fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

privreda - 102551 - 09.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Proizvođači autohtonih vrsta voćaka


Uzgoj autohtonih voćaka je jedna od najprivlačnijih grana poljoprivrede. Danas je sve više onih koji se tim prosperitetnim zanimanjem bave, a još je više entuzijasta koji traže takva stabla. Imati voćku iza kuće, kojoj nije potrebno nikakvo prskanje je naprosto bajka za mnoge od nas. Plodovi takođe mogu da budu ukusni, a lako nalaze svoga kupca ukoliko vam ostane koji kilogram viška.

Jedan prijatelj mi reče da je veoma teško naći dobrog proizvođača autohtonih vrsta. Nakon jednog sata istraživanja na Internetu, evo šta sam ja pronašao. Iskreno se nadam da ćete mi i vi pomoći da dopunim ovaj spisak, prvenstveno sa proizvođačima kalemnjenih stabala iz Republike Srpske i Srbije.

Milan Blagojevic iz Karakaja, Zvornik

Ovaj prijatni čovjek uzgaja i prodaje autohtone sorte voća. Sve donedavno se ovim poslom bavio iz hobija, ali je nedavno počeo da radi na proizvodnji podloge za kalemnjenje, kako bi uvećao svoju proizvodnju. Broj autohtonih sorti koje je on sakupio je impresivan. Sakuplja voćne vrste sa šireg regiona Zvornika, ali i dalje.

Janko Jankovic iz Dobrića kod Šapca

Ovaj voćar proizvodi i prodaje sadnice lešnika kalemljenog na mečjoj leski. Prednost ove leske je što raste kao drvo, a ne kao žbun. Drugim rečima, ne pušta bočne izdanke. Takođe ima i kruške koje se ne prskaju, a teške su i po 500 grama.

Mečija leska je endemična za Balkan. Zbog svoje lijepe krošnje, veoma često se koristi u parkovima. Jedna takva, oko 50 godina stara, zasađena je ispred ulaza zgrade u kojoj ja živim. Može da živi i po 200 godina. Lešnjaci na njoj su sitni, ali ih ima jako puno. Za nekoga ko ima osnovno znanje o kalemljenju nije nikakav problem da proizvede na stotine takvih podloga, i da na njih nakalemi hibridnu lijesku.

Miroslav Nikolić iz Apatina

Ovaj proizvođač gaji autohtone sorte kruške i jabuka - uglavnom za sebe - za sada ih ne prodaje. Ima i sadnice leskovačke dunje. Interesantno je da ovu našu autohtonu vrstu niko ne proizvodi pa je Miroslav prinuđen da sadnica uvozi iz Holandije. Ukoliko ste kupac, malo je vjerovatno da ćete kod Miroslava moći da kupite sadnice. Sve što proizvodi, Miroslav koristi za proširenje svoga voćnjaka jer mu je cilj da postane proizvođač rakije od divljih sorti krušaka i jabuka.

Nikola Nikolić iz Patkovače kod Bijeljine

Ovaj proizvođač uzgaja na stotine voćki iz regiona. Cijena jedne sadnice je 10 maraka, tj. 5 evra. Ima oko 1500 vrsta voćki, 40 raznih vrsta jabuka, 50 autohtonih vrsta krušaka, 10 vrsta trešnji, 3 vrste višnje.. . U njegovoj kolekciji se nalazi bijela i crvena lubeničarka, jerbacma, takiša, ininjača, mednica, glibanjka, crvena viljamovka, havav i mnoge druge.

Nikola svoje voćke hrani isključivo organskom hranom, koju proizvodi od oseke, tj. tečnog dela stajskog đubriva. Nju proizvodi sam, tako što 1/2 suda od 500 litara napuni sa stajskim đubrivom, a zatim ga dopuni sa vodom. Tako pripremljena smesa stoji mjesec dana. Nakon toga, uzima jednu kantu te smjese i u nju dodaje 5 do 8 kanti vode. Sve to dobro izmješa, a zatim time zaliva voće, a može i povrće.

Ukoliko vam se sviđa ovaj članak, bio bih zahvalan da ga ocjenite, a ukoliko i vi znate nekog proizvođača autohtonih voćaka, bilo bi mi drago da ovaj spisak proširite. Posebno bih vam bio zahvalan da gore pomenute kontakte dopunite sa adresama i brojevima telefona, koje ja u ovom trenutku nemam.
komunizam - 102549 - 08.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Dan kada je umro Josip Broz Tito, a sa njim i naš put u komunizam


Dan kada je umro "drug Tito" mi se duboko urezao u sjećanje. Ovo je priča o prvim danima bez Tita.

Jutros sam na pijaci za samo pet dinara kupio značku sa Titovim potpisom. Za "petaka" u Srbiji danas ne možeš ništa kupiti, sem značku "druga Tita". A kupio sam je da je pokažem svojoj prijateljici, jer sam joj ispričao jednu priču, ovu istu koju sada želim da prenesem i vama.

U bioskop sam u to vrijeme uglavnom išao u kasnim časovima, ali sam tog 4. maja 1980. godine otišao u bioskom Kosmaj na projekciju od 6 sati. Negdje na polovini filma, tačnije u 18:55, predstava je prekinuta uz najavu spikera da je umro drug Tito.

Narod je tiho počeo da izlazi iz bioskopa. Nađoh se na Terazijama, koje su u tom trenutku bile nekako tihe i zabrinute. Na licima ljudi se ocrtavalo jedno-jedino pitanje:

  • "Šta će biti sad?"

    Očigledno je da su svi već znali šta se desilo. Neki su i plakali. Kada danas razmišljam o tome, mislim da su se više bojali za sebe i svoje najmilije, nego što su stvarno žalili nekoga koga nikada nisu vidjeli svojim vlastitim očima.

    Nisam ga vidio ni ja, mada sam ga jednom prilikom čekao u Podromaniji. Tom prilikom su svi đaci iz sokolačkih škola pokupljeni i raspoređeni pored puta u Podromaniji. Opštinski funkcioneri su za svega nekoliko dana Titu na Ravnoj Romaniji napravili motel, u kome je navodno on trebalo da ruča. Međutim, drug Tito je prošao kroz Podromaniju a da pri tome nije ni otvorio zatamnjena stakla svoje limuzine. Nije se zaustavio ni kod motela. Ipak, sve ovo nije smetalo mnogima da kasnije pričaju kako su vidjeli "druga Tita".

    Tito je još od januara bio u bolnici, pa je njegova smrt bila očekivana. Javljali su prethodnih dana da je njegovo zdravstveno stanje krenulo na bolje, da konzilijum ljekara čini čuda, da mu nova terapija pomaže... Zbog toga je za sve nas njegova očekivana smrt došla nekako neočekivano, jer nismo vjerovali da i on može da umre.

    U mjesecima prije njegove smrti, komunisti su poluglasno šaputali da će "subverzivna ustaška banda odmah početi da djeluju, čim drug Tito umere." Ja tog dana na Terazijama nisam vidio ni jednog-jedinog Ustašu. Prolazili su samo mirni ljudi, koji su pognute glave, nakon napornog radnog dana, žurili kućama da među svojim porodicama podjele zabrinutost i tugu.

    Josipa Broza su sledećeg dana Plavim vozom dovezli u Beograd. Znam samo da se voz zaustavio u Zagrebu, kao i na još nekim stanicama, gdje se okupljao narod da ga isprati. Nakon toga, Tita su položili u Skupštinu SFRJ, a ispred zgrade su se formirale kilometarske kolone. Njegovi podanici su dolazili iz svih krajeva Jugoslavije da mu odaju poslednju počast.

    U to vrijeme, narod je morao da bude informisan, pa su se novine prodavale 24 sata. Svi ugledni časopisi, poput "Politike" i "Borbe" su imali i po nekoliko izdanja u jednom danu. Angažovano je na stotine studenata, koji su novine prodavali na trotoaru. Jedan moj poznanik je prodavao novine na uglu Kneza Miloša i Bulevara Revolucije. Pošto je tih dana hitno morao da ode kuću, zamolio me je da ga zamjenim. I tako sam ja, počev od tog prvog dana, kada je narod počeo dolaziti da se oprosti od Tita, sjedio na trotoaru prodavajući novine. Imao sam predivan pogled na Skupštinu i sav taj narod koji se tu sakupljao.

    Danas mi se nekako čini da je upravo Titova smrt u meni stvorila taj preduzetnički duh. Da li zbog tog posla, ili zbog nečega drugog, ja nikada nisam ušao u Skupštinu, pa tako nisam vidjeo ni mrtvog Tita. Ni u Kući cvijeća nikada nisam bio, sve do današnjeg dana!

    Kada je posao prodaje novina splasnuo, odlučih da se malo angažujem oko prodaje značaka sa Titovim potpisom. Njih sam kupovao ispred Doma Sindikata, i prodavao po zgradama - po dvostruko većim cijenama. Ovaj posao je trajao sve do trenuka kada sam zakucao na vrata jednog policajca, koji me je tako naružio da sam odlučio da prestanem zarađivati novac na poštenim Beograđanima.

    Predviđanja ondašnjih političara da će Ustaše rasturiti Jugoslaviju su se doista obistinila, ali deset godina kasnije. Što se raspada socijalizna tiče, ja za njim nisam žalio ni onda, isto kao ni danas. Jer, sistem koji je zamišljen kao vladavina radničke klase nad inteligencijom, nije imao svoju budućnost. U svakom slučaju, sebe u njemu nisam pronašao, ali sam mu zahvalan što mi je pružio priliku da dobijem solidno obrazovanje, za koje je današnja omladina u značajnoj mjeri uskraćena.
  • manastiri_kosovo - 102501 - 05.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Gorka strana Visokih Dečana


    Skupa sa jednim ratnim i jednim poratnim drugom, u ranim jutarnjim časovima smo 16. septembra 2017. godine krenuli iz Zubinog Potoka, u posjetu manastiru Visoki Dečani. Evo šta sam tom prilikom zabilježio...

    Put do manastira uopšte nije jednostavan. Za to su se pobrinuli i Šiptari, koji su zatvorili jednu ulicu, tako da vam navigacija ne pomaže. Varijanta da pitaš "slučajnog prolaznika" na Kosovu nije baš preporučiva, pa odlučih da malo manevrišem po paralelnim ulicama Peći, i na taj način nađem izlaz iz grada.

    Ulaz u manastir čuvaju Slovenci. Sa njima započeh razgovor oko Piranskog zaliva, i veoma brzo se dogovorismo o podjeli Hrvatske na dva dijela: srpski i slovenački. Bio sam izdašan prema njima, te za nas uzeh samo ono što Šešelj preporučuje. Takođe ih ubjedih da Hrvatima ostave Zagorje, sa glavnim gradom Kumrovcem - ipak i oni su ljudi pa moraju negdje da žive.

    Jedan od Slovenaca me upita:

  • "Kakve su tvoje prognoze u vezi sutrašnje utakmice na Eurobasketu 2017, između Slovenije i Srbije. "

  • "Ja se mnogo izvinjavam, ali bez obzira na rezultat Srbi će da pobjede!"

    U manastiru zatekoh nekakve Albance. Jedan od njih poče objašnjavati jednom od mladića koji tu rade kao vodiči, da se njih sedam "naučnika" sa Kosova i Albanije interesuju za kulturno blago manastira, kako nepokretno tako i pokretno. Drugim riječima, došli gadovi da vrše popis srpske kulturne zaostavštine.

    Ja jednog dečkića, koji tu radi kao prevodilac, upozorih na njih, ali mi on samo odgovori:

  • "Mi tu ništa ne možemo uraditi! Sva imovina manastira, uključujući i pokretne relikvije, publikovana je u knjizi o manastiru, koju i Albanci već odavno imaju. "

    Posjeta manastiru mi nekako ne ostade u lijepom sjećanju. Svu onu nestvarnu ljepotu baci u sjenu prijem koji smo doživjeli od "domaćina" manastira. Naime, u manastiru rade tri "turistička vodiča", koji dočekuju goste i trude se da im u tu ljepotu koja ih okružuje, potkrijepe pričama iz bogate istorije manastira. U trenutku kada smo ušli u manastir, tu biješe još jedna porodica srpskih iseljenika, koji žive negdje u Velikoj Britaniji. Supruga najstarijeh iz njih, po mojoj procjeni Irkinja, nije govorila srpski, pa su se ovi momci iz Goraždevca svim silama trudili da joj, onako u horu, ispričaju sve što znaju o manastiru. Primjetih i to da je ta "engleska porodica" bila jako skromno obučena. Srpska snaha, Irkinja, je imala izlizane farmerice i neku jeftinu jaknu, odjeću nimalo prikladnu za manastir.

    Pošto ne uspjeh da bar jednog od tih vodiča "pridobijem na našu stranu", priključih se grupi i do kraja "turističke ture" sam slušao njihovo izlaganje na jako dobrom engleskom jeziku. Ovu mogućnost nisu mogli da iskoriste i moji prijatelji, Nedeljko Žugić i Vuk Pantović, jer im engleski ne ide od ruke.

    Ovakav, rekao bih diskriminatorski, odnos od strane manastirskog osoblja nisam mogao ni zamisliti! U mojoj grupi od tri čovjeka su se nalazili: jedan poznati srpski pjesnik, vlasnik prve srpske Internet televizije, jedan poznati epski pjesnik, guslar, višestruki pobjednik na Guči u držanju zdravice, cijenjeni biznismen, kaoi jedan kanadski državljanin i moderator na ovom forumu. Sve u svemu, gospoda vodiči iz Goraždevca su se mogli malo više potruditi oko nas, jer bi to bilo mnogo korisnije za opštu stvar, nego lizati žopu onoj jeftinoj Irkinji.

    Ovo je ujedno bio i razlog zašto do sada nisam htio da pišem o manastiru Visoki Dečani.

    Ipak, biti Srbin u manastiru Visoki Dečani ima i izvjesnih prednosti. Primjera radi, kada kupuješ kvalitetno manastirsko vino, umjesto 10 evra za litar možeš da ga dobijeć za šest, što je velika prednost.

    Da ne bude zabune, manastir Visoki Dečani je nešto najljepše što sam u životu vidio, a vidio sam mnogo toga. Jako mi je drago što sam imao priliku da ga posjetim. Međutim, mislim da mi Srbi treba da uživamo, ako ne veće, onda bar podjednako poštovanje kada uđemo u takvu svetinju kao što su Visoki Dečani. Pa valjda trebamo upravo mi Srbi, kada uđemo u ovaj sveti objekat, da se osjećamo kao svoj na svome!
  • mico_vlahovic - 102493 - 04.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Peticija za Miću Vlahovića


    Heroji se ne rađaju negde tamo daleko, oni su deo nas i naših života. Ovu životnu mudrost vrlo dobro znaju svi građani Aleksanrova, jer smo upravo mi imali čast da među njima odraste jedan takav heroj - Mićo Vlahović.

    Ostavljen od svoje biološke majke, ovaj naš junak se našao u Domu za nezbrinutu decu u Zvečanskoj ulici, odakle ga je izvukla porodica Korica iz Aleksandrova. Mićo se srodio sa njima, smatrao ih svojim istinskim roditeljima, a prema njihovoj rođenoj deci se odnosio kao prema braći i sestrama. Ukratko, život ga nije mazio, od rane mladosti je kopao tvrdu, banatsku zemlju, deleći sudbinu tipičnog banatskog seljaka.

    Uprkos svemu tome, Mićo izrastao u uzornog omladinca. Marljivo je radio u Ferijalnom savezu, bio učesnik svih dešavanja koje je organizovalo ovo, u to vreme veoma aktivno udruženje. Jednoglasno je izabran za Predsednika omladinskog Disko kluba. Bio je mladić za uzor, omiljen u Velikim Livadama.

    A onda je došao taj prokleti rat. Mićo Vlahović je najpre otišao u Hrvatsku, a potom i u Bosnu. Nije mu bila namera da napada i ubija, već da pomaže srpskom narodu da se brani. Na Sarajevskom ratištu nije bilo srpskog borca koji nije čuo za Poručnika Miću Vlahovića. Svi ga pamte još iz onih najtežih vremena na početku rata, kada je Mićo došao da im pomogne. Nije odustajao da se bori ni nakon prvog, drugog, trećeg, pa ni četvrtog ranavanja. Ovo poslednje je za Miću, nažalost, bilo kobno. Vratio se u Velike Livade sa svim vojnim počastima, gde je zauvek položen u hladnu banatsku zemlju 4. decembra 1994. godine.

    Njegovi saborci i prijatelji, i danas nakon 24 godine, dolaze svakog 3. avgusta u Aleksandrovo da ga pomenu. Dolaze na parastos, koji organizuju skupa sa desetinom Mićinih drugova iz detinjstva. Ima tu i onih koji ga nisu poznavali, koji su za vreme rata bili deca, ali je legenda o Mići Vlahoviću među Srbima sa druge strane Drine danas podjednako živa kao u ona grozna, ratna vremena. Ustvari, može se čak reći da iz dana u dan, sećanje na Miću Vlahovića, njegovu hrabrost i dobrotu postaje sve snažnije i veće.

    Neko reče da samo narod koji pamti svoje heroje ima šansu za opstanak. Zbog toga ni vi, građani Aleksandrova, ne smijete zaboraviti našeg Miću. Ne samo zbog Miće, nego i zbog vaše omladine, koja mora da ima svoje svetle heroje da bi imala čistu budućnost. Oni trebaju da budu svesni da se heroji ne rađaju u nekom porodilištu za junake, oni su uvek tu, među nama, i spremni da se žrtvuju za svoju otadžbinu ukoliko to zatreba.

    Potpišite se na peticiju za preimenovanje Železničke ulice u Ulicu Miće Vlahovića!
    rat_danas - 102487 - 02.08.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    (02.08.2018) Parastos Mići Vlahoviću u Aleksandrovu


    Već deset godina prijatelji, saborci i poznanici Miće Vlahovića, na inicijativu koja je potekla od posjetilaca ove stranice, u banatskom selu Aleksandrovo održavaju parastos Mići Vlahoviću, heroju sa Sarajevskog ratišta. Neka Ti je laka zemlja, junače!
    srbija - 102411 - 24.06.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Ruska bajka ili Nastup manekena


    U dosta blijedoj igri, fudbaleri Srbije su neslavno završili Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Njihove puste snove srušila je reprezentacija Švajcarske (čitaj Kosova) koja se nekako olako poigrala sa njima, i drugu utakmicu u grupi privela sa rezultatom u svoju korist.

    Međutim, u srpski medijima se i dalje napumpava atmosfera za treću, po njima "odlučujuću" utakmicu sa Brazilom, u kojoj miš treba da pobjedi golijata sa visokim rezultatom, i tako izbaci Brazil. Nije ni čudo da ovu, nemoguću varijantu, komentatori nazivaju potencijalno najvećim iznenađenjem Mundijala.

    Nekako ne mogu, čak ni jedan procenat, da vjerujem u pobjedu naših "Orlova" kojima su krila podrezali Džeka (porijeklom iz Kuršumlije) i Šaćiri (porijeklom iz Gnjilana.

    Nama, kojima fudbal nije "najvažnija sporedna stvar u životu" preostaje još jedna nada - da uživamo u Mundijalu navijajući za naše. Ja lično sve nade polažem na Rusiju, koja zasigurno neće biti svjetski prvak, ali će dogurati mnogo dalje manekena iz Srbije.

    Čak je i laiku jasno da smo i ovaj put postali gubitnici - zbog politike i ličnih interesa pojedinaca iz Fudbalskog saveza Srbije. Jer, koja budala mijenja selektora na mjesec dana pred početak Mundijala? Vjerovatno istinu nikada nećemo saznati, ali je očigledno da je Muslin smjenjen zbog toga što su na Svjetsko prvenstvo trebali da odu igrači koji nisu po njegovom ukusu. Jer, dobro je poznato da igrač koji ode na Mundijal nakon toga dobije dvostruku cijenu na Zapadnom tržištu.
    sc_komentari - 102367 - 06.06.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Dobro došli u Sokolac


    Evo mene, moji dragi sokolački sugrađani, hitam Jerininom cestom iz Pravca Žljebova, u namjeri da vas posjetim. Ovaj put sam krenuo na Sokolac u namjeri da produžim saobrađajnu dozvolu za mog Renoa, jer mu registracija ističe početkom juna.

    Već na ulasku u Luburić polje, pogled mi privuče prekrasan krst koji je karakterističan za Rusku pravoslavnu crkvu, mada se on može naći i na manastirima koristi još iz vremena prvih Nemanjića. U principu, ideja postavljanja krsta sa pogledom na Košuticu mi se dopada, ali ne i priča sokolačkih baba da je nekropola u Luburić polju nekakvo sveto mjesto, koje je Sisko zaregistrovao u UNESCO. Provjereno, i jedno i drugo je čista laž. Svi stećci u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori su pod UNESCO zaštitom, a pripadnici te srednjovjekovne crkve su samo djelimično bili pravoslavni, uglavnom su bili otpadnici iz Grčke pravoslavne crkve.

    Prolazim kroz Vidriće. U žurbi sam pa nemam vremena da svratim do krsta, koji su donacijom podigli drvo-prerađivači sa sokolačke opštine. Koliko je meni poznato, gradska uprava za ovaj projekat nije dala ništa, jer je u opštinskom budžetu katastrofalna rupa, kroz koju je "iscurilo" u nečije džepove oko jedanaest miliona i sedamsto hiljada maraka. Drugim riječima, SDS je potrošio tri godišnja budžeta Opštine Sokolac, pa me nije ni iznenadilo da su prije mjesec dana penzionerima blokirali čekove i sa njih nadoknadili nenaplaćene poreze na imovinu. Svaka čast, gradski oče, ovako se nije radilo čak ni u Tursko doba.

    U Sokolac, ulazim sa gornje strane, jer ovdje možeš samo nizbrdo, nikako uzbrdo. Oba sokolačka hotela su spremna za pretsojeću turističku sezonu. Bivši hotel "Romanija" srušen do ležeće ploče, Šs je to idealno mjesto za kampovanje - možeš slobodno da prilegneš u centru grada i nadišeš se svježeg vazduha jer od fabrika već odavno ništa ne radi. U hotelu u Podromaniji, koji ne radi, dobićeš krov nad glavom ali je vazduh zagađen zbog kamenoloma moga djede, koji se nalazi tačno preko puta magistralnog puta.

    Kao i uvijek, obilazak Sokoca započnem uz kafu kod Rusa Bakmaza. I dok smo sjedili pored one ogromne freske sa Putinom, uz dobru piletinu sa roštilja, prozborismo o svemu i svačemu, a najviše o onom Turčinu Hamu, koji je kupio Romaniju, pa sada tamo na veliko nezadovoljstvo sokolačkih drvo-prerađivača pravi nekakve ogromne sušare.

    U Sokocu sve miriše na predsojeće izbore. Doduše, njima se ne raduje ni pozicija ni opozicija jer imaju podjednake šanse da budu gubitnici. Kako stvari stoje, Čolovići su zauzeli rukovodeću fotelju u SNSD-u, i nemaju namjeru da se iz nje maknu.

    Što se biznisa tiče, jedino je Čolovićima pomalo krenulo nabolje. Nedavno su dobili koncesiju na nekakav rudnik glinice (čini mi se u Federaciji BiH) pa su sve svoje točkaše usmjerili na transport. Izgleda da im je baš krenulo.

    Sokolački službenici jako prijatni, ali i očajni. Još uvijek su na sedam neisplaćenih plata, a najavljena su i velika otpuštanja, kao posledica katastrofalne finansijske situacije u gradskoj kasi. Omladina još nezadovoljnija, jedva čekaju da gdje odu, makar da beru maline u Arilju.

    Nastavljam izlazom niz glavnu, sokolačku ulicu. Razmišljam, dobro je što jednosmjerna ulica kroz centar grada vodi direktno prema putu za Beograd, pa ne moram da napravim još jedan krug oko Sokoca. Dosadilo mi ovo sivilo, a teško mi i da gledam tužna lica ovih dobrih ljudi, među kojima sam se rodio i odrastao. Na izlazu iz mjesta, koje je već odavno prestalo da bude grad, sjetih se riječi Arsena Diklića "Ne okreći se sine" i, bez i jednog pogleda na retrovizor, požurih u pravcu iz koga sam i došao.
    oglasi - 102305 - 17.05.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Pas sorte HASKI na poklon


    Jedan moj poznanik mi danas kaže da hoće DA POKLONI svog psa sorte HASKI, pa ako znam nekoga ko je zainteresovan da mu se javi. Sa njim daje i pasoš, kao dokaz o vlasništvu.

    Ja ga ne pitah koliko je pas star, ali se na njemu vidi da je dosta mlad, otprilike da je u drugoj godini života. Napominjem da je ovo izuzetno lijep pas.

    Pas se nalazi na teritoriji Beograda.

    Ukoliko ste zainteresovani, ostavite poruku na ovom forumu, ili se javite meni na telefon (ukoliko ga imate).
    moje_price - 102277 - 11.05.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (11)

    Bilo jednom na Ilindan


    Prije mnogo godina, u vrijeme kada sam bio jako mlad, uzeh nekakav čekić i počeh da popravljam staru, drvenu kapiju ispred naše kuće. Nije mi smetalo toplo avgustovsko sunce, ne znam da li zbog moje uzavrele mladalačke krvi ili su u to vrijeme ljeta na Romaniji bila nekako manje topla nego što su danas.

    I tek što udarih par puta u nekakav zarđali ekser, izleše iz kuće moja stara baka. Inače, otkako se moja majka udala u Tomiće, baba je prestala da se zanima kućanskim poslovima, pa je njen jedini posao bio da me špijunira i roditeljima prepričava moje vragolije. Bala mi priđe ubrzanim korakom, postavi ruke na bokove i otpoče da mi čita bukvicu:

  • "Šta to radiš, crni kukavče? Pa znaš li ti da je danas Sveti Ilija?"

    O Svetom Iliji u tim godinama nisam znao skoro ništa, izuzev što sam u školi učio da su Makedonci na taj praznik podigli nekakav ustanak, koji se za njih kobno završio.

  • "Pa šta? Kakve veze ima taj tvoj Sveti Ilija sa mojim čekićem?" - ljutito uzvratih ja, uvijek spreman da se prepirem sa njom.

    Baka nervozno pruži svoju tanku, staračku ruku u pravcu mog čekića. Ja ustuknuh, pokušavajući da zaštitim taj zarđali komad gvožđa, koji je bio dio moje lične imovine.

    Pošto je dobro znala da je moja mladost na kantaru sile već odavno nadvladala njenu slabašnu figuru, baba popravi svoju crnu maramu i odluči da promjeni taktiku:

  • "Sveti Ilija Gromovnik je kod nas Srba jedan od najvećih praznika. Taj dan se ništa ne radi. Tada čak ni muslimani ne obavljaju nikakve poslove u polju i njivi..."

  • "A zašto?" - upitah je ja, spreman da joj dam i čekić, jer sam znao da nakon ovog kratkog uvoda slijedi još jedna njena zanimljiva priča.

  • "Sve ovo što ću ti sada ispričati desilo još prije onog Velikog rata, u vrijeme kada su muslimani bili jako svjesni svoga porjekla, pa su poštovali i naše, srpske običaje i praznike. U to vrijeme, živjela je nedaleko od Sokoca, u selu Kuti, jedna porodica čiji su preci prešli na Islam. Jednom prilikom krenu oni na Svetog Iliju u polje da pokupe sijeno. Njihova porodica je bila velika i radna, pa taj dan na sakupljanje sijena krenu njih sedmoro: djed, otac, majka i četvero djece."

  • "I tek što su započeli sa radom, naiđe nekakav hodža. On se, onako kao što dolikuje putniku prolazniku, najprije pozdravi sa gazdom, a zatim ga zabrinutim glasom upita:"

  • ""A brte gazdo, što baš sada iziđe da kupiš sijeno? Znaš li ti bolan, da je danas aziz, koga su i naši preci od davnina poštovali?""

  • ""Znam hodžo, znam. Međutim, od nerada se ne živi, a hoće i kiša, pa je hasar da se isharaba ovako dobro sijeno.""

  • "Nakon što ga sasluša, hodža produži niz sokak, nezadovoljno klimajući glavom. Gazda se vrati k poslu."

  • "Kada se Sunce već visoko popelo na nebo, gazda odluči da svi zajedno sjednu na podinu, popiju malo kiselog mlijeka i pojedu po komadić pite sa sirom. Kako su svi članovi porodice vrijedno radili, posao se brzo primicao kraju. Rezultat njihovog rada se mogao vidjeti na prostranoj livadi, po kojoj su se, poput niza bisera, pružili svježe strpani plastovi. Zadovoljan prizorom koji se pružao ispred njega, gazda prkosno pogleda prema crnom oblaku koji se nadvio nad njima i tiho izusti:"

  • ""E sad mi, šejtane, ne možeš ništa!""

  • "I tek što to izgovori, udari grom baš u mjesto gdje su sjedili, i izginu svih sedam duša: i djed, i sin, i snaha, i svo četvoro djece..."

    I dok sam ja otvorenih usta gledao u baku, ona iskoristi priliku da mi otme čekić. Međutim, ja ne obratih pažnju na to. Moj pogled je bio uperen u nebo. Ono bješe čisto, plavo, gotovo bez oblačka. Kao da mi čita misli, baba reče:

  • "Hoće Ilija Gromovnik ponekad da opali i iz vedra neba. Međutim, ako ga poštuješ, ne moraš ga se plašiti jer on gađa samo mjesta na kojima stoji đavo."

    Stajao sam zbunjeno i razmišljao. Nisam znao šta da mislim o Iliji Gromovniku. Baka odluči da prekine tu mučnu situaciju, pa mi se obrati onim svojim tihim, gotovo molećivim glasom:

  • "Hoćeš da tebi tvoja baba sa pekmezom od šljiva namaže jednu krišku hljeba?"

    Dal' zbog toga što sam jako volio pekmez od šljiva, ili što sam želio da se sakrijem od Ilije Gromovnika, babinu ponudu sa zadovoljstvom prihvatih. I ne čekajući baku dugim koracima krenuh u pravcu kuće.

    Ovu priču sam još jednom čuo od nekog starca. Miđutim, niko nije znao da je ispriča tako dobro i ubjedljivo kao moja baka. Kroz nju mi je usadila u glavu poštovanje prema Svetom Iliji, ali i Ostroškom Vasiliju i još nekim svecima.
  • dobrovoljci_ru - 102216 - 22.04.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Drugi ruski dobrovoljački odred


    momir_krsmanovic - 102158 - 05.04.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Novi Sad: Promocija knjiga Momira Krsmanovića


    Juče sam u Novom Sadu prisustvovao još jednoj promociji knjiga Momira Krsmanovića. U neku ruku, pomogao sam i u organizaciji ovoga značajnog događaja jer sam odvezao Matiju Bećkovića i Momira Krsmanovića do Gradske biblioteke u Novom Sadu. Provesti još jedan dan u društvu ove dvojice velikana srpske književnosti je za mene bio, ne samo veliko zadovoljstvo, već i izuzetna nagrada.

    U Novi Sad je sa Pala došao i moj prijatelj, Nedeljko Žugić, koji je snimao ovaj nesvakidašnji događaj, pa ćemo ovaj video moći da pogledamo i na njegovom Youtube kanalu "Ljudi govore".. .

    U prepunoj sali Gradske biblioteke sabrali su se svi oni željni da čuju istinu o Drugom svjetskom ratu. Mnogo je bilo i onih koji nisu uspjeli da uđu u salu. Primjetio sam i to da je prodaja knjiga, jedan od razloga održavanja ove promocije, išla jako dobro, dosta bolje nego na promociji u Beogradu.

    Momir Krsmanović je posebno interesantan po tome što je jedinstven pisac koji je opisivao stradanje Srba u Istočnoj Bosni. Njegova posebna zasluga je što je lično bio svjedok pokolja u Miloševu. Posebno je upečatljiv momenat kada on opisuje svoju mlađu sestru, koja sada živi u Višegradu, kako sisa crijeva svoje mrtve majke. Ovo je svakako jedan od najupečatljivijih momenata iz istorijske čitanke koju je Momir napisao za nas.

    Hvatanje Draže Mihailovića je svakako jedan od nezaobilaznih događaja koje je Momir opisao. Po mom mišljenju, njegova verzija ovoga događaja je najbliža istini jer je zasnovana na svjedočenju neposrednih učesnika ovog događaja, prije svega bliskih saradnika Draže Mihajlovića i njihovih jataka, kao i članova porodice. Sve druge verzije su izmišljotine politički obojenih lica, ili bolesnika - poput onog koji tvrdi da je u nepristupačni Dobrun sletio engleski avion i u inostranstvo odvezao pravog Dražu Mihajlovića.

    Inače, djelo Momira Krsmanovića se temelji na osnovu sakupljanja intervjua oko 450 neposrednih učesnika ratnih dešavanja na prostoru Istočne Bosne. U poslednjih 40 godina, Momir je ove intervjue zapisivao na audio kasete. Mnogi njegovi svjedoci danas više nisu živi, ali su njihova svjedočenja sačuvana. Eto, to je metod kojim se služi jedan pisac, čiji rad ga je uzdihao u grupu najplodnijih srpskih pisaca.
    momir_krsmanovic - 102149 - 03.04.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Momir Krsmanović: Promocija knjiga u Novom Sadu


    Danas, 4. aprila 2018. godine, u Gradskoj biblioteci u Novom Sadu, sa početkom u 19 časova će se održati promocija knjiga Momira Krsmanovića. Na skupu ljubitelja dobre knjige, govoriće i Matija Bećković, po mnogima najveći živi srpski pisac. Zainteresovani će moći i da kupe neku od knjiga pomenutog pisca:

  • Teče krvava Drina (tri toma)
  • Krvave ruke islama (tri toma)
  • Tragovi mrtve braće
  • Kletva mrtve braće
  • Nezarasle rane 1 i 2
  • I Bog je zaplakao nad Bosnom
  • Tamni život pod zvezdanim nebom
  • Golgota srpskog naroda 1941-1957. (sedam tomova)

    Dođite da uveličate ovaj nezaboravni trenutak i upoznate jednog od najvećih i najzaslužnijih pisaca današnjice koji je jako puno doprineo da se mnogobrojni zločini nad srpskim narodom u periodu od 1949. do 1999. nikada ne zaborave. Iskoristite priliku da se fotografišete ne samo sa Momirom Krsmanovićem, već i sa Matijom Bećkovićem.


    Kupovinom knjiga Momira Krsmanovića pomažete ovog plodnog autora, koji je svoja djela stvarao u dosta teškom materijalnom stanju. Ja sam bio na promociji njegovih knjiga u Beogradu, i jako mi je drago što sam prisustvovao tom izuzetnom događaju.

    I na kraju bih vas zamolio da provjerite da se skup održava u Gradskoj biblioteci, pozivajući je na telefon. Moj izvor informacija mi je tako rekao. Sve ostale informacije su 100% provjerene i sigurne.

    Napomena: u toku dana ću provjeriti mjesto održavanja ovog skupa, i eventualnu korekciju objaviti na ovom mjestu.
  • rat_danas - 102127 - 25.03.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    (24.03.1999) Započela agresija na SR Jugoslaviju


    Na današnji dan započeta je NATO agresija na teritoriju SR Jugoslavije. Za 78 dana, više od 1100 aviona izvelo je 2300 udara na vojne i civilne objekte. Korišteno je 37. 000 kasetnih bombi zabranjenih Ženevskom konvencijom i oko 15 tona municije sa osiromašenim uranijom.

    U operaciji nazvanoj "Milosrdni anđeo" poginula su 462 vojnika i oko 2000 civila. Gotovo da nema grada u Srbiji koji se za vrijeme agresije nije našao na meti NATO aviona. Procjenjna šteta uništenih mostova, fabrika, energetskih, medijskih kuća i naseljenih objekata kreće se od 30 do 100 milijardi dolara.
    salih_selimovic - 101983 - 17.02.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Porijeklo prezimena na Pešteru (na slovo A-B)


    ... izvodi iz knjige Saliha Selimovića: "Prezimena i njihovo poreklo na Sjeničko-pešterskoj visoravni"...

    Napomena:

  • Kuči su jedno od brđanskih plemena nastanjenih u Zetskoj oblasti Crne Gore. Ovo pleme je imalo jaku srpsku svijest, i bilo je veoma istrajno u svom nastojanju da sačuva pravoslavnu vjeru.
  • Klimenti su takođe Srbi. Prema predanju, njihov predak se doselio iz gornjeg dela reke Morače, oženio iz plemena Kuča i imao sina Klimenta.
  • bosanski muhadžiri su takođe islamizirani Srbi

    Abdagić - stara sjenička, trgovačka porodica. Prema nekim izvorima, porijeklom iz Turske.

    Abdulahović - Porijeklom od Đurića iz Vape, predak im se islamizirao početkom 20. vijeka.

    Avdić - Avdići iz Baćice su poreklom Klimente i rod su sa Makićima. Avdići iz Goduša kod Bijelog Polja su starinom Krivokapići iz Kobiljeg Dola, odakle su se bili iselili u Gacko zbog krvne osvete i rođaci su sa Zimonjićima u Gacku. Avdići iz Nove Varoši su bosanski muhadžiri koji su se doselili početkom 20. veka.

    Avdović - Avdovići iz Sjenice i Kamešnice su islamizirane Klimente, a u tutinskom kraju su poreklom od malisorskih Hota, albanska plemena.

    Agovići - najverovatnije islamizirane Klimente sa severa Albanije tj. pravoslavni Srbi.

    Ademović - Kuči koji su došli sa Meduna polovinom 18. vijeka.

    Adilović - deo Adilovića je rod sa Čolakovićima i Suljovićima iz Dolova. Poreklom su Kuči tj. pravoslavni Srbi.

    Alibašić - poreklom su Kuči tj. pravoslavni Srbi.

    Alihodžić - muslimani iz Bosne.

    Alić - Alići iz Glogovika su se ranije prezivali Zogići. Alići iz Duge Poljane su kasno islamizirani.

    Alomerović - starinom su od pravoslavnih Kuča.

    Aljković - poreklom su od katoličkih Šalja.

    Aljović - Aljovići iz Đereka su poreklom Kuči (Srbi), a oni iz Čarovine su Klimente (takođe Srbi). Crniški Aljovići su Hoti, muslimani iz Bosne.

    Arapović - porijeklom su od katoličkih Klimenta.

    Arifović - Porijeklom su Hoti.

    Ahmetović - Ahmetovići u Đeremkarima su poreklom Kuči tj. pravoslavni Srbi. U Nadumcima su Radonjice koji su takođe Kuči. Ahmetovići iz Kovača su Klimente i ranije su se prezivali Ćosovići.

    Acić - ova porodica u Sjenici je poreklom od Murića sa Rožaja. Prezime je nastalo od hipokoristika Aco, a grčkog imena Aleksandar.

    Baždar - ova muslimanska porodica potiče iz okoline Foče, gdje žive Baždari koji su pravoslavci.

    Bajgora - prezime dobili po selu Bajgora kod Kosovske Mitrovice. Albanci.

    Bajrović - starinom iz Kuča, pravoslavno pleme sa jakom srpskom sviješću.
  • salih_selimovic - 101903 - 13.02.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Salih Selimović: Turci su uveli pojam Bošnjak






    poturice - 101902 - 13.02.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    O bratstvu između pravoslavaca i muslimana


    U jednoj reportaži koju su objavile "Novine čitališta beogradskog" u 1848. godini između ostalog doslovno piše:

  • "Na Pešteri, između ostalog, ima i takvih domova u kojima se nalaze dva brata, jedan veruje Hrista a drugi Muhameda, jedan klanja a drugi se krsti. U nekim kućama ima i po tri brata i svi drže da su Turci, a otac im je Srbin. I tako, sinovi klanjaju a otac se krsti. A kad Bajram dođe, svi zajedno proslave - otac ide u crkvu a sinovi u džamiju. U ovim predjelima i to se može naći da dva brata Turčina, jedan drži za ženu bulu a drugi hristjanku. Jednoj ime Ana, a drugoj Nazija. "


  • salih_selimovic - 101879 - 08.02.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Salih Selimović


    Za Saliha Selimovića su mnogi čuli, a neki pročitali i poneku knjigu od njega. Ovaj tekst je uvod u niz članaka koje želim da objavim, a počeću o tome kako sam upoznao ovog divnog čovjeka i došao u posjed većine knjiga koje je on napisao. Želim i da se osvrnem na svaku od njih, a u cilju njihove promocije želim ovom nadarenom autoru i u njihovoj distribuciji...

    Evo i par citata, koje sam izvadio iz videa, koji objavljujem na dnu ovoga teksta.

  • "Neke istine treba da se saopšte, bez obzira na cenu koja treba da se plati"

  • "Sve više se zapostavlja nacionalnalna istorija, i što se vrši revizija davno utvrđenih istina, koje nisu rezultat novih... "

  • "Velika većina muslimana su srpskog porekla i pravoslavne vere"

  • "Bogumili nisu bili nikakav narod, već sekta u obliku Pravoslavlja"

  • "Islamizacija kao istorijski proces nastaje tek nakon turskog osvajana nakon Kosovske bitke"

  • "Poznati turski geograf Hadži-Kalfa je zapisao da u polovini 17. veka je na prostoru Stare Srbije (stara Raška, Kosovo i Metohija, Severozapadna Makedonija) bilo registrovano samo 226 albanskih domaćinstava.


  • zlocini - 101847 - 02.02.2018 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Neidentifikovane žrtve rata ukopane u Visokom po muslimanskim običajima


    U oktobru i novembru 2017. godine, po naredbi Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, na Gradskom groblju Visoko, tajno je ukapano u 163 tabuta, sa mnog više neidentifikovanih lica, koja su godinama iskopavani na raznim lokacijama širom Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.

    Postoje opravdane sumnje da su pod "turskim nišanima" sahranjeni uglavnom Srbi, poput onih iz Sarajeva koje su mudžahedini bacali u rijeku Bosnu, kao i Srbi iz Podrinja, Centralne Bosne, Sijekovca, Trnova i drugih mjesta.

    Izvor: Dnevnik RTRS-a od 1. februara 2018. godine
    momir_krsmanovic - 101597 - 16.12.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Promocija knjiga Momira Krsmanovića


    U Beogradu je 13. 12. 2017. godine, u sali Matice srpskih iseljenika, u ulici Njegoševa 4, prvi sprat, održana promocija knjiga Momira Krsmanovića. Namjeravam da o ovom velikom čovjeku ću još mnogo pišem na ovom portalu, a ponudiću na prodaju i njegove knjige, kojih on ima objavljenih negdje oko 25, i ja ih SVE imam u svojoj ličnoj biblioteci.

    Veliki srpski pisac, Matija Bećković, je govorio na promociji o radu i djelu Momira Krsmanovića. On je rekao da srpski narod ima tri velika pisca koja svojim knjigama ovjekovječili istinu o stradanju srpskog naroda:
  • Ivo Andrić, koji je u svojim djelima opisao srpsko stradanje u Otomanskom carstvu
  • Dobrica Ćosić, koji je opisao srpsku golgotu u 1. svjetskom ratu
  • Momir Krsmanović, koji je opisao stradanje Srba u 2. svjetskom ratu i u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.

    Ovu promociju sam lično snimao, pa namjeravam da je postavim na Jutjube. Za sada Pogledajte Nedeljkovu reportažu i razgovor o Momiru, u intervjuu koju je napravio moj prijatelj Bude Stanišić.

  • rat_danas - 101547 - 02.12.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    (01.12.1992) Formiran 3. odred Specijalne brigade policije


    U Trebinju je formiran 3. odred Specijalne brigade policije. Kroz ovaj odred je prošlo više od 100 boraca. Život za Republiku Srpsku je dalo njih dvanaest. Mnogi su ranjavani i više puta. Nisu izgubili ni jednu bitku!
    republika_srpska - 101545 - 02.12.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Evropski dobrovoljni penzioni fond


    Juče je u Republici Srpskoj, kao i u Federaciji BiH, počeo sa radom Evropski dobrovoljni penzioni fond. Na RTRS-u, u emisiji "Srpska danas" je ponešto rečeno o ovom fondu, ali niko od gledalaca (pa čak ni voditeljica) nisu dotakli suštinske pitanja, pa su gledaoci ostali uskraćeni da shvate suštinu ove problematike.

    Pošto sam i sam godinama ulagao u jedan od takvih fondova, a sada već pomalo trošim novac iz njega, mišljenja sam da sam i te kako kvalifikovan da kažem nešto o njemu.

    Kao prvo, većina gledalaca je ostala u zabludi da je to još jedna penzija koju počinjete da dobijate sa 58 godina i ona vam je izvor prihoda do kraja života. U emisiji je naveden primjer, da ukoliko imaš u fondu 50 hiljada maraka, novac možeš podići odmah, ali ga možeš rasporediti i na 10 ili 20 godina, i podizati ga godišnje.

    Ova moja priča je o tome kako vi (i da li možete) doći do tih 50. 000 maraka.

    Osnivači Evropskog dobrovoljnog fonda su Evropska banka za obnovu i razvoj, Skupina DD Ljubljana članica Triglav grupe, i Penzijski rezervni fond Republike Srpske.

    Stvari idu ovako: ukoliko imate jako dobru platu, možete da se sa vašim poslodavcem dogovorite da izvjestan dio sredstava iz svoje plate ostivite na specijalni račun u vašoj banci. Primjera radi, vaš poslodavac će na vaš specijalni, "štedni" račun svakog mjeseca uplaćivati 100 konvertibilnih maraka. U tom slučaju vaša plata će biti nešto manja od one koju primate, vjerovatno za polovinu od toga jer se na tu masu novca ne plaćaju gotovo nikakvi doprinosi, tj. umjesto 50%. taj iznos će biti nekih 5 do 9%.

    Drugim riječima, da biste na svojoj "štednoj knjižici" imali 50. 000 konvertibilnih maraka sa početka ove priče, u Penzioni dobrovoljni fond morate uplaćivati - 40 godina.

    Drugim riječima, dobrovojni evropski penzioni fond je neka vrsta štednje. Novac stavljate na svoj račun a da na njega ne plaćate doprinose. Međutim, njih ćete nekada ipak morati platiti, samo u nešto manjoj stopi, tj. u trenutku kada odlučite da podignete pare sa računa. Upravo zbog toga je poželjno "razbiti" podizanje iz Fonda na više godina, jer onda je "porez" na taj novac niži nego ako sve keširate odjednom. Ukoliko to radite kada ste u penziji, i poreska stopa na taj novac je nešto manja jer su vam i prihodi u penziji značajno manji.

    Pretpostavimo da ste punih 40 godina, na svoju štednu knjižicu svaki mjesec ulagali po 100 maraka. Banka vam na taj novac daje i neku kamatu, pa ćete nakon 40 godina u banci imati nešto više od 50. 000 maraka, recimo 58. 999 maraka. Na prvi pogled, vaša sredstva su značajno uvećana. Međutim, njih jede i inflacija koja je veoma često veća od godišnje kamate. Zbog toga, je držanje novca u banci, uz minimalnu kamatu, veoma često čist gubitak.

    Evropski dobrovoljni penzijski fond vam daje mogućnost da svoj novac i ulažete, što opet znači da će on brže "rasti" pa ćete nakon 40 godina imati znatno više novca, recimo 60.000 ili 70.000 konvertibilnih maraka...

    Nekima od vas su već potekle sline na usta, i zadovoljno trljate ruke, misleći na srećne, staračke dane. Međutim, treba da znate da svoj novac možete djelimično ili u potpunosti izgubite! Sa svojom "štednjom" od 100 maraka mjesečno, ušli ste na berzu - a poznato je da su ovakve investicije na našim prostorima recept za katastrofu. Sjetite se samo šta su slovenačke firme i stranci uradili sa našim preduzećima koja su kupili na početku tranzicije! A ovoj je početak jedne slične priče.

    Na kraju ove priče, ispade da su samo budale spremne da ulažu u ovakve fondove. Pomislićete da sam i ja budala, jer sam i ja ulagao u iste, ali ja ću vas argumentovano ubjediti da to nije tako:

    1) Ja sam od svoje plate mogao maksimalno da ulažem 5%, jer je država tako prepisala. Kada dobijaš solidnu platu na Zapadu, ima smisla da "sakriješ" od poreza što je više novca moguće. Samim time, do 50.000 evra u fondu sam došao za nekih devet godina. Nakon toga sam čekao na one godine kada su mi primanja značajno opala, pa sam novac dizao uz porez od 5 do 10% umjesto od 40%, koliko bih platio da mi je poslodavac odmah isplaćivao gotovinu.

    2) Drugi problem, tj. nesigurnost ovakve "investicije" sam rješio na vrlo jednostavan način. Nisam težio da maksimiziram svoju dobit, već da minimiziram rizik. Izabrao sam opciju zagarantovane investicije, koju je moj fond imao. Znači, dobijao sam neku malu kamatu na svoj novac, ali bez ikakvog rizika da svoju ušteđevinu izgubim. Tako sam, na primjer, na svakih 10.000 evra dobijao 200 do 400 evra kamate godišnje.

    Ukratko, investiranje u Evropski dobrovoljni penzioni fond po mom mišljenju nema nikakvog smisla. Onaj koji ima platu od 400 konvertibilnih maraka nema nikakvog interesa da novac ulaže u starost, jer su mu one jako potrebne za školovanju djece, a bogami i unučadi. Sa druge strane, naš narod nema povjerenja ni u vlastitu državu, a kamo li u nekakve kvazi-brokere na berzi koji ni sami ne znaju kako tržište novca funkcioniše. Ukoliko imate stotinjak evra koje možete odvojiti od plate, uzmite kredit i kupite stan u Beogradu - podstanari će vam vraćati kredit, a vi ćete nakon 40 godina imati nešto što vam niko ne može prokockati.
    1992_1995 - 101513 - 13.11.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    U ratu u BiH poginulo 29.070 Srba


    Tokom rata u BiH, u periodu od 1992. do 1995. godine, poginulo je 29. 070 Srba. Ovo su podaci koje je dokumentovao Republički centar za istraživanje ratnih zločina i traženje nestalih.

    Na spiskovima Sarajevskog dokumentacionog centra i Haškog tribunala prikazano je za petinu manje srpskih žrtava!

    Na osnovu 83. 000 dokumenata iz svih opština Bosne i Hercegovine i ostalih izvora, evidentirano a su ubistva:

  • 22. 721 borca
  • 6. 313 civila, od čega 2385 žena i 447 djece

    Pored toga, utvrđeno je da je veliki broj srpskih vojnika ubijen na način zabranjen međunarodnim konvencijama. Od 22. 721 vojnika, njih 10. 180 se može dovesti u vezu sa određenim ratnim zločinima.

    U bazu podataka nije uvršteno 629 Srba za koje postoje pokazatelji da su žrtve rata, ali i ne dovoljno dokumenata da to neosporno potvrde.

    U Republičkom centru za istraživanje ratnih zločina ističu da su dokazali da je broj ubijenih Srba za 17% veći od onoga što tvrdi Istraživačko-dokumentacioni centar kojim rukovodi Mirsad Tokača. Upečatljiva je razlika među podacima Republike Srpske i Haškog tribunala, koji je popisao 22. 779 žrtava srpske nacionalnosti, što je umanjeno za više od 21%.

    Od 29. 070 Srba, čak 45% je poginulo 1992. godine.

    Izvor: RTRS, Dnevnik od 12. 11. 2017. godine
  • sc_komentari - 101461 - 27.10.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (7)

    Hvataj ceker, hajmo na Sokolac


    Gotovo uvijek, kada sam ujutro dobro raspoložen, spustim sa ovog mog, beogradskog brdašca na jednu od gradskih pijaca. Ne pazarim puno, ali mi se duša ispuni mirisom plodova prirode i ljepotom boja koje ukrašavaju pijačne tezge. Volim i da progovorim sa prostim, srbijanskim seljakom, iz koga zrači nekakva vanzemaljska toplina - spreman je da se sa tobom cjenka do poslednjeg dinara prilikom prodaje proizvoda svoga mukotrpnog rada, ali će ti u nevolji dati i poslednju litru krvi ukoliko ti ona zatreba.

    Danas je takođe pijačni dan, samo ovaj put idem na Sokolac. I dok moja Ласточка (na ruskom jeziku Lastavica) leprša između šabačkih njiva, razmišljam o tome kako je dobro što smo se nas dvoje slučajno sreli na jednom placu polovnih, njemačkih automobila. Jer da mi danas nije nje, morao bih da u Sokolac idem na Kondoru, ili ne daj bože na autobusu Ustaša-prevoza iz Sokoca. U znak zahvalnosti ja nju dobro "napojim" na nekoj od Nestro pumpi, a ona meni na gorivu uštedi povratnu kartu do Balvan-grada.

    U Žljebovima zastadoh da kupim med. Cijena je negdje od 15 do 20 maraka, što glasinački med svrstava u najskuplji u okruženju. Čak je i romanijski bagremov med skuplji od onoga srbijanskog, mada bagrema na Romaniji nema ni za lijeka, pa mi nekako nije jasno od čega ga prave.

    U Sokocu najprije svratih da kupim meso. Ovaj put uđoh kod Nerića. Naručih kilogram ćevapa, jer sam komšijama obećao roštilj. Prosijedi kasapin uze tri debela papira i poče da na njih slaže ćevape. Meni se nekako učini da je i jedan papir bio dovoljan, ali bješe očigledno da matori jarac dobro zna kako se prodaju jaja za bubrege. Ćevape uzima iz frižidera, pa one crne, sa kraja tepsije, koji su već odavno napale bakterije, okreće naopačke i smješta u sredinu moje porudžbine. I bez uvida u rodni list, ocjenih starost ćevapa. Takođe zaključih da Sokočani vrlo malo jedu ovu vrstu hrane. Ne znam kakvo meso vole, ali mi se sve nekako čini da ćevape sve manje kupuju.

    Na izlasku iz radnje pogled mi privuče jedno omanje parče polu-osušenog mesa, za koje je bješe privezan poveći kanap, još iz vremena kada je taj isti komad bio domaćinska vješalica. Pomislih da bi upravo to meso išlo sa jajima za doručak, pa odlučih da i njega kupim. Kasapin uze to parče, i krenu prema vagi. I dok je pravio ta tri koraka, njegov pogled se zaustavi upravo na kanapu. Gotovo sam siguran da je u tom trenutku pomislio:

  • Ukoliko mu izmjerim i ovaj kanap, meni će za večeru ostati podeblje parče mesa, od koga ću napraviti sendvič i slatko ga pojesti uz večernju kafu.

    U isto vrijeme ja pomislih:

  • Ako mi izmjeri i onaj kanap, ja ću tražiti da mi i njega spakuje, pa ću ga ostaviti u garažu. Možda nekada kupim kravu pa ću moći da je sa njime vežem za jasle.

    Meso (skupa sa kanapom) je bilo teško negdje oko 610 grama. Nakon toga, prepredenjak odsječe kanap i baci ga u korpu, a polu-sušenu svinjetinu zamota na vagi, pazeći pri tome da ne mogu pročitati kolika je težina mesa bez kanapa.

    Izađoh na ulicu, već pomalo umoran od kupovine na sokolački način. Pomislih da bi bilo dobro navratiti kod Rusa Bakmaza, čisto da saznam šta se dešava u gradu, ali mi bješe daleko da se do njega vozim u rikverc kroz sokolačku glavnu, jednosmjernu ulicu. Naravno, postoji i druga varijanta, da napravim krug oko Sokoca, ali me duša zaboli na pomisao da treba da prođem pored porušenog hotela, za koji me vezuju najljepše uspomene moje mladosti.

    Ja mnogo volim alat! U svojoj garaži u Beogradu ljubomorno čuvam po jedan prototip krampe, budaka, motike, grabulja i drugih radnih pomagala. Zajednička crta svih njih je da nikada nisu imali nikakvog kontakra sa zemljom. Ćute oni u tami, čekajući da se u meni probudi želja da postanem radnik. Moja pobuda za pronalaženjem novih alatki me natjera da krenem do Nikolića, jer po preporuci mnogih on ima najbolji i najpovoljniji asortiman robe te vrste u Sokocu. Odmah na ulasku, pažnju mi privuče par stvari koje sam nedavno kupio u Kineskom tržnom centru na Novom Beogradu, pa upitah prodavca za cijenu. Ispostavi se da su ti sokolački proizvodi za 20% skuplji, pa upravo zbog toga i odustah od dalje kupovine. Uostalom, sem ventila za slavinu, ništa mi taj dan i nije bilo potrebno.

    Od sve ove silne kupovine, pomalo sam i ožednio, pa svratih u obližnju prodavnicu da kupim kiselu vodu. Moja omiljena voda, Mg Mivela, u Beogradu košta 60 dinara, a u Sokocu 1.20 KM, što je negdje oko 16% skuplje. Takav slučaj je i sa većinom drugih proizvoda za koje provjerih cijenu.

    Ukratko, srušiše se pusti snovi moji da je život u provinciji mnogo jeftiniji nego u velegradu. Zaključih da se iz Beograda ne isplati dolaziti u Sokolac na pijacu. Pas bio ako to još ikada u životu uradim!

    Ipak, ima i par stvari koje su dobre na Sokocu. Kao i prošli put, i danas sam sa Sokoca u Beograd odnio malo sira sa Stjenica i par kilograma bijelog luka iz Mokrog. Jesu skuplji nego u Srbiji, ali su ovi proizvodi bar naši, romanijski.

    Dok sam skretao ka svom rodnom domu, na desnoj strani puta ugledah nešto malo i ušato. Od tog stvorenja mi se učini nekakav vanzemaljac, ili bar osoba koja je rođena kao rezultat vanmaterične oplodnje. Stoji ono pored svog svemirskog broda, koji i nije baš pravi svemirski brod, već nekakva vrsta ogromnog džipa, kakav nemaju ni mafiozi u Beogradu. Farovi su u obliku potkovice, ili još bolje rečeno dva ustaška slova "U" koja bodu jedan drugog. Pomislih da bi to moglo biti neko lice sa maskom. Intuicija mi govori da se u Sokocu snima neka serija, poput one čuvene "Star Track: Deep Space Nine". Glumci su svi građani, a taj čudni vanzemaljac ugrožava njihovu koloniju, u želji da građane Planete Sokolac uništi ili bar protjera iz njihovog legla.

    Na povratku za Beograd, pomislih kako bi bilo lijepo upozoriti moje naivne istomišljenike da odustanu od odlaska u Sokolac u svrhu kupovine. Budala uči na svojim a pametan iz tuđim greškama. Kada su u pitanju med i meso treba da se drže dobrog, starog srpskog seljaka, a nostalgiju na rodni kraj mogu da ugasi i u albumu za slike. Sokolac tamo već odavno mnogo ljepše izgleda.
  • srbija - 101351 - 20.10.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Spektakl na Vojnom aerodromu u Batajnici


    Danas su nad Batajnicom i Beogradom letjeli orlovi, laste, galebovi, ali i migovi 29, koje je Srbija dobila na poklon od Rusije. Pravi spektakl su napravili ruski Striži, grupa od šest ruskih aviona SU-30SM, kojima upravlja šest ruskih vitezova, borbrnih pilota prvog ranga. Ovacije i pokoju suzu u očima izazvala je njihova pilotska smjelost, u akrobacijama kada su se avioni približavali i do metra udaljenosti jednog od drugog. Svaka vam čast braćo.

    I organizacija spektakla je bila poprilično dobra. Ove godine nije se naplaćivao ulaz, kao što je to bilo za vrijeme onog Hrvata Tadića i njegove kvazi elite. Vučić je u svom govoru najprije pozdravio Milorada Dodika, pa tek onda Sergeja Šogua, zbog toga što tako protokol nalaže. Na aerodromu je bilo moguće kupiti sendvič i poneko bezalkoholno piće, a poslije ceremonije ljubazni mladi vojnici su nas pozvali na vojnički pasulj, u kome je bilo mnogo više mesa nego u onom našem, ratnom.

    Nakon završetka spektakla, autobusi GSP-a su nas prevezli onih 4 kilometra, do mjesta gdje smo parkirali svoje aute. Naravno, oni sa protekcijom su mogli da se voze i do aerodroma.

    Sve u svemu, lijepo proveden dan. Ukoliko niste bili tamo, ne propustite sledeću godinu jer vjerujem da će da bude isto tako zanimljivo i dobro.

    Još da pomenem da je među ovih 20. 000 posjetilaca bilo i dosta stranaca, koji su nekako saznali za ovu atrakciju, mada su (čini mi se) naše medije nekako potkazale u propagiranju ovoga događaja - valjda zbog toga što su Rusi bili zvjezde dana.

    akcije - 101347 - 19.10.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Tužna sudbina porodice Ilić


    Danas je Blic objavio ovu potresnu priču pod nazivom: "BOJIMO SE MRAKA, NOĆU SE IZ ŠUME ČUJU ŠAKALI" u kojoj se govori o strašnom životu porodice Ilić koja sa četiri dječaka i jednom djevojčicom živi u zarđaloj olupini broda. Molim vas da pogledate prije nego što nastavite čitati moj komentar.



    Priča me je potresla u tolikoj mjeri da sam počeo da razmišljam o tome da im kupim neku kuću u vrijednosti 3000 evra, ako ne nađem ništa bolje onda može i ova koju možete pogledati ako kliknete ovdje. Ova kuća se takođe nalazi u blizini Vršca, a za njihovog oca bi se otvarila mogućnost da se bavi pčelarstvom.

    Naravno, za ovu akciju bi mi bila potrebna i vaša pomoć. Ukoliko ste spremni da učestvujete u ovoj akciji, molim vas da ostavite svoj komentar. Napominjem još jednom, ovako bismo pomogli četiri dječaka i jednu djevojčicu.

    Napominjem da je ovaj moj članak u ovom trenutku samo ispitivanje broja zainteresovanih za ovu akciju, nikakve kupovine neće biti bez kontaktiranja porodice i njihove saglasnosti za kupovinu, a to bih uradio u samo u onom trenutku kada obezbjedimo dovoljno sredstava za istu.

    Originalni članak, vezan za tešku situaciju ove porodice, možete pogledati ako kliknete ovdje.
    srbija - 101299 - 08.10.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Ljepote Srbije: Oplenac, Topola


    Danas se u Topoli završio još jedan "Oplenački vašar", ove godine poznat pod nazivom 54. oplenačka berba groržđa. Na ovogodišnji vašar došlo je više od 200.000 ljudi, među njima i moja malenkost, u namjeri da probaju i kupe dobro vino i med, te da pojedu po komad mesa sa ražnja. Kući se zadovoljno vraćaju sa punim torbama grožđa i dunja, odlazeći zadovoljno noseći na svojoj odjeći mirise pljeskavica, kobasica i pilećih bataka. Pred vama se otvori čitav jedan svijet, jer ste uz svo ovo zadovoljstvo, koje ste pružili svom stomaku, upoznali i djelić istorije ovog izuzetno važnog kraja.

    kosovo - 101053 - 12.08.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Mr. Dejan Tanić: Čije je Kosovo?


    forum - 101019 - 05.08.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Potreban pristup računarima u Americi, Austrailiji, Njemačkoj...


    Za potrebe ovoga portala jako mi je potreban pristup jednom računaru iz gore navedenih zamalja, a u obzir dolaze još neke zapadne zemlje. Ukoliko imate računar koji je na internetu, a spremni ste da pristup istom podjelite sa mnom, javite mi se putem ovoga foruma, poruku neću objavljivati. Nije mi važno koji operativni sistem imate na tom računaru, potrebno je samo instalirati Team Viewer. Ostavite mi svoj SKYPE ime, ili Viber/Whatsapp kontakt. Unaprijed zahvalan!
    rat_danas - 100965 - 24.07.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    (23.07.1992) Zločin u selu Jabuka


    Pripadnici tkz. Armije BiH su iz pravca Goražda upali u ovo srpsko selo i na svirep način su ubili 43 osobe, među kojima je bilo i djece. Najmlađa žrtva ovog pokolja je bio trinaestogodišnji dječak Novo Elez.

    Preživjeli ističu da su imena zločinaca poznati, a neki su i saslušavani. Ipak, za ovaj zločin nikada nisu podignute optižnice, i sve su prilike da se čeka da umru svjedoci, ali i izvršioci.
    srpsko_poreklo - 100951 - 19.07.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Porijeklo Srba: Šta zaista kažu Genetika i Arheologija?


    sudjenja - 100919 - 09.07.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

    Sudbina Petra Kovačevića iz Dobruna


    Petra Kovačevića sam upoznao slučajno, prošle godine dok sam u prolasku kroz Dobrun zastao da u jednoj omanjoj prodavnici kupim nešto za osvježenje. I dok sam zadovoljno pijuckao Koktu, u prodavnicu uđe čovjek sa šajkačom na glavi. Lice mu bješe izborano pod teretom godina, izgledao je nekako stariji nego što u stvari jeste. Ponudih ga pivom, što on sa zadovoljstvom prihvati.

    I tako, dok smo stajali u hladovini, nagovjesti Petar da ima nekakvih problema sa bosanskim pravosuđem, i da je optužen za stvari koje nije počinio. Pomenu i to da je osuđen na 6 godina, ali da se nada da će mu Žalbeno vijeće izađi u susret i usvojiti primjedbe koje ima.

    Kasnije sam na internetu našao da ga Kadesa Kasapović tuži da joj je 1992. godine u Dobrunu ubio oca. Interesantno je i to da ona nije bila svjedok tog događaja, već prenosi iskaz svoje dvije komšinice, koje su do sada obje pokojne. U svakom slučaju, Državnom tužilaštvu BiH je i to bilo dovoljno da osudi Petra Kovačevića na 6 godina zatvora.

    Prije nekoliko dana sam ponovo prošao kroz Dobrun. Upitah jednog od mještana za sudbinu Petra Kovačevića i saznadoh da je on prije par dana otišao u Foču da odrobija ono što mu je Sud za ratne zločine odredio. Petar je pred svoj odlazak morao da proda par volova koje je ovaj vrijedni domaćin gajio u svom domaćinstvu. U kući je ostavio bolesnu ženu, koja nema nikoga da joj u njenoj muci pomogne.

    Petar Kovačević je još jedna žrtva bosanskog tužilaštva koji osuđuje samo Srbe. Oni to rade sistematski, u svakom mjestu, gradu, pa čak i selu, pronalaze po jednu žrtvu koja treba da bude primjer Srbima da sa muslimanima nema šale. U isto vrijeme, na stotine muslimanskih dželata, poput Nasera Orića i njemu sličnih, oslobođeni su optužbi za zločine nad srpskim narodom ili su za svirepa ubistva desetina srpskih civila osuđeni na minimalne kazne, i po nekoliko puta manje od one koju treba da odrobija Petar Kovačević.

    Dokle će sve ovo da traje? Ima li na ovom svijetu pravde za Srbe i srpske žrtve? Da li je pravično da mi Srbi samo okrećemo glave kada "kadija" drugome sudi, i praviti se da nas ovo ne interesuje - sve dok i nekoga od nas stigne sudbina Petra Kovačevića iz Dobruna?
    pravoslavlje - 100917 - 09.07.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Pravoslavni egipatski Kopti


    1sr - 100913 - 08.07.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Spomenik srpskim kraljevima u Parizu




    U prestižnom šesnaestom arondismanu, na obodu Bulonjske šume, na Trgu Kolumbija, nalazi se skver koji nosi ime kralja Aleksandra Prvog od Jugoslavije, na kome je podignut monumentalni spomenik kraljevima Petru i Aleksandru Karađorđeviću.

    Autori spomenika, koji je svečano otkriven 19. oktobra 1936, su ugledni francuski vajar Maksim Real del Sart i arhitekt Anri Šaje. Konjička skulptura, ukupne težine osam tona, izrađena je od livene bronze. Masivni postament krase tri bareljefa, isklesana u granitu.

    Na čeonoj strani, na francuskom jeziku, ispisan je epitaf koji glasi: Aux Rois Pierre Ier de Serbie le Libérateur et Alexandre Ier de Yougoslavie l'Unificateur (Kraljevima Srbije i Jugoslavije, Petru Osloboditelju i Aleksandru Ujedinitelju).
    rat_danas - 100859 - 02.07.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    (30.06.1992) Formirana 1. novogradska brigada


    Na danaČnji dan, 30. juna 1992. godine formirana je 1. novogradska brigada. U toku Odbrambeno-otad#binksog rata kroz ovu brigadu je prošlo oko 6500 boraca, od kojih je 238 boraca poginulo a 655 je ranjeno. Još 5 pripadnika ove brigade vode se kao nestali.
    rat_danas - 100413 - 13.05.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    (13.05.1992) Formirana jedinica 'Vukovi sa Drine'


    Na današnji dan, 13. maja 1992. godine, formirana je Specijalna jedinica VRS pod nazivom "Vukovi sa Drine".
    rat_danas - 100349 - 02.05.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    (01.05.1995) Operacija Blijesak


    Prvog maja 1995. godine Hrvatska Vojska je započela operaciju pod nazivom Blijesak, u kojoj je zauzeta Zapadna Slavonija koja je do tada bila u sastavu Republike Srpske Krajine. U vojnom udaru, za svega 36 sati je pobijeno ili nestalo 253 pripadnika srpske nacionalnosti, a protjerano je 15. 000 stanovnika. Ni dan-danas se ne zna za sudbinu 156 nestalih ljudi.
    prepiska - 100307 - 26.04.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Sajt neće raditi nekoliko sati


    Zbog prenosa servera na drugu lokaciju, sajt danas ili sutra neće raditi nekoliko sati. Na osnovu prethodnog iskustva, moguće je da se prekid u radu oduži na jedan dan. Savjet: ukoliko ne radi slavicnet. com, pokušajte da pristupite sajtu "sokolac. slavicnet. com" koji je identičan sajt, samo druga adresa.
    bosna_danas - 99941 - 21.03.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Bosanci od Rusije tražili keš!


    Danas je Bosna potpisala ugovor sa Rusijom, po kome će Kremlj pogasiti dug bivšeg Sovjetskog Saveza. Prema postignutom dogovoru, Moskva će Sarajevu isplatiti 125 miliona dolara.

    Interesantno je i to da je Bosna jedina država iz sastava bivše Jugoslavije koja će dug dobiti isplaćen u gotovini. Sve ostale republike će dug naplatiti kroz kompenzaciju u energentima i drugim proizvodima koji stižu sa ruskog tržišta. Ovakav način naplate se pokazao mnogo povoljnijim jer su Rusi ponudili specijalne povlastice za ovakav dogovor.

    Uplata ovoga duga bi trebala da stigne u Sarajevo do kraja maja, ali brzina uplate uglavnom zavisi od toga koliko će brzo bosanski parlament odobriti ovu odluku.

    U 2003. godini, Rusija je preuzela odgovornost da isplati dug SSSR-a, koji je dugovao SFRJ oko 1. 3 milijarde dolara. Na našim prostorima je dobro poznato da je SSSR iz Jugoslavije izvozio velike količine proizvoda koji su bili deficitarni na ogromnom tržištu SSSR-a.
    prepiska - 99747 - 05.03.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Objavljivanje slika na sajtu


    Objavljivanje slika na sajtu nije moguće (zbog virusa) kao što je to slučaj sa Fb i nekim drugim socialnim mrežama. Ukoliko želite da objavite neku fotografiju uz tekst koji ste napisali treba da: 1) Napišete i objavite tekst na ovom forumu 2) Fotografije pošaljete na moj email, slavicnetŽhotmail.com
    boro_radic - 99715 - 03.03.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

    Prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića


    Za Ex-Ponta (ali i ostale posjetioce ovog foruma),

    tvoj prethodni komentar me je primorao da otvoreno progovorim o ovom pitanju. U pravu si, ni sam ne znam kako da se postavim u ovoj situaciju, pa pokušavam da žongliram, tj. zastupam obje strane.

    Lično poznajem većinu sudionika ove diskusije, poput Vogošćanina Pravog, Minera i drugih. Mislim da su to veliki ljudi, časni borci i uzorni Srbi. Ni u jednom trenutku nisam posumnjao u njihove dobronamjernost, niti njihovu želju da posmrtni ostaci Bore Radića najzad nađu svoj mir u napaćenoj romanijskoj zemlji. Znam sigurno da je Boro Radić, bar kao minimum zaslužio da počiva u grobnici koja je obilježena krstom i na groblju do kojeg mogu spokojno dići svi njegovi prijatelji i saborci.

    Međutim, između pojedinih učesnika ove akcije je izbio sukob na jednoj drugoj stranici, pa je čak (privremeno) prenesen i na ovaj forum. Srećom, tu "vatru" smo uspjeli da ugasimo.

    Upravo zbog tog sukoba, grupa donatora iz Australije, ne žele da uplate idu preko Vogošćanina Pravog, ali su ipak spremni da učestvuju u toj akciji. Oni bi željeli da ja (ili neko drugo lice koje oni ovlaste) uplate novac za ekshumaciju ili izgradnju spomenika za Boru, a takođe i za još neke borce. Da napomenem, radi se o velikom iznosu, negdje između dvije i tri hiljade australijskih dolara.

    Ja sam već tri godine pokušavao da na razno-razne načine stupim u kontakt sa nekim od članova porodice Bore Radića, koji bi mogli pokazati mjesto na kome je sahranjen ovaj veliki srpski junak i dati saglasnost za njegovo prenošenje. Međutim, svi moji dosadašnji "pomoćnici" su me iznevjerili i mi nismo uspjeli da obezbjedimo odgovarajuće papire.

    Što se tiče dozvole za ekshumaciju, nju mogu dati sledeći članovi njegove porodice: sin Igor, brat Nikola i žena Bisera. Izgleda da nisi čitao prethodne postove pa ne znaš da Boro nikada nije bio razveden od svoje prve žene Bisere, što ujedno znači da nije bio vjenčan ni sa Zehrom.

    Nedavno je Vogošćanin Pravi stupio u kontakt sa porodicom Radić i on je najzad riješio ovaj problem. Ja mu se toplo zahvaljujem na tome. Ujedno je pokrenuo akciju pomoći porodici Radić, koja nema veze sa akcijom prenošenja Borinih posmrtnih ostataka.

    Moja jedina zamjerka Vogošćaninu Pravom jeste što je opublikovao početak ove akcije. Lično mislim da je to trebalo završiti tiho, bez fanfara, jer je tako mnogo sigurnije za porodicu Radić, ali i za pogrebno društvo koje treba da obavi ekshumaciju. Ovo kažem zbog toga što želim da izbjegnem mogućnost za eventualni eksces, koje bi mogao da izazove neki lokalni ekstremista.

    Nadam se da sam ovaj put bio jasan. Prijateljski pozdrav!
    boro_radic - 99695 - 02.03.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Prenošenje posmrtnih ostataka Bore Radića


    Pošto je Pravi već pokrenuo akciju prenošenja posmrtnih ostataka Bore Radića na Sokolac, želim da kažem i sledeće:

    Akcija prenošenja ovog srpskog junaka, kao i mnogih drugih, je "zastala" zbog toga što nismo mogli dobiti potvrdu za prenošenje ni od jednog bližeg člana porodice, koji je istu mogao da da: sin Igor, jedina zakonita žena Bisera i brat Nikola.

    Napominjem i to da su australijski poštovaoci Bore Radića, ne mogu reći Srbi jer među njima ima i Hrvata i muslimana, u više navrata izjavili da su spremni da isfinanciraju cjelokupne troškove ekshumacije, ali samo ako je sve regularno i ima realne šanse da uspije. Oni imaju dovoljno sredstava da prenesu još neke poginule borce. Oni su se takođe obavezali da svima učesnicima ove akcije poklone majice sa likom pokojnog Bore.

    Takođe sam mišljenja da nije trebalo publikovati ovu informaciju dok se posmrtni ostaci Bore Radića ne prenesu na Mali Zajtinlik u Sokocu. Nakon toga je trebalo krenuti sa prikupljanjem sredstava.
    politika_srbija - 99637 - 26.02.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Uništavanje sela u Srbiji


    politika_srbija - 99597 - 22.02.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Šešelj o izborima za Predsjednika Srbije


    arkan - 99507 - 11.02.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Kinezi pjevaju srpske pjesme


    rusija - 99475 - 08.02.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Milovan Drecun: Izazovi istine - Kuda vodi ruska i američka politika


    ukrajina - 99439 - 05.02.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Ukrajina u plamenu


    Američki filmski režiser Oliver Stone je napravio izuzetno interesantan dokumentarni film pod nazivom "Ukraine in Fire". Film proporučujem svima, a čak i oni koji sebe smatraju ekspertom po ovom pitanju mogu ponešto da nauče gledajući 90-tak minuta ovog izuzetno zanimljivog dokumentarca.

    Ovo je verzija filma za rusko govorno područje pod nazivom "Украина в огне". Englesku verziju nisam mogao da nađem na Youtube, mada vjerujem da postoji.
    rat_danas - 99403 - 02.02.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    (17.04.1993) Osvajanje Igmana, zatvaranje drugog obruča


    Dana 17. aprila 1993. godine VRS zauzima objekte Kozalj i Kacelj, i tako je koridor preko Grepka za Goražde prekinut. U pomoć jedinicama Hercegovačkog korpusa došli su i Beli Vukovi sa pala, potpomognuti jednom četom Rusa.

    Nakon toga, 9. jula 1993. godine vode se borbe i za Rogoj, ključni prevoj između Trnova i Foče. Izvršen je napad i na Trnovo, a kada je probijena linija Armije FBiH na Delijašu otpočet je i opšti napad na Trnovo.

    Do 13. jula 1993. godine VRS je preuzela kontrolu nad prevojem Rogoj, što je ujedno značilo i pad Trnovo.

    Do 21. jula 1993. godine VRS je izbila na liniju Proskok-Poljice, i počela je da grupiše glavne snage u pravcu Trnovo-Igman a pomoćne na pravcu Hadžići-Golo brdo.

    Neprijateljske snage, sada već potpuno razbijene, 27. jula 1993. godine izvode kontranapad na Golo brdo, međutim i tu doživljavaju poraz. Opšte rasulo u protivničkim redovima VRS koristi za nastavak ofanzive. Najprije je zauzeto selo Rakitnica, a zatim je produžen napad u pravcu Rakitnica - selo Lukomir - Bjelašnica. U borbama koje slijede u naredna tri dana VRS je ovladala cijelim prostorom na ovom pravcu, uključujući i objekte Šiljak i Hojta. Nakon pada Proskoka, hotela Famos i Bjelašnice, neprijateljska odbrana se raspada 1. avgusta 1993. godine. Tog jutra, u koloni po jedan razbijena muslimanska vojska, negdje oko 2000 vojnika sa artiljerijom i drugim borbenim sredstvima, odlazi u Pazarić i Tarčin iako je njihova komanda bezuspješno pokušavala da ponovo organizuje odbranu.

    U ovom trenutnku VRS je ostajalo samo dva kilometra da se spoje sa Igmanskim bataljonom iz Hadžića. To je upravo bilo rastojanje od Golog brda do Malog polja. Dovođenjem jedinica sa Dobrinje, kroz tunel koji je u noći između 30. i 31. jula konačno prokopan ispod sarajevskog aerodroma, kao i još par jedinica iz Centralne Bosne, muslimani uspjevaju da blokiraju Trešnjevo brdo i na taj način ponovo osposobe komunikaciju Karaula-Ajšnik.

    Jedinice VRS ponovo napadaju 13. avgusta 1993. godine, ali je ova akcija propala, a sa njom i planovi VRS o potpunom zatvaranju drugog obruča oko Sarajeva.

    Uporedo sa ovom akcijom, vođeni su politički pritisci na Miloševića, koji je zahtjevao od Karadžića da se Mladić povuče sa Igmana. Zbog toga se 15. augusta 1993. godine, po elementima potpisanog primirja, VRS povlači sa Igmana i Bjelašnice. Igman je prepušten UNPROFOR-u, ali su muslimanske snage već nakon mjesec dana ponovo uspostavile kontrolu nad ovom ključnom planinom.
    politika_srbija - 99385 - 01.02.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Lazanski: O kupovini Mig-29 iz Rusije i Bjelorusije


    Razgovor o kupovini aviona Mig-29 iz Rusije i Bjelorusije. Potegnuto je pitanje i da li Srbija treba da uvede redovno sluzenje vojnog roka.. . Govori se i o 6 aviona tipa Orao, koji se nalaze u Banjaluci gdje prodaju, a jedino se mogu prodati Srbiji. Govori se i o tome kolike su borbene snage Srbije.

    politika_srbija - 99357 - 28.01.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Srbija postaje regionalna sila


    Ne tako davno Srbija je imala samo tri ispravna aviona četvrte generacije, pa nam je više nego dobro poznato kako je zbog toga prošla 1999. godine.

    Prije desetak dana, od Rusije je dobila na poklon 6 aviona Mig 29, i obezbjedila njihov remont u narednih 14 godina.

    Pored toga, Putin je Srbiji obećao da će raditi na remontu helikoptera sovjetske proizvodnje, a takvih nagovještaja ima i iz Indije.

    Danas je Bjelorusija obećala pokloniti Srbiji osam od ukupno 24 Miga 29, koje ova prijateljska zemlja ima u svom naoružanju. Moram priznati, ovaj velikodušan poklon bratske nam Bjelorusije, začinila su i dva sistema BUK, svaki ima 6 vozila sa po 4 rakete.

    Pored toga, Srbija se interesuje za kupovinu raketnog sistema S300, koji je jedan od najboljih odbrambenih sistema u Svijetu. Koliko je meni poznato, ovakav sistem je imala samo Ukrajina, ali on nije bio funkcionalan. Kruži priča da je u toku bombardovanja 1999 godine jedan takav sistem dospjeo u Srbiju, ali je nakon toga misteriozno nestao.

    Naravno, Rusi imaju S400, ali oni se još uvijek ne prodaju. I ne samo to, on ne smije da napusti teritoriju Rusije. Izuzetak je onaj koji je u Siriji, ali njega budno čuva ruska armija.

    Pored toga, Bjelorusija je zaintersovana za kupovinu oružja od Srbije, kao i ulazak u nekoliko zajedničkih projekata - izgradnje postojenja koja će ponovo dovesti Srbiju na listu relevantnih proizvođača oružja.

    Prije dva dana je u Rusiji započeto testiranje novog ruskog aviona, koji je po svojim karakteristikama veoma blizu da postane avion 5. generacije. Njegov naziv je Mig 35.

    Meni kao laiku, malo je nevjerovatno da Bjelorusija pokloni 8 aviona sa tako dobrim performansama kao što je avion tipa Mig 29. Više mi liči na to da je Putin "namignuo" Lukašenku da to uradi. Za uzvrat, Bjelorusija će narednih godina da dobije isti broj aviona tipa Mig 35. Izgleda da je i Bjelorusija na putu da u potpunosti obnovi svoje naoružanje, što je Rusija već učinila.

    Sve ove činjenice navodim iz jedno prostog razloga: ovo je potvrda da Rusija ulaže velika sredstva da preko Srba ostvari i očuva svoje interese na Balkanu. Naravno, Rusija igra na srpsku kartu jer je Beograd u više navrata pokazao da je spremna da stavi ruku u vatru za svoju rusku braću.

    Šta ovim dobija Rusija? Do kraja 2019. godine preko Srbije treba da prođe gasovod, koji je od strateškog interesa za Rusiju, ali i za Balkan. On treba da prođe i kroz Makedoniju, pa je moguće da će Srbija uskoro da postane zaštitnik makedonskih nacionalnih interesa.

    Sa svim ovom političkim previranjima najviše će da izgube Albanci, kako oni sa Kosovu tako i oni u Zapadnoj Makedoniji. Ustvari, Šiptari su sa odlaskom onog crnog čovjeka iz Bijele kuće već odavno ostali bez svog glavnog saveznika, jer Tramp svakog dana sve više potvrđuje da mrzi muslimane. Danas je za naredna 4 mjeseca zabranio ulazak u SAD muslimanima iz sedam najvećih arapskih zemalja, dok je za Sirijce ta naredba trajna - vjerovali ili ne - primaće samo manjine koje nisu muslimani.

    U isto vrijeme, u Bosni su se udružili Dodik i Čović da slome Ustavni sud BiH i istjeraju strance iz institucija BiH. Ovo bi mogla biti prva visibaba "Bosanskog proljeća" koje bi moglo donijeti velike promjene i na našim prostorima. U svemu tome, najgore bi mogao proći Bakir Izetbegović i njegova politička struja u Sarajevu.

    Otkako sam upoznao djelo Ibrana Mustafića, Dževada Galijaševića i još nekih bosanskih intelektualaca, iskreno se nadam da kod muslimana ima dovoljno obrazovanih ljudi koji će na vrijeme da shvate da je prošlo vrijeme busanja i da treba da se prisjete one narodne izreke da samo dogovor kuću gradi. Poraz Hilari Klinton je ujedno i poraz mudžahedinstva u Bosni. Ukoliko muslimani ne shvate kojom brzinom se odvijaju promjene u svijetu, onog trenutka kada se probude iz sna u koji su pali 1975. godine shvatiće da su im pod pendžer doćle ruske rakete. Vrlo je moguće da im tamo stignu upravo preko onog autoputa koji iz Višegrada preko Sokoca za Sarajevo grade Vučić i Dodik.
    srebrenica - 99341 - 27.01.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Ibran Mustafić: Planirani haos


    "Planirani haos" Ibrana Mustafića - prvo svedočanstvo jednog bosanskog muslimana o zločinima nad Srbima u Srebrenici

    "Planirani haos", knjiga koju je objavio bivši poslanik Stranke demokratske akcije i predsednik Izvršnog odbora Srebrenice Ibran Mustafić, baca novo svetlo na ratna zbivanja u Srebrenici, koja su se završila u julu 1995. godine i to - prema presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu - ,,genocidom koji su nad zarobljenim Bošnjacima počinile grupe vojnika i policajaca Republike Srpske".

    Ono što Mustafićevu knjigu odvaja od dela drugih bosanskih muslimasnkih autora posvećenih ovim događajima i zbog čega je prećutana u Federaciji BiH je sledeće: autor, između ostalog, priznaje i opisuje zločine koje su vojnici Armije BiH počinili nad Srbima, zatim naoružavanje bosanskih muslimana pre i u toku rata, pa čak i u periodu kada je Srebrenica bila demilitarizovana zona pod zaštitom Ujedinjenih nacija, međusobni obračuni bosanskih muslimana u ovoj opštini u kojoj su, prema njegovim rečima, vladali mafija, na čelu sa komandantom muslimanskih jedinica Naserom Orićem i opšti razvrat.

    Zbog torture nad običnim narodom, koja je dostigla vrhunac 1994. godine, kada je humanitarna pomoć - umesto da se deli - prodavana po astronomskim cenama, mnogi bosanski muslimani su samoinicijativno bežali iz Srebrenice. "Oni koji su se povodili starom izrekom "preko preče, naokolo bliže" i koji su svoj spas tražili u tajnom odlasku preko Srbije, pre su stizali na svoje odredište", a oni koji su bežali su Tuzlu "bili su izloženi šikaniranju", navodi autor "Planiranog haosa".

    Osim toga, Mustafić je mnogo rečenica posvetio i Stranci demokratske akcije, koju naziva Stranka demagoške akcije, i njenom vrhu, sa Alijom Izetbegovićem na čelu. Njegov zaključak je da su Izetbegović i SDA izdali Srebrenicu. Zbog toga je za Izetbegovića rekao da je "koljač sopstvenog naroda u Srebrenici".
    Iako u uvodnom delu knjige piše da su njegovi junaci u detinjstvu postali Jure Francetić, Kadrija Softić, Nurif Orić i drugi pripadnici ustaških formacija, "Crne legije" i 13. SS Handžar divizije, Mustafić se uglavnom posvetio pisanju o ubijanju Srba u Srebrenici, koji su odlučili da ostanu u ovom gradu.
    Prva saznanja o zločinima nad Srbima, Mustafić je dobio u Tuzli do koje se u jesen 1992. godine probio iz Sarajeva. Tu mu je, piše, stričević Mirsad Mustafić dao spisak zarobljenih srpskih boraca koji su na Zalazju likvidirani. Među njima su bili njegov školski drug Branko Simić i njegov brat Pero, zatim bivši sudija Slobodan Ilić, autoprevoznik iz Zvornika Mijo Rakić, medicinska sestra Rada Milanović- Inače, u borbama za Srebrenicu i oko nje u ratu je poginulo više od 3.200 Srba iz ove i susednih opština.

    Mustafić je zabeležio i ovu ispovest Nasera Orića: "Kada smo onu ekipu zarobljenih na Zalazju iz zatvora ponovo poveli prema Zalazju i kad je počelo klanje, meni je dopao Slobodan Ilić. Popeo sam mu se na prsa. Bio je bradat i čupav kao životinja. Gledao je u mene i nije progovarao ni reči. Izvadio sam bajonetu i direktno ga udario u jedno oko, a zatim provrtio nožem. Nije ni zapomagao. Zatim sam ga nožem udario u drugo oko. Nisam mogao da verujem da ne reaguje. Iskreno rečeno, tada sam se prvi put uplašio, tako da sam ga odmah posle toga preklao!"

    U knjizi je i priča njegovog strica Ibrahima Mustafića: "Došao je Naser i rekao mi da se odmah spremim i krenem sa "zastavom" pred zatvor u Srebrenicu. Odmah sam se obukao i krenuo. Kad sam došao pred zatvor, izveli su sve zarobljene sa Zalazja i naredili mi da ih povezem prema Zalazju. Kada smo došli do deponije, naredili su mi da zaustavim i parkiram kamion. Izmakao sam se na pristojnu daljinu. Ali, kad sam video njihovo divljanje i kad je počelo klanje, prebledeo sam kao krpa. Kada je Zulfo (Tursunović) niz grudi sastavio nožem bolničarku Radu, pri tom je pitajući gde joj je radio-stanica, više nisam imao hrabrosti da to gledam. Peške sam sa deponije došao u Srebrenicu, a oni posle dovezli kamion, a ja sam sa kamionom nastavio kući u Potočare. Karoserija je bila sva krvava".

    Autor navodi da je u Tuzli saznao da je - posle napada na srpsko selo Ježesticu - "i Kemo sa Pala nosio po Srebrenici neku odsečenu glavu i plašio ljude". "Ne znam tačno ali se priča da je (Kemo, čije prezime ne navodi) umešan i u likvidaciju Bate iz Srebrenice i njegove majke (Mihaila i Anđelije Stjepanović, prim. autora). Cvileli su, kažu, kao guje. Izgleda da su poklani", zapisao je Mustafić. Za ubistvo teško obolelog Krste Dimitrovskog i njegove supruge Velinke, prema saznanjima autora "Planiranog haosa", odgovoran je Ejub Golić, komandant Samostalnog brdskog bataljona iz sela Glogova, koga optužuje i za ubistvo dvojice Bošnjaka u jednoj srebreničkoj kafani.

    U knjizi je opisano i ubistvo Slobodana Zekića i njegove nepokretne majke Zagorke, koje je ubio Emir Halilović i to tako što im je kundakom pištolja smrskao glave. Halilović je odgovoran i za ubistvo jednog starca u srebreničkoj bolnici. Halilović je uhapšen i prebačen u Sarajevo, gde je umro od tumora na mozgu.

    U "Planiranom haosu" je i epizoda u kojoj Orić sa svojim ljudima u selu Sijemovo daje Srbima ultimatum da predaju oružje sutra do podne. Kada su se vratili, piše Mustafić, "svi stanovnici su sa naoružanjem napustili selo, samo je u kući ostao stari Miloš Zekić. Iz srdžbe, zbog loše obavljenog posla, glupani su opljačkali selo, ubili Miloša, a posle pljačke su zapalili selo".
    Mustafić navodi i slučaj tri zarobljenika - dva muškarca (jednog su zvali "Žućo") i jedne devojke, koji su iz Konjević Polja trebalo da budu prebačeni u Srebrenicu. Kada je pitao policajca Hameda Salihovića šta je s njima, ovaj mu je odgovorio: "Ne znam ni ja pravu istinu, ali, izgleda, da su pobijeni". Salihović mu je, osim toga, rekao da su vojnici pod komandom Nasera Orića u zatvoru "prebijali zarobljene četnike". Od Fahre Alića saznao je da je jedan učitelj (čije ime ne navodi) iz okoline Tegara zarobljen i predat Vojnoj policiji, a onda u zatvoru ubijen. Tako su prošla i tri zarobljenika koji su iz Skenderovića prebačeni u srebrenički zatvor...

    Alija - koljač svog naroda

    Opisujući završnu ofanzivu snaga Republike Srpske na Srebrenicu, Mustafić navodi da je 11. jula 1995. slušao Radio-Sarajevo. Posle vesti, u kojima je saopšteno da je "u Zenici zasedao Glavni odbor SDA, na čelu sa predsednikom Izetbegovićem, proširen sa komandantima, članovima Generalštaba Armije Republike BiH i komandantima korpusa, na kojem se razgovaralo o trenutnom stanju u Armiji i budućim aktivnostima", emitovane su sevdalinke.

    "Okamenio sam se... Dok oko moje kuće vlada opšta vriska naroda i dece, dok moju kuću obasipaju granate sa svih strana, u Sarajevu tutnji sevdalinka, a u Zenici Alija sa svojom zločinačkom falangom čeka ishod genocida u Srebrenici. Bilo mi je apsolutno jasno da je Alija namerno izašao iz Sarajeva i sazvao sednicu Glavnog odbora SDA u Zenici, te pozvao na jedno mesto kompletan vojni vrh samo iz jednog razloga; da ništa niko ne preduzima dok se stvar u Srebrenici ne završi". Na kraju on kaže: "Alija i SDA je državni izdajnik i koljač sopstvenog naroda u Srebrenici,", itd.

    Formiranje 28. divizije

    Iako je Srebrenica, posle ofanzive oružanih snaga Republike Srpske, Rezolucijom UN od 18. aprila 1993. proglašena za demilitarizovanu zonu i stavljena pod njihovu zaštitu, u jesen te godine stigla je naredba Generalštaba i Drugog korpusa da se od dobrovoljaca formira 8. operativna grupa. Da bi se što više ljudi prijavilo, Naser Orić i njegova klika namerno su izazivali incidente sa Vojskom Republike Srpske, tako da bi "narod uhvatila panika. Na kraju je 8.OG imala četiri brigade i Samostalni brdski bataljon", zapisao je Mustafić uz napomenu da je "četničkih provokacija bilo veoma retko". Kasnije je 8.OG prerasla u 28. diviziju sa pet brigada i jednim Samostalnim bataljonom, sa 5.500 vojnika. Naočigled vojnika holandskog bataljona Unprofora, oko Srebrenice su, po naredbi iz Sarajeva, kopane tranšeje.

    Mustafić beleži i neke zasede koje su bošnjački vojnici iz demilitarizovane zone postavili između Bratunca i Skelana, odnosno Milića i Podravanja u kojima su ubili nekoliko boraca VRS. "Jasno mi je bilo da se zlo traži da bi se rešio problem Srebrenice", zaključio je on. Opisuje i šok koji je doživeo kada je saznao za napad bošnjačkih snaga na srpsko selo Višnjicu, u kojem su ubili nekoliko civila i spalili selo. Napadom su komandovali Ekrem Salihović i Ibrahim Mandžić Mrki. To mu je bio znak da je mafija rešila da "završi sa Srebrenicom" i stanovništvo "trpa pod četnički nož". Kada je Mandžiću rekao da ovakvim napadima "svesno stvaraju alibi četnicima za napad na Srebrenicu", ovaj mu je odgovorio: "Nismo mi samoinicijativno otišli u akciju. Mi smo dobili naredbu iz Sarajeva". Kasnije, tvrdi Mustafić, saznao je da je "naredbu za napade oko Srebrenice potpisao -đeneral- Enver Hadžihasanović.

    Holandski bataljon

    Po odlasku kanadskog i dolasku holandskog bataljona Unprofora u Srebrenicu, izričit je Mustafić, sve više je počela da postoji bošnjačka vojska u demilitarizovanoj zoni čije su formacije "svakog dana odlazile na položaje". Istina, one su se najpre krile od Holanđana, što je Mustafiću bilo apsurdno.

    "Kako je proleće (1995. godine) bilo na vidiku, živeti se moralo, tako da smo opet prionuli na setvu. Najednom je došla naredba da se oko cele Zaštićene zone iskopaju tranšeje- Na kopanje je terano i staro i mlado. Zanimljivo, ni Holanđani se nisu bunili. Posle prvih izlazaka na linije naše vojske i njihovog protivljenja, sve su više postajali liberalniji, tako da su nemo posmatrali kopanje tranšeja. Očito, jedva su čekali da deo odgovornosti skinu sa sebe i kompletnu zaštitu Srebrenice prepuste nama".

    Mustafić tvrdi da su Holanđani znali "za rasplet situacije" i da su sa pripadnicima bošnjačke "vojske išli na linije". "Očito, Holanđani su pristali da na linije idu i naši vojnici samo iz razloga da sa sebe skinu odgovornost i da svet uvere da Srebrenica nije demilitarizovana zona. I, zaista, tog momenta, Holandski bataljon, koji je trebalo da raspolaže sa oko 600 ljudi, imao je oko 250 vojnika, a 28. divizija 5.500 "demilitarizovanih ljudi", konstatovao je Mustafić.

    "Kada su već počele borbe za Srebrenicu, jedan od naših giliptera, verovatno po zadatku, ustrelio je vojnika holandskog bataljona, tako se raspadao i kompletan sistem odgovornosti Holanđana", zabeležio je Ibran Mustafić čiji je stav da "demilitarizaciju nije trebalo prihvatiti, ali onaj ko je prihvatio, trebalo je to i da ispoštuje".

    Demilitarizovana zona pod oružjem

    Iako su oko Srebrenice bile postavljene table sa natpisom "Demilitarizovana zona, svaka vojna operacija je strogo zabranjena, član 60. protokol 1 Ženevske konvencije", dopremanje oružja, municije, uniformi i eksplozivnih sredstava nikada nije prekinuto. Vojna oprema je, uprkos rezoluciji UN o zabrani letova iznad Bosne i Hercegovine, dopremana helikopterima. Nije vredela ni odredba iz sporazuma generala Ratka Mladića i Sefera Halilovića po kojoj "nijedan vojnik koji je u, ili koji želi ući u demilitarizovanu zonu, osim pripadnika Unprofora, ne sme imati oružje, eksploziv ili municiju".

    "Svi letovi su bili prema Žepi, a naše neke jedinice su posle toga odlazile u Žepu i do Srebrenice donosile razne artikle, uniforme i materijalno-tehnička sredstva. Dolazak helikoptera i doprema uniformi, municije i oružja u demilitarizovanu zonu nikako mi nije bila jasna. Naprotiv, bila mi je sasvim jasna, ali sam sve više uviđao da se Srebrenici bliži kraj", slutio je Mustafić. "Istovremeno, dok se u Srebrenicu dovozilo naoružanje i municija, iz nje su odlazili drugi navodno na vojno doškolovavanje".
    Ukupno je bilo 18 letova, a najveći deo je obavljen dok je Srebrenica, kao demilitarizovana zona, bila pod zaštitom "plavih šlemova".

    Naoružavanje Bošnjaka

    Deo knjige Mustafić je posvetio pripremama srebreničkih Bošnjaka za rat - naoružavanju i upućivanju "naših momaka" na kurs u MUP Republike Hrvatske. "U leto 1991. godine krenuo sam u Sarajevo na redovno zasedanje Skupštine. Kada sam se uputio u pravcu zgrade, na samom ulazu u garaže sustigao me je beli -mercedes-. Za volanom je bio Senad Šahinpašić Šaja. Parkirao je auto i izašao- Iznenada me je zovnuo da prođem iza auta. Kada smo prošli iza parkiranog "mercedesa", Šaja je otvorio gepek. Zaista, nisam mogao da verujem - preda mnom je bila vreća sa naoružanjem. Ostao sam zatečen. Nisam mogao da verujem da se može ovako nonšalantno vući oružje u gepeku automobila. Pitao sam ga odakle mu ovo?"

    "Ima toga kada zatreba! Treba li tebi", odgovorio je. Tog dana, svedoči Mustafić, Šahinpašić je Asimu Juzbašiću, poslaniku iz Zvornika, dao 18 cevi, a on je kasnije autoru "Planiranog haosa" dao automat "tompson" i pušku M-48. Šahinpašić je, piše Mustafić, imao sivomaslinastu cisternu sa oznakama JNA u kojoj je prevozio oružje. U okviru naoružavanja, osim odlazaka kod Šahinpašića, opisana je krađa protivavionskog topa iz Fabrike akumulatora u Potočarima, koji je sakriven u garažu Nasera Orića. Takođe, Mustafić je obelodanio da je oružje plaćano i novcem sa računa opštinskog Fonda za zapošljavanje. Prema njegovoj proceni, srebrenički Bošnjaci su dočekali rat sa oko 2.000 cevi, računajući i lovačke puške.

    Tri atentata na Mustafića

    Autor knjige "Planirani haos" Ibran Mustafić je rođen u Potočarima kod Srebrenice, gde je završio gimnaziju. Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača Stranke demokratske akcije, njen poslanik u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine i predsednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica. Zbog svojih stavova koji su bili suprotni SDA i ratnog opštinskog ratnog rukovodstva bio je smenjen sa svih dužnosti. U knjizi je opisao tri atentata, u jednom je bio teško ranjen, koji je na njega organizovao komandant bošnjačkih snaga u Srebrenici Naser Orić. Posle pada Srebrenice ostao je u njoj i predao se Vojsci Republike Srpske. U zatvoru, uglavnom u Bijeljini, proveo je više meseci, a onda je posredstvom Međunarodnog crvenog krsta razmenjen.
    kosovo_rat - 99321 - 27.01.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

    Kosovo: Istina o poginulim u selu Račak






    Idi na stranu - |listaj dalje|