fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

oracle - 10138 - 06.08.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

SQL*Loader Example


The following example shows how to use SQL*Loader to load mixed format documents from the operating system to a BLOB column. The example has two steps:

create the table
issue the SQL*Loader command that reads control file and loads data into table
See Also:
For a complete discussion on using SQL*Loader, see Oracle9i Database Utilities


Creating the Table
This example loads to a table articles_formatted created as follows:

CREATE TABLE articles_formatted (
ARTICLE_ID NUMBER PRIMARY KEY ,
AUTHOR VARCHAR2(30),
FORMAT VARCHAR2(30),
PUB_DATE DATE,
TITLE VARCHAR2(256),
TEXT BLOB
);


The article_id column is the primary key. Documents are loaded in the text column, which is of type BLOB.

Issuing the SQL*Loader Command
The following command starts the loader, which reads the control file LOADER1. DAT:

sqlldr userid=demo/demo control=loader1. dat log=loader. log

Example Control File: loader1. dat
This SQL*Loader control file defines the columns to be loaded and instructs the loader to load the data line by line from loader2. dat into the articles_formatted table. Each line in loader2. dat holds a comma separated list of fields to be loaded.

-- load file example
load data
INFILE 'loader2. dat'
INTO TABLE articles_formatted
APPEND
FIELDS TERMINATED BY ','
(article_id SEQUENCE (MAX,1),
author CHAR(30),
format,
pub_date SYSDATE,
title,
ext_fname FILLER CHAR(80),
text LOBFILE(ext_fname) TERMINATED BY EOF)

This control file instructs the loader to load data from loader2. dat to the articles_formatted table in the following way:

The ordinal position of the line describing the document fields in loader2. dat is written to the article_id column.
The first field on the line is written to author column.
The second field on the line is written to the format column.
The current date given by SYSDATE is written to the pub_date column.
The title of the document, which is the third field on the line, is written to the title column.
The name of each document to be loaded is read into the ext_fname temporary variable, and the actual document is loaded in the text BLOB column:
Example Data File: loader2. dat
This file contains the data to be loaded into each row of the table, articles_formatted.

Each line contains a comma separated list of the fields to be loaded in articles_formatted. The last field of every line names the file to be loaded in to the text column:

Ben Kanobi, plaintext,Kawasaki news article,. . /sample_docs/kawasaki. txt,
Joe Bloggs, plaintext,Java plug-in,. . /sample_docs/javaplugin. txt,
John Hancock, plaintext,Declaration of Independence,. . /sample_docs/indep. txt,
M. S. Developer, Word7,Newsletter example,. . /sample_docs/newsletter. doc,
M. S. Developer, Word7,Resume example,. . /sample_docs/resume. doc,
X. L. Developer, Excel7,Common example,. . /sample_docs/common. xls,
X. L. Developer, Excel7,Complex example,. . /sample_docs/solvsamp. xls,
Pow R. Point, Powerpoint7,Generic presentation,. . /sample_docs/generic. ppt,
Pow R. Point, Powerpoint7,Meeting presentation,. . /sample_docs/meeting. ppt,
Java Man, PDF,Java Beans paper,. . /sample_docs/j_bean. pdf,
Java Man, PDF,Java on the server paper,. . /sample_docs/j_svr. pdf,
Ora Webmaster, HTML,Oracle home page,. . /sample_docs/oramnu97. html
republika_srpska - 10089 - 21.07.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


Republika Srpska postala deponija nezdrave hrane


Piše: Željko Tomić
Evo da se u ova politička prepucavanja umješam i sa jednom, ništa manje važnom temom - šta stavljamo na našu trpezu, kojom se mi Srbi tradicionalno ponosimo.

Prosječan stanovnik Republike Srpske rijetko provjeri "datum upotrebe" proizvoda koji kupuje prije nego što u svoju oskudnu "potrošačku korpu" stavi ono malo namjernica koje je u mogućnosti da kupi od svojih eventualnih primanja. Većina žitelja naših prostora vjeruje da postoje odgovarajuće institucije u državnom sistemu koje se brinu o ispravnosti proizvoda koji se uvoze.

Pogrešno!

Da je ovo netačno, potvrđuje i izjava neke Jadranke koja radi u Institutu za kontrolu hrane koja se uvozi u Republiku Srpsku. Ona je na televiziji RS izjavila (a pažljivo saslušao) da se samo svaki 100. proizvod, po principu slučajnog uzorka kontroliše na ispravnost hrane. Međutim, ona je takodje izjavila da, ako i ti naši stručnjaci, sa tim svojim primitivnim instrumentima nađu da je neki proizvod neispravan, već je kasno, jer je roba već prodata na tržištu. Naravno, tkz. "distrikt Brčko" i roba koja se uvozi preko tog područja, ne podliježe toj kontroli, tako da se gubi svaki smisao ulaganja u kontrolu, jer će privrednici koji uvoze hranu sumnjivog kvaliteta, promjeniti način uvoza ali ne i naviku da od nezdrave hrane prave veliki profit.

Pa da krenemo od hljeba našeg nasušnog koga i najviše jedemo, a koga je Bog izmislio da i sirotinja ima pun trbuh.

Nekako u isto vrijeme, na BTV sam čuo informaciju da je Vlada BiH odlučila da uveze 50% svojih potreba žita iz SAD-a. Pretstavnik Vlade kaže da će nekih, čini mi se 1. 5 miliona tona, biti uvezeno u periodu od godinu dana, "po cijenama koje još ne znaju sigurno" ali su sigurni da će biti jako povoljne. Naravno, kod donosenja odluke, Vlada BiH nije imala mnogo izbora. Uvoznik je morao biti američki! Na pitanje reportera da li je žito genetički modifikovano, predstavnik Vlade je izjavio da je "uvoznik uvjerio Vladu da amerika nema genetički modifikovanog žita, niti su opasne za narod". Samo petnaest dana kasnije, na njemačkoj ZDF gledam reportažu u kojoj se kaže da je evropska unija zabralila uvoz žitarica iz Amerike, pa se prašume u Južnoj Americi nenormalno krče kako bi se zadovoljile potrebe za zdravom hranom koju apsorbuje EU.

Pored hljeba, mlijeko je najčešći kupovni proizvod na našim trpezama. Zbog toga, mljekare u Bosni i Hercegovini rade punim kapacitetom, a otkup mlijeka je - ravan nuli. Svako pametan bi se zapitao od čega se onda pravi "sokolački jogurt" i "sarajevska pavlaka". Odgovor je jednostavan - od ukrajinskog mlijeka u prahu, jer ga EU neće zbog činjenice da je sadrži desetorostruku količinu radioaktivnog materijala od onoga koji je dozvoljen za ljudsku ishranu. Naravno, to nije razlog da se vlasnici mljekara hvale da imaju "zalihe materijala za proizvodnju mlijeka u naredne tri godine". (***Informacija preuzeta od moje komšinice).

Ako sam vas sa ovim pisanjem malo zabrinuo, uzmite pa zapalite jednu cigaru. Naravno, naša Vlada još nikada nije potrošila neki dinar na anti-pušačku kampanju, ali je zato potrošila mnogo para na reklamu da kupujete samo one cigarete koje su označene sta "akciznom markicom", jer se od njih finansiraju penzije (čitaj plate funkcionera). U isto vrijeme, razvijene zemlje dovele do toga da proizvođači cigareta mogu zaraditi neki dolar samo na istočno-evropskom tržištu, tj. kod nas. Cijene cigareta u Kanadi su sedam dolara i više (za paklo od 20 cigareta), tj. ista cijena kao u Gorazdu za vrijeme rata.

Međutim, ne treba biti pesimista! Moje je predviđanje da će BiH u narednih deset godina riješiti problem zatrovane i genetički modifikovane hrane jer njeni stanovnici ovakvu hranu neće kupovati iz prostog razloga što za to - neće imati para.

A do tada, vratimo se starom, dobrom načinu snabdijevanja - kupovinom mlijeka od komšinice, koja ima kravu. Sto se brašna tiče, pokušajte naći ono koje je uvezeno iz Srbije - koja proizvodi višak žitarica, koje sigurno nisu genetički modifikovane.
srebrenica - 9981 - 09.07.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Opet Srebrenica


Iznosim neke crtice iz dokumenta Vlade Republike Srpske - Komisije za istrazivanje dogadjaja u i oko Srebrenice od 10 do 19 jula 1995. godine:


  1. Podaci o "slucaju Srebrenica" su prikupljani iz preko trideset spiskova i drugih izvora. U bazu podataka uneseni su podaci za preko 150. 000 lica.
  2. Iz tih podataka je ustanovljeno da se 13. 569 razlicitih imena pojavljuju u tim izvorima.
  3. U svom kratkom mandatu komisija je ustanovila da je u spiskovima navedeno izmedju 7000 i 8000 imena.
  4. Na osnovu eskhumiranih tijela, prema najnovijim podacima Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta, identifikovana su 1482 tijela, od kojih je sahranjeno 1300 lica koja se navode u spiskovima. Medjutim, veliki broj od ovih 1300 lica su poginuli u ratnim zbivanjima prije tkz. "Srebrenickog masakra".
  5. ni jedan od spiskova koji su bili na raspolaganju Komisiji, nema maticni broj, pa je identifikacija i provjera identiteta lica bila nemoguca.
  6. Komisija je ustanovila da su bar 42 lica sa spiska ziva. Vjeruje se da su se mnoga lica sa ovog spiska emigrirala u inostranstvo (Njemacka, Svetska, Kanada, Australija i USA). Takodje se pouzdano zna da su neka lica promjenila identitet. Primjera radi Čelebić (Rašim) Hazim, rodjen 10. 10. 1971. u Cerskoj, opsina Vlasenica, nalazi se na spisku "Zrtava srebrenicke apokalipse", ali je utvrdjeno da je promjenio identitet u Srecko Pavlovic, koji sada zivi u Novom Sadu.

Zvanican dokument, iz koga citiram neke detalje, moze se naci na internetu u. pdf formatu.

oracle - 9958 - 29.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Monitoring Oracle Tablespaces


SELECT Tablespace_Name,
Sum_Alloc_Blocks * DB_BLOCK_FACTOR,
Sum_Free_Blocks * DB_BLOCK_FACTOR,
100-(100*Sum_Free_Blocks/Sum_Alloc_Blocks) AS PCT_USED,
Max_Blocks * DB_BLOCK_FACTOR
FROM
(SELECT Tablespace_Name,
SUM(Blocks) Sum_Alloc_Blocks
FROM DBA_DATA_FILES
GROUP BY Tablespace_Name),
(SELECT Tablespace_Name FS_TS_NAME,
MAX(Blocks) AS Max_Blocks,
SUM(Blocks) AS Sum_Free_Blocks
FROM DBA_FREE_SPACE
GROUP BY Tablespace_Name),
(SELECT (value / 1024 / 1024) DB_BLOCK_FACTOR
FROM v$parameter
WHERE name = 'db_block_size')
WHERE Tablespace_Name = FS_TS_NAME
ORDER BY PCT_USED DESC
jezik - 9950 - 25.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Ćirilica


Gledao sam prije par godina na Televiziji RS glumca Stevu Žigona (Slovenca po nacionalnosti) koji kaže da je velika greska Vuka sto je u nasu Azbuku ubacio slova "nj", "lj" i "dž". Mislim da je u pravu! Pokojni Stevo Žigon, veliki prijatelj srpskog naroda, je to rekao iz dobrih namjera.

Umjesto novih slova, Vuk je trebao zadrzati ruski "meki znak", isto kao sto su to i Bugari uradili. Bugari jos uvijek koriste staro-slovensko pismo...

Medjutim, sta je tu je! Mi vec dvjesta godina koristimo Azbuku, milioni knjiga su napisani na vukovoj cirilici, pa nema mjesta za rasprave jer to sada nema ni smisla.

Treba primjetiti i to da je srpsko pismo ima definitivno najbolju "slovnu reprezentaciju" na svijetu! Kako svaki glas u srpskom jeziku ima odgovarajuce slovo, ovo pismo je perfektno. Ovim se ne moze pohvaliti ni jedan drugi jezik! Problem latinice su slova "nj" i "lj" koja se u ovoj kombinaciji izgovaraju kao jedno slovo.

Nema sumnje da su ćirilica i latinica jedan alfabet, samo sto je ovo prvo staro-grčka a ovo drugo u latinsko-česka varijanta. To sto Hrvati i Bosnjaci koriste vukovo pismo, nije nista strasno jer citav zapadni svijet koristi latinski alfabet pa se niko toga ne stidi!

Ono sto je Karadzic 1992. godine uradio sa uvodjenjem "ekavskog" u Republici Srpskoj bila je velika glupost! Uostalom, to je osudila i SANU... Zar Srbi iz Bosne treba da "izmisljaju" i uvode jezik kojim ne govore? Zar ima razloga da se stidimo ijekavskog, koji je nas od pamtivjeka. Nismo mi repa bez korjena da ucimo arapski, ili pravimo svoj jezik. Samo narodi koji nemaju identiteta (ili se stide onoga sta su) mijenjaju svoj jezik sa jedinim ciljem da bude "drugaciji od srpskog". Ja cu uvijek govoriti jezikom Branka Copica, Alekse Santica, Ive Andrica, Njegosa i drugih velikih srpskih pisaca.

Pismo je samo skup znakova kojim se pisu knjige. Jezik su knjige i knjizevna djela. Jezik je kultura i identitet jednog naroda. Ma koliko se Hrvati i Bosanci trudili, UNESCO ne priznaje ni hrvatski ni bosanski jezik kao poseban jezik. Jer nema ni "kanadskog", "australijskog", niti "americkog" jezika, mada su razlike mnogo vece nego izmedju srpskog, hrvatskog i bosanskog.

Po meni alfabet nije toliko bitan. Primjera radi, vecina ovog teksta je pisana na engleskom alfabetu (koristim samo 26 slova) i vi mozete u potpunosti da me razumjete. Da sam kojim slucajem na ovoj stranici objavio "Na Drini cuprija" koristeci samo 26 slova engleskog alfabeta, mislim da biste je bez problema mogli procitati. Mozda bi se nasla i poneka "luda glava" koja bi tvrdila da je to djelo objavljeno na engleskom, ili mozda na hrvatskom!

Do sada su se samo Hrvati trudili da dokazu da je nesto njihovo, ili bolje receno da nesto nije srpsko. Izgleda da smo se i mi upecali na udicu pa treba da dokazujemo da "latinica nije nasa". Mislim da je to pogresno! Mi Srbi treba dokazemo da je Abeceda "cirilica prevedena na latinski alfabet", prema tome da Hrvati pisu "vukovom cirilicom", tj. necim sto je Vuk izmislio. Nažalost ni on to nije "patentirao" jer je vjerovao da smo jedan narod koji govori jedan jezik.

Ne mislim da se trebamo odreci i jednog pisma, naprotiv, treba da ih njegujemo, a u skolama bi trebali da ucimo sva tri - ukljucujuci i staro-slovenski. Umjesto toga, opet nam je nametnut latinski...

Naravno - ćirilica prije svega!
jezik - 9934 - 25.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

Nase pismo


Očigledno je da je ovaj tekst pisao tkz. stručnjak za tkz. hrvatski jezik, pa mi je još draže da mu ja, laik za jezike, dam pravi odgovor.

Kao prvo, nije tačno da ne postoji nacija koja koristi dva pisma. Za razliku od "hrvatskih stručnjaka" ja znam nekoliko stranih jezika, a pomalo učim i kineski pa sam naučio i to da:

  1. Kinezi imaju dva jezika "kantonski" i "mandarinski". Za razliku od "srpskog" i "hrvatskog" jezika, dva pripadnika ovih govornih područja ne mogu međusobno da se razumju. Jedini način je da npr. onaj koji govori "kantonski" napiše šta hoće da kaže, pa da je onaj ko govori "mandarinski" pročita na svom jeziku. Nevjerovatno, ali istinito! Dva jezika, koja imaju potpuno različit izgovor, ali isto pismo.
  2. Kad smo već kod Kineza, i oni imaju dva pisma. Jedno pismo se zove "Tradicionalno kinesko pismo", a drugo "Pojednostavljeni kinesko pismo". Oba su u zvaničnoj upotrebi, ali se ovo pojednostavljeno pismo više koristi. Zar vas ovo ne potsjeća na ćirilicu i latinicu kod Srba?


Ali da se mi vratimo na naše prostore. Srbi imaju tri, a ne dva pisma. Zaboravio si na "staro-slovenski" ili "staro-slavenski" jezik, po kome je i ova stranica dobila ime. Ovo pismo je još u upotrebi, jer ga uče i znaju armije sveštenika u pravoslavnoj crkvi. Staro-slovensko pismo je jedno od najstarijih pisama, nastalo u vrijeme kad su Nijemci i Englezi bili nepismeni.

Negdje sredinom 19. vijeka, Vuk je napravio reformu "staro-slovenskog" pisma i napravio Azbuku od 30 slova. Hrvati su uz pomoć Vuka prekopirali ćirilicu u latinicu, tako što su uzeli 23 slova iz latinskog jezika, a ostala slova su pozajmili iz českog (č, ž, š) and poljskog (ć, đ, dž) jezika. Svi narodi Evrope imaju svoj alfabet, izuzev Hrvata, kojima je Srbin izmislio i struju i pismo. Sada mi nije jasno kako može neki idiot da tvrdi da mi Srbi koristimo "hrvatsko pismo".

Sa druge strane, vi Hrvati tvrdite da je bosanska cirilica ili "Bosančica" - hrvatsko pismo. To zbog toga što ne možete da shvatite da su korjeni ćirilice u staro-grčkom pismu, i da je "Bosančica" na tlo Srbije, Bosne i Hrvatske donesena sa pravoslavljem. Prije 1000 godina, samo je područje Istre pisalo latinicom (ne onom koju je Vuk napravio nego alfabetom iz latinskog jezika). Na svim ostalim prostorima po kojima se šepure Hrvati, pisalo se ćirilicom.

Normalan čovjek ne mora da bude mnogo pametan pa da shvati da sam ja u pravu. Zapitajte se kako je to moguće da dva jezika i dva naroda imaju isto pismo. Ni jedna druga dva naroda u svijetu nemaju identičan alfabet, izuzev vas, plagijatora, koji šte od nas Srba uz pomoć Vuka prekopirali pismo, pa sad hoćete da nam zabranite da koristimo ono što je naše.

Srbi imaju tri pisma: Azbuku, Abecedu i Staro-slovensku Azbuku.

P. S. Ako hoces da nesto vise naucis o Cirilici i Latinici klikni ovdjeovdje Ovaj tekst je vec objavljen na vise stranica, pa i u jednoj enciklopediji. Nažalost, nisam ga preveo i na srpski. Pisao sam ga na engleskom.
izreke - 9923 - 20.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


Istorija je verzija proslosti, nad kojom su se ljudi slozili da je takva.
"History is the version of past events that people have decided to agree upon. "
Napoleon


Onaj koji ima hiljadu prijatelja,
nema ni jednog za bacanje,
dok onaj koji ima jednog neprijatelja
ima ga svugdje.
"He who has a thousand friends
Has not a friend to spare,
While he who has one enemy
Shall meet him everywhere. "

Ralph Waldo Emerson


Jedina stvar potrebna za zlo da pobjedi, je da posteni ljudi nista ne urade.
"The only thing necessary for the triumph of evil is for good men to do nothing. "
Edmund Burke


Vjerujem da svako na svijetu treba da ima oruzje. Gradjani bi trebali da imaju bazuke i zolje takodje.
Vjerujem da bi svi stanovnici trebali da dobiju oruzje po njihovom izboru. Medjutim, ja takodje vjerujem da bi samo ja trebao da imam municiju. Iskreno recneno, ja ne bih vjerovao ni jednom jadniku koji ima bilo sta opasnije od konopca.
"I believe everyody in the world should have guns. Citizens should have bazookas and rocket launchers too. I believe that all citizens should have their weapons of choice. However, I also believe that only I should have the ammunition. Because frankly, I wouldn't trust the rest of the goobers with anything more dangerous than string. "
Scott Adams


Ljudi su srecni, onoliko koliko odluce da mogu biti srecni.
"People are just as happy as they make up their minds to be. "
Abraham Lincoln
english_stories - 9912 - 16.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

People on the Road


Author: Željko Tomic, Sokolac © Copyright Željko Tomic

This story is one of my first English writings. I wrote it on February 27, 1996, on the day when Serbian people had to leave Sarajevo as a result of the Dayton Peace Agreement in Bosnia.


The snow is covering the road very high and only tracks of a vehicle that went by a long time ago, remind the locals that vehicles used to travel along the road which goes through former Bosnia.

A woman steps on the road. She looks on both sides of the road, and there is no living thing in sight. The white strip covered by the snow is empty as far as the eye could see.

She has lived for fifty-five years next to the road and watched people who used to travel in beautiful cars, happy and busy. Now the road is empty.

She stands there for a few minutes, like she is waiting for somebody. In spite of being very cold, she isn"t dressed warmly enough. She got used living in the freezing mountain climate, so it looks like she doesn"t care about the harsh weather conditions and hostile climate. She is a highlander, who has never been sick.

Suddenly, the woman sees something. Someone is slowly approaching the place where she is. It took for a while to realize it is a silhouette of a very old man. In his hand, he is holding a frozen rope. On the other end of the rope, there is a cow. The animal is walking slowly through the snow. Very often, the old man turns back his head, like he is checking on the cow. An old woman is walking twenty meters behind them, trying to catch up the small group. The entire company looks tired, and sad. All those difficult years of their lives left marks on their faces.

Instead of greeting with "Good afternoon! " like it is a habit in the countryside, the old man turns toward woman by the side of the road and said:

"I had three sons who died in the war. My family lived in one place for two hundred years, but some crazy politicians made me leave my hearthstone, and abandon my bed, where I could die in piece. How can I now visit my sons' graves? I wanted to dig out their graves and bring their remains with me. However, I didn"t have money to pay for for a truck, so I burned my house because I didn"t want to leave it to the Muslim phanatics who killed my sons. I have nothing in this world, except the woman and the cow. I have no destination. I am a dead man! "

At the moment, the old woman catches up with her husband, and they continue their walk to nowhere.

The woman is concerned about the old couple. For a while she will think about them, but in recent days she has heard so many tragic stories like this one, so when a new traveler pops up on the road she will pay attention toward them and forget about the old couple. It might be her only son, who has gone far away.

For a moment she looks at the winter sky. An American fighter jet was drawing a long white line on the clear horizon. Even though a plane like that one dropped a bomb on her neighbor"s house just a week ago, she doesn"t hate them. They are coming from the place where her son lives. She hopes the passenger planes will be scratching the sky soon. One of them could bring her son to visit her. Canada isn"t far away for the planes, is it?
forum - 9895 - 10.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Potreban spisak poginulih


Zamolio bih nekoga, ako je u mogucnosti da nabavi spisak poginulih boraca na podrucju Sokoca da mi to posalje na adresu: slavicnetŽgmail. com
objava - 9889 - 09.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Spisak ubijenih u Sarajevu


Uskoro na ovoj stranici! Spisak od 2646 Srba ubijenih u Sarajevu. Napominjem da ovo nije kompletan spisak, tj. ova verzija koju ja trenutno imam je iz prosle godine. Iskreno se nadam da cu uskoro dobiti i najnoviju verziju, koja se svakodnevno dopunjuje novim imenima.

Rad na spisku tek prethodi, a vama ce i vama biti omoguceno da ga dopunjujute, a ja cu vase sugestije proslijediti Savezu logorasa RS, koji je aktivno ukljucen u izradu ovoga spiska. Evo malog uvoda:

  1. Drašković Đorđa Todor, 4 godine, dijete, zaklan zajedno sa svojim stricem Slobodanom u svojoj kući u Ozrenskoj ulici u Sarajevu 8. 6. 1992. godine.

  2. dijete Gagović, prema svjedočenju Anđe i Neđa Klačara razbijeno o zid ostave gdje se bilo sakrilo u Pofalićima.

  3. Simović Savo, ubijen u proljeće 1993. godine ispred zgrade radio televizije na očigled UNPROFOR-a, izgleda da je ovo ubistvo snimio snimatelj radio televizije Novinar Hidajet Delić. Simović je ubijen
  4. Tešanović Milun, 1991. godine. Radovo i Vinkino dijete, iz sela Ledići pošli prema Kalinoviku, pripadnici armije BiH su ih uhvatili u okolini sela Ljute 6. 6. 1992. godine mučili a potom ubili

  5. Vukomanović Kose Anđa, rođena 1923. godine, zaklana u avgustu 1992 g. pred njezinom kućom u zaseoku Švenj. Prilikom ekshumacije glava je bila odvojena od tijela.

  6. Vuletić Dobrila, starica iz Hrasnog brda, osumnjičen Izet Tinjak da je ispalio cijeli rafal u staricu, zajedno sa Amirom Husićem odvukao leš na gradsku deponiju na spaljivanje ali pošto je bilo mnogo srpskih leševa za spaljivanje radnici na deponiji nisu mogli da prime ponuđeni leš. U povratku su Dobrilino mrtvo tijelo bacili u jedan šumarak u Buća Potoku.

  7. Varagić Ljubomira Ranko, 24. godine, strijeljan u Hrasnici, jedan od dvadeset i dvojice Srba koji su ubijeni ili podlegli batinanju u zloglasnom logoru Silos u Tarčinu koji je zatvoren tek 27. 1. 1996. godine.
  8. Varagić Radoslav Gojko, rođen 1969. godine u Donjoj Bioči, ubijen 22. 4. 1993. godine u Donjem Kotorcu zajedno sa Kapetina Slavoljubom za odmazdu što su četvorica Srba pobjegla iz radnog voda.
  9. Učur Nataša, 9. godina. djeca ubijena na Grbavici, ubijena 11. 3. 1995. godine u 15 sati i 45 minuta od strane Seja Piskića borca 101. brigade armije BiH. Djevojčice Milicu Lalović i Natašu Učkur je prema svjedočenju Fatime Bajramović ubio Sejo Piskić.

  10. Belica Spasoja Đorđe, 1970. godine, odveden u 22. 4. 1992. godine iz Aerodromskog naselja, jedan od osam ubijenih pred domom milicije, osumnjičeni Mišo Matić zvani Žmiro, Mujezinović Ferid, Šaćir Gagula, Ejub Fako, Amer Klico, Kasim Rujević, Davor Matić, Nijaz Trnka, pomoćnik komandira Samira Kahvedžića Kruška. Napomena- Povodom ubistva Bjelice Đorđa, Lalović Milivoja, Marković Zorana, Đerić Dragomira, Golubović Vlajka, Vujičić Nedeljka i Vukmanović Miladina, tadašnji ministar u vladi Bih Jerko Doko izdao zvanično saopštenje u kome stoji da su gore zarobljeni Srbi pušteni kućama, pouzdano se zna da su dovedeni Draganu Vikiću. Tijelo nije pronađeno, svjedoci tvrde da su tijela ovih zarobljenika spaljena kod televizijskog doma.

  11. Bijelić Velizara Mićo, 1954. godište, asistent kod Ejupa Ganića, uhapšen na ulici kod hotela Zagreb i poveden u Centralni zatvor. Vojnik koji ga je vodio ranio ga je i Mićo je uskočio u Koševski potok kod opštine Centar i ranjen pobjegao do Vojne bolnice gdje je previjen i pustan kući. Nakon tri dana otišao je na previjanje u bolnicu sa kolegom sa posla Zijom Mujčinovićem, pred Vojnom bolnicom su ih sačekala naoružana lica, odveli Mića i od tada mu se gubi svaki trag. Zijo Mujčinović radi na Mašiskom fakultetu u Sarajevu. Mogući svjedok je Zoran Kukrić koji radi na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci.

znanje - 9868 - 05.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Srpski pisac - Meša Selimović


Meša Selimović je sebe smatrao srpskim piscem. Još sedamdesetih godina prošlog vijeka sam pročitao da je Meša proučavao svoje porodično stablo, i da je u jednoj od svojih knjiga objavio prezime srpske porodice od koje potiče. Molim čitaoce koji to znaju da mi to jave.

Ovo su rijeci Meše Selimovića:

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije "Srpska književnost u sto knjiga", koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović. "

I descend from a Muslim family, from Bosnia, and by nationality I am a Serb. I belong to Serbian literature, while the literature of Bosnia, to which I also belong, I consider only as my geographic literature center, and not a distinct literature of Serbo-Croatian language... I belong, so, to the same nation and literature of Vuk, Matavulj, Stevan Sremac, Borislav Stankovic, Petar Kocic, Ivo Andric, and my deepest kinship with them I don't need to prove.

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i Srpske akademije nauka - SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.
porodicne_price - 9845 - 02.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Moj djed Aleksa (2)


Jednog dana, na tom istom izvoru, susrete se Aleksa sa Fadilom. Nakon što razmjeniše "Pomaže Bog" za "Merhaba", moj djed rutinski napoji konje dok je Fadil odmarao podalje na nekom kamenu. I saznade Aleksa da je Fadil sa Stjenica, te da je išao na Raketnicu da samelje malo žita, kako bi njegova "hanuma" mogla da zamjesi malo hljeba za četvero djece koja se izrodiše u njihovoj siromašnoj zajednici. Na njegovu žalost, kršni Romanijac nije imao konja, pa je morao da svakih mjesec dana na svoja pleća uprti vreću žita i odnese je do mlina na Raketnici, a zatim da na isti način samljeveno brašno iznese uz strmi Kovanj.

Nakon što se konji odmoriše, krenu Aleksa kući. Podiže se i Fadil, zabaci svoju vreću na brašnjava ramena, pa i on krenu za njim. I sažali se Aleksa na tog sirotog čovjeka, pa mu ponudi da natovari vreću na njegova kola. Iznenadi se Fadil, jer mu do tada ni jedan kočijaš ne ponudi tu veliku uslugu, ali je sa dubokom zahvalnošću prihvati. Ne bijaše Fadilu lijeno, pa svom snagom zape da pomogne konjim ondje gdje im je pomoć najviše trebala. Bilo je mnogo lakše ponekad pogurati kola, nego nositi vreću na pogurenim leđima uz strmi Kovanj!

I još mnogo puta je Aleksa sustigao Fadila sa vrećom na leđima. I svaki put bi mu, bez pare i dinara, dozvolio da odloži svoj teret na zaprežna kola, a ovaj bi hodao za svojim brašnom sve do Stjenica.

I tutnjalo je drumovima u to vrijeme mnogo putnika, ali niko ne bješe tako bijedan kao Fadil, niti tako dobrodušan kao Aleksa.

* * *


Godine su prolazile! Jednoga dana, tim istim drumom, na Glasinac dođoše Nijemci i odvedoše Aleksu u zarobljeništvo. Bez Alekse, kuća Tomića je bila bespomoćna. Ostade u njoj samo njegova žena Rosa sa šestero njihove djece: Rade, Rada, Milorad, Zora, Ljubo i Milanko.

Za Nijemcima na Romaniju dođe i masa ostale gamadi, koja je upadala i pljačkala srpske kuće. Ispočetka nisu ubijali. Moju babu i njenu djecu su dva puta izvodili na strijeljanje, dok im na kraju ona nije priznala gdje su zakopali djevojačko ruho njene nastarije kćerke, Rade. Ustaše su znale da Tomici imaju i dosta dukata, pa su činili sve da svoje prljave prste stavili na njihovo porodično blago. Kada je jedan ustaša stavio pištolj u usta moga strica, vidjela je Rosa da je vrag pojeo šalu pa priznade gdje su dukati, te ih zadovoljni mudžahedini za neko vrijeme ostaviše na miru.

Međutim, u zimu 1941-42. godine u selo dođoše crnokošuljaši, i počeše da ubijaju sve po redu. Uglavnom su klali, jer su smatrali da je bilo suludo trošiti metke na Srbina. Za ustašama su išle bule i balijaći, koji su pljačkali i nosili sve što se odnijeti moglo. Neki mještani Podromanije prepoznaše neke od svojih komšija - muslimana, ali im ni to nije sačuvalo glavu na ramenima.

Ne tako dugo nakon što pucnji odjeknuše Podromanijom, i u dvorište moje babe upade jedna manja grupa ustaša. Babi odmah postade jasno, da je stvar mnogo ozbiljnija nego u prethodnim situacijama, i da ih ovaj put samo čudo može spasiti.

I čudo se zaista dogodi! Dok su se ustaše dogovarale kako da ih pokolju, u dvorište ujaha neki oficir na bijelom konju. Babi se taj plećati ustaša učini nekako poznat, ali nije mogla da se prisjeti otkuda ga poznaje. I baš taj ustaša, očigledno komadant ovim ostalima, drsko naredi ovoj naoružanoj grupi da se odstupe, i da se gube iz dvorišta.

I tek kada taj "dobrotvor" izgovori svoje ime, baba prepozna u uredno ispeglanoj uniformi onog istog, zakrpljenog i u brašno umazanog Fadila, kojeg je jednom upoznala, dok je jednom prilikom išla sa Aleksom da se "podmiri" u Rogatici.

Fadil upita za Aleksu i Zekana, a onda reče:
  • Ja vas mogu samo noćas zaštititi! Međutim, čim ja odem, oni će vas pobiti. Nego, brte, vi noćas iskočite kroz prozor pa bježite u pravcu Sočica. Tamo su "ćetnici".

    Baba tako i uradi. U zbjegu su ostali do jeseni 1942. godine, a potom se vratiše na zgarište njihove kuće. Za Fadila su saznali da je nastradao u borbi sa četnicima.

    Na taj dan, januara 1942. godine, četrnaest Tomića je poklano u Podromaniji. Moj otac, stričevi i tetke su ostali živi samo zbog toga što je moj djed za života činio dobra djela, koja su za trenutak omekšala dušu jednog krvoloka.
  • porodicne_price - 9846 - 02.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Moj djed Aleksa (1)


    Romanija je između dva svjetska rata grcala u problemima naslijeđenim još iz vremena turskog doba, koje je Prvi svjetski rat samo produbio. Zbog nedostatka muških glava, neophodnih za poljoprivredne radove, život je bio težak, gotovo nemoguć. Pored ljudi, rat je uzeo svoj danak i u stoci. Posebno su stradali konji, pa je snabdijevanje regiona bilo otežano.

    Tomići su tridesetih godina dvadesetog vijeka bili jedna od najuglednijih porodica na Glasincu. Zemlji, koju su otkupili od begova još u vrijeme dok su glasinačkim drumovima tutnjali janjičari, borci iz Prvog svjetskog rata su pridodali parcele koje su dobili od Kralja kao "dobrovoljčevinu". U našoj kući Tomića se oduvjek poštovala ona stara narodna izreka da u zemlji leži moć, jer se u ratu lako ostane bez zlata. Zemlja je bila plodna, pa su ambari uvijek bili puni žita, dok se u štalama množila stoka.

    Ipak, konji su od pamtivjeka bili ponos Tomića. Imali su oni mnogo snažnih i uhranjenih pastuva, pa se porodica bavila i prevozom građe sa Sokoca na željezničku stanicu u Mesićima. Kako je potražnja za "furmanima" i dobrim konjima bila ogromna a narod bio siromašan i bez konja, ova djelatnost je bila jako unosna pa se od nje moglo i ugodno živjeti.

    Uobičajni radni dan mog djede, Alekse Tomića, je počinjao par sati prije svitanja. Nakon što bi upregao konje u masivnu drvenu zapregu, koja je prethodnog dana bila natovarena drvenom građom, zamahnuo bi svojoj "kamdžijom" i potjerao kola niz Glasinačko polje. Moralo se do Kovanja stići prije nego što "upekne zvijezda", jer konji po žezi ne mogu dobro da vuku.

    Sunce bi već bilo na zenitu, kada bi radnici konačno pretovarili teški teret konjske zaprege na zahuktalog ćiru. Aleksa bi iz svoje prtenjače izvadio plosku rakije, pa bi onda svi "potegli" po jednu za srećno obavljenog posla. Na putu kući, Aleksa bi zastao na pijaci da pazari malo zajitina, šećera i brašna. U svoju, slaninom umazanu torbu, djed bi ubacio i poneku đakoniju, uglavnom šećerlame za djecu kojih je u kući već bilo petero, a ponekad, kada bi dobro pazario, kupio bi nove opanke ili nešto odjeće za nejač, te maramu za suprugu Rosu.

    Priča, koju ću ovdje ispričati, počinje je na jednom od ovih mnogobrojnih putovanja moga djede Alekse.


    I škripale su stare, drvena kola, dok su ih Zekan i Vranac sa mukom vukli uz Kovanj. Žurilo se Aleksi kući, ali konji nisu mogli brže. Znao je moj djed da je mnogo konja zastalo i zauvijek ostalo na tih desetak kilometara prašnjavog uspona uz Kovanj. I uprkos tome što se već smrkavalo, kući se nije moglo brže. Trebalo je i konje čuvati! Uostalom, i sutra je radni dan, pa se sa njima mora i njiva uzorati. Sutra će se konji malo i odmoriti, a zatim će Aleksa i konji "put pod noge" pa ponovo nazad u Rogaticu.

    Zastao bi Aleksa, svoje "sokole" da odmori, ali je onda konjima teško tu masivnu zapregu pokrenuti. Da bi konjima olaksao trud, Aleksa uvijek hodao pored kola, a na nekim mjestima bi i sam upirao u njih, trudeći se da im olakša muku. Bio mu je jasno da snaga njegovog suvonjavog tijela ne može biti od velike pomoći konjima, pa bi onda pokušavao da uhodanom dvojcu pomogne tako što je navodio Zekana na tvrđu podlogu, da bi točkovi zaobišli rupe koje su izlokale proljetnje kiše i izbrazdale teške zaprege.

    I tek ponekad bi opalio kamdžijom Vranca, ukoliko bi ovaj počeo da "zabušava", pa bi Zekan gotovo sam vukao kola. Od zvižduka biča, i Zekan bi zadrhtao, te bi Aleksa nježno spustio ruku na njega oznojene sapi sa namjerom da ga umiri. I svaki put kada bi udario Vranca, bacio bi Aleksa zabrinuti pogled preko njegovih leđa, u strahu da ga ne udari prejako.

  • "Hajde Zekane, još par krivina pa ćemo do vrela" - nježnim glasom je zborio Aleksa, kao da moli konja da izdrži još pola kilometra.

    Međutim, Zekan je dobro poznavao svako "kopito" tog puta, jer je ovuda, još kao ždrebe trčao za svojom majkom, koja je takođe vukla ta ista zaprežna kola. Pored toga, u nozdrvama je već osjećao miris bistre, izvorske vode, pa je i bez Aleksine podrške, ubrzanim koracima grabio ka odmorištu.

    Kada bi konačno zastali pred izvorom, iz koga je kuljala hladna planinska voda, Zekan bi tiho frknuo, kao da naređuje svom gospodaru da mu donese vode. Aleksa bi onda uzimao malu činiju, koju je specijalno za tu priliku držao ispod kočijaškog sjedišta, pa bi prvo napojio Zekana, onda Vranca i konačno sebe. Zekan bi tužnim pogledom gledao svog gospodara, kao da ga moli da mu da još vode, ali je znao da istu neće dobiti kao što je nije dobio nikada do tada. Bojao se Aleksa da se konji ne prehlade, pa im nije smio dati da piju onoliko koliko hoće. Takođe je Aleksa znao da konji ne smiju da se odmaraju više od petnaestak minuta, jer će im kasnije biti mnogo teže da vuku zapregu kada se njihovi mišići ohlade. Zbog toga su, čim bi konji iz zobnice pojeli po šaku žita, nastavili sa usponom.
  • vicevi_razni - 9834 - 01.06.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Gdje ce Srbin na more?


    Razgovaraju Srbin i Crnogorac, pa pita Crnogorac Srbina:

    Crnogorac: Gdje ces na ljetovanje ove godine?

    Srbin: U Tursku.

    Crnogorac: Zasto u Tursku, Crnogorac ce pomalo uvredjeno?

    Srbin: Imaju ljepse more i plaze, povoljnije su im cijene, a i duze smo bili u zajednici.
    djukanija - 9825 - 30.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Raspop Dedeić


    Lijepo kaže naš narod: Tuci đavola dok je mali. Kad poraste, praviće probleme. Cetinjskog đavola, začetog u naizgled neprirodnoj vezi jugoslovenskog komunizma i rimokatoličkog prozelitizma - rođenog na Lučindan, 31. oktobra, 1993. godine, kada je oko dvije hiljade Crnogoraca, po opredjeljenju raznih vjeroispovijesti a suštinski ateista, aklamacijom proglasilo, još za života, umrlog, bivšeg sveštenomonaha Antonija Abramovića za "duhovnog poglavara Crnogoraca pravoslavne vjeroispovijesti" - dok je bio mali nijesu prihvatali za ozbiljno. Krenuo je od Inicijativnog odbora za obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, pa preko Odbora za obnovu. . . stigao je do Vjerske zajednice Crnogoraca istočnopravoslavne vjeroispovijesti, koju u žargonu zovu "Crnogorska pravoslavna crkva".
    Miraša Dedeića zamonašila je raskolnička makedonska crkva, a zavladičila ga je raskolnička bugarska crkva. Vaseljenski patrijarh raščinio ga je, vratio u red laika i predao prokletstvu. Sada se predstavlja kao "vladika Mihajlo" i činodejstvuje po trgovima i partijskim prostorijama.

    Na Petrovdan, 12. jula, 1996. godine, Zbor Crnogoraca, kao i na Lučindan dvije godine ranije, ali ovoga puta u bijednom broju, proglasio je "Crnogorsku pravoslavnu crkvu" obnovljenom. To je učinjeno na osnovu dojave Antonija Abramovića odnekud iz bijelog svijeta, gdje je obijao pragove i crkvenih i državnih institucija, tražeći podršku za svoju fantomsku crkvu:

    "Dobio sam legitimnu hirotoniju od legitimne pravoslavne crkve što je bio apsolutno najznačajniji događaj za stvaranje Crnogorske pravoslavne crkve" ("stvaranje", a ne obnovu).

    Da bi nešto barem po formi ličilo na crkvu, treba da ima đakone, sveštenike i vladiku. Crnogorci autokefalci imali su dvojicu bivših, raščinjenih sveštenika, Antonija Abramovića i Milutina Cvijića. Jeste da njih dvojica nijesu više bili ni polovni, poput polovne gume koja koliko-toliko još može da služi, nego su bili ništavni, poput gume koja je eksplodirala, ali Crnogorci autokefalci su ih, ne mogavši doći do ičeg boljeg, prigrlili. Falili su još đakon i vladika. O đakonu nijesu ni mislili. Trebao je vladika, glava crkve.

    Koja je to "legitimna crkva" hirotonisala Antonija Abramovića, ostala je tajna.

    Crnogorci su u svojoj istoriji jednom prihvatili vladara na njegovu riječ, avanturistu Šćepana Malog, koji im je rekao da je on ruski car Petar III. Ali do sada, zaista, nijesu imali takvoga vladike. Bilo kako bilo, Antonije Abramović Crnogorcima autokefalcima postao je i vladika (na riječ) i predsjednik (Vjerske zajednice, aklamacijom nekoliko stotina ljudi). Tako je stari Antonije, još ranije moralno, a sada i duhovno nagrđen, na sijedu glavu natukao mitru. Vladika po mjeri svojih vjernika.

    Komunističko-katolički projekat rasrbljavanja

    Prije godinu i nešto, nesrećni Antonije ispustio je svoju grijehom presićenu dušu. Sada, jevanđeljskim simbolom rečeno, gori u paklu ognjenom, zajedno sa Arijem, kome je sveti Nikola na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine razbio nos, Nestorijem, Origenom i ostalim jereticima i raskolnicima.

    Još za vrijeme Abramovićevog dihanija, jedna grupa ljudi koji vode brigu o "Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi" povela je, u jednoj iznajmljenoj kući na Cetinju pregovore o nasljedniku njegovog vladičanskog trona. Po već isprobanom i plodotvornom receptu, našljednika je trebalo tražiti na pravoslavnom otpadu, među posrnulim pravoslavcima.

    Sreća im se vrlo brzo osmjehnula. Vjerovatno ni sami nijesu očekivali da će tako brzo naći - pravoga.

    Uz pomoć bugarske simonije

    Stvari su se brzo razvijale; cetinjski đavo brzo je rastao. Raskolnička Makedonska pravoslavna crkva, koju nije priznala nijedna pravoslavna crkva (priznao je papa), zamonašila je Miraša Dedeića. Da bi iole ličio na vladiku, mora da bude monah. Tako je Miraš postao Mihailo i odmah su mu dali čin arhimandrita.

    Ali, Makedonci nijesu htjeli da ga zavladiče. Napokon, to su mu sredili u Bugarskoj. Iste večeri, 15. marta ove godine, crnogorska televizija objavila je agencijsku vijest da je u sabornom hramu Svete Paraskeve, u Sofiji, za episkopa crnogorsko-primorskog rukopoložen arhimandrit CPC Mihailo Dedeić (poslije se izvinjavala zbog te gluposti).

    Po principu asinus asinum fricat, Dedeićevi mentori našli su raskolničku grupu u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, koju predvodi bivši mitropolit nevrokopski Pimen. U međuvremenu, vaseljenski patrijarh Vartolomej raščinio je Miraša Dedeića, vratio ga u red laika i predao prokletstvu. Otpadnici od pravoslavlja pružili su jedni drugima ruku. U Bugarskoj, inače, razvijena je simonija, dobijanje za novac onoga što se ne može dobiti Božijom blagodaću. Čin đakona dobija se za 300 nemačkihmaraka. Čin episkopa, vjerovatno, dobija se po slobodnoj pogodbi. Crkva u Bugarskoj egzistira u velikom siromaštvu i njeni monasi bukvalno gladuju (ne zbog duhovnog podviga, nego zato što nemaju šta da jedu).

    "Crnogorska pravoslavna crkva" našla je svoje mjesto u bogoodstupničkom mraku. Vjerovatno i njeni najveći optimisti nijesu očekivali da će za tako kratko vrijeme dobiti to čemu su težili. Sve im je išlo naruku. Čak je i Antonije Abramović, koji im je, bolestan i onemoćao, postao balast, prije nego je Miraš Dedeić došao na Cetinje - umro. Javnosti nije poznato da li je kome kazao svoju veliku tajnu od koje je to legitimne crkve dobio legitimnu hirotoniju. Na osnovu te tajne, podsjetimo, "Zbor Crnogoraca" na Petrovdan 1995. godine, proglasio je "Crnogorsku pravoslavnu crkvu obnovljenom".
    Cetinjski đavo je stasao i - uzbičio.
    vicevi_razni - 9790 - 29.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Molba za zaposlenje u Vladi CG


    Ime i Prezime
    1. Titula: ________________
    2. Ime: __________
    3. Prezime:___________

    Cin u vojsci (zaokruzi jedan)
    1. Admiral
    2. General
    3. Pukovnik
    4. Major


    Srodstvo sa Kraljem Nikolom
    1. brat od strica
    2. brat od tetke
    3. brat od ujaka


    Broj Njegosevih slika koje posjedujete
    1. broj:______
    2. Dimenzije: _______


    Djedova titula (zaokruzi jednu):
    1. Vladika
    2. Serdar
    3. Vojvoda

    Adresa:
    Adresa u Crnoj Gori:
    1. Ulica:__________
    2. Grad:___________

    Adresa (1) u Srbiji:
    1. Ulica:__________
    2. Grad:___________

    Adresa (2) u Srbiji:
    1. Ulica:__________
    2. Grad:___________


    Titula za koju aplicirate (zaokruzi bilo koju izuzev predsjednik):
    1. Predsjednik (rezervisano za Mila Djukanovica)
    2. Podpredsjednik
    3. Ministar
    4. Premijer
    5. Savjetnik predsjednika
    6. Savjetnik podpredsjednika
    7. Ambasador u Americi
    8. Ambasador u Kanadi


    Odeljenje u kome biste zeljeli da radite:
    1. Odmor i zabava
    2. Medalje i vojne pocasti
    3. Poezija
    4. Planiranje drzavnih praznika
    5. Kontrola crne berze
    6. Pisanje govora
    7. Ocuvanje Njegoseve zaostavstine
    8. Spavanje


    Koliko ste sati na raspolaganju u toku sedmice:
    1. 30
    2. 20
    3. 10
    4. Manje od 10


    Obrazovanje:
    1. Doktor nauka
    2. Magistar nauka
    3. Ostalo (obrazlozi):_______________


    Radno iskustvo:
    1. Vrlo malo
    2. Bez iskustva
    3. Radio u Vladi Jugoslavije


    Kako biste najbolje opisali svoju radnu etiku (zaokruzi jedno):

    1. Radio sam malo, ali je me bilo briga kako
    2. Nikada nisam radio, ali sam zainteresovan da naucim
    3. Imam svoj privatni biznis svercovanja cigareta


    Sta mislite o ovom formularu?

    1. Super, uspio sam da malo odspavam izmedju pitanja
    2. Odlican, dobio sam medalju za popunjavanje ove forme za manje od jednog sata
    3. Dobar, popio sam pet kafa izmedju pitanja
    4. Los, zabolila me je glava jer su pitanja teska
    5. Uzasan, za vrijeme Tita nije bilo ovih upitnika
    iz_stampe - 9784 - 29.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Fata Orlović iz Konjević Polja - vlasnik crkve


    Fata Orlović, 60-godišnjakinja iz Konjević Polja, je zvanično postala i vlasnica pravoslavne crkve, koja je sagrađena na njenom imanju, bez građevinske dozvole. Međutim, opština Bratunac ne sprovodi naredbu vlade Republike Srpske da zatvori ilegalno sagrađeni verski objekat. Borba se nastavlja.

    Jedno je sigurno - Fata crkvu ne želi.
    djukanija - 9779 - 28.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Telefonski poziv iz Njujorka


    Evo, upravo sam zavrsio razgovor sa jednim prijateljem iz Njujorka. Zove me da mi se pozali da se Crna Gora odcijepila. Kaze:

    "A šta hoće one jade, Srbija im je dala sve, nahranila ih a sada hoće svoju državu da prave. Pa zar im nije jasno da će im Albanci sve uzeti?

    Lijepo je rekao naš profesor Mileusnić da Srbija treba da napravi puteve i naplaćuje putarinu, i od taga bi mogla da živi. A u Crnoj gori samo krš i jad, crna da ne može biti gora"


    Da ne zaboravim da pomenem jednu važnu stvar! Taj moj prijatelj je musliman, pa jos Sandžaklija. Zove se Izet i zajedno smo studirali u Beogradu.
    zlocini - 9772 - 25.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Nema razloga za prepirku


    Srle je u pravu, treba i o Rogatici i Srebrenici pisati. Medjutim, o nekim stvarima o kojima Srle pise ja nisam ni cuo, pa bih ga zamolio da i on ponesto o tome napise. Rogatica ima mnogo pametnih ljudi, ukljucujuci posjetioca ove stranice, koji se potpisuje kao "Pero", zatim moj bivsi student, a sada izvrstan novinar, Zoran Jankovic, itd. . .

    Kao prvo, na ovoj stranici ima neogranicen prostor za sve teme o kojima posjetioci hoce da pisu. Ako bude trebalo, ja cu napraviti jos jedan forum, samo za ratne rubrike, ili cu re-organizovati ovu stranicu, kada se broj rubrika poveca.

    U svakom slucaju, predlazem da se za sada skoncentrisemo na zlocnine sa samog pocetku rata, jer su oni bili povod da se po principu "oko za oko, zub za zub" sukob u Bosni i Hercegovini rasplamsa.

    Ja ne opravdavam ubijanje civila i zarobljenika, i duboko vjerujem da su muslimani visestruko bili "nadmocniji" u zvjerstvima koja su cinjena nad neduznim i nejakim. Ne interesuje me da li su to ucinili Bosanci, ili Bosnjaci, ili pak mudzahedini, od kojih su sada mnogi drzavljani BiH. U svakom slucaju, za sva ta zvjerstva je krivo muslimansko rukovodstvo, pa i muslimanski narod koji ih je izabrao.

    Ako bi neko mogao da opise onaj pokolj mladih vojnika koji je u maju 1992. godine nosio zalihe hrane na relej na Jabuci, a koji je predvodio kapetan Dragan Suka, koji je sada u Kanadi. Sto se Rogatice tice, ovog dogadjaja kod Kukavica se ne sjecam, ukoliko se ne radi o onom kamionu u kome su poginuli Radisa Bjelakovic i Drago Sucur iz Sokoca. Medjutim, dobro se sjecam da je neki musliman sa terase svoje kuce u Rogatici pobio 6-7 nasih ljudi, pa su nakon toga svi muslimani morali da se sele iz Rogatice.
    djukanija - 9747 - 20.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Uspjesna strategija Islama


    Nezavisna Crna Gora odgovara samo onim Crnogorcima koji su nadojeni anti-srpskom mrznjom od istoricara koji su kupljeni od strane Islama.

    Ideja "Zelene transferzale", koja bi preko Kosova, Crne Gore i Sandzaka povezala Bosnu i tako nastavila sirenje islama u Evropu, se poput korova zapatila u Crnoj Gori, zahvaljujuci njenom "bastovanu" Milu Djukanovicu (citaj Vuku Brankovicu).

    Crna Gora, zemlja sa nesto preko pola miliona stanovnika, ce za nekih 10 do 20 godina biti vecinska muhamedanska. Da li vas ovo potsjeca na pricu o Kosovu?

    Odliv pravoslavnog stanovnistva ce se nastaviti, a doseljavanje islamskih fanatika ce se, nakon ocjepljenja Crne Gore, udvostruciti.

    S obzirom, da vjerujem da ce "Crnogorci" glasati "Za ocjepljenje", da im prvi i cestitam na najnovijoj islamskoj drzavi na Balkanu.
    djukanija - 9744 - 20.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Referendum u Crnoj Gori


    Od prijatelja iz Beograda (preziva se Kusljevic) sam saznao da su neki pojedinci dolazili u kucu njegove majke (koja zivi u CG) i nudili 400 evra ako glasa za ocjepljenje Crne Gore.

    U Vankuveru neki "crnogorski nacionalista" dijeli besplatne povratne karte za sve one koji bi isli u Crnu Goru na glasanje, i naravno, glasali za nezavisnost Crne Gore.

    Ko kaze da strani kapital ne dolazi na "domace" trziste. Albanci, muslimani u Srbiji, islamske zemlje, Amerikanci, Jevreji i antihristi, su dobro odrijesili kese da Crna Gora dobije samostalnost. Na taj nacin ce i Kosovo lakse da ode, a mozda i Sandzak i Vojvodina.
    grahoviste - 9721 - 19.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Podizanje spomenika na Grahovistu


    Predlozi su odlicni, medjutim zaboravljate da je Grahovište sada njihova zemlja, pa bi i taj spomenik a i ta kapela brzo bila srusena, isto kao i Bozurov spomenik.

    Rade, tvoja ideja za pritisak na opstinu Vogošća je odlicna, i nju 100% podrzavam.

    Sto se imena ulica tice, gadi mi se kad pogledam na kartu Sarajeva. Imam osjecaj da sam u Bagdadu a ne u jednoj (trebalo bi da bude) evropskoj zemlji.

    U muslimanskom dijelu Sarajeva nisam bio od 5. aprila 1992. godine, i nemam namjeru da idem jos dugo, dugo vremena. Moj stan su drugi prodali, jer mi se gadilo i uci u njega. U njemu je bila komanda tunela koji je prokopan ispod aerodroma, i ko zna koliko je djevojaka silovano i zarobljenika muceno u tom stanu. Ja vise tamo ne idem!

    Spomenici se grade da podsjecaju zive na mrtve, a ne da velicaju mrtve. Oni su veliki, bas zbog zrtve koju su dali za ovaj narod.

    U svakom slucaju, u bilo kojem pogledu, ja cu vas 100% podrzati. Ja vam se pridruzujem u akciji.
    ispovjest - 9702 - 16.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Tajna nestalih Srba iz Sarajeva


    Copyright © Željka Tomić, Sokolac

    U jednoj od mojih prvih posjeta Vogošći, krenem ja nekim poslom na Ilidžu. I dok sam skretao na most preko rijeke Bosne, pogled mi pade u vodu gdje ugledah - mrtvog čovjeka. Sav uzbudjen, zaustavim se na sredini mosta, bacim pogled u nabujalu rijeku i vidim tijelo srednjovječnog čovjeka u radničkoj uniformi. Očigledno da se leš već duže vremena nalazio u rijeci, pa se naduo i izgledao mnogo veći nego što je u prirodnoj veličini. Dugmad na bluzi popucala, kao da je mrtvac uoči sudnjeg časa obuka uniformu nekog djeteta.

    Izbezumljen, potrčim pedesetak metara u pravcu Vogošće gdje je stajao neki policajac. Onako, bez daha, jedva izgovorih:

    - Eno leša u rijeci!

    - Ma znam, odbrusi milicioner. Tu je već nekoliko dana.

    - Pa što ga onda ne izvadite? Znate li bar ko je to?

    - Ma to su Srbi iz Sarajeva! Uglavnom oni iz Alipašinog Polja. Bacaju ih muslimani u toku noći, negdje kod Televizije Sarajevo.

    - Pa hajde da ga izvadimo, šta čekaš! - odbrusim i ja njemu.

    - Izvadili smo mi njih na desetine, i sahranili kako im dolikuje. Međutim, neće niko više da ih vadi. Ponekad siđemo do rijeke pa ih otkačimo, neka idu dalje niz vodu, opet kod muslimana. Oni su ih pobili, pa neka ih oni i sahranjuju!

    - E ovoga ću ja da izvadim! - odbrusim ja tom milicioneru i krenem prema Bosni.

    - Nemoj samo da ti se desi ono što se meni jednom desilo! Uhvatim ja nekog mrtvaca da ga izvučem iz rijeke, pa mu ruka ostade u mojoj ruci. Otpala ruka od trupa, jer je dugo stajala u vodi!

    I dok sam slušao smijeh milicionera iza sebe, spustim se ja do rijeke. Bosna nabujala, pa svom snagom juriša na most, kao da pokušava da ga sruši. Na luku, koji izranja iz sredini rijeke, zaplelo se neko granje, a u njemu umotan čovjek. Rijeka ga nekako pritišće u dubinu, pa je gotovo u potpunosti uronjen u vodu. Iz blizine, samo se odsjaj kože vidi na površini.

    U sledećih petnaestak minuta sam na sve načine pokušavao da sa nekim prutom, i ostalim pomagalima koja su mi bila na raspolaganju, dokučim tog jadnika. Čak i da sam bio dobar plivač, ulazak u vodu je bio nemoguć, jer su postojale velike šanse da bi završio negdje kod Zenice. Razočaran, ubrzo sam odustao.

    Niko u Vogošći nije pokazao nikakvo interesovanje za operaciju "vađenja mrtvih Srba iz Bosne". Od strane milicije i opstinsih organa, sam bio izvrgnut potsmjehu.

    Nakon par dana, opet sam prošao pored mosta. Onaj jadnik je još uvijek bio zapetljan u granje. Međutim, pridruzio mu se jedan "novi" leš. Ovaj drugi je bio mnogo manji, čak sam i ja mogao da procjenim da nije toliko dugo bio u vodi. Kada sam sledeći dan prošao preko mosta, tog drugog leša više nije ni bilo.

    U danima koji su slijedili, ja sam se nagledao leševa na sve strane. Kako je bilo previše leševa na kopnu, zaboravio sam da gledam u rijeku.

    Danas, dok se prisjećam tih mračnih trenutaka, nikako mi nije jasno da je ta ista milicija zustavljala svaki auto trazeći kante sa benzinom, rezervne djelove za golfa i motorne pile, dok su pored njih za Zenicu plovili leševi Srba iz Sarajeva. Ja sam ih na tom mjestu vidio bar pet-šest, pa bi oni uz Zorana Rundića, Željka Vladušića, te Srbe sa Grahovišta i Pofalića već činili brojku od 850 koliko tvrdi "Slobodna Bosna" da ih je ubijeno u Sarajevu u toku zadnjeg rata. Umjesto toga, muslimanske vlasti Visokog i Zenice su ih uredno sakupljali i sahranjivali ispod "nišana" a zatim prenijeli u Potočare, kao "žrtve srbijanske agresije".
    zlocini - 9699 - 16.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Broj ubijenih Srba u Sarajevu


    Preuzeto sa danas. co. yu

    Sarajevo - Sarajevski nedeljnik "Slobosna Bosna" na naslovnoj strani najnovijeg broja objavio je fotografije ubistava Srba u Sarajevu iz 1992. godine. Na fotografijama su prikazani ubijeni Srbi iz sarajevske opštine Novi grad, iz naselja Alipašino Polje. List navodi da je u Sarajevu tokom rata ubijeno oko 850 Srba. U opširnom tekstu o ubistvima Srba u Sarajevu tokom rata u BIH, list ukazuje da zvaničnici iz Republike Srpske ističu da je u Sarajevu ubijeno nekoliko hiljada Srba, dok direktor istraživačko-dokumentacijskog centra u Sarajevu Mirsad Tokača takve tvrdnje smatra "političkim nagađanjima". On je rekao da se na prvoj strani dokumenta koji je predstavio direktor policije Republike Srpske Dragomir Andan, "ime jednog te istog čoveka ponavlja deset puta".

    Prema rečima šefa Federalne komisije za traženje nestalih Amora Mašovića, na području deset sarajevskih opština broj nestalih osoba srpske nacionalnosti procenjuje se na 250 do 300.

    "Slobodna Bosna" piše da je još pre dve godine zastupnica Partije demokratskog prosperiteta (PDP) u Parlamentu BIH Jelena Đurković predložila da se pri Parlamentu formira Komisija za utvrđivanje istine o stradanju Srba u Sarajevu i da taj predlog realizuje Saveta ministara, ali da Vlada BIH nikada nije na dnevni red stavila raspravu o formiranju komisije.

    Ratni član Predsedništva tadašnje Republike BIH i predsednik Srpskog građanskog vijeća (SGV) Mirko Pejanović pre pet godina je izneo tvrdnju da je tokom opsade u Sarajevu stradalo između dve i po do tri hiljade građana srpske nacionalnosti.

    Savez logoraša RS pre četiri godine saopštio je da je u Sarajevu ubijeno više od 8. 000 Srba. Predsednik logoraša RS Slavko Jovičić je rekao da je samo kroz vojni zatvor "Ramiz Salčin" u Sarajevu prošlo preko pet hiljada Srba, od kojih je 500 ubijeno, a da je u Sarajevu nestalo 536 osoba srpske nacionalnosti.

    Glavni tužilac u Istočnom Sarajevu Rajko Čolović je Haškom tužilaštvu dostavio predmete protiv 119 osoba za zločine nad sarajevskim Srbima, a Haško tužilaštvo je vratilo predmete za 13 osumnjičenih lica, zbog nedostatka dokaza.

    Prema navodima "Slobodne Bosne", koja se poziva na evidenciju Centra službi bezbednosti Sarajevo od 5. aprila 1992. do 31. decembra 1994. godine, na području sarajevskih opšina Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i dela opšine Novi Grad u tom vremenu je ukupno počinjeno 291 ubistvo.

    Među ubijenima su 110 bili građani srpske nacionalnosti, 80 bošnjačke, 20 Hrvata i oko 90 onih koji nisu mogli da budu identifikovani, ali se pretpostavlja da se radi o Srbima, rekao je za list penzionisani policajac tog centra. Prema izvorima "Slobodne Bosne" iz Haškog tužilaštva, koje je obradilo sva ubistva na području CSB Sarajevo, ukupno je ubijeno 836 civila srpske nacionalnosti van ratnih dejstava.

    Prema nalazima haškog tima, najodgovornije osobe za likvidacije Srba u sarajevskim naseljima Hrasnica i Dobrinja su komandanti tadašnjih armijskih snaga general Ismet Hadžić i Fikret Prevljak, piše "Slobodna Bosna".
    objava - 9690 - 16.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Momentalno blokiranje IP adresa


    Od sada ce poruke ostavljene sa nekih IP adresa biti momentalno blokirane. Ne zelim da se ovaj forum degradira u nacionalistickom prepucavanju. Molim ucesnike foruma da iznose istinite i realne poglede na dogadjaje. Jedan od ciljeva ovog foruma, bar sto se u vezi zadnjeg rata tice, je da se iznose podaci koji mogu da se dokazu putem svjedoka, kao i da se javnost upozna sa nekim stvarima za koje Vlada RS nema petlju da objavi.

    Izvinjavam se dobronamjernim pojedincima cije poruke se nece odmah pojaviti na ovim stranicama, jer sam prinudjen da blokiram citav opseg adresa provajdera preko koga idu neki negativci. Njihove poruke ce, nakon sto prodju moju recenziju, biti objavljene na ovoj stranici.

    Molim jos jednom sve ucesnike foruma da se ne obracaju sa negativnim kritikama drugim ucesnicima, jer cu biti prinudjen da i njih iskljucim.
    cemerno - 9641 - 13.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Za Radeta


    Čemerno je djelimicno bilo vojna meta, i problem Srba je sto se nisu nadali napadu. Međutim, ubijanje nedužnih civila, žena i djece, sa onakvom svirepošću, koja se prvi put u tom ratu desila bas na Čemernu, je zločin za svaku osudu!

    Uostalom, pročitaj članak ispod, ako baš hoćeš da znaš detalje. Nisam imao namjeru da pišem o Čemernu, ali si me ti na to natjerao. Možda i mi Srbi, iz ovoga možemo nešto naučiti!

    Sto se broja ubijenih Srba u Pofalićima tiče, zvanična informacija je da je ubijeno stotinjak, a ne 300 Srba. Nezvanično, mislim da je cifra blizu 150 ljudi, od kojih je bar 30 mučeno prije nego što je ubijeno.

    Mi ne treba da budemo kao muslimani, pa da lažemo i uvećavamo cifre. Oni su od nekoliko stotina ubijenih u Srebrenici napravili masakr od nekoliko hiljada, pa se ni njihove informacije ne slažu. Ja sam na internetu nalašao podatak od 6 do 10 hiljada, i to na muslimanskim stranicama. Po principu "ko doda više! ".
    cemerno - 9640 - 13.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Čemerno


    Copyright © Željko Tomic http://slavicne.com/

    Jutro. Ispred Bijambara nekakva buka! Čuju se panični glasovi boraca: Slave Kojića i njegovih zamjenika. Saznajem da su muslimani napali nekakvo selo, i pobili sve stanovnike. Tada sam, prvi put u životu, čuo za selo Čemerno, čije će me slike pratiti do kraja života.

     Čemerno Svi su bili zbunjeni, mnogi od prisutnih su na Čemernu imali rodbinu, poznanike i prijatelje, pa su sa strepnjom iščekivali da saznaju šta se stvarno desilo. Neko je samo donio vijest da je hiljadu mudžahedina napalo selo, da se desila strašna pucnjava, nakon čega su planule neke kuće u selu.

    Komadant Nišićke brigade, Slavo Kojić, zbunjeno gleda okolo. U njegovom pogledu se može vidjeti pitanje: "Šta da radimo".

    Nakon nekoliko izgubljenih sati provedenih, Mlađo Motika je potrpao dvadesetak dobrovoljaca ne nekakvog plavog tamića i krenuli su na lice mjesta. Međutim, sa ovim vozilom su se mogli probiti samo do pola puta.

    U međuvremenu sam saznao da se u Čemernu nalaze nase četiri haubice, iz kojih su svakodnevno granatirani Visoko, Breza i okolna mjesta. Povezah to sa činjenicom da sam na sarajevskoj televiziji vidio kako gori "Viteks" i još neke firme.

    Čemerno se nalazi na jednom platou, sa koga puca pogled na čitavu centralnu Bosnu. Okruženo je šumom gotovo sa tri strane, a prilaz ka selu je moguć samo iz jednog pravca.

    Prizor u selu stravičan! U jednoj štali je ubijeno četiri muškarca na spavanju. Pobijeni su ubačenim bombama kroz prozor. Mrtvi sa razbijenim glavama po štalama, zaklani u dvorištu, kućama... Izgoreli leševi u objektima koji još uvijek gore... Žene silovane, pa zaklane. Krv na sve strane. Prizor stravičan, nisam mogao ni zamisliti da se tako nesto može desiti u državi u kojoj sam proživio svoje djetinjstvo, mladost...

    Mislim da sam upravo tamo, na Čemernu donio odluku da ću da odem iz Bosne i da se tamo nikada više neću vratiti. Čak i ljudožderi ubijaju samo iz potrebe. Međutim, Čemerno je bilo djelo pojedinaca koji su iskreno uživali u ubijanju i klanju!

    Najstravičniji prizor je ipak bio leš jednog dječaka koji je motikom prepolovljen u predjelu stomaka. U ruci je držao osigurač od bombe.

    Čak i sada, dok ovo pišem, crijeva mi idu na usta. Nakon takvog prizora i najnormalniji čovjek je u stanju uzeti nož u ruke i klati sve po redu. Ja, koji jo( uvijek ne mogu ni piletu glavu da odsječem, u tom trenutku sam bio u stanju da počinioce tog zlodjela zubima zakoljem!

    Dvanaest sati nakon pokolja vojnici su u đubretu našli neku djevojčicu. Kažu, bila je u šoku, dugo nije mogla da priča.

    Informacija o pokolju na Čemernu je odmah poslata na Pale. Od "Srne" smo zatražili TV ekipu da snimi scene, do tada još neviđene u Bosni i Hercegovini. Međutim, kako sam kasnije saznao, u "Srni" nisu mogli da nađu "dobrovoljce" da odu na Čemerno. Konačno, nakon tri dana, neko je ipak odlučio da to uradi. Međutim, mještani su već bili sahranili mrtve, pa sam čak čuo priču da su otkopavali neke grobove da bi svijetu pokazali šta je džihad spreman da napravi.

    Moja priča o Čemernu ovim nije završena! Desetak dana nakon toga, borci Ilijaške brigade su pobili nekoliko mudžahedina, pa su kod jednog od njih našli i dnevnik, u kome je detaljno opisano kako su mudzahedini napali Čemerno. Moj kolega iz Vogošće, inače pripadnik DB, je nosio to svesku na Pale, jer je bila važan izvor informacija za Državnu bezbjednost.

    I tako sam ja, po drugi put, doživio Čemerno, samo ovaj put iz sveske mrtvog mudžahedina. Blijedo-crvena sveska mekog poveza, previjena na pola. Vjerovatno otac ponio u rat svesku svoga djeteta, koje zbog početka ovog haosa nije uspjelo da završi razred. Dodirujem je sa nekim ustručavanjem, vjerovatno zbog toga što znam da je svaki list umazan krvlju onih jadnika sa Čemerna.

    U svojim kratkim memoarima o "svetom ratu" taj mudžahedin (moguće da su ga zvali Alija iz Zenice) opisuje kako su dvije grupe muslimana krenule na zadatak koji im je licno postavljen od njihovog pretsjednika Alije Iz(m)etbegovića. Jedni su bili iz Zenice, a drugi iz Breze. Bilo ih je ukupno tridesetak, a ne hiljada kako su nam na Nišićima rekli. Sastali su se u selu Korita, gdje su i prenoćili. Tu su dobili i vodiča, mještanina tog sela, koji je dobro poznavao kraj.

    To selo je udaljeno oko 6 sati hoda do Čemernog, ali im je trebalo i dva sata da se uz liticu, koja dobrim dijelom okružuje Čemerno, popnu do sela. Napali su pred zoru, dok su stanovnici sela još spavali. Na straži je bio samo jedan 65-godišnji starac, koji je jedini pružio otpor, pucajući iz M-84. Međutim, njega su brzo likvidirali. Nakon toga, slijedilo je izvlačenje noža i klanje, koje taj mudžahedin detaljno, i sa ponosom opisuje u svojoj svesci.

    Ovaj moj, "rahmetli şahit", koji sada ore Alahove njive, je bio jako iznenadjen da prilaz selu nije bio miniran. Ja sam isto pitanje postavio Slavi Kojiću, koji mi je rekao da to nisu dozvolili seljaci, jer su u šumi čuvali stoku. Zbog malo trave, ostade čitavo selo bez glave!

    Ipak, glavnu odgovornost za pokolj u Čemernu pripisujem vojsci, prije svega komandi Nišićke brigade, tj. Slavu Kojiću, kao i posadama na haubicama, koje su vjerovale da je rat isto kao i posao u "Pretisu" - odradiš svoju smjenu od 8 sati, a onda 16 sati spavaš.

    Da napomenem i još jednu stvar! Prava meta njihovog napada su bile te četiri haubice, koje su imale posadu od nekih 15-20 vojnika. U toj svojoj neljudskoj želji za klanjem, mudžahedini su zaboravili na haubice. Doduše, pokušali su da jednu od njih gurnu niz brdo, ali su je pomjerili samo nekoliko metara. Mislim da je samo na jednoj haubici zatvarač bio malo ostećen, inače bile su u funkciji i jos dugo vremena su bljuvale vatru na Ilijaškom ratištu. Te haubice su ih na kraju kostala mnogo života.

    U zaključku, hoću da kažem da je Čemerno muslimanska, ali i srpska, sramota. Tridesetak mudžahedina je napalo selo u kome je bilo bar 20 ljudi sposobnih za odbranu sela, pa još i mještani tog sela. Selo je zauzeto bez otpora, jer su Srbi spavali. Muslimanska sramota je u tome da su klanje, mučenje i ubijanje podigli na jedan viši nivo, vjerujući da im se taj zločin neće vratiti.

    Čemerno, baš si gorko i čemerno!
    zlocini - 9638 - 12.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Zločin - ko je prvi počeo


    Svima nama bi trebalo da bude očigledno (ako ne i jasno) da je sukob u SFRJ Jugoslaviji počeo zbog sulude želje pojedinaca da imaju svoju državu. Tvorci hitlerovske "endehazije" su se, nakon ubistva preko milion Srba u Drugom svjetskom ratu, pritajili i čekali da dođe pravi trenutak za pravljenja "lijepe njihove" NDH. Naravno, u tome im je pomogao onaj njihov Latin, koji je Srbe podučavao da se odreknu crkve i ne mrze Hrvati.

    U isto vrijeme, mali Jože iz Kumrovca je dao Srbima islamske vjero-ispovjesti pravo narodnosti, i time samo potpomogao širenje razdora u bivšoj Jugoslaviji. Kako ono naš narod kaže: "Daš mu prst, a on hoće cijelu ruku! "

    Ono čega vi muslimani treba da budete svjesni je činjenica da je za vas građanski rat u Bosni bio "Islamska revolucija". Kako su se svi filozofi složili da nema revolucije bez oružja, niti prekrajanja granica bez krvi, treba da shvatite da ste dobili što ste htjeli.

    Možda se u ovome svi ne slažemo, ali to i ne očekujem! Ne možemo da se složimo sa činjenicom da smo jedan narod, a ne tri, da nismo od vajkada hrišćani tj. muslimani, i da su nam ove naše tri religije nametnute teško i preko naše volje, a sada ginemo da dokažemo da smo istinski vjernici! žalosno je da od šume ne vidimo drveće, i da u toku našeg životnog vijeka mjenjamo ideologije češće nego džempere. Porazno je da govorimo tri jezika, a ne trebaju nam prevodioci, čak i najsočnije psovke dobro razumjemo. I vicevi su nam isti, a tvrdimo da smo drugog roda i soja, došli sa tri različita kontinenata. Baš smo glupi i naopaki!

    Međutim, da še vratimo na pojam "zločina", koji je i predmet moga pisanja u ovom članku. Kao prvo, ubistvo nenaoružanih svatova na Baščaršiji je zločin za svaku osudu. Vjenčanje u jednom od najštarijih pravoslavnih objekata u Bosni i Hercegovini, uz tradicionalnu srpsku zastavu, je običaj koji su i Turci poštovali. Međutim, ne i tjelohranitelj Alije Izetbegovića, koji je ubio mladoženjinog nenaoružanog oca. Prema tome, to je zločin.

    Ubistvo naoružanog mladića nadomak njegovog sela, dok je čuvao stražu od komšija Srba je velika šteta, pa i krivično djelo, ali nije zločin. Svako ko nosi pušku je vojnik, makar imao i 11 godina, i treba da bude spreman i da pogine za ono za što se bori. Pored toga, nije bilo očevidaca, niko nije dokazao da je to ubistvo izvršio Željko Vladušić, pa je otuda sasvim neprihvatljivo okriviti tog mučenika. Još je manje logično tvrditi da je za Kenanovu smrt krivo čitavo selo, pa je sasvim u redu oguliti kožu čitavom selu i polužive ih popaliti u njihovim vlastitim kućama.

    Ubistvo preko 100 civila u Pofalićima je zločin od koga bi se pošteni muslimani trebali ograditi, tj. izvešti počinioce ovih zločina pred lice pravde. Pofalici su jasno pokazali da Sarajevo vise nikada nece biti multi-etnički grad! Pojedini fanatici su upadali u kuće nedužnih ljudi, izvodili muškarce, žene i djecu na ulicu i klali ih u prisustvu zapanjenih mještana.

    Akcija muslimana na Čemerno je planirana da se neutrališe artiljerija, ali ono što su oni tamo uradili (a o čemu ću još pisati) je jedan veliki zločin.

    Možda ste primjetili da sam događaje nabrajao hronološkim redosledom. Od one "iskrice" na Baščaršiji, preko "plamena" na Grahovištu, od "logorske vatre" u Srebrenici.

    Kada smo kod Sarajeva i Srebrenice, žalosno je da je u Sarajevu ubijeno više Srba, nego što ih je izginulo držeći Sarajevo u okruženju. Naser Orić pobio više srpskih civila oko Srebrenice, nego što su Srbi pobili muslimana u Srebrenici nakon što su je zauzeli. Jeste, reći ćete vi muslimani, to vam je za Foču ili Višegrad, itd... Oko za oko, zub za zub. Ili posto je medju vama muslimanima, veliki broj fizickih radnika, da primjenim na vas Njutnov zakon: "Svaka sila akcije, izaziva silu reakcije".

    I opet se vraćamo na početak: Ko je počeo rat?

    I tako razmišljajući, ja najzad shvatih ko je ubio Kenana - ona ista osoba koja je ubila srpskog svata na Baščaršiji. Picetovu majku su ubili Ačkari, oni isti koji su ogulili i Željka Vladušića. Kod nas, Srba, situacija je malo komplikovanija. Većina naših je izginulo bilo od nas samih, tj. naših političara, ili zbog naše naivnosti koja se jos zove i "bratstvo i jedinstvo". Pogađate, mislim na "Sarajevsku klaonicu", tj. na Srbe koji su vjerovali u saživot sa muslimanima.
    novosti - 9562 - 07.05.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Arheoloska istrazivanja kod Sokoca


    Kako sam informisan, ove godine doci ce iz Holandije dvoje arheologa i jedan iz Norveske da
    istrazuju predio Podlipe (negdje iza Knežine prema Zagradju). To je istrazivao prije rata arheolog Govedarica a nesto i Zilka Kujundzic - Vejzagic, koja je i sada ziva.
    zaboravljeni - 9549 - 29.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Re: Zaboravljeni heroji


    Miro,
    naslov "Zaboravljeni heroji" mi se mnogo svidio, pa sam odlucio da otvorim posebnu rubriku pod istim nazivom. Da li u vasem kraju postoji neki od "zaboravljenih heroja". Mozete li ga opisati u jednom clanku, onako lijepo kao sto je to Miro uradio? Objavite to na ovoj stranici, ne dozvolite da njihova junacka djela padnu u zaborav.

    Nasi preci nisu bili pismeni, nisu imali internet, ali su kroz pjesmu, uz gusle, sacuvali mnoge srpske heroje od zaborava. Mi mozemo vise! Napravicemo o njima i knjigu jednog dana.
    ispovjest - 9480 - 29.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Slavo Kojić


    Negdje u maju 1992. godine, Nikola Poplašen predloži da odemo do Nišića, tj. do komande Nišićke brigade, koja se nalazila u motelu "Bijambare".

    Sa nama je na put krenuo i jedan vojnik, koji nam objasni da je put dosta nesiguran, jer se tuda "motaju" razne paravojne gupacije muslimana, koje uglavnom izbjegavaju sukobe sa Srbima i na taj način čuvaju "status quo" u tom regionu, jer sa obje strane puta ima dosta muslimanskog življa.

    Nišićka visoravan me je opčinila već na prvi pogled, tako da se nisam baš toliko protivio što se naša jednodnevna posjeta otegla punih " dvadeset dana. Nakon izlaska iz poslednje krivine vijugavog puta koji vodi do Nišićkog platoa, pred nama se ukazala mala ali predivna crkva, koja oblivena svjetlošću zadivljuje prolaznike. Uz put se pružilo srpsko selo, u kome se smjestio predivan hotel, opasan vikendicama. Nekoliko kilometara u pravcu Olova, nalazi se i predivna pećina "Bijambare".

    U hotelu "Bijambare" nas je dočekao Slavo Kojić, koji se predstavi kao "komadant Nišićke brigade". U "štabu brigade" su se sem njega nalazili i Radojica Stojanović, za koga kasnije saznadoh da je njegov sestrić, kao još nekoliko mladića, od kojih je jedan bio "kum", drugi "rođak", treći najbolji drug "


    Slavo se pokazao kao jako dobar domaćin, vjerovatno i zbog toga što smo dolazili iz "Ratnog predsjedništva Republike Srpske". Odmah smo dobili "sobe sa pogledom na Crnu Rijeku". Ne dugo nakon toga, na vrata je pokucao neki vojnik, koji mi reče da je u restoranu servirana večera. Mislim da je odluka da ostanemo malo duže na Nišićima pala nakon prvih zalogaja pržene teletine i ukusnog nišićkog krompira, koji su našim stomacima, izmučenim mesnim narescima i monotonom paljanskom hranom, pali kao "kec na desetku".

    U toku večere sam "otkrio" da je naš ljubazni domaćin po profesiji mesar, i da se "ratnom strategijom" bavi tek nešto duže od mjesec dana.

    U svakom slučaju, Slavo Kojić je pokušavao da se predstavi kao "veliki Srbin". Odmah prilikom prvog razgovora se pohvalio da je bio jedan od prvih donatora SDS-a, i da mu je njegovih 10000 maraka omogućilo da ulazi u Karadžićev kabinet bez kucanja. Na naš komentar da je to mnogo novca, Slavo Kojić je rekao:

  • "Nije to ništa, Joja Tintor je SDS-u dao 600. 000 maraka. "

    Brzo sam shvatio da su Slavini odnosi sa muslimanima iz Crne Rijeke jako dobri, a da linija odbrane gotovo i ne postoji. Od Crne Rijeke nas je dijelila samo šuma, koju gotovo niko nije ni branio. Da napomenem i to da su u isto vrijeme, na samo pet kilometara vazdušne linije, jedinice Druge romanijske brigade u rejonu Kruševa vec bile formirale liniju, i bili pripravni za borbu.

    Slavo je posebno bio u dobrim odnosima sa Orhanom, kome je čuvao njegovu klaonicu. Često su se čuli telefonom.

    Sem muslimana, po Nišićima su se motali i Hrvati. Tako sam na Nišićima upoznao i Mirka Kordića, koji je jednom prilikom, sa nekoliko svojih pratilaca, došao na pregovore.

    Uprkos tome što je Slavo Kojić pokušavao da nas ubjedi da je organizacija Brigade perfektna, mještani i boraci brigade su pričali drugacije. Jedina aktivnost koja je funkcionisala perfektno je bio izvoz drveta u Srbiju, čiji je kompletan prihod završavao u džepovima lokalnih biznismena, uglavnom Slavinih rođaka i prijatelja.

    Linije odbrane su bile očajne! U to sam se lično uvjerio desetak dana kasnije, kada se desio pokolj na Čemernu.

    Na Nišićima sam upoznao dosta dobrih i poštenih ljudi, među njima Mladju Motiku i Radojicu Stojanovića. Ipak, otišao sam razočaran, jer sam shvatio da mesari ne mogu da vode brigade, i da su mnogo bolji u prepričavanju anegdota.

    Nekoliko mjeseci kasnije, kada su Nišići postali jedno od najžešćih ratišta u Bosni, Slavo je otišao u Srbiju iz koje se nikada više nije vratio.
  • komentari - 9362 - 27.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    U cara Radovana kozje uši


    Tamo negdje, po šumama i gorama nekada drage nam domovine, rasuti grobovi naših sinova i prijatelja. Neki čak ni spomenika nemaju! Lijepa riječ je najmanje što možemo podariti herojima poslednjeg rata. Pišući o njima, odajemo počast njihovoj hrabrosti, i činjenici da su cijenu slobode i mira platili mnogo skuplje od nas. Oni su u temelje budućnosti naše djece ugradili svoje živote.

    Međutim, ne trebamo da budemo zadovoljni ovim što smo do sada uradili! Tek smo zagrebali površinu groba u kome su belo-svjetski političari sahranili istinu o stradanju srpskog naroda.

    Mi Srbi treba da znamo da je osnovni princip našeg vjerovanja Svetosavlje, tj. skromnost, pokornost i poštovanje, a ne novac i moć, kojima su opsjednuti gotovo svi bosanski političari. Na primjeru Božura, Špire, Bore, Željka Vladušića, Željka Markovića, Srđana Kneževića, Riste Đoge, Nikole Koljevića i mnogih drugih koji strpljivo čekaju da ih pomenemo na ovim stranicama, treba da učimo na njihovim djelima, a o njihovom životu svjedočimo onima koji nisu imali privilegiju da ih lično upoznaju. Pored toga, naša sveta dužnost je da pronađemo i kaznimo njihove ubice. Pri tome ne treba da biramo sredstava, jer to ni izvršioci ovih gnusnih zločina nisu radili!

    Možda će naše pripovjedanje, za neke od njih biti ključ koji ce im pomoći da uđu na na vrata istorije. Jer bez našeg svjedočenja, istoriju će nam drugi diktirati, a mi ćemo je samo pisati. Zbog toga mislim da je šteta zaboraviti ono što znamo, a grijeh ne podučiti one koji žive u zabludi. Jer, možda će jednog dana, upravo iz sjemena koje smo mi zasadili, izniknuti zova, od koje će neko napraviti sviralu iz koje će se začuti: "U cara Radovana kozje uši! "
    nebojsa_spiric - 9320 - 26.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Na grobu srpskog junaka


    Opis
    Grob Nebojše Špirića na dan 26. aprila 2006. godine

    Danas se navršilo tužnih 13 godina, otkako se u Carstvo Nebesko preselio Nebojša Špirić, srpski borac koji je na braniku otadžbine položio svoj život.

    Njegov otac, Miro Špirić, a ni njegovi sinovi (Kristijan i Nebojša) nisu bili u stanju da mu, po starom srpskom običaju, izađu na grob i zapale svijeću, jer su bili primorani da napuste svoja vjekovna, porodična ognjišta, i da koru hljeba potraže u pečalbi.

    Međutim, Nebojša Špirić nije zaboravljen! U ranim jutarnjim časovima, na groblje je otišla moja sestričina Biljana, da oda pomen ovom velikom junaku. Na njeno veliko iznenađenje, otkrila je da je još neko posjetio grob, jer je u podnožju krsta primjetila jednu svježu svijeću, koju je vjetar spriječio da dogori.

    Kako Špiro na Sokocu nema rodbine, pretpostavljam da je neko od čitaoca ovog foruma otišao na Vojničko groblje sa namjerom da obiđe njegovu humku. Ja im se srdačno zahvaljujem, u moje ime, a i u ime Spirinog oca.

    Za razliku od nas, koji živimo u tudjini, Nebojša Špirić nije sam, jer je svoju "vječnu kuću" našao među svojima, za razliku od onih po čijim grobovima gaze oni protiv kojih su se ovi junaci borili.

    Vječna ti slava, Srbine!
    objava - 9201 - 25.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Vasa email adresa


    Inspirisan Gordaninom porukom, odlucio sam da nesto napisem, a kasnije nesto i napravim.

    Kao prvo, znam da se neki od vas ustrucavaju da ostave svoju email adresu na ovoj stranici. Neki od vas pokusavaju da sakriju svoj identitet, dok drugi zele da se zastite od "nezeljenih" poruka, tj. "spama". Cak i oni koji znaju da znam njihov identitet, ne upisuju svoje email adrese, jer ja to izricito ne zahtjevam.

    Mada cijenim vase dobre namjere, iskreno mislim da nemate razloga za to. Vasa email adresa je sigurna kod mene, i necu je dati niti ustupiti nekome drugom. I sam pokusavam, i predlazem, da ponekad zastite svoj identitet, mada svi dobro znate ko sam ja, a ako me licno ne poznajete mozete se o meni raspitati u Sokocu.

    A sada nesto za Gocu. Mom poznaniku "Srbin Forever" kao i drugima koji pisu o ratu, ne savjetujem da salje email-ove jer na taj nacin odaje lokaciju, tj. mjesto stanovanja i druge stvari. . .

    Medjutim, uskoro namjeravam da dogradim ovaj forum sa programom koji ce omoguciti da vam svako moze ostaviti poruku licne prirode tj. tu poruku samo vi mozete procitati. Kako ce to raditi? Pa lijepo! Vase "ime i prezime" ce biti vase korisnicko ime, a vas "email" ce biti vasa lozinka tj. "password". Na vrhu svake vase poruke ce se pojaviti jedno "pismo" na koje kada kliknete, mozete se registrovati i citati poruke. Na ovaj nacin mozete razmjenjivati poruke i sa ljudima koje ne znate, a da oni nikako ne mogu saznati vasu email adresu i lokaciju.

    O tome sta budete pisali, ja necu da vodim brigu. Poruke ostavljene vama cete moci i da izbrisete.

    U nesto daljoj buducnosti cu napraviti i program koji ce moci da skine sa ove stranice vecinu stvari na vas kompjuter, tako da cete moci da citate sve ovo sto ovdje pise, a da niste konektovani na internet. Cak ce biti moguce sve ove informacije kopirati sa jednog na drugi kompjuter, pa ce i oni koji nemaju internet moci da citaju sve ovo, bas kao da su povezani na internet.

    Eto, toliko za sada!
    oracle - 9067 - 24.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Updating a Row Using a Record


    DECLARE
    dept_info dept%ROWTYPE;
    BEGIN
    dept_info. deptno := 30;
    dept_info. dname := 'MARKETING';
    dept_info. loc := 'ATLANTA';
    -- The row will have values for the filled-in columns, and null
    -- for any other columns.
    UPDATE dept SET ROW = dept_info WHERE deptno = 30;
    END;
    oracle - 9066 - 24.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


    Oracle9i Release 2 can index-by a string value:

    SET SERVEROUTPUT ON
    DECLARE
    TYPE country_tab IS TABLE OF VARCHAR2(50)
    INDEX BY VARCHAR2(5);

    t_country country_tab;
    BEGIN

    -- Populate lookup
    t_country('UK') := 'United Kingdom';
    t_country('US') := 'United States of America';
    t_country('FR') := 'France';
    t_country('DE') := 'Germany';

    -- Find country name for ISO code "DE"
    DBMS_OUTPUT. PUT_LINE('ISO code "DE" = ' đđ t_country('DE'));

    END;
    iz_stampe - 9064 - 24.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Vennskapsforbindelsen Leksvik - Sokolac


    Viser til innlegg i Fritt forum i Fosna-Folket fredag 9. desember av Gullbjørg Hegvik Hansen.



    Vi synes for det første at det er trist og leit at en slik sak blir gjenstand for så stor offentlig oppmerksomhet med negativt fortegn. De vennskapsforbindelser som har vćrt mellom innbyggerne i Leksvik og Sokolac går tilbake til hendelser under og etter 2. verdenskrig, og bygger på sterke og gode vennnskapsbånd mellom enkeltpersoner. Dette er ting som vi i Leksvik kommune er veldig bevisst, og beslutningen om ikke å inngå vennskapskommunesamarbeid med Sokolac, rokker ikke med den dype respekt vi har for de vennskapsbånd som fremdeles er til stede mellom folk i det tidligere Jugoslavia og Norge.


    Jeg vil likevel besvare de spørsmålene som Gullbjørg Hegvik Hansen stilte på vegne av landsstyret i Norsk - Jugoslavisk samband, og håper at vi fremdeles kan ha en god dialog om hvordan vi best kan ivareta vennskapsbånd mellom våre to lokalsamfunn:

    1. Er saken behandlet i formannskap eller kommunestyret?

    På bakgrunn av henvendelse fra Norsk - Jugoslavisk samband ble det muntlig drøftet i formannskapet om vi ønsket å ta opp sak om inngåelse av ytterligere vennskapssamarbeid. Det var ikke aktuelt på det tidspunktet.

    2. Hvorfor valgte dere å sende gaver med på turen til Sokolac, for så å avvise samarbeid senere?

    Vi fikk forespørsel fra Gullbjørg Hegvik Hansen i begynnelsen av august 2005, om deltakelse på en 14. dagers tur til det tidligere Jugoslavia i september. Det var helt umulig for offisielle representanter fra kommunen å delta på dette på så kort varsel. Derfor ble det sendt med et brev fra ordføreren i Leksvik med en hilsen til byens befolkning. Samtidig ville ordføreren oppfordre skolene i Leksvik til å knytte vennskapsbånd med skoler i Sokolac. At vi la ved brevet fra oss noen beskjedne gaver var av ren høflighet og respekt overfor innbyggerne i Sokolac.

    3. Sokolac var Leksviks første vennskapskommune. Hvorfor skal denne kommunen gå på bekostning av de to andre vennskapsforbindelsene som ble etablert senere, og som ikke får den samme økonomiske støtten?

    Vennskap mellom kommuner eller mennesker bør vel ikke settes opp mot hverandre. Når det er sagt har vi den erfaring av vennskapssamarbeid er krevende for en liten kommune å følge opp. Vi i Leksvik kan vel ikke med handen på hjertet si at følger opp de to andre vennskapskommunene i Malax og Mogan sćrlig godt. Slik ressurssituasjonen er for kommunen i dag, er dette et av de områdene vi må prioritere ned. Dessverre. På denne bakgrunn ønsker vi ikke å gå inn i flere vennskapssamarbeid.

    4. Har ikke Leksvik kommune et ansvar for å følge opp vennskapsforbindelsen så lenge det i sin tid ble valgt å inngå et samarbeid?

    Det er et vanskelig spørsmål å svare på. Når et vennskapssamarbeid har "ligget nede" i 30 år må en uansett starte på nytt. En må bygge opp nye relasjoner basert på yngre generasjoner. Enkeltpersoner sin interesse og engasjement for saken vil vćre avgjørende. Dersom enkeltpersoner eller organisasjoner i Leksvik tar kontakt om dette, vil vi prøve å støtte opp så godt vi kan.

    Jeg ønsker landsstyret i Norsk-Jugoslavisk samband ved Gullbjørg Hegvik Hansen ei fortsatt god jul og et riktig godt nytt år!



    Borghild Husdal Buhaug
    Ordfører i Leksvik
    praznici - 8982 - 23.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Vaskrs sa malo tuge


    Hristos Voskrese Vaskrs je dan najveće radosti. Međutim, prošle godine je za Vaskrs (1. maj 2005. ) sahranjen je moj najbolji drug, Zoran Kosorić, pa će zbog toga sve vaskršnje radosti, koje su ispred mene, biti jedana čudna mješavina radosti i tuge.

    Na Vaskrs daleke 1985. godine umrla je i moja baka, Rosa Tomić rođ. Æivša.
    obicaji - 8981 - 23.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Zasto slavimo Vaskrs


    Vaskrs se slavi jer je na taj dan Isus Hristos vaskrsnuo iz mrtvih, tj. pobjedio smrt i tako svim ljudima, od Adama i Eve darovao večni život.

    Hristos VoskreseVaskrs je najveći hrišćanski praznik pa je zbog toga svaka nedelja u toku godine posvećena Vaskrsu i svaka se smatra za mali Vaskrs.

    Farbanja jaja vrši se u spomen na događaj kada je sveta Marija Magdalina Mironosica predala Isusu Hristu crveno jaje, i pozdravila ga rečima: 'Hristos Vaskrse'.

    Jaja se mogu 'šarati' sa rastopljenim voskom i perom za pisanje. Najpre se pero zagreje na plamenu sveće, pa se onako vruće umače u vosak, a potom se voskom crta po jajetu. Na jajetu se obično piše X. В. и В. В. ŠHristos Vaskrse i Vaistinu Vaskrse? , crtaju krstići, cvetići i druge lepe figurice.

    U jutro Hristovog Vaskrsenja dugo na svim zvonicima pravoslavnih hramova, dugo vremena zvone zvona, i tako javljaju dolazak velikog praznika.

    Kad se dođe iz crkve kući, svi se ukućani međusobno pozdravljaju vaskršnjim pozdravom i ljube. Domaćin onda pali sveću, uzima kadionicu i tamjan, okadi sve ukućane koji stoje na molitvi, predaje nekom mlađem kadionicu i ovaj kadi celu kuću. Naglas se čita 'Oče naš' i druge molitve koje se znaju napamet, ili se čitaju iz molitvenika Posle zajedničke molitve, ponovo, jedni drugima čestitaju Vaskrs i sedaju za svečano postavljenu trpezu.

    O vaskrseniju se tuku šaranim jajima, tj. udaraju vrhovima jaje o jaje, pa onda onaj koji razbije jaje uzme ono od onoga kome je razbio.

    U nekim našim krajevima je sačuvan običaj da se farbana vaskršnja jaja nose na grobove preminulih predaka To svedoči o narodnoj veri, da su svi ljudi pred Bogom živi, i da i naši umrli preci treba da osete vaskršnju radost i slavlje.
    oracle - 8880 - 22.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Oracle Autonomous Transaction


    In the example, the function is autonomous:

    CREATE PACKAGE glasinac AS
    . . .
    FUNCTION balance (acct_id INTEGER) RETURN REAL;
    END glasinac;

    CREATE PACKAGE BODY glasinac AS
    . . .
    FUNCTION krmkov_do ( acct_id INTEGER ) RETURN REAL IS
    PRAGMA AUTONOMOUS_TRANSACTION;
    brezjak REAL;
    BEGIN
    . . .
    RETURN brezjak;
    END;
    END glasinac;
    molitve - 8780 - 21.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Simbol vere


    Verujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od Oca rodjenog pre svih vekova; Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rodjenog, a ne stvorenog, jednosušnog Ocu, kroz koga je sve postalo; Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovek;
    I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i pogreben;
    I Koji vaskrasao u treći dan, po Pismu;
    I Koji se vazneo na nebesa i sedi sa desne strane Oca;
    I Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, njegovom Carstvu neće biti kraja.
    I u Duha Svetoga, Gospoda, životvornoga, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke.
    I u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu. Ispovedam jedno krštenje za opraštenje grhova. čekam vaskrsenje mrtvih.
    I život budućeg veka.
    Amin.
    iz_stampe - 8480 - 18.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Suđenje Bjelici i ostalima


    Datum: 14. 04. 2006. godine

    Proces protiv Momčila Mandića, Mirka Šarovića, Milorada Govedarice i Milovana Bjelice

    A. Đozo

    Suđenje počinje u utorak 18. aprila 2006. godine.
    SARAJEVO - Suđenje Momčilu Mandiću i drugim optuženima u predmetu "Privredna banka Srpsko Sarajevo" trebalo bi početi u utorak, 18. aprila, dogovoreno je na statusnoj konferenciji održanoj juče u Sudu BiH.

    Predsjedavajući sudskog vijeća Salem Miso rekao je da je za utorak planirano čitanje optužnice, te izlaganje uvodnih riječi tužioca i odbrane.

    Bivši vlasnik PB SS Momčilo Mandić, bivši član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik RS Mirko Šarović, bivši direktor Direkcije robnih rezervi RS i preduzeća "Matres" Milorad Govedarica i Milovan - Cicko Bjelica, bivši predsjednik Skupštine grada Istočno Sarajevo, optuženi su za višemilionske pronevjere u poslovanju PB SS i firmi bliskih ovoj banci. Mandić je optužen i za pomaganje u skrivanju haškog bjegunca Radovana Karadžića i krivotvorenje dokumenata.

    Branioci četvorice optuženih juče su istakli da nemaju primjedbu na sastav Sudećeg vijeća.

    "Prvi put izražavamo nadu u ovaj sud i ovaj predmet, budući da su u Vijeću domaće sudije. No, u toku današnjeg dana pismeno ćemo se obratiti Tužilaštvu BiH sa zahtjevom za izuzeće tužioca stranca Erika Larsona", kazao je Duško Tomić, jedan od tri Mandićeva advokata.

    Tužilac Larson juče je kazao da će optužba saslušati 24 svjedoka, među kojima je najpoznatije ime Tobi Robinson, privremene upraviteljice Privredne banke Srpsko Sarajevo. Za razliku od tužioca, odbrana je zadržala pravo da se izjasni o svojim dokazima.

    "Ne znamo šta sad da radimo, jer je policija od mog branjenika u pritvoru u Doboju izuzela svu dokumentaciju, sa svim izjavama naših svjedoka i materijalnim dokazima. Tužilac je upoznat s našom strategijom i odbranom", rekao je Siniša Jokić, branilac Mirka Šarovića.

    Larson je dodao da će ti dokazi biti naknadno uvršteni u ovaj predmet, a do tada oni su sastavni dio istrage Tužilaštva BiH, koja je otvorena zbog ometanja rada pravosuđa, ne otkrivajući imena osumnjičenih.

    Sva četvorica optuženih su u pritvoru.

    Ostaju u pritvoru u Doboju
    U Sudu BiH juče potvrđeno da za sada Milovan - Cicko Bjelica, Milorad Govedarica i Mirko Šarović iz dobojskog pritvora neće biti prebačeni u neki od zatvora u Sarajevu.

    "Sudska policija još nije dobila nalog za njihovo prebacivanje. Kako stvari stoje, njih će na suđenje u Sarajevu dovoditi i odvoditi iz Doboja gdje su u pritvoru. Kapacitet pritvorske jedinice Suda BiH je popunjen, a i ono slobodnih mjesta što ima rezervisano je za Željka Meakića i druge iz tog slučaja", rečeno nam je u Sudu BiH.

    history_r - 8240 - 14.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Spomenik kralju Petru I kod Rogatice


    Nevjerovatni svjedok istorije naroda rogatičkog kraja, koju je dijelio s njim: podizan, rušen, potkopavan, skrnavljen, skrivan, potiskivan u zaborav, ponovo podizan. Šta li će mu istorija još prirediti? Trenutno je tu: uspravan kameni stub sa krunom na vrhu.


    piše: Zoran Janković, moj prijatelj, i moj student sa FPN-a

    Iako mnogi kažu da je istorija ljudskog roda u stvari istorija ratova, malo je prostora u svijetu preko kojih ta učiteljica života tutnji poput razornih vjetrova kao što su ove naše vrleti. Ponekad protutnji tako brzo da sve ono što se odigralo ne bude ni zabilježeno. Ili neko ne želi da bude zabilježeno. Èak ni istorijski spomenici, čija je namjena da svjedoče o prošlim vremenima, nisu pošteđeni onog što čine ljudi i ljudske ćudi. Priča o spomeniku na Sjeversku kod Rogatice priča je o jednim te istim ljudima koji su ga gradili pa rušili; pravili se da ne postoji; pokušali da unište njegove ostatke; potrudili se da priča o njemu ne bude nigdje zabilježena. Kao da nije ni postojao. Ovo je pokušaj da se to ispravi.

    Izgradnja spomenika

    Spomenik na Sjeversku kralju Petru Prvom, velikom oslobodiocu i ujedinitelju, završen je i otkriven 9. 7. 1925. godine, na Pantelijevdan. Inicijativu za izgradnju spomenika, na zahtjev stanovništva, pokrenuo je tadašnji načelnik Rogatičkog sreza M. K. Nikolić. Iako ni sve kuće u ovom kraju još nisu bile popravljene, a narod je još uvijek bio strašno osiromašen posljedicama "Austrijskog" rata, inicijativa je naišla na odobravanje i Srba i muslimana, tadašnjih mještana Sjeverska, Godimilja, Živaljevića, Žepe i Podžeplja. Uvažavajući materijalne mogućnosti stanovništva, odlučeno je da se prilozi traže od imućnijih domaćina, a od ostalog naroda ko da " da. Podataka o tome koliko je prikupljeno sredstava, koliko vremena je trajala izgradnja i ko je bio glavni neimar danas nema. Jedino se pouzdano zna da je napravljen od ovdašnjeg, boričkog kamena, koji nije odgovarajućeg kvaliteta za ove namjene.

    Na postamentu spomenika uklesan je kratak tekst:
    "Ovu vječitu zadužbinu svome ljubljenom oslobodiocu mile nam otadžbine, njegovom veličanstvu kralju Petru Prvom podigoše njegovi vjerni građani opštine Godimilja, Živaljevića, Žepe i Podžeplja u Sjeversku 9. avgusta 1925. godine".

    Uklesana su imena pokretača i utemeljivača akcije izgradnje spomenika: Anka Nebesni, Sofren Jovanović, Manojlo Kojić, Marko i Radovan Radović, Jovan Cvijetić", kao i imena pojedinih dobrotvora: Anton Nebesni " žandarmerijski narednik, Aćim Veljović, Hans Kavak, Novica Veljović, Marko Stanar, Milan Radojičić, Mile Planojević, Milovan Rajak, Muhamed-beg Sutjeska, Edhem Šehović"

    Iako nisu bila vremena izobilja, život sa spomenikom u sredini sela odvijao se skoro idilično. Mnogi su, u prolazu, zastajali na koji tren kraj spomenika da pozdrave svoga vladara, kome su bili lojalni. Živjelo se onim skromnim, ali sporim tempom života, koji je današnjem čovjeku teško zamisliv. Ljeti se radilo na poljima i njivama, u jesen pekla rakija i družilo uz pjesmu i veselje. Nije se gledalo ko je koje vjere i nacije. Tako je bilo sve do početka Drugog svjetskog rata.

    Rušenje

    Odmah nakon njemačke okupacije Jugoslavije i u Sjeversku je postavljena ustaška vlast NDH. Muslimani su je oduševljeno dočekali. Spomenik je, ubrzo, mnogima zasmetao. Nova vlast nije mogla gledati srpsku krunu nasred sela. Mještanima muslimanima je smetao jer ih je podsjećao na donedavnu ljubav i privrženost prema srpskom monarhu i zajedničkoj državi Jugoslaviji. Po naređenju ustaške vlasti od 11. 7. 1941. godine sakupljeni su mještani (nastojalo se da to budu upravo oni koji su učestvovali u izgradnji spomenika) dovedeni sa okolnih livada na kojima su kupili sijeno i naređeno im je da ruše spomenik.

    Dok su Srbi zabušavali i fingirali da tobože svojski ruše, muslimani su navalili čekićima i krampama na kameni masiv. U međuvremenu stigla je sugestija, najvjerovatnije od ustaškog oficira (bivšeg žandarskog narednika), koji je još uvijek osjećao strahopoštovanje prema doskorašnjem vladaru, da se spomenik ne oštećuje, nego da se samo rasklopi na dijelove i ostavi pored mjesta na kome je bio podignut. Predstavnici vlasti odnijeli su flašu sa imenima učesnika u izgradnji, koja je bila položena u temelju, pod izgovorom da sadrži važne podatke, a u stvari da bi uništili dokument na kome su se nalazila imena većine njih kao darodavaca za izgradnju. Danima nakon vandalskog čina u vazduhu boričkog kraja osjećala se napetost, a među stanovništvom strah zbog počinjenog bezumlja. Nije šala oboriti spomenik jednog kralja.

    Posebno izražen strah uvukao se među muslimansko stanovništvo, iako ih je ustaška vlast sokolila. Obarali su pogled pri susretu sa Srbima i neupitani pravdali se riječima: "Sila boga ne moli. Moralo se tako, bilo je naređeno. Vakat gradi " vakat razgrađuje. Šta ćeš. " Po kazivanju (sad već pokojne) starice Jelke Planojević izvjesni Mujo Dumanović, koji je tih dana u nadnici kosio livade njenog muža Vase Planojevića, banskog vijećnika i uglednog dobrostojećeg domaćina, danima se raspitivao šta Vaso misli o rušenju spomenika. Namjera mu je bila da po svaku cijenu umiri nečistu savjest, a istovremeno je znao da mu Vaso, zbog straha od ustaške represije, mora odgovoriti na način koji će Muji biti ugodan.

    Izloženo čestom stradanju, stanovništvo ovoga kraja bilo je prinuđeno da krene u izbjeglištvo u Srbiju i sela bliže Drini i Srbiji. Događaji oko spomenika bili su potisnuti dolazećim, tragičnim i krvavim vremenom. Često je stići na vrijeme do Drine bilo pitanje života i smrti. Kad se rat završio, preživjele su čekali jad, bijeda, sirotinja i obnova.

    Devastiranje

    Dijelovi rastavljenog spomenika prepušteni su zubu vremena, a u neposrednoj blizini otvoren je kop za pijesak, koji je korišten za popravljanje pogorjelih kuća i oštećenih puteva. Ali čak i takav kakav je bio spomenik je smetao i novim vlastima. Pošto je bilo procijenjeno da nije u redu otvoreno uništiti spomenik koji se nisu usudile da potpuno unište čak ni ustaške vlasti, tražen je način da se bezbolno ukloni. Iz Opštinskog komiteta Saveza komunista Rogatica izvjesni Hurem je "dao mig" da se prilikom kopanja pijeska potkopa tlo ispod spomenika, i kameni blokovi obruše u iskop i zatrpaju pijeskom.

    Nalogodavac je bio musliman, a izvršilac Srbin. Međutim, u Opštinskom komitetu Saveza komunista pojedini Srbi su se s vremenom pobunili protiv tog vandalizma, navodeći da je u pitanju istorijski spomenik, i uspjeli obustaviti dalje uništavanje. Ali neprocjenjiva šteta već je bila nanesena. Dijelovi spomenika razbacani su po majdanu, livadi i okolnim plotovima, a dio postolja nepopravljivo oštećen. Uprkos svemu, kamena kruna ostala je dobrim dijelom sačuvana u dvorištu Mila Mitrovića. Dosjetljivi domaćin, koji se nikad nije isticao pretjeranim srbovanjem, pa nije bio interesantan vlastima, iskoristio je priliku. Praveći se nevješt, na odbačenu krunu strpao je sijeno. Kad se uvjerio da nije uslijedila reakcija vlasti, nastavio je da to čini godinama i zaštitio kameni simbol monarhije od sigurnog propadanja.

    Obnavljanje

    Godine 1991, kad su stege komunizma oslabile a Jugoslavija počela da puca po republičkim šavovima, u narodu ovog kraja probudio se godinama zatirani nacionalni ponos. Na inicijativu Srpske demokratske stranke prikupljeni su sačuvani dijelovi i spomenik rekonstruisan. Prije nego što je posao završen došlo je proljeće 1992. godine i istorija je na Boričkom platou ponovo zaigrala svoje krvavo kolo. Završetak radova prolongiran je za bolja vremena. Po završetku otadžbinskog rata, ponovo na inicijativu SDS-a, pristupilo se obnovi spomenka: rekonstruisan je lik kralja Petra, postavljena kamena kruna i spomenik je ponovo otkriven 9. avgusta 1998. godine, na dan održavanja Ujediniteljske skupštine Četničkog ravnogorskog pokreta Republike Srpske. Spomenik je nešto kraći od prvobitnog, za dio postolja koji je trajno uništen. Svi ostali dijelovi autentični su i svojim ožiljcima svjedoče o burnim, minulim vremenima.

    Osim u sjećanjima ljudi boričkog kraja, o spomeniku kralju Petru Prvom na Sjeversku nismo uspjeli naći pisanog traga. U Republici Srpskoj postoje još samo dva stara spomenika ovom vladaru.

    U udžbenicima istorije spomenik se ne pominje. U prijeratnoj Monografiji o Rogatici, autora Rasima Hurema, o rimskim lapidarijumima ovog kraja, na primjer, mogli ste naći dosta toga, ali o spomeniku kralju Petru " ni riječi. Kao da nikad nije ni postojao. A on je neobičan, čak po svojoj sudbini možda i pomalo čudnovat spomenik. Nevjerovatni svjedok istorije naroda ovog kraja, koju je dijelio s njim: podizan, rušen, potkopavan, skrnavljen, skrivan, potiskivan u zaborav, ponovo podizan. Šta li će mu istorija još prirediti? Trenutno je tu: uspravan kameni stub sa krunom na vrhu.
    jelena_madzgalj - 8160 - 12.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Pomozimo Jeleni Madzgalj


    Jelena Madžgalj je sedmogodišnja djevojčica sa Sokoca, čija mladost je prekinuta teškom bolešću, tako da bez skupih lijekova ona nema nikakvih šansi da nastavi normalan život i školovanje.

    O prirodi bolesti ne bih diskutovao na ovoj stranici, ali moram da napomenem da je za njeno liječenje potrebno 7500 evra, o kojima njena porodica može samo da sanja. Da napomenem i to, da nije dobila nikakvu pomoc ni od opstine Sokolac, kao ni od humanitarnih organizacija.

    Njena majka mi je poslala pismo, koje skenirano objavljujem uz ovaj članak. Pored toga, u rubrici "Razno-Trazite pomoc" njena majka Zora (Zoranka) Madžgalj je ostavila i poruku sa molbom za pomoć.

    Zbog toga bih vas najsrdačnije zamolio da joj pomognete sa jednim skromnim iznosom od 10 do 20 dolara. Više nije potrebno! Bilo bi lijepo da se na ovu akciju odazove što veći broj Sokočana, ali i ostalih osoba dobre volje.

    Pošto je komplikovano i skupo slati tako male iznose, ja imam jedan prijedlog! Za sve one koji žive u Kanadi i Americi, ja bih otvorio poseban račun kod "TD Canada Trust" na koji biste vi mogli uplatiti tih 10-tak dolara. Svaka pomoć је dragocjena! Da se ne bi sumnjalo da iza ove akcije stoji neka "prljava rabota", ja bih otvorio posebnu rubriku za Jelenu, u koji biste mogli da upisujete datum i iznos novcs koji ste uplatili. Ukoliko ne zelite, vaše ime ne morate upisivati, moze i pseudonim. Ukoliko hoćete da porodica Madzgalj prilikom isporuke novca ipak dobije i ime donatora (tj. vaše ime) javite se email-om na adresu slavicnetŽhotmail.com. Ja preuzimam odgovornost da cjelokupan iznos koji vi uplatite stigne na odredište.

    Ukoliko se odlučite da direktno pošaljete novac, ja bih vas ipak zamolio da na ovu stranicu stavite komentar koliko ste poslali, kao i to da ste ga poslali direktno, a ne meni. Novac iz Amerike i Kanade mozete slati preko "Western Union". Vjerujem da uslove slanja svi dobro znate!

    Za sve vas iz Evropske Unije, nemam drugog rješenja nego da novac pošaljete direktno porodici Madžgalj. Ne zaboravite da upišete komentar na ovu stranicu.

    Za sve vas iz Evropske Unije, nemam drugog rješenja nego da novac pošaljete direktno porodici Madžgalj. Ne zaboravite da upišete komentar na ovu stranicu.

    Za slanje novca su vam potrebni sledeci podaci:

    Account No. : Madzgalj Zoranka - Sokolac

    Beneficiary Customer:
    298390004281
    Republika Srpska
    BiH

    Account with Institution:
    Razvojna Banka Jugoistocne Evrope
    Kralja Petra Karadjordjevica 85a
    78000 Banja Luka, BiH
    Swift Code: RAZBBA22

    Intermediary
    Deutsche Bank AG
    Frankfurt am Main, Germany
    Swift Code: DEUTDEFF





    markale - 8100 - 11.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


    Postoje tri prekretnice građanskog rata u Bosni i Hercegovini koje su iskorištene da se zavadi, uništi i istrijebi srpski narod sa njihovih vječnih ognjišta. U sva tri slučaja korišten je isti metod:

    Masovno ubijanje pred kamerama


    U sva tri slučaja bio je potreban izgovor da se rasplamsa rat, da bi se uskratilo pravo srpskog naroda da sami odlučuju gdje i sa kime će da žive. Sva tri slučaja su bila slična i za svaki od njih zapadna javnost je okrivila Srbe. Sumnja u to sto se stvarno desilo, je bazirana je na sledećim činjenicama:


    1. Ni u jednom od tri događaja srpskim ekspertima nije bilo dozvoljeno da učestvuju u balističkim analizama
    2. Ni jedan od Zapadnih eksperata nije potvrdio da su Srbi odgovorni za masakar
    3. U svakom od tri slučaja TV ekipe i (i prva pomoć) je "slučajno" bila na licu mjesta
    4. Svaki slučaj je imao ogromne političke i vojne posledice za srpsku stranu.



    Evo opisa događaja i njihovog značaja:

    1. 27. Maj 1992 - Incident u redu za hljeb - Najavljeno speciajlno zasijedanje UN trebalo je da počne 31. maja 1992. godine, da bi se diskutovalo moguće uvođenje sankcija SR Jugoslaviji. Èetiri dana prije zasijedanja (27. Maja 1992. godine) desio se masakar u Sarajevu. Američka administracija iskoristila je to da progura sankcije kroz Savjet bezbjednosti UN.
    2. 5. Februar 1994 - Zločin na pijaci Markale (prvi dio) - Početkom 1994. godine, bilo je jasno da isalamski fundamentalisti nisu u stanju da pobjede u ovom ratu i da im treba pomoć sa strane. U isto vrijeme, NATO je tražio razlog da se umješa u sukob. Incident je pomogao i muslimanima i NATO-u. Zločin na Markalama je iskorišten kao izgovor da se zamijene trupe UN sa trupama NATO-a. Takođe je iskorišten je kao vodilja budućeg NATO djelovanju u Bosni.
    3. 28. Avgust 1995 - Pijaca Markale (drugi dio) - Američki pomoćnik državnog sekretara SAD-a, gospodin Holbruk, najavio je potrebu da se pronađe razlog za NATO bombardovanje. Islamski fundamentalisti su isporučili naručeno za manje od 24 sata. Samo dan kasnije, protiv dokaza (od Ruskih, Francuskih i Britanskih nezavisnih posmatrača sa lica mjesta) muslimani su izrežirali jos jedan pokolj samo za kamere. Američka administracija je insistirala da se Srbi okrive. Najveće bombardovanje u istoriji NATO alijanse je počelo. NATO je bombardovao hrisćanske Srbe i istjerao ih sa vječnih ognjišta, sa ciljem da obezbjede uporište za islamske fundamentaliste u srcu Evrope.


    Za slavicnet.com sa engleskog preveo Zoran Mirkovic iz Melburna, Australija (porijeklom iz Olova)
    srebrenica - 8080 - 11.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Uskoro: Spisak


    Uskoro na ovoj stranici:

    Zvanican spisak svih "zrtava srebrenickog masakra". Po prvi put, spiskovi ce biti sortirani po imenu i prezimenu, zatim po opstinama, mozda cak i po godini rodjenja.

    Od vas ocekujem da mi pomognete da raskrinkamo najvecu balkansku prevaru 20-tog vijeka, i najvecu mrlju koja je nepravedno pripisana srpskom narodu. Ja sam 100% siguran da 70% imena na tom spisku ne zasluzuju da budu pripisani "Zrtvama srebrenickog masakra". Vec na prvi pogled, vidim da je ogroman broj poginulih iz perioda 1992-1994, u toku borbi oko Srebrenice, pa mi nije jasno zasto su i oni stavljani na spisak. Ocigledno je da je jako mali broj onih koji su nestali u periodu nakon ulaska Vojske Republike Srpske u Srebrenicku zonu.

    Nakon objavljivanja ovog spiska, od vas ocekujem da:


    1. Ukoliko vam je poznato da je "nastradale osobe" ziva, molim vas da upisete svoj komentar, tj. gdje se nalazi (adresa, telefon), kad ste zadnji put culi nesto o njoj itd. . .
    2. Ukoliko je pomenuta osoba umrla prije rata, ili poginula u borbama u toku rata, tj. nije nastradala u periodu izmedju 11. i 15. avgusta 1995. godine, da i to prijavite.
    3. Ukoliko je osoba zavedena vise puta na spisku zbog greske u kucanju, ili zbog razlicitog mjesta i datuma pogibije, dajte svoj komentar. . .
    4. Ukoliko je osoba poginula na drugim ratistima (Sarajevo, Tuzla, Zenica itd. ) da i to prijavite. . .
    5. Sve ostale nepravilnosti takodje da prijavite.


    Potrebna nam je kreativnost. Raspitajte se po Srebrenici, Bratuncu, Rogatici, Zvorniku i okolnim mjestima o sudbini muslimana koje ste poznavali. Ukoliko znate nekoga iz Srebrenice, a bili ste sa tom osobom u kontaktu ili ste culi da je ziv(a), provjerite da i ona nije (slucajno) na spisku. Tvorcima bosansko-islamskog fundamentalizma ne treba vjerovati.

    Molim vas da na email obavezno posaljete svoje podatke, tj. izjavu da je osoba ziva.
    nebojsa_spiric - 8060 - 11.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Molba oca poginulog srpskog borca


    Prije nekoliko dana sam od oca pokojnog Nebojše Špirića dobio sledeću poruku:
    Gospodine Tomiću, ako sam dosadan izvinjavam se, ali bih vas zamolio za jednu uslugu. S obzirom da na Sokocu imam dvojicu prijatelja, tj. braću Pavlović Nenu i Boru. Neno je bio predsjednik sudijske organizacije RS (u fudbalu), a Boro je pre par godina držao servis motornih pila. Ne znam da li još u Sokocu, a vas bih zamolio ukoliko ih poznajete da ih pozdravite i zamolite da 26. aprila, na dan Špirine pogibije, na Vojničkom groblje u Sokocu zapale svijeću na Špirinom grobu. Ukoliko oni nisu tamo, usudjujem se vas zamoliti, ako budete u to vrijeme tamo da to vi učinite, Biću vam neizmjerno zahvalan! Ja imam namjeru, ako Bog da u maju da dođem tamo.

    Ovo je bio odgovor gospodinu Špiriću:

    Gospodine Špiriću,
    Sokolac je uvijek imao dobru i poštenu omladinu. Vjerujem da i sada ima onih koji cijene to što je vaš sin, Nebojša Špirić, položio svoj život na branik otadžbine. Vjerujem da će bar nekoliko onih koji čitaju ovaj forum naći malo slobodnog vremena da prošetaju do Malog Zejtinlika u Sokocu i zapale svijeću na Nebojšinom grobu.

    Nadam se da bi neko mogao i poslati sliku groba sa zapaljenom svijećom, da je zbog Vas stavim na ovu stranicu!

    Molim sve čitaoce ovog foruma, da ukoliko su u mogućnosti, 26. aprila prošetaju do Vojničkog groblja u Sokocu i zapale svijeću na grobu Nebojše Špirića.

    Vječna ti slava, Srbine!
    obicaji - 8040 - 10.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Djetinjci, Materice, Oci


    Materice, Detinjci i Očevi, su porodični praznici, kojima je odavano poštovanje pojedinim članovima porodice. Nakon Drugog svetskog rata komunistički režim je vodio kampanju protiv ovih tekovina srpske kulture. Ove lijepe i bezazlene praznike porodične radosti komunisti su proglasili sujevjernim i neprikladnim.

    Da napomenem i to da se u ranijoj istoriji rođendanima nije pridavala gotovo nikakva pažnja. Tako na primjer, kada sam kao dječak pitao moju baku kada je rođena, ona bi mi odgovarala "u vrijeme kad se đubre vuče". Međutim, nije bila sigurna da li je to u martu ili u oktobru, jer se đubre vuklo i u proljeće i u jesen.

    Djetinjci
    Djetinjci su praznik koji uvijek pada u treću nedelju prije Božića. Već nekoliko dana prije ovog praznika, roditelji opominju svoju djecu da će ih vezati ukoliko ne budu u stanju da se otkupe. Na ovu prijetnju, djeca se "uplaše", pa od ostalih članova svoje porodice, kao i iz užeg kruga prijatelja, traže "u zajam" razne poslastice: jabuke, orahe, suve šljive, a u novije vrijeme i bombona i čokolade. Sve to, uz veliko iskušenje, čuvaju za nedelju, kako bi mogli da se "otkupe".
    Praznik počinje ranom zorom. Ponekad se djeca probude svezana, druga se "kriju" jer majka kaže da "čeka oca da joj pomogne da ih sveže". Radost, vika i smijeh su uvijek ispunjavala taj dan. Nakon što se otkupe, tj. darivaju roditelje sa poklonima, djeca se "odvežu". Po pravilu, dobiju svoj "otkup" nazad i pojedu ga na licu mjesta. Veoma često, djeca dobijaju i dodatne poklone.

    Pored roditelja, djecu vezuju i komšije, kumovi, ali i porodični prijatelji. U mom slučaju, moja majka je "plaćala otkup" za mene, tako što je svim gostima toga dana kuvala kafu i servirala rakiju u moje ime. Ja sam joj zbog toga bio jako zahvalan, i sjetim se toga svaki put kad treba da joj posaljen neki dolar.

    Roditelji vezuju i odraslu djecu, pod uslovom da nisu udata ili oženjena. Vezivanjem djece, porodica ritualno pokazuje demonima i đavolima da je u njihovoj kući sve na svom mestu, tako da sile pakla tu nemaju šta da traže.

    Materice
    Materice padaju u pretposlednju nedelju pred Božić. Uoči praznika, djeca pripreme neki konopac, ili komad kudelje, pa to stave pod jastuk da ne bi zaboravili sutrašnji praznik. Neka djeca se bude prije majki pa pokušavaju da ih zavežu pospane, dok druga vrebaju majke "iz zasjede" pa ih onda vežu, obično za nogu.

    Ja sam sa svojim sestrama obično vezao svoju majku za šporet ili blizu mjesta gdje je ona "krila" svoj otkup. Ona bi se tobože otimala, branila i molila da je odriješimo, ali je mi nismo puštali sve dok nas ne daruje slatkišima. Navodno, ponašali smo se kao da joj ne vjerujemo da je nešto pripremila za otkup. Po pravilu, majka nije odmah davala sve što je imala, jer je znala da ćemo je i kasnije vezivati. Pregovori su se nastavljali cijelog dana, a mi bi nju samo "privremeno odvezali" da završi poslove po kući pa bi je kasnije ponovo "svezali" kada je imala vremena za predah. Na kraju, mama bi obećavala da će za "konačan otkup" popodne napraviti kolače. Na tome su bo se pregovori završavali, a mi bismo onda nasrnuli na baku, i sve ostale majke u komšiluku.

    Majke koje imaju kćeri koje su udate ali još uvijek nemaju djecu, bi na dan Materica pravile kolače i kupovali poklone (obično kćerima materijal za haljinu, a zetu košulju) i odlazili u posjetu da se otkupe. Ponekad bi opet, zet i kćerka dolazila na večeru kod svojih majki, gdje bi dobijali darove.

    Oci - Očevi

    Oci ili Očevi je poslednji u ciklusu porodičnih praznika uoči Božića. Pada u zadnju nedelju uoči Božića. Obred je isti kao i slučaju Materica, izuzev što su sada očevi u glavnoj ulozi. Kako su u stara vremena očevi mnogo više poštovani, vezivanje očeva je trajalo samo onoliko koliko je njima trebalo da se "snađu" i daju otkup.

    U mojoj porodici, priprema za Oce je počinjala i po nekoliko sedmica uoči praznika. Otac je, po pravilu, sakrivao konopce, prije svega one duge i vrijednije, jer se bojao da ih, mi djeca, ne isječemo na komade. U isto vrijeme, nama je bilo jako važno da bar taj dan pokažemo neku nadmoć nad ocem tako što ćemo ga bar simbolično svezati.

    Kao prvo, konopac za vezivanje oca je morao da bude dug i jak. Ukoliko takav nismo mogli da nađemo u kući, nije bilo sramota zatražiti pomoć od komšije, valjda zbog toga što se i on nadao da nećemo biti previše zahtjevni kada i njega budemo vezivali njegovom vlastitom imovinom. Dalje, bez obzira koliko je konopac dobro izgledao, trebalo ga je isprobati. U mom slučaju, ja sam bio i pokusni kunić, pa bi me moje sestre "umotale" u konopac, "kao pile u kučinu". Iako bih se ja relativno lako odvezao, proglasio bih test uspješnim, tj. konopac dovoljno čvrstim.

    Oca smo obično vezali u ranu zoru, dok još spava. On bi se probudio, uzviknuo: "Bježi bolan, šta to radiš" i onako svezan nastavio da "spava". Kada bi se konačno "probudio" davao bi nam "otkup", začuđen šta radimo tako rano pored njegovog kreveta.
    smrtovnice - 15 - 07.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Umro Ljubo Tomić


    Dana 21. decembra 2000. godine, nakon duže bolesti, preminuo je Ljubomir (Aleksa) Tomić. Sahrana ce se obaviti na porodičnom groblju u Podromaniji.
    razno - 7706 - 06.04.2006 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Odgovori su tačni


    Zahvaljujem se pobjednicima, koji su tako brzo odgovorili na ova pitanja.
    Nas sponzor za danas je Devojcica, urednik rubrike "PESCANO-SELO". Ona je ova pitanja postavila sa svog radnog mjesta, jednog hotela u Tampi, Florida, USA.
    Ukoliko vam ne isplati pare, mozete je dobiti na sledeci broj telefona: 1-813-??? -9898.
    Ops! Zbog moguce zloupotrebe, telefon ne mogu objaviti, ali cu ga poslati pobjednicima. Vasa imena i adrese vec imam. Pobjednicima cestitam!




    Idi na stranu - |listaj dalje|