji saborci osramotili, neka sva ljaga padne na moj obraz! Jer i među nama "strancima" je bilo dosta onih koje su se upoznali tek u Aleksandrovu. Primjera radi, sa Vrbasom i "Vasom" sam se sreo u toku rata, ali ne mogu reći da sam ih poznavao. Sa druge strane, "Pravog" i njegovog brata, nikada nisam sreo ali sam znao dosta o njima, iz diskusija na ovom forumu. Ipak, nisam iz znao dovoljno dobro da bih mogao da ih zadužim sa nekim većim obavezama. A sve nisam mogao sam!

    Zamolio bih Vas da se javite, upišete na ovaj forum, da ostavite svoje utiske i svoja zapažanje. Objaviću ja još puno slika, pa će nam biti mnogo lakše da se drugi put bolje upoznamo.

    Srdačno vaš,
    Željko Tomić
    decija_kuca - 22621 - 27.09.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


    U kući alekandrovačkih siročića

    Stanovnici Aleksandrova sa ponosom naglašavaju da je u njihovim selu svoj "drugi dom" našlo najviše siročadi iz Srbije. Kako je i Mićo Vlahović bio jedan od njih, otuda i moja znatiželja da nekoga od njih upoznam i lično.

    Nakon ručka u Mjesnoj zajednici, postade mi jasno da će nam preteći bar šest kilograma prasećeg pečenja. Trpeza je još uvijek bila puna, a svo to meso još uvijek nije bilo ni postavljeno na stolove. Zapitah Mariju Maksić da li bi je moguće da sakupimo "siročiće" pa da se i oni malo ugoste. Marija, uvijek spremna da pomogne, okrenu par brojeva na mobilni, i nedugo potom pojavi se Snežana Korica, inače predsednica Udruženja, takođe hraniteljica. Ona je i snaha u kući u kojoj je nekada živio Mićo Vlahović. Sa njom sam se upoznao prije nekoliko sati, na groblju. Lično je umjesila kolač, Marija je pripremila koljivo. Predloži mi da posjetim djecu, koja su upravo u tom trenutku bila sakupljena u "Dečijoj kući".

    Aleksandrovo - topla dobrodošlica

    U tom trenutku sam morao da donesem najtežu odluku dana. Jako puno sam želio da upoznam djecu, ali toj sali su se okupilo mnogo interesantnih ljudi, neki od njih već upisani na stranice istorije. Za par sati oni će početi da odlaze, sa nekima se više nikada neću vidjeti. Ipak, odlučih se za djecu. Teška srca! Ne dugo potom, shvatih da sam donio ispravnu odluku.

    Na putu do "Dečije kuće" saznadoh da je Mjesna zajednica renovirala jednu od napuštenih kuća, pa se u njoj jednom mjesečno okupljaju siročići. Čini mi se da par djece i stalno živi u toj kući.

    Marija, Obrad i ja svratismo u prodavnicu da kupimo desetak flaša sokova. Za djecu sam kupovao onaj bolji, negazirani, upravo onakav kakav kupujem i svojoj rođenoj djeci..

    Kroz zapuštenu kapiju uđosmo u dvorište stare banatske kuće, koja je iznutra pomalo mirisala na buđ. Ne kažem da je kuća loša, mislim da je čak i nešto bolja od većine kuća u selu. Neko se potrudio da živopisnim bojama ukrasi interior. U sobama postavljeno nekoliko kreveta, par dugačkih stolova i jedan kompjuterski sto na kome se smjestio jedan pokvareni monitor. Tu sam primjetio i jednu gitaru sa par pokidanih žica, ali i klavijature na kojima odsvirah nekoliko nota.

    Aleksandrovo - nasmijana Marija, Marina i Marijana

    Nemojte pomisliti da ja ovdje nešto, ili nekoga kudim! Naprotiv, moj utisak je da je projeket "Dečija kuća" pun pogodak, izuzev onoga da se djeca u njoj okupljaju samo "jednom mjesečno". Jasno je meni da je jako teško popraviti sve ono što dvadesetak djece može pokvariti. Ja vama samo dočaravam stvari onako kakve jesu, gledane očima pojedinca koga se previše navikao na luksuz pa je zaboravio da sela nemaju kupatila pa se u slučaju male nužde ide u baštu, a pri velikoj nuždi ideš u neku daščaru ispod bagrema...

    Aleksandrovo - bucmasti Sergej pozdravlja kao vojnik

    Odmah po ulasku u dvorište upoznah se sa simpatičnim Sergejem i suvonjavim Igorom.

    Aleksandrovo - Dečija kuća - nasmijana Marina



    Tu u dvorištu se našla i uvijek nasmijana i za šalu spremna Marina, kao i visoka Marija. Obje djevojčice, prva zbog svoje društvenosti, a druga zbog imena, postadoše moje ljubimice.

    Aleksandrovo - visoka Marija zbog imena postade moja ljubimica

    Po ulasku u kuću upoznah i Marijanu, Jasminu kao i preostalu djecu.

    Aleksandrovo - ovaj dječak je danas napunio osamnaest godina

    U uglu je nijemo sjedio jedan stariji dječak, za koga sam se posebno zainteresovao kada sam čuo da živi u istoj kući, a vjerovatno i spava u istom onom onom malom sobičku u kome je odrastao naš Mićo Vlahović. Međutim, to lijepo razvijeno momče nije bilo baš mnogo pričljivo, niti druželjubljivo. Kako mu je taj dan bio osamnaesti rođendan latih se novčanika i izvadih jednu novčanicu. On se malo nećkao, ali je na kraju ipak uze.

    Aleksandrovo - nasmijana Marija, Marina i Marijana

    Kasnije sam dugo vremena razmišljao o Jasmini i dječaku koji spava u Mićinoj sobe. Jasmina, jako lijepa djevojčica od nekih šesnaestak godina, i taj momak su se izdvajali od svojih mlađih "prijatelja po sudbini" po jako ozbiljnim crtama lica. Vjerovatno su i oni sa devet godina imali na licu očaravajući osmijeh, kakav sada imaju Marina, Marijana ili Marija. Međutim, njihovo uživanje u radostima života se ugasilo mnogo prije nego kod njihovih vršnjaka koji žive u normalnim porodicama. Život se potrudio da njihove priča ispiše na njihovih licima, pa sam mogao da ih pročitam a da oni ne progovore ni jednu jedinu riječ!

    Aleksandrovo - Jasmina

    Jedan od mojih prijatelja mi u povjerenju reče da nekoliko siročića "nisu kao njegova djeca". Objasnio mi je da je kod neke djece osjetio "blage traume" koje su posledica nedostatka ljubavi, a ponekad i grubog ponašanja staratelja. Ovo baš i nije bila neka novost za mene, jer svi siročići koje sam u životu upoznao pate od jedne te iste bolesti - hroničnog nedostatka ljubavi. Zbog toga su jako nesigurni u sebe i vječito zarobljeni u kavezu svojih vlastitih emocija. Ja u svakom od njih vidim jednu prekrasnu pticu koja nikada ne nauči da leti pa tako nikada i ne spoznaju ljepotu osjećanja koje te obuzme kada se vineš u nebeske visine.

    Aleksandrovo - topla dobrodošlica

    Mlađa djeca uglavnom nisu imala problema da me prihvate u njihovo društvo. Marini se svidio moj "digitalac" pa je sa njime počela da fotografiše ostalu djecu i unutrašnjost kuće. Napominjem da su djeca iz Aleksandrova autori svih ovih slika, a ne ja. Ovako nešto može da napravi samo dječija mašta.

    Gospodin Obrad Ilić i ja smo objasnili djeci da smo mi prijatelji Miće Vlahovića, koji je odrastao, a potom i sahranjen u njihovom selu. I Mićo je, baš kao i oni bio siroče. Međutim, on je izrastao u velikog patriotu i istinskog junaka, i nije žalio dati svoj život za više ciljeve. Mi, njegovi prijatelji, ga nikada nećemo zaboraviti! I tako, uz sipanje sokova u plastične čaše, završio sam sa ovu svoju priču sa komentarom da sam ubjeđen da će i među njima biti dobrih osoba, možda isto tako dobrih kao što je bio naš voljeni i nikada nezaboravljeni Mićo Vlahović.

    Aleksandrovo - Decija kuca - kompjuter

    Ostatak vremena sam proveo u igri sa djecom i popravljanju njihovog kompjutera. Ni sada nisam siguran da li se pokvarila video kartica ili monitor. Pri sebi nisam imao ni laptop pa nisam mogao da provjerim da li bar monitor radi. Ostalo je na tome, da ako kompjuter neko drugi ne popravi, uradiću to ja kada sledeći put dođem u posjetu.

    Gospođa iz "Mićine kuće" mi ljubazno ponudi da mi pokaže i Mićina odlikovanja kao i još neke Mićine uspomene iz rata. Dogovorismo se da sve to ona donese za jedan sat u "Dečiju kuću", ali se ja ne pojavih što obećah. Ovim putem joj se izvinjavam, a posebno djeci koja su me čekala.

    Aleksandrovo - Dečija kuća - Djeca na kauču

    Mislim da ću sledeći put djeci donijeti i nešto poklona. Ona bi se posebno obradovala čak i kada bi dobili na poklon i vaš digitalac, onaj stari koji dane provodi zabačen u nekoj fioci. Za njih bi to bilo bogatstvo a vi biste se riješili onoga što vam više ne treba. Ja bih čak mogao da vam prepustim da izaberete kome biste željeli da nešto poklonite.

    Eto, toliko od mene iz "Dečije kuće" o kojoj sada razmišljam svakoga dana. Asocira me na kuću suza koje tek trebaju da padnu, kuću ugašenih snova koje su utulile majke i neodgovorni očevi kada su ovako lijepu djecu ostavili na pragu nekog sirotišta.

    Aleksandrovo sam napustio poslednji. Predrag Tomić i ja smo do kasno uveče šetali šorovima i pozdravljali se sa mještanima. Tog vikenda je bila i seoska slava, pa je Centar bio pun življa. Kako sam u kafani ostao bez dinara, zamolio sam i rođu da isprazni i njegov novčanik. Novac sam podjelio mojim malim prijateljima: Mariji, Marijani, Igoru i ostaloj djeci bez roditelja. U novcu ne uživam, sem kada ga dajem drugima. Djeca su najbolja "investicija", a najbolje uložen novac je kada ga oni potroše. Djeca Aleksandrova, kao i sva ostala djeca, vole vrteške i ostale "gluposti" koje im donose radost. Eh da, radost je ono na šta smo mi odrasli već odavno zaboravili.

    Aleksandrovo - Luka

    I za kraj, da pomenem i Luku. Njega sam, umalo zaboravio, pa se imena prisjetih tek kada sam uz članak ubacivao i slike. Ovo su sva imena kojih se sjećam dva mjeseca kasnije. Neke od njih, kao na primjer ime ovog malog vragolana, više ne mogu da se sjetim. Ali, biše oni tamo i kad grane drugo ljeto! Ako Bog da, biću i ja sa njima.

    Aleksandrovo - ime sam zaboravio


    1 Ime dotične gospođe sam zaoboravio, kao I mnoga druga imena. Marija, molim te ako ovo pročitaš I ako imaš vremena da me malo dopuniš.




    Idi na stranu - |listaj dalje|