fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_nisici - 102661 - 06.09.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

Misija na Olovo (4)


Prevedeno iz ruske knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )"

Poslušavši kompletnu istoriju u "Gardi" dogovorio sam se sa poručnikom Šarencem i njegovim prijateljem da odemo do Hrvata. Oni su, prema riječima ovih oficira, imali mnogo novca i kupovali su odjeću i proizvode. Povjerovao sam im a i bio sam radoznao da prošetam do HVO-a.

Skupili smo se napokon oko podneva. Ponio sam preostale konzerve hrane, oficiri su ponijeli dva kompleta uniformi i pištoljsku municiju. Cilj putovanja nije bio tako blizu kao što smo mislili, stigli smo tek u sumrak. Desno su bili muslimanski položaji sa kojih su oni povremeno pucali po svojim dojučerašnjim saveznicima. Sa lijeve strane od hrvatskih položaja na desetak metara udaljenosti počinjala je strma padina, sa koje je Hrvatima bilo lakše da odlete zmajem nego da se spuste pješice.

Položaji Hrvata su me obradovali. Za razliku od Srba, oni su iskopali duboke rovove od kojih su se pružale takođe duboke tranšee sa pokrivkom i završavale otvorenim ćelijama u kojima je dežurao po jedan bojovnik. U rovovima su bile peći i Hrvati nisu bili loše ustrojeni. Takvi bunkeri su bili locirani na svakih 50 metara.

Mi smo im bili važne osobe i dali su nam kao pratioca mršavog, visokog, ošišanog na "jež" frizuru momka, veoma sličnog solisti engleske grupe "Kleš" (Džo Stramer, op. prevodioca). Komercijalni poslovi nisu nam išli od ruke, Hrvati nisu htjeli ništa kupiti od nas. Poslije obilaska desetak bunkera sjeli smo da predahnemo i popričamo sa Hrvatima o životu. Mene to nije interesovalo i sa svojim vodičem pankerom sam nastavio obilaziti bunkere. Ništa prodati i dalje nisam uspio pa sam, ispivši čašu votke, odlučio da se vratim.

Ići u mraku po kamenju bilo je opasno a pred svitanje su muslimani voljeli pucati, tako da smo morali požuriti. U povratku mi je moj vodič pričao da je radio u Moskvi i retorički mi predao pozdrave nekim svojim prijateljima iz Moskve, ne davši ni adresu ni broj telefona. Došavši do svojih saputnika predahnuo sam pa smo krenili nazad. Primijetio sam da je u mraku Šarenac vidio bolje od nas i manje se spoticao. Bio sam strašno iscrpljen, ranac sa konzervama mi se bukvalno urezao u ramena. Kasnije mi je došlo u glavu: Ne mogu da shvatim da te konzerve nisam ostavio kod Hrvata. Ali ipak, komercijalni uspjeh je došao do mene, doduše ne mojom zaslugom.

Vezista Bane tada je odlučio da se ponovo oženi i to mu je omogućilo pristup u kuću njegove navodne nevjeste. Istovremeno, on se dogovorio sa svojom nesuđenom tazbinom i prodao im sve iz naše kuće, zajedno sa mojim konzervama. U poslu je uzeo učešća i Zoran, pa sam im otvorio kuću, u kojoj sam ostao jedini, dozvolivši da iznesu i peć i namještaj i stari ćilim sa rupom na sredini. Dogovor je ispoštovan i ja sam za to dobio 150 maraka. Došlo je do svađe između Zorana i Baneta jer je Bane, izgleda, obojicu nas prevario za novac, no mene to nije interesovalo jer mi nije bilo prvi put da vidim ovakve prizore.

Poručnik Otašević ubrzo je predložio da ponovo idemo u izviđanje, ali se odjednom sve promijenilo. Stigla je naredba da se hitno prebacimo pod Okruglicu, srpsko selo na suprotnoj strani u odnosu na prilaz Olovu, gdje je bila probijena linija fronta. Kao ispomoć su nam dali tenk, koji je stajao pored sela. Sjeo sam na oklop toga tenka, ostali su se smjestili u kamion i krenuli smo. Na odredištu nas je čekao komandir koji nas je smjestio u dva "bunkera" u ćupljini na liniji. Ispred nas je bila visoka gora, sa jedne strane ćelava a sa druge prekrivena grmljem i niskim rastinjem.

Po njenom vrhu je išla linija koju je neprijatelj uzeo od Srba a koja se sastojala od nekoliko međusobno neuvezanih "bunkera". Iz razgovora smo saznali da je neprijateljska grupa napala na jedan "bunker", jednog borca su ubili a drugoga zarobili. Na radiju su Srbi slušali da su neprijatelji zarobljeniku iskopali oči i odveli ga u svoj zatvor. Ostali srpski borci su jednostavno pobjegli sa svojih položaja.

Neprijatelj nije htio ozbiljno da brani novodostignute položaje, ali se čula razmjena jake vatre. Naša grupa, spustivši se, pošla je pravo u čelo izgubljenih položaja. Naprijed je išao lokalni komandir, kojem su već bili saopštili da je gora slobodna. Mi smo ga pratili. Mene je tješilo to da nas neprijatelj ne može sve odjednom pobiti. Na istu goru sa desne strane pela se još jedna jedinica.

Slava Bogu, tada nismo imali gubitaka. Goru smo uzeli bez borbe, no Čuba, sa svojim bolesnim bubrezima, savijao se je i bez pucnjave i nastojao sam da se ne odvajam od njega.

Vratili smo se u bazu. U Hajdama, međutim, čekalo nas je iznenađenje. Stražarska kućica pred našim kućama je izgorjela, skupa sa šupom. Jasno, bila je to rabota nekoga od "Kasindolaca" koji su stalno tražili od Čube da im dozvoli da svoju smjenu straže provode u kući a ne napolju, na položaju. Mene je to izbacilo iz ravnoteže, zadnja kap bila je to što su "Kasindolci" ukrali sanduk ručnih bombi, koj je nama dodijeljen.

Ručne bombe su mi bile veoma omiljene i krenuo sam da se raspravim sa komandirom "Kasindolaca". Pri tom sam pomenuo i da se nerado potčinjavaju Čubi, nerado idu u akcije i sve ostalo. Sa moje strane bilo je svega: postrojavanje automatom, udaranje pesnicama, hvatanje za grudi, očigledno su me moji živci izdali. Sada, nakon što je prošlo vrijeme, mislim, mogao sam tada koga ubiti, samo da je neko od njih, ne dao Bog, učinio neki suvišan pokret.

Potom sam se vratio u kuću, a sa njihove strane je došla delegacija za pregovore, ali je bila odabrana oštra forma, tako da sam morao jednog delegata spucati čašom u glavu kazavši da je nemoguće tako ratovati. Ne znam koliko je moje objašnjenje njima bilo razumljivo, ali smo se rastali srdačno i više među nama nije bilo nerazumijevanja. Ipak se oni nikada nisu promijenili na bolje i ja sam to shvatio, na žalost, tek nakon rata. Kako mi je u Beogradu pričao Dragan N. "Kasindolci" nisu spavali cijele noći i postavili su kružnu odbranu oko kuće, stvarno nisu više htjeli imati posla sa muslimanima.

Kad nam je sledećeg dana na smjenu došlo novo popunjenje, neki od njih su se rukovali sa mnom dok su se ostali slatko smješkali. Posjedavši u kamione otišli smo kući i ovim je naša akcija na Olovo bila okončana.


Ovim je okončano i poglavlje 5. iz knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )" Olega Valeckog, prevod Vuka Gradinskog, srpskog borca sa Nišićke visoravni.
rat_nisici - 102619 - 27.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

Misija na Olovo (3)


Prevod iz knjige Beli Vukovi

Napredovanja nikakvoga nije bilo i Saša je sa nekoliko boraca otputovao u bazu. Ostavši sa Viktorom, odlučili smo zajedno sa oficirima Garde vršiti izviđanje. Dva oficira su zadužena da prođu po neutralnoj zoni i otkriju položaje neprijatelja. Zajedno sa ostalim oficirima otišli smo u dubinu neprijatelja 100-200 metara. Ovdje pucnjave nije bilo, ljudi su u osnovi čuvali svoje pozicije.

Linija odbrane je isuviše krivudava, mi smo lako mogli upasti u unakrsnu vatru. Uvijek sam se volio vraćati kući, idući za drugim borcima, zato što su mladi borci iz "Srpske garde" mogli po nama otvoriti vatru. Izviđanje nije dalo nikakvih uspješnih rezultata, pronašli smo samo jedan bunker, ne zna se kada ga je neprijatelj otkrio.

Ponovo smo dobili naređenje da izvedemo komandira sa dvojicom oficira i pratnjom na padinu, gdje smo već bili sa Škrabovim. Bilo nas je nekoliko. Viktor, ja i nekoliko boraca Garde. Grupu sam predvodio ja i otišao sam malo ulijevo. Pao je snijeg, bili smo u bijelim kombinezonima. Nakon pola sata puzanja izašli smo na šumski put, gdje sam spazio meni nepoznatu poteznu minu, 20-30 cm visoki zeleni kolčić od kojeg je duž puta pružala se žica. Na samoj mini bio je ispisan žutom bojom arapski natpis. Nisam znao šta da uradim sa njom, tim prije jer je ona mogla biti zaštićena sa dvije- tri "paštete".

Upozorivši poručnika Otaševića ja sam pod pravim uglom u odnosu na minu otišao udesno i za deset minuta izašao na padinu. Naš zadatak je bio izvršen i poslije toga, nakon što je komandant brigade obišao padinu, nismo više imali posla. Nikakvih rezultata nije bilo, linija odbrane nakon toga nije pomjerena. Čuba me je molio da više ne idemo u izviđanje, ja sam se kolebao jer nisam razumio razlog takvog zahtjeva, više sam volio postupati po naređenju, bez kojega su svi moji postupci bili samovoljni.

Jedna pucnjava završila se po nas fatalno. Sjedio sam kod Čube, začuvši iznenadnu pucnjavu pojurio sam u susjednu sobu, čiji su prozori gledali u šumu, a potom iskočio u dvorište. Za uglom jedne od kuća stajao je Moro, držeći okvir automata iza drveta. Naredni rafal mu je otkinuo vrh automata. Otvorili smo uzvratnom vatrom, iako nije bilo pogodnog mjesta za zaklon. U kuću su unijeli momka sa prostrelnom ranom na nozi. Već je bio ubijen jedan borac i ranjena medicinska sestra Svjetlana. Ja sam nekoliko puta predlagao da načinimo puškarnice na tavanu, ali je sve ostalo po starom.

Mi nismo imali pravu vezu sa susjednim Mačkom. Jednom sam sa Viktorom i nekoliko Srba otišao nekim poslom na srpske položaje na Mačku i umalo ne izgibosmo od metaka sa svojih položaja. Išli smo opštepoznatim putom i kad dođosmo pod bunker začusmo upit stražara. Nismo znali lozinku i naizmjenično na ruskom i srpskom počesmo objašnjavati da smo iz susjedne čete. Sve je bilo uzaludno, začuo se klepet zatvarača. Dobro je da su se našli ljudi koji su mu objasnili šta je u pitanju. U meni je nikla glupa želja da ga spucam u čelo, jer je on u strahu mogao pobiti ne samo nas Ruse već i svoje Srbe, ako bi se pojavili na putu.

Do tada smo stigli pod Olovo, ali Viktor je imao posebne potrebe i on je želio da se vrati. U novoj smjeni stigla su samo trojica: Dragan i Milenko, dobrovoljac iz Beograda te još jedan Dragan N. , finansijski inspektor, takođe iz Beograda. A ja sam bio odlučniji dejstvovati kada mi je u blizini Rus: u krajnjem slučaju on neće odustati. Ali se Viktor ponekad nije ponašao naročito oprezno.

Jednom prilikom smo ja, poručnik Otašević i komandir voda Garde, crnogorski dobrovoljac Mrčo, odlučili da prođemo sa leđa neprijateljskim položajima. Mrčo mi je pokazao da obratim pažnju na Viktora, koji je bio u bijelom džemperu, poluraspertlanih čizama i sa snajperskom puškom na ramenu. Takav je više ličio na lovca nego na izviđača. Jasno je bilo da neprijatelja u "neutralnoj zoni" nema, ali nadali smo se i da možda nije puno oprezan.

Viktor je imao neke unutrašnje duševne probleme i neophodan mu je bio odmor. Viktora sam poznavao bolje od drugih i nikako nisam želio izvlačiti ga ranjenog ili mrtvog. I sam Viktor nije se htio dugo zadržavati, rekao je da mu je dosadno, kada je posjetio štab Goraždanske brigade, koja je tada prebačena na Olovo.

U to vrijeme Viktor je imao stan u Višegradu i bio je u dobrim odnosima sa Srbima iz Goražda. Ja sa njima nisam imao nikakva posla pa nisam ni krenuo sa Viktorom.

Neki su krenuli kamionom za Lukavicu pa im se Viktor pridružio. Prije njegovog odlaska sam ubacio vreće sa krompirom za naše momke. Greškom NATO pilota mi smo došli do raznovrsnih prehrambenih sredstava u prahu, koje je on bacio na našu teritoriju a ne muslimanima, kako je želio, tako da problema sa ovim proizvodima kod nas nije bilo. Podrum je bio pun krompira, uzimao ga je ko god je želio, pa sam i ja odlučio poslati momcima dvije vreće. Nažalost, Viktor je na odredište dovezao samo jednu vreću jer su mu drugu ukrali njegovi srpski saborci.

Nisam propustio gotovo niti jedan dan a da ne odem do "Garde" a uveče sam vrijeme provodio kod vezista u komšiluku, Baneta i Zorana G. Bane nije mogao primiriti na jednom mjestu, stalno je negdje odlazio, nekada na svadbu, nekada u goste. Naposlijetku je takvim ponašanjem našao mladu i više ga nisam vidio.

Ja sam se blisko saživio sa Zoranom G. koji je do rata živio u Sarajevu. Muslimani su mu ubili oca a on, majka i sestra su izbjegli u vikendicu na Palama, u kojoj je već živio njegov rođak Tašo sa ocem, majkom i sestrom. Kasnije, kada sam ga posjetio, umalo se nisam izgubio u svim tim jarugama, šumama i planinama. Tek tada sam počeo shvatati kako je veliko prostranstvo nove prijestonice Republike Srpske- Pala. Zezao sam Zorana da ako bi muslimani agresijom zauzeli cijelu Republiku Srpsku, njegovu vikendicu bi našli tek za godinu- dvije potom.

Zoran je bio izuzetan drug i odmah je htio ići samnom u izviđanje, saznavši da Škrabov i ja planiramo dejstvovati ručnim bacačem po muslimanskom bunkeru. Međutim, to nije bilo moguće jer me je Bane mnogo molio da ne vodim Zorana sa sobom. Ipak smo sa Zoranom upali u nevolju, ali ne sa muslimanima već sa Srbima.

Zoran me je pozvao u goste na "Slavu" kod njegovog poznanika, to jest Dan svetitelja te porodice. Taj praznik obilježava svaka srpska porodica, ustanovljen je od strane Svetog Save još 700 godina ranije.

Domaćin je bio veoma gostoljubiv, ali je kod njega bio gost "bradati borac", vjerovatno veteran "švercerskih operacija" na tom frontu. On se prvo zalijepio za mene, tvrdivši da ja nisam Rus već Srbin, a poslije se nadovezao na Zorana. On nije predstavljao neku opasnost ali je gostoljubivi domaćin bio protiv zadijevanja svađe. Kad je ovaj gost u drugoj sobi klepnuo zatvaračem, domaćin se dugo izvinjavao zbog toga. Ništa razumljivo nisam čuo a to pripisujem lokalnim ekscentričnostima, u čemu je mjesni narod izobilovao.

Drugi, sličan slučaj, završio se gotovo tragično kada je moj poznanik Mrčo, pijan, bacio svoju ofanzivnu ručnu bombu, ranivši pri tome nekoliko ljudi. To se dogodilo u vrijeme posjete roditelja svojoj djeci- vojnicima. Iako je Mrčo bio vrijedan i dobar momak , od toga nije bilo neke koristi. Tada, na Olovu, Mrčo je prošao bez težih kazni jer nije bilo posljedica, a bio je dobar komandir. Kasnije sam slušao o njemu u decembru 1994. godine, kada je bila borba na Igmanu.
rat_nisici - 102595 - 23.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

Misija na Olovo (2)


Odlomak iz knjige "Beli Vukovi"

Nakon dvije-tri nedjelje smijenio ih je kombinovani odred kojim je komandovao Čuba. Iz naše čete u njemu smo bili Goran Moro, ja i Vitja Djesjatov. U našem odredu bili su i moji poznanici sa Trnova- Aco Šešlija i Mlađo, iz Papićeve čete.

Naše putovanje trajalo je oko sedam časova, zaobilaznim putem preko Pala. Putovali smo veselo, sa pjesmom i uz rakiju. Bilo je nekoliko pijanih, a jedan od njih, "Lale", toliko se napio da su ga iznijeli iz kamiona. Viktor i ja nismo se napili sa našom "braćom", ali smo zbog hladnoće popili nekoliko gutljaja. Međutim, sukoba nije bilo. U kamionu nas se nabilo do maksimuma, Viktor i ja smo sjeli na kraj, da bi nam bilo lakše iskočiti. Na naša mjesta niko nije pretendovao, svi su se gurali ka unutrašnjosti da bi pobjegli od hladnoće.

Pogled na zaposjednuto selo sve je razmrdao, ponegdje je u kućama gorjelo svjetlo. Neki borci smatrali su podvigom to što potpale preostale cijele kuće. Мi smo se okrenuli, izašli na početku sela Crna Rijeka i konkretno smo pošli da osmotrimo neprijateljsku liniju odbrane. Bilo je očigledno da su tranšeji i rovovi načinjeni u žurbi. Srpska vojska ovdje je napala neprijateljske pozicije tenkovima, tako da su se njihovi tragovi još dobro očuvali.

Provezli smo se kroz selo i naš put išao je šumom još pet kilometara. Na pola puta smo vidjeli neprijateljske bunkere, temeljito izgrađene.

Na kraju stigosmo na mjesto gdje nas je susreo Škrabov. Selo se zvalo Ravne, nama su dodijelili za odmor kuću lokalnog hodže. "Četvorooki", "Gazda" i Saša P. su pokupili po televizor u boji i otputovali u bazu. U našu izviđačku grupu, osim Škrabova, Viktora i mene, ušli su još dva Srbina sa Grbavice. Jednoga od njih su zvali Dragan, osamnaestogodišnji momak sa nadimkom "Mungos", nevisokog rasta ali vrlo nervozan, iako je Škrabov bio njime zadovoljan. Dragan je poštovao Sašu kao svog učitelja. Drugi, po nadimku "Talijan", bio je stariji deset godina, nosio je bradu i brkove, a stigao je iz Rima, gdje se bavio nekim "mračnim" poslovima. Imao je iskustvo iz francuske Legije stranaca. Ratovati je znao i volio.

Saša me je upoznao sa komandantom srpske taktičke grupe Mladenom Savićem, koji je imao veliko povjerenje u njegove profesionalne vještine. Sašu su, po njegovim riječima, nervirali mnogobrojni Srbi koji su pošli na Olovo zajedno sa njim. Pričali su mnogo ali su bili indiferentni prema borbenim dejstvima, sabotirali su naređenja Miša Čolića ali su se zato, kao "pravi veterani", isticali u pijanstvu i pljački. Saši se desilo i to da je morao potegnuti oružje da bi odbranio kuću u kojoj su spavali Rusi, od pljačke i paljenja.

U selima je vladao haos, muslimani su ostavili dobre automobile i sve što su stekli tokom više godina, a Srbi su "čistili" sve to sa zavidnim umijećem. Naši su nekoliko automobila jednostavno izrešetali, da ne bi na njima profitirali oni koji su se krili iza leđa. Kuće su intenzivno palili a poslije se nije imalo gdje prenoćiti. Izgorjela je i lokalna džamija, a izgleda da je u ovo bio uključen i "Četvorooki".

Po zadatku komande Rusi su nastavili sa izviđanjem, postavljajući zasjede na putu. Jedne noći su izašli na komandno mjesto muslimanske specijalne formacije. "Četvorooki", osvetivši se za svoje ranjavanje u nogu, iz snajperske puške je ustrijelio oficira. Naši dečki su dva puta upali u nevolju i imali gubitke.

Viktor i ja smo se uselili u kuću bez posebnog komfora. Zajedno sa nama u kući se nalazio i centar veze. Na samom početku sumraka začula se pucnjava i mi smo zajedno sa Sašom potrčali prema mjestu sa kojega je dopirala. Saznavši da je Aco poginuo ušli smo u kuću u kojoj je jedna soba bila puna ljudi- među njima bješe i potreseni Mlađo. Škrabov je s pravom bio bijesan, bilo koji izlazak na izviđanje morao je biti u koordinaciji sa njim. Saša se nije zadržao ovdje, dok sam ja ostao jer sam dobro poznavao Aca i bilo mi je teško na duši.

Pomenuvši ga uz rakiju čekao sam "raspravu" o razlozima njegove pogibije. No, to nije uslijedilo, a šteta: ispostavilo se da je pristigloj grupi, došavši iz komande, neki oficir naredio da otvori zaprečnu vatru, ne znam zbog čega. Jedna grupa, umjesto toga, da jednostavno otvori vatru, zbog nečega je otišla do neprijateljskih položaja, do kojih je bilo nekoliko stotina metara. Škrabov je za to optužio "Mrgu", koji je sa njim bio u prvoj grupi, ali je ovaj sve poricao. Međutim, dečki su upali u mitraljesku vatru i izgubili Aca, kojega su uspjeli izvući pod vatrom. Naravno, sutradan je cijela grupa pokojnog Aca (pet-šest ljudi) vratila se zbog sahrane.

Sledeći dani su bili mirni, a naša mala grupa je vršila izviđanja. U našoj četi bilo je četrdeset do pedeset ljudi i ja sam se uspio sa nekima upoznati pobliže. Posebno sam upamtio Duška, pedesetogodišnjeg Srbina sa dugom kosom i bradom, sa kapom na glavi. Pripadnici našeg bataljona razlikovali su se po različitim uniformama, na nekima je bila izraelska, slična sovjetskoj "afganki".

U našoj četi bilo je desetak boraca iz kasindolskog bataljona, no, na žalost, ni Saša ni Čuba odnos sa njima nisu uspostavili. U početku se Škrabov ljutio na njih zbog njihovog odbijanja da učestvuju u bilo kakvoj akciji. On je oštrim tonom razgovarao sa komandirom, na kraju razgovora dade mu lopatu za kopanje tranšeja. Kasindolci nisu bili tako loši momci, ali su bili tipični lokalni Srbi, odnosi među njima su se uređivali po rođačkim i klanovskim vezama, što je bilo daleko od dobroga za ratovanje.

Mnogo disciplinovanija je bila "Srpska garda", koja je držala naše lijevo krilo. To je bila jedinica podčinjena centru, koja se popunjavala po pozivu, rok služenja trajao je jednu godinu. Glavnokomandujući VRS Ratko Mladić sjedište ove jedinice je uspostavio u svom rodnom Kalinoviku, na visokogorskom platou, odakle do Sarajeva nije bilo daleko. Jedinica se zvala brigadom, u stvari ona je predstavljala nepotpuni puk, ali su na ratište slati često. Iako je bilo vidljivo da se mnogi mladi vojnici plaše, ova formacija je odradila svoj posao i za razliku od drugih srpskih jedinica u brigadi se velika pažnja pridavala gradnji bunkera i vatrenih položaja. Problema sa disciplinom nije bilo i dežurstva su izvršavali dobro, mada se u sastavu boraca nalazila 18- 19- godišnja mladež i zbog toga su gubitci bili stalni.

Neposredno poslije dolaska naša interventna grupa je dobila ne baš jasan zadatak: Uzeti padinu koja se nalazila nekoliko stotina metara udaljena od položaja Gardijske brigade. Skupismo se tada nas četrnaest. Osim mene, Saše, Vita, "Talijana" i "Mungosa" pošli su i "Čuba" (kao komandir), Moro, "Musa", "Kiki", neki dobrovoljac iz Srbije i drugi borci, čijih se imena ne sjećam. Puzili smo dugo, pucnjave nije bilo, osim od strane Škrabova, ali na vatru nije uzvraćeno.

Prošavši neveliko rastojanje mi smo se podijelili. Škrabov, "Talijan", "Mungos" krenuli su naokolo. Viktor i ja smo otišli lijevlje, pokrivajući ih sa lijeva. Ostali, pod komandom "Čube", ostali su na dostignutim pozicijama.

Snijega nije bilo pa smo bili u izraelskim uniformama. Na kraju smo mi izašli, za nama su pristizali i drugi koji su iz nekog razloga išli potpuno uspravno. Škrabov je mahao rukama, pokazivao im da zalegnu. Tada nikakva bojeva dejstava nisu uslijedila.

Išli smo i na vis Mačak, sa kojega se osmatrajući vidjelo široko područje. No, vatra je i tada izostala. Jednom, dok smo se vraćali od Čube na nas je zapucao snajper. Vitja je išao naprijed. Začuvši zviždanje Saša i ja smo pojurili kako bi se uklonili, a Vitja, kao da ništa nije bilo, nastavio je koračati sa svojom snajperskom puškom. Tada smo zaurlali na njega pa se svi zajedno sakrili iza ograde.

Jedne večeri krenuli smo u goste kod izviđača iz Garde, kako bi smo od njih dobili konzerve sa hranom. Usput smo vidjeli kao se mladi momci zabavljaju i šenluče pucajući u nebo, a jedan je čak zaždio stog sijena.

Izviđači su nas dobro primili, i, na kraju, nisu se ograničili samo na konzerve, našla se i rakija. Razgovarali smo o svačemu, a zatim su Škrabov i komandir izviđača Špirić odlučili pokazati jedan drugome svoja znanja o kretanju po šumi. Mene je zaintrigirala Špirićeva metoda držanja automata: on ga je držao na pregibu desne ruke dok je desnom šakom držao ručku i cijev je bila okrenuta uvis i bočno. U slučaju opasnosti automat je okretao naprijed i lijevom rukom hvatao za okvir. U šumi bi lijeva ruka trebala da je slobodna, pogotovu jer se okvir nije dizao iznad glave.

Škrabov nije ostao dugo, pridružio mu se i Viktor. "Gardisti" su se sa uvažavanjem odnosili prema ruskoj grupi Aleksića, primijetivši da vojvoda ima jednu od boljih izviđačkih grupa. Špirić je pokazao okvirove od kalašnjikova sa arapskim natpisima, koji su bili nađeni na položajima na kojim je ubijen neprijateljski borac.

Posjedivši još malo pozdravili smo se i pošli u bazu, a putem su Saša i "Mungos" otpjevali rusku pjesmu "Sоlavjej, sоlavjej, ptašečka", koja se veoma dopala poslednjem. Bilo je poznato da su ruski vojnici najbolji na svijetu i nikom nije milo suprotstaviti im se.



Vrativši se kući postavili smo na žicu odskočnu minu, istina, tako da geleri ne udare po ljudima: potrebno je bilo otjerati ratne profitere od naših prebivališta. Nismo htjeli da izgubimo naše stvari i opremu. Preostale kuće opustošene su momentalno. Neki mjesni snabdjevači, koji su na kolicima dovozili toplu hranu borcima, odmah su skupljali u njih sve redom, za flašu rakije počistili bi bukvalno sve. Osuđen nije niko, ali je iritiralo odsustvo reda, jer je ponekad dovodilo do prepirke i svađe.

Jednom, začuvši vrisku napolju, izašao sam i bio svjedokom kad su se "Mrga" i "Mungos" psovali, a zajedno sa njima je stajao Srbin koji je raznosio čorbu i dvije žene. Ispalo je da je "Mrga" htio iz susjedne kuće prodati kupatilo, prethodno ga opravši od tamo zatečenih govana. "Mungos" je smatrao da je ova kuća osvojena od strane nas i stoga je kupatilo takođe naše, pa mu se prodaja nije dopala. Oni su se psovali toliko da su zamalo uhvatili za automate pa smo ih dugo morali smirivati. Kroz nekoliko sati "Mrga" je postao ponovo "dobri dečko", počeo je razgovarati sa "Mungosom".

Saša se prema "Mrgi" odnosio oprezno. Ja sam ga dugo poznavao i shvatio, da sav njegov vanjski izgled- duga brada, "šubara", kožni prsluk, koji ga je pravio gotovo simbolom Grbavice, - bio je bitan za njegov imidž. Njegova spoljašnost često je privlačila prema sebi fotoreportere, no slika "krvožednog četnika" u odnosu na "Mrgu" bila je potpuna fikcija. "Mrga" je stalno upadao u nevolje. U septembru 1994. godine on je na Igmanu poginuo od srpske vojske: vraćajući se noću sa izviđanja sa drugim srpskim dobrovoljcima, naletio je na vatru sa srpskih položaja.
rat_nisici - 102587 - 20.08.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (5)

Misija na Olovo (1)


Iz ruske knjige "Bijeli vukovi (srpski dnevnik ruskog dobrovoljca 1993. - 1999. )" , čiji je autor Oleg Vitaljevič Valeckij, preveo sam Glavu V, koja je naslovljena sa "Misija na Olovo", a koja se odnosi na iste prostore i gotovo isto vrijeme u kojem sam i ja tu ratovao, sa "uglom gledanja" malo različitijim u odnosu na naš, što prezentujem, kako slijedi.

5. MISIJA NA OLOVO
Autor: Oleg Valeckij
Prevod sa ruskog: Vuk Gradinski

U novembru imali smo novu operaciju, na grad Olovo, koji su kontrolisali muslimani. muslimanska opština Olovo graničila je sa teritorijom Srpskog Sarajeva u rejonu Ilijaša i Vogošće, a dalje se nalazila opština Vareš, koja je bila pod kontrolom HVO.

Hrvatska opština Vareš bila je sa tri strane okružena muslimanima a sa četrvrte strane je graničila sa srpskim Sarajevom. Do sljedeće najbliže Hrvatske opštine, Kiseljak, Hrvatima je bilo neophodno proći preko teritorije muslimanskih opština Visoko i Kakanj, ili preko srpskih opština Ilijaša i Ilidže, što je predstavljalo veoma dug put.

Od početka rata Hrvati nisu imali namjeru ratovati ni protiv Srba ni protiv muslimana, ali su zato trgovali i sa jednima i sa drugima prilično intenzivno. U srpskom selu Brgule, koje je graničilo sa opštinom Vareš, odvijala se je veoma razvijena trgovina, ne samo Srba sa Hrvatima, već i Srba sa muslimanima. Ovdje se prodavalo sve: svinje, krave, ovce. Trgovali su punim kamionima cigareta i kafe, a ponekada i municijom, koja je išla sa srpske na muslimansku teritoriju. Sve to dešavalo se zahvaljujući "mirnom" Varešu. Naravno, ti kamioni nisu pripadali malim trgovcima.

Početkom vatrenih dejstava između Hrvata i muslimana sveopšta idila je okončana. srpski ministar unutrašnjih poslova Tomo Kovač naredio je da se "zatvori ovaj dućan" i poslao je tamo snage specijalne brigade, u ovom slučaju odred, čije je sjedište bilo u selu Šekovići (gdje je bio od kraja juna do septembra Lenja, zajedno sa kojim sam ja ratovao u Ozrenskoj). Po riječima Leonida njihov komandant je tada upozorio borce da oni budu oprezni prema lokalnim Srbima: bilo je slučajeva kada su ovi pucali na srpske policajce, nezadovoljni što ih lišavaju mogućnosti trgovine.

U to vrijeme uhapšen je predsjednik Srpske opštine Olovo, a vojni komandant lokalne linije odbrane, da ne bi doživio hapšenje, pobjegao je u Beograd, rasprodavši prije toga značajan dio oružja i tehnike sopstvene vojske.

Tada još linija odbrane, kako srpska tako i muslimanska, prosto nije postojala: ona je egzistirala samo na karti. Po riječima Lenje, među bunkerima je rastojanje iznosilo po nekoliko stotina metara i tu su pasla stada ovaca i krava.

A između Srba i Hrvata uopšte nikakve linije odbrane nije bilo i zato je specijalna policija tada mogla ući u Vareš i ovladati njime. Osim toga, Hrvati su se prema Srbima odnosili mnogo bolje nego prema muslimanima. Srpske snage su bile više nego dovoljne, jer je na frontu sa muslimanima bilo zatišje zbog početka rata muslimana protiv Hrvata. Prema Varešu su bile pozicije srpske Ilijaške brigade, koja je uvijek mogla dobiti pojačanja od srpske Ilidžanske i Igmanske brigade. Na kraju, moguće je bilo dobiti pomoć i od drugih brigada Sarajevsko-romanijskog korpusa a takođe i od Zaštitnog puka, stacioniranog u Han Pijesku

Dakle, Srbima nije predstavljao problem okupiti 4-5 hiljada ljudi sa tehnikom i malo je vjerovatno da bi Hrvatsko rukovodstvo u Varešu odbilo njihovu pomoć, ako bi ih oni upitali u vezi sa njom.

Međutim, kao i uvijek, u skladu sa "najboljim tradicijama", srpsko rukovodstvo neprekidno se bavilo primirjima i kalkulacijama, dok je njihov slabiji neprijatelj, koji nije bio opterećen prekomjernim brojem "stručnjaka" pokazao mnogo više inicijative.

Muslimani, snagama 7. "muslimanske" brigade, brzo su slomili otpor Vareške brigade HVO, u čijem sastavu je bila i četa lokalnih vareških Srba, uzeli Vareš i nekoliko sela u okolini. Na srpsku teritoriju su pristigle izbjeglice iz Vareša, koje su odmah bile prosleđivane u Kiseljak, samo uz uslov da otuda dođe isti broj boraca ili nova smjena.

U stvari, ako bi tada započela srpska ofanziva na sveopštem nivou, bila bi zauzeta sva teritorija Vareša, jer muslimani nisu bili spremni na odbranu. Izvršenje ovoga plana je bilo realno moguće zbog izbijanja muslimansko-hrvatskog sukoba.

Približno u isto vrijeme kombinovane snage HVO napadaju na grad Fojnicu, sa namjerom da uspostave vezu sa Kiseljakom. Prema tome, glavnina snaga tzv. Armije Bosne i Hercegovine bila je usmjerena na borbu sa Hrvatima: prije svega prema Gornjem Vakufu, praktično izolovanom muslimanskom regionu (ili "enklavi"), čiji je pad u ruke Hrvata postao vrlo izvjestan.

Teritorija Bosne i Hercegovine bila je prepuna hrvatskih enklava, različite veličine. Sudbina Hrvata u tim enklavama, koje je kontrolisala HVO, bila je različita. Iz nekih od njih je vojska HVO protjerana, kao što je bio protjeran i dio mirnog Hrvatskog stanovništva. Republika Srpska je tada primila 4-5 hiljada bojovnika HVO i oko 80 hiljada hrvatskih izbjeglica. Druge enklave su uspjele opstati zahvaljujući svojoj proklamovanoj neutralnosti i najvažnije- podršci umjerenih muslimanskih čelnika kao i onih koji su tada držali vlast u Tuzli.

Posebno se izdvajala Hrvatska enklava Žepče, koja je graničila sa jedne strane sa Dobojem, a sa druge strane ¿ sa muslimanskim Zavidovićima i Maglajem. Ovdje je došlo do pravog masakra i Hrvati se nikako nisu mogli dogovoriti sa muslimanima. U Maglaju, Zavidovićima i Zenici nalazilo se istinsko gnijezdo islamskog fundamentalizma. U Drugom korpusu tzv. Armije Bosne i Hercegovine formirane su jedinice mudžahida. U nekoliko lokalnih sela, bivših srpskih, naselili su se Arapi, Iranci, Turci i drugi predstavnici islamskih naroda, navodno radi zaštite islamske zemlje od srpskih i hrvatskih "agresora".

Jasno je da Hrvati nikada nisu vjerovali muslimanima, iako su i oni uzimali učešća u protjerivanju Srba sa ovih područja. Komanda HVO Žepče je izvijestila srpske vlasti u Doboju o muslimanskim granatiranjima. Pojedine srpske jedinice iz Doboja, Ozrena i Banja Luke dobrovoljno su odlazile u zaštitu Hrvatske enklave Žepče, čineći to bez naknade.

Moj poslijeratni srpski drug Siniša "Pop" iz Doboja pričao mi je kako su on i njegova grupa 28. juna 1993. godine, na srpski crkveni praznik "Vidovdan", zajedno sa Hrvatima uzeli Žepče od muslimana. Srpsko rukovodstvo je tada moglo jednostavno podići srpsku zastavu nad Žepčem, a Hrvati jedva da bi se suprotstavili. Time bi Srbi dobili mogućnost da bez posebnog napora osvoje cjelokupan tridesetokilometarski dio puta od srpskog Doboja u srpski Teslić.

Tako bi srpskim trupama iz taktičke grupe Ozren, u slučaju njihovog napredovanja iz pravca Vozuće u susret jedinicama Sarajevsko- romanijskog korpusa, bio obezbijeđen čvrst desni bok. Ovakav plan mogao bi se sprovesti u toku nekoliko sedmica. Za ovu operaciju bili su zainteresovani i Hrvati i Srbi. U slučaju uspjeha drugi po veličini grad- Tuzla bio bi okružen sa tri strane i odsječen od Zenice.

U Tuzli su tada bili uticajni kadrovi iz dijela predratnih komunista, koji su se prema religioznim ubjeđenjima odnosili krajnje ravnodušno. Ovdje su među samim muslimanima tinjali stalni nesporazumi a Hrvati su konstantno dolijevali "ulje na vatru", tako da bi lokalna vlast sama postala lojalna Srbima. To bi automatski dovelo do kraha države Izetbegovića, tim prije što je tada u zapadnoj Bosni Fikret Abdić od lokalnih muslimana formirao sopstvenu vojsku od deset hiljada ljudi i zaratio protiv dijela Petog korpusa lojalnog Izetbegoviću. Ubrzo je on potpisao mir sa Republikom Srpskom. Dakle, ako bi Srbi napali Vareš iz pravca Ozrena i Žepča rat bi se završio, a Bosna i Hercegovina bila bi podijeljena između Srba, Hrvata i muslimana.

No, to se nije desilo i umjesto napada cijele VRS na Olovo u jesen 1993. godine bila je organizovana operacija samo snaga Sarajevsko- romanijskog korpusa i to u ograničenom obimu. Srpska linija fronta na vareškom ratištu opasno je ušla u neprijateljsku teritoriju. U dubinu i širinu to napredovanje je iznosilo približno 15-20 kilometara. Na lijevom boku toga napredovanja nalazio se planinski masiv Čemerno (1465 m), na kojem su bile pozicije muslimanske vojske, na koje su ljudstvo i sredstva stizali iz muslimanskih gradova Breza i Visoko, koji su bili 15-20 km od njih udaljeni. Uistinu, osnova ove visoravni bila je manje planinska. Do muslimanskog grada Olovo bilo je deset kilometara. Ovdje je linija razdvajanja zaraćenih strana prelazila magistralni put Sarajevo-Olovo. U pravcu Sarajeva put je prolazio kroz srpsko selo Semizovac a muslimani nisu razmišljali o napadu kojim bi presjekli komunikaciju. Zapravo, komunikacija je prolazila između gorskih masiva Zvijezda i Čemerno.

Dakle, mjesto srpskog pritiska na neprijateljsku odbranu nalazilo se velikim dijelom na visoravni, koja nosi naziv Nišićka, i zato se u borbenim izvještajima i naređenjima pominju Čemerno, Nišići, Olovo, mada se radi o prilično ograničenoj teritoriji za koju su se vodile bitke ne manje žestoke nego one za Igman.

U 1993. godini glavna pažnja srpske komande bila je usmjerena ka desnom krilu Nišićke visoravni, koje gravitira ka Olovu. Ovo je razumljivo, pošto je neprijatelj bio slabije utvrđen na ovoj strani. Grad Olovo nalazi se na lijevoj obali rijeke Krivaje, koja ga odsijeca od ostale muslimanske teritorije. Ovdje je bio i jedini siguran po muslimane put, koji je vodio ka gradu Zavidovići.

Srpske trupe uspjele su zauzeti veliki dio teritorije sela Crna Rijeka. Na taj dio fronta su počeli premještati nove srpske formacije. Naša brigada je u drugoj polovini novembra poslala na Olovo, radi učešća u tekućoj akciji, "interventnu" izabranu četu, čijim komandirom je imenovan Mišo Čolić. Iz čete Aleksića sa njim su na Olovo pristigli četvorica ruskih dobrovoljaca: Saša Škrabov, "Četvorooki", Saša P. i "Gazda", koji se nedavno vratio iz Rusije.

Na Sašinu inicijativu grupa je od samog početka postala izviđačka. Deset dana po njihovom odlasku vojvoda je počeo dobivati riječi zahvalnosti za dečke. General Milošević lično je zapazio ruske izviđače, a "Četverooki" je od njega na poklon dobio lovačku pušku.

Ruski izviđači prvi su prošli neprijateljsku liniju odbrane i ušli u sela Hajde, Zubeta i Ravne a kroz dva dana ovladali visom Mačak. Saša P. , "Četvorooki" i "Gazda" zadobili su lakše rane.
nisici - 102453 - 10.07.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

Nišićki svetac


Danas, tj. 11. jula po gregorijanskom a 28. juna po "crkvenom" kalendaru praznik je Sabora novomučenika dabrobosanskih i mileševskih. Među svetima čije se ime danas pominje je i sveštenomučenik Dimitrije Nišićki, u čijem žitiju stoji:

  • "Sveštenomučenik Dimitrije (Rajanović) rođen je 2. februara 1909. godine u Novoj Varoši. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Prijepolju, a Bogosloviju u Prizrenu 1931. godine. Rukopoložen je 1932. godine i postavljen je za parohijskog sveštenika u Sokolovićima. Početkom 1939. godine prešao je u selo Nišić kod Sarajeva. Ubijen je od ustaša u okolini Ilijaša, u avgustu 1941. godine, s jednom grupom Srba".

    Znam za ovaj događaj u kojem su ugledni Srbi sa Nišićke visoravni pobijeni. Prethodno su pohvatani, utjeran u voz u Donjim Ivančićima, sprovedeni do Semizovca pa pobijeni pored puta ka Ilijašu, kod Donje Vogošće. Kazivao mi 1991. jedan tada ostarjeli a sada rahmetli komšo. (detaljnije u mojoj knjizi na ovim stranicama).
  • srbija - 102415 - 28.06.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    Moskva, Bog te video


    Kako je srbijanska štampa propratila nastup svoje fudbalske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji- ne bi bilo iznenađenje da tim fudbalskim manekenima bude organizovan i svečani doček ispred skupštine. Vjerovatno je zapovijest stigla "odozgo", od oca nacije direktno, pa je nezapamćena blamaža i poniženje doživljeno od strane reprezentacije šiptarske dijaspore gurnuto pod tepih. Kažemo da je kriv sudija i kvit.

    Pratim evo već dvanaesto SP i kako znam za sebe na svakome na kojem su bili "naši" su usrali "i rudu i vagire". Uvijek je postojao neki razlog "spolja" nikada nismo krivi sami. Jedino Hrvati, otkako nisu "naši" predstavljaju reprezentaciju za respekt. Oni obuku crne dresove (kao nekada crne košulje), "grizu zemlju" i melju protivnika pa po završetku utakmice pjevaju Tompsonove pjesme i uzvikuju mantru "Za dom- spremni". Sve za domovinu.

    Za razliku od njih Srbi za svoju zemlju igraju "preko klinca", u stilu manekena, kao nešto što treba otaljati ali nije toliko bitno kao bjelosvjetske pare. Dođu u Beograd na utakmicu i po splavovima jure sponzoruše, selektora ne zerezuju ni 1%, a ako slučajno prođu kvalifikacije- bolje da nisu. Njihov sadašnji selektor daje intervju u kojem kaže da je on Crnogorac, odrastao u multikulturnoj Bosni. Sramota ga i reći da je Srbin. A uz to nije trenirao ni BSK iz Borče, nije trener uopšte, u "civilstvu" je predsjednik Radnika iz Bijeljine.

    A narod ko narod, identifikuje se sa reprezentacijom iako ona i nije reprezentacija Srbije nego reprezentacija Fudbalskog saveza Srbije, koju sastavlja "kurva i đidija", bjelosvjetski ološ i varalice koji sebi tepaju: "menadžeri". Izvikani i mnogohvaljeni momak koji nosi i očevo i majčino prezime (tata mu svom prezimenu dodao i ženino) podbacio je najviše, stotine miliona odoše u paru, a zbog njega bosovi najuriše selektora i stručnjaka koji je raspalu reprezentaciju uspio odvesti na SP, što je veći uspjeh nego biti prvak svijeta sa Brazilom.

    A sada svi će se posuti pepelom, Veliki Vođa neće puno talasati, idemo dalje dok ne naletimo na nove granite i đerdane, džake i šaćirije.
    rat_znakovi - 102213 - 22.04.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (10)

    Dogodilo se na današnji dan, 22.4.1994.


    Na današnji dan dogodilo se da sam ranjen- ja. Tog 22. aprila 1994. godine ranilo me, kako bi rekli stari. Samo je rumeno-žuta svjetlost obasjala prostor oko mene i nešto me spucalo sa leđa u lijevu plećku. Bez zvučnih efekata. Košarkaškim riječnikom kazano- to je bio šut sa polu-distance. Tek toliko je bio udaljen onaj neustrašivi musliman što mi rane zadade. Samo sam vidio ruku iza omare koja baca crnu bombu sa crvenom kašikom. Negdje na pola parabole otpade kašika uz neki čudan "cangr" i eto obezkašičene crne gute za leđa mi.

    A trebalo je, po naređenju komandanta bataljona, da odvedem jurišnike iz Vogošće na mjesto gdje je upala ta muslimanska grupa "jebenkovića" iza leđa našim borcima, kroz nebranjenu rupu u liniji. Bilo mi glupo da se vratim a Vogošćane tek tako ostavim da se bore, pa sam se možda i previše "zaigrao".

    Baš me krenulo tih dana. Samo što su me tog aprila izvukli iz rova i oktroisali u oficira ("Sad sam po formaciji major i ima da me pozdravljate po pe-esu", zezao sam dojučerašnje drugove rovaše) splet događaja se potrudio da ubrzo zažalim za svojim rovom i poželim da se tamo vratim. Svoj rov svoja slobodica. Naime, na dva tri dana prije ranjavanja obišao sam linije svog bataljona na Lađevićima. Ništa posebno, reklo bi se. Ali, naš bataljon nije mogao sa raspoloživim ljudstvom pokriti cijelu zonu odgovornosti pa su tu bile i pridodate jedinice i neizbježne "rupe" u prostoru.

    Prvo sam tu susreo vojnike vojvode Šešelja iz Srbije. Upoznah tu i starijeg borca, oko šezdeset mu godina, koji kaza da se zove Vojislav Dimitrijević, da je došao iz Amerike da se bori i da je aktivni pripadnik emigracije, nekad davno tamo otišao zbog problema sa komunističkim režimom. Sa njim sam dugo razgovarao, najviše o Drugom svjetskom ratu i događanjima u mome kraju, jer sam od đeda se naslušao i znao dosta.

    Poslije njih naišao sam na borce 43. motorizovane brigade iz Prijedora. Oni su prošli sva ratišta i linije popunjavajući te nesretne "rupe". Imaju ogromno iskustvo i nema šanse da pobjegnu kad zagusti. Iz razgovora sa njima zaključih da oni funkcionišu "u duhu" narodne poslovice: "Kad je muka- đe si Đuka, kad .. bete- Đuku ne zovete"! "Đuka" su, naravno, oni.

    Poslije njih , u dubećoj šumi, počinjale su linije Treće čete mog bataljona. Pošto su to sve moji znanci, sa mnogima sam odrastao, priči nikad kraja. Stižem do posljednjeg rova, vidim i šumi nikad kraja, a dalje ne vidim liniju odbrane. Kažu da ima tu još jedan naš rov ali nije baš blizu. Do njega vodi uska staza. "Drži se ovog puta i naći ćeš ih, ali pazi, lijevo od puta su mine", objasniše mi.

    Taj šumoviti kraj između Lađevića i Kunosića zove se Menđeraš. Putovanje stazom se odužilo, razmišljam gdje bi mogao biti Sandin grob. Znam iz priča da je tu negdje stradao srpski mitraljezac iz Drugog svjetskog rata Spasoja Sando, najmlađi i fizički najjači borac u kraju, 1924. godište. Sa svoja dva "maksima tepsijara" probio je te 1947. dva obruča potjere od Ajdanovića do Menđeraša, ali je teško ranjen i ostao bez municije, uspio sačuvati tek jednu bombu- za sebe. Da ne padne živ u ruke komunistima. Znam gdje su Kundakov i Ačkarov grob, tu sam ratovao, ali gdje je Sandin- ne znam. Đed je znao, vodili su ga tada udbaši da identifikuje poginulog, ali o tom grobu se ćutalo, sem o slavi, u sitne sate, kad bi se tek po koja proturila...

    Jeste da su tu mine i teren strm ali je taj međuprostor do sljedećeg rova djelovao jezivo, ne ulijevajući nikakvu sigurnost. Lijevo od mene je Moševićko brdo (mada su mu bliže Stomorine, ali tako se zove a ne Stomorinsko), ne vidi se odavde od šume ali dominira krajem, kao da se osjeti dah smrti koji duva sa njega. Na njemu su uzemljeni muslimani i ako krenu ovamo bilo bi svašta. Da ne bi, naši ih konstantno granatiraju. Kad padne tu granata u ove predivne proljećne dane, diže se u nebo fascinantan žuti oblak polena sa omorika. "Šuma se kurva", kaže naš satiričar Mlađen. Kao, ne oprašuje se po ustaljenom principu, nego sada po principu "svako svakoga".

    Konačno stižem do tog našeg rova. Ima oko 700 metara od prethodnog, a blizu je ruba šume, vide se kunosićke livade od njega. Tu prići nimalo jednostavno nije, tu je kružna odbrana i neprestalna budnost, ali srećom prepoznaše me. I obradovaše se što ih neko obiđe. Tu u rovu je i inžinjer, vrlo načitan i visokomoralan čovjek. Priča mi kako se dole u dubinu ispod nas nalaze velike količine nafte i istraživanja u tom pravcu bi se mnogo isplatila.

    U Kunosićima je u Drugom svjetskom ratu bio štab Jugoslovenske vojske u otadžbini. Znam đedovu priču o odsudnoj bici za Kunosiće protiv tzv. "crne legije", ustaške elitne jedinice. U tu bitku je ušao sa sa pet metaka a iz nje izašao sa dva metka. "To je neka opasna bitka bila, čim ste toliko ispucali municije", zezao sam đeda. "E, moj sinko, mi smo pucali samo u meso", uzvratio je starina.

    Svaki put u povratku djeluje kraće nego u dolasku, a ja uz dodatno ubrzanje nogu brzo stigoh nazad u Lađeviće istim putom. Idući uz brdo prema Nišanima začuh jaku pucnjavu na području sa kojeg idem. Provokacija, pomislih. Nakon nekoliko minuta pucnjava je prestala. Kasnije sam saznao da je neprijateljska grupa prošla kroz onaj prostor između zadnjeg i predzadnjeg našeg rova razminiravši sebi prolaz, da su ušli u zaleđe našima ali su primijećeni i vraćeni nazad. Tek nekoliko minuta dijelilo je mene od susreta sa njima ali nismo imali zajednički tajming, putanje su nam se ukrstile ali vrijeme nismo sinhronizovali.

    Sljedećeg dana, dok sam išao ka komandi bataljona, koja je bila oko 5 kilometara udaljena, razmišljao sam kako sam sreće imao juče. A samo što sam stigao i ovdje se zapucalo. Malo čudan raspored jedinice, pokrivanje tačaka odbrane "za koje se drugi ne otimaju", sa kraja na kraj visoravni, tri čete od kojih je jedna na Stomorinama, druga na pećinama a treća na Zvijezdi. "Niđe veze", što bi se reklo, ali neko od "onih gore" je odlučio tako. Najžešće će se boriti oni kojima su neposredno iza leđa kuće i kućna čeljad, rezonovali su. Tako sam se našao na mjestu na kojem se nisam mimoišao sa muslimanima, ovaj put smo se "sudarili", na udaljenosti manjoj od udaljenosti linije "tri poena" od koša. I doletje ta bomba, za mene sklepana i salivena.

    Na spiskovima nosilaca odlikovanja tražio sam ime onog muslimana što je bacio tu nesretnu "moju" bombu i tada tu završio svoj ratni i životni put. Nema ga nigdje. Nešto kontam, kakvo je grdilo tek počinio, na primjer, rahmetli komšo Kazafer Kevro, "zlatni" sa Nabožića. Ili je u pitanju neujednačen kriterij, tek nema nigdje ovog tipa koji je, da li "čist" ili "na nečemu" veoma hrabar bio i hrabro život izgubio, sam jurišajući. A da nije bilo ko u pitanju, vidjelo se iz sljedećih događanja. Ukopan je pred večer tog dana na obližnjem seoskom mezarju. Ujutro je osvanuo prazan i raskopan nesuđeni mu mezar. Da je te noći "vaskrsnuo" -nije moguće, da je razmijenjen- valjda bi se to radilo danju i po protokolu, sa znanjem komande, da su ga braća Srbi noću iskopali i unovčili, e...

    "Kako te nije sramota uzeti za sebe paket za ranjenike", upita me nekoliko dana kasnije u Crvenom krstu Opštine Ilijaš nadobudna činovnica, kad sam preuzeo pakete pomoći za ranjene iz moje jedinice.
    "Neću uzeti sebi nego dati drugima, a imam pravo na paket, jer sam ranjen", pokušao sam objasniti na civilizovan način.
    "Ma pusti tu priču", opet će Nadobudna. Otišao sam poslije kod pokojnog Velimira Adžića u komandu brigade i prepričao mu nemilu mi scenu, a on se prijateljski nasmijao, znajući za tu alapaču. Valjda je rezonovala da bi ranjeni trebalo da je na bolovanju.

    Paket sam dao pokojnom Zoki Džuriču (naravno, Đuriću, ali tako smo ga zvali jer je tako izgovarao svoje prezime). Zoka je konstantno imao problem sa evidencijom, jer se nije vodio u jedinici u kojoj je ranjen, gdje je ranije samovoljno pristupio nešto "zakuvavši" u prethodnoj, pa ga nije bilo na spisku ranjenih, u Opštini.

  • "Ja i ti smo k'o oni divlji konji što ne daju "nase" ni sedla, ni samara, ni uzde, ni julara, već se propinju na zadnje noge", govorio mi je pokojni Zoka kasnije, kad sam iz komande otišao u njegovom stilu, "na svoju ruku", u IDČ. Na kraju rata pokazao mi je svoju vojnu knjižicu, u kojoj je, u rubrici gdje se upisuje pripadnost jedinicama, svojom rukom, hemijskom olovkom upisao: "Borio se od početka do kraja rata u svim interventnim i jurišnim jedinicama"!

    Prošle godine sam nezgodno i teško povrijedio oko i zaglavio u bolnici. A u Kasindolu mi tada snimiše sve živo i pregledajući oni futurističku sliku sa rentgen-aparata (budući izgled) doktorica mi kaže:

  • "Imaš neke metalne predmete kod kičmenog stuba, ispod vrata".
  • "To je sigurno geler, uspomena iz rata", odgovaram.
  • "Ne jedan, već više njih, najmanje tri", kaže ona i pokazuje mi na slici. Tu su, vidim, neposredno uz kičmu, doplovili i usidrili se, skupljeni kao lisičarke, za uspomenu i sjećanje.
  • bijeli_vukovi - 102187 - 15.04.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (9)

    Elitna jedinica VRS Beli Vukovi


    Vukovi bjehu "beli" jer ih je tako "krstio" komandant Vlado Lizdek, nakon što jednom prilikom zapadoše i posmrzavaše se na obroncima Bjelašnice, čekajući neprijateljske kolone.

  • "Vi ćete pobediti i neprijatelja i sneg i surovu zimu jer vi ste Beli Vukovi" - rekao je nakon toga pokojni Vlado.

    Preguraše i pobijediše i zime i ofanzive "sa ove i sa one strane vođene", samo ih poratno vrijeme pregazi i zaborav prekri a da, u najmanju ruku, zaslužili nisu. A zaslužili su mnogo, samo nije imao ko da to prizna, jer kad je došao mir pohrlili su nazad ovamo k nama dezerteri i profiteri, šverceri "ronhila", goriva i maziva i prigrabili najprimamljiviji plijen- vlast.

  • "U ratu sam bio komandant bataljona, a sad me jedva dopade da budem šef čistačica u zgradi komande Korpusa" - jadio mi se tada moj bivši komandant, a kasnije, po raspadu korpusa, dimnjačar i irget.

    A "Beli Vukovi" da bijahu u muslimanskoj vojsci sad bi bili "pravoslavni", ma mislim "pravo slavni", pravo viteški, pravo garavi, pravo supersonični i pravo nadljudi. Ovako, da nije Ćurke i par saboraca bili bi totalno skrajnuti i zaboravljeni od raznih parađina koji unovčiše njihove pobjede (ne mislim na prezime nego na karakternu osobinu, zato malo slovo "p"), jer tako to rade Srbi.

    Nisam nikada sa njima (tj. uz njih) bio u borbi, ja sam bio dio ekipe koja je sa benča popunila roster kad su od brigadnih postali korpusna udarna jedinica, kad su prostor zone odgovornosti brigade pokrili moji tj. Mapini Međedi. Nisam, ali pamtim te hrabre momke kad su osvojili "neosvojivo" Moševićko brdo (ne "Moševačko", kako većina piše i govori, je se selo u podnožju zove Moševići a ne Moševac), kad su prošli iza leđa neprijatelju i upali mu preko livade u linije. U to vrijeme su Bijeli Vukovi imali nekako specifičan izgled odnosno imidž, nekako su sa svojim frizurama i autfitima zajedno izgledali kao neka od fudbalskih reprezentacija "sve zvijezde" iz osamdesetih, koje su se okupljale na oproštajima legendi.

    Sada u ova turobna i sumorna vremena pročitam u novinama s vremena na vrijeme kako je neki mangup u kafani iznervirao "Rudija Felera" (tamnija varijanta), ponajboljeg borca Vukova, istinskog heroja i legendu, a ovaj potegao pištolj, službeni (ova vlast ga je među pozornike uvrstila). A tek da pišem o "Alenu Simonsenu" ili "Džordžu Bestu" (ili možda realističnije o "Ivanu Buljanu", ono kad je slomio nogu Matkoviću)- neću. Ko zna- zna zašto. Ali, sve nešto kontam, kad bi svi smrtnici putovali po zemlji pa im ne bi trebali helikopteri, kad bi glavni baja išao kolima a ne helikopterom na utakmice svog KK i FK Partizana, svjetska i evropska prvenstva u fudbalu, košarci, vaterpolu, na kojima igra susjedna nam Srbija, čiji je fan (a tek kad ne bi o trošku budžeta išao nikako), kao i kada bi npr. estradna umjetnica "Srpska majka" ili srpska sramota, zavisno od percepcije, dolazila na koncerte u najveći grad Srpske (a tek kad ne bi dolazila nikako) po zemlji a ne helikopterom- onda bi se možda našlo novca i za trajno i dostojno zbrinjavanje ratnih heroja. Da negdje na rijeci pecaju, da imaju zaslužne i zaslužene penzije i riješene egzistencijalne probleme. Da ne popunjavaju crne hronike već da o praznicima evociraju uspomene, kao u civilizovanim zemljama.

    Naravno, od ovoga nema i neće biti ništa. Za vijeki vjekov. Znam čovjeka bivšeg sportistu koji je osvojio bronzanu medalju na prvenstvu Evrope, onomad, za SFRJ. Dobio je od Republike Srpske zaslužnu penziju i dobro mu je. I neka je, ali da li su manje zasluge ratnih heroja koji se nisu takmičili u sportu i razonodi za RS nego su je stvorili u ratu i branili krvlju. I dobili od nje veliko ništa. Sa jedne i druge strane.

    A tek šta reći za poginule heroje? Bog da im prosti grijehove i dušama podari rajsko naselje. Bog sve vidi, između bogataša i Lazara još uvijek je ona ista provalija. Svako od Boga dobija i dobiće po djelima svojim.

    Pripadnici Belih Vukova, poginuli u ratu:

    1. Gavrilović Borislav (1964- 1994),
    2. Dima Adrian (1969- 1995),
    3. Kapuran Vladimir (1970- 1995),
    4. Kucarov Jordan (1967- 1995),
    5. Kusmuk Ratko (1956- 1993),
    6. Kemelj Jožef (1974- 1995),
    7. Lapadat Josip (1955-1995),
    8. Lizdek Milan (1964- 1995),
    9. Mališev Roman (1970-1994),
    10. Mališev Pjotr (1967-1994),
    11. Meseldžija Dragan (1964-1993),
    12. Petraš Jurij (1967- 1995),
    13. Simatović Jadranko (1966-1994),
    14. Simić Srđan (1965- 1995),
    15. Tomić Stevan (1960- 1994),
    16. Tamilin Aleksej (1961- 1994),
    17. Čolaković Miroslav (1969- 1995).

    Poslije rata, prirodnom ili nasilnom smrću umrli:

    18. Gačanin Svetko,
    19. Ivetić Marko,
    20. Ilić Miroslav,
    21. Knežević Srđan, komandant,
    22. Sipić Aleksandar, najmlađi Beli Vuk,
    23. Stojanov Danijel

    Pomeni ih Gospode u carstvu svojemu!
  • trazim - 102124 - 25.03.2018 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Re: Željko Ninković


    Овај портал подржава и ћирилицу, ко умије и пише њоме :)
    У књизи покојног Мојсија Ђерковића "Источни Стари Град- природа и људи" из 2009. године стоји : Прелом текста: Славица Божић.
    rat_znakovi - 100967 - 24.07.2017 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Krst nositi, nama je suđeno (1)


    Iz romana "Znakovi pored ratnog puta" (VII-8)

    U vrijeme ovo, u kojem dani promiču kao jablani niz drum dok mi osuđeni da u kontinuitetu i doživotno, "na rijekama vavilonskim oplakujemo svoj nišićki Sion, objesivši na vrbama harfe svoje", povremeno, jednom godišnje, o Petrovdanu, zdušno i frenetično mamuzamo mrtvoga mustanga koji je odavno odgalopirao u vječna lovišta, često se opomenem riječi pokojnog đeda, "propalog" borca propale onovremenske "Jugoslovenske vojske u otadžbini" iz ratozovnih vihorovitih četrdesetih godina dvadesetog vijeka. "U mene" đed, žilavi i uprkos svemu i mnogima dugo poživjeli svjedok proticanja poslednjeg vijeka ove nesretne srpske visoravni, sa kojim sam se rijetko o nečemu slagao.

    Kažem tako mu onomad na početku ovog "našeg" rata iz devedesetih da je on srećan čovjek jer je nakon krvavog oktroisanja, godina stradanja pa godina patnje, dočekao i katastrofalnu propast omraženog mu srbomrznog, kabalističkog i antihristovog preteče- komunizma, ostvarenje sna o stvaranju države Srba i vrijeme slobodnog krsta sa tri prsta. E, a onda kao poentu ovog mog preseravanja a sa namjerom da mu malo tamburam po živcima, rekoh:

  • Ali đede, sada ima jedan pijevac što handri naše kokoši: ti si onomad, kad sam ja bio mali, nepromišljeno i ishitreno spalio svoju vojnu bukvicu u kojoj je pisalo, ručno perom i krasnopisom iskićeno, da si četiri godine proveo u "kvislinškoj vojsci- četnicima".

  • Pa šta ako sam- progovara neodređeno nakon što me je nekoliko trenutaka promatrao kao krava mrtvo tele, pa dodaje:
  • I otkud znaš da je baš tako pisalo?

  • Znam- velim -pročitao sam kod Šnajce, on mi je pokazao svoju bukvicu, koju još čuva a u kojoj isto tako piše. A da si ti, k'o što nisi, bio pametniji pa sačuvao svoju bukvicu, sada bi imao najjači adut kao dokaz i bez p'o muke "izganjao" boračku penziju sa sve izostatkom od 47 godina, kad ova Skupština Srpske Bosne i Hercegovine donese zakon o pravima četnika i otkloni dugogodišnju nepravdu prema toj antifašističkoj i antikomunističkoj vojsci.

    Nakon kratkotrajnog presabiranja a pod naletom adrenalina đedo započinje monolog:

  • E, moj sinko, kamo sreće da je to tako. Ali nije. Vidiš, ovi što su sad bajagi poveli ovaj SDS sve su to sami komunisti i to oni sa dna kace. Eto, znaš i sam, da svi rukovodioci ove nove, k'o đoja srpske stranke, su iste funkcije imali i u onoj partiji, sada su preko noći samo promijenili boju knjižice i postali k'o naki Srbi, da bi ostali vlast. Pa nji'ovi očevi su izdavali naše najveće junake (nepredate četnike koji su se skrivali po šumama i gorama Nišićke visoravni do 1952. godine, op. a. ) i poslije rata UDB-a ig pomlatila (ove nepredate, op. a. ). Pa oni su znali na Badnje jutro pripišavati badnjake prislonjene uz kuće ljudima. Nikad oni neće priznati četnicima borački staž, viđećeš.

    Ovo i još mnogo toga napriča tada đed, od te bujice ostade u sjećanju samo gore napisano.

    Godine koje su uslijedile pokazale su koliko je đed bio u pravu. Ovi prozeliti i konvertiti, preletači sa lijeva na desno i sdesna ulijevo, već po potrebi, uz razne popratne dvostruke, trostruke i višestruke akslove, tulupe, ritbergere, flipove i salhove, nekada po ratu (ovom našem) su pilatovski perući do lakata rujne ruke proglasili jednostrano pomirenje partizana i četnika zakrvljenih u ratu "onom njihovom", u skladu sa onom rečenicom "balkanskog špijuna" Ilije Čvorovića:

  • Đuro će ti oprostiti što te je tuk'o.

    Poput Đurе i oni su velikodušno "oprostili" sva "pasja groblja", sve mostove, od Vezirovog do Zidanog i efektno i samozadovoljno riješili "četničko pitanje". A borački dodatak, penziju ili drugu beneficiju ne samo da nisu dali četnicima nego su i svojim savremenicima borcima -srbobraniteljima po završetku "svoga" rata odmjerili isto kao i četnicima iz "onog" rata, od šake do lakta i dali "i s' jedne i s' druge strane", srednjakom ispod nosa.

    Mnogo kasnije, po završetku ovog "našeg" rata, jednom tako zadesih se u društvu u kojem je bio i "visokopozicionirani čimbenik" iz redova esdeesove tadašnje vlasti. Pomenuh tada da nije u redu da mi koji smo stvarali Republiku Srpsku u njoj budemo građani drugog reda i nepotrebni joj balast, ništa ne dobivši za svoje ratovanje. "Čimbenik" se na to brecnu da ja i ovi na koje sam mislio nismo stvarali Republiku nego su je ONI (njegovo boldovano trepereće "MI" imalo je jasno značenje i specifičnu težinu koja ne trpi pogovor i dalji komentar) stvorili a mi (biva ja i "ovi moji") smo samo čuvali ono što su oni stvorili. A usput ginuli i krvarili.

    A kako u stvarnosti je izgledalo to stvaranje i čuvanje? Nekako primjerice ovako:

    Drug moj i ja u novembru 1995. čuvamo hotel "Bistrica" u kojem je u toku zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske. Dok komentarišemo prolazećeg Stvaraoca, omalenog dežmekastog ćelavka Omera (lafo Jovana) Zametiću i njegovu praćenu osobu (tj. osobu kojoj je on pratilac) i njihovu razliku od dvadesetakipetšest godina (u Omerovu korist), nailazi Tvorac Aleksa Buha i izdere se na mog drugara, koji sjedi na stolici pored onog sokoćala za čišćenje obuće na ulazu u hotel:

  • Šta si tu sjeo, ustaj! Hoćeš li sad da te pošaljem na prvu liniju?

    A drugar bješe tek prije nekoliko dana "sjarg'o" sa Treskavice, pravo iz ljute borbe protiv muslimana na divljem prostoru bez linije i bilo kakve organizovane odbrambene formacije, pored njega poginuo zajednički nam drug Dragan Janjić iz Krivajevića.

    Apsurd ili zasluga, tek bješe tako da državu stvoriše šoferi, moleri, magacioneri i gostioničari (što bi rekao pokojni Coka), a ja koji bi u svakoj "normalnoj" državi bio akademski građanin, čuvah po jebišinama to što oni stvaraše i stvoriše.

    Opet, pokaza se u potonjim danima i godinama da je netačno da Stvaraoci iliti Tvorci nisu dobili svoje (dobili su ihahaj), samo Čuvari još čekaju svoje mrvice sa stolova Tvoraca i ordenonosaca, u nadi koja posljednja izumire, uporno, bezmozgno i revnosno glasajući na izborima za Tvorce i satelite im, za razne potencijalne, bivše i buduće papke, zdušno mrzeći sve koji ne misle kao njihove vođe, sa velikom vjerovatnoćom da prije polučenja nagrade za "čuvanje" otputuju u vječna lovišta.

    A nekada mnogo kasnije, "sabirajući dva i dva", po osnovu onih đedovih riječi "nji'ovi očevi su izdavali naše najveće junake", uspio sam dešifrovati đedovu veliku tajnu koju je iz nekog znanog mu razloga krio kao guja noge i smatrao da ju je u grob odnio: ko je izdao komandanta Vasu. Đed je u ljutini ovo neoprezno izletio i upao u kontradikciju sam sa sobom jer je pred slušaocima svojih ratnih priključenija za izdaju konstantno okrivljivao ženu Vasinu a svoju svastiku (o ovome u drugom poglavlju), stalno plašeći se nekoga stvarnog izdajnika (koji mu je valjda "dihal za ovratnik"), ubjeđujući sebe i druge u svoju mantru.

    Poživjevši gotovo pun vijek đed je na ovoj visoravni proveo ukupno dvanaest ratnih godina u tri rata, dva svjetska i jednom lokalnom, ali žešćem od oba velika (bar na visoravni).

    U prvom je bio sasvim malo dijete i nije ga ni upamtio kao ni oca, kojeg su na smrt pretukli šuckori. I tada kao i kasnije dolazili su isti "haldejci sa sjevera na konjima ognjenim" da potru i popale mnogostradalni srpski živalj sa visoravni, da ga izbrišu kao gumicom sa ovih prostora.

    Na početku drugog rata đed je bio tek stasali i iz seljačke bijede tek uzdignuti mladi domaćin, otac troje male djece, koji je morao odložiti malarin i plankaču, kandžiju, jaram, ralicu, kline, oje, kosu i belegije i prihvatiti se mauzera da bi sačuvao na ramenima glavu.

    "Mauzera čuva za megdana,
    Za ustaša Sirća i Merdana".

    Ovako je pjevao Todor Pjesnik (Petrović, nom de guerre Prdavac) te "četeresprve" za junaka narodnog ustanka nišićkog kraja Petra Glišića. Petar je u to vrijeme bio velika inspiracija Todoru, koji je napisao udeseterčenu povjest Petrovog tamnovanja i oslobođenja iz ustaškog kazamata u Olovu ali i simbol otpora toj novoj antinarodnoj i antisrpskoj vlasti.

    Petar je bio i jedan od dvojice predratnih komunista sa područja Nišićke visoravni (drugi je bio Neđo Strojanović). Ustaše su ga odmah po uspostavljanju svoje kvazidržave u aprilu utamničile, oćeralo ga za Olovo iz njegovih Ajdanovića, ali se on na volšeban način oslobodio. Svoje stradanije ispričao je Todoru, koji je kroz guslarske stihove to zapisao i ostavio u jednoj požutjeloj svesci, koja je preživjela sve kasnije golgote i strahote i koja je rijetko pisano i živo svjedočanstvo o dizanju narodnog ustanka Srba na visoravni 1941. godine.

    "Vjerujte mi ja nijesam bio,
    Zvali su me, al' ja nijesam stio.
    U partiji di'ciplina jaka,
    A to nije dobro za seljaka".

    Ovako je odgovorio Petar na pitanje olovskog ustaškog tabornika da li je on član Komunističke partije. Tabornik nije čitao Lenjina, Trockog, Buharina ali ni Domanovića, pa nije znao koliko može biti opasan seljak kad se inkorporira u revolucionarne ili neke druge ciljeve koji se postižu isključivo produženom rukom politike- ratom. Tabornikovo znanje je dosezalo do aksioma da konj ima četiri noge, dalje ga nije zanimalo puno toga, ali pare svakako, jesu.

    Nastavak slijedi, akobogda.
  • deblokada - 100329 - 29.04.2017 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    (Ne)Zaboravljeni


    U svome postu broj 100323 uvaženi "Razvigor" pomenuo je jedinice koje su izvojevale odlučujuće pobjede nad neprijateljem u junu i julu 1995. godine, ali kao i svako ko "nije tu bio a mnogo čitao" izostavlja neke, ne manje bitne ali medijski neobuhvaćene i nereklamisane i kao takve zaboravu podložne a herojske jedinice.

    Ovdje ću samo nabrojati gore nepomenute, a ne manje zaslužne, jedinice koje u tom vremenu na Nišićkoj visoravni zaustaviše, razbiše i oduvaše najžešću ratnu ofanzivu neprijatelja i strateški bitnu za spas Srpskog Sarajeva, visoravan odbraniše:

  • Izviđačko- diverzantska četa Prve romanijske brigade,
  • Udarna grupa dobrovoljaca Sokolačkog bataljona Prve romanijske brigade (Popova ekipa),
  • Četa vojne policije Prve romanijske brigade,
  • Garda "Panteri" Ljubiše Savića Mauzera,
  • Sve jedinice koje su tada i tu držale, odbranile i nepomjerene sačuvale od svakodnevnih i neizbrojanih napada linije odbrane.

    Njih i bitaka im nema u postratnim hvalospjevima, ali ima ih i biće ih akobogda u "Znakovima pored ratnog puta", neposrednog učesnika i pripadnika prvopomenute Vuka Gradinskog i na sajtu Srbina Željka Tomića. Na mnogaja ljeta!
  • prepiska - 98662 - 31.12.2016 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    O pis(š)anju uz vjetar


    Kao neko ko je prisutan od 2005. godine na ovom forumu, sve pročitao i napisao ihahaj postova (manje od Željka, Pravog i pokojnog Velimira a ne i od drugih, mada to zvanična statistika ne pokazuje, ali statistika je kao bikini, sve otkriva osim najbitnijeg), nekako se osjećam p(r)ozvanim da koju napišem i doturim sa svoje strane u vezi sa nesaglasjem Pravog i Minera.

    Obojicu poznajem virtuelno, na bazi napisanog i iz priča vogošćanske raje sa kojima se družim. Po tom osnovu zaključio sam sljedeće:

  • Obojica su, svaki na svoj način, dali nemjerljiv doprinos očuvanju i opstanku srbskog naroda u Vogošći i gledano u cjelini,

  • Njihove nasuglasice na prvi pogled su nastale oko minornih razlika, u pozadini je nešto drugo,
  • Prepucavanje preko foruma ne koristi ni njima samima a šteti svim srbskim borcima,
  • Svi sa kojima sam razgovarao o njima prvo pominju negativnosti iz njihovog "ratnog puta".

    Sve ovo napisah iz razloga što u našem biću i bitisanju postoji zajednički imenitelj, koji prati svako pisanje istine i o istini, tako da je svaki onaj ko piše na taj način odmah i neizostavno dočekan na nož i to najprije od svojih savremenika, satrudnika i sapatnika. Ništa čudno, rekao bih, jer i Isus Hrist je raspet zbog, prije svega, zavisti onih kojima je u lice rekao istinu, prevashodno o njima samima.

    Zavist, ta dušegubna i pakluvodna osobina darovana od istoka pogibli zavladala je našim obezduhovljenim narodom naročito u poratnim godinama. Pokojni Velimir Adžić (pokoj mu duši i vječnaja pamjat), kojega sam imao priliku i čast upoznati u ovom našem krvavom ratu, a nakon njega čitati ono što je napisao, kazao mi je onomad samo djelić nevolja u koje je upao pišući istinu o ratu i ratnicima, rastjerujući prašinu zaborava. Moj poznanik sa Nišićke visoravni, koji je na ovom forumu pisao pod pseudonimom "Jovo Pejić" svojevremeno mi je kazivao kako je imao namjeru i započeo pisati ovdje istinu o Nišićima i Nišićanima i njihovoj herojskoj ratnoj epopeji, kako bi ostavio svjedočanstvo naraštajima a prije svega razbio ukorijenjenu floskulu da su svi Nišićani ratni šverceri cigaretama, kafom i alkoholom, ali je stao na pola puta, nešto mu "cvrcnulo" i ogadilo mu se kada ga je izvjesni Šepur (sada iz Zvornika) ovdje nazvao lažovom i kada se uvjerio da su najugledniji postratni Nišićani upravo ratni dezerteri i profiteri.

    Ko gudi istinu, gudalom dobije po prstima, što bi rekli stari. Ali, što bi rekao moj nekadašnji prijatelj Žuga Pjesnik (parafraziram), čovjek dođe u godine kada više nema straha od pisanja i kazivanja istine. Valjda smo u tim godinama pa, Bogu se moleći, iako već poprilično olijenjeli i otrumavljelih moždanih vijuga, namjeravam i ja još koju svjedodžbu o istini doturiti "vodina". "Istina će nas osloboditi" (robove grijeha koji dođu do spoznaje). Ali i istinu treba osloboditi. "Ko ima uši da čuje, neka čuje".

    RE: O pis(š)anju uz vjetar



    Poštovani prijatelju,

    kao što sam već ranije obećao, sve članke vezane za skorašnju prepirku između dva poštovana posjetioca ovog portala sam upravo udaljio, a moraću i ovaj članak jer mislim da je najbolje da se ovaj nemili događaj što prije zaboravi.

    Ukoliko sam slučajno neki članak "propustio", molim vas da me na to podsjetite.

    Pozdrav,
    Željko
  • rat_nisici - 98461 - 25.12.2016 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    (Dez)informacija


    Ову смушену и замућену (дез)информацију о неким српским ратним шверцерима коју је пласирао Асим (ваљда му је то име, није Аћим сигурно) из Каменице (Црне Ријеке) сам успио дешифровати, за разлику од (мислим) многих, не захваљујући памети него информисаности, а пошто рече да редовно прати ову страницу- да му напоменем да је обећао а није објавио имена браће муслимана ратних шверцера.
    rat_znakovi - 97401 - 24.10.2016 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    Počelo je...


    Znakovi pored ratnog puta (roman Vuka Gradinskog), dio I-3

    A toga maja te 1992. godine, uprkos očiglednim najavama iz okruženja i crnim oblacima koji se valjahu u nepreglednim gomilama, ipak nekako iznenada i u neočekivanom obliku nastade neko novo vrijeme i zauvijek u nepovrat odoše svi oni lijepi dani naše mladosti. Životni tok i u našem kraju poprimi neki novi i čudan vid, poznavaoci mehanike fluida rekli bi da je tečenje iz laminarnog prešlo u turbulentno, mirne i paralelne putanje ljudi-čestica poprimile su haotičan i nepravilan oblik.

    "Svijet se okrenuo naopačke.. . mirni ljudi skoro blage ćudi/sjebalo ih nevrijeme", rekao bi pjesnik Branimir Džoni a drugi pjesnik iz prethodnih, a našim tada sličnih vremena, Vladislav Dis, napisao je:

    "Progledale sve jazbine i kanali,
    Na visoko podigli se sutereni,
    Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
    Postali su danas naši suvereni. "

    Iznenada i pravo niotkuda nešto poput nečega za što je kasnije uobičajen naziv cunami zahvatilo nas je, zaplovili smo talasima rata neprestano tražeći kakvu plutajuću stvar da se za nju prihvatimo. Turbulentni tok na površinu je izbacio one koji se u takvom govnolikom fluidu najbolje snalaze, uživo smo dočekali najcjelishodnije obrazloženje Andrićeve floskule "kad pametni zaćute, glupi progovore a fukara se obogati", koju sam tada kao mantru ponavljao vjetru jer me oni "koji imaju uši da čuju" nisu mogli ili htjeli slušati.

    Dan uoči moga odlaska na "po zasluzi" prvi ratni zadatak: vanredno obezbjeđivanje "pansa" i onih više ili manje onovremenih VIP u njemu, dugo sam pričao sa mojim đedom. On, prekaljeni ratnik iz prve polovine davnih četrdesetih a sada niotkoga primijećen svugdjevrzmajući posmatrač, napravio je neki svoj presjek, summary svih dešavanja neposredno uoči ovog našeg rata i za ovo mjesec i nešto malo još od njegovog početka, povukao paralele, parabole i hiperbole u odnosu na "svoje" vrijeme, sve to dobro promiješao pa pustio da se malo slegne i sada traži nekoga sa kim bi zaturio eglen i razmijenio koju na temu aktuelnih dešavanja. Onako besciljan i u praznom hodu sa glavom na offu, došao sam mu na zicer.

    Tako, dok mi sjedimo na majskom suncu, neposredno ispred nas prolazi jedan momak iz sela sa ganc- novim "kalašnjikovim" i 'nako od zezanja a i da bi isprobao svoju novodobivenu igračku, ispali onih trideset komada iz okvira u tri-četiri brza rafala, izrešetavši valjda one nevidljive nam mnogočislene demone podnebesja. Čiči kao da je to bio okidač da počne sa iznošenjem svog suda ali i da kroz ljuti oštrobridi dim "udružene morave" evocira izglancana i skupocjena sjećanja na "svoje" vrijeme:

  • E, moj sinko, za jedan jedini metak ispaljen bespotrebno Der'konja je palio dva'es'ipet batina i vodio vola iza jasala onom ko ga je opucao. A vid' ovo! Kažem im ja da od ove vaše vojske nema ništa, nema komande, nema di'cipline, nemore tuj biti ni ratovanja. Pa, umene Mika na položaj ide s' flašom. Da mu je flašu naš'o Der'konja sastavio bi ga s' crnom zemljom (koga je taj udario onaj nije ostaj'o na nogama. Nije bio nešto puno visok, al' onaj širac, zbojak, ma ljudeskara).

    Dok priča, imam osjećaj da onaj njegov širac "Der'konja" nekako raste do neslućenih visina, da je već mimoišao i klicu ove jabuke pod kojom sjedimo a širinom zakrilio ovo sunce što viri iza oblaka.

  • Moj sinko, u Rakovoj Nozi Arsen Grujić sa Kostreša svira frulu, a ja i Der'konja vodimo kolo! Da ti je to bilo viđet.. .

    Tu je već stao, kao da ga je nešto presjeklo u grlu, vjerovatno mu se srce toliko razgalilo i nabubrilo od žara i ushićenja da je zastao na vrhuncu, u opisu trenutka kada je doživio valjda najveće lično životno zadovoljstvo. Počeh zamišljati tu njegovu ratnu zgodu: on čuveni igrač kola sa Nišićkih teferiča kod crkve iz tridesetih godina dvadesetog vijeka i njegov komandant i vrsnik vode kolo a milozvučje Arsenove frule mu i sada u ušima odjekuje kao filharmonija, dok kroz njegovu nanovovaspostavljenu raspaljenu maštu i sjećanje zmija od vojske i naroda vijuga za njima dvojicom na seoskoj utrini. Nekud se zagleda, otpuhnu, povuče onu svoju "udruženu moravu", valjda uhvati misao koja mu je već uveliko bila pobjegla negdje niz ovu livadu, nakašlja se pa ouzbiljeno i značajno nastavi:

  • Kažete borite se za tu n'aku Srpsku Republiku. A đe je ona, dokle je? Ne zna joj se nigdi za granicu. Da tu ima pameti i komande uzeli bi Drinu za leđa odredili dokle je naše i nedali nikom' 'vamo.

    Naravno, đed sa kartom ne stoji najbolje, ne može shvatiti "leopardovu kožu" rasprostranjenosti etničkih grupa u BiH, ali je vojnička logika još duboko ukorijenjena u njemu. Jeste on nepopravljivi monarhista, antiprotivan svim republikama (jer đe je republika kralju nema mjesta, a on je oduvijek bio za kralja i otadžbinu), ali ako je nešto ikoliko srpsko osjeća se pozvanim da koju doturi, ako ko posluša... Sjetih se njegovih riječi od prije desetak godina kad sam pošao u JNA, gore negdje prema austrijskoj granici (zbog đedovih ratnih i poratnih aferima i moj stari je služio na bugarskoj a stric na rumunskoj, tako da ni meni nije ginula granica, sreća što Vladivostok nije bio u SFRJ ):

  • Upamti sinko, rata će bit'! Zato pazi šta radiš u vojsci i kak'og će te upamtit. Ja kad sam tridesčetvrte stigo u Kruševac, od prvog dana- kad čistim i mažem sebi čizme, očistim i namažem i kaplaru. I, za mjesec dana mene prebace u ku'inju. Ostali poskapali na obuci a ja više ni dana nisam je im'o.

    Dok razmišljam o njegovoj "filozofiji" pod uniformom, što bi se reklo o njegovom oportunističkom poimanju vojnikovanja , kasnije i vojevanja- ono: "da ne najebeš k'o ostali poradi na sebi", prekida me sa odavno skovanom poentom:

  • Nego, ti ako iđe ikog imaš biži vodlen što dalje. Vidiš da je ova komanda sve go budalaš, a tebe su roditelji iškolali za i'žinjera a jok da ti čobani naređuju i da se oko omara po Bijambarama i Zvijezdi ganjaš sa "anam njima".

    Implicitno ili eksplicitno, mnogi su mi tih dana savjetovali isto što i đed, samo je on kao najiskusniji, koji je sve to proživio i predurao, bio i najuporniji, ponavljajući svoju mantru: "Biži vodlen"!

    "Asan Balta, zvani Ćoro
    Ratovati nije mor'o!"

    Pjesnik Todor Nišićkovisoravanski ovako je, u jednoj svojoj poemi, pomenuo nekog crnoriječkog ustašu, koji je 1941. uoči napada na Nišiće imao tačno polovinu od ukupno potrebnog broja očiju za vojnikovanje i ratovanje. Nije imao dovoljno očiju ali jeste imao snažan motiv: uništiti sve srpsko i dosegnuti svoj komad slave i svoje parče dženeta.

    Tog proljeća te 1992. godine ja nisam imao neki poseban motiv za ratovanje. Dapače (ovu Hrvatsku riječ, posvojenu iz "Alan Forda", nekada smo, u sprdnji, "prevodili" kao: "čak, štaviše, da pile"), meni se uopšte nije ratovalo. Nisam imao ni izbliza jak motiv kao Todorov Asan. Postojao je samo neki nevidljivi a dosadan crv iz "črevja mojego".

    A taj crv me je nekako uporno i cjelodnevno podsjećao da nikad i niko moj nije pobjegao iz rata i ostavio na milost i nemilost neprijatelju svoje najmilije, svoj kraj i svoj narod. Možda bih se odhrvao sa ovim mislima ali sa ona svoja dva polimerna lanca DNK nisam mogao nikako. Tamo zapisani su i smiješani kodovi predaka koje sam, ničim izazvan, "fasovao". Valjda ih ima i nalik onim kod dva moja pradjeda, Pavla Grujića i Boška Motike, koji Švabe i Bugare nagrdiše po Solunu i Kajmakčalanu, a nađe se pokoja molekula i od ovog učaurenog đeda koji sad cvili "u kontru" a nekada je i sam pričao (ma utušio pričom) kako je po istim ovim Bijambarama i ovoj visoravni bojevao naspram partizana i ustaša po principu "jelika ti, jelika mi".
  • bors - 95223 - 20.02.2016 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    BORS i V(eterani) RS


    Tekst koji slijedi tretira aktuelnu situaciju i položaj boračke populacije Republike Srpske i srpskog naroda u današnjem vremenu. Autor je jedan od najvećih (po mom skromnom mišljenu i mišljenju mnogih koji su imali čast da budu njegovi savremenici i saborci NAJVEĆI)junaka odbrambeno- otadžbinskog rata, "posljednji Mohikanac" i Don Kihot koji je uvijek i zauvijek ostao uz svoje borce (sada veterane) i u njihovim srcima.

  • "Iako smo kao udruženje po procenama predsednika BORS-a minorni, uzimam sebi za pravo da nešto prokomentarišem, jer pravo da nosim zvanje borca sam stekao u borbi i ne mogu mi ga oduzeti zbog nepodobnosti.

    BORS je oblik udruživanja, organizacija od posebnog značaja i kao takva živi u strukturi RS, odnosno ima određena prava i obaveze prema onima koje predstavlja, jer za to uživa određena finansijska sredstva i benefite iliti pogodnosti.

    Borci, oni koji to stvarno jesu su svoje statuse ostvarili na osnovu učešća u borbi, bez obzira na tadašnju političku opredeljenost, tako da ni sadašim političkim ubjeđenjima taj status ne mogu da izgube. Ovo naglašavam zbog toga jer rukovodstvo BORS-a vanpolitičkim i neutralnim stavom može da sarađuje sa državnim organima, a to mu je i namena : da obezbedi sistemska prava za sve članove ili određene grupe unutar organizacije. U suprotnom , opredeljenjem za jednu opciju, dolazi do blokade rada a u okviru organizacije do polarizacije i frakcija i svima je dobro osim borcima. Umesto realizacije imamo namerne opstrukcije, monologe, monodrame, a od dela ništa. Smatram da predsednik BORS-a pokazuje naklonost prema Savezu za promene, što kao čovek svakako ima pravo, ali kao predsednik BORS-a nema.

    Ovakvo stanje iščekivanja nekakvih promena nas već deceniju ipo drži u situaciji "status kvo". Prvo smo očekivali da čovek od autoriteta i borac i saborac reši "repove" velikog broja boraca nekom od metoda i anulira birokratske zavrzlame. Verovatno uz dva svedoka simpatizeri sa distance i dezerteri su mogli postati, a neki jesu postali funkcioneri u BORS-u, na različitim organizacionim nivoima, a posebno nižim. Tako se stalno poziva na dokumente, status, zakon itd. Zakon koga su oni pisali a ne neko treći i kao da je to prepreka i sveto slovo koje ne može da se izmeni.

    BORS je krvlju i životima stvorio Republiku Srpsku, uz uvažavanje ljudi koji su počeli i osmislili borbu srpskog naroda. Borci Republike Srpske su nakon odbrane proglašeni za agresore, iako smo branili kućne pragove. U posleratnom periodu zastrašivani, proganjani i omalovažavani. Međutim, to je snaga koja je iznedrila ovu državu i ponovo će je braniti. Upravo zbog toga treba biti čvrst i jasan u reagovanjima koja su od krucijalnog značaja za kontinuitet Republike Srpske, a rukovodstvo BORS-a se mlako ili nikako oglašavalo po tim pitanjima. Zašto, dobićemo politički minus, mi nismo politička partija, mi smo savest Republike Srpske.

    BORS se morao oglasiti (a nije):

  • Po pitanju referenduma o sudstvu, jer sudovi u BiH postoje samo da bi se ljudi zastrašivali i prodali imanja u bescenje, napustili kućne pragove, te da bi se oslabile funkcije organa Republike Srpske, a njena teritorija bila lovno gazdinstvo za SIPA-u a Boga mi i vehabije;

  • Po pitanju pokušaja ekonomskog potčinjavanja (kroz formiranje zajedničkih investicionih fondova);

  • Po potanju dvostrukih aršina u odnosu prema Republici Srpskoj i Federaciji u odnosu prava Republike Srpske i prava na Kosovu;

  • Po pitanju prekoračenja ovlaštenja međunarodnih faktora u BiH;

  • Po pitanju oduzimanja dejtonskih prava i pokušaja gašenja funkcija Republlike Srpske kroz srpske predstavnike u zajedničkim organima;

  • Smatram da je sramota koliko smo malo učinili za dobrovoljce u VRS, žive, a posebno poginule;

  • O članovima boračke koji su socijalni slučejevi, oni ili članovi njihovih porodica;

  • Pitanje boraca protiv kojih se vodi postupak i sužnji koji se nalaze po belosvetskim kazamatima. Nefer je floskula da: "Ko je kriv neka odgovara". To su naši saborci koje znamo ko su i kako su se borili, a mi sve što uradimo je nekakav "ad hok" ili iznuđen potez.

    Koliko sam video, godinama unazad birokratija BORS-a je razvila metod da se zna kako i zašto ne može, ali nikako kako se nešto može uraditi. Hiljadu je sudbina, svaka je teška i čemerna, ni jedna ista u jadu i tuzi. To nije nimalo lako ni jednostavno, ali razmisliti o tome da li smo kadri treba pre nego što se uhvati kolo.

    Čini mi se da su se gospoda u BORS-u malo zanela, visoko su i nas ne vide, mali smo i ako ne slušamo nećemo dobiti milostinju. Gospodo, ne biva to tako. Vi ste naši prestavnici, a mi nismo, kako vi to vidite, vaši podanici, ne postojite vi samo zbog sebe.

    Na kraju, očigledno je da se Republici Srpskoj radi o glavi. Mentori su isti, metodi uvežbani i usavršeni u Libiji, Siriji, Ukrajini: neko je tiranin, neko je ratni zločinac a neko je lopov. Važno je da je svako pored svakog živio haos, a prosvetljeni i preobraženi će nas učiti i voditi u svetlu budućnost vazala, to valjda nosimo u genima, jer moramo shvatiti da je najvažnije opredeliti se da je krivo sve što je srpsko. I kad nestanu oni što ne daju Republiku Srpsku- šta onda, opet neki Brisel (to je zbog onog "brisati Republiku Srpsku" sa mape i iz sećanja)? Gde ćemo onda, nema više mesta za izbeglice, sve je popunjeno.

    Čast otadžbine nema cenu, stvorena je životima njenih najboljih sinova i kćeri."

    Bog da ga poživi, podari mu zdravlje i svaku radost.
  • poginuli - 94733 - 06.01.2016 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Desjatov (Viktor) Arkadijević


    Вјечнаја памјат. Мислим да би (у духу руског језика и културе) требало да стоји: Виктор Аркадијевич Десјатов. Тужно је да је и на споменику написано нелогично, али с обзиром да је извор тзв. БОРС, није и чудно.
    rat_nisici - 92635 - 22.03.2015 : Vuk Gradinski Nišići - best (1)

    Fantomska granata ili 'kako mali Đokica zamišlja ratovanje'


    Не бих да полемишем, али истинољубља ради пишем ово: Муслиман потписан као "Бан Кулин" у посту број 92625 је написао тотални нонсенс, то нема везе са збивањима о којим он сматра да пише, очито је да није ни био на Нишићкој висоравни у дане 4. и 5. новембра 1994. године. Могао је написати и да је на стотине Срба погинуло од те њихове фантомске гранате, папир трпи све а његово писање могло би једино отићи у фолдер "Приче за малу дјецу".

    П. С. Бан Кулин (владао од 1180. године до 1204. ) био је Србин. Јеретик, али Србин.
    rat_nisici - 92617 - 18.03.2015 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    Granata i šaht


    Шахт (њемачки: Schacht), окно (рудничко, водоводско). На потезу од Семизовца до Бргула (Љубина-Средње-Нишићи-Црна Ријека-Бргуле) непосредно пред избијање рата 1992. године није постојао нити један стамбени објекат који није био прикључен на водоводну мрежу, самим тим постојао је и неутврђен број шахтова, а самим тим и не стоји "духовита" опаска "Луке Мајсторовића".

    Што се тиче навода "Бана Кулина" да није писано о паду граната коју помиње, ни то не стоји, поменута је у посту број 21054, алинеја 3. од стране свједока догађаја, који је писао о рату на Нишићкој висоравни, али није се десио "спектакл" какав "Бан" замишља.
    smrtovnice - 92588 - 14.03.2015 : Vuk Gradinski Nišići - best (21)

    Šimša Motika: Pomeni Gospode u Carstvu svojemu


    Данас је четрдесетодневни помен Шимши Мотика (рођена Јањић) из Кривајевића, мајци српског хероја и команданта са Нишићке висоравни Млађе Мотике. Вјечнаја памјат.

    RE: Šimša Motika: Pomeni Gospode u Carstvu svojemu



    Tužna vijest, pogotovu što tek sada saznajem da je ova velika majka već 40 dana u Carstvu Nebeskom. Na ovom svijetu ovozemaljskom biješe velika i hrabra, kao i njen jedini sin, Mlađo Motika, koji je na mene ostavio utisak izuzetno odvažnog i poštenog čovjeka.

    Počivaj u miru, draga naša! Neka te Anđeli, gore na nebu, najzad sastave se svojim sinom, za kojim si toliko patila.

    Molim vas da kliknete na zvjezdicu (ocjenite članak) u znak saučešća za ovu izuzetnu ženu, koju smo jednom prilikom Srđan, pokojni Velimir Adžić i ja obišli na Krivajevićima i odnijeli joj nešto namjernica kako bismo joj pokazali da nije zaboravljena.
    lazar_kondic - 92525 - 07.03.2015 : Vuk Gradinski Nišići - best (5)

    Saučešće


    По ко зна који пут озлојеђен, резигниран и огорчен... Моје саучешће породици починулог српског хероја Лазара Кондића и његовом брату Бориславу.

    Вјечнаја памјат.
    vojnicko_groblje - 91999 - 01.01.2015 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    (Ne)tačni datumi


    U Knjizi BORS-a mnogo je nelogičnosti i netačnosti, a jedna od njih je vezana za dvojicu Gorana Glišića.

    Goran (Strailov) Glišić rođen je 07. 4. 1963. (a ne kako piše u Knjizi, 1955.) godine u Gajinama, a poginuo je 15. 3. 1995. godine u Nišićima.

    Konfuziju su napravili u BORS-u jer je postojao još jedan Goran Glišić (Stojanov) koji je takođe poginuo, 07. 8. 1992. godine. Takođe i kod njega su unešeni pogrešni podaci, tako da je kao datum rođenja unešen podatak koji se u stvari odnosi na Gorana Strailovog, a ovaj Goran (Stojanov) rođen je 1969. godine.

    RE: (Ne)tačni datumi


    Poštovani prijatelju,

    Goran (Strail) Glišić je rođen 14. aprila 1963. godine, a ne 7. aprila 1963. godine, kako stoji u Spomen sobi u Sokocu. Ovaj podatak sam dobio od njegove sestre Milice.

    Istina je da je poginuo 15. marta 1995. godine. Bio je sahranjen u Semizovcu, a posle Dejtonskog sporazuma je prebačen u Knežinu.

    Goran je odlikovan je 28. 6. 1994. godine i imam kopiju tog odlikovanja. Njegova supruga i djeca imaju original.

    Zabuna oko rođenja u Boračkoj organizaciji je nastala jer je Goran (Stojana) Glišić, pripadnik Samostalnog voda 5. pb., rođen 7. aprila 1964. godine, pa je neko njegov datum rođenja uzeo i kao datum rođenja Gorana (Straila) Glišića.

    Goran (Stojan) Glišić je poginuo 07. 08. 1992. godine u svojim rodnim Ajdanovićima, kada je u svom Fići naišao na zasjedu komšija muslimana.

    I ovaj Goran je nagrađivan - posmrtno je odlikovan 1994. godine Medaljom zasluga za narod.
    rat_znakovi - 91837 - 16.12.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Poglavlje VIII -(1), Tomas, nastavak (1)


    Nekad, u vrijeme stalnih borbi, čestih mobilizacija i rijetkih odmora, kasno po noći pođoh u Čevljanoviće da ponovo vratim na liniju vojsku koja je toga dana otišla na (planirani) dvodnevni odmor. Idući od kuće do kuće tražio sam ljudstvo, od kojih su neki naprečac kao u zemlju propali, neki ne htjedoše ni vrata otvoriti, neki imadoše jake i neoborive izgovore, poput zvanica u jevanđeoskoj priči o svadbi careva sina, a neki jednostavno ni po koju cijenu ne htjedoše ići na liniju.

    Jedini Tomas samo reče da ga pričekam dok uzme opremu i zaista, već nakon minut- dva on se ukrca u kamion i, ispostavi se te noći, bijaše jedini "plijen" te propale noćne mobilizacije i jedini častan vojnik koji se odazva pozivu. Vozeći se tako, pored kafane "Zamak" ćutimo sva trojica, vozač kamiona, Tomas i ja i zurimo u beskorisni mrak kroz šoferšajbnu po kojoj rominja neka sitna rodna kišica, kad Tomas procijedi kroz nos:

  • "Kažem ja tebi, koga ufatiše toga i jebaše."

    Tomas je imao nesrećno i traumatično djetinjstvo koje je odredilo pravac njegovog bitisanja, tako da nije postao doktor nauka (naučnik, što je svakako mogao, s' obzirom na njegov intelektualni nivo i potencijal, mada je u sadašnjim vremenima ova titula devastirana, devalvirana i dezavuisana od strane brojnih polupismenih imalaca iste, tako da u suštini i uglavnom označava duplu nulu, karakternu i intelektualnu) nego to što jeste. Iz tog vremena mu je i nadimak Tomo "Srndać" koji mu nadjenuše obijesni "drugovi", koji je naslijedio od nesretnog oca, a neki "umjereniji" iz polusvijeta, koji sebe svrstava u totalno i dijametralno suprotnu percepciju u odnosu na Tomasa, na potpuno pogrešan način, zovu ga i "Srna". Obje varijante ovog nadimka Tomasu su podjednako mrske i ljuti se na svakoga ko se usudi ili koji je dovoljno bezobrazan da ga tim imenom zovne ili mu se obrati.

    Kao ilustrativan primjer mogu navesti jednu (ne)zgodu iz rata. Nešto je Tomasu zatrebalo tako da se je morao obratiti komandi bataljona (mislim, gorivo), što je činio ekstremno nerado. Nazove on tako centar veze i na najučtiviji način predstavlja se djevojci koja tu radi na centrali:

  • "Ovdje Tomislav Motika, zovem iz Čevljanovića i trebao bih razgovarati sa komandantom ili nekim iz komande ko je odgovoran za logistiku."

    Djevojka je zbunjena, u stvari ga je pobrkala sa jednim drugim Tomislavom Motikom, onim sa Krivajevića, jer u stvari ona i ne zna pravo ime Tomasovo. Kaže:

  • "O, to si ti Tomo, šta ćeš u Čevljanovićima, sigurno si ost'o bez goriva."

    Tomas je ukapirao da je ona promašila temu, objašnjava da on živi u Čevljanovićima, što ju je još više zbunilo (otkud Motika da živi u Čevljanovićima), ali tek kada je pomenuo da je on u stvari "Tomo s' Vile" njoj su se otvorili vidici, pa sa olakšanjem i bez razmišljanja viknu u slušalicu:

  • "Aaaaaa, Tomo Srna, pa što odma' ne kažeš, čovječe!?"

    Tomas je odmah prekinuo vezu i pješice, pod punim gasom i ljut do linije konvergencije krenuo ka komandi, udaljenoj nekih pet- šest kilometara uzbrdo. Nakon nekih sat vremena pješačenja upada on u prostorije centra veze kao tornado, sav zajapuren ali bez imalo smanjene huje koja ga je obuzela dok je telefonirao i sa vrata se izdere na začuđenu i preplašenu djevojku:

  • "Kome ti nadijevaš imena?"

    Da ne bješe prisutnih, ko zna šta je onako rastrojen mogao napraviti.

    Poslije rata Tomas je preselio u Mokro, u izbjeglički geto pompezno od utemeljitelja nazvan "Karađorđevo". Kao i u svim naseljima iste namjene, koja su zajedno činila "grad" sa najvećim parkom na svijetu (od Žljebova do Rogoja), Srpsko Sarajevo, tadašnja vlast ojađenim izbjeglicama dijelila je po parče livade a za infrastrukturu ostavili su svakom pojedincu da se snađe u skladu sa mogućnostima i maštovitošću. Tako su nicala naselja u totalnom haosu i nastao totalni urbicid od gomila besplnski sklepanih dezorjentisanih objekata, sa tek ponekim zalutalim objektom sa fasadom, vlasništvo nekog domaćina koji je u bescijenje dao imanje u ili oko Sarajeva ali toliko veliko da se mogla i dobra kuća sagraditi.

    Tu, u blatnjavom i urbicidisanom Karađorđevu, među natrpanim i mahom nedovršenim kućama, Tomas je podigao zdanje sebi po mjeri. Ponekad, kad mu dođe inspiracija, napravi kakav stroj za vrćenje ražnjeva (kapaciteta jedan do pet), za mljevenje krušaka ili za siječenje mesa sa ražnja ili popravi kakvu razdrndanu "dvojku", tek da ima za štogod u džepu.

    Nakon nekih petnaestak godina susretoh se sa uredno ošišanim, potkresane brade, čistim i okupanim Tomasom kraj crkve u Nišićima, za jednog od Petrovdana, u vrijeme naglog buđenja lokal-patriotizma koji je odnekud poput korozije probio kroz odseljeno domorodačko stanovništvo srpskog Weltanschauung-a. Tomas, sa viljuškastim ključem u ruci sjedi na nekoj drvenoj klupici neposredno uz prenapučen šator sa stolovima koji se prolamaju od jela i pića, kao u vrijeme svečanosti priređivanih u čast demona Bahusa, protkan muzikom i pjesmom o legendarnoj "gari".

    Svi koji su se posnalazili i zaimali po bijelom svijetu, koji su se nakon rata poupisivali u klasu onih za koje je kazano da će prije kamila proći kroz iglene uši nego oni u Carstvo nebesko, osjetili su potrebu da u toj crkvenoj avliji nahrane i napoje napaćene zemljake, makar o Petrovdanu, usput "diskretno" pokazavši dokle su dogurali. Za to je oštra konkurencija i samo odabrani dobiju to ekskluzivno pravo, koje dodjeluje sveštenički kor.

    Prilazeći mu provociram Tomasa:

  • "Evo Tomasa sa ključem, strogo 13-14."

    Zna Tomas šta mu govorim "između redova", samo progunđa:

  • "Ma nije to, posl'o mi gazda pivu pa ključem otvaram flašu."

    Zaista, tek tada primijećujem da je dolibaša (a po "kafanskom" pravilu i platiša) ravničarski biznismen i etno- seljak porijeklom iz naših krajeva koji je istjerao "lava" iz sopstvenog izvornog imena. Pitam Tomasa zašto ne sjedne pod šator, kao i ostali, on samo odmahuje rukom i poteže iz flaše sa nacrtanom glavom jelena rogonje. Znam, između redova, kao da želi reći da su se u međuvremenu "baš ono" namnožili šiljci i šijaci.

  • rat_znakovi - 91811 - 14.12.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

    Poglavlje VIII (1), Tomas


    Tomas je vanserijski lik koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. On pripada generaciji rođenih 1954. godine, a poznat je po specifičnom autfitu i retro-retro-imidžu, koji su dijametralno nesrazmjerni njegovom habitusu, zbog antagonizma prema češlju i makazama kao i odnosom "na vi" sa vodom i sapunom.

    Nekako mi je oduvijek bio interesantan ali nikako nisam uspijevao da mu se približim, on je ljude posmatrao površno i polunezainteresovano, iz nekog svog poluzatvorenog svijeta kroz poluzatvorene (ili poluotvorene) sive, jedva primijetne oči i preko orlovskog nosa, kroz koji i priča (gotovo ne otvarajući usta), kroz gustu dlakavu masu nerazdvojive cjeline od sjedinjenih i spletenih brkova, brade, obrva i kose.

    Tomas se rodio upravo ovde, kojih dvjestotinjak metara od ove školske zgrade, u Kazidolima kao Tomislav Motika, mada je on kod svih koji ga znaju nekako neraskidivo vezan za objekat u kojem je živio a koji je u narodu poznat kao Ćorovića vila (ovo vila se izgovara kao kod izgovora imena Čengić-vila, ne kao u Aston Vila) a koji je u naše doba bio prepoznatljiv po Tomasu. Ova "vila" u kojoj je živio Tomas bila je jedna ruina u, što bi rekli građevinci, indiferentnom stanju i izgledala je kao da će se svakog časa urušiti ali i kao da čeka neki povoljniji trenutak i neki dodatni impuls sile da to i učini.

    Ćorovića vila nekada u svoje vrijeme je bila elitno zdanje u čitavom kraju, izgrađena nedaleko od Srednjeg, uz prugu uskotračnog kolosjeka (760 mm, tzv. bosanska širina kolosjeka) Semizovac- Čevljanovići koju je gradila Austro-Ugarska zbog eksploatisanja prirodnog bogatstva ovoga kraja, prvenstveno šume i rude mangana (rudnik mangana Čevljanovići otvoren je 1880. godine, neposredno nakon što je 1878. godine, poslije neuspješnog otpora koji su organizovali Vehbija Šemsekadić i Hadži Lojo, austrijska vojska od 300. 000 vojnika pod komandom Josipa Filipovića okupirala Bosnu i Hercegovinu).

    Vila je građena iza Velikog rata i pripadala je kapitalisti Ćoroviću, eksploatatoru i koncesionaru na sva prirodna bogatstva u državnom vlasništvu našega kraja u doba vladavine Karađorđevića, koji je bio i vlasnik pilane u Srednjem u to doba. Često prepričavan je događaj vezan za gazdu Ćorovića, koji se zbio kod crkve u Nišićima, 1920. godine.

    Naime, crkva tada nije imala zvono i na tradicionalnom Petrovdanskom vašaru organizovana je licitacija za prikupljanje sredstava kako bi zvono bilo nabavljeno u livnici u Beogradu. Po principu "ko nudi više" biran je kum zvona. U finalnoj rundi takmičenja, u klinču "jedan na jedan", ostali su gazda Ćorović (do tada nepoznat lik na Nišićima) i jedan seoski domaćin iz Nišića, riješen "protiv bodila praćati se" ali vođen principom "seljačke politike" u nakani da se u pogodnom trenutku povuče i tako gazdu istrese a sebi podigne "naam" tj. rejting u očima seljaka, narodski u tom kraju rečeno "da razdre mačku".

    Gazda ga je, naravno, odmah snimio, ali je riješio i da se našali sa svojim konkurentom. Kobajagi se gonio sa njim do cifre koja je prešla i vrijednost crkve a kamoli zvona a onda ga u posljednjem trenutku preduhitrio i, na opšte zaprepaštenje, pružio ruku ovom našem Nišićaninu pa kazao:

  • "Ja više ponuditi ne mogu, čestitam domaćine, nek' ti je sretno kumstvo!"

    Nišićki domaćin je davno bio prevazišao sopstvene mogućnosti tako da mu je preostalo jedino da se pokunji i u zemlju propadne. "Poraženi" Ćorović je kasnije isfinansirao kompletne aktivnosti oko nabavke zvona a za potomke i srodnike njegovog rivala ostalo je da se generacijama lijepi posprdno umovanje naroda da su oni ipak mogli isfinansirati zvečak ako već nisu mogli kompletno zvono.

    Ovo zvono kasnije je podijelilo "zlu sudbinu kletu" sa narodom Nišićke parohije i u februaru 1996. godine odnešeno u izbjeglištvo u Sokolac. Tu je na livadi ispred crkve sokolačke preležalo do obnove u međuvremenu spaljene crkve u Nišićima. Vraćeno je na svoje mjesto deset godina po egzodusu da uglavnom šuti i čeka neizvjesne godine koje dolaze i narod koji sluša neka druga zvona u bližim ili daljim krajevima i koji se u dogledno vrijeme vratiti neće da sluša zvono u svome zavičaju i svojoj crkvi, tako da se njegov zvuk u 364 dana godišnje uglavnom ne čuje (osim o Petrovdanu, kad stignu nostalgičari i dijasporičari, popovi i mirjani, a i tada nekako stidljivo, kao da ječi).

    Ćorovića vila o koju uporno i permanentno vrijeme je trošilo svoj neumorni zub bila je Tomasova baza, tu je on stalno nešto majstorisao. U dvorištu je bila žežnica za proizvodnju ćumura a unutar gabarita vile Tomas je dugo zidao neki objekat, valjda novu kuću, ali nikada obrisi ovog objekta nisu izašli na svjetlost dana.

    U školskim danima Tomas je hodao tankom crnom linijom koja razdvaja genijalca i njegov negativ u crno-bijeloj tehnici. Briljantan matematičar, logikom baratao besprijekorno, sa lakoćom rješavao razne zvrčke, cake i zavrzlame, limese i algoritme. Ipak, nekad i negdje skrenuo je u neki svoj svijet, tihi buntovnik protiv svega i svih pravila, iz svog utvrđenja smješkao se svijetu koji je jurio i juri ka svom kraju i bezdanu, čitajući redove a čitajući više između redova, gdje su mnogo bitnije stvari "zapisane", kako mi reče tada na straži u njegovim rodnim Kazidolima.

    Stekao sam tada utisak da nema teme koju Tomas ne može apsolvirati, dovoljno je započeti a on sam nastavlja. O Vasku da Gami, Bermudskom trouglu, sunčevim pjegama (pjegi vodilji i pjegi pratilji), raketama "fau 1" i "fau 2", stvarnom identitetu Tita i naravno, tamo gdje je najjači: motorima automobila na razna pogonska goriva.

    Pitam ga da mi objasni različite pojmove, pa i npr. kako se najlakše otvaraju brave. Kaže da to nije nikakva mudrost. Ako je u pitanju obična brava onda je najčešće dovoljna "šnala". One na vanjskim vratima sa cilindrom su nešto komplikovanije. Ako je u pitanju "elzet" brava, onda je problem rješiv lako ako imamo osam različitih "elzet" ključeva, jedan će svakako odgovarati. Ako ne, onda se cilindar polomi viljuškastim ključem 13-14, dijelovi isčiste šrafcigerom a onda montira sopstveni cilindar koji se otključa svojim ključem.

    Tomas nudi opkladu da će istjerati svoga jamesa uz piklić pred kafanom. Piklić je "kao uz nos", sa asfaltirane ulice na parking, nekih sedamdesetak stepeni nagiba i dvadesetak metara visinske razlike, uz to je zima i uz to je snijeg prekrio padinu. Neki su prihvatili ponudu uz veliku dozu omalovažavanja ali Timas je samouvjereno i bez velike muke ali u velikom stilu istjerao svoju skalameriju pred kafanu.

    Tomas je ekspert da od dijelova motornih vozila skrpi vozilo, koje najčešće predstavlja neki hibrid, koji ne liči ni na jedno ali on ga koristi u svrhe krajnje namjene- prevoza. Sjećam se neke skalamerije za koju je tvrdio da je to američki "đems", vojno vozilo koje je on sa otpada na Stupu prebacio u dijelovima i sastavio na Vili. U Srednjem, kod Šipovčeve kafane parkira se Tomas a okupljeni započinu sa posprdnim komentarima na račun Tomasa i njegove vozilice.

    Kasnije, u ratu, Tomas je osmislio i napravio specijalizovano "ratno" prevozno sredstvo, koje je on zvao "bagi" a koje je bilo u stvari neka "buba" bez školjke, samo pod na točkovima na kojem je montirao motor, dva sjedišta, upravljački sistem , mjenjač i zavario postolje na koje je postavio puškomitraljez "zbrojovka brno" iz II svjetskog rata, koje je sam osmislio, tako da se moglo (bar teoretski) istovremeno voziti lijevom a pucati desnom (valjda u slučaju nailaska na zasjedu, samo što nije bilo nikakve fizičke zaštite od napadača), a sve je to ličilo na "leteći" ćilim koji se kreće dvadesetak centimetara od tla.

    Ovo Tomasovo vozilo bilo je gotovo neprestalno u pokretu, pa je tako jednom snimljen na Palama i bio "višnja na havani" prije odjavne špice dnevnika koji je uređivao pokojni Risto Đogo. Najslikovitiji naziv za ovaj "izum" dao je Mladen Savić (ne visoki mršavi već mali debeli) nazvavši ga "zubaća". A meni je kao jedan od najsmješnijih ratnih prizora ostao onaj kad Tomas u šinjelu, sa ful- imidžom i sa punom ratnom spremom vozi "zubaću" pod punim gasom, nekih osamdesetak km/sat, a pored njega na suvozačevom sjedištu pokojni Aćim V. Pejić, onako dugonog i jedva uguran u "kokpit" sa krajnjim naporom uspijeva da ostane u sjedištu.

    Pričao mi u vrijeme tog stražarenja Tomas da je jedina prava slava koju svi Srbi treba da slave Vidovdan, i da će on isključivo to da slavi. Kažem mu da ne postoji niti je ikada postojao sveti Vid, da je i sam knez Lazar slavio svetog proroka Amosa, čiji praznik pada toga datuma, a koji je bio Jevrejin a ne Srbin, da je pojam "Vidovdan" pjesnička akrobacija deseteračkog postkosovskog opusa i proizvod srpske mitologije. Zna on to, ali smatra da slaviti treba Lazara i junake kosovske koji toga dana postradaše za srpstvo i vjeru. Zaista, tokom rata Tomas je slavio Vidovdan, dok je živio u Čevljanovićima kao izbjeglica sa Vile.

    Nekad u doba "špice" rata, u ljeto '94. kad sam bio u komandi bataljona, nađoh Tomasa u Perišića gaju (kod Zubeta) kako izvan bajte spava u gvozdenom krevetu. Pitam ga zašto nije u bajti, kaže da su ga istjerali Šiljci i Šijaci, ne žele biti sa njim zajedno u istoj prostoriji . On ne pridaje značaja tome, navikao je da drugi morališu i šilje neku stvar na njemu. Kasnije je sebi napravio samostalno novu bajtu po mjeri, u kojoj je boravio kao slobodni strijelac ali najredovniji na liniji do posljednjeg dana.

    Nastavak slijedi, akobogda.
  • rat_znakovi - 91221 - 25.09.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

    Znakovi pored ratnog puta VII-8


    Dok smo u "zalegnutom" položaju osmatrali predio oko Zaidove kuće tu "na livadi punoj rose" osjetismo kako nam hladna vlaga prodire kroz odjeću i kao da nastavlja dalje sve do koštane srži. Prvi put primjenjujem onu "četničku" vještinu o visini očiju i vizuri u nivou trave, ispravna je, nema šta. "Nema nigdje nikoga, spavaju" tek što prozborih a Stojke skoči i potrefi kroz ono granje (vjerovatno je u međuvremenu snimio otvor) dalje uz padinu. Kad ga stigoh i povukoh za jaknu kaže "Neka nas još malo da vidimo ima li ih gore". Srećom, ubrzo udarismo na novi trnjored, koji izgleda da nema prolaz a i onaj mjesec se izgubi iza oblaka, tako da ga konačno ubijedih da ne idemo dalje. Kažem mu da kad bi vidjeli njegovi roditelji gdje sam ga doveo (a u stvari samo sam išao za njim ) ne bi me oprao ni Dunav. Put u povratku obično izgleda kraći nego u odlasku, a ovaj se meni odužio kao vječnost, tek sam odahnuo prošavši Vlačino liješće, šta da se desi nešto ovom djetetu?!

    Već sljedećeg dana dobio sam poziv, pravi pravcijati sa sve potpisom komandanta Dragislava- Dace i pečatom, da se sa punom ratnom opremom javim u komandu Odreda teritorijalne odbrane, u motel "Bijambare", radi obezbjeđenja objekata. Nekako smiješno djeluje disproporcija napisanog i stvarnog stanja. Od "pune ratne opreme" imam samo tandžaru, ostalo je stadndardno- farmerke, jakna , majica, patike. Ipak, de se ne bih brukao i skretao pažnju uzimam od starog njegovu "papovku" i idem se javiti po pozivu. To biješe u ponedeljak, 11. maja 1992. godine.

    Narednog dana Stojketovi roditelji su iskoristili "vakuum" i ekspresno ga deportovali sa Nišića, na koje do današnjeg dana nikada više nije kročio. Kako ja nisam bio tu, nisu više imali nikoga od povjerenja sa kime bi djetetu dozvolili da ide na stražu i odlučili su da ga po svaku cijenu izvuku iz opasne ratonosne sredine. Na polasku Stojke mi je ostavio svoju pušku ( za koju se snašao preko svoje raje iz kvarta), automatsku M-70, sa preklopnim kundakom, koju sam nosio do kraja rata i koja mi je bila neka vrsta amajlije.

    Od tog maja Stojketa nisam vidio ni čuo dugi niz godina. A on je, primoran otići iz kraja koji je obožavao iako je u njemu boravio samo povremeno, batalio košarku, posvetio se nauci i završio fakultet. Onda je odlučio i prelomio, uzeo krst svoj i krenuo za Pastirom Dobrim, koji je alfa i omega, put, istina i život. Od mnogih neshvaćen ali odlučan i čvrst u svojoj namjeri da ne posustane i istraje penjući se po ljestvici praoca Jakova, do kraja koji je u stvari početak za odabrane. Jer mnogo je zvanih a malo odabranih.

    Posljednje godine, mjesece, dane sate i minute ovozemaljskog života njegove svetosti, patrijarha Pavla, Stojke je proveo uz njega. On mu je dao posljednju pričest i zaklopio mu oči po upokojenju.

    Kotrljajući se životnim putevima i stranputicama, Božjoj promisli zahvaljujući, sa Stojketom sam se našao nakon što je od našeg rastanka život nam na pleća obojici u međuvremenu natovario po breme od bezmalo pa dvije decenije godina, protkanih iskušenjima i preponama poput onih u trci "stipl-čez". Čudni su ti susreti sa dragim osobama koje ne vidimo dugo vremena pa iznenada vidimo. "Smejem se a plakao bih", kako reče pjesnik ili "plačem a smejao bih se". Od onog nestašnog dječaka kojeg ne drži mjesto i nepogrešivog šutera za tri poena postao je ozbiljni gospodin sa dva završena fakulteta , koji priča malo a mudro, aktivno govorti nekoliko jezika, ugledan i cijenjen u svom okruženju.

    Meni, drugu svom iz svjetovnog opštežića, omogućio je tada da cjelivam svetinju čiji je čuvar, desnu ruku koja je svojevremeno zahvatila vodu iz rijeke Jordana i polila njome na krštenju glavu Sina Čovječijeg, koji je došao da spase ljudski rod.

    Ja, ubogi grešnik, da cjelivam ruku onog koji bješe glas vapijućeg u pustinji, trska koju ljulja vjetar, koji govoraše grešnom svijetu: "Pokajte se, jer se približi Carstvo nebesko", onaog koji dođe da poravni staze Gospodnje i pripravi put Spasiteljev. Ostaje zauvijek urezana u sjećanje mi ta ruka bez malog i domalog prsta (koje nekada davno odsjekoše templari ili neka druga masonerija) koja zrači mirisom koji nikada nisam osjetio, valjda je to "miomir" o kojem sam čitao. Zbunjenom i pretrnulom od iznenađenja poslije svete ruke udostojio je mene grešnoga i da cjelivam česticu krsta kojeg Hristos iznese na Golgotu, na kojem bi raspet i na kojem ispusti preblagu dušu svoju. Drug moj i sustražar sa Nišićke visoravni ukazao mi je i uzana vrata i tijesni neravni put kojim malo ih ide jer svi odabiru onaj široki ravni put i široka vrata koji vode u tamu najkrajnju, tamo gdje je plač i škrgut zubi.

    ...............

    U komandu se javih tačno u zakazano vrijeme. Komandantska kancelarija je u potkrovlju, u njoj je komandant Daca i njegov zamjenik Mlađo, takođe Motika. Kažu mi da su odlučili da ja budem komandir ekipe koja je skupljena radi obezbjeđenja objekta kao i magacina, iz kojeg se nemilice krade municija i druga MTS. Bićemo smješteni u objektu nekadašnje škole, koji je pred rat služio za školu u prirodi sarajevske djece. Mlađo ima problem jer mu s vremena na vrijeme teče krv na nos, u prostoriji je sparno i zagušljivo zbog loše termoizolacije.

    U školi je spavaonica, ulazim i vidim da se ekipa već okupila, ja sam jedanaesti. Vidim da nije bila oštra konkurencija za komandirsku funkciju kojom sam počastvovan od komande. Iako smo takorekuć komšije, vrlo malo poznatih lica vidim.

    Poznata i karakteristična Tomasova kosmata glava, nalik lavljoj, šeta po spavaonici s' kraja na kraj. Kontroverzni Tomas, istovremeno uhljup i neshvaćeni genije, nervozan je, kopka ga neka nepravda. Kaže da je dotjeran po principu "koga u'fatiše toga i jebaše". Kažem mu da nije jedini, da smo svi uglavnom tako "odabrani" a da ovih sedam dana možemo i na glavi predubiti.

    Tu su i dvojica meni nepoznatih momaka koji imaju bukvalno metar (ako ne i više) preko leđa. Izuzetno nabildani, što bi narod rekao "k'o od brda odvaljeni". Rekoše mi za njih da su nedavno izašli iz zeničkog tzv. KPZ-a. Očito su tamo imali vremena za tegove i teretanu.

    Nekako po inerciji, u meni se javlja asocijacija za tu ustanovu, moj drug iz JNA Kemo. Kemo je bio mršav i neugledan Ciganin iz okoline Kalesije, punim imenom Kemal Omerović, crn kao tava sa besprijekornim nizom zuba kao biseri i onim karakterističnim ciganskim švalerskim brkovima. Od početka vojnog roka imao je namjeru da zeza sve i svakoga, smišljeno i maliciozno idući na nerve svima. U svim prilikama i neprilikama u spavaonici je, izvrnut na krevetu (koji je obavezno bio "na bijelo", da bi ga što intenzivnije uprljao) pjevao neku nesuvislu pjesmu, o svom komšiji koji je "postradao" jer je došao u sukob sa zakonom pa po prirodi stvari završio u Zenici. Toliko je ponavljao te "stihove" da su mi se bespovratno urezali u mozak:

  • "Hej, poslušajte moja braćo draga, jednog dana Avdaga nastrada! U Doboju po hrđavu putu, gdje sam bio nekoliko dana pa sam sebi zadobio rana. Dok sam brate rane prebolio, ja sam sebi robije dobio. Pa ja čekam od jutra do podne, kad će doći milicija po me. U krevetu ležim pokraj vrata, milicija zakuca na vrata. Pa mi žvako milicija veli: Haj' se Avdo što brže opremi, pa ti s nama do Zenice kreni, jojojojoooj.

    Hej, Zenica je kuća pregolema, u njoj ima tri stotine soba. Svaka soba za jednog je roba a samica za mene je tamna: o'zdo beton, naokolo cigla, na vratima žena noge digla. Hej, ribam hodnik od jutra do podne, za večeru napijem se vode...!".

    Ubrzo su se "vlasi dosjetili", bezbjednjaci su odveli Kema nekud (govorio je, nakon saslušanja, da će ići kod "spijatra") zauvjek iz moje jedinice. Da li je zaista otpušten kao "slučaj" ili je otišao "hrđavim putem" Avdaginim, nismo saznali. Tek, saznalo se da je opjevani Avdaga u stvari "po hrđavu putu" krenuo nakon što je u Doboju izbo oficira JNA.

    Mnogo kasnije, u vrijeme kada se na sarajevskoj televiziji prikazivala meni simpatična serija putopisnih reportaža (neka vrsta "hodoljublja") rahmetli Nisveta Džanka "Pozitivna geografija" (o krajevima BiH, usput "začinjena" nekim ljudima koji su u većoj ili manjoj mjeri "iskočili iz vinkla" ) bješe i epizoda o Kalesiji. Gledajući najavu , to me asocira na Kema tako da sam "tamburajući po mozgovima" ukućanima odmah nakon uvodne špice otpjevao kultnu pjesmu Kemovu. Kasnije putopisac ulazi u neku cigansku mahalu i razgovara sa stanovništvom. Kažem da je možda ovdje i Kemo. Jedan Cigo, brkica, zarastao u bradu je najpričljiviji . Vidim Kemo, dvadeset godina stariji (mada bi se reklo i više) ali nema sumnje da je on i kažem to ukućanima. Kažu mi da foliram, od toliko Cigana da bude baš taj... E, onda on uze šargiju i oplete "Hej, poslušajte...".

    Ova dvojica momaka sa "Zenicom" u biografiji kasnije su se pokazali kao istinski borci i junaci, hrabri i čestiti ljudi, koji su ne štedeći sebe ratovali i obojica u ratu dali svoje živote. O svakom od njih je po jedno poglavlje napisano u ovoj knjizi.

    Ostali borci iz ove moje "jedinice" koja je tih sedam dana i nikada više bila na okupu, bili su mahom mladi momci koji su tu zbog neposlušnosti i pravljenja "pizdarija" pa su njihovi komandiri prijavili ih da malo "da'nu dušom".

    Kao komandir nisam morao da stražarim, ali sam imao već programirani "bioritam" po sistemu "do pola noći" ili "od pola noći" tako da sam dreždao sa stražarima napolju po dobar komad noći.

    Magacin koji čuvamo je bio prenatrpan mahom municijom različitih kalibara, sa vratima otvorenim "na izvol'te". U to vrijeme svako je imao kod kuće municije u izobilju, pa mi nije jasno zašto se kralo. Kad sam malo bolje pregledao, vidim da su sanduci sa municijom ispremještani i ispreturani, da je kradena samo jedna vrsta municije- ona od "špagina" 7,62 mm, ne zbog špagina koji su već bili prevaziđeni, već zato što je odgovarala pištolju "tetejcu".

    U objekt motela, kojeg takođe čuvamo, smjestila se komanda Odreda TO (zvaničan naziv samoorganizovane formacije ljudi u civilu sa oružjem i voljom da se brane) sa pratećim sadržajima. Tu je kuhinja, još uvijek su tu zakupci objekta, porodica iz Srbije. U motelu se hranimo (za kasnije ratne prilike izuzetno kvalitetno i raznovrsno) mi stražari, svi koji su u i oko komande, kao i neki "važniji" organizatori "ustanka" sa terena. Tu su i razni putnici- namjernici na proputovanju prema Srbiji, koji svrate na predah, piće ili zato što poznaju nekoga od domaćih glavara.

    Stalno prisutan tu je i gospodin sa bradom, uvijek za stolom u kutku lijevo od ulaza i uvijek sa istim društvom. Kažu da je to neki profesor sa sarajevskog FPN, koji je tu poslat kao povjerenik Srpske demokratske stranke za naše područje (i ne samo naše, nego za opštine Vogošću i Ilijaš), ime mu je Nikola a prezime čudno i u duhu hercegovačkih posprdnih nastalih na razmeđu devetnaestog i dvadesetog vijeka - Poplašen.
  • rat_znakovi - 91167 - 16.09.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (2)

    Znakovi pored ratnog puta VII-7


    Odlomci iz nepročitanog i nenapisanog "romana"

    A onda, iznenada i ničim izazvana "rijeka" mijenja ime. Nije više "crna" nego dijametralno suprotno, sad se zove Bjelila. Jedna bjelilska dionica služila je nekada davno za kupanje jagnjadi a tu smo mi i sa jedne i druge strane vode učili plivati, u početku i najčešće sa unutrašnjom gumom fićinog točka kao pomagalom. Kasnije su ovo mjesto vikendaši iz Gudura rasturili, kupalište na Bjelilima pretvoreno je u usko korito kroz koje je posramljena voda brže-bolje bježala ka uvoru. A prije uvora u jednu od bijambarskih pećina opet novo ime za isti potok. Sada "rijeka" nije ni crna ni bijela nego je Brodić, uzan i brz vodotok. Spočetka ljeta moglo se kupati i u jezeru na uvoru jer grotlo nije moglo primiti svu vodu koja je srljala i survavala se u pećinu.

    A ova noć kroz koju tumaramo Stojke i ja je obasjana punim mjesecom i zahvaljujući tome mi bez problema šunjamo oko potoka. Nikada mi nije bilo jasno zašto nigdje nisam pročitao da je neko napisao da na punom mjesecu vidi siluetu golmana (mada nekima to liči na rakova kliješta) ili to godinama vidim samo ja, "pravog" fudbalskog golmana u "panterskom skoku", što bi rekao Petar Lazović.

    Nakon što smo obišli sve "vijerove" i vrbake predlažem da se vratimo na polaznu tačku prečicom koju savršeno poznajem, uz Vlačino liješće, pa niz Borak, preko Leksinog, Lazarevog pa Ilijinog čaira, znem gdje preći potočić koji se u Milojinoj bari razlijeva u močvaru ali tu je i most preko močvare, napravljen od dva paralelno položena brvna dobivena razrezivanjem "žioke" , međusobno spojena klanfama, onda uz Brdce i eto nas u crkvenoj avliji.

    Mom drugu Stojketu se ne ide "u bazu", kaže da još je rano, tek je pola dva a mi imamo još fore do šest. Predlaže da krenemo u suprotnom smjeru, da pređemo rijeku i krenemo ka Nanićima, da vidimo stražare li muslimani . Na prvi mah ideja izgleda suludo ali i ja volim istraživati a pošto sam dobar poznavalac terena pristajem da malo prohodamo i na lijevoj obali.

    Znam gdje je gaz a po mjesečini ga nije teško potrefiti. Tu su vratnice kojim se prolazi iz Vlačinog imanja , zatim spušta niz "piklić" u korito, koje je tu široko, šljunkovito i plitko, tako da nesmetano prelaze kola sa volovskom zapregom i traktori.

    Pričam Stojketu kako smo nekada mi đaci osnovne škole iz Nišića sproljeća ovuda išli na izlet u Bijambare. Tu u produžetku, nekih dvjestotinjak metara kroz šumu je prva od tri u nizu travnate ravne plohe koje narod zove bare a cjelokupan kompleks, zajedno sa šumom- Bijambare. Ta bara se i zove Prva bara i tu smo išli na školske izlete. Sa druge strane bi došli đaci iz Crne Rijeke pa bi neizostavno došlo i do fudbalskog meča, u kojima su, nekako po tradiciji, pobjeđivali oni. To je bilo u vrijeme kad je u Crnoj Rijeci učitelj Đemil učiteljovao, pa se nije moglo u viši razured proći mufte, propadalo se često i učestalo, što je imalo za posljedicu da su njihovi igrači bili godinu- dvije stariji, što je bilo značajno preimućstvo. Mislim da smo ih dobili onda kada su za nas igrali Koboš i Brija, braća za koje mi nikad nije jasno zašto nisu postali profesionalni fudbaleri, ti istinski talenti koji su "jeli" loptu još u nižim razredima osnovne

    Prva bara je duga oko 250 m, slijedi pojas šume pa Srednja bara. Ova je najmanja po površini, duga tek oko 150 m, a za mene ostala u sjećanju iz ranog djetinjstva po nesaglednom dželepu konja koji su tu pasli. Moji strčevi, tada momci, ponijeli bi neke priuze od kojih bi pravili improvizovane uzde pa bi hvatali te konje i jahali po barama.

    Čak su i mene usjedali na nekog alata sa bijelom grivom (valjda ga i pamtim po tome) kojeg bi ja jahao a oni vodili. Jahanje je bilo (naravno) bez sedla a alat (konj boje rđe, ne sredstvo za rad), stara izraubovana raga, je imao mršava leđa i oštru kičmu čiji dodir džokej dugo upamti...

    Na Srednju baru može se stići i iz pravca Bjelila, poslije nje slijedi opet šuma i put koji vodi ka Dugoj bari. Pored puta je izvor Banjevac (ili, što bi rekao profesor Enver, Hamzinovac). Taj izvor iz njedara zemlje živom svijetu polučuje najljepšu i najpitkiju vodu na visoravni. Pored izvora bila su dva pločolika kamena, položena jedan uz drugi. Ispod njih bili su džezva i fildžan, koji su pripadali Staniši, najvećem nišićkom hedonisti svih vremena.

    Staniša je imao poseban ritual, uglavnom za lijepog vremena, kad bi uzeo svoju lovačku pušku (istu obavezno napunivši), kafu i šećer i uputio se ka Banjevcu. Udaljenost izvora od kuće bila je taman da se zamori i izduva, potrošivši zle materije iz organizma (ja ga pamtim iz dana i njegovog životnog intervala kada je imao sedamdesetak do devedesetak godina). Tu pored Banjevca bi po ustaljenom ritualu ložio vatru, pristavio kafu (niko je nije znao napraviti kao on, koji je to profesionalno radio u Domu), smotao jednu duvansku, odćeifio pijući kafu, ispucao jedan metak iz sačmare, sve doveo u red, posložio na mjesto pa lagano krenuo nazad istim putom. To je bio Stanišin recept, performans i najznačajniji segment habitusa potreban za dug i zdrav život.

    Staniša je često znao biti i "pod gasom", ali "sportski", inkognito i jedva primijetno, što su tek poneki znali detektovati po spoljnim znacima. Kad bi ga sreo neki šeret, kojih su bili puni Nišići, kao iznenađen bi upitao : "Šta je Staniša, što si to p'jan, jbg ti?". Uvijek bi uslijedio isti odgovor "osupnutog" Staniše: "Mapa niiisam", ali ga je odavala uvijek ista pjesma, koju je pjevao tiho i kroz zube, samome sebi, samo u tim prigodama i uvijek i isključivo do pola: "Đe su b'jele ovce plandovaleeeee...!"

    Duga bara je "najdesnija" i najbliža Bijambarskim pećinama. Ona ima jednu baru kao "separe", prema Srednjoj, pa dolazi ova najveća travnata površina. Pruža se gotovo pod pravim uglom u odnosu na osovinu Prva- Srednja i po površini je veća od ove dvije zajedno, duga oko 700 metara.

    U drugoj polovini sedamdesetih godina i s' početka osamdesetih ovdje je bilo "fudbalsko igralište" OFK Nišići. Za razliku od onog u Krivajevićima ovo je bilo gotovo idealno ravno (sa malim ispupčenjem oko centra, kao Željina Grbavica), nije se moralo kositi jer je bivalo uredno opašeno od strane goveda, konja i ovaca (nešto kao beogradski pašnjak iz sredine pedesetih, nazvan stadionom JNA ) a mana mu je bio i loš pristup ako padne kiša i udaljenost od civilizacije. Kao ono u brazilskoj prašumi u Manaosu stadion Sport Resifea i Nautika.

    Dok sam Stojketu pričao o istoriji i geografiji Bijambara prešli smo ovu baru po kojoj hodamo, koja nije nijedna od one tri nego neposredno graniči uz Bijambare, pa se počesmo peti uz strmu padinu koja po nagibu liči na skakaonicu a zovu je Parabić (ili Porabić, iz ove perspektive nisam siguran). Tu bi negdje trebao biti put, znam da smo nekad tuda vozili sijeno koje bi kupovali u Nanićima, ali onaj "golman", koji sad nekako djeluje više kao vaterpolski nego fudbalski, učestalo zalazi među oblake pa nastaje tama i nevidjelo te se i put negdje zaturio.

    Put nismo potrefili nego nasumično idemo uz padinu. Dočekuje nas prepreka u vidu "trnjoreda", valjda je po granici između dvije parcele niklo trnje i šiblje. Da bi zaobišli trnje krećemo se duž prepreke, ali dospijevamo pravo pred Zaidovu kuću, iznenada i neočekivano, odnosno pedesetak metara ispred nje.

    Jeste da je ova kuća izdvojena od sela ali sam smatrao da je mnogo dalje. Sad- šta je tu je, iznenađeni zalegosmo na rosom natopljenu poodraslu travu.

    Zaid je u stvari Zahid ali se njegovo ime među Srbima izgovaralo isključivo na način kako je ovdje napisano. A bio je poznat bukvalno svima pa i nama obojici, on i njegova braća bili su revolucionari u rezanju drvene građe na visoravni jer su prvi prešli na mehaničko rezanje, koje je zamijenilo do tih kasnih šezdesetih godina dvadesetog vijeka uobičajeni manuelni način rezanja, ručnom žagom. Braća Kadrići su u stvari grobari jedne vještine kojom su se odlikovali ljudi sa visoravni, rezanja "japije" ručno.

    Zahvaljujići okolnosti da je "u mene" đed bio poslijeratni (drugog svjetskog) majstor gradnje kuća i drugih objekata od drveta, a samim tim i pripreme građe, što je zauzimalo veći dio vremena gradnje, on je u svom ekonomskom dijelu dvorišta imao i "kozu" za ručno prorezivanje građe. U vrijeme kad je koza izdisavala poslednje godine svoga eksploatacionog perioda ja sam bio mali dječak ali sam obožavao gledati kako se radi na njoj tako da mi se urezao u sjećanje jedan dio procesa rada.

    Prema posebnom ceremonijalu, praćenom povremenim komandnim uzvikivanjem nekih meni čudnih i nerazgovijetnih riječi, uz pomoć capina i lega balvan se zajedničkim snagama 3-4 čovjeka namicao na kozu, posebno skovanu "skalameriju" od drvenih greda, tako da je zauzimao radni položaj, oko dva ipo metra od zemlje. Linija budućeg reza obilježavala se crvenim kanapom, umočenim u mokru ilovaču, tako što se zategnuti kanap odigne 2-3 cm a potom otpusti naglo, tako da za njim ostane prava linija.

    Poslije se balvan dogonio u horizontalu uz pomoć vaser-vage i kajli tako da zauzme idealno ravan položaj, kako testera ili narodski žaga nebi "šaveljala", a zatim bi bio učvršćavan klanfama za kozu.

    Radni proces obavljao bi se posebno namijenjenom žagom, tako što bi dvojica stajali na zemlji i vukli ravnomjerno i istovremeno žagu na dole (oni su u stvari rezali), a jedan bi stajao gore i samo izvlačio žagu u praznom hodu a njegova najbitnija uloga bila je da pazi na liniju. Taj gornji obavezno je bivao moj đed, koji je usput puktao i dimio na lulu i komandovao onoj dvojici mučenika dole, dok im je ona piljevina nesnosno i uporno padala za vrat i u oči. Kad bi došli do koze, onda bi balvan rotirali za 180 stepeni, pa polako cijugali i drugu polovinu.

    A onda su se pojavili Kadrići, sinovi Ismetovi, Zaid i braća mu Đulaga i Mustafa, sa svojim motorom i naprasno ukinuli vještinu ručnog proreza. Motor je bio "aran", dvotaktni, jednocilindrični primitivni dizel SUS-motor. Na sebi je imao dvije "rore", jednu za sipanje nafte a drugu za sipanje vode, kako se ne bi zapušio (a pušio se često i intenzivno). Palenje motora vršilo se kurblom, koju je trebalo vrtjeti prilično dugo, za što je trebalo prilično snage. Zvuke tog motora (različite kad se zahuktava, kad "sastavi", kad reže i kad se odvaja okorak) pohranio sam među nezaboravne zvuke zavičaja.

    Motor je u svom sastavu imao "kolo" koje se rotiralo a na sebi imalo ispupčeni dio na koji se nabacivala transmisiona traka, kaiš, kako su je zvali. Na drugom kraju trake bilo je isto takvo metalno okruglo ispupčenje sa osovinom za koju se vezivala okrugla žaga koja se vrtila velikom brzinom i proizvodila karakterističan zvuk pri rezanju, ravnomjeran i ubitačan, koji je sem balvana parao i živce prisutnih. Balvan je putovao lijevo-desno na kolicima sa čeličnim točkovima, koji su se kretali po vođicama od "L" profila na drvenim nosačima.
    rat_znakovi - 90759 - 11.07.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (7)

    Znakovi pored ratnog puta VII-6


    Toga aprila 1992. godine noći na Nišićima bile su izuzetno hladne. Mraz k'o jaje, govorili su stariji. Duge noćne stražarske sate ubijali smo na razne načine, najčešće hodajući a kad je mračno, bez mjesečine, onda negdje u zaklonu.

    Moj "savjetnik", tada još živući borac JVuO iz 2. svjetskog rata, kaže mi: "Kad je noć tamna da se ne vidi prst pred okom, onda, da bi vidio ispred sebe, lezi na zemlju tako da su ti oči u nivou tla. Onda ćeš jasno vidjeti sve jer je zemlja tamnija i sve se jasno ocrtava." Takođe, on je bio mišljenja da noću ne prijeti neka naročita opasnost od muslimana jer zna dobro iz onog rata da se oni "boje noći" a naročito zaziru od šume po noći. Što se mene tiče, oba ova savjeta pokazali su se tačnim mada generalno gledano- nisu.

    Jedan drugi nekadašnji pripadnik JVuO, čuveni pripovjedač i stostruki čajo Jovo Eskija, pričao mi je jedan istinit događaj u vezi sa noćnom tamom i vidljivošću. Došla, kaže, grupa četnika (koji su odbili da se predaju novoj vlasti) iz šume 1946. godine za Đurđevdan u kasne sate na slavu kod Relje Đurića na Glavicu, jer po našem običaju na slavu se ne zove, slava sama zove. Domaćin ih ugostio kako i koliko je mogao u to vrijeme, a kad su se gosti nahranili i napojili, primijetiše da se domaćin meškolji, da bi se obradovao kad bi oni pošli. Što bi se reklo, svakom gostu ne gine jedno radovanje od domaćina, nekom pri dolasku a nekom pri polasku.

  • Videra domaćine kako je napolju, vidi li se, mi bi trebali ići!- podigavši ton reče glavni u četničkoj grupi.

    Domaćin to dočeka k'o zapeta puška, istrča napolje pa otuda odmah utrča, te zavika:

  • Mjesečina k'o dan!


    Onda jedan od gostiju iz šume, vidjevši da je domaćin rad da ih se što prije riješi, podigavši čašu da nazdravi jednu "putničku" kaza:

  • E, fala ti brate domaćine! Lijepo si nas dočekao, nahranio i napojio, ti dade nama a Bog će tebi. Sad ćemo svima koje vidimo reći kako si ti dobar domaćin i Srbin i kako nam je kod tebe dobro bilo.

    Čuvši to domaćin ponovo unezvjeren istrča napolje, vrati se kao metak pa izusti:

  • Nev'di se prst pred okom!

    U ovoj istoj, staroj Reljinoj kući na Glavici bio sam u ratno vrijeme devedesetih. To je posljednja starinska kuća koja mi je ostala u sjećanju: drveni četvorovodni krov sa pravougaonom osnovom od šindre (dobija se cijepanjem tankih dasaka od smrčevog drveta sa posebnim rasporedom godova, ne "bjelika" ni "bljuštrika") strm, sa nagibom od nekih sedamdeset stepeni, sa otvorom na vrhu zvanim "badža".

    Temelji kuće su od kamenih blokova, tek ovlaš tesanih priručnim alatima, naslaganih u nizu pravilnom koliko se dalo postići a preko njih se pružaju drvene temeljne grede, nešto većih dimenzija presjeka od onih koje ih slijede po vertikali, a sa kojim su povezane željeznim klanfama.

    Zidovi su niski, od brvana tesanih "sikirom" plankačom (sa sječivom koje je sa desne strane ravno). Prethodno se kanap umoči u ilovaču, zategne se i njime na deblu nacrta trag - linija do koje se skida "meso". Brvna su sa fasadne strane netretirana premazima ni impregnacionim smjesama i poprimila su neki čađav izgled u tamno-smeđoj varijanti. Postavljena su nasatično, uglovi su spojeni tradicionalnom vezom na "ćert", koja daje izvanredno ćvrst i kvalitetan spoj. Ćert na vanjskim uglovima je sa prepustom 10 cm, dok je na unutrašnjim uglovima varijanta "slijepog ćerta", tj. iste veze ali bez prepusta.

    Prozori su minijaturni, pedeset sa pedeset, sa krstolikim ramom i malim staklenim pločama kao ispunom, po četiri na svakom prozoru.

    Vrata su niska, od dasaka, visine oko metar i šezdeset, tako da se pri ulasku mora sageti i uz to prekoračiti prag, koji je tridesetak centimetara visine. Kuća kakve su nekada bile sve kuće na Visoravni, etno-kuća, što bi rekli moderni nostalgičari -ljubitelji starinske arhitekture ili para koje kao prihod donose tzv. "etno-sela", zavisno od percepcije.

    U to vrijeme komanda našeg odreda Teritorijalne odbrane (tako se zvanično nazivala ta jedinica do formiranja VRS-a u maju 1992.) trenirala je strogoću na nama friškim ratnicima tako što je noću uvodila tzv. "mobilno" stanje. Ispočetka stidljivo, pa svaki otprilike treći dan a kasnije je rijetko koja noć bila bez "mobilnog". Kažu, neprijatelj se pregrupiše, puna muslimanska sela vojske "sa strane", čuju se kamioni, vide se svjetla i sve tako neki izmišljeni razlozi. U početku smo to shvatali ozbiljno i po cijele noći dreždali na mrazu a kasnije smo se prilagodili, neki spavali na štalama u sijenu, neki u bajtama a neki hvatali krivinu pa lagano kući, u meke dušeke.

    Situacija je nailikovala onoj iz priče o čobaninu koji je stalno uzvikivao:"Vuk, vuk..." i strašio druge čobane šireći dezinformacije, tako da ga kasnije, kad se stvarno pojavio vuk, niko nije shvatio ozbiljno. Tako bi se desilo i nama da je neprijatelj stvarno neke noći odlučio napasti a tako nam se desio i genocid na Čemernu, 10. juna iste godine.

    Za jednog "mobilnog" iskupismo se svi u jednoj kući, gledamo finale Kupa evropskih šampiona u košarci, Huventud-Partizan. Zbog rata, šta li, tek tada sam jedini put u životu navijao za neki klub Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Titula šampiona se zalila, bilo je još zaliha prave domaće "without sugar" šljivove rakije. "O svačemu heglen zapodjesmo" pa tako jedan čiča, penzionisani policajac, kaže da zna nabrojati sva prezimena u Crnoj Rijeci, kojih je, po njegovom, preko dvadeset. Nudi opkladu, neki prihvatiše a ja sam sudija.

    Čiča je spreman, vjerovatno se ranije preslišao, pa naizust nabroji prezimena crnoriječkih muslimana (koja sam ovdje složio po abecedi, uz dodavanje obavezno ispuštenog "h"): Ahmiš, Alikadić, Arnautović, Avdagić, Bajramović, Balta, Begić, Bibić, Ćiva, Dovadžija, Džuvo, Halkić, Kadrić, Kazaz, Mušanović, Neretljak, Osmanović, Ramić, Šehić, Zukić, Žero. Mali tajac a onda ga neko tušira: "Eeee, a đe ti je 'Uso Govedina?"

  • "U pm, jes' 'Uso, ali on se nekako drugačije preziva... sjetiću se..." Uz sve napore ne uspijeva se sjetiti on ni ostali. Onda ja, kao ovlašteni sudija prekidam diskusiju:

  • "Gotovo, pao si! Zove se Omerašević Husein. A izostavio si i Čizmu!". "Otkud Čizmo, nema Čizmo!?", ne da se on, misli da ga zezam. "Ima, ima Čizmo Jasmin, iz Drinčića, Studenkin", pokušavam ga ubijediti, ali uspijevam tek uz pomoć nekoliko njih koji znaju Čizma iz škole.

    Kasnije, opet onaj isti čiča pita me: "Da li znaš koliko boraca za puške ima u one tri kuće u Nanićima (zaselak Crne Rijeke prema Bijambarama, op. a. ) desno, najbliže šumi?". "Znam, velim, u kući Behajida Neretljaka on i tri sina, Salem, Fikret, Sead. Džuve: Karaga-Ekrem, Zijad, Mustafa, Ahmet, kod Zahida Kadrića on i tri sina, Edin, Ismet, Izet. Ukupno dvanaest".

  • "Jes', njih u tri kuće dvan'es' a nas u čitavom selu 11"!

  • "Znate li vi", kaže čiča, "da je po popisu od prošle godine u Crnoj Rijeci 993 stanovnika?", pa nastavlja:" ako ih je od toga trečina za pušku, to je 331. A vidi nas: ovdje 11, Borčana 10, Zlotege i Krčevine 14, Buljetovina 16 i Hadžiči 13.

    Ukupno nas 64 branimo se od Crne Rijeke!". Četa mala ali odabrana, relo bi se. Ali to bješe četa mnogo više mala nego odabrana. Izračunasmo: 5 njih na jednoga našeg. Istina, imamo značajnu prednost u naoružanju (uz "časne" izuzetke) i ogromnu prednost u "naoruđanju" ali smo sa ljudstvom tanki dozlaboga. A tek poslije "Čemerna", kad je došlo do značajnog dezerterstva u našim redovima...?!

    Moj partner na straži je Stojke, koji je još dječak, šesnaest mu godina tek. On je iz Sarajeva, u posljednji čas pobjegao nekoj raciji komšijske jalije organizovane u "zelene beretke". Došao kod nas pa se dobrovoljno priključio domorodačkim formacijama naoružanog naroda uprkos žestokom protivljenju roditelja.

    Stojke je košarkaš, raskošan talenat, velika nada YU-košarke, predvodnik generacije u KK Bosna. Iako još dječak na pragu je prvog tima, nedostaje mu još snage a i na njegovoj poziciji "dvojke" je velika gužva, uz još neprikosnovenog šutera Miroljuba Mitrovića za minutažu se bori i Nenad Marković a tu je i Haris Brkić, dvije godine stariji od Stojketa, takođe veliki talenat.

    Pričamo najčešće o košarci, zezam ga da kad postane slavni NBA igrač sjeti se da sam ja za njega nekada bio Akim Oladžuvon. Naravno, kad je on bio mali, ali je to ipak bilo. Koš na kojem smo igrali bio je pričvršćen za okresano stablo omorike i "u strani" a pošto sam ja "visio" na njemu imao sam veliku prednost nad basket-rivalima jer sam bio "štela". Propisana visina od 3,05 bila je pod drvetom ali je sa polu-distance bilo tu i cijelih četiri metra i svi koji su imali ruku prilagođenu "normalnim" koševima ovdje su podbacivali.

    Nemirnog duha i urođene hrabrosti zapisane u DNK spiralama predaka iz Drobnjaka, Stojke ne može da se skrasi na jednom mjestu. Neprestano hodamo jer bi on to činio i sam a ja ga ne smijem pustiti samoga( obećao sam njegovom ocu da ću ga čuvati), a kada je mjesečina onda idemo na dalje relacije, uzduž i poprijeko po tek zazelenjelim čairima. Jednom predloži da odemo do rijeke. Mjesečina je, što bi rekao pokojni Relja "k'o dan". Znamo kao svoj džep tu rijeku, u stvari potok, obale i priobalje. Tu smo nekad pecali klenove i poneku pastrmku sa crvenim tačkama po tijelu, na mamac do kojeg bi lako došli sipanjem vode u rupe od popaca, pa kad zlatokrili crni domaćin izađe iz rupe bude i nabijen na trokuku. U godinama koje su uslijedile tu se riba "pecala" i u potpunosti "popecala" na način prilagođen vremenu i raspoloživim sredstvima, crnom ili zelenom bombom, zavisno od ambicija i sklonosti "pecaroša".

    A ovaj vodotok simbol je i ogledalo mentalnog sklopa stanovnika područja oko njega. Kao jedini tok vode na visoravni u vrijeme kad se odlučivalo gdje će biti građeno Sarajevo pokazao se nedostojnim zahtjevima graditelja pa je lokacija visoravni otpala u finalu i Sarajevo je pomjereno tridesetak kilometara prema jugozapadu. Nekih petstotinjak godina kasnije isti ovaj lokalitet je ušao u finale izbora za mjesto gradnje aerodroma i opet ispao, ovaj put u konkurenciji sa maglovitim ali moralno- politički podobnijim u to doba Sokocem.

    Potok koji izbija na površinu između (H)Adžića i Crne Rijeke u početku se i zove Crna rijeka. Da li je naselje sa lijeve strane potoka dobilo ime po njemu ili je bilo obrnuto, niko ne znade reći. Ubrzo nakon izvora "rijeka" meandrira po kao tepsija ravnim barama između gustih vrba, rakita, jova, gradeći "vijerove" pa se gubi u dubećoj šumi bijambarskoj.
  • rat_znakovi - 89889 - 26.04.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

    Znakovi pored ratnog puta (VII-4)


    Rat me je zatekao nenaouružanog i potpuno nespremnog, ali okolina se pobrinula da bar prva prepreka bude savladana u najkraćem roku. Četvrtog aprila kažu mi da u Kriznom štabu trebam zadužiti lično naoružanje. Vidim kod drugih, one nezgrapne "špagine" zamijenili su "kalašnjikovima". Doduše, kundak je mahom drveni ali je puška tip-top, svi su se zakitili tim puškama, naprasno uozbiljili, nabacili neku crtu strogoće i kao da neprestalno misle o nečem izuzetno važnom.

    U štabu oružje dijeli predsjednik štaba lično. Kad dođoh na red izgubi se na trenutak negdje u susjednoj prostoriji, nešto pretura pa otuda iznese neku staru "tandžaru", M-48. Kaže: "Izvoli oružje!"

    A kada sam ga pogledao začuđeno, doda i: "Bolje nisi zaslužio." Zaista, čovjek se uživio u ulogu koju je prigrabio onako mentalno-higijenski i etički potpuno zapušten , dodavši svemu i enormno veliku količinu ega, u stilu Luja XIV - L'État, c'est moi. A prije toga sa mnom u životu nije prozborio čestitu rečenicu, što mu nije smetalo da donese sud o mojim sposobnostima i moralnoj vrijednosti, isključivo na bazi ogovaranja "upućenih" i "dobronamjernih" dušebrižnika iz meni bliskog okruženja. Pričao mi naš doktor kako je on ostao bez cigara ubrzo po izbijanju rata, a kako nije mogao bez tog poroka i "đavolje kadionice", otišao je u štab po koju kutiju nasušnu spasa. Kada je predsjednik rekao da nema, on se je usudio primijetiti: "Kako nema, eto ti pušiš Marlboro"? ; "Kad ja nemadnem Marlbora ti nećeš imati 'ljeba jesti", odgovorio mu predsjednik, u stilu madam Pompadur- aprčs nous, le déluge. Sa takvim na čelu mi uđosmo u rat.

    Ovako oskudno naoružanog uključiše me u sastav već formirane jedinice Teritorijalne odbrane. Razmišljam: kad njih nije strah spavati u svojim kućama a da su čuvanje istih i sopstvene čeljadi povjerili meni, vojniku kojemu su kao lično naoružanje uručili praktično neupotrebljivu tandžaru, cijevi nagrižene 70%, ni meni nije blam istu nositi. Stari me zeza: "Kad pođeš na stražu bolje ti je ponesi kakav kolac, najbolje je granov ili smrekov, lakši je a opasniji si tako nego sa tom puščurinom koja bogzna da li može i opucati, a pogoditi koga može samo slučajno. Ovako, ako koga smotaš iz mraka iza ušiju, na pravilan način, taj neće ustati."

    Primijećujem pogubne posljedice politike vlasti ilijaške opštine: zaratilo se a mi Srbi na području Nišića (u užem smislu) nemamo nikoga sa bilo kakvim činom rezervnog (pod)oficira, ako izuzmemo vremešnog i inertnog Kekeca, koji je "abehajac" i stariji vodnik. A pošto smo svi po činu tako reći jednaci, zakržljali usljed dugogodišnje zapostavljenosti, preostali kriterij za imenovanje komandnog kadra u mojoj Prvoj četi, sastavljenoj od Nišićana, je isključivo moralno- politička podobnost, iliti pripadnost političkoj opciji desne orjentacije, koja se stavila na čelo srpskog naroda. A da takvih ne bi nedostajalo, svi dotadašnji aktivisti naprečac upokojenog SKJ pre¿li su sa lijeva na desno, usput učiniv¿i po jedan ideološki salto- mortale u stilu nigerijskih golgetera i ponovo vedre i oblače.

    Sada imam komandira odjeljenja koji je mlađi vodnik, što i nije nelogično, ali i komandira voda koji je vojnik i komandira čete koji je takođe vojnik. Apsurd, a uz to se potrefilo da se ovi "komandiri" očajno razumiju u strategiju, taktiku, pravilo službe ali i logiku i opšte obrazovanje. "Oficiri" skoro pa kao onaj u Marinkovićevom romanu "Kiklop", za kojeg glavnom junaku vojniku njegov sapatnik kaže: "Ti znaš Pitagorin poućak a on zna da konj ima ćetiri noge!"

    Realno, nas branitelja srpstva (bez ćekićstva) je tada bilo na brojnom stanju taman dovoljno za jednu osrednju šaku jada.

    Organizovani smo tako da se naša aktivnost svodi na noćno stražarenje nedaleko od sopstvenih domova, sa radijusom kretanja između streha i ćertova objekata i zurenjem u tamu odakle bi se mogli pojaviti "oni".

    Po dvojica u svojoj "zoni odgovornosti" do pola ili od pola noći čuvamo stanovništvo, materijalna dobra i sve ispod, na i iznad zemlje. Moj vod drži "Stadion". To je u stvari jedna vještački formirana zaravan, sa južne strane oivičena padinom u nagibu na Milojinom brdcu (neposredno ispod crkve), nastala tako što je Miloja prodao zemljani materijal za pozajmište holandskom preduzeću "Arie Hak Pijpleidingen ", koje je gradilo cjevovod gasovoda na dionici Zvornik- Sarajevo 1979. godine.

    Začuđenim a po definiciji radoznalim i ljubopitljivim ljudima, koji nisu mogli pojmiti toliki obim iskopa bez konkretnog i vidljivog efekta, Miloja je stručno objašnjavao da se tu u stvari gradi fudbalski stadion, pa otud i ostade naziv lokaliteta. A nakon tih radova brdce je ostalo bez pola svoje siluete, kao da ga je ujela neka ogromna zvijer apokalipse i na toj lokaciji nikad niko šutnuo loptu nije.

    Na tom "stadionu" smo zamrcali ili osvitali, zavisno kako koga dopadne, orjentisani prema dijelu Crne Rijeke zvanom Odžak, udaljenom od nas oko dva kilometra čiste livade i poljane, pravi brisani prostor. Lijevo od nas je kvart i uporište Zlotege ali i nepokrivena šupljina od 800 metara, desno je Borak i šupljina od 700 metara, sve livade i sjenokosi.

    Vjerovatnoća da muslimani krenu preko livade u napad nije velika , ukoliko se prethodno ne najedu bunike (Hyoscyamus niger) ili gljiva ludara (Boletus satanas). Nije logično, jer postoje lakši i manje opasni putevi. Pričao mi jedan stari i još uvijek tada živući četnik kako su ustaše u junu 1941. godine, uglavnom muslimani iz Crne Rijeke, pod zaštitom šume krenuli na Srbe pravcem Nanići-Česma- Bijambare-Bjelila-Borak, sa ciljem da zauzimanjem dominantne kote Borak (1033 m. n. m) ovladaju kompletnim prostorom Nišića, koji su tada kontrolisali pobunjeni naoružani Srbi (još nije bilo partizana ni četnika). Razvila se, kaže, žestoka borba u Bijambarama. Bolje naoružane i brojnije ustaše potisle su Srbe nakon što je teže ranjen srčani borac Dimšo Ćuran.

    Povlačeći se, Srbi su zadržavali ustaške snage čekajući pomoć od Knežine, po koju su poslati konjanici. Kada su napokon stigli knežinski ustanici iz Jabuke, ratna sreća okrenula se za 180 stepeni. Dobro organizovani i naoružani Knežinci pod komandom Borka Radovića i osokoljeni domaći potisli su ustaše, a ovi su se potom ušančili u Crnoj Rijeci, zaustavivši dalje nadiranje srpskih ustanika, koji se nisu zadovoljili time što su ustaše vratili na polazne položaje, nego su krenuli u protivnapad, da dotuku protivnika.

    Pričao mi ovaj starina da je odlučujući momenat bio kada je izvjesni Pilindavić, visok valjda preko dva metra, "razapeo" teški protivavionski mitraljez na Borku, kod Vlačine štale, pa osuo po Crnoj Rijeci, kad su krovovi prekriveni šindrom počeli da lepršaju uvis. Ubrzo nakon toga muslimani su u kompletnom sastavu sa sve pokretnom imovinom napustili Crnu Rijeku i otišli za Vareš, otkud su se nakon 1945. vraćali postepeno i strahobolno a u većem broju se vratili tek 1952. godine, nakon što su komunisti likvidirali posljednju grupu u šumu odmetnutih četnika na Slivnju, uz pomoć izdajnika čije se ime sa prezirom izgovaralo među Srbima na visoravni, Tatomira Sorka.

    Ovi naši na Borku organizovani su kao i mi, seoska straža i ništa ozbiljnije noću, iako su jako pristupačni za napadače zbog šume a do pansiona "Bijambare" je nepokriveni šumoviti Kopitovac, kilometar nebranjenog prostora.

    Danju je stanje opušteno pa tako jednom, dok su igrali fudbal kao duh stvori se u selu mršavi stari musliman, sa onom kapom koja na tjemenu ima pipak, tzv. francuska. Ne pridajući puno pažnje zabezeknutim igračima, sa rukama na leđima prođe pored njih predvostručeni, oronuli Sifet, uredno ih pozdravivši kaza da ide kod svog ahbaba Alekse, nešto starijeg savremenika mu još iz "onog" rata, da njih dvojica popričaju o ovom ludilu jer oni znaju da ono ne vodi dobru i treba ga hitno zaustaviti, dok ne počnu padati glave.

    Stari prijatelji su se ispričali pa razišli, ispostavilo se zauvijek. U povratku Sifet prođe pored mjesta gdje je birvaktile Pilindavić razapinjao onu skalameriju, vjerovatno mu je la(h)knulo što tu nije bilo kakve gvožđurije. Ona je postavljena kasnije, kada je Sifet već bio allahrahmetile, u novembru 1993. a ne 1994. kako stoji u poeziji njegovog sina Envera Kazaza, jednog od najvećih trenutno živućih intelektualaca bošnjačkih.

    A slučaj ili nešto drugo (možda i "vodom") , tek dvojica najškolovanijih intelektualaca sa naše visoravni (koju mi zovemo nišićkom a muslimani crnoriječkom, iako mjesto po kojem zovu visoravan ne zovu Crna Rijeka (a mi zovemo) nego Kamenica), Enver Kazaz i Dragomir Sando (ako računamo one koji su se školovali u kontinuitetu a ne i one koji su saletili razne diplome po raznim sinergijama, apeironima, singidunumima, fabusima i sličnim staklenim ustanovama, mahom zahvaljujući "naknadnoj pameti" iz kasnih četrdesetih i pedesetih godina svojega vijeka), potiču iz dvaju kuća koje su udaljene jedva stotinjak metara u Nanićima.

    A u davna vremena ona, kad sam bio đak prvak, vraćajući se iz škole susretnem grupu djece iz Crne Rijeke, učenike starijih razreda, koji su išli iz Ivančića. Iz te grupe izdvoji se ponajmanji od njih, valjda tada bješe peti razred, pritrča mi i uhvati me za grlo, pitajući zašto se ne sklonim sa puta, iako sam to već bio učinio, valjda nedovoljno brzo, po njegovoj procjeni. Ostade mi u sjećanju zauvijek ta žuta glava dječaka koji me je preplašio, sa gotovo žmirećim očima i ježolikom kosom. Mnogo kasnije sam saznao njegovo ime, Enver Kazaz.

    I, mada je on bio daleko od siledžije, nikada nisam sa njim kontaktirao, mada znam da je bio briljantan student koji je nizao uglavnom desetke na studiju srpsko- Hrvatskog jezika i književnosti (iako je sada univerzitetski profesor nekog "drugog", bošnjačkog, ili bosanskog kako ga sad zove), sa svojim karakterističnim stajlingom: šoferska jakna sa krajevima kaiša gurnutim u džepove i HTZ kundure, uvijek kroz naočare zagledan poluzatvorenih očiju negdje iznad glava drugih, u "pravi razlog samurajskih filmova, tanku crnu liniju", nikad p'jan ni trijezan, već "onako, taman".

    Možda mi i nemamo ništa zajedničko ali svakako da imamo duboko u sebi ukorijenjenu ljubav prema istom zavičaju, istoj dvoimenoj visoravni. Ali, on je pjesnik, pa je znao suštinu našeg bitisanja pretočiti u poeziju:

    "U mojem zavičaju
    Ratuju jezici nacija
    Od pamtivjeka do danas
    Ista sela, isti bregovi i isti potoci
    Nose po dva imena
    Da svak'
    U istom trenu bude
    Na svome i tuđem mjestu

    U jednom Bjelila
    U drugom Crna je
    Tekla ista rijeka
    U jednom Kamenicu
    U drugom Crnu su rijeku
    Naseljavli isti insani i isti ljudi

    Nišićka jednima
    Crnoriječka drugima
    Zavičajna visoravan
    Vodu su s Banjevca pili oni
    A oni istu vodu s Hamzinovca
    Njima Kopitovac a njima
    Polovača davala isti šumski hlad
    Nama Bešlino, a nama Deliparino
    Brdo rađalo istu pšenicu
    Mi se penjali na Gradinu
    A mi na Marnikovića
    Isti vis"

    (Nastavak slijedi, akobogda)
    rat_znakovi - 89493 - 28.03.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Znakovi pored ratnog puta VII-3


    Te zime, 1991/92 snijegu se nije žurilo da napusti Nišićku visoravan ali se nekima baš žurilo da započnu ono što nisu mogli postići politikom ostvarivati njenom produženom rukom - ratom. "Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile", stoji u "Islamskoj deklaraciji", zvanično potpisanoj od Alije Izetbegovića a nastaloj na prostorima drevne Persije.

    Za uspostavljanje ovog "jedinstva" postojala je jedna velika prepreka, pravoslavni Srbi koji nisu pristajali da žive u toj projektovanoj islamskoj državi, jer islam nije samo vjera nego i društveno uređenje, sa strogo propisanim normama ponašanja, koje ne važe samo za muhamedance nego i za sve ostale koji žive na tlu države sa islamskim uređenjem, a što se postiže sredstvima navedenim u definiciji. Da bi država bila islamska i u njoj uspostavljen islamski poredak potrebno je imati apsolutnu većinu stanovništva, u suprotnom se može imati samo vlast, stoji takođe u deklaraciji. Da bi to postigli muslimani nisu sjedili skrštenih ruku nego su vukli poteze ubrzanim ritmom stremeći prije svega postizanju ciljnog procenta, što se moglo postići jedino ratovanjem.

    Papisti se nisu konfrontirali sa muslimanima, nastojeći da preko njih i zajedno sa njima eliminišu vjekovnu prepreku širenja papističke jeresi na istok, Srbe. Zato su mahali vezanim zastavama, zajednički napaljeni ka istom cilju.

    Rat je "visio u zraku" i prije pucanja pupoljaka zapucali su metcima. Srpska svadba na Baščaršiji pretvorila se u krvavi pir i predstavljala je istinski početak rata. "Zelene beretke" nisu više mogle čekati, krenula je grudva niz padinu, mada nije u početku tako izgledalo. Srbi su odgovorili barikadama i paralisanjem Sarajeva, tog drugog marta 1992. godine. Centar Sarajeva bio je odsječen od ostatka svijeta, sve prilaze i komunikacije zauzeli su Srbi u fantomkama.

    Kod nas na Nišićima takođe su nikle barikade na saobraćajnicama, na Krivajevićima, Ivanjskom brdu, kod Kamene ćuprije. Drumovi su opustjeli i sablasnom šutnjom vodili u neizvjesnost. Kako nije bilo moguće otići na posao taj dan sam iskoristio za skijanje. Posljednji put u životu tada sam stao na meni omiljen sportski rekvizit skije, usamljen na skijalištu Borkovi. Nedavno sam prolazio pored ove nekad mi drage a sada beživotne daleke padine, u sred zime bez imalo snijega, na Zadušnice. Upokojeni brežuljci mladosti uokvireni nezgrapnim vilama poslijeratne elite kao da se nemušto izvinjavaju iz nepovrata.

    Poput fudbalskog golmana koji krene na loptu pa stane (poslije čega neminovno slijedi gol) i srpsko rukovodstvo je istoga dana uveče uklonilo svoje barikade i povuklo ljude kućama. Stariji su govorili "ili kuj ili ruke ne garavi" a veliki Njegoš skoro istovjetno: "Što se mrči kad kovati nećeš, što zbor kupi kad zborit ne smiješ?". Kao glavnog pregovarača srpski oligarsi isturili su rezervu sa kraja "benča", političkog transvestita i konvertita, bivšeg komunističkog ekstra-kadra i rukovodioca iz sela Milići Rajka Dukića i rezultat je bio negativna nula, ako se izuzme jedino to što muslimani nisu gonili barikadiste od barikada do kuća.

    Namjerno ili slučajno Srbi su propustili da riješe u svoju korist situaciju u BiH na samom početku krize. Umjesto toga zavladalo je neko čudno primirje, napeto kao hozn-treger i ništa više nije bilo isto. muslimani su se distancirali od nas i zauzeli neki gard, bokserskim riječnikom rečeno "dupli dekung", do daljnje-g, što bi rekao Alija.

    I dalje smo toga marta skupa sa muslimanima putovali istim autobusom na posao, ali uz minimum komuniciranja i maksimalnu dozu podozrenja jedni prema drugima. U Sarajevu je došlo do vidljivih i čudnih promjena: namnožila se populacija švercera devizama ispred "Evrope" i nenormalno povećao broj revizora u "Grasovim" vozilima. I jedni i drugi su imali mahom bijele čarape i govorili ekavicom sa naglaskom koji potiče iz Raške oblasti. Izgledalo je kao da je Raška oblast neki kontinent i da su se svi njegovi žitelji iz nekog razloga odjednom obreli u Sarajevu.

    Naglo, upadno i napadno sarajevskim ulicama počeli su šetati momci sa maskirnim košuljama i zelenim beretkama. Boja beretke ne mislim da je izabrana po uzoru na američku jedinicu tog imena, prije će biti da se težilo potrefiti nijansu boje "zelene knjige". U grupicama po 3- 4 špartali su ulicom Vase Miskina, tek stasali momci sa ozelenjelim imidžom. Svakim danom kao da su odnekud izvirali, bilo ih je sve više. Idući sa posla kod Vojne bolnice naletim na grupu njih dvadesetak, svi sa zelenim beretkama stoje zbijeni u grupu i po komandi za predvodnikom urlaju "alahu akbar". U našem autobusu neko mršavo, neugledno i zakržljalo momče "zelena beretka" iz Kamenice(kako su tada Crnu Rijeku zvali njeni žitelji) pokazuje izbečenim i zadivljenim drugarima neki nož sa zakrivljenim sječivom na vrhu. Kaže da je to specijalni nož "sandoklan" koji će da kolje Sande sa Nišića. Da li isključivo Sande ili se i mi ostali možemo nadati? Vjerovatno, ali se prioritet, eto, zna. Preplašena djeca šapću ime tog nadobudnog zelenog potencijalnomg "sandokoljca", Muhidin Bajramović. "Zelena beretka" ante portas.

    Rat je stizao neminovno a po mene u totalno nezgodno vrijeme. Prilično težak fakultet završio sam u eri Ante Markovića kao student generacije, a pošto nije bilo dovoljno kandidata za postdiplomske studije da ne gubim vrijeme čekajući "prazan" upisivao sam kurseve engleskog jezika i stigao do naprednog stadijuma. Još sam živio u ubjeđenju da ću uspjeti ostvariti sve zacrtane ciljeve u životu a jedan od njih bio je i baviti se naukom i školovati se na svim preostalim stepenima, dostići sva preostala stručna i naučna zvanja.

    Sa mnom na engleskom je i momak iz Ilijaša Boro Vitomir. Boru znam sa zajedničke obuke vozača koja nas je zapala kod harizmatičnog i najnervoznijeg instruktora Riste Džombića, koji je imao ubjedljivo najkraći fitilj među instruktorima, mahom smirenim i staloženim ljudima u odnosu na koje je bio dijametralno suprotan. "Slabo voziš, griješiš uvijek isto, to ti kaže tvoj instruktor Risto" deklamovali su oni sa strane Bog zna kad sklepane stihove, podjebavajući Ristine pitomce.

    Priča mi Boro da on ima problem sa vladajućom oligarhijom( sastavljenom mahom od površno ili ovlaš obrazovanih ljudi) u Ilijašu koja se u širokom luku kloni svih akademskih građana i smatra ih nedostojnih učešća u poduhvatu odbrane srpstva, u kojem su se sami proglasili predvodnicima i avangardom. On je intelektualac, diplomirani ekonomista od tridesetipetšest godina i kaže da je logično da se on pridruži svom a ne nekom drugom narodu u slučaju oružanog sukoba ali i da nije logično i ne priliči da se sada zakiti kakvom puščuriniom i hoda takav ulicama.

    Kažem mu da su i meni tek tada postale jasne neke stvari a prevashodno zašto sam i ja ignorisan od mojih suseljana Srbendi . Plus sam negdje zezajući se citirao Coku, nišićkog boema, koji kaza: "ovo sadašnje rukovodstvo sve sami šoferi i gostioničari". Epilog- položaj daleko iza aut-linije, na mene se ne računa ni u petogodišnjem planu.

    Na žalost, dobri i čestiti Boro je poginuo i to na samom kraju rata u nekom rovu na Čekrčićima u koji ga na početku smjestiše "nadležni", čestito se odužujući svom narodu, na Vidovdan 1995. godine.

    Tog četvrtka drugog aprila ¿92. dugo i besciljno lutao sam ulicama Sarajeva, ne sluteći da je to posljednji put da prolazim ulicama "mog" Sarajeva, u kojem sam završio srednju školu i fakultet, zaposlio se i radio, kovao planove za budućnost, u kojem sam i rođen, onomad. Ulice su kao i uvijek bile pune naroda koji je naivno još mislio da se rat u BiH može izbjeći iako je "neovisna i samostalna" Hrvatska izvršila agresiju na BiH i pokolj Srba kod Bosanskog Broda, 26. marta.

    Poslije rata "milion" puta prošao sam Sarajevom, u automobilu ili pješke ulicama. Nekad mi onako iz čista mira dune i odem prošetati gradom, ničim izazvan . Ali, taj grad nema više dušu, ne možete tu više sresti Kustu ni Neleta (Đuro tek po nekad navrati), Miću Vukašinovića ni mog komšiju sa Nišića (imao vikendicu a vikende provodio sjedeći u "Boru") Dražena Žerića- Žeru. Kao da gledam u prazno, pune a prazne ulice. Nedostaje mi i onaj tip što je "nasuvo" pjevao sevdalinke od sebilja do vječne vatre, nedostaje mi moj drug sa utakmica Crvene zvezde, najveći zvezdaš Sarajeva svih vremena Hilmo Šljoka, i onaj Šiptar sa "trokoljic", i onaj drugi Šiptar što ubacuje kugle sladoleda u kornet iza leđa i ispod noge, zapuštena žena što prodaje perece na staroj sklepanoj dvokolici sa točkovima od bicikla, debeli tip što valja nekakve nožiće koji gule krompir i prave od njega spirale, visoki i nezgrapni Bobo sa cvikama "dno od tegle" što hoda gore- dolje, Vehbija što prodaje tigrovu mast, Mišo Hasani što čisti cipele, nedostaje mi i Avdija Balta- Hođica( švercer iz Crne Rijeke koji je završio Islamski teološki fakultet u Kairu i znao Kur'an napamet, a nakon što je "raščinjen" svakoga dana nešta "valjao" u gradu)... Nedostaje mi zauvijek izgubljeno "moje" Sarajevo.

    U petak ujutro, trećeg aprila krenuo sam na posao kao i do tada. Neposredno pred dolazak autobusa zaustavi se na stanici neki stojadin, žute boje. Prepoznah vozača, komšija kaže da ne idem na posao jer je javljeno da muslimani planiraju da blokiraju grad u toku dana i teško da će se neko izvući nakon toga. Vraćam se kući. Počinje moja karijera ratnika.
    rat_znakovi - 89364 - 21.03.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Dragislav Motika - Daca - VII-2


    Iz neobjavljenog i nepročitanog romana "Znakovi pored ratnog puta"

    Poglavlje VII

    U onom "Centrotransovom" autobusu koji je narod zvao "željezara" a koji je kretao najranije od svih i vozio na relaciji Ilijaš- Krivajevići i obrnuto, Daca je bio neizostavan, uvijek sjedeći u trećem redu sa lijeve strane od ulaza. On i njegova supruga Dragica, rodom Macanović iz ilijaških Kadarića.

    U vojsci - JNA Daca je služio Školu rezervnih oficira KoV u Bileći. Stoga je, kao rezervni kapetan, u godinama pred rat bio komandant Odreda teritorijalne odbrane Nišići, kojem smo pripadali mi rezervisti tog područja i koji je bio dvonacionalni, srpsko-muslimanski. Goneći "plave" spremali smo se u duhu doktrine komunističkog uređenja zajedničke nam SFRJ: "Živimo kao da će još sto godina biti mir a spremajmo se kao da će sutra biti rat".

    Narod nije znao ili nije dobro čuo kad je Tito ovo izjavio. Naime, uredno podgojeni Jugosloveni, što bi se reklo prosječne domaće porodice, živjele su kao da će milijardu godina biti mir, a što se tiče rata, došao je prebrzo, u treptaju oka i ispalo je da smo se mi iz TO Nišića u stvari zajednički spremali za ratovanje izmeđuse. A u ratu koji je uslijedio izginuli su svi moji pretpostavljeni iz Odreda TO: komandir odjeljenja Hrustem Herić-Bjelan, na Polomu, komandir voda Jusuf Ahmiš na Mačku i komandant Daca na Orozovom brdu, svi u krugu prečnika 5,3 km. Prva dvojica na funkciji znatno većoj nego u TO a Daca... znatno manjoj.

    Na posljednjoj vježbi, kao da smo znali da je posljednja, koja bješe u jesen 1989. godine, toliko je bilo zezanja i smijeha da nam je to moralo prisjesti. Iako je kiša lila cijeli dan, to nikome nije smetalo. Svi smo bili mladi i rat nam nije bio ni u dnu malog mozga. A, imadosmo tada i jednu "žrtvu", kolateralnu štetu, kako bi rekla doktrina NATO.

    Naime, jedan "borac" iz moga odjeljenja popio je sadržaja iz čuture već u toku prijepodneva taman dovoljno da se zbog toga svali iza ograde i prespava ostatak odsutne bitke sa "plavima", izložen dejstvu oktobarske kiše , koja nije uspjela da ga osvijesti kao i "napori" saboraca. A usnuli Žuti je bio poznat kao "jandal" po monogo čemu, pa tako i npr. kod izbora badnjaka. Kod svih uz kuću za Božić je bio hrast ili eventualno grab, samo je Žuti uvijek prislanjao bor, uredno okresan, sem nekoliko grana pri klici.

    U ratu koji je uslijedio Žuti je bio hiperdeficitaran kadar, pa nije morao biti vojnik nego je radio "svoj" posao, tako da je imao dodirnih tačaka i sa mnom. Jednom (i više nikada) je odlučio da obiđe borce na liniji a ja sam mu bio domaćin ili vodič, kako se uzme. Onako "pod gasom" držao mi je usput predavanja o mnogo čemu, a naišavši kroz pustu i popaljenu Crnu Rijeku zastade, okrenu se oko svoje vertikalne ose, pa kaže:
  • Vidi koliko je ovo uporište bilo, a srpski junaci su ga osvojili!

    Već prilično "plavog vrata" od njegove priče odlučih da mu kontriram pa kažem:

  • Postoji junaštvo ali i čojstvo, zaštititi druge od sebe. Konkretno, mislim da nam ne služi na čast pljačkanje napuštenih kuća i imovine koje je izvršeno u ovom selu nakon njegovog zauzimanja.

    E, tu sam ga već naljutio, obrecnu se:

  • Kakvo pljačkanje, u svakom ratu se uzimao i ratni plijen.
  • A šta ćemo sa onim "ne poželi ništa što je tuđe"?
  • Kada je rat to ne važi!
  • Ali, kada je Gospod dao Mojseju ploče na gori Horivu na njima nije pisalo, u zagradi ili kao fusnota, da ova zapovijest ne važi u ratu!

    Iznerviran, kao "argument" je potegao tvrdnju da ja pričam o stvarima o kojim nemam pojma i da on neće o tome sa mnom raspravljati. Od tog dana je prema meni izgradio zid koji nikad nije srušen.

    Po završetku rata Žuti je otišao u glavno sjedište svoje firme. Tamo je ispričao da je rat proveo na najžešćem ratištu, na Nišićkoj visoravni, odakle se poslednji povukao. Dali su mu posao u centrali i sada posjeduje čin koji u vojsci odgovara činu generala. Na Nišiće Žuti (a sada Bijeli ili, pravilnije, Beli) dođe o Petrovdanu, autom pozamašne kubikaže i sa pozamašnim krdom konja (stari narandžasti "fićo" odavno je pao u zaborav) i obavezno, nakon početnog oklijevanja, izvrši juriš na jagnjetinu, tek da ga želja mine. Na trećoj kili kao da mu Bog usta zaveže. Zaista, rat nekima i nije donio nedaće, naprotiv.

    Nedugo nakon naše posljednje vježbe "plavi" su nadjačali "crvene" bez borbe i poslije "demokratskih" izbora nastupila je nova era. Opet nedugo, nakon izbora, postade normalno da se ima, pokazuje i nosi oružje kao dio svakodnevnog bioritma i folklora.

    Srbi su noću "kao patrolirali" isprva krijući se a kasnije sve više javno se pokazujući u punoj spremi, da bi to jednog trenutka preraslo u tetrijeboliko šepurenje, noseći neke čudne skalamerije od oružja koje ja nisam vidio ni u JNA (iako sam radio u garnizonskom magacinu), za koje rekoše da se zovu "špagini". To je u stvari bilo zastarjelo rusko automatsko oružje PPŠ-41 (Pistaljet-Puljemjot Špagina), koji koristi municiju 7.62x25 mm (pištoljska), ima bubanj-okvir sa 71 metkom i osobinu da zna zapucati sam od sebe ako, naprimjer, jače udarite kundakom o beton ili ga odbacite a on doskoči na tvrdo.

    Muslimani su svoje naoružanje šetali danju, obučeni u plave čohane tip-top uniforme rezervnog sastava milicije, što im je davalo legalitet, pa su slobodno zalazili i u srpska sela. Od naoružanja su imali njemačke automate Heckler & Koch MP5 (Maschinenpistole 5) , kalibra 9x19 mm, mnogo savremenije i ubojitije oružje od srpskog "špagina". Da li su imali kakvog oružja za "u civilu" i "oko kuće" ne znam pouzdano. Doduše, nisu ti "rezervisti" bili isključivo muslimani, sa njima je bio i jedan Srbin sa nadimkom Lav, koji je kasnije "hekler" donio u miraz u srpsku vojsku, ali mu je isti konfiskovan od strane nadređenih.

    Poslednju aktivnost mi uočiratni rezervisti imali smo na nekakvoj smotri neposredno prije buma, zvanično nazvanoj (u pozivima) "prezaduženje opreme". Iz nekog razloga Srbi su prezaduženje bojkotovali, valjda da bi pokazali spremnost, odlučnost, jedinstvenost i odanost nekom meni tada nepoznatom centru moći. Naime, tada sam bio još uvijek nesvrstan i u očima okoline nacionalno neosviješćen, sa totalno "krivim navojem" i na nekim svojim "filigranskim pločnicima".

    Među tih nekih 0,2% Srba koji su se odazvali pozivu bio sam i ja (mada ne znam za nekog drugog Srbina da je isto postupio). Onaj službenik Štaba TO iz Ilijaša, Srbin razbarušene frizure koji je trokirao u govoru, imena (ako upamtih) Marinko, bez riječi i pogleda uperenog negdje iznad mene mi je bacio pred noge bluzu, košulju i pantalone SMB opreme M77. Tada odnekud kao duh izniče onaj nekada "doktor" OFK Nišići Vejsil. U stvari, bio je svo vrijeme tu prisutan ali kamufliran, opušteno i diskretno ali ažurno i sa koncentracijom Vasje Smislova u neki svoj folder u glavi evidentirao je one koji dolaze. Smiješeći prilazi, pruža ruku i pita:

  • Kako ti je majka?

    Vejsil je bio istinski humanista i medicinski radnik koji je nastojao pomoći mnogima, znanima i neznanima. Nekada davno, kad sam bio dijete, sjećam se kako se smijao bez zle namjere nekoj babi Jankovici, koja je pred širim auditorijem kazala:

  • Dobar je ovaj Vejsil, ne bilo mu vjere falit'!

    Pričao mi stric da je na popisu 1971. godine Vejsil u rubriku "nacionalnost" unio "Srbin". Ne "neopredijeljeni", ne "Hrvat" (preostale mogućnosti izbora) nego "Srbin". Sada je taj dugogodišnji aktivista SKJ, SSRNJ i uvaženi društveno-politički radnik naglo i odlučno promijenio boje. Od crvenih prešao je zelenima i u Crnoj Rijeci jedan je od osnivača partije Alije Izetbegovića.

    Kasnije, kada je ratni vihor zahvatio naš kraj a Crna Rijeka gorjela Vejsil je opet, kao duh iznikao među Srbima. Našavši se tog turbulentnog novembarskog dana u okruženju i sa ogromnim izgledima da izgubi život zaigrao je na posljednji adut. Iz svog zaklona u Gaju izašao je i sa svojom "medicinskom" torbom u ruci zaputio se pravo u grupu srpskih vojnika. Prepoznao je neke od njih i računao na njih.
  • Ja sam medicinski radnik i mene štiti Ženevska konvencija, vikao je prilazeći im.

  • Tebe štiti moja dobra volja da te ne ubijem, odvrati mu nekadašnji fudbaler o kojem je Vejsil brinuo, nekada britka sablja, nišićki Đakino Faketi.

  • Kako ti je majka, prišavši izusti Vejsil, u svom stilu onu svoju efektnu floskulu.

    Ovaj hazarderski potez donio mu je spas, niko mu ni čvoku nije opalio. Bio je poslije toga nešto malo vremena zatvoren pa pušten i već za nekoliko dana je na muslimanskim medijima govorio o srpskim zlodjelima i svojim patnjama u kazamatu u kojem ga je "liječio veterinar D. ".

    A poslije "prezaduženja" bilo je kud koji, svako na svoju stranu i definitivno, za sva vremena. Naš odred TO postao je jednonacionalni a muslimani su dobili svoj. Daca, sada već KIK (kapetan prve klase) je ostao na čelu našeg odreda a na istorijskoj "kozačkoj skupštini" u šumi Jelik oktroisao se i vojvoda, zajednički nama i "Brguljacima".

    Te 1992. godine na Nišićkoj visoravni Božić (u stvari, po pravoslavnom zakonu to je bio Božić iz 1991. godine, pada 25. decembra po julijanskom kalendaru) je bio izuzetno "svečan" ako se uzme u obzir da je ispucano bar 2-3 kamiona municije raznih kalibara u praskozorje, tek toliko da (sa)znaju "oni" da se na ovoj strani ima svega i mnogo se jako a šale nema.

    Nastavak slijedi, akobogda.
  • prepiska - 89347 - 20.03.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (1)

    Goran Glišić, 19 godina od pogibije


    Na video-zapisu koji je postavio Boris (post 89325), tajming 7:25, je Goran Glišić (peti u koloni a drugi sa bradom), heroj odbrane Nišićke visoravni, poginuo 16. marta 1995. godine. Slava mu i hvala.
    rat_znakovi - 88767 - 15.02.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (10)

    Dragislav Motika - Daca - VII-1


    Iz neobjavljenog i nepročitanog romana "Znakovi pored ratnog puta"

    Poglavlje VII

    O Petrovdanu 2013. godine zalutao sam u Krivajevićima. Zaboravio sam skretanje za Kremenac i nekada čvrstim makadamom a sada u travu i grmlje zaraslim, jedva primijetnim putom, "ovariso" prema Mićinoj kući. Čudno je kako nekada dobro znani predjeli nakon dvadesetak godina nesusretanja i negledanja izgledaju nakako kao da su smanjeni u proporcionalnoj razmjeri, kao da se nebo približilo zemlji , brda međusobno isprimicala, kao da hrle jedno drugome u susret a šuma halapljivo otima nekadašnje čaire i polja u zamjerke, da sve zatre i u zaborav otpiše.

    Nešto kasnije gledam dobro poznate i zauvijek ucrtane mi u glavi konture brda Konjskog i Gradine, koja zaklanjaju od pogleda muslimanske Bakiće. I ona kao da su se u međuvremenu prišunjala Krivajevićima i izgledaju kao da je kamenom dobaciti ih najmanji problem, tu su, na dohvat ruke. Nema više onih osušenih krnjataka jela i omara na njihovim padinama, u koje smo ratnih godina buljili do iznemoglosti, ušiju naćuljenih u maniru pustinjske lisice, čekajući onaj famozni pucanj "ta-tu". A dobro poznata kosa iznad Bogdanove kuće kao da još odjekuje Brkinim glasom, kao onog prvoga avgusta ratne '94: "Desno krilo zalomi, hvataj žive... ", kada je malo nedostajalo muslimanima da u dramatičnoj trci sa vremenom tada uzmu Krivajeviće.

    Gledam unaokolo, tu je nekad bilo selo, prilično brojno naseljeno, jedno od rijetkih srpskih sela zbijenog tipa. To su nesrećno selo 1943. godine ustaše iz susjednih sela i Olova popalili i uz put 33 stanovnika, mahom djece i starijih, zatvorili u štalu i žive spalili. A nakon Dejtona njihovi nasljednici dovršili su u punom smislu ovaj pir, niti jedan objekat nije ostao a da nije ogrijao nebesa.

    Sa zapadne strane je brdo sa strmom padinom prema zapadu, Lisac. Nekada davno, u djetinjstvu, peo sam se uz ovu padinu kao uz neki sopstveni Mont Everest, uživajući u trijumfu kada bih stigao među one lijeske na vrhu. Tu su šanci iz Prvog svjetskog rata koje je kopala austro-ugarska vojska. Položaj brda je takav da je većinom u prisoju, tako da rano bježe snijegovi sa njega. Dok je okolina u bjelini, Lisac uvijek prvi zbaci sa sebe pokrivalo snijega. Stariji bi tada znali reći: "Eno, Motike raskosile Lisac". Generacijama se prenosila priča o nekom sunčanom Tripunjdanu bez snijega, slavi Motika. Kod nekog domaćina, kad je rakija preuzela goste, zapodjenuše temu o kosama, ko ima najoštriju. Da bi otklonili dilemu i prekinuli prepirku, izašli su na Lisac i raskosili onu travu starugu, u sred zime, 14. februara.

    Sada u tom avetinjski pustom selu žive još samo 2-3 savremena otšelnika i zaboravljena, bolesna Šimša, herojeva majka, u svojim polu-obnovljenim kućama, svako od njih "Božjom rukom vođen da umire gdje je rođen". Ostali su se razmiljeli i pozaustavljali po raznoraznim kutcima bijeloga svijeta. Gledam nekog muslimana kako u stilu marljivog i savjesnog domaćina tjera kosilicu i kosi bujnu travu u Krivajevićima, u strani zvanoj Kremenac. Pristajem na muku mome drugu Rajku:

  • "Vidiš, Rajko, rat nije donio Şrbima samo nedaće, nekima je donio i blagodeti, kao na primjer tebi. Da nije bilo rata sada bi se ti čuturio i cvario na suncu umjesto onog muslimana što kosi tvoju đedovinu u onoj strani, a ovako sjediš sa nama u hladu, tučeš "jelen" i ždereš jagnjetinu sa ražnja.

    Rajko me samo pogleda i nasmija se, zna šta je poenta, mi smo sapatnici i sastradalnici, i moja djedovina je isto doživjela, a i ja sa njom. Tužna i tragikomična naša stvarnost.

    A prije ovog petrovdanskog dolaska u Krivajevićima sam bio poslednji put dalekog 17. decembra 1994. godine, na četrdesetodnevnom pomenu mome nekadašnjem komandantu Daci, koji je poginuo na Orozovom brdu, drugog novembra iste godine. Kao predstavnika "domaćeg" bataljona (nije to više bio nišićki ni okruglički, nego miks ova dva bez i jedne organoleptičke osobine) sjeli su me odmah sa desne strane dolibaše, pukovnika Josipovića.

    Muku na ionako mučnu atmosferu u prostoriji dodavalo je pukovnikovo kazivanje o pogibiji srpskog heroja Miće Vlahovića, koja se desila dva dana ranije negdje na Treskavici. Prvi put izbliza gledam ovog mrkog ratnika, kojeg sam poznavao isključivo iz izviđačko-borbenih dejstava, a mnogo više iz priča drugih. Nevjerovatno koliko veliko i plemenito srce ima ovaj vojskovođa, koji je sa suzama u očima govorio o svome Mići, svojoj uzdanici i desnoj ruci, heroju i ratniku, banatskom paoru koji se u legendu vaznio iz bosanskih vrleti, ratujući za slobodu, spas i opstanak svog naroda. Sad se sjetih jedne propale ne tako davno ugasle akcije, da se u Mićinom rodnom selu jedna ulica nazove njegovim imenom. A kako i očekivati da se u opštini kojoj su stanovnici ime promijenili od Srpska Crnja u Nova Crnja bilo šta nazove po srpskom junaku.

    A Dragislav (Uroša) Motika - Daca (ovaj nadimak se izgovara brzo, prvo "a" se gotovo gubi, nije Daaaca) bio je moj komandant, on je na mom ratnom putu na nekoliko mjesta prosto iznikao, ničim izazvan, kao na željezničkoj skretnici, da okrene jezičak u željenom pravcu i usmjeri me na pravu stranu. Jednom mi je u bukvalnom smislu spasio život ali jednom drugom (ne)prilikom nije dozvolio da i ja spasem njegov, iako sam bio na putu da to učinim i za to su postojale izgledne šanse.

    Dacu sam upoznao kao dječak, navijač OFK Nišići u kojem je on bio vihorno desno krilo, koje je protivničke bekove bacalo u očaj, prolazeći pokraj njih u petoj brzini, onako poguren uz aut-liniju, naizgled kao da je glavu zaturio negdje između nogu. Nisu mu ništa mogli ni u to vrijeme u svim klubovoma Opštinske lige Ilijaša veoma rasprostranjeni kostolomci, koji su fudbal igrali pod devizom "lopta može proći ali igrač nikako", kojih je prepuna bila ta fildžan liga. A u šesnestercu protivnika znao je stvoriti pravi haos, kao u onoj priči pokojnog Mirka Kamenjaševića: "Teren je suh, jedino je oko Osima mokro, protivnički igrači natrčavaju na njega, klizaju se i padaju a on stoji i valja loptu!".

    Sjećanje ide u tu, sada već baš daleku 1976. kada je osnovan naš fudbalski klub. Tada sam "volontirao" na obilježavanju linija terena piljevinom pred utakmice, a na utakmicama dohvaćao lopte koje prođu iza gola. Bio sam prisutan kada je geometar-igrač Jeremija razmjerio teren i kad su prvi put postavljene stative, prečke, korner-zastavice i iscrtane linije na neravnom, grbavom i ručnim kosama košenom igralištu "Polja", u blizini Krivajevića.

    Trener Momčilo Pejić forsirao je sistem igre stari dobri "WM", iako je to već bilo doba tzv. "totalnog fudbala" Rinusa Mihelsa. Pravi treneri sistem prilagode raspoloživom "rosteru" igrača, tako da je to učinio i naš dobri Momčilo. Neka vrsta "doktora O" u klubu bio je Ilija Čančar, zadužen za sve i svja u organizacionom i tehničkom smislu a u "stručnom štabu" bio je i neizbježni društveno-politički radnik Vejsil Kazaz, u ulozi ljekara i fizioterapeuta.

    Ubrzo je uslijedila i prva utakmica, prijateljska, protiv FK Ljubina, koji je predvodio ugostitelj iz Ljubine Jozo Bartula-Šuco (nadimak dobio po izvornom zanimanju, obućar), mali i debeo, nalik na kockicu, sa jednom kraćom nogom, veliki zaljubljenik u fudbal, ostrašćeni navijač i član uprave FK Sarajevo.

    Na toj utakmici Nišići su bili u crvenim dresovima a gosti u zeleno- bijelim, završena je rezultatom 2:2 a sastav OFK Nišići bio je, po linijama: Nemanja Stojanović - Petar Stojanović, Fuad Alikadić - Pavle Pejić, Todor Kojić, Spasoja Motika - Dragislav Motika, Mitar Nedić, Savo Pejić, Momčilo Kojić i Mehmedalija Balta.

    Te prve godine po osnivanju klub je bio nadomak osvajanja titule i plasmana u veći rang, za što je malo nedostajalo, ali, što kaže narodna poslovica: "To što malo fali, to djevojci sreću kvari". Daca je u toj sezoni odigrao utakmicu karijere protiv kluba iz Podlugova, rivala u borbi za titulu prvaka, koji se tada zvao "INA" (što će reći da su imali sponzora), kada je dao dva gola i tri namjestio za pobjedu od 5:1. Na kraju, prvak je bila Luka, čiji je sponzor bio mesar Ćebo. Poslije toga, Nišići nikada više nisu došli u priliku da se bore za titulu a mislim da su jedini klub od devet njih iz prve godine Opštinske lige koji nikad nije ušao u veći rang.

    Možda je za to kriva i klupska politika, jer su dovodili igrače mahom iz Sarajeva, tj. lige koja se igrala na onim šljakastim terenima, u kojoj su bitke bili klubovi kao Vratnik, Hrid, Saobraćajac, Vrbanjuša... mahom uveliko propale i mahom slabije od domaćih zapostavljenih momaka, u odnosu na koje su dobijali prednost. Među plejadom igrača i "igrača" pamtim i neke specifične tipove, kao, recimo što je bio Faruk Kolar-Febo sa Čengić Vile, u sarajevskoj raji poznat kao glavni junak doskočice za levate: "Pozdravio te Febo! Koji Febo? Što te j... !" Febo je bio deklarisani napadač, koji je promijenio mnoge klubove a koji i nije bio loš kao igrač, samo ga je na svakoj utakmici zezala jedna od dvije stvari: ili je bio p'jan kao duga (ne duga na nebu nego duga kao dio bureta) ili mamuran kao čep, zavisno da li se igralo prije ili poslije podne. Zato, kada je on bio u timu, nikad nije bilo dosadno bez obzira na rezultat, tu je bio Febo i njegovi performansi. Nije bilo utakmice a da ne dobije bar jedan žuti, često i dva, mahom zbog sočnih psovki i gestikulacija.

    Mnogo kasnije vidjeh Febu u "kultnoj" emisiji sarajevske televizije "Vatrene ulice", čija je orjentacija bila šprdanje sa raznim tipovima sa margine života, koji su "pukli" i "otišli", na ovaj ili onaj način. Izjavi tada oronuli i od maligana još nedokrajčeni Febo pred kamerama: "Ja sam Kolar Faruk zvani Febo a zvani Doktor sa Čengić Vile, jer sam tu od šeset treće". Ne znam šta je bilo u međuvremenu sa njim a pročitah negdje da ga srpska strana tereti za (ne)djela u ratu, za ubistvo Mome Ivkovića.

    A u to vrijeme za OFK Nišići nastupao je i kasniji komandant Olovske brigade i muslimanski ratni heroj Senahid Bolić - Bolo, koji je bio nešto zakuvao sa upravom svog kluba Stupčanica, koji je bio 2-3 lige iznad nas i u prijateljskim utakmicama tukao nas minimum 5-6 razlike. Bolo je dominirao tom ligom igrajući kao centarfor, onako građen "kao od brda odvaljen", djelovao je poput engleskih centarfora tipa Džefri Harst, Džo Džordan ili Geri Lineker, koji su sad odavno izumrla rasa među fudbalerima.

    Svi ti igrači bili su čisti amateri, u životu radnici, studenti, đaci. Daca je radio u ilijaškoj "Željezari", bio je mašinski tehničar, vrijedan, uspješan i cijenjen u poslu. Pripadao je onom sloju ljudi koji su bili inspiracija Dušku Trifunoviću za stihove:

    "Moj brat svaki dan
    Ustaje u pet do pet.
    I odlazi na posao.
    Usput kšlje, usput puši
    Usput diše... čisti zrak. "

    -Nastavak slijedi, akobogda-
  • poginuli - 88721 - 14.02.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (8)

    Sveto (Sekula) Đurđić


    Čudni su putevi gospodnji, pa tako se desi da tog 14. februara 1993. godine pogine pred vojničkom kuhinjom jedan od najhrabrijih i najboljih boraca sa područja Nišićke parohije.

    Sveto Đurđić iz Draževića bješe u ono vrijeme, sedamdesetih i osamdesetih prošlog vijeka, momak "jedan i pojedan", rado viđen u društvu, neizostavan na svim okupljanjima, vedrog duha, kadar savršeno zaigrati i zapjevati. Za svoje doba momkovao je "poduže", lijep i zgodan, nije žurio da "digne ruku nase" kod matičara. Oženio se u 32. godini i neposredno prije rata dobio dvije kćerke.

    Izbijanjem ratnih sukoba bez razmišljanja odlučio je da brani svoje rodne Draževiće. To selo izuzetne ljepote i krajolika bilo je u izuzetno nepovoljnom položaju u odnosu na neprijateljske jedinice. Sa dvije strane svijeta okruženo muslimanskim selima a preostale dvije bile su padine strme "kao niz nos" od kojih je jedna kanjon a druga vodila na putnu komunikaciju koju su kontrolisali naoružani muslimani. U neposrednoj blizini su Gajevi, u kojem je bila velika koncentracija muslimanske vojske, komande lokalnog i Sokolačkog bataljona, plus jedinice iz Kaknja i Breze čija je uža specijalnost bila diverzantska djelatnost i operacije tipa "Čemerno".

    Sve je išlo na ruku neprijatelju sem činjenice da je Draževiće branio jedan vod izuzetno hrabrih i neustrašivih mladića predvođenih komandirom Svetom, riješeni da do zadnjeg brane svoju djedovinu. Neprijatelj je probao različite varijante napada, danju i noću, na svim mogućim tačkama ali nije uspio u namjeri da uništi ovo selo i njegove stanovnike. Sveto je čak imao jednu grupu koja je stalno bila u pokretu i na čijem je išao čelu, nicajući tamo gdje ga niko ne očekuje, stvarajući zabunu kod neprijatelja.

    Kad su i posljednja neprijateljska uporišta oko Srednjeg pala u decembru 1992. godine Sveto je sa svojom jedinicom prešao na položaje prema Polomu i brdima na drugoj strani puta Semizovac-Nišići. Tada, u vrijeme zimskog zatišja, jedna grupa momaka na Nišićima je uspostavila komunikaciju sa radio-amaterima, pomažući rastavljenim porodicama da čuju glase o svojima. Tako se javi i radio-amater iz Loznice, sa porukom da Mira Đurđić već duže vrijeme bezuspiješno pokušava čuti vijesti o suprugu Sveti, da li je živ i gdje je. Sa radošću je primio obavještenje od momka sa Nišića. Već bukvalno sljedećeg dana ovaj radio-amater sa Nišića tražio je onog Lozničanina da bi Miri javio vijest da je Sveto poginuo. Zaista, čudni su putevi gospodnji.

    Iza Svete ostale su supruga i kćerke koje ga nisu upamtile a ostala je i ojađena majka Dobrila, koja je godinama poslije rata jurišala na uporišta birokratije, tražeći pravdu i pomoć vlastodržaca. Ne znam da li je živa i gdje je, ali godine prolaze, majke heroja poput Dobrile, Šimše i drugih odavno su zaboravljene od svih režima i tzv. "boračkih organizacija". U zaborav padaju i heroji i njihova djela a na nama, njihovim savremenicima i sastradalnicima ostaje obaveza bar da ih pominjemo, makar i na ovaj način. Slava mu i hvala, vječnaja pamjat.
    jezik - 88237 - 18.01.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (1)

    RE: Znalcu padeža


    Teško je i zahtjevno polemisati sa nekim iz (da parafraziram pjesnika) "šumskog grada u kojem zaklikta vila iznad kuća sa kopljima gore", u kojem su rijetki oni bez 240 ETCS poena i svi misle da znaju sve, a gramatiku pogotovo.

    Scio me nihil scire, reče mudri Sokrat. A Nikoletina Bursać: "Nema ga i kvit, rekao drug politički, pedeset je ljudi čulo!"; "Nisi mi nivo", kaže "šumarka" Simiću. A argumenti? Ko će se time zamajavati!

    E, još kad bi neko od ovih mudrih iz "sa kopljima gore" argumentovano dokazao nama neukim zašto su glupi npr. stanovnici Sarajeva i svi onoliki univerzitetski profesori u istom kad su dozvolili da se jedna od glavnih i najprometnijih ulica pedeset godina zove "Ulica Vase Miskina" a ne "Ulica Vasa Miskina" i zašto je ovo drugo jedino ispravno a prvo "jezik ulice".
    jezik - 88225 - 17.01.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

    O dativu i drugim padežima


    Zanimljivo, a pomalo i smiješno djeluju ova naklapanja o ispravnom dativu nekih imenica.

    Iz meni omiljenog srpsko-hrvatskog (tako se tada zvao) imao sam petice kod pokojne učiteljice Zore Tupanjac, kod nastavnika Dragutina Perovića i kasnije u srednjoj školi kod profesorice Dobrile Bakšić. Tada i uvijek kasnije pisao sam i govorio (kao i drugi iz mog okruženja) da se npr. neke od ulica u mom rodnom Sarajevu zovu: Vase Miskina, Đure Đakovića, Trg Pere Kosorića itd. Pri tome me niko (od mudrih ni glupih) nije ispravio da je ovo nepravilno a da je jedino pravilno reći Pera, Đura, Vasa i sl. , a i na onim tablama na početku ovih ulica pisalo je upravo: Vase, Đure, Pere...

    Takođe, i vicevi sarajevski su bili o Muji i Sulji a niti jedan o Muju i Sulju, ćevabdžinica je bila kod Sline Ferhatovića a ne Slina, stadion Grbavica bio je Željin a ne Željov... i ovako može se nabrajati tri dana.

    Sve u svemu, svaki iole obrazovan čovjek zna da su obje varijante ispravne i njihova upotreba zavisi od podneblja, tako da npr. oni koji su napisali "Borke i Ratka Radovića" nisu "pismeni" nego pismeni, za razliku od kritizera.

    I, kao ilustracija:

    Poslao Piroćanac kćerku da studira u Beograd. Nakon nekoliko dana stiže od nje razglednica u kojoj piše:

  • "Dragi moji, ništa ne brinite, smestila sam se u Dom i spavam u sobi sa Draganom".

    Piroćanac gleda napisano, ništa mu nije jasno, pa kaže:

  • "Izem ti gi ovi padeži! Ovako ne se znae spije li sas Draganu ili sas Dragana!"
  • obicaji - 87957 - 03.01.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    O gatanju u božićnu plećku


    Paganstvo je robovanje "praznim i bezvrednim stihijama ovog svijeta": "Kako se vraćate opet na slabe i rđave stihije kojima opet iznova hoćete da služite" - Sv. Apostol Pavle (Gal. 4:9).

    U našim krajevima zastupljeno je gledanje u plećku božićne pečenke. Iako je gatanje u plećku poznati paganski običaj od davnina, najbolju tehniku tumačenja uvijek imaju vračare a i mnogi srpski domaćini su se izvježbali kao plećkogledci. Za Božić u kući bogobojžljivi domaćin nakon obilnog i tradicionalnog ručka će obavezno zraknuti u plećku "šta li kaže plećka"? Pri tome on uopšte ne razumije da to što čini nije legalno hrišćanski, nego više to doživljava kao običaj, ili zanimaciju.

    Svetozar Ćorović je opisao u "Božićnoj plećki" domaćina Mitra Gluhaća, koji je ugedavši crnu pjegu na koščini plećke shvatio to kao znak njegove skorije smrti, te se odmah počeo opraštati sa svima. Isplakavši se sa porodicom, pošao je vraćati dugove i miriti se sa ljudima kojima se zamjerio. Naravno, nije umro "plećkinom" smrću! Poruke plećke su uvijek negativne i očekuju se vijesti o zlu, smrti, ratu, bolesti u kući i generalno ničemu dobrom... Znali smo da će sve onako biti, kako plećka kaže...

    Možemo li kao pravoslavci-hrišćani sjesti na dvije stolice? Vjerovati u Boga ili u sve i svašta. Vjerovati Bogu i mamonu istovremeno?

    Šta je u stvari gledanje u plećku?

    Gledanje (gatanje) u plećku važi za običaj i gotovo da tu vrstu gatanja ljudi ne doživljavaju kao grijeh jer se čini na veliki hrišćanski praznik. "Gledanje" se u nekim krajevima čini a u nekima i ne znaju da postoji.

    Gledanje u plećku nije hrišćanski običaj, iako ga neki "hrišćani" čine, on zaista nema nikakve veze sa praznikom Rođenja Hristovog. Uopšteno nikakvo gatanje nema veze sa Pravoslavljem. Gatanje u plećku je nažalost samo opoganjenje tog radosnog dana i cijelog tog domačinstva u kojem se to čini. Nakon posta, molitve, božičnog jutrenja , Sv. Liturgije, pričešča, svečanog ručka da uslijedi magijsko gatanje? Bože sačuvaj, spasi... Umesto nade u Boga, ljudi gledaju i nadaju se u koščine. Kako je to žalosno! Na ovaj sveti dan Gospod je iz ljubavi prema čovjeku došao u svijet, kakva je to radost.

    Na listi magijskih rituala i vračanja ovaj "običaj" se zove SKAPULOMANTIJA. Neophodno je izbaciti ovo gatarsko djelo iz navika i "običaja" stanovništva jer njegovo upražnjavanje vodi u propast. Dovoljno je da domačin na Božič nakon ručka preskoči taj dio, plečku proslijedi onima napolju koji če joj se obradovati , da se raduje prazniku, prekrsti se i zablagodari Bogu za sve.
    prepiska - 87651 - 15.12.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Nije mi jasno....


    Jedan moj stric imao je običaj da kada igra tablić i dijeli "spati" karte u špilu, "žive" na jednu a ostale na drugu polovinu. Na primjedbu protivnika da to nije uredu, kazao bi:"Ti kad budeš dijelio, ti miješaj". Naravno, to je njegovo pravo, kao i pravo onoga koji "drži makaze" da cenzuriše tekstove na ovome forumu.

    Poštujem to u potpunosti ali me kopka crv sumnje, nije mi jasno zašto je moj tekst, objavljen ovdje pod brojem 87595, cenzurisan, odnosno bukvalno prepolovljen, dok, recimo, tekst pod brojem 87609 u kojem je autor u suštini rekao isto što i ja, ali na drugi način, uobičajen na ulici i u kafani ali ne i u pisanim djelima, je ugledao svjetlost monitora i ekrana.

    Cilj mi nije polemisati i braniti napisano a neobjavljeno nego bih da zamolim moderatora da moj tekst koji sadrži nepodobne dijelove jednostavno odbaci u treš jer iza ostatka ne stojim ja, pa nema smisla ni objavljivati.

    Poštovani,

    Tvoje tekstove nikada nisam cenzurisao, niti imam namjeru da to radim. Možda je to zbog lošeg HTML-a, ili nekog drugog razloga - odmah ću da provjerim pa ću ti javiti.

    Sličan komentar sam dobio i od majke onog Sergeja, a nisam to uradio.

    U svakom slučaju se izvinjavam a čitaoce molim da Tvoj tekst ponovo pročitaju.
    montevideo - 87595 - 11.12.2013 : Vuk Gradinski RS - best (9)

    Majka Sergeja Trifunovića


    Namjera mi nije da praznoslovim polemišući sa osobom koja se predstavila kao majka Sergeja Trifunovića, samo bih, posluživši se njenom terminologijom, "postupio po pravilima istine".

    Kao neko ko je najbolji komad od 1420 dana svoje mladosti potrošio u ratu u kojem je, kako reče Pjesnik, bilo "najviše cvilotužnih, ni krivih ni dužnih", osjetio sam se svojevremeno izuzetno iznenađen i uvrijeđen istupom gospodina Trifunovića (kojega sam kao umjetnika do tada izuzetno cijenio i poštovao), na kojem se on zalagao za oslobađanje zatočenog Divjak Jovana, optuženog od srpske strane za zločine u tom istom ratu. Ne kažem da zbog ovoga gore navedenog sada tom Trifunoviću treba "sve po spisku" ali razumijem ogorčenost mojih sapatnika i sastradalnika najavljenim gostovanjem dotičnog na nekom skupu na odbranjenoj i sačuvanoj ljepotici Jahorini ili, po srpski i izvorno, Javorini, kao i uvrijeđenost majke zbog tih istupa i nekih uvredljivih pisanja. Ovo je osvrt na pisanje Sergejeve majke na ovom forumu.

    Čudi da Sergej, kao neko kome su "oni" pobili pretke bacivši u jamu prerezanih vratova pradjeda mu i svikolice čeljad, ukupno iz kuće njih dvadesetoro, nema stav prema "njima". Ne zbog osvete nego da se ne ponovi, jer "oni" su uvijek spremni, za dom i nož. A možda nije ni čuo za to, odrastajući u blagodetima bratstva-jedinstva u doba pentagrama u jednoj onovremenski savremenoj porodici, daleko od Hrista i krsta sa tri prsta.

    Gospođa mama kaže da krivica Jovana Divjaka nije dokazana, stavljajući pod navodnike riječi "ratni zločinac" uz ime Divjakovo. Od koga je trebala biti dokazana? Od istih onih koji su jednom Andriji Artukoviću, "broju dva" ustaške države, svojevremeno dokazali da je odgovoran za ubistvo dvojice zarobljenih partizana ali i da nije dokazano da je odgovoran za genocid nad Srbima u NDH, za Jasenovac i Gradišku u kojim je na najsvirepiji način umoreno bar 600.000 ljudi, mahom Srba, za postojanje jedinog dječijeg logora u istoriji čovječanstva, za Jadovno, Jazovku, Korita, Glinu, Prebilovce, Klepce pa i za nesretnih dvadeset Ivkovića, predaka mu, poklanih iz jedinog razloga što su bili Srbi ili što nisu bili katolici, kako je kome lakše za shvatiti.
    poginuli - 87425 - 30.11.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (1)

    Slobodan (Dušan) Živanović


    Slobodan Živanović.. . ime pod kojim ga je malo ko poznavao. Taj mirni i povučeni momak, koga su svi zvali London, obreo se na Nišićima u masi naroda koja je preko Vareša bježala od dobrobiti Alijine "građanske" BiH u junu 1992. godine sa prostora Zenice, Kaknja, Visokog, Breze...

    Bio je rodom iz Visokog, siroče bez ikog svoga, pošao je glavom bez obzira tražeći spas na teritoriji koju su kontrolisali Srbi. Neizmjerno se obradovao kada je na Nišićima sreo svoga profesora M. S. Profa je pomogao Londonu da dobije smještaj i obezbijeđenu ishranu u jednoj vikendici u vikend naselju koje smo mi zvali "Holivud" a koje je bilo pored pansiona "Bijambare".

    Bio je angažovan na obezbjeđenju objekta pansiona u kojem je bila kuhinja i logistička baza Nišićkog bataljona. Kada je počela naša ofanziva na muslimanske položaje u novembru 1993. godine pridodat je Interventnom vodu sa grupom boraca, sa zadatkom da obezbjeđuju dostignute položaje u akciji na muslimansko uporište na Mačku.

    Tog 30. novembra 1993. godine London je bio na položaju zajedno sa Veljkom N. Kako su muslimani u toku noći pokušali da povrate u danu izgubljene položaje, došlo je do okršaja u kojem je Londonu i Veljku ponestalo municije. Misleći da su se muslimani povukli, London je pošao da nabavi municiju a Veljko ostao sam. Međutim, muslimani su tada ponovili napad i Veljko je pobjegao sa položaja.

    London se vratio sa municijom na mjesto gdje je ostavio Veljka, ali su tu u međuvremenu pristigli muslimani, tako da im je London, ne znajući došao u ruke i ubijen iz neposredne blizine. Slava mu i hvala.
    nisici - 87400 - 28.11.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Brano Pejić - MAPA (I dio)


    Dana 26. jula 2013. godine, navršilo se dvije godine dana otkako je dojezdio na Drapanj i zauvijek našao smiraj Mapa, jedna od legendi Nišićke visoravni i šire.

    Ko nije poznavao Mapu propustio je upoznati šta znači široka duša i veliko srce. A Mapa je u stvari svijet ugledao 1955. godine u nišićkom kvartu (nekao "rogato" djeluje "zaseoku") Zlotege, poživio burnih 56 godina i upokojio se negdje u bijelom svijetu, negdje u čeličnom zagrljaju zaborava na zamršenim putevima i stazama ovozemaljskim, daleko od svih i rodnog kraja koji je neizmjerno volio i za koji se borio svim srcem, snagom i dušom svojom. "Klonula mu samo glava, činilo se kžo da spava, sred birtije za kafanskim stolom... ", rekao je pjesnik za nekog njegovog prethodnika slične sudbine.

    Njegovo pravo ime bilo je Brano, ali ne znam da li ga je van njegove kuće neko tako zvao. On sam sebi je u ranoj mladosti "nadjenuo" ime Rade, iz kojih razloga ne znam, u to vrijeme sam još bio "mala raja". A nadimak "Mapa" je dobio od "jalije", imao je osobinu da u govoru trokira, pa dok ne "proguli" pomaže se sa "ma.. .. pa.. . ". A kad jalija nešto spodbije, to i osta, govorile bi stare žene.

    Po definiciji, "boem" je riječ koja u najširem smislu označava osobu koja praktikuje nekonvencionalni ili nonkoformistički životni stil, odnosno svojim ponašanjem namjerno se suprotstavlja uvriježenim moralnim i kulturnim normama, odnosno očekivanjima šire zajednice". Kad razmislim, Mapa je bio upravo to, mada je riječ "boem" u našem poimanju rezervisana za javne ličnosti a za "obične" smrtnike neka druga, manje lijepa a više uobičajena.

    Po profesiji je bio moler i to veoma cijenjen u poslu, ali se "mačka" i kante hvatao isključivo s vremena na vrijeme. U međuvremenu bio je "inventar" u svim ugostiteljskim objektima između Olova i Semizovca, a gostovao bi i šire, kad ispadne kakva zgodna prilika. Kroz život je išao ležerno, hedonistički, sa posebnim stilom i manirima. "Znali su ga svi birtaši, tražio je spas u čaši" (napisa i otpjeva pjesnik za nekog Vasu, boema Mapine rase). O njemu je ispričano na stotine anegdota, zgoda i nezgoda a i on je poznavao vjerovatno sve anegdote o drugim znamenitim Nišićanima, u šta sam se uvjerio dok smo zajedno ratovali.

    Primjera radi, u proljeće sada već davne 1982. godine (znam jer je tada prvak Evrope u fudbalu bila Aston Vila), gledali smo utakmicu Kupa evropskih šampiona u Čevljanovićima, "kod Žuge". Kad je trebalo poći kući bila je već duboka noć i kažem Mapi da ćemo izgleda ići pješke , teško da će nam neko stati. A i nebi bilo prvi put, pa i jedan i drugi smo u svoje vrijeme tu nedaleko išli u osnovnu školu u Ivančiće, svaki dan pješačeći po pet kilometara tamo i ovamo. Na to on ležerno, u svom stilu ustvrdi:

  • E, jee.. . pa šta misliš, što ja nosim ovu šofersku bundu?

    Zaista, na njemu je bila njegova šoferska kožna HTZ bunda tipa KTK Visoko, od koje se dugi niz godina odvajao možda dva mjeseca godišnje. Već prvi kamion nam je stao, iz solidarnosti prema "kolegi".

    Iz toga "zlatnog" doba, prve polovine osamdesetih, poznata i mnogo puta prepričavana je i legenda o Mapinom krečenju pansiona "Bijambare". Da li je bila "pjanska" ili za ozbiljno, tek Mapa je gazdi ponudio da besplatno okreči sve plafone i zidove u objektu. U stvari, to i nebi bilo ba¿ besplatno, za jednu "malu" uslugu.

    Naime, tada je u restoranu uveče mnogobrojne goste zabavljala popularna u SFRJ estradna umjetnica B. S. , prototip ženske zbog kakvih je svojevremeno Bora Čorba "razvijao desnicu ruku". Mapa za krečenje nije tražio novac nego "druženje" sa umjetnicom. Gazda je pristao a i umjetnici nije bilo mrsko, tek Mapa je uspješno odradio oba posla, bio je podjednako vješt u baratanju sa oba mačka.

    U životu inače a u ratu posebno, bio je od onih ljudi koje rijetko može promašiti neka poteškoća, "što god dođe ja sam mu naredan" rekao bi pjesnik. Zbog svega toga Mapa je specijalizovao disciplinu "na strašnu mjestu postojati", takav mu bio horoskop, što bi se reklo.

    Nekako krajem 1993. godine, u vrijeme one naše čuvene ofanzive nazvane u stručnim krugovima "Pancir 93" ili nekako slično, dobio sam (po kazni ili zasluzi, zavisno od percepcije) "nagradno zimovanje" skupa sa Mapom "u hotelu" ispod jedne goleme omare, nedaleko od Kundakova groba u Bijambarama. U to vrijeme nas linijaša bilo je malo, pa smo po trojica držali "uporišta" dok se linija ne pomjeri dalje. Na jednoj tački moralo je biti dvojica, nedostajao je treći, a taj odabrani dvojac bijasmo upravo Mapa i ja.

    Rekoše nam, kad nas zavedoše za omaru, da se ostaje vrlo kratko, da će se ubrzo ići dalje, tako da ne pravimo nikakva "utvrđenja", rovove i slično. Ali, u suštini čekao se pad Mačka da bi se krenulo dalje, pa tu ostadosmo desetak dana, zauzimanje Mačka oteglo se k'o ciganska godina.

    U prvi sumrak prvog zajedničkog dana na liniji upitam Mapu jeli raspoložen da stražari do pola ili od pola noći. Kaže da neće ni jedno ni drugo, a koga je strah, neka stražari. Vidjevši da ga gledam začuđeno, kaže:
  • Ma.. . nema potrebe da stražarimo kad će "vučad" stražariti.
  • Ko su ti "vučad", upitah ga, ništa mi nije jasno.
  • Pa.. . jbg ti, Mi-ilivoja, Mi-ikoja i Ma-ance!

    Tek tada mi je jasno. Mapa je bio veliki znalac raznih nišićkih dogodovština i anegdota, pa i svih onih mnogobrojnih u kojim je glavna uloga bio pokojni Staniša Čančar. Tako, jednom, pedesetih godina, zbog nekih razmirica Stanišu napusti žena i ode u rod, kod svoje familije Drinčić (u narodu zvani Kurjaci), koji su živjeli na crnoriječkoj Gradini. Nakon dva-tri dana iščekivanja njenog povratka, Staniša izgubi strpljenje pa na Gradinu posla poštom pismo na papiru formata A4, sljedeće sadržine:
  • "Šimša vrati se, o'š-ne'š ne moraš! U potpisu: S. Čančarević (ovjera pečatom Mjesne zajednice Nišići)" pa prazan prostor i na dnu lista dodato "Zdravo vučad".

    Kažem Mapi da ova trojica lijevo od nas nisu "vučad" tj. Drinčići , jer je Milivoja njihov komšija a preostala dvojica su mu bratić i sestrić, koji nemaju nikakve veze sa Gradinom sem porijekla roditelja a sa Drinčićima baš nikakve, a Mapa u svom stilu uzvraća: "Ma... svi su oni meni isti"!

    Vidim tada da je Mapa u toku dana detaljno snimio situaciju. Mi smo bili drugi "rov" (ili u stvari stražarsko mjesto) sa lijeve strane, gledano iz pravca Crne Rijeke. Lijevo od nas, na nekih 50 metara bili su pomenuta trojica, s tim da su oni, zbog terena, bili pomaknuti naprijed oko 30-ak metara u odnosu na nas dvojicu i mi smo im bili nekako u zaleđini. Uz to, ispred nas je bila "česta" (gusto isprepletano granje kroz koje je nemoguć prolaz prije kresanja). Ukoliko bi neprijatelj pošao, udario bi prvo na njih. A lijevo od njih bile su Popratne strane i sve do Mačka (1650 metara, mjereno po "Google Earth"-u), nije bilo nikoga od naših.

    Mi ćemo noću spavati, a ako muslimani udare, "vučad" će ih dočekati, od njih jedan mora biti budan. To je bila Mapina strategija koju smo nas dvojica "hinjski" upražnjavali narednih desetak dana. Jedinu manu ta strategija imala je u činjenici da kada bi muslimani prošli nama sa leđa (što im ne bi bio problem iako su Popratne strane poprilično strme i vrletne), udarili bi prvo na nas dvojicu. Srećom, nisu (kao u onom crtanom filmu kada Duško Dugouško kaže za Daču: "Da li će se taj ludi patak setiti da ume da pliva?").

    Napravili smo zaklone od lučno savijenih okresanih grana omare, preko kojih smo prebacili najlon (koji smo našli u napuštenim muslimanskim rovovima), ispod najlona na zemlji smo napravili podlogu od nalomljenih grana sa četinom i na podlogu prostrli vreće za spavanje. To se pokazalo kao veoma topao zaklon, a kad je još pao snijeg bilo je toplo kao u grijanoj sobi. Kad noć odmakne, zavlačili smo se u svoje zaklone, puške stavljali pored glave i spavali k'o dva međeda, kako je govorio Mapa.

    A tokom dana sakupljali smo drva, ložili vatru i Mapa je imao svoje cjelodnevne nastupe. Kad je pjevao nije zamuckivao, tako da je stalno forsirao romanijske teretne, uglavnom jedne iste, kao pokvarena ploča:

    "Znaš li mala đe' Vučija Luka,
    odatle se baraba dovukla",

    "Ja kroz Pale, a Paljanka maše,
    đe si Rade, stari jalijaše",

    "Ide mala kroz Sokolac tužna,
    slikala se pa ispala ružna"... pa u krug.

    Sam je započinjao i sam sebe pratio. U pauzi pjevanja držao mi je predavanja iz prošlosti Nišića, koju je izvanredno poznavao, a naročito anegdote, zgode i nezgode. Mnogo ga je nerviralo kad počne priču, uživi se, uhvati ritam bez zamuckivanja a ja ga prekinem pa nastavim do kraja. Izvlačio je iz naftalina doživljaje Stanišine, Cokine i druge, ali nikako da potrefi nešto što ja nisam već znao. Čudio se otkud znam, ali mu nisam htio odati izvor. A ja sam sve nišićke anegdote ranije čuo od Sulejmana Herića (sada allah-rahmetile). Sulejman je bio šeret koji je svako jutro, dok bi na Torlovcu, kod breze, čekali autobus iz Crne Rijeke, odnekud "iz sehare" izvlačio razne dogodovštine.

    A onda se Mapa sjetio aduta. Kaže:

  • A ti ne znaš ko je pobijedio u domu u Nišićima za Novu godinu 1969. na takmičenju za najbolju doskočicu, ni kako je glasila doskočica!

  • Ne znam, priznajem.
  • E, vidiš da ne znaš istoriju Nišića. Pobijedio je Dušan Mandić, a doskočica je glasila:

    "U mog strica blesava junica,
    Snijeg pada, ona se obada"!

    Pa trijumfalistički nastavlja u istom stilu:

  • Znaš li šta Dušan Mandić kaže kad me sretne?
  • Otkud bih znao.
  • Kaže:"Đe si jaraniko moooja? Jesil' ga đe kalj'o? Jesil' đe tražio mazalice (ovo "mazalice" je u genitivu jednine, op. a. )?"
  • nisici - 87399 - 28.11.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (7)

    Brano Pejić MAPA (II dio)


    Na temu anegdota u kojima je glavni lik Dušan bio sam "tanak k'o bašlija" jer ni Sulejman nije pričao o njemu iz prostog razloga što je i Dušan tada bio sa nama, čekajući "željezaru". Kad sam zaćutao, Mapa je došao na svoj teren, jer volio je Dušana a i mnogo anegdota znao o njemu. Kad bih ih ponovio trebalo bi mnogo prostora, pa prenosim jednu, za primjer:

    Dušan i Staniša radili su, valjda u drugoj polovini šezdesetih godina prošloga vijeka, u "kafani" u domu kod crkve. U toj nekako glomaznoj a istovremeno neuglednoj zgradi, koja je u stvari građena za potrebe crkve i naroda od 1896-1908. godine, bila je u to vrijeme škola, pošta i društvene prostorije, gdje je putnik namjernik mogao svratiti na kafu. A taj prostor je služio istovremeno i za partijske sastanke, konferencije, za odmor putnika iz autobusa koji je vozio rudare iz Crne Rijeke u Brezu i svakojaka skupljanja i okupljanja, bio zapušen i crn od dima cigareta i dima iz peći, sa drvenim "izrezbarenim" klupama i stolovima iz devetnaestog vijeka. Na peći je bila jedna velika šerpa, skrajnuta sa plate ispod koje je gorjela vatra, a u njoj voda na granici vrenja, "samo što nije", tako da naručilac ili naručioci kafe dugo ne čekaju.

    Jednom Staniša u šerpi nađe ogromnu kamenčinu, ripu, što bi rekli stari ljudi. Imao je ekstremno kratak fitilj i običaj da svakome ko bi ga naljutio na brzaka opali nekoliko šamara. U stvari, gotovo svakome, osim onih na koje se nije smio natjerati. Jedan od tih bio je i Dušan, u to vrijeme momak u punoj snazi, a Staniša je već prevalio šezdesetu. Ljut do krajnjih granica, a plašeći se da naljuti Dušana, samo je prosiktao:

  • Dušane, neko je uvalio kamen u šerpu! Ovdi smo sami nas dvojica, a ja nisam!

    Nekako iz ove perspektive gledajući ovih deset dana sa Mapom prođoše kao tren. A opet, pokojni Rajko Delipara je znao reći: "Meni u "Lavu" (hotel u Splitu u kojem su nekada ljetovali neki momci sa Nišića) dodije boraviti deset dana, a da neće za omarom u Bijambarama". A "kampovanje" se završilo iznenada: ekipa Miće Vlahovića je nasilnim izviđanjem otkrila neprijatelja, tj. njihove bajte odmah "za međom", iza one česte, na nekih pedesetak metara od nas. Kako ih nismo čuli nije mi jasno, a oni su se svakako naslušali Mapinog pjevanja. Sledećeg dana bila je naša akcija, neprijatelj je istjeran iz svojih bajti i otputovao prema Musićima, mi smo pomjereni naprijed, do Ačkerova groba.

    Moj i Mapin ratni put su se tada razišli da bi se opet spojili u poslednjoj godini ratovanja. Početkom 1995. godine nađosmo se u jedinici koja je formirana na nivou Prve romanijske brigade a namijenjena je bila prevashodno za krpljenje rupa u liniji odbrane, zatvaranje prolaza neprijatelju tamo gdje linija pukne i vraćanje izgubljenih položaja. Mapa je tu bio jedan od najstarijih boraca i neka vrsta maskote, mada ni po čemu nije zaostajao za najboljima.

    Taj period, od osnivanja te IDČ do kraja rata je period najžešćih ofanziva neprijatelja, kada je Nišićka visoravan, odnosno ono što je od nje ostalo pod našom kontrolom (a to je u stvari visoravan u pravom smislu) bila u epicentru ratnih dešavanja na području Bosne i Hercegovine, kada je u nekoliko navrata o koncu visio pad tog srpskog uporišta a time vjerovatno i cijelog sarajevsko-romanijskog područja u ruke muslimansko-hrvatske vojske. Istinsko finale rata, borba "do golih kraljeva".

    Iz mora događaja, zgoda i nezgoda iz tog perioda sjetih se jednog tragikomičnog Mapinog "stradanja". Bio je 16. juni te 1995. godine. Prethodnog dana naša jedinica izgubila je tri ponajbolja borca i tog dana bile su sahrane, jedna u Sabancima i dvije u Semizovcu.

    Odmah po sahrani javiše da je pala linija Sokolačkog bataljona gotovo u potpunosti i da naša jedinica treba hitno poći u Bijambare da zatvori prazninu. Borci su se skupili što je brže moglo pa krenuli prema pećinama.

    Kroz šumu smo išli u grupama po trojica, raspoređeni po širini tako da svaka grupa vidi one lijevo i desno od sebe. Kad naiđemo na naprijatelja, automatski će biti postavljena linija kad svi zalegnemo. Napeto smo iščekivali da vidimo neprijatelje iza svakog stabla, znajući da nas čekaju u zasjedi. Tišina je bila grobna, čuo se svaki i najmanji zvuk, a onda se prolomila pucnjava na desnom krilu. Oni su naišli na muslimane.

    Žestok okršaj potrajao je nekoliko minuta koje su izgledale kao sati, sve naše grupe su žestoko pucale tako da je izgledalo kao da pucaju borci sa linije, a onda kao bez duše dotrčaše dvojica mladih momaka sa desnog krila i viču:

  • Pogide Mapa!

    Pucnjava se ubrzo stišala, muslimani su se povukli nazad prema osvojenim sokolačkim rovovima, smatrajući da su naišli na našu novouspostavljenu liniju. Momci pričaju da je Mapa išao desno od njih, da je udario na muslimane i pao pokošen rafalima. I dok su oni još opisivali događaj a ostali već duboko žalili za Mapom i neki već pošli da ga izvuku, on se pojavi iz granja, sav izgreban po licu i kaže:

  • Jeeeebem vam maaater svima!

    Radost je ozarila sva lica a Mapa, ljut kao ris, hoće da bije one momke koji su ga ostavili. On je idući šumom nagazio na lom (što bi šumari stručno rekli "gromadu") koji je bio složen preko jedne udoline. Kako su grane bile suve ili protrule a Mapa težak oko 110 kilograma, on je odmah i propao kroz lom. Prasak grana izazvao je reakciju kod muslimana koji su odmah zapucali i time odali svoj položaj i izgubili faktor iznenađenja, čime su izbjegnute nove žrtve na našoj strani.

    To je bio možda i odlučujući momenat za okretanje veoma teške situacije u našu korist: naišavši na nas poprilično blizu linije muslimani su procijenili da je najbolje po njih da se povuku u rovove Sokolačkog bataljona, što je omogućilo našim jedinicama da se pregrupišu i organizuju kontra-akciju, pa je 18. juna muslimane "oduvao el ninjo" i linije u potpunosti povraćene i ostale u tom stanju do kraja rata.

    U to vrijeme, u nekom predahu između borbi, komanda Prve romanijske brigade preduzela je jedan poduhvat koji niko nije očekivao. Naime, u prostorijama Doma, kojeg je znatno oštetio muslimanski tenkista Slaviša Šućur u novembru 1994. godine, nalazila se telefonska centrala. Uređaj je nabavljen od strane građana MZ Nišići i Crna Rijeka neposredno pred rat, bio je najsavremeniji toga doba i njegova cijena iznosila je 100. 000 DEM (ondašnjih). Za divno čudo tenkovska kanonada nije oštetila centralu jer se ona nalazila u prostoriji koja je bila nasuprot mjestu sa koga je tenk dejstvovao po Domu.

    Plan komande bio je da se centrala demontira i prebaci na Sokolac. Kada je već bilo u toku demontiranje, neko je dojavio u IDČ šta se dešava oko centrale. Reakcija je bila munjevita, kao da je u toku napad neprijatelja na naše linije. Svi prisutni borci IDČ, iz vikendice u kojoj su boravili trkom su se uputili prema Domu.

    Kad smo stigli, centrala je bila demontirana i po planu slijedio je utovar u vozilo, ali... Umjesto na vozilu, centrala se našla na nišanu zolja i ručnih bacača. Situacija je bila napeta do pucanja, dirnuli su u naše emocije, naš kraj i naše Nišiće. Jasno je svima, počelo je čerupanje, sve što iole vrijedi otići će iz našeg mjesta. A kad rat stane (tada niko nije ni pomišljao da ćemo morati odseliti) ostaćemo u svojim Nišićima i devetnaestom vijeku, kao naši preci kad su došli. Pregovori sa komandantom Lizdekom su bili kratki i mučni, ostale su samo dvije mogućnosti: da se centrala vrati nazad ili da bude raznesena minom iz RB-a. Zavladao je muk, koji prekide Mapin brundavi glas:

  • Sta-avite i ovu cr-rkvu na lege pa vozite i nju na Sokolac!

    Ubrzo je došao nesretni Dejton i pripiti Slobodan, koji je potezom olovkom učinio ono što nisu mogli bosanski muslimani i bjelosvjetski Šiiti i Suniti, rastjerao nas po svijetu po sistemu "kud koji mili moji". Kao maslačak na vjetru i Mapa je otišao zauvijek da po tuđem i negostoljubivom svijetu metilima i etilima ubija tugu za svojim krajem i njegovim ljudima. Za izvjesnog bostonskog zubara su rekli na zapadu da "došao je tiho i otišao u legendu" a za Mapu bi se moglo reći "živjeo je tiho i otišao u legendu". Neko će reći da Mapa nije primjer koji treba slijediti. Tačno, kada bi neko bio u situaciji da krene Mapinim putem, svakako bi trebao krenuti u pravcu suprotnom od onog koji pokazuje strelica na putokazu. Ali Mapa je bio gromada ljubavi prema svojim Nišićima i Nišićanima, njega je volio svako ko ga je znao. Mapa je ostao i do kraja branio svoj kraj, založivši sve i samoga sebe.

    Ovaj omaž mom velikom drugu Mapi, sada i meni nekako liči i na omaž mojim i našim Nišićima, koji će za nekoliko godina, sem u virtuelnom svijetu Interneta, postojati još samo među krstovima na Drapnju, Torlovcu, Borku, Nišanima... Slava mu i slava im.
  • granicar - 81618 - 14.01.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (7)

    Planina čemera (1)


    Većina ljudi misli da se najljepši pogled na Nišićku visoravan pruža sa mjesta poznatog kao Ivanjsko brdo, a neki vele i Pualice ili "kod Sokine kuće" ( mada Soke i kuće tu odavno nema). To je ona tačka na koju se popnete automobilom idući iz Čevljanovića magistralnim putem M-18 prema Olovu, kada izašavši iz usjeka sa lijeve strane nailazite na prizor koji mora odvući pažnju vozača. Sa ovog mjesta izgleda kao da brežuljci u talasima izmiču i udaraju u hridi vijenca planina koji uokviruje Visoravan.

    Ali, postoji jedno meni drago mjesto sa kojeg pogled siječe onaj sa Pualica pod pravim uglom, koje je nekako baš u centru Visoravni, sa kojeg je prizor mnogo ljepši i sadržajniji, kao da ima dimenziju više i sa kojeg se može osjetiti dubina i duša Visoravni. To je jedno neugledno uzvišenje, nekada davno nazvano Trešnjica. Tu se i danas nalazi jedna prilično velika trešnja, koja je valjda bila mala kad je po njoj nazvano uzvišenje, a koja je nekako baš o Petrovdanu rađala slatkim crnim plodovima.

    Za to mjesto vežu me nekako najdraže uspomene, koje imaju neku izuzetnu specifičnu težinu. Odmah tu je bilo imanje pokojnog đeda, koji mi je često za ljetnih sunčanih dana sjedeći pod trešnjom i pušeći lulu objašnjavao nazive mikrolokacija, sa nekim svečanim prizvukom u glasu, potkrijepljujući podacima iz istorije gotovo svaki naziv. "Rekao sam kad poći sam mor'o uzmite mi i kuću i njivu, samo trešnju ostavite staru, kad navratim da je vidim živu".. . stihovi su pjesnika koji meni uvijek nanovo vraćaju suze u oči. Zbog prošlosti i dragih uspomena.

    Nekada, sve do pedesetih godina prethodnog vijeka, kuće na visoravni bile su od drveta, kao Kustine na Mećavniku. Sve, od temelja do krova, bilo je drveno, obrađeno vještim rukama seljana. A onda su došli majstori iz Dalmacije, koji su gradili suteren od kamena, a sprat i potkrovlje bili su drveni, malterisani kumom. To je malter čiji je agregat riječni pijesak a vezivo kreč. Kada je Đorđo Sivac svoju kuću na Asi omalterisao kumom, izmakao se baš do Trešnjice, mjesta sa kojeg se pruža najljepši pogled, odakle je satima uživao gledajući svoju kuću zaodjenutu bijelim ruhom utopljenu u predivni krajolik.

    Još kao mali naučih značenje pojmova Kućerina, Bubuša, Jelik, Selišta, Krnjače, Torlovac, Paljika, Nišani, Krčevine, Asa, Buljetovina, Kosa, Talambas, Mandra, Drapanj, Zlotege, Krčevine, Palošci, Kovačine, Menđeraš, Parabić, Česma, Nanići, Gradina.. . i naravno Bare koje su u središnjici, a sve ostalo kao da je na njih nadograđeno i nabacano naokolo nekom nevidljivom rukom. Većina površine bara pripadala je porodici Delipara. Nekada je nadaleko čuveni domaćin bio Risto, kojeg je naslijedio sin Relja.

    Na Reljinoj bari održavale su se svake godine mobe sa preko 50 kosaca, o kojima se danima pričalo. Tu su se ogledale snage, u dva "naoštraja" preko cijele bare, a ona ravna kao fudbalski teren i duga kao deset njih. Tu je nekada dugi niz godina neprikosnoven bio đedov stric Danilo. Imao je kosu "vasiljevićku" (od čuvenih kovača Jove i Riste Vasiljevića) dugu metar i dvadeset i belegiju koje nije bilo nadaleko. Spojeno "sveto trojstvo": kosac+kosa+belegija. Kosio je "na zalogaj", koji je bio širok koliko i kosa duga, tako da je hodao kao da ne kosi nego šeta. Specijalnost mu je bila da kosu zamahom protjera ispod opanaka domaćinu Relji, koji bi mirno stajao na barskoj mahovini. Jednom je to pokušao učiniti nekom muslimanu iz Ivančića, ali je valjda bio "pod gasom" pa mu usput odsjekao petu. muslimani ga gonili do u Vlačino liješće, tu stigli i prebili. Bježeći izgubio je svoju čuvenu belegiju a od posljedica prebijanja nikada se oporavio nije, tako da je to bio kraj karijere čuvenog kosibaše. Bijaše to prije "onog" rata.

    A nakon tog rata komunisti su Reljinih 600 duluma (60 hektara) "udružili" u zadrugu pa organizovali na bari mobu sa rekordnim brojem kosaca. Demonstracija bratstva i jedinstva, sa košenjem, igranjem i pjevanjem. Tu je mobu, najmasovniju u istoriji Nišića, u pjesmi opjevao Todor Prdavac (zvanično Petrović):

    "... Prvog' ćemo Šabanović Muju,
    Ima kosu oštru kao guju,
    Drugog ćemo Alagu Kazaza,
    On ga neće gonit', rad' miraza,
    A trećega Božu Trivkovića,
    Pre'sjednika Zadruge Nišića..."

    Zadruga je ubrzo propala, komunisti nešto kasnije, a poslednja moba koševine ručnim kosama (sa 23 kosca) na Nišićkoj visoravni organizovana je u Krivajevićima, kod domaćina Radovana Janjića, krajem jula 1995. godine, u kojoj sam i ja učestvovao.

    Pogled pravo od Trešnjice siječe uzvišenje Brce, koje se naglo pojavljuje iz Bare, kao da ga neki katapult izbacio. Na njemu je crkva, sagrađena tu još 1886. godine. Zemlju za crkvu dale je nekoliko Pejića, ali se godinama obruč ograda oko crkve sve više stezao a "crkveno" smanjivalo, tako da se uoči "našeg" rata teško moglo odigrati pravo kolo u porti.

    Crkva je sagrađena uz veliko odricanje naroda i sveštenika Damjana Nikolića, koji je i svoje imanje založio da bi gradnja crkve bila završena. Gradnja je završena 1886. godine i crkva je posvećena svetim apostolima Petru i Pavlu. Uz crkvu je sagrađen dom, koji je nekada služio za prosvjećivanje stanovništva a poslije Drugog svjetskog rata oduzet je crkvi i pretvoren u tzv. društvene prostorije.

    Crkva je preživjela dva svjetska rata, u drugom su je Nijemci bombardovali bezuspješno, jerej Dimitrije Rajanović, paroh u Nišićima, u avgustu 1941. godine odveden je od strane ustaša prema Semizovcu i uz put negdje ubijen. Crkvi su dohakali muslimani nakon post-dejtonskog povlačenja Srba 1996. godine, kada je uspješno zapaljena i spaljena.

    U ovoj crkvi krstio me pokojni sveštenik Rastko Stajić, četrdeseti dan po rođenju. Za nju me veže bezbroj uspomena od ranog djetinjstva, jer me je majka kao maloga počela voditi na bogosluženja. Tada su još važila pravila Svetog Save, tako da sam ja na bogosluženjima stajao na desnoj strani crkve sa đedovima, nijedna žena nije mogla u crkvu ući otkrivene glave, svetu tajnu pričešća bez ispovijedanja mogla su primiti samo mala djeca. A desio se u to vrijeme i čuveni , u pjesmi opjevani, obračun za vrijeme bogosluženja, kod južnih vrata, kada je Stojan Patak (Stojanović) braneći svoje stanovište pravdu dijelio štapom.

    Narodni sabori, tzv. Teferiči, održavani su o Vaskrsu, Petrovdanu i Maloj Gospojini. Pamtim vremena kada su na teferičima svirali isključivo Cigani ili Karavlasi, doba čuvenog violiniste Stanka "Kalavre". A poslije su Ciganima prepoznatljiv zanat oteli razni "čeljevci" i "goci-bendovi" pa je muzika izgubila dušu i bespovratno otplivala u komercijalne vode.
    granicar - 81323 - 08.01.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    Planina čemera (uvod)


    "Mir Bož'i, Kristo' se rodi!"

    Govorilo se o Božiću nekada u mome kraju. Jer, u Srba sa Nišićke visoravni slovo "h" nije postojalo dugo vremena, opiralo se i migoljilo mnogim naletima "opismenjavanja" i reformi, tako da pravog korijena nikad uhvatilo nije.

    A o Božiću su počinjani mnogi poslovi, govorilo se da će poslije ići "od ruke" tokom čitave godine. Tako i ja, odlučih da baš ovih dana započnem pisanje o mome kraju, koje bi, akobogda, moglo potrajati i malo duže.

    Pričao mi, prije nekih 3-4 godine, moj rođak, pjesnik i filozof sa Pala Željko Grujić, kako je u Istorijskom muzeju u Beogradu upoznao (sada na žalost pokojnog) Uglješu Pejića koji je tu prikupljao podatke za građu knjige koju je pisao. Reče mu tada Uglješa da će se knjiga zvati "Pejići sa Nišića" (kasnije ugledala svjetlost dana), na što je Željko konstatovao:

  • "Znači, Pejići su dospjeli do knjige!".


    Na Nišićima živi još troje Pejića, koji zajedno imaju preko 250 godina starosti a situacija sa drugim familijama nije ništa bolja. Cijela Visoravan, na žalost, dospjela je "do knjige" i sve što nije ili neće biti napisano ubrzo će pasti u debeli zaborav.

    Moj prijatelj i majstor pisane riječi Miro Pejić napisao je krajem prošlog vijeka knjigu "Sarajevsko polje i planina", otrgnuvši od zaborava pjesme koje su se pjevale na prostoru pomenutom u naslovu knjige ali i podsjetivši da su tu nekada živjeli Srbi u velikom broju, da je taj prostor bio a nije ostao srpski, jer su moćnici tako htjeli. Moje pisanje odnosi se prevashodno na vrijeme odbrambeno-otadžbinskog rata, čiji sam bio učesnik a poslije kojeg je jedan veliki prostor (izgleda definitivno) ostao bez Srba. Namjeravam iznijeti i neke paralele i parabole u vezi sa vremenom Drugog svjetskog rata, vremenu neposredno prije i poslije njega, o kojem sam slušao od đeda i njegovih savremenika, o vremenu kada je cvjetao život na Visoravni(koje se poklapa sa vremenom moga djetinjstva), kao i o nekim meni dragim ljudima koji su bili simbol svoga vremena.

    Pošto o "polju" ne znam puno, pišem o "planini" koju sam upoznao tek tokom rata a koju vjerovatno nikada ne bih ni upoznao u potpunosti da se isti nije dogodio. Sada svaki pogled na Visoravan, bilo u slici ili stvarnosti, izaziva ushićenje ali i talas tuge, jer su Srbi zauvijek otišli iz ovog veličanstvenog predjela.
  • nisici - 81181 - 04.01.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

    U borbi protiv zaborava...


    "Jedan od glavnih ciljeva ovoga foruma jeste da se zabilježe istinite priče, opis borbi i događaja iz rata. Naravno, akcenat je na događaje u kojima su učestvovali ili bili žrtve Srbi.. . "

    Kako od 2005. godine na ovamo spadam u redovne posjetioce i čitaoce ovog foruma, gore navedene riječi "glavnog i ogovornog", gospodina Željka, su me potakle na razmišljanje na temu moga konkretnog angažmana na bilježenju istinitih priča, opisa borbi i događaja iz otadžbinskog rata, čiji sam bio učesnik i svjedok a koje je grijeh baciti u zaborav usljed nemara, neangažovanja i predanosti ovovremenskim brigama.

    Pregledajući i prelistavajući napisano utvrdih da ovdje postoji jedna velika praznina, koja se odnosi na ratne događaje koji su se odigrali na području koje pripada opštinama Ilijaš i Vareš a koje stanovnici ovih mjesta zovu "planina". To područje se neposredno nadovezuje na Nišićku visoravan, u pravcu zapada i sjeverozapada, uokviruje je i nadvisuje, primajući svakoga dana sunce u svoje naručje. Na tom području odigrale su se mnoge odsudne bitke, pokolj i masovna stradanja Srba. Ono je dalo mnogo istinskih heroja, čija imena i herojska djela polako ali sigurno padaju u zaborav.

    Prije nekoliko godina na ovom forumu objavljen je dokument pod imenom "Graničarev dnevnik", dragocjeni zapis i opis istinitih događaja upravo na području "planine", koji je kasnije, zbog prijetnji izvjesnih "opasnih tipova" autoru, skinut sa foruma. "Graničar" (tako nazvan od strane moderatora, valjda zato što mu se rodno selo zvalo Karaula) je moj ratni drug i heroj sa početka i prve godine rata (kasnije se malo pasivizirao), a ja sam prije brisanja njegov dnevnik iskopirao i posjedujem ga u pisanoj formi.

    Sve ovo napisah jer me opsjednu ideja da u narednom periodu dam sopstveno viđenje ratnih zbivanja na "planini", koristeći sopstvenu memoriju osvježenu "graničarevim dnevnikom", ne u smislu "resavske škole", kićenja tuđim perjem, koristoljublja ili bilo kakve zloupotrebe, nego u smislu, duhu i slovu ispunjenja glavnog cilja foruma.

    Naravno, ukoliko bi mi to bilo omogućeno.

    S' poštovanjem!

    Poštovani Vuče,

    svako pisanje je više nego dobro došlo, i meni će biti zadovoljstvo da objavim tvoje tekstove, pogotovu što si ti jedan od onih koji imaju jako mnogo smisla za besjedu.

    Kao što reče, dnevnik "Graničara" sam prije par godina skinuo sa ovog portala i to na njegov zahtjev jer su pojedinci, direktno ili indirektno pomenuti u ovom dnevniku, izvršili strahovit pritisak na njega da se ti tekstovi uklone.

    Naravno da i ja još uvijek posjedujem kompletan tekst tog dnevnika, pa sam ljetos vodio i neke pregovore sa "Graničarem", sa kojim sam sada dobar prijatelj, i namjeravamo da njegov dnevnik ponovo objavimo, naravno uz male korekcije. Međutim, sada imamo i jedan problem tehničke prirode: "Graničar" ima kompjuter ali sa njim veoma loše barata, a nema ni internet. Zbog toga nam je komunikacija jako loša.

    Pored tog teksta, posjedujem još jednu svesku koju do sada nisam stigao da objavim. Mislim da će jednoga dana doći vrijeme i za to da i ona vidi svjetlo dana. Istina se ne smije zaboraviti!

    P.S. E, baš mi je žao što ljetos nisam imao vremena da navratim kod tebe na Nišiće.
    poginuli - 80241 - 06.12.2012 : Vuk Gradinski Nišići - best (1)

    Mlađo Motika (1992.-2012.)


    Danas, 7. decembra 2012. godine navršava se 20 godina od pogibije Mlađe Motike, komandanta Nišićkog bataljona Druge romanijske motorizovane brigade VRS.

    Komandante, vječna ti slava i hvala, duši pokoj i carstvo nebesko.
    deblokada - 78391 - 23.10.2012 : Vuk Gradinski Nišići - best (1)

    O Saji jurišniku


    Nadovezao bih se na tekst Vogošćanina Pravog o Saji Sejdiću, jer mi neke stvari iz ove perspektive uzgledaju poprilično nejasne, što stvara nedoumice.

    Naime, u novembru 1993. godine bio sam prisutan na lokalitetu Kundakov grob, u vrijeme kada je Jurišni vod Semizovačkog bataljona, predvođen komandantom bataljona Rajkom Jankovićem, vršio nasilno izviđanje u cilju otkrivanja odbrambene linije neprijatelja. U sastavu tog voda primijetio sam momka koji je na sebi imao jaknu vijetnamku, farmerke i kapu nikolsonku, a nije bio naoružan.

    Ovaj momak bio je izuzetno sportske građe, a nosio je dva sanduka puna municije 7,62 mm, na svakom ramenu po jedan. Kada smo pitali Semizovčane ko je taj tip, rekli su da je on karatista, Cigo koji je ostao u Semizovcu da nosi municiju za jurišnike u akcije i da se zove Sajo.

    Sajo nije bio izrazito tamnoput, tako da se u prvi mah i nije moglo zaključiti da je bio Ciganin.

    Kasnije je na suđenju srpskom patrioti Vojislavu Šešelju u Hagu svjedočio Safet Smajić, koji je rekao da je on bio u Jurišnom vodu u Semizovcu kao nosač i niz nebuloza i laži kojima blati Šešelja. Ovaj Sajo koji je bio svjedok u Hagu ne liči na onog Saju kojeg sam vidio na Kundakovu grobu, a nije mi poznato da su dva Safeta ili Saja svjedočili protiv Šešelja, tako da postoji mogućnost da je došlo do zamjene identiteta.
    velimir - 77650 - 30.09.2012 : Vuk Gradinski Nisici - best (4)

    Posljednji pozdrav Velimiru Adžiću


    Velimir - Velja AdžićIznenada i tiho otišao je i naš Veljo Adžić.

    Iza Velje ostaje neizbrisiv trag zapisan u istoriji, svjedočenje o Ilijaškim Nemanjićima jedonoga od njih.

    U teškim ratnim vremenima pronašao je riječi utjehe za porodice svakoga od poginulih, a o svakome junaku riječi oproštajne.

    U teškim postdejtonskim vremenima u svojoj "Vili Dejton" sanjao je o boljim danima za osiromašene i zaboravljene junake otadžbinskog rata, boreći se protiv zaborava koji prijeti da zauvijek otme istinu o junacima, združen sa nebrigom sadašnjih vlastodržaca.

    Velimir je bio jedan od rijetkih koji se pisanjem borio za istinu, bez straha od posljedica. Nije stigao da u svoje knjige do kraja preseli neiscrpne podatke kojima je raspolagao jer za to nije imao razumijevanje. Ostaje sjećenje na vrijednog i čestitog čovjeka, koji odlazi u susret Nemanjićima iz malog, junačkog i nikad osvojenog Ilijaša, utješitelja, junaka pisane riječi.

    Vječna slava i hvala mom ratnom drugu!
    krusevo - 68305 - 05.04.2012 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Borbe za Kruševo, muslimanski kontra-udar


    Nastavak bitke za Kruševo, ključne za opstanak Olova, iz ugla "Živiničkih osa":


    "Borba za Kruševo je, međutim, nastavljena i narednih dana, jer je to bio objekat od strateškog značaja za neprijatelja. Zauzimanjem Kruševa, neprijatelj bi stvorio pretpostavke za ostvarivanje ciljeva, a ohrabren uspjehom od 14. 01. 1994. godine, intenzivno je vršio pripreme svojih jedinica da konačno zauzme Dolove a potom da uđe u grad Olovo ne računajući da i na drugoj strani, poslije gubitka sela Kruševa, komanda 2. korpusa preduzima niz radnji u cilju priprema jedinica za vraćanje izgubljenog sela Kruševa.

    Dan 15.01. bio je dan priprema jedinica na obje strane. U pitanju je bilo samo vrijeme ko će prije krenuti i ko će prije postići faktor iznenađenja. U tom cilju, naredbom komandanta 2. korpusa i komandatna 1. olovske brigade, jedinica "Živiničke ose" je dobila zadatak da 16. januara izvrši napad na selo Kruševo iz pravca sela Prgoševa. U sadejstvu sa jedinicom "Živiničke Ose" učestvovala je i jedinica Vojne policije "Balta", zatim jedinice Olovske brigade i Sokolačkog bataljona.

    Postupajući po naredbi komandanata, jedinica je krenula na izvršenje zadatka u 03 sata, 16. 01. 1994. godine. Jedinica "Ose" je nastupala sa dva voda, prvi sa ciljem da obuhvatom s desna od puta Dolovi - Kruševo ovlada neprijateljskim položajima u gornjem dijelu šume Bjelica a drugi vod da obuhvatom sa lijeva od sela Đulovići, ovlada neprijetljskom linijom odbrane.

    U toku akcije, ne znajući tačan položaj linije neprijateljske odbrane, dva borca "Osa" su zarobljena oko 7:45 sati. Da bi jedinica oslobodila svoje pripadnike krenula je u žestok napad. Neprijatelj je pružio jak otpor snagama koje su se nalazile u šumi Bjelica. Jakom sređenom vatrom neprijatelj je istjeran sa prednjeg kraja linija odbrane, ostavivši dva zarobljena borca "Osa" od kojih je jedan bio teško ranjen a drugi mrtav.

    U toku napada poginula su još dva borca a nekoliko ih je teže i lakše ranjeno. Po zauzimanju neprijateljske linije na novim položajima upostavljene su linije odbrane naših snaga koju su te večeri zaposjele jedinice Olovske brigade.

    U borbama na Olovskom ratišu poginuli su borci "Osa": Miralem Mušić, Esad Jagodić, Nevres Mujagić, Dževad Fočić i Halid Šehić.

    Teže ranjeni su: Asim Čaušević, Hidajet Sulejmanović, Hasan Fehrić, Nijaz Agović, Akif Tahirović, Esed Tursunović, Mirzet Okanović, Fadil Čirak i Osman Okić.

    U ovim akcijama lakše su ranjeni: Ekrem Hamzić, Abdullah Butković, Amir Bešić, Meho Goletić, Tahir Okanović, Mirsad Pepić, Sead Redžić, Midhat Brčaninović, Mehmed Konjević, Ahmo Musić, Hasan Merdanović, Zinet Butković, Azem Butković i Samir Omerkić.
    krusevo - 68288 - 04.04.2012 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Pad Kruševa u srpske ruke


    Pozdravljam pisanje Patagona Olovčića o bitci na Kruševu a, u cilju što realnijeg prikaza, postavljam opis istih događaja iz ugla pripadnika "Živiničkih osa". Evo kako je on vidio srpsko zauzimanje Kruševa u januaru 1994. godine:


    "Komanda Drugog (tuzlanskog, op. a. ) korpusa Armije BiH uputila je jedinicu "Živiničke ose", kao elitnu jedinicu, da pomogne u konačnom slamanju neprijateljske ofanzive. Jedinicu je u ovoj akciji predvodio zamjenik komandanta, Hazim Bešlija koji je rođen u olovskom selu Kruševo, upravo tamo gdje je neprijatelj probio liniju odbrane.

    Naredbom komandanta 2. korpusa ARBiH, borci "Osa" su 12. 01. 1994. godine upućeni na uzavrelo Olovsko ratište. U večernjim satima su stigli u rejon sela Dolovi, pokraj Olova. Međutim, i meteorološki uslovi su bili nepovoljni, bilo je hladno vrijeme i padao je snijeg. Sutradan, 13. 01 izviđači "Osa" su izvršili izviđanje i utvrdili tačne neprijateljske položaje i sredstva kojima neprijatelj raspolaže.

    Napokon, 14. 01 u 3:30 sati, jedinica je upućena na izvršenje borbenih dejstava u selo Kruševo, sa zadatkom da zauzme neprijateljske linije odbrane. Na jurišni položaj borci "Osa" su stigli u najvećoj tajnosti u 4:30 sati. Sa jurišnog položaja jedinica je podjeljena u dvije grupe. Prva grupa krenula je u pravcu sela Kruševa a druga je krenula prema školi. Zbog slabe vidljivosti, borci su se kretali vrlo sporo.

    Oko 4:45 počela su dejstva prve grupe sa kratkom sređenom vatrom i bez većih teškoća prva gupa je uspjela ovladati dijelom kuća u selu Kruševo. Kretanjem prema drugoj grupi kuća uočena je vatra neprijateljskih vojnika. Uz, također lakši otpor, živinički borci su uspjeli ovladati i drugom grupom kuća.

    Druga grupa boraca, uz sadejstvo sa prvom grupom, kretala se u pravcu osnovne škole u selu Kruševo. U toku uvezivanja grupa, ispred njih su se čule dvije velike detonacije. Prva grupa je oko 5:30 naišla na mješovito minsko polje. Neprijatelj je dejstvovao iz pravca škole. Zbog slabe vidljivosti nisu se mogla ukloniti minska polja, te je jedinica morala biti vraćena na polazne položaje u 5:45 sati.

    Oko 11 sati istoga dana "Ose" su ponovo upućene prema selu Kruševo. Ulazeći u rejon borbenih dejstava, od sela Prgoševo prema šumi Bjelici, jedinica je bila pod stalnom ariljerijskom vatrom. Izlazeći na rub šume Bjelice, naišlo se na brisani prostor, pa je na izvršenje zadatka upućen samo jedan vod prema selu u kojem se vodila žestoka pješadijska borba.

    Poslije upućivanja pojačanja od jednog voda, neprijatelj je još više navaljivao artiljerijskom i pješadijskom vatrom, što je jedinicu Olovske brigade primoralo na povlačenje iz sela Kruševo. Povlačenje je bilo otežano zbog jakog granatiranja sa Ponora i iz sela Gornje Kruševo. Linije odbrane su bile probijene oko 14 sati, te su se snage odbrane povukle na rub šume Bjelice, a agresor je ovladao selom Gornje Kruševo, gdje je počeo da pali kuće. "Živiničke ose" su formirale novu liniju odbrane na rubu šume Bjelica prema Donjem Kruševu i desnim bokom prema putu koji vodi od Olova prema Kruševu.

    Neprijatelj je haubicom 155 mm i VBR-om iz Krivajevića, neprekidno držao rejon Bjelice pod vatrom a sa pješadijskim snagama je napadao na desni bok jedinice, prilikom čega su se jednice odbrane morale povući do sela Đulovića i formirati novu liniju odbrane od Đulovića preko Vrhova do puta Dolovi - Kruševo. Borbe su padom mraka jenjavale a jedinica je sa tri voda ostala na položaju dok su tri voda bila u stalnoj pripravnosti u Krajišnici.


    U toku borbe poginulih u "Osama" nije bilo, a ranjeni su borci: Mehmed Ligić, Enes Mujanović, Almir Omerbegović, Elvis Babić, Zenun Softić i Nedžad Paprikić".
    krusevo - 68222 - 03.04.2012 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    Za Olovčića (a mogu i drugi)


    Patagon,

    Ja poštujem pravilo ovog foruma da nema ličnog obraćanja ućesnicima. Ipak, pošto si ti prvi poćeo ja ću se tebi obratiti u drugom licu jednine.

    Moj osvrt na tvoje pisanje imao je namjeru da te isprovociram kako bi naveo mnogo više detalja o događajima koje izuzetno dobro poznaješ, a prije svega opis srpskog zauzimanja Kruševa. Mislim da bi trebao realno opisati taj događaj, otprilike kao što je sa srpske strane opisano vaše zauzimanje Mačka u novembru 1994. godine.

    Što se tiče "spornog" RU2/2K, podsjećanja radi i informacije za zbunjene čitaoce radi, evo šta je pisalo u vojnim udžbenicima:

    "Familiju VHF radio-uređaja RU-2 (ćine je uređaji: RU-2/1, RU-2/2 i RU2/2K) proizveo je "Rudi Čajavec" iz Banja Luke krajem '70-ih godina. Uređaji po svom spoljnjem izgledu potpuno liče na RUP-12 jer je iskorišćeno njegovo kućište, komplet pribora i izvori za napajanje. Raspored komandi na prednjoj ploći je takođe indentićan. Pri konstrukciji preduzeče "Rudi Čajavec" držalo se blok šeme RUP-12, ali je primenjena savremenija tehnologija pa slobodno možemo govoriti da je u pitanju sasvim novo rešenje.

    Razlika se ogleda u savremenijoj tehnologiji izrade. Ugrađeni su tada najsavremeniji poluprovodnici (tranzistori i integrisana kola), delom uvezena, a najvećim delom domaće proizvodnje. Na primer, u prvom stepenu prijemnika - VHF pretpojačivaču je primenjen niskošumni MOSFET tranzistor sa selektivnim oscilatornim kolima upravljanim varikap diodama i automatskom regulacijom pojačanja. Međufrekventni pojačivač je sa integrisanim kolima i kvalitetnijim kristalnim filtrom proizvodnje Instituta "Mihailo Pupin".

    Po osnovnim tehničkim karakteristikama takođe podseća na RUP-12. Frekventni opseg od 30MHz do 69, 95MHz, 800 kanala sa razmakom između kanala od 50KHz, a postavlja se sa tri preklopnika. Frekvenciju kontroliše direktni frekventni sintezator. Izlazna snaga predajnika je 1, 4W i obezbeđuje je širokopojasni tranzistorski pojačivač. Prava je šteta što konstruktor nije pronašao rešenje da izlaznu snagu uređaja podigne na 5-6W jer prostor u kućištu i izvor za napajanje to dozvoljava. Modulacija je FM. Napajanje je jednosmerno naponom od 12V iz NiCd akumulatora oznake 10KA-6 kapaciteta 7Ah, proizvodnje "Krušik" Valjevo, ili spoljnjeg izvora".


    Nemoj me tjerati da ti opisujem PM M-52, tj. "garonju", koji sam na leđima nosio isto kao i ovaj famozni RU.

    Pozdrav od Vuka sa Gradine (a neki vele i Kurjaka!)
    krusevo - 68143 - 30.03.2012 : Vuk Gradinski Magelanov moreuz - best (0)

    Pobrkani lončići


    Po svom starom običaju "Patagon Olovčić" nastavlja da petlja i suče, neumorno. Ajde što se provalio pokazavši elementarno neznanje u vezi sa Žugom Milovanom, ali njegov "dnevnik" je toliko bogat nebulozama da je to već remek-djelo.

    Ranije je več "dokazao" kako je istovremeno bio na Mačku, Polomu i u Drinčićima ali u svom "dnevniku" pokazuje kako je moguće biti baš na svim mjestima gdje je "gusto" u isto vrijeme.

    Sve u svemu, "dnevnik" je gomila skupljenih podataka nastalih slušanjem prepričanih varijanti učesnika ili onih koji su "čuli" od nekoga pa zato djeluju konfuzno i obiluju nelogićnostima.

    Promašaj u vidu godine početka velike bitke za Olovo (u pitanju je novembar iz 1993. a ne iz 1994. ) može se podvesti pod rubriku "omaške" (ovako ispada da je istovremeno u novembru 94. bio na Mačku, Drinčićima, Polomu, Kruševu, Bakićima...), ali neki drugi podaci su u neskladu sa stvarnim stanjem:

    1. Ponedjeljak, 8. novembar 1993. je, nakon jutarnje izmaglice, bio izuzetno lijep i sunčan, bez oblaka, tako da niti je mogla kiša rominjati niti provejavati snijeg,

    2. Utvrditi na obezglavljenom lešu da se radi o momku od 17-18 godina je nemoguće,

    3. Radio uređaj RU2/2K (podsjećanja radi, gotovo identičan RUP12) nije nošen u vojničkoj torbi nego na posebnom "samaru", veličine je kao leđa nosača visokog oko 180 cm, težine približno kao "garonja" M52,

    4. Komandant 1. olovske brigade (koja je branila Olovo zajedno sa Samostalnim sokolačkim bataljonom i 4. bataljonom iz sastava 126. ilijaške brigade) Senahid Bolić - Bolo smrtno je ranjen u borbama za Kruševo 14. januara 1994. godine. Očevici kažu da ga je u desni dio čela zakačio geler granate koja se aktivirala na šljivi. Podlegao je u tuzlanskoj bolnici u petak 21. januara 1994.

    Ipak, ako zanemarimo hiperbole tipa qurchenje i nekoliko "šuteva visoko iznad prečke" te posložimo neke stvari iz napisanog, od pisanja Patagona (valjda je i nick odabrao zbog profesionalne deformacije) imamo koristi u vidu podsjećanja na događaje koji su se zbili a opisani od jednog PKMVP i PP.
    vasi_komentari - 31922 - 05.06.2011 : Vuk Gradinski - best (1)

    Spas je u nama


    Mislim da je Ognjen dotakao suštinu problema srbskog naroda, tj. da je problem u nama samima. Svi pojedinci koji rade za narod ili u njegovo ime su iz naroda i onakvi su kakav je narod i kakve ih taj isti narod zaslužuje.

    Stvar je na izgled jednostavna, cilj je da svi živimo u srećnom okruženju i sa što manje briga i nedaća, ali smo mi veoma daleko od cilja, narod koji umjesto puta bira stranputice.

    Primjera radi, 50. Sabor trubača u Guči - u vrijeme Gospojinskog posta a uz treštanje ciganskih truba masovni delirijum Srba iz cijelog svijeta, uz zalijevanje potocima alkohola i žderanje enormnih količina mesa i glodanje kostiju dobrih životinja. Kažu: nacionalni brend. Takođe, mnogi se kunu u pravoslavca Milorada Dodika, koji slavi Svetoga Đorđa sa hiljadu zvanica. Pri tome zaboravljaju ili ne znaju da je Mile čin slave sa sve krkanjem stada ovaca i obora svinja obavio u petak, dan kada pravoslavni hrišćani poste.

    Na liturgijama u našim crkvama rijetko se može vidjeti neka žena pokrivene glave, iako je, prema Prvoj poslanici apostola Pavla Korinćanima tj. Svetom pismu, grijeh da se nepokrivena žena pomoli Gospodu a kamo li prisustvuje liturgiji ili čak primi Svetu tajnu pričešća. Kod nas je to sve normalno. U redu za pristupanje Svetom Vasiliju mogu se "iz aviona" prepoznati Ruskinje u maramama dok naše žene i ne pomišljaju na taj bogobojazni čin.

    Nedavno sam u novinama vidio sliku grupe momaka iz Sokoca koji su pješke išli na poklonjenje Svetom Vasiliju u Ostroški manastir (što je za svaku pohvalu). Sa slike se vidi i da su ti momci Svetitelju pristupili u gaćama (sportskim doduše), što obesmisljuje cijeli poduhvat. Njima, kako ni gologlavim ženama, valjda niko nije rekao da je to nedostojno. A prošli su školovanje sa sve vjeronaukom u školama"

    Mnogi upiru prstom u pravoslavne sveštenike kao ogledalo sveopšteg životnog pravila. Kažu: popovi imaju vile, po nekoliko skupih automobila, švalerki itd. , ako valja njima valja i meni. Naravno da ima i toga, neki sveštenici, čaki i episkopi, u trci za ovozemaljskim "vrijednostima" zaboravljaju šta je poručio Sveti Pavle i drugi Sveti Oci.

    Tačno je da je u teškim vremenima ogromna većina budućih bogoslova u škole krenula iz razloga što ih čeka obezbijeđena egzistencija i materijalna sigurnost a veoma malo iz istinske ljubavi prema Gospodu. Sada se u njima bore ono što su donijeli od kuće i ono što su stekli školovanjem, dok se oni sami na vatri peku. A riječi Gospodnje poručuju : "Prije će kamila proći kroz iglene uši nego bogat čovjek ući u Carstvo nebesko". Sveti Sava je govorio " Ako je grešan pop nije grešna molitva". , a Sveto pismo: "Radite ono što fariseji govore a nemojte raditi ono što oni rade".

    Dakle, trebamo se posvetiti sebi i svome spasenju a ne brinuti o tuđim grijehovima jer ćemo svi pred istoga Sudiju. Svima nama potrebno je istinsko obraćanje Gospodu, uz život svakoga u skladu sa Božijim vrlinama i bogobojazan odnos prema Svetinjama. Tek ujedinjenjem takvih pozitivnih energija i normi življenja zaslužićemo milost Božiju i dar da nam vladaju istinski vladari po Božijoj volji.

    Krajnji cilj i smisao hrišćanskog života jeste sticanje blagodati Božije, dara Duha Svetoga, koji osvećuje i osvjetljava naš život neprolaznom radošću i mirom u srcu. Treba držati zakon Božiji do najmanje zapovijesti, živjeti u molitvi, postu i pokajanju, truditi se da učinimo što više dobrog i bogougodnog i tako ćemo zadobiti milost u Gospoda i vječno spasenje. A šta je drugo i važno?




    Idi na stranu - |listaj dalje|